Bitka za Lovćen, 2. dio (objavljeno u Nedeljniku)
10/17. V 2018.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Nakon što je, 1954, glavni Odbor Narodnog fronta NR Crne Gore imenovao Odbor za podizanje spomenika Njegošu, započeli su prvi konkretni zahvati i radovi na izgradnji tog spomenika.

Početkom rujna 1957. dopremljen je na Cetinje ogroman Njegošev kip, težak 28 tona, isklesan u sivom hercegovačkom (jablaničkom) granitu, koji je trebao biti (kao što je i bio) glavna atrakcija unutrašnjosti Mauzoleja. Kip je, prema gipsanom modelu Ivana Meštrovića, isklesao Meštrovićev splitski đak, Andrija Krstulović.

Ta je statua prikazivala Njegoša "kako sjedi s knjigom u krilu, naslonjen malo unatrag u sjenci velike figure orla koji kao da ga je svega obuhvatio svojim moćnim krilima" (opis novinara Borbe Z.Pečara iz februara 1953.).

A u junu 1959. na Cetinje su stigle i dvije velebne karijatide (Crnogorke u narodnoj nošnji), također isklesane u crnom granitu, visoke preko 5 metara i teške po 18 tona, "veće i od avalskih" (kako je to u Borbi opisao J.Vlahović), koje će, kada za to dođe vrijeme, biti postavljene na ulaz u Mauzolej.

Do 1962. bila je završena jedna pozamašna dionica (pripremnih) radova na izgradnji Mauzoleja. U jugoslavenskim su se novinama s vremena na vrijeme iznosili brojni tehnički i neki drugi podaci o izgradnji Mauzoleja, kao i o zamišljenim (budućim) intervencijama na Jezerskome vrhu na Lovćenu, u funkciji podizanja spomenika. Među ostalim, najavljeno je, bit će "zaravnjen ceo vrh planine". To jest - odsjeći će se sam vrh Lovćena, kako bi Mauzolej, onakav kakav ga je I.Meštrović zamislio, mogao biti izgrađen.

Međutim, usporedo sa svim tim kreće i (nova) politizacija "Bitke za Lovćen". I to najprije u inozemstvu, tj. emigraciji - kako hrvatskoj tako i srpskoj. Izdvojit ću nekoliko najtipičnijih primjera.

Dana 18. maja 1953. američki tjednik Time objavio je fotografiju Ivana Meštrovića uz njegovo glasovito poprsje Njegoša još iz 1930-ih - ono s tzv. "pognutom glavom" (riječ je poprsju što ga je kritizirala Isidora Sekulić u svojoj knjizi "Njegošu knjiga duboke odanosti" iz 1951.). Ovaj put, Meštrovića su napali Srbi-emigranti iz Kanade, u svom glasilu Kanadski srbobran. Inkriminirali su slavnoga kipara da prikazuje Njegoša kako gleda u zemlju, da on zapravo karikira srpske junake, "da u 'bednoj hrvatskoj istoriji' nije mogao naći gradiva za svoj rad i da je materijalno iskoristio najprije Srbiju, a poslije kraljevinu Jugoslaviju" (prema knjizi jednoga od vodećih pisaca i intelektualaca u hrvatskoj dijaspori, Karla Mirtha, "Život u emigraciji").

Ivan Meštrović je svojim srpskim oponentima iz Kanadskog srbobrana odgovorio da je baš na njegov lični poticaj Kraljevina Srbija podigla na velikoj međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. svoj paviljon (koji je Srbiji, kako je naglasio, umnogome podigao prestiž u svijetu, čak utoliko da se "u njoj počelo gledati predvodnika oslobođenja Južnih Slavena"), da je on 1919. poklonio Državi Srba, Hrvata i Slovenaca sve Vidovdanske fragmente (dijelove zamišljenog, ali neostvarenog Vidovdanskog hrama), a što se Njegoševa poprsja sa specifičnim (pognutim) položajem glave - Meštrović se u svom odgovoru Srbima-emigrantima poslužio jednim Njegoševim stihom, zabilježenim potkraj njegova (Njegoševa) života:

"'Kud pogledaš svud kod nas diže glavu prazan klas'. Eto, zato moj vladika Rade nije digao glavu..."

Prvoga dana ljeta 1953. Ivana Meštrovića je, u američkom gradu Syracuseu, posjetio poznati hrvatski publicist i izdavač u emigraciji Karlo Mirth (koji će o tom susretu samo nekoliko mjeseci kasnije napisati poveći članak, "Susret s Meštrovićem", za vodeći časopis u hrvatskoj dijaspori, Hrvatsku reviju iz Buenos Airesa). Meštrović je Mirthu dugo objašnjavao zašto podržava i brani hrvatskoga kardinala Stepinca (kojega je Tito 1946. osudio na dugogodišnju zatvorsku kaznu), te što, zapravo, želi postići i poručiti svojim monumentalnim spomenikom crnogorskom pjesniku Njegošu na Lovćenu. Njegove je riječi Mirth, u svom članku, ovako interpretirao (i prokomentirao):

"Ako dođe do podizanja Meštrovićevog spomenika u Crnoj Gori, on će u isti čas ostati i spomenik hrvatskog kulturnog poslanja. Nama (Hrvatima - op. aut.) neće trebati bolje svjedočbe pred kulturnim svijetom od ove, da smo mi Hrvati izgradili i Srbima i Crnogorcima njihove najbolje nacionalne spomenike (ovo je, dakako, bila aluzija na Meštrovićeve spomenike na Avali i Kalemegdanu - op. aut.), usrpkos toga, što su nas oni ugnjetavali, ubijali i nastojali nas izbrisati kao narod."

U septembru 1956. Ivan Meštrović je u Hrvatskoj reviji objavio veliki članak o Stepincu, znakovitog naslova "Stepinac - duhovni heroj", a glasilo Hrvatske bratske zajednice Zajedničar je, u broju od 21. avgusta 1957., citirao ove Meštrovićeve riječi o srpsko-hrvatskim odnosima i državotvornim stremljenjima Hrvata, kako onih u domovini tako i onih u iseljeništvu:

"... Želio bih da naglasim da je hrvatski narod odlučniji danas nego ikada da postigne svoju državu, u kojoj bi on uz ravnopravnu srpsku braću, koja ostanu u granicama hrvatske države, bio gospodar. Hrvati neće i ne mogu odustati od tog zahtjeva uz nikakvu cijenu."

Transformacija Ivana Meštrovića iz nekadašnjega integralnog Jugoslavena i prijatelja kralja Aleksandra u gorljivog hrvatskog domoljuba i zagovornika-branitelja kardinala Stepinca bila je više nego očita.

A na sve to nadovezao se i dugačak, dvomjesečni posjet - u julu i avgustu 1959. - Ivana Meštrovića hrvatskoj domovini, s naglaskom na susrete i razgovore s Josipom Brozom Titom (boravio je kod njega, na Brionima, punih tjedan dana) kao i na jednokratni posjet Stepincu u rodnome Krašiću (gdje se osuđeni hrvatski kardinal tada nalazio u internaciji), 10. jula 1959. O tome kako se uopće moglo dogoditi da politički emigrant i hrvatski nacionalist i antikomunist Ivan Meštrović dođe u komunističku/socijalističku SFRJ, odnosno SRH, njegov sin Mate Meštrović rekao mi je (u našem razgovoru iz 2009.):

"U to je vrijeme generalni konzul Jugoslavije u New Yorku bio Lazar Lilić, Srbin iz Šumadije. I ja bih ga viđao povremeno, zajedno s još nekim jugoslavenskim diplomatima, išao bih s njima i na ručak... I onda bi mi oni stalno govorili: 'Čujte, vaš otac uvijek govori kako će doći u Jugoslaviju, a nikad ga nema...?' Onda sam ja rekao Lazaru Liliću (bio je vrlo ljubazan): 'Kako vi to zamišljate da moj otac može doći u svoju domovinu, a da ne može ići kod Stepinca, a toliko se zalagao za njega i branio ga? A Stepinac se, opet, zalagao za njega kad je on, moj otac, bio u ustaškom zatvoru, 1942... Moj otac kaže da bi ga bilo sram doći u Jugoslaviju, a da ne može otići kod Stepinca!" Nedugo nakon toga mi on, Lilić, u jednome od tih naših razgovora, reče: 'Ja sam ovlašten da vam kažem, iz najvišeg mjesta, da vaš otac može posjetiti Stepinca kad god hoće, i ići po Hrvatskoj i Jugoslaviji, kada dođe, gdje god hoće!' Onda sam ja nazvao svog oca na telefon i to mu ispričao; mislim da je to bilo ključno u njegovoj odluci da ide u Jugoslaviju..."

 Ivan Meštrović je stigao vlakom u Zagreb 3. jula 1959. i bio je u Hrvatskoj sve do kraja avgusta. Kući, tj. u SAD, vraćao se preko Pariza. I tu sada, sasvim neočekivano, dolazi do jednoga novog političkog zapleta (ili možda bolje rečeno - incidenta). U Parizu se Meštrović sastao s glavnim urednikom lista hrvatskih političkih emigranata Nova Hrvatska (koji se štampao u Londonu) Jakšom Kušanom, i dao mu intervju (malo slobodnijeg, tj. ležernijeg tipa) - o svojim prvim dojmovima nakon dvomjesečnog boravka u domovini. Intervju je, takav kakav je objavljen, ispao strahovito žestok, eksplozivan i kontroverzan, a (gotovo) u potpunosti ga je prenio Bilten Tanjuga iz Beograda od 22. oktobra 1959. Jakša Kušan je svoj susret i razgovor s Meštrovićem ovako interpretirao (po izvještavanju Tanjugova Biltena):

"Iz Zagreba je prof. Meštrović poneo dosta loše utiske.... Na vodećim položajima je ogroman broj Srba... Prof. Meštrović je opširno pričao o infiltraciji Srba u Hrvatskoj, za koju on misli da nije možda toliko deo svesne politike, koliko je deo ukorenjene tradicije... U razgovoru s visokim hrvatskim komunistima prof. Meštrović je čuo da su Srbi-komunisti 'pod kožom' gotovo svi četnici. Oni znaju samo to da su ustaše klali Srbe, a to što su Srbi klali Hrvate smatra se dozvoljenim 'zbog odbrane države'... Prof. Meštrović zaključio je ovo zanimljivo izlaganje uveravanjem da Hrvati i Srbi nikada neće moći da žive zajedno. To su dva sveta ili kako Njegoš veli: 'Dvije čorbe se nikada ne miješaju'..."

Upitao sam Matu Meštrovića, u jednome od naših razgovora, je li njegov otac doista mogao takvo što izjaviti. Odgovorio je:

"Ne, to je bio falsifikat. Jakša Kušan je bio veliki protivnik Jugoslavije, i bio je jedan od onih koji su smatrali da je moj otac napravio štetu što je išao u posjet Titovoj Jugoslaviji. I onda je okrenuo taj intervju moga oca protiv Jugoslavije, natezao je njegove izjave. Moj otac nije govorio na taj način, on je govorio vrlo blago... Međutim, sjećam se da je moj otac meni rekao da mu je Tito u četiri oka kazao da su Srbi nemoguć narod, da je s njima jako teško. Rekao mu je, uz ostalo: 'Znate li zašto sam ja ovdje na Brionima? Jer se osjećam sigurniji nego u Beogradu!" I onda mu je govorio da sa Srbima ima stalno poteškoće, da su teški i da se stalno s njima mora boriti... Rekao mu je također: 'Vjerujte mi, nisam ništa manje Hrvat nego vi!'"

Jedna mala digresija: nekoliko dana prije dolaska Ivana Meštrovića u Zagreb, Tita je, na Brijunima, posjetio i kiparov sin Mate Meštrović. Matin doživljaj Tita bio je - jako zanimljivo - gotovo identičan načinu na koji su Tita doživljavali (onako u operetnom stilu) Borislav Mihajlović Mihiz i ostali siminovci.

"Ono što je mene najviše frapiralo" - ispričao mi je Mate Meštrović - "jest to da je Tito blistao, a svi su mu bili podloži. On je bojao kosu. Bilo je sunce pa se ta kosa svijetlila, ta njegova crveno-zlatna kosa, kao sunce. Bio je odjeven u bijelo, imao je dijamant na prstenu, dijamant na kravati, i tako... Bili smo i u Brodogradilištu '3. maj' u Rijeci. Onda ja kažem Titu: 'To je sjajno brodogradilište!' A on se namršti i ovako napravi rukom. Pa smo bili u ne znam kojoj tvornici i divili se, ja i moja supruga, a on je par puta opet ovako napravio rukom, u smislu: 'Šta mi to pričate, tu govnariju, šta vi mislite da ja ne znam što je to!' A mom ocu je, kasnije, rekao ovako: 'Da sam ja rođen u jednoj velikoj zemlji kao što je Amerika, ja bih nešto postigao u životu, ali što ćete!' Pa kaže: 'Ja bih tada stvarno nešto, znate, od krajnje vrijednosti postigao za svijet!' Dakle, Jugoslavija je bila premalena za njega..."

Nedugo svoje smrti Ivan Meštrović je, po tajnoj narudžbi Zagrebačke nadbiskupije (tj. kardinala Franje Šepera), napravio spomen-reljef za zagrebačku katedralu "Susret Stepinca s Kristom". Taj je projekt financirala udruga hrvatskih poslovnih ljudi The Croatian Board of Trade iz Detroita, na čijem je čelu bio John "Ivek" Prepolec. Iako je gipsani model reljefa bio gotov već 1960., u Zagreb je dopremljen tek nakon smrti Aleksandra Rankovića, u julu 1967. Po svjedočenju Karla Mirtha, Prepolec je 1967. nazvao partizanskog generala i jugoslavenskog diplomata Ljubu Ilića, muža operne pjevačice Zinke Milanov, i zaprijetio mu da će, budu li se jugoslavenske vlasti i dalje suprotstavljale prijevozu Meštrovićeva reljefa u Hrvatsku, sazvati novinare i reći im "da se Josip Broz Tito boji mrtvog Stepinca, mrtvog Meštrovića i Krista". Dva mjeseca nakon toga Ilić je javio Prepolcu da je rampa za prijevoz reljefa u Zagreb dignuta.

No, sve je ovo ipak bila samo (malo poduža) uvertira za novo, još jače i intenzivnije političko zakuhavanje i zaplitanje u cjelokupnoj ovoj našoj kronologiji, vezanoj za izgradnju Njegoševog (tj. Meštrovićevog) Mauzoleja na Lovćenu. Stvari su se dodatno počele komplicirati neposredno nakon Meštrovićeve smrti, 1962., a u ofenzivu su ovaj put krenuli - Srbi.

Odjedanput, počela se, u srpskoj javnosti, rasplamsavati javna polemika ima li to sve (tj. rušenje Njegoševe kapele i izgradnja novog spomenika Njegošu, u obliku mauzoleja, na Lovćenu) smisla. Polemiku je prvi otvorio povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i profesor na Univerzitetu u Beogradu Lazar Trifunović, inače jedan od najbliskijih prijatelja Dobrice Ćosića. U svojoj knjizi "Prijatelji", Ćosić navodi da ga je s Trifunovićem upoznao njegov (Trifunovićev) profesor, inače siminovac, Vojislav J. Đurić. "Postao mi je 'sinovac'", napisao je Ćosić, "a ja njemu 'stric'." Jednako kao i Ćosić, i Trifunović se u Drugom svjetskom ratu borio na strani komunista i partizana; bio je patriot i zastupao je jugoslavensku ideologiju, a u novoj je jugoslavenskoj državi, od 1960-ih nadalje, tijesno surađivao s tzv. antititoističkom opozicijom (koju je predvodio sam Ćosić).

Trifunović je 30. avgusta 1961. objavio u časopisu Danas članak "Mit o Meštroviću", u kojem je Meštrovićev projekt Mauzoleja na Lovćenu proglasio stranim i tuđim tijelom koje je "u potpunoj suprotnosti sa svim idejama koje su u ovom društvu rođene". Pritom se, u svojoj argumentaciji, poslužio i nekim, izrazito kritičkim i negativističkim, mišljenjima Moše Pijade i Miroslava Krleže o Meštrovićevoj umjetnosti. Pijade je, primjerice, smatrao da umjetnost Ivana Meštrovića "nije nikla iz naše sredine".

Lazar Trifunović je, kao osoba, bio dosta prijeke naravi (to mi je posvjedočio i Dejan Medaković) i nije mnogo štedio na izrazima. Tako je u ovome svom članku za Meštrovićev projekt Mauzoleja na Lovćenu (kao i za neke druge Meštrovićeve radove) upotrijebio i ove sintagme: "pseudomonumentalna arhitektura okićena secesionističkom dekoracijom", "okićena pseudomonumentalnost srednje Evrope", "povampirena secesija", "mermerni secesionistički bunker", "monstruozna kvaziumetnost" i sl. A pritom nisu izostale ni neke usporedbe (ili aluzije) s nacističkom Njemačkom.

I sada se događa nešto što vjerojatno nitko nije predviđao ili planirao: kad je, u julu 1964., Republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i nauku SR Crne Gore formirao stručnu Komisiju za reorganizaciju Muzeja na Cetinju, dogodilo se da je na čelo te Komisije - u kojoj su bili siminovac Vojislav Korać, direktor Muzeja Cetinja Milutin N. Mijanović i još neki - bio postavljen upravo on, Lazar Trifunović. Jedan Srbin - odnosno nekoliko Srba - "involvirali" su se u, u početku, čistu crnogorsku priču.

Trifunovićeva je Komisija zasjedala potkraj 1965. i 1966. i jednoglasno zaključila (15. februara 1966.) da izađe u javnost s prijedlogom "da se na Lovćenu ne podiže Njegošev mauzolej prema projektu Ivana Meštrovića". Za taj svoj stav Komisija je iznijela tri argumenta.

Prvo, Meštrovićevom projektu ne odgovara "prirodna konfiguracija Lovćena, koja je ušla u grb Crne Gore", i koja je "toliko impozantna i sama je po sebi spomenik da se na njoj ne može umjetnički održati ništa što bi se takmičilo sa prirodom".

Drugo, Meštrovićev projekt Mauzoleja je "paradna, hladna i reprezentativna arhitektura" koja, zajedno s Njegoševom figurom ispod orla u unutrašnjosti, više ističe Njegoša "kao gospodara i vladara nego kao pesnika i simbola slobode".

I treće, čisto stilski gledano, taj je projekt "tipično delo bečke secesije" koje nema ništa zajedničko s našom, domaćom (srpskom, odnosno crnogorskom) sredinom, kulturnom tradicijom i mentalitetom.

Ali prije nego što je završila rad, Trifunovićeva je Komisija organizirala široku anketu među jugoslavenskim povjesničarima umjetnosti, kritičarima i umjetnicima "o podobnosti Meštrovićevog projekta". Anketi se odazvalo 10 kulturnih radnika iz cijele Jugoslavije, a rezultat ankete bio je 7 : 3 protiv izgradnje Meštrovićevog projekta na Lovćenu.

"Protiv" su se izjasnili: književnik Miroslav Krleža, direktor Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju (inače veliki prijatelj Dejana Medakovića) akademik Cvito Fisković, direktor Umjetničke galerije u Splitu Kruno Prijatelj, književnik i likovni kritičar Oto Bihalji-Merin, kipar akademik Risto Stijović, slikar akademik Milo Milunović i profesor Univerziteta u Ljubljani Luc Menaše.

A "za" su bila samo trojica: profesor Univerziteta u Zagrebu Grgo Gamulin, kipar i profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu Vanja Radauš i docentica na Univerzitetu u Sarajevu Sida Marjanović.

Najveću je težinu, naravno, imalo mišljenje vodećeg jugoslavenskog pisca, inače Hrvata po nacionalnosti, Miroslava Krleže. On je u svom obrazloženju naveo da je - kada je o Mauzoleju na Lovćenu riječ - "Njegoš karikatura i kao spomenik i kao statua".

"To je bio strašan dokument, fenomenalno pismo" - rekao mi je Dejan Medaković za taj Krležin odgovor na anketu - "gde je on u dvostrukom smislu upotrebio reč 'karikatura'. On je mrzeo Ivana Meštrovića, to se zna dobro..."

A što se onih troje koji su bili "za" tiče - sve je njih, po Medakovićevu tumačenju, snašla ona velika i strašna Njegoševa kletva iz (oko) 1850. (a svjedok koje je bio i Dejanov pradjed, Milorad Medaković, tadašnji Njegošev ađutant), odnosno kako mi to sam D.Medaković reče:

"Sve je išlo loše po one koji su potpisali. Narod je tumačio u ono vreme: 'Stigla ih je kletva!'..."

A u kom smislu loše? Medaković mi je objasnio:

"Kipar Vanja Radauš (1906-1975.) se ubio. Čisto samoubistvo. Profesor Grgo Gamulin (1910-1997.) je izgubio ćerku jedinicu koju je obožavao, čak malo abnormalno. On nije dao da se ona uda, a ona je imala dečka. I onda na kraju ona umire od leukemije, a on joj, da joj napravi radost, dopušta da se oni, kao, venčaju; ona se venčala na samrtnoj postelji. A njena soba je morala ostati ista, neke lutkice i onako, sve... I tu se on zavlačio, meditacije i tako. Bio je i malo navudren, što bi se reklo u Zagrebu... A Sida Marjanović (1921-1994.)? Eh, Sida je bila Srpkinja iz Bosne, jako lepa žena, bila je moja učenica (na Filozofskom fakultetu u Beogradu - op. aut.), njenom doktoratu sam ja bio patron, iz samilosti sam joj taj doktorat pustio... Ona je bila i u kombinaciji za Titovog sina, Mišu Broza. Lepotica... Međutim, nije došlo do sretnog braka i ona je otišla u Švedsku, ne znam zašto i kako. A bila je posle i ambasador, i svašta je bila... I ona umire, u inostranstvu. Obdukcija nije mogla da ustanovi od čega..."

Ali kako sada Crnogorci reagiraju na izvještaj Trifunovićeve Komisije? Odbacuju ga, gotovo s prezirom.   

Najprije je crnogorski pukovnik JNA Savo J.Orović postavio u Borbi od 24. februara 1966. (retoričko) pitanje "zašto Komisija nije određena samo iz Crne Gore, kada se postavljanje Njegoševog mauzoleja najviše tiče naroda ove republike". Odnosno, upitao se: "Ako je u Komisiju trebalo angažovati i druge republike, zašto samo Srbiju, a ne i ostale?"

A onda će, tri godine kasnije, u titogradskoj Pobjedi od 10. aprila 1969., sekretar Općinskog komiteta SK Cetinje i tadašnji direktor Muzeja na Cetinju, Branko Krivokapić, stav Trifunovićeve Komisije okarakterizirati "nezvaničnim", pozvavši se pritom i na tu činjenicu "da niko iz crnogorske vlade nije dao svoj sud o njihovom mišljenju (o mišljenju članova Komisije i anketiranih kulturnih radnika iz cijele Jugoslavije - op. aut.); stoga i pozivanje na njega nema svrhe".

Međutim, ovakvom se crnogorskom stavu (stavovima) brzo i promptno suprostavio mitropolit crnogorsko-primorski Danilo II, poručivši u Pobjedi od 7. aprila 1966. da "SPC još ništa nije rekla o svemu ovome, a svakako da ima mnogo više prava da o tome govori nego mnogi koji nastoje da sruše lovćensku kapelu, jer se radi o jednom pravoslavnom, osvećenom hramu". Pritom je Danilo II. naglasio: "Crkva je za vladike (htio je reći: postojeća lovćenska kapela je za Njegoša, za "vladiku Rada" - op. aut.), a mauzoleji za careve, kraljeve, predsjednike republika ili druga svjetovna lica".

Ovo je bio vrlo važan moment u ovoj priči jer je nagovijestio pobunu Srpske pravoslavne crkve u "slučaju Lovćen" - pobunu koja će se idućih godina (s naglaskom na 1969.) uistinu i dogoditi.

No, kad sam rekao Mati Meštroviću da srpska strana, a osobito SPC, nisu nikako prihvaćali Mauzolej napravljen prema nacrtima njegova oca Ivana Meštrovića, objasnio mi je:

"Oni (SPC i njezini istomišljenici - op. aut.) su još 1920-ih kazali da to nije u duhu pravoslavlja (mislio je na onaj prvi Meštrovićev projekt mauzoleja, koji je naručio kralj Aleksandar - op. aut.). I onda su se ljutili što je moj otac predstavio Njegoša u narodnoj nošnji, a ne kao vladiku... Naravno, jedino tako su ga i komunisti htjeli prihvatiti, oni ne bi digli njemu spomenik da je..."

Tu je Mate Meštrović malo zastao, a onda rekao:

"Moj otac nije ni želio da ga predstavi kao vladiku, a ne bi ni komunisti na to pristali!"

U godinama 1968-1969. priča oko Njegoševa Mauzoleja na Lovćenu diže se na (još) višu razinu i ide polako (ili ubrzano, kako se uzme) prema svom vrhuncu. Dana 9. decembra 1968. Skupština Općine Cetinje (predsjednik Skupštine Petar Tomanović) donosi definitivnu odluku o rušenju stare Njegoševe kapele na Lovćenu i izgradnji Meštrovićeva Mauzoleja, a nepuna tri mjeseca kasnije, 28. februara 1969., Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore donosi još jednu vrlo važnu odluku - o izmještanju stare Njegoševe kapelice na neku drugu, alternativnu lokaciju. No, sve je to učinjeno bez znanja i bez konzultacija sa Srpskom pravoslavnom crkvom, odnosno s Mitropolijom crnogorsko-primorskom.

I Crkva sada kreće u svoju kontraofenzivu. Dana 11. februara 1969. izvanredno zasjeda Sveti arhijerejski sabor SPC (prisustvovao mu je i mitropolit crnogorsko-primorski Danilo II.) i izdaje saopćenje u kojem se osporava Skupštini Općine Cetinje (i crnogorskim vlastima kao takvima) pravo na rušenje postojeće kapele na vrhu Lovćena i izgradnju predviđenog mauzoleja, uz preporuku Svetom arhijerejskom sinodu "da i dalje nastoji da se crkva na Lovćenu sačuva i Vladičin amanet održi".

Drugim riječima, Arhijerejski sabor SPC je stavio veto na rušenje stare kapele na Lovćenu.

Osobitu je težinu imao članak mitropolita Danila II. u Pravoslavlju pod naslovom "Njegošu ne treba mauzolej", u kojem je visoki dužnosnik SPC-a odluku crnogorskih vlasti o rušenju stare Njegoševe kapele usporedio s postupkom talijanske okupacijske vojske u Drugom svjetskom ratu, kada je talijanski topdžija (prigodom vojnih vježbi) pogodio i oštetio Njegošev spomenik na Lovćenu (no, Talijani su se za taj incident javno bili ispričali, u cetinjskom Glasu Crnogoraca od 14. aprila 1942.). A osim tog samostalnog istupa Danila II., iz redova SPC-a počele su stizati i takve optužbe na račun Cetinjana/Crnogoraca u kojima se podizanje Mauzoleja poistovjećivalo s "varvarskim činom austrijske vojske", koja je 1916., u jeku Prvoga svjetskog rata, srušila kapelicu koju je Njegoš još za svojega života bio podigao.

I naravna stvar - sada su Crnogorci ovo doživjeli kao najtežu moguću uvredu i poniženje. Njih da Srbi i SPC uspoređuju (ili bolje rečeno: identificiraju) s austrougarskim i talijanskim okupacijskim vojskama, proglašujući ih na taj način nacionalnim izdajnicima i oskvrniteljima izvorne Njegoševe ostavštine? Dana 17. marta 1969. održana je sjednica Skupštine Općine Cetinje (formalnog pokretača za podizanje Njegoševog mauzoleja), na kojoj su se razljućeni i razgoropađeni odbornici doslovce otimali za riječ da bi izrazili svoju ogorčenost i protivljenje stavovima i inkriminacijama Srpske pravoslavne crkve. Neki su čak tražili da se i sudskim putem zatraži satisfakcija zbog teških optužaba od strane SPC-a.  

Vrhunac crnogorskih prosvjeda protiv SPC-a dogodio se - također u martu 1969., paralelno i sinkronizirano sa sjednicom SO Cetinje - kada su cetinjski gimnazijalci, odnosno učenici starijih razreda cetinjskih škola, demonstrirali ispred rezidencije mitropolita Danila II. u Cetinju, noseći pritom transparente na kojima su bili ispisani citati nekih Njegoševih stihova, poput: "Ne, vladiko, ako boga znadeš, da li ovo svetkovina nije!" i "Kakav davaš prigovor, vladiko, trn u zdravu nogu zabadate"...  

Prosvjednicima je parirao mitropolit Danilo II. izjavivši za Ilustrovanu Politiku (od 25. marta 1969.) da je Mauzolej koji crnogorske vlasti namjeravaju podići na Lovćenu - "paganski". Mitropolit je pritom istupio i s jednim kompromisnim prijedlogom, ali na koji je SO Cetinje ostala gluha. Predložio je, naime, da se postojeća Njegoševa kapela iz 1925. jednostavno uklopi u novi, Meštrovićev mauzolej - pa da vuk bude sit a ovce na broju. Nitko o tome, međutim, nije rekao ni "A", o tome se nikada nije službeno raspravljalo...

A javio se (ponovno) za riječ i Lazar Trifunović, svojom "Poslanicom cetinjskim odbornicima", objavljenom u NIN-u od 6. aprila 1969., u kojoj je uglavnom ponovio svoje argumente iz 1965-1966., kada je bio na čelu Komisije za reorganizaciju Muzeja na Cetinju. Komisije čije argumente Crnogorci nisu usvojili.

U aprilu 1969. cijela je stvar došla i do predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Dana 29. aprila 1969. srpski patrijarh German (zajedno s još četvoricom episkopa) odaslao je Titu prosvjedno pismo u kojem se okomio na odluku SO Cetinje od 9. decembra 1968. o rušenju Njegoševe kapele i podizanju Meštrovićevog mauzoleja. "To je odlučeno bez znanja i konsultovanja sa Crkvom i njenim odgovornim predstavnicima", napisao je u svom pismu German, zatraživši od Tita - pozivajući se pritom na Njegošev amanet - "Vašu visoku intervenciju da se uzmu u zaštitu prava i svetinje Srpske pravoslavne crkve".

A kako je Tito na to odgovorio, odnosno što je po tom pitanju poduzeo? O tome mi je nešto više rekao Dejan Medaković, u našem razgovoru iz 2007.:

"Tito je došao na Cetinje, i njemu pokazuju model Mauzoleja, govoreći: 'Ovako bi to trebalo da izgleda.' Crnogorci. I na to kažu Titu: 'Veliki otpor ovome daje Crnogorska mitropolija, posebno onaj mitropolit Danilo II, koji je patetično rekao: Mi ćemo ići s puškama, branićemo do poslednje kapi krvi, ne damo mi, bla-bla... I što mislite, druže predsedniče?' Tito - ovo je autentično što vam govorim, imam svedoka - gleda to i kaže: 'Ja nisam advokat Crnogorske mitropolije!' Nije dalje ništa rekao, samo to. To su ovi shvatili da je signal dat. I onda je, naravno, krenula lavina..."

Finale crnogorske akcije - uoči onoga krajnjeg, čisto fizičkog (tehničkog) čina realizacije projekta - dogodio se 7. jula 1969., na sjednici Općinske skupštine Cetinja, na kojoj je osnovan (općejugoslavenski) Odbor za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, na čelu s predsjednikom Skupštine SR Crne Gore Veljkom Milatovićem. Na sjednici je odlučeno da je rok za izgradnju Mauzoleja do ljeta ili jeseni 1971., tj. na 120. obljetnicu Njegoševe smrti.

Sastav Odbora bio je impozantan, to je bio kompletan crnogorski (i malo širi) kulturni, politički, vojni i svaki drugi establišment, bilo je jasno da je njegovo formiranje amenovao i sam predsjednik Tito. U Odboru su se, među ostalima, nalazili: filmski redatelj iz Zagreba Veljko Bulajić, član Savjeta federacije Svetozar Vukmanović Tempo, filmski redatelj iz Zagreba Dušan Vukotić, predsjednik CK SK Crne Gore Veselin Đuranović, predsjednik Izvršnog vijeća SR Crne Gore Vidoje Žarković, profesor i publicist iz Ljubljane Vladimir Dedijer, potpredsjednik Savezne skupštine general Peko Dapčević, književnik iz Beograda Oskar Davičo, predsjednik Ustavnog suda Jugoslavije (bivši predsjednik crnogorske Vlade) Blažo Jovanović, predsjednik SANU Velibor Gligorić (poltron i "režimlija" kojega će 1971. Dobrica Ćosić njemu svojstvenim "izbornim inženjeringom" smijeniti s te funkcije), predsjednik Odbora za spoljne poslove Savezne skupštine Veljko Mićunović, generalni sekretar predsjednika Tita Vladimir Popović, general-pukovnik u penziji Savo Orović, književnici Branko Ćopić i Dobriša Cesarić... Kompletna (pro)crnogorska elita, s područja cijele SFR Jugoslavije.

Neposredna reakcija na formiranje i prve konkretne odluke cetinjskoga (crnogorskoga) Odbora bio je Manifest 31 kulturnog radnika iz Beograda, objavljen u Politici 20. jula 1969. U Manifestu je rečeno da Njegošev (Meštrovićev) mauzolej "krši amanet pesnika", a taj su dokument među ostalima potpisali: Dejan Medaković, Lazar Trifunović, Vojislav J. Đurić, Vojislav Korać, Aleksandar Deroko, Dinko Davidov, Miodrag Protić, Stojan Aralica i drugi.

A onda stvari počinju eskalirati i prelaziti "crvenu liniju". Diže se na noge srpska emigracija u Sjevernoj Americi (u vidu "Jedanaestog svesrpskog kongresa" održanog u Chicagu na Vidovdan 1969.), a oglašavaju se i (potencijalni) teroristi. Dana 19. jula 1969. pronađen je na hamburškoj stanici, u SR Njemačkoj, paket s eksplozivom i prijeteće pismo adresirano jugoslavenskom generalnom konzulatu u Hamburgu u kojem je pisalo da bi (mnogi) jugoslavenski konzulati i ambasade mogli biti iz temelja razoreni "ako predsednik Tito u roku od mesec dana ne naredi da se ne poruši kapelica, podignuta na Lovćenu u spomen Njegoša".

A u drugoj polovici 1969. u beogradskim Književnim novinama otpočinje nepregledna (sve do 1971.) serija polemičkih pisama, osvrta i komentara iz pera vodećih beogradskih i srpskih umjetnika, pisaca i kulturnjaka u kojima se žestoko prosvjedovalo protiv rušenja Njegoševe kapele i izgradnje Mauzoleja na Lovćenu. No temperatura je sada dosegla točku usijanja i mnogi od tih polemičara ne biraju polemička sredstva pa napadaju Ivana Meštrovića (i) ad hominem, usredotočujući se na neke (tobožnje) slabe točke i ranjiva mjesta iz Meštrovićeve biografije. Najveći mu je minus, gledano iz ovoga (srpskog) rakursa, bio, naravno, to što je on rimokatolik i veliki Stepinčev branitelj i zagovonik. (Mate Meštrović mi je, međutim, objasnio da njegov otac Ivan Meštrović, uza svu svoju naklonost i simpatije prema Stepincu, ipak nije bio katolik nego "panteist".)

Književnik, kritičar i esejist Zoran Gluščević je u svom članku od 16. avgusta 1969. prozvao Ivana Meštrovića zbog toga što je Stepincu napravio spomen-reljef za zagrebačku katedralu.

Kazališni kritičar Bora Glišić otišao je korak dalje pa je za Meštrovićeva protežea Stepinca napisao da je u Drugom svjetskom ratu "blagosiljao razaranje srpskih grobova i kapela i crkava; spaljivanje i ubijanje ljudi i nejači". A Ivan Meštrović, što je on za to vrijeme radio? - upitao se Glišić i odgovorio: "Ivan Meštrović je bio očevidac. I nikad nije podigao glas ljudskog protesta."

Najdalje je (i ovom prigodom) otišao Žika Stojković, u svom prilično nabrijanom i ostrašćenom polemičkom članku "Hegemonija falsifikata", objavljenom u Književnim novinama 21. decembra 1970. Ključne su Stojkovićeve rečenice u tom tekstu glasile: "Meštrović je bio (...) jedan od najodanijih poklonika tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. A taj primas Hrvatske, u vreme bartolomejskih prekrštavanja pravoslavnih Srba, koja su trajala noćima, bio je na čelu crkve koja je dočekivala glinskim metodama pripremane i privođene preobraćenike..."

U avgustu 1969. održana je Prva, a u aprilu 1970. Druga sjednica crnogorskog Odbora za podizanje mauzoleja na Lovćenu (objema je predsjedao Veljko Milatović, a na Prvoj je, među ostalima, bio prisutan i Veselin Đuranović). Krajnji zaključak obaju zasjedanja? Ide se definitivno na uklanjanje Njegoševe kapelice (koja, kako je rečeno, "nije autentična"), odnosno na njezino izmještanje na neku drugu, alternativnu lokaciju (spominjala su se Ivanova korita, u podnožju Lovćena). U intervjuu za prvomajski broj Borbe, 1970., predsjednik Odbora V.Milatović izjavio je da će stara spomen-kapelica biti "demontirana i prenijeta", otkrivši pritom i taj podatak da predračun troškova izgradnje Mauzoleja iznosi oko 12,5 milijuna dinara.

Matija Bećković mi je to ovako prokomentirao (u našem razgovoru od 2. aprila 2009.):

"Oni su Njegoševu kapelu prvo premestili. Mislim, skinuli su to kamenje dolje na Ivanova korita, u podnožje planine. Pa su rekli da će je negde rekonstruisati. Međutim, videli su: gde bi je god rekonstruisali, da bi ona bila važnija od onoga što su gore konstruisali. Tako su to kamenje razneli i ono više ne postoji."

Na moje potpitanje: "Toga doista više nema?" - Bećković mi je odgovorio:

"Ne. Tu su kapelu srušili. A to je bilo najuspelije umetničko delo koje je ikada podignuto na nekoj planini. Jer, planina je sama po sebi spomenik, i ona poždere svaki drugi monument, a ovo je bio prirodan vrh Lovćena. I Lovćen više niko nije mogao da zamisli osim s tom kapelom. On je bio i u grbu Crne Gore... Ali oni su se, ratosiljavajući se srpstva, Srba, Njegoša, Srbije, prvo ratosiljali kapele na Lovćenu!"

U proljeće 1970. cijela je ova (ali nimalo operetna) "sapunica" došla i do Suda. Dapače, do Ustavnog suda Jugoslavije. Dana 23. aprila 1970. Mitropolija crnogorsko-primorska tužila je Ustavnom sudu Jugoslavije Republiku Crnu Goru (isto tako i Titograd i Općinu Cetinje), tražeći od Suda - između ostaloga - da "odmah donese, kao privremenu mjeru, odluku o zabrani rušenja kapele". Paradoks ove situacije bio je u tome što je na čelu Ustavnog suda Jugoslavije u to vrijeme bio nekadašnji (iz 1951-1952.) predsjednik crnogorske Vlade Blažo Jovanović, dakle onaj isti čovjek koji je od Ivana Meštrovića bio naručio - onda, početkom 1950-ih - Mauzolej na Lovćenu.

Ustavni je sud donio odluku 8. jula 1970., proglasivši se (vrlo komotno) nenadležnim za to pitanje.

U maju 1970. sklapa se specifično političko-kulturno savezništvo Crne Gore i Hrvatske - protiv Srbije (u ovoj priči).

Početkom maja te godine predsjednik hrvatske Vlade Dragutin Haramija, jedan od najistaknutijih protagonista Hrvatskog proljeća, primio je, u svom uredu, predstavnike Odbora za izgradnju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu - Veljka Milatovića, Vanju Radauša, Grgu Gamulina i Dušana Vukotića - koji su, u ime Odbora, zamolili novčanu pomoć Izvršnog vijeća Sabora SRH.

A drugi čin (i logičan nastavak) takve suradnje i savezništva na relaciji Crna Gora - Hrvatska dogodio se 14. maja 1971., kad je delegacija Grada Cetinja posjetila centralu Matice hrvatske u Zagrebu, i ovaj put, barem jednim dijelom, sa svrhom prikupljanja sredstava za finiširanje projekta na Lovćenu. Cetinjane su ljubazno ugostili vodeći dužnosnici Matice hrvatske Ljudevit Jonke, Miroslav Brandt, Zvonimir Komarica i Trvrtko Šercar (inače protagonisti priče oko Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967.).

Poseban je kontakt sa Cetinjanima uspostavio Upravni odbor Matice hrvatske Drniš (dakle, podružnice MH iz zavičaja Ivana Meštrovića), koji je osnovao Odbor za prikupljanje pomoći za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Drnišani su to ovako obrazložili: "Naša dužnost je da financijski pomognemo izgradnju ovog spomenika, koji simbolizira stoljetnu borbu crnogorskog naroda za slobodu, kao i suradnju između naših dvaju naroda..."

U ovaj pravi rovovski rat (neoružanim sredstvima) u trokutu Crna Gora - Srbija - Hrvatska umiješao se i član crnogorskog Odbora, a istovremeno i akademik SANU, Vladimir Dedijer, svojim kontroverznim otvorenim pismom objavljenim u Borbi od 20. avgusta 1970. Dedijer je za kampanju Srpske pravoslavne crkve protiv Crnogoraca i njihova Odbora ustvrdio: "Oni ne mogu da podnesu da jedan Hrvat (mislio je, naravno, na Ivana Meštrovića - op. aut.) plete venac jednom Crnogorcu, da jedan rimokatolik gradi spomenik jednom pravoslavnom vladiki."

Pritom je Dedijer za staru kapelicu na Lovćenu, onu iz 1925., napisao da predstavlja "višestruki simbol" vladavine kralja Aleksandra Karađorđevića u Kraljevini Jugoslaviji, i to u ova tri vida: prvo, kapelica je "oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918. godine"; drugo, ona je "oličenje prevage dinastije Karađorđevića nad dinastijom Petrovića"; i treće, ona je također i "simbol uništenja nezavisnosti Crnogorsko-primorske mitropolije". Drugim riječima, kapelica i ne zaslužuje drugo nego da bude srušena.

Dedijeru je, ništa manje polemički, odgovorio glavni i odgovorni urednik Književnih novina Dragan M. Jeremić, u KN-u od 29. avgusta 1970.

Idemo prema kraju ove drame. Dana 3. jula 1971., uoči proslave Dana ustanka crnogorskog naroda, Matija Bećković je poslao dopisnicu svom prijatelju Žiki Stojkoviću (na Žikinu adresu u Beogradu: Gračanička 7). U dopisnici je napisao: "Sutradan po 27 julu, na Lovćenu se odigrava naše domaće finale. Televizija najavljuje direktan prenos. Da li će biti u boji? Pomišljam da je kriv i Njegoš. Da se nije sahranio na Lovćenu, ostao bi bar Lovćen! Morao je znati da će doći oni koji će ga mrzeti i koji će mu rušiti grob!"

Kad sam Dejanu Medakoviću pročitao sadržaj ove dopisnice M.Mećkovića Ž.Stojkoviću, rastužio se i rekao mi, vrlo tiho, prigušenim glasom: "To je rušenje kapele."

Upitao sam i Matiju Bećkovića za komentar - u našem razgovoru 2. aprila 2009. Rekao mi je:

"To je bio najveći nacionalni, politički interes, crnogorski. Veljko Milatović je bio jedan od tih crnogorstvujuščih, ovako, istaknutih ideologa... A Josip Broz Tito, on je malo veća figura, nije ni došao na tu svečanost, nego je izaslanik Srbije, njegov izaslanik, bio Petar Stambolić. To je vrlo zanimljivo, to Titovo ignorisanje... Za većinu ljudi to je bila samo jedna velika adoracija jednome velikom pesniku, da neko podiže sad njemu neki najveći monument, to ne postoji ni u jednom narodu... Znači, to je za ovu publiku, širu, nešto što se samo poželeti može, nešto za pohvaliti i čestitati. Međutim, iza svega je stajao, s jedne strane, obračun sa celom srpskom idejom, a potom uverenje da će raskoš, skupoća, monumentalnost tog spomenika do te mere staviti u stranu sve prigovore, i da će zaseniti sve ostalo, da će provrveti ljudi sa svih strana na hodočašće na vrh te planine, pa da će onda ta tolika slava, publika i estrada nas sve ušutkati i demantovati. Međutim, to je koštalo na milijarde, mogle su se podići ko zna kolike škole, bolnice, biblioteke, a podignuto je to strano telo na vrhu Lovćena, gde najobičniji laik može da vidi da tome tu nije mesto..."

Upitao sam Bećkovića je li ikada došao posjetiti novopodignuti Mauzolej na Lovćenu - pa makar i na nekoliko minuta. Primjerice, moj (danas pokojni) prijatelj mons. Vladimir Stanković, 30-godišnji ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i desna ruka kardinala Franje Kuharića, bio je tamo, svojim se vlastitim kolima uspeo na vrh Lovćena i Mauzolej ga je, kaže, oduševio. "To je veličanstveno, to vrijedi vidjeti!" - tako mi je rekao... Bećković mi je, međutim, odgovorio:

 "Došao sam do blizu vrha, do kafane. Dalje nisam išao. Nisam imao snage da to vidim. Duhovne snage. Nisam ušao u zdanje, zato što je Njegoš tamo iza nekih rešetki... Suština je u tome što su oni s vremenom to (staru Njegoševu kapelu - op. aut.) izbacili iz grba Crne Gore, ne pominju više taj spomenik, on ne postoji u toj crnogorskoj sada mitologiji i celoj toj priči. Njegoš je valjda jedini vladika Srpske crkve koji nema opelo, na čijem grobu se ne drže pomeni i koji je gore u nekoj vrsti zatočenja."

KRAJ