Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Zbogom Imotski!
6. IV 2018.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


Boraveći proteklih dana u Imotskome, često sam od njegovih stanovnika čuo riječ "Apsurdistan" - u smislu opisa ili definicije stanja u kojem se taj gradić, smješten u samome srcu Dalmatinske zagore, nalazi (i to već duže vremena). "Mi živimo u Apsurdistanu", reče mi je jedan od njih, "i to, vjerujte nam, više nije za podnijeti!"

Zašto "Apsurdistan" i što to na primjeru Imotskoga točno znači?

Jedan od ključnih odgovora na to pitanje ponudio nam je - a to je bio i neposredan povod za ovaj naš članak u Globusu - portal "Imotske novine", najčitaniji i najutjecajniji medij u Imotskome i cijeloj Imotskoj krajini (nekada je izlazio i na papiru, a danas postoji samo u elektronskom obliku). On je, nedavno, kroz cijelu seriju prilično uznemirujućih (ali i mobilizirajućih) članaka otvorio jednu veliku tabu-temu ovoga kraja, a to je ubrzano, gotovo u eksponencijalnim razmjerima, iseljavanje ljudi iz Imotskoga i cijele Imotske krajine, i to upravo s naglaskom na zadnjih nekoliko godina, od 2011. do danas. Podaci koje su objavile "Imotske novine" - a to su uglavnom podaci izravno preuzeti iz Državnog zavoda za statitisku - uistinu su frapantni i djeluju gotovo nestvarno.

Od 2011. do 2016. - prema "Imotskim novinama" - iz Imotske je krajine (nju sačinjavaju grad Imotski i još osam općina: Zmijavci, Runovići, Proložac, Zagvozd itd.) iselilo 5968 stanovnika, a odonda, tj. od 2016., do danas još oko dvije tisuće ljudi. Uzmemo li u obzir da je 2011. u Imotskoj krajini živjelo 32 tisuće stanovnika, to znači da je u zadnjih šest-sedam godina iz nje otišla cijela četvrtina. Baš tako: cijela četvrtina u samo nešto malo više od pola desetljeća!

Najkritičnija je, barem što se grada Imotskoga tiče, bila 2016. Tada se, čini se, u njoj nešto krupno dogodilo (a to događanje, čini se, i dalje traje i ne nazire mu se kraj). Jasno se to vidi iz tabele "Odseljeno stanovništvo iz Imotskoga", u kojoj su navode brojke iseljenih iz godine u godinu: 2011. iz Imotskoga je otišlo ("odselilo se", kako točno piše u tabeli) 290 ljudi, 2012. 355 ljudi, 2013. 390 ljudi, 2014. 344 osobe, 2015. 251 osoba, a 2016. - čak 599 ljudi! Ukupno je to, od 2011. do 2016., 2229 ljudi.

Odmah na početku treba jasno razlučiti: ovo nema (gotovo) nikakve veze s nekadašnjim fenomenom "gastarbajterstva", koji je bio gotovo zaštitni znak ne samo Imotske krajine nego, više-manje, i cijele Hrvatske (kao i, još šire, bivše SFR Jugoslavije). Tada su u SR Njemačku i druge zemlje na Zapadu odlazili odrasli ljudi, većinom muškarci, i to privremeno, na nekoliko godina, s čvrstim i jasno zadanim planom da se, kad zarade nešto novca, vrate kući (s "mercedesom", po mogućnosti) i nastave živjeti - u novopodignutoj obiteljskoj kući - tamo gdje su i rođeni. U svom zavičaju, na svom obiteljskom imanju. Ali sada iz Imotskoga i okolice odlaze cijele obitelji, s malom djecom i s jasnom percepcijom da će u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji na Zapadu zauvijek ostati, odnosno da se ovdje više nikada neće vratiti (osim, eventualno, na godišnji odmor, tijekom ljeta). Ovo je, dakle, sasvim obrnuta priča ili sasvim suprotna paradigma u odnosu na onu nekadašnju, gastarbajtersku.

U Imotskome sam upoznao nekoliko sjajnih ljudi koji su mi potvrdili pisanje "Imotskih novina" i predočili mi još masu drugih podataka i statistika iz kojih se zorno vidi sav užas aktualnih demografsko-migracijskih trendova u Imotskome i Imotskoj krajini. Izdvojit ću dva najupečatljivija izvora, odnosno dva moja ponajvažnija sugovornika: mladog gvardijana Franjevačkog samostana sv. Franje u Imotskom i župnika župe Imotski fra Kristiana Stipanovića te, isto tako, vrlo mladog i perspektivnog ravnatelja (rođ. 1984.) Osnovne škole u Zmijavcima i načelnika-volontera Općine Podbablje (jedne od osam općina u Imotskoj krajini) Antu Kujundžića.

Fra Kristian je u Imotskome glavni svećenik od 2006. pa mi je, na moju zamolbu, iz svojih crkvenih (župnih) knjiga izvadio sve relevantne podatke o broju prvopričesnika i krizmanika u svojoj župi (nju sačinjavaju grad Imotski i sela Glavina Gornja, Glavina Donja i Medvidovića Draga, što je, otprilike, četvrtina stanovništva cijele Imotske krajine), i to od početka svog mandata, tj. od 2007., pa sve do danas, tj. do 2018.

Po godinama, od 2007. do tekuće 2018., broj krizmanika (riječ je o mladićima i djevojkama koji pohađaju 2. razred srednje škole) kretao se ovako: 103, 100, 93, 102, 92, 96, 99, 110, 103, 90, 85 i, na kraju, tj. u aktualnoj 2018., 72.

U istome godišnjem nizu broj prvopričesnika (3. razred osnovne škole) bio je ovakav: 113, 101, 96, 89, 70, 79, 91, 82, 89, 97, 86, i ove, 2018., godine - samo 67.

Drugim riječima, broj krizmanika i prvopričesnika u Imotskom - to je vrlo važan pokazatelj: to su djeca i mladi koji žive u župi - u zadnjih se 11-ak godina praktički prepolovio. Omjer broja prvopričesnika iz 2007. i njihova broja iz 2018. je 113:67, a to, praktički, iznosi 2:1. Fra Kristian, štoviše, napominje:

- U nekim župama više i nemamo prvopričesnika, ili ih imamo jednog ili dva - npr. u župama Dobranje, Krstatice, Svib, Biorine, Slivno... Nedavno, kad smo desetak dana imali blagoslov kuća i domova obitelji u našoj župi, svaki dan smo barem za jednog zabilježili da se odselio. Znači, u 10 dana svaki dan po jedan. Ukupno je to najmanje 10 obitelji manje nego lani. Mislim da su svi otišli u Njemačku...

Još su gori i alarmantniji podaci koje mi je dao ravnatelj Osnovne škole u Zmijavcima i načelnik Općine Podbablje Ante Kujundžić (on je po svom osnovnom zanimanju vjeroučitelj, završio je teologiju u Splitu; a po političkoj orijentaciji je "nezavisnjak").

U svim osnovnim školama u Imotskoj krajini (ima ih ukupno 11) u školskoj godini 2016.-2017. upisano je 100 učenika i učenica manje nego godinu dana ranije, tj. u školskoj godini 2015.-2016. Sto učenika manje - to je, otprilike, 5 razrednih odjeljenja manje, i to samo za godinu dana!

Štoviše, u nekim je osnovnim školama u Imotskoj krajini danas točno dvaput manje učenika i učenica nego što ih je bilo prije 10 godina, tj. 2008. - što je, zapravo, u potpunosti kompatibilan podatak u odnosu na identičan pad broja prvopričesnika i krizmanika u najvećoj župi u Imotskoj krajini - župi sv. Ante Imotski.

Primjerice, u Osnovnoj školi Studenci (od 1. do 8. razreda) 2008. je bilo 48 učenika, a danas ih ima samo 26.

Isto tako, u Osnovoj školi "Stjepan Strahimir Kranjčević" u Lovreču bilo je 2008. godine 88 učenika, a danas ih ima samo 47. A ima i jedna osnovna škola - ona u Krstaticama - koja je potpuno prazna, tj. u kojoj više nema nijednog učenika (doduše, ona je, kažu, opustjela još u 19. stoljeću). Ravnatelj OŠ u Zmijavcima (u kojoj je taj pad zasad ipak znatno blaži) Ante Kujundžić to mi je ovako prokomentirao:

- Pitanje je vremena kad će i sve ostale škole u našem kraju biti takve, kad će se pretvoriti u tu posvemašnju pustoš. Samo je pitanje krajnjeg datuma kad će se to dogoditi! Taj se trend, po mom mišljenju, jednostavno ne može zaustaviti. Svi su od nas digli ruke. Potreban je kopernikanski zaokret, ali on nigdje nije na vidiku. Za taj je trend odseljavanja generalno kriva HDZ-ova politika, barem kad je riječ o Imotskoj krajini. Stvari su krenule nizbrdo još devedesetih, gašenjem onih silnih proizvodnih pogona (Autopoduzeće Imotski, tvornica trikotaže "Trimot", vinarija Imota, Imostroj itd.) od kojih je živjelo barem 2-3 tisuće obitelji. A krivi su i direktori, koje je postavljala HDZ-ova politika. Vidite, Posušje je - u susjednoj BiH - ne tako davno bila selendra u odnosu na Imotski, a sada je obratno!

Dva-tri dana uoči polaska u Imotski sastao sam se s profesorom socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. Gojkom Bežovanom. On me pripremio za ovu našu temu, "Zbogom Imotski".

Profesor Bežovan podrijetlom je iz Runovića, dakle iz Imotske krajine, a inače je voditelj doktorskog studija socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagreba, a vodi također i poslijediplomske sveučilišne studije "Priprema i provedba EU projekata" te "Upravljanje gradom".

U razgovoru sa mnom, dr. Bežovan je jasno razdijelio ono nekadašnje, gastarbajtersko razdoblje, 1970-ih i 1980-ih, koje se podudaralo s vremenom industrijalizacije i urbanizacije u Imotskoj krajini i cijeloj zemlji, ondašnjoj SFRJ, i ovo današnje vrijeme koje je, kako mi je rekao, "nešto sasvim drugo" u odnosu na prethodno.

Kao glavni uzrok sadašnjih, najnovijih problema (uključujući i aktualni trend ubrzanog odseljavanja) u Imotskoj krajini, Bežovan je imenovao "nedostatak socijalnog kapitala", podrazumijevajući pod tim pojmom nedostatak "normi i vrijednosti koje mi građani imamo i koje nas obvezuju u našem djelovanju, u tom smislu da ne djelujemo na kratkoročnoj bazi i samo za sebe nego dugoročno i za zajednicu". Kao glavni element "socijalnog kapitala" istaknuo je pritom "povjerenje, bez kojega nema napretka".

U obrazloženju te svoje definicije dr. Bežovan je bio sasvim konkretan:

- U Imotskome su konstantno na vlasti ljudi, iz HDZ-a, koji nikada nisu bili doživljeni kao ljudi koji mogu napraviti iskorak. Propustili su osnovati LAG-ove (lokalne akcijske grupe) koje je, svojedobno, pokrenula Europska unija. Bit LAG-ova je u suradnji jedinica lokalne samouprave kroz dijalog odozdo, kako bi se pokrenuo razvoj. Taj propust lokalnih HDZ-ovih vlasti dovoljno govori o njihovoj inertnosti, nepoduzetnosti, usredotočenosti samo na svoje interese... U Imotskom su propuštene brojne prilike da se uhvati priključak s EU-inicijativama. To je grad u kojem nije bilo nikakvih EU-projekata...

A samo nekoliko dana kasnije, kad sam već bio u Imotskom i nakon što sam obavio razgovor sa zamjenikom gradonačelnika (dogradonačelnikom) Imotskog dr. Vice Čikešom (gradonačelnik je, od 2017., Ivan Budalić, također HDZ-ovac), dr. Bežovan mi je poslao ovaj SMS:

"Gospodine Hudelist, nadam se kako ste doznali o velikom dugu grada Imotskoga, što je prepreka korištenju EU novaca..." I time smo, definitivno, ušli u bit priče. Dogradonačelnik Čikeš mi je, u svojoj pedijatrijskoj ordinaciji (on je po zanimanju pedijatar, na vrlo dobrom glasu u cijeloj Imotskoj krajini) sve "priznao", da tako kažem, tako da mi je nakon razgovora s njim sve bilo u potpunosti jasno, kao na dlanu.

Istina je ova: grad Imotski je već duže vremena u velikom dugu, koji u ovome trenutku iznosi 50 milijuna i 750 tisuća kuna. Zbog tog je duga Imotski u blokadi: ne što se računa/poslovanja u užem smislu tiče, nego u tom smislu što se ne može javljati na natječaje koji su financirani iz EU fondova. I zato on već duže vremena stagnira i stoji na nuli - što u znatnoj mjeri podstiče osjećaj očaja, besperspektivnosti i bespomoćnosti u njegovih stanovnika i tjera ih da odu odavde. Nema (velikih) projekata, nema razvoja, nema ničega, i jednostavno moraš odavde dignuti sidro i otići, da bi preživio.

Radi se, zapravo, o dva duga. Prvi iznosi 10 i pol milijuna kuna i to je zapravo dug Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU), koji se vuče još od 2005., kad je gradonačelnik Imotskog bio HDZ-ovac (danas pokojni) Ante Lončar.

Dug je, kako mi je objašnjeno, nastao zbog nenamjenskog trošenja novca u iznosu od 3 i pol milijuna kuna namijenjenog za sanaciju odlagališta otpada Kozjačić u Imotskom. To je prilično stari dug, ali se uvećao zbog kamata i sada je to vrlo ozbiljna cifra. Sredinom 2017. donijeta je pravomoćna sudska odluka po kojoj Grad Imotski mora vratiti državi 10 i pol milijuna kuna, da bi se odblokirao (tj. da bi mogao aplicirati na projekte koji se financiraju iz EU fondova).

Dr. Čikeš mi je rekao da su pregovori Grada (trenutno vladajući tandem Budalić - Čikeš) s Fondom za zaštitu okoliša u tijeku; pregovora se o nagodbi.

No, onaj drugi dug je mnogo veći od ovoga prvog - ali je, isto tako, i mnogo misteriozniji. To je dug Ministarstvu financija RH i iznosi ni manje ni više nego 31 milijun kuna. Dogradonačelnik Čikeš mi je objasnio da je on nastao zbog jednoga kredita koji je svojedobno dignut, ali nije vraćen; međutim, nije mi znao reći o kakvom se to kreditu radi ni koje je godine podignut. "Nitko ne zna odakle je to, jednostavno nismo ušli u trag tim podacima" - rekao mi je, skrušeno, u svojoj liječničkoj ordinaciji.

Kad sam ga zamolio da mi ipak kaže nešto više o tom dugu (jer ta cifra doista nije za podcjenjivanje), dr. Čikeš je, iz svog ureda, nazvao predsjednika Gradskog vijeća Imotskoga Pericu Tucaka, ali ni on nije znao reći ama baš ništa o historijatu toga duga.

Naknadno mi je pomogao član Gradskog vijeća Imotskoga Ivan Livajić (jedan od dva vijećnika s Nezavisne liste mladih "MI za IM"), koji mi je donio jedan stari članak iz Slobodne Dalmacije, u kojem piše da je dug nastao 1999., kada je Grad Imotski digao kredit u iznosu 8 milijuna kuna za izgradnju vodovoda za Vinjane Gornje. Kako to svih ovih godina nije vraćano - baš kao ni onaj prvi dug - naraslo je na jednu impozantnu brojku koja Grad Imotski i cijelu okolicu već godinama drži u stanju opće nepokretnosti i agonije.

O kakvom se ozbiljnom iznosu novca radi, dovoljno govori podatak - iznio mi ga je dr. Čikeš - da je sadašnji proračun Grada Imotskoga 27 milijuna kuna (riječ je, doduše, o izvornom proračunu; zajedno sa svim pomoćima on je ipak znatno veći i iznosi oko 44 i pol milijuna kuna, kako se navodi na službenim mrežnim stranicama Grada Imotskoga), što je, dakle, tek polovica ukupnoga duga Imotskoga. I sada se, otkako je na vlasti nova HDZ-ova garnitura u Imotskome, najveći dio energije troši na smanjivanje toga duga te je, po Čikešovim riječima, od 7. lipnja 2017. do danas podmireno oko 7 i pol milijuna pristiglih obveza.

A sada nešto o tome kako je taj dug nastao. I o općim prilikama - u Imotskom i cijeloj Imotskoj krajini - u kojima se to dogodilo.

Dug, odnosno oba duga, nastala su u vrijeme kad je gradonačelnik Imotskoga bio HDZ-ovac Ante Lončar. On je vlast u Imotskome obnašao u dva mandata, od 1997. do 2005.

Lončara je, na gradonačelničkoj fotelji, naslijedio Ante Đuzel, čija je vladavina potrajala puna tri mandata, od 2005. do 2017. Đuzel je također HDZ-ovac, ali je do svog prvog mandata došao kao (privremeni) HSP-ovac, odlučivši se na taj manevar zbog tadašnje (prolazne) krize HDZ-a na lokalnoj i nacionalnoj razini.

Postojeći dug/dugove Đuzel nije riješio, naprotiv javno je tvrdio da taj dug niti ne postoji. Glavni oporbeni vijećnik u Gradskom vijeću Imotskoga Ivan Kukavica (nezavisnjak po orijentaciji) to mi je ovako opisao: "Đuzel je lani, mjesec i pol dana prije izbora, tj. u travnju 2017., rekao na sjednici Gradskog vijeća da nema nikakvoga duga, dapače da je Grad u plusu za 700.000 kuna. A Čikeš sada, kao što vidite, tvrdi suprotno. Nema netransparentnijega grada od Imotskoga! Ljudi koji su na vlasti nemaju osjećaja, da sjednu s nama, oporbenim vijećnicima, pa da dobijemo barem one najosnovnije informacije. Sve se doznaje ispod žita, po kafićima..."

No zato je bivši gradonačelnik Đuzel negdje oko 2012.-2013. pokrenuo vrlo ambiciozan projekt izgradnje Poduzetničke zone Vinjani Gornji, koja je, osim što se nalazi na jednom čudnom i prilično nepristupačnom terenu, daleko od svih glavnih prometnih komunikacija, i ne služi, čini se, ničemu, pravi, nevjerojatan gutač milijuna. Po službenim (Čikešovim) podacima, za realizaciju toga projekta dosad je potrošeno 6,2 milijuna kuna, no oporbenjaci iz Gradskog vijeća Imotskoga me uvjeravaju (potkrepljući svoje argumente i određenim dokumentima) da je tu ulupano puno više milijuna, negdje oko 14 ili 15.

Bio sam tamo i što sam vidio? Ništa, par bagera koji tamo stoje i ništa ne rade, i nekoliko povećih hrpa iskopane zemlje, kao alibi da se tu ipak nešto radi. I to je tako, kažu mi, već 4-5 godine. Nije jasno kako će se na tome posve separiranom i izoliranom području, 6-7 kilometara daleko od Imotskog, riješiti problem kanalizacije (odnosno pročišćavanja otpadnih voda), a upitno je i hoće li ta poslovna zona biti opskrbljena dovoljno snažnom električnom energijom, da bi mogla funkcionirati. Inženjer elektrotehnike Mate Gudelj (s Nezavisne liste mladih u Imotskom) rekao mi je: "Da bi se zadovoljila minimalna potreba, za cijelu bi poduzetničku zonu trebalo osigurati 2,5 megavata, a trenutno je osigurano samo 250 kilovata."

Svi mi kažu da bi poslovno-poduzetnička zona u Imotskoj krajini - ona koja bi uistinu imala smisla - trebala biti blizu autoceste, kraj Zagvozda, dakle na sasvim suprotnom kraju Imotske krajine, a ne ovdje, u Vinjanima Gornjim, gdje nema ničega osim neposredne blizine s Hercegovinom.

Dakle, da sumiram: grad Imotski već je duže vremena u dugu od 50 i nešto milijuna kuna, i zbog toga ne može računati ni na kakve EU-projekte, a oni milijuni do kojih se nekako i dođe troše se na krajnje upitan lokalni projekt bez jasnog smisla i sadržaja. I ljudi onda, ne videći nikakvu budućnost i perspektivu, bježe odavde.

Automehaničar iz Imotskoga Toni Rebić napravio je na Autobusnom kolodvoru Imotski tzv. Zid plača, sastavljen od 400 cigala na svakoj od kojih je ispisano ime i prezime (ili nadimak) onih Imoćana koji su se, u ovakvim nezavidnim prilikama, odlučili za egzodus. Tu su, da bude zabavnije, i imena nekih jako poznatih Imoćana: Ivice Todorića, Miomira Žužula itd.

- U zadnje tri godine - reče mi Rebić - iz Zmijavaca je odselilo 13 obitelji Švabića, i svi odoše u Njemačku. Prije je išlo samo muško iz kuće, a sad idu kompletne obitelji...

Nije nikakva tajna da Njemačka (koja je i sama u znatnim demografskim problemima) preko svoje vrlo smišljene i proračunate socijalne politike privlači mlade obitelji, a posebice mlade obitelji iz Hrvatske - jer Nijemci cijene Hrvate kao vrijedne i radišne ljude, još od onih gastarbajterskih vremena. Ali Nijemcima sada ne trebaju radnici koji će kod njih raditi samo par godina i onda se vratiti u svoju domovinu, njima sada trebaju ljudi - cijele obitelji - koji će tu raditi, ali i ostati te biti potpuno integrirani u njihov, njemački socijalni sustav. Koji će, na neki način, sami postati Nijemcima i kojima će Njemačka postati nova, prava domovina.

U Imotskoj krajini je prekipjelo, ali je prekipjelo i u cijeloj Dalmatinskoj zagori, s četirima njezinim najvećim gradovima: Sinju, Kninu, Imotskome i Vrgorcu. Tu je, odnedavna, započeo pokret koji nosi ime "Savjet za Zagoru". Pokrenuli su ga nezavisni gradonačelnici i načelnici Dalmatinske zagore, na čelu s gradonačelnikom Vrgorca (i saborskim zastupnikom) Antom Pranićem i gradonačelnikom Knina dr. Markom Jelićem.

Taj pokret nosi jasan antihadezeovski predznak i svojevrsna je reakcija na lošu, katastrofalnu politiku bivših lokalnih HDZ-ovih vlasti koja je cijelu Dalmatinsku zagoru, a u njoj i Imotsku krajinu, dovela do ruba propasti.

U Kninu i Vrgorcu HDZ je već skinut s vlasti, a i na lokalnim izborima u Imotskome 2017. bilo je veoma vruće. HDZ je ovaj put za dlaku pobijedio, omjer snaga u Gradskom vijeću Imotskoga sada je samo 9:8 u korist HDZ-a. Od ovih 8 oporbenih mjesta u Gradskom vijeću Imotskoga njih 6 drže vijećnici s Nezavisne liste Ivana Kukavice (moralno nekompromitiranog branitelja koji je u Domovinskom ratu bio ranjen u Operaciji Maslenica 1993.), a dva vijećnici s Nezavisne liste mladih "MI za IM".

A i sadašnji HDZ-ov dvojac koji je, od 2017., na vlasti u Imotskome - gradonačelnik Ivan Budalić i njegov zamjenik dr. Vice Čikeš - puno je drugačije isprofiliran u odnosu na prijašnje HDZ-ove garniture. Neki tvrde da je Budalić (inače veliki vjernik, neokatekumen) projekt domišljatih stratega iz županijske (Splitsko-dalmatinske) organizacije HDZ-a koji su na vrijeme, prije lokalnih izbora 2017., uvidjeli da u Imotskome HDZ može ostati na vlasti samo ako ponudi neke sasvim nove ljude, koji su u stanju barem donekle reformirati HDZ i po svemu biti al pari bivšem branitelju Ivanu Kukavici i ostaloj narastajućoj oporbi. I našli su Budalića - čovjeka kome je Kukavica u Operaciji Maslenica 1993. bio zapovjednik!

Budalićev dogradonačelnik Čikeš je, pak, vrijedan i u cijeloj Imotskoj krajini omiljen pedijatar koji sada svoj dogradonačelnički položaj maksimalno koristi za realizaciju lokalnih mini-projekta koji bi trebali znatno unaprijediti nezavidan položaj zdravstva u Imotskom i okolici: dovođenje raznih liječnika-specijalista, uređenje parkinga ispred Doma zdravlja u Imotskom, izgradnja palijativnog centra u Imotskom, izgradnja dnevne bolnice u Zagvozdu itd.

Ali oni ne mogu riješiti onaj krucijalan problem iseljavanja ljudi iz Imotskoga i Imotske krajine. Budalić je, tvrde upućeni, gradonačelnik limitiranih sposobnosti, a Čikeš je ipak ponajprije liječnik, a ne političar.

Na moje pitanje kako bi riješio problem Imotskoga i što bi on učinio da je gradonačelnik toga grada, gradonačelnik Vrgorca i jedan od inicijatora "Savjeta za Zagoru" Ante Pranić rekao mi je da bi u Imotskome jednostavno reprizirao model Vrgorca - model koji je 100-posto uspio, tako da čak i iz najzabačenijih sela u Vrgorcu (Dusina, Milošići, Kokorići, Podprolog, Draževitići, Umčani, Orah itd.) nema više nikakvih iseljavanja.

Dovoljno je otići u Vrgorac i onda ga usporediti s Imotskim, i sve će vam odmah biti jasno: dok u vrgoračkom kraju nema više nijednoga neiskorištenog i neobrađenog kvadratnog metra, Imotsko-bekijsko polje, koje se prostire ispod Imotskoga, zjapi prazno, zapušteno, tek tu i tamo s pokojom obrađenom njivom. (Ali je zato svakodnevno puna birtija "Brana" u Zmijavcima, na rijeci Vrlici, gdje se uz kartanje mudruje i bistri jalova dnevna politika.)

"Plan za spas Imotskoga", kakav mi je predložio Pranić, sastoji se od tri točke: prva je podsticanje razvoja kulturne baštine kao supporta turizmu, druga je organizirana pomoć OPG-ovima, a treća brendiranje određenih poljoprivrednih proizvoda i promoviranje Imotskoga kao destinacije zdrave prehrane i prirodnog, očuvanog krajolika, sa svrhom daljeg razvoja (ponajprije elitnog) turizma. (Ovom će popisu svatko upućen dodati i izgradnju brze ceste od Imotskoga do Zagvozda, koja je conditio sine qua non bilo kakvog napretka u ekonomiji i bilo čemu u ovome kraju.)

Sve te elemente Imotski posjeduje, a ima i ljude koji su već nešto konkretno napravili i time se bitno izdigli iznad sredine u kojoj žive i djeluju, pružajući time primjer ostalima.

Prvi je vinar (nekadašnji direktor Imostroja i saborski zastupnik, iz 2000.-2003.) Ante Grabovac, vlasnik Vinarije Grabovac koja zapošljava desetak ljudi i u čiji su rad uključene četiri obitelji (Grabovac stariji, njegova dva sina i nećak).

Ante Grabovac je prvi i najveći privatni vinar u Imotskoj krajini, čija se vina u svemu mogu usporediti s onima iz Istre. Ono što sam 2001. na 2002. vidio u Istri, kad sam češće odlazio ondje i družio se s Ninom Jakovčićem, to sam sada - ali na jedan drugačiji način - vidio i osjetio u Prološcu, gdje se nalazi Vinarija Grabovac.

A Grabovčev primjer slijedi još desetak vinara u Imotskoj krajini, koji se osjetno izdižu iznad prosjeka (Jerković, Šimunović, Sušić i ostali).

Grabovac mi je, međutim, rekao da su u Imotskome - kad je riječ o razvoju poljoprivrede - veliki problem usitnjene parcele, tj. da bi trebalo puno toga napraviti oko okrupnjavanja (ali i navodnjavanja) zemljišta. Ali to se ne može raditi nasumce (kao u proteklih 10-15 godina), nego organizirano, s jasno definiranim projektima i sposobnim i kompetentnim ljudima.

A drugi je pozitivan primjer Ivan Glibota Crni, koji je praktički ni iz čega stvorio i utemeljio Glazbenu školu "Dr. fra Ivan Glibotić" u Imotskome, koje se - po onome što sam ja vidio - ne bi postidio ni Zagreb. U školi rade 32 nastavnika (među njima je i Akiko Nishimura iz Hirošime, koju je Glibota otkrio u splitskome HNK-u), a polazi je 190 učenika s područja Imotske krajine i zapadne Hercegovine, ali i cijele južne Dalmacije.

U sklopu škole djeluje i Hrvatski puhački orkestar "Gradska glazba Imotski" - prvi, najbolji i najnagrađivaniji amaterski simfonijski puhački orkestar u Hrvatskoj.

Glibotićeva je glazbena škola oaza građanske kulture i građanskih vrijednosti u Imotskome i okolici, dokaz da ovome kraju nije baš sve propalo.

Osim toga, u Imotskoj krajini iz godine u godinu (ali zasad spontano, bez organiziranog pristupa) jača elitni turizam, otvaraju se otmjene seoske kuće s bazenima (ima ih trenutačno oko 200-ak) u koje dolazi na odmor bogata klijentela sa Zapada, na okolnim brdima otvaraju se OPG-restorančići s izvornom, domaćom hranom iz Imotske krajine i vinima Ante Grabovca i drugih talentiranih lokalnih vinara (npr. "Karaja" u selu Podosoju, u općini Runovići), rekao bih da se događa nešto slično kao i u Istri početkom 2000-ih (samo što ovdje fali "faktor IDS", odnosno "faktor Jakovčić")... A tu su i Modro i Crveno jezero, sa svojim ekstremnim sportovima, koji su već odavno na svim relevantnim turističkim kartama...

Imotska krajina je prelijep kraj, ali ljudi i garniture koje su je dosad vodile daleko su ispod njezinih potencijala i njezine vrijednosti, i zato se taj kraj ubrzano prazni, odumire i propada. 

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje