Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Juroslav Buljubašić
15. IX 2017.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


Proveo sam, u Splitu, nekoliko zabavnih, donekle čak i uzbudljivih dana s jednim od najpoznatijih splitskih (dalmatinskih) poduzetnika, ujedno i jednim od najbogatijih ljudi u Splitu (nekada su ga nazivali "najvećim hrvatskim privatnim brodarom", ali on to više nije), Juroslavom Buljubašićem (rođ. 1960.), i bio svjedokom njegovih najnovijih poslovnih i životnih metamorfoza i transformacija - kako onih koje su već u tijeku, tako i onih koje će, idućih mjeseci i godina, tek uslijediti.

 Nešto od toga Juroslav Buljubašić je već bio navijestio u svom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, 21. ožujka o.g. - tada je obznanio svoj definitivni odlazak iz brodarstva, ali i iz još nekih biznis-grana i područja, kojima se bavio u posljednjih 30-ak godina - no stvarni su razmjeri zaokreta u njegovoj poslovnoj karijeri, ali i osobnu životu, zapravo mnogo, mnogo veći.

Prava je istina da Juroslav Buljubašić više nema (gotovo) nikakvih poduzetničkih ambicija, da mu je, u neku ruku, svega dosta - eto odnedavna je i svoja dva luksuzna splitska hotela, sa 4 zvjezdice, hotel "Dioklecijan" u Kranjčevićevoj i hotel "Marmont" u srcu stare gradske jezgre Splita, tik uz Dioklecijanovu palaču, prodao svojim sinovima, Tomislavu i Juraju - i da će se u ostatku svoga života, u tih još nekoliko desetljeća (ili godina) koliko mu je preostalo, u potpunosti predati svom neutaživom hedonizmu, proputovati sve one zemlje i kontinente u kojima još nije bio (a neke će, poput Čilea, ponovno posjetiti), a onda bi se, kako mi je (pomalo stidljivo i ne sasvim određeno) navijestio, negdje u dubokoj starosti (ako je dočeka) vratio na onu točku svog života na kojoj je ili s koje je, tamo negdje 1960-ih, i počeo - kad je punih osam godina, kao osnovnoškolac, ministrirao u crkvi sv. Križa u splitskoj Veloj Varoši, pod Marjanom, ispod Plinarske, tamo gdje je, usput rečeno, 1953. rođen nekadašnji (od 2003. do 2009.) hrvatski premijer Ivo Sanader. Vratio bi se, drugim riječima, Bogu.

 - Ali ne još - naglasio mi je Buljubašić, da kojim slučajem ne bi bilo zabune - ima za to vrimena. Polako... Ima vrimena. Ali kako god bilo, nemojte mi isključivati tu mogućnost, možda mu se doista i vratim (njemu, Bogu - op. aut.)... Nismo se mi rastali u lošim odnosima...

U ovome trenutku, Juroslav Buljubašić osjeća snažnu potrebu da podvrgne malo kritičnijoj provjeri sav svoj život i svoju poslovnu karijeru, da uputi neke važnije poruke svojim sugrađanima Splićanima, ali i svekolikoj hrvatskoj javnosti, a volio bi, kako mi je povjerio, sve to staviti i u jednu knjigu ili knjižicu, neku vrstu životnih memoara, koja bi, ako se doista osmjeli da je napiše, udarila pečat svemu onome što je on na ovome svijetu bio - ili možda nije bio, ali je htio biti (a možda nešto od toga još i bude, ništa nije isključeno, ne djeluje mi, usprkos svemu, nimalo star i umoran)... Pitam ga kakva bi to knjiga trebala biti, a on mi odgovara:

- Napisat ću knjigu o cijelome ovome periodu kroz koji sam prošao - od socijalizma do divljeg kapitalizma, i u njoj ću opisati i analizirati što je sve vrijedilo tamo (u Jugoslaviji - op. aut.) i što ovdje (u samostalnoj kapitalističkoj hrvatskoj državi). Sve ću to staviti na vagu, pa neka svi vide... Bit će to jako, jako zanimljivo štivo, sve ću to izanalizirati na temelju svog vlastitog iskustva, koje i nije baš tako zanemarivo...

Ali polako, ima vrimena, rekao bi on, Juroslav Buljubašić (kojega sam tek sada upoznao, ovih prvih dana mjeseca rujna 2017.; prije toga smo se samo jednom čuli telefonom i možda površno negdje, ne sjećam se gdje, razmijenili uživo dvije-tri rečemice)... Ima vrimena i za knjigu i za sve ostale važne ili manje važne stvari, a sada... Sada, reče meni Buljubašić, okorjeli hedonist, idemo na jedan lijepi izlet u Tivat, u Crnu Goru, idemo malo hvatati lignje, zajedno s Edom Pezzijem, nekadašnjim legendarnim sportskim radio novinarom i komentatorom (sada je u mirovini), koji voli život jednako kao i sam Buljubašić, ali s tom razlikom što Pezzi voli sve gratis, a Buljubašić je taj koji stvara (novac), privređuje i onda daruje/časti svoje najbliže prijatelje, poput Pezzija...

Pitam Buljubašića kako je bilo na tom trodnevnom izletu u Tivat (upravo se s njega bio vratio kad smo vodili ovaj razgovor), a on mi odgovara:

- Išli smo autom, Pezzi i ja, žena njegova i moja žena, doista smo hvatali lignje, ali, nažalost, nismo uspjeli. Bilo je više velikih meduza nego liganja. Prvi put sam, baš u Bokokotorskom zaljevu, vidio velike meduze, s glavom od pola metra... Pezzi je u zrelim, starijim godinama, ali radi više nego prije. Ovisan je o internetu, otkako ga je otkrio. Prati košarku i nogomet - bolje i više nego ovi sadašnji novi klinci. Gleda utakmice preko interneta, analizira, živcira se, komentira, ujutro se uključi na Whatsapp i Viber pa zove trenere i sportaše, i dijeli kritike...

U Tivtu su Buljubašićevi i Pezzijevi bili smješteni na brodu Seagul II (vlasništvo J. Buljubašića i njegova poslovnog partnera, Danca Henryja Jorgensena), jeli su pršut pata negra, bijele tartufe i smrznute jastoge... E sad, zašto smrznute, pitam Buljubašića. Odgovara mi:

- Ma bili su na tom brodu, na Seagullu II, prije nas neki američki turisti, pa su ostavili bogate zalihe, a kako Pezzi nije čovjek od troška, iskoristili smo te zalihe i pojeli. Pezzi je uživao kao da je bilo friško, zato jer je bilo besplatno, a kada ja kuham, skoro da i nema razlike je li hrana friška ili smrznuta.

- Vi dobro kuhate? - pitam Buljubašića. Kaže:

- Da, dobro kuham, zadnjih četiri-pet godina vježbam... Najbolje radim šalšu. Kako? Pa, prvo stavljam luk i kapulu, dodam malo i mrkve koja dodaje slatkoću, to sve dinstam na maslinovu ulju, onda dodam oguljene svježe pome i na kraju, 15 minuta prije nego što bude gotovo, ubacim šaku kapara i žlicu kvasine; lagano to dinstam, da se sve to prožme... Jedino je moja pokojna mater to radila bolje. Da je prvenstvo svita u kuhanju šalše, bio bih među prvima!

Onako usput, raspitujem se kod Buljubašića za taj njegov brod, Seagull II (oldtimer, star 70 godina, rađen je sa zakovicama, ništa na njemu nije vareno). Je li to ta jahta na kojoj tjedan dana najma stoji 110 tisuća eura?

Odgovara mi potvrdno, da da. Pitam ga onda je li točno - čitao sam to na nekom splitskom portalu - da je na toj jahti lani, tj. 2016., plovio zajedno s Ivom Sanaderom. Informacija je, kaže mi, samo djelomično točna, pa objašnjava:

- Sanader na brodu nije bio sa mnom, nego s dicom i ženom. Tri dana. To je bilo gratis.

Pitam Buljubašića je li dobar sa Sanaderom (u javnosti se smatra da jest). Odgovara mi potvrdno, ali dodaje:

- Ali dobar sam ja i s Bajićem...

Prigovaram mu zašto se ograđuje. A on na to reče:

- Ne ograđujem se nego samo kažem - iz razloga što sam upravo ja upoznao Sanadera s Mladenom Bajićem (dugogodišnjim državnim odvjetnikom u RH - op. aut.)! Kako? Pa skupa su išli u školu na Marjanu, u istu školu u koju sam i ja išao - ali u različitim periodima. Znao sam, dakle, i jednog i drugog, pa smo, kad je bila smjena vlasti, oko 2004., išli zajedno i na ručak. Ili na kavu, tu negdje, u Splitu... I onda sam zbog "grižnje savjesti" što sam im obnovio to poznanstvo, a Bajić ga je poslije zatvorio, dao Sanaderu i njegovoj familiji tri dana gratis na toj mojoj jahti!

- Čujete se i danas, i sa Sanaderom i s Bajićem? - pitam Buljubašića.

Odgovara mi potvrdno, i dodaje: "Bajić je iz Brela, ima tamo staru kuću koju obnavlja..."

Pitam Buljubašića kako mu se dopala aktualna Sanaderova knjiga ("Doba politike - detuđmanizacija"). Kaže:

- Može on i bolje... Mogao je napisati i dublju knjigu...

Sjedimo na drugom katu Buljubašićeva hotela "Dioklecijan" u Kranjčevićevoj, na vrlo atraktivnoj, pomalo uzdignutoj splitskoj lokaciji - ali koliko atraktivnoj (fantastičan je pogled s hotela na sve četiri strane grada Splita, osobito s penthousea na 7. katu, na kojemu su bazen, ležaljke i raznoliki spa sadržaji) toliko pomalo i zbunjujućoj; naime tu Split 2 prelazi u Split 3, nije odavde toliko daleko čuvena četvrt Mertojak, s koje se regrutiraju pripadnici Torcide... Doručkujemo i ćakulamo (iza nas je biljarski stol, pokraj kojega je Buljubašić, u pauzi razgovora, pozirao kolegi fotografu Anti Čizmiću).

Podsjećam Buljubašića iz čega se sve povukao, ili se povlači, u zadnje 3-4 godine: izišao je iz brodarstva (zbog, kako je rekao, manjeg profita), napustio je hotelijerstvo (prodavši hotele sinovima), završio je također i s bankarstvom (svoju Banku splitsko-dalmatinsku svjesno je poslao u stečaj), prije dvije-tri godine prodao je vjetroelektranu kod Zagvozda, prije 15 godina prodao je kabelsku televiziju... Zašto i čemu svi ti odlasci i povlačenja? Kaže:

- Napravio sam dosta toga. Žao mi je što nismo sačuvali državu. Da jesmo, onda bih i ja sačuvao neke svoje ozbiljnije tvrtke. Naprimjer, u bankarstvu bih možda išao dalje, išao bih dalje i u kabelskoj televiziji, možda i u energiji obnovljivih izvora... Međutim, bez države kao majke - ne kao maćehe, što se vidjelo sada i na Agrokoru - nema ni ozbiljnih tvrtki hrvatskih. A, po meni, bez ozbiljnih kapitalista nema ni kapitalističke države! Danas je kod nas sve što vrijedi u rukama stranaca - od bankarstva, telekomunikacija, obnovljivih izvora energije, naftnih kompanija... Stranci kontroliraju sve što imalo vrijedi, pa je zasluga stranaca i za ovu situaciju koju sada imamo - iako je percepcija javnosti da su za sve krivi domaći kapitalisti, kojih, zapravo, više nema. To što ih je ostalo možemo izbrojiti na prste jedne ruke: Vlahušić, Tedeschi, Grbešić (u Splitu je imao Brodomerkur, u Osijeku ima Saponiju), Roglić, Tomo Mamić u Splitu... A bez domaćih kapitalista nema... Ma gledajte, ako je Hrvatska kapitalistička, onda bi i kapitalisti, po mom mišljenju, trebali biti hrvatski, kao nositelji uspjeha ili neuspjeha...

Tumačim Buljubašiću (uostalom, on to zna bolje nego ja) da su to objektivne zakonitosti globalnog kapitalizma i da drugačije, zasigurno, ne može biti. I čemu onda kukanje? On kaže:

- Ne kukam, tko kaže da kukam? Ali ja zato više ne radim i ne bavim se više politikom!... Mišljenja sam da bi za početak trebalo dignuti minimalnu plaću, kod nas u Hrvatskoj, na 800 eura, a penziju na 600 eura. To moraju odlučiti ovaj globalni kapitalizam i hrvatska politika.

Malo je zastao, a onda nastavio:

- Vidite, za taj Agrokor, preko kojega se, koliko sam upoznat, izvozilo na tržište bivše Jugoslavije preko 40 posto poljoprivrednih proizvoda iz Hrvatske (vrlo indikativno, i 40 posto naklade magazina Start, u kojem sam pisao svih 1980-ih, išlo je na Beograd, odnosno na Srbiju - op. aut.), država nije napravila ništa da mu pomogne. A, pitam se, gdje će se plasirati svi ti hrvatski proizvodi, kad Agrokor više ne bude vlasnik maloprodaje? Na policama stranih trgovačkih lanaca, koji su u Hrvatskoj, možda je samo 10 posto hrvatskih proizvoda... E pa kad je tako, onda sam se i ja odlučio ponašati globalno! Prodao sam puno toga ili gotovo sve što sam imao - i sada sam u dionicama brojnih zvučnih i manje zvučnih svjetskih tvrtki, njih nekoliko desetaka, od Applea i Samsunga nadalje... I baš mi je dobro tako. Zašto da ja budem sam, na tom okrutnom tržištu, sa svojim tvrtkama, kao stopostotni vlasnik, zašto da se borim i primam udarce? Bolje je ovako, biti dioničar, a ne vlasnik...

Kad mi je to Buljubašić rekao, sjetio sam se jedne njegove izjave, prije nekoliko godina, u jednome hrvatskom listu. Izjavio je, tada: "U svim svojim tvrtkama smanjio sam svoj udjel na 16 do maksimalno 30 posto." Podsjetio sam ga na to, a on mi je odgovorio:

- Da, to mi je kazao, tj. tako me savjetovao, jedan Englez, zvao se Taylor, nešto smo radili oko osiguranja brodova... Rekao mi je: "Ako želiš guštati, budi manjinski vlasnik! I ja sam ga poslušao. I u zadnjih 5 godina idem u tom smjeru... Nije to uopće teško razumjeti. Ako si ti većinski, onda svi problemi idu tebi. A ovako... Sve sam proputovao, toliko sam toga prošao s ljudima, i zapravo - pametnome i ne treba savjet. A budala ga ne sluša...

Drugim riječima - poslušajmo opet Buljubašića:

- Shvatio sam kako funkcionira globalni kapitalizam. Ovo je puno lakše. Danas imam dionice u najmanje 50 tvrtki: Samsung, Apple, Booking.com, Tesla... Ali ne moraju to biti zvučna imena da bi donosila profit. Ima i, široj javnosti, potpuno nepoznatih... Na Malti imam lijepih firmi, ali tamo je plitko, malo tržište. I u Čileu imam - to je puno jače tržište (Buljubašić je, kao što je poznato, generalni konzul Čilea u RH)... Lijepo je to: jedan telefonski razgovor s brokerom i izađeš iz tih dionica (u nekoj tvrtki ili investicijskom fondu - op. aut.), i ne zanima te što će se tamo desiti, a da imaš tvornicu, dobio bi tamo proljev! Budući da ih ne možeš poraziti (Buljubašić je ovdje mislio na globalni kapitalizam kao takav - op. aut.), onda radiš što i oni rade!

Potom se Buljubašić opet vratio na Agrokor. Vidim, i sam teško doživljava ove teške i sumorne dane u Agrokoru. Pa kaže:

- Devedeset posto Hrvata će osuditi Todorića i Agrokor, iako je Todorić od početka svoje karijere do danas plaćajući poreze napunio jedan godišnji hrvatski proračun. Ili dobar njegov dio... A da smo imali stotinu Todorića, ili stotinu Agrokora, mi bismo danas bili Švicarska!

Kažem Buljubašiću da u njegovu glasu, odnosno u njegovim mislima, u njegovu načinu razmišljanja, prepoznajem nešto od gorčine. Pa ga pitam jesam li to dobro primijetio. Dobro, možda ne gorčine, nego žala...

- Žala? Pa žao mi je. Kad se, 1990., stvarala hrvatska država, mišljenja su bila da će biti bolja (od Jugoslavije, odnosno od nekadašnje SRH u SFRJ - op. aut.). A na kraju je ispalo je da nije dobra ni za hrvatske vojnike, koji su završavali po zatvorima vani, ni za hrvatske radnike, ali ni za hrvatske poslodavce - kojih više nema ili ih je malo... Nitko nije zadovoljan osim političara, a čak i oni nalaze sve manje zadovoljstva, u ovoj situaciji u kojoj se sada nalazimo...

Juroslav Buljubašić ima suprugu Gordanu (bivšu odgajateljicu u vrtiću) i četvero odrasle djece: Sandru (34 godine), Tomislava (26 godina, prije tri godine završio je Ekonomski fakultet Webster u Beču), Juraja (studira u Beču za pilota) i Josipa (18 godina, završio je gimnaziju u Splitu).

Supruga Gordana drži hotel s 12 apartmana ("Bračka perla") u pješčanoj uvali u Supetru na Braču. Uz splitske hotele "Dioklecijan" i "Mormont", to je danas, praktički, jedino što je Buljubašićevo, a da se i golim okom može vidjeti (i doživjeti). Ono ostalo, dionice, to je, više ili manje, virtualni novac, iako Buljubašiću donosi puno (itekako opipljivog) profita...

Buljubašićeva kćerka Sandra vodi jednu privatnu turističku agenciju u Splitu.

Najstarijem sinu Tomislavu Buljubašić je prije tri godine - čim je diplomirao u Beču - prodao hotel "Dioklecijan". Ozbiljan, prekrasan hotel, sa 4 zvjedice, podignut prije nekih 10-ak godina; ima 56 soba plus aneks od 12 soba za umirovljenike (taj aneks je u biti jedan vrlo luksuzan starački dom u kojemu mjesečni boravak košta oko 2000 eura).

U povjerenju, Buljubašić mi je rekao da je taj starački dom napravio (i) za sebe, kad ostari i onemoća... Za svoje posljednje dane (i godine)...

Srednjem sinu Juraju - koji nosi isto ime kao i on, što će reći da mu je sin-ljubimac - Buljubašić je, prije godinu dana, prodao hotel "Marmont", još ljepši i luksuzniji (samim time i skuplji) od "Dioklecijana".

Pitam Buljubašića koja mu je to "fora", da prodaje svoje hotele sinovima (što ujedno podrazumijeva da ih ne tretira samo kao sinove nego i kao poslovne partnere). Objašnjava mi:

- Prvo, želim da moji sinovi uz svoj rad nešto i naprave. Da ne osjećaju da su od mene nešto dobili nego da su to i svojim radom zaslužili (pedagogija, rekao bih, slična Billu Gatesu - op. aut.). Oba su hotela kreditno opterećena (krediti su od RBA, na 10 godina), ali to su ugodni krediti, nisu lihvarski, mogu se servisirati, uz kvalitetan rad... A drugo, ja sebi želim osigurati mirnu i ugodnu starost. Sinovima, obojici, prodao sam hotele za moj equity (temeljni kapital), koji je bio uložen u te hotele, a oni će meni vraćati, tj. već vraćaju, iz svoje buduće dobiti u sljedećih 20 godina. Dakle, dio svog profita ustupaju meni, Juroslavu Buljubašiću, praktički kao rentu. A što ću ja s tom rentom? Otići ću u one kutkove svijeta na kojima još nisam bio ili bih ih želio ponovno posjetiti.

A kamo to? - pitam Buljubašića. Odgovara:

- Prvo Vijetnam, bio sam tamo prije tri godine. Privlači me ondje priroda, ali i način života koji je tamo ostao - sustav između socijalizma i kapitalizma. Onda Čile, tamo ću ići odmah iza Nove godine. Bio sam u Čileu desetak puta, ali uvijek tamo rado odem. Prvo odem u Antofagastu, skroz na sjeveru Čilea, a onda se prebacujem u Punta Arenas, u pokrajini Ognjena zemlja, to je najjužniji grad na svijetu, već prema Južnom polu... Prodao sam hotele djeci da bih si mogao to priuštiti!

A kako, tj, čime, Buljubašić putuje, na te egzotične destinacije? Odgovara:

- Putujem avionom. A kad se sleti, uzme se auto da se zaokruži cjelina. Putujem s ruksakom (kad je to rekao, Buljubašić je s osobitom toplinom fiksirao moj šareni Adidasov ruksak - op. aut.). Toliko sam se izvježbao da mi u ruksak stane za 7 dana. Ne treba ti velika prtljaga. Ako ti u hotelu peru, dovoljno ti je da imaš 2 mutande (gaće), 2 majice i, ako je zima, 2 para bičve (čarape)...

A s kim putuje? Buljubašić:

- Većinom idem sam... Sam... Kad mi je mama umrla, prije 10-ak godina, ja sam ostao sam...

A prijatelji? - pitam Buljubašića. Odgovara:

- Ako u svom životu uspijete doći do brojke 10, kada je riječ o prijateljima... Ali ja ih nemam. Sad ću biti iskren: nemam nijednoga pravog prijatelja. Nikoga.

Pitam Buljubašića - sasvim logično pitanje - osjeća li se usamljenim. Kaže:

- Ne, jer imam veliku familiju, čak mi nekad i dosadi... Možda zato ovako često pobjegnem na put. (Buljubašić mi je u tom trenutku povjerio, ali to je bio intimniji dio razgovora, ne za novine, da dugoročno, negdje u svojoj dubokoj starosti, računa na Boga/Isusa kao svog pravog i jedinog prijatelja; ali polako, kad odluči, ima vrimena, a dotad će uživati koliko god može...)

Oko podneva malo smo prošetali gradom. Buljubašić me odveo na marendu u kultnu konobu "Tri volta", u Dioklecijanovoj palači (da upoznam trenutno "vodeće" splitske redikule - kako mi je rekao). Ta je konoba sada posebno in. Tu su se nekada okupljale splitske kurve, a sada je tu odlična spiza (bolja i drugačija od pomalo dosadnog i jednoličnog "seafood"-a u većini konoba i restorana unutar i naokolo Dioklecijanove palače). Buljubašić kaže:

- Između dva svjetska rata Split je imao desetak bordela. Ti su bordeli imali zvjezdice, bili su kategorizirani, kao danas hoteli; to je kategorizirao gradonačelnik. Vidite, u ovoj konobi ne bi htjeli strance, stranci im idu na živce, konobarica namjerno ne govori strane jezike (doista, baš iza stola za kojim smo mi sjedili, sjedila je poveća skupina Engleza kojima je konobarica monotono, nezainteresirano čitala iz jelovnika, na hrvatskom, tj. dalmatinskom, kako je "sve lipo", kao da oni znaju što znače te dvije riječi, "sve lipo" - op. aut.), ali stranci su tu konobu svejedno nanjušili i tu sad gnjave... I konobaricu i lokalne redikule...

Za vrijeme ručka, otkrivam Juroslavu Buljubašiću što Splićani govore i misle o njemu (tj. što su meni sve ispričali/izlanuli tijekom mog trodnevnog boravka u Splitu). Sluša me sa znatiželjom, nije mu svejedno (a i kome bi).

Prvo mišljenje: među prvima je (još 1980-ih) gurao - on, Juroslav Buljubašić - poduzetničku ideju; donio je u Split, u Dalmaciju, nove vjetrove.

Buljubašićev je odgovor bio kratak: "Da."

Stajalište br. 2: Buljubašić je, u svom poslu, uvijek imao dobru zaleđinu, i nikad se nije stavljao u prvi plan. Buljubašić na to kaže:

- Pa i nisam, nisam takvi tip. Evo vidite kakvu majicu imam na sebi (nebrendiranu, prilično otrcanu - op. aut.)... Stalno sam na ulici...

Stav br. 3, tu stvar već postaje intrigantna: Buljubašić je (u svom biznisu, od svojih prvih početaka pa do danas) uglavnom baratao s tuđom, a ne sa svojom lovom. Buljubašiću to, vidim, imponira, smije se pa kaže:

- Da, to je uvik lipše!

Stajalište br. 4: nema velikih afera oko Buljubašića. Buljubašić:

- Tako se desi, na to ne možeš utjecati... U Splitu te svrstaju, od rođenja, kad se rodiš, u jednu od tri kategorije: ili si peder, ili si redikul, ili si lupež. Meni je moj mali Josip (najmlađi Buljubašićev sin - op. aut.) jednom rekao, kad je još išao u školu: "Znaš, tata, što znače ona slova 'BL' na tvom trajektu za Anconu?" Ta slova su, inače, bila kratica za "Blue Line". Ali kaže meni mali Josip: "To ti, tata, znači - Buljo Lupež!" To je on čuo u školi...

Ocjena br. 5: Buljubašić zna prepoznati trenutak: kad ući, a kad izletjeti; skroz je pragmatičan. Buljubašić na to kaže:

- To je moja strategija. I ne biti uporan previše... Kad vidiš da je tvrdo, pustiš to i ideš dalje...

Stajalište br. 6: Buljubašić je uvijek HNS-linija (jedan je od utemeljitelja HNS-a u Splitu - op. aut.), ali ima dobre veze i sa Sanaderom i s Kosoricom, pa i sa SDP-om; no u biti je više liberal... Buljubašić na to ovako gleda:

- Ima istine u tome. Manje-više sam od 1990. poznavao sve političare. Hrvatska je mala. Poslije druga Tita, kojeg nisam poznavao, na ovim prostorima jedini državnik koji je ostavio traga jest Franjo Tuđman. A Savka, koja je meni bila najdraža kao političarka, nažalost nije uspjela 1990. ostaviti značajniji trag...

A tko je u Hrvatskoj političar br. 2, tj. prvi nakon Tuđmana? - pitam Buljubašića. Odgovara:

- Valjda će ga budućnost dati... Nema ga zasad... Iako sam za vrijeme Tuđmana loše mislio o njemu. A isto sam do 1990. mislio tako (loše - op. aut.) i o Titu. Nisam bio u Partiji. Mislio sam da će kapitalistička država biti bolja.

Kad smo već na toj temi, pitam Buljubašića za njegovu mail-adresu, djeluje mi malo izazovno. Glasi ovako: buljubasicjbt@gmail.com. Ovo "jbt" - to je Josip Broz Tito? Buljubašić objašnjava, smijući se:

- Za Tita mislim da nije bio komunist nego hedonist (zajednička točka s Buljubašićem! - op. aut.) koji je dobro iskoristio poziciju da je nakon Drugoga svjetskog rata izišao na strani pobjednika, i koketirao je i s kapitalizmom i s komunizmom za ostvarenje svojih ciljeva - ali ukupno mislim da je, uza sve zamjerke i zločine koji mu se mogu pripisati, napravio puno za narode na ovim prostorima...

Malo je zastao a onda nastavio:

- Do 1990. sam mislio da je titovski samoupravni socijalizam loš, da ga treba mijenjati, da je loš za Hrvatsku - i da će kapitalizam biti puno bolji. S odmakom od 27 godina mogu kazati da je, nažalost, u ovom kapitalizmu Hrvatskoj ostalo vrlo, vrlo malo. Bez obzira što god mi mislili o Titu - ružnih stvari je sigurno napravio, od Bleiburga do Golog otoka - ali u Hrvatskoj smo 1970-ih i 1980-ih imali kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, škole, vrtiće, kazališta, sportska društva, klubove - koji su bili za sve nas otvoreni. Da se ja kao mladić mogu baviti sportom, kulturom bez plaćanja, da mogu ići na fakultet bez plaćanja... Imali smo, manje-više, sve; skromno, ali smo imali. Točno, bio je jednopartijski sustav, i kad kažu da su se branili vjerski osjećaji, dijelom je to točno, Crkvi se nije dopuštalo da bude društveni čimbenik, što je za Crkvu zapravo bilo bolje... Ali ja sam i kršten i krizman i bio sam ministrant - i nisam imao nikakvih neugodnosti...

Stajalište Splićana o Buljubašiću br. 7 glasi: Buljubašić je hedonist i (za neke pseudo) elitist, u biti mu novac i materijalno znači sve. Buljubašić, međutim, za sebe kaže:

- Novac za mene nema vrijednost. Što bi meni značilo da ja umrem, a iza mene ostane ne znam koliko novca? Tvoje je samo ono što si potrošio! Ja bih volio, kad bih uspio, sve svoje potrošiti. Sinove sam zbrinuo, nikome ne moram ništa ostaviti. A filantrop nisam, to je točno, nemam to u sebi. Ja sam Dalmatinac - a Dalmatinci su najbliži hedonizmu!

I na kraju, ocjena (ili procjena, svejedno) br. 8: Buljubašić igra pozadinsku igru, on uvijek istura igrače, a sâm je u pozadini... Buljubašić na to kaže:

- Ima tu istine - posebice dok sam se bavio politikom. A sad, otkako sam se umirovio, poduzetnički i politički, čak i ne glasam više.

Nedavno je Buljubašić izjavio u Slobodnoj Dalmaciji (ili na nekom splitskom portalu, nisam siguran) da on, kao izvorni HNS-ovac, podržava aktualnu vladajuću koaliciju u Hrvatskoj, između HDZ-a i HNS-a. Mnogi mu na tome zamjeraju (posebice splitska ljevica, tradicionalno kritična prema HDZ-u.) Buljubašić mi je to, međutim, ovako obrazložio:

- HNS nije osnovan da bude rob SDP-a. Moj stav prema SDP-u je načelan. Kad nitko u Splitu nije htio popiti kavu sa SDP-ovcima, ja sam ih, sa svojim kolegama iz HNS-a i HSLS-a, vodio na marende i gurao ih u koaliciju, i ta je koalicija pobjeđivala u Splitu desetak godina. Ali oni su - taj SDP - umislili da su jedina prava oporba u Hrvatskoj. Zadnjih su godina držali HNS kao stranku kojom će dokazivati svoje hrvatstvo, a s druge su strane gurali HNS vanka optužujući ga kao klijentelističku stranku. A u biti su se pretvorili u istu stranku kakav je i HDZ. Taj komunistički mentalni sklop isti je i u SDP-u i u HDZ-u, a kritizirali su, u SDP-u, da je puno komunista otišlo u HDZ... Osobno Plenkovića doživljavam kao normalnog, umjerenog političara, mislim da mu treba dati slobodne ruke da on pročisti i svoju stranku, ako treba, i pokaže SDP-u na djelu da se ne mora biti stalno s njima!

 

 

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje