Raspad Jugoslavije počeo je 1976.
15. II 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Jugoslavija je neslavno pukla 10. rujna 1976. - puno desetljeće i pol prije svoje formalne ili konačne propasti. Tog je dana potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Vidoje Žarković (Crnogorac po nacionalnosti; jedan strahovito ambiciozan, ali po svojim realnim sposobnostima krajnje limitiran političar) sazvao, telefonskim putem, izvanrednu, 57. sjednicu tog najvišeg političkog tijela u zemlji i priopćio ostalim članovima Predsjedništva da je predsjednik Republike i SKJ Josip Broz Tito teško bolestan te da više, barem do daljnjega, neće biti u stanju voditi državu.

Žarković je svojim kolegama iz Predsjedništva prenio, zapravo, izvještaj što ga je dva dana ranije, 8. rujna 1976., njemu i još trojici funkcionara na najistaknutijim dužnostima u tom trenutku (sekretaru Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ Stanetu Dolancu, predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća Džemalu Bijediću i predsjedniku Skupštine SFRJ Kiri Gligorovu) prenio, na Brdu kod Kranja, liječnički konzilij u kojemu su, među ostalima, bili i profesori Brecelj i Makota iz Ljubljane te Kičić s beogradske VMA.

Liječnici su, naime, ustvrdili da Tito boluje od tri vrlo ozbiljne bolesti (akutno oboljenje jetre, problemi sa srcem i povišen šećer) i da mu je zbog toga neophodno temeljito liječenje i oporavak.

Najnovija, odnosno najkasnije otkrivena bolest kod Tita bila je jetra; nju su Titovi liječnici detektirali upravo 8. rujna 1976., kada je i podignuta panika u vrhu države. Sa šećerom je on imao problema i od ranije, dok je stenokardiju iliti Anginu pectoris zaradio na Petoj konferenciji šefova država ili vlada nesvrstanih zemalja, održanoj u Colombu, glavnom gradu Sri Lanke, od 16. do 19. kolovoza 1976.

Kako sam pročitao u Beleškama što ih je na sjednici od 10. rujna 1976. svojeručno vodio generalni tajnik Predsjedništva SFRJ Slavko Kuhar (sjednica se nije magnetofonski snimala), za Titovu je Anginu pectoris ustanovljeno da "može da bude smrtonosna".

Žarković, međutim, nije bio dokraja iskren (ili, možda točnije rečeno, nije znao punu istinu) kad je svoje kolege iz državnog Predsjedništva na prvoj idućoj, 58. sjednici, održanoj 14. rujna 1976., informirao o tome zašto je Tito u Colombu dobio Anginu pectoris. Rekao je ovako (po stenogramu s te sjednice):

- U toku boravka u Colombu, drug Predsjednik je imao srčane smetnje, točnije neke stenokardijske smetnje. Ljekari pretpostavljaju da je to bila posljedica prevelikih fizičkih i psihičkih napora druga Predsjednika u uslovima značajnih klimatskih i temperaturnih promjena kojima je bio izložen. Zbog tih je smetnji odložen posjet druga Predsjednika Indiji koji je bio prije toga dogovoren.

Po onome što je meni poznato, Titu je srce najviše stradalo zbog njegove supruge Jovanke Broz, s kojom se na sam dan dolaska u Colombo, u tamošnji hotel "Intercontinental", 13. kolovoza 1976., tako žestoko posvadio da joj je, kad je okršaj između njih dvoje dosegnuo vrhunac, opalio vruć šamar. Svjedok tog ružnog događaja bio je jedan od Titovih osobnih liječnika, danas pokojni Aleksandar Matunović. On je o tome nešto napisao u svojoj knjizi "Jovanka Broz - Titova suvladarka", a meni sve to usmeno prepričao za našeg susreta u njegovu stanu na Novom Beogradu, 8. svibnja 2007.

Tito je navečer legao u svoju spavaću sobu, u hotelu, s namjerom da ga izmasira njegova fizioterapeutkinja Darijana Grbić. Međutim, čim je maserka ušla u Titov apartman, i to u njegov dnevni boravak u kojem je bila i Jovanka (jer drugačije nije mogla doći do Titove spavaće sobe), Titova ju je supruga, sva razgoropađena, izbacila iz apartmana, želeći se pritom s njom i fizički obračunati. Tito se onda postavio između njih dvije, kao svojevrstan kordon, ali s prvenstvenim ciljem da zaštiti Darijanu. Usto je Jovanku ošamario. Bilo je očito da postoji dublja emotivna veza između Tita i Darijane - zbog čega je Jovanka na nju i bila toliko ljubomorna.

Tito se u toj svađi strašno uzbudio. Liječnik Matunović dao mu je tablete za smirenje, ali one nisu puno pomogle. Tita je srce steglo do te mjere da u Colombu nije mogao normalno obavljati sve svoje prethodno planirane državničke dužnosti, pa čak ni pozdraviti šefove nesvrstanih zemalja na jednome gala-prijemu što ga je, kako to i priliči vođi pokreta nesvrstanih, sam bio organizirao. U materijalu "Neprihvatljivo i destruktivno ponašanje i delovanje Jovanke Broz", što ga je u ožujku 1987. sastavila Služba za pitanja zaštite ustavnog poretka Predsjedništva SFRJ (dao mi ga je sin generala Nikole Ljubičića, beogradski biznismen Kolja Ljubičić), pročitao sam iskaz Staneta Dolanca po kojemu je "za vreme Konferencije nesvrstanih u Kolombu (avgust 1976. godine) Predsednik Republike priredio veliki prijem na brodu 'Galeb' i pošto 'nije mogao dočekati goste zbog srčane slabosti' - Jovanka Broz je, uz postrojeni vod mornara, primala sve šefove država, umesto da Predsednika Republike zameni Cvijetin Mijatović koji je zbog toga i putovao sa Predsednikom Republike'..." Dolanc je tom prigodom za Jovanku posebno napomenuo: "Ponašala se kao šef države."

Predsjedništvu SFRJ, na hitno sazvanoj, 57. sjednici, od 10. rujna 1976., nije bilo lako suočiti se s punom istinom. Svejedno, neki su bitni zaključci promptno bili doneseni. Odlučeno je da se Tita (po savjetu liječnika) makne u stranu, da ga se, do daljnjega, ne opterećuje tekućim političkim problemima, a da državom upravljaju tzv. koordinatori. Riječ "koordinatori" odnosila se u ovom konkretnom slučaju na samo državno Predsjedništvo, pojačano s još trojicom najodgovornijih dužnosnika u federaciji (Dolancom, Gligorovim i Bijedićem). Štoviše, odlučeno je, prema Zapisniku sa sjednice, da "sve službene posete i informisanje Predsednika Republike u toku njegovog lečenja treba da idu preko potpredsednika Predsedništva (V.Žarkovića - op. aut.) i sekretara Izvršnog komiteta (S.Dolanca - op. aut.), zavisno od toga da li se radi o državnim ili partijskim pitanjima".

Bio je to početak (ili, možda bolje rečeno, već uznapredovala faza) stvaranja čvrstog i neprobojnog zida između Tita i cjelokupne jugoslavenske javnosti, zida čija će dva glavna stupa, kako će vrijeme pokazati, sačinjavati Stane Dolanc i tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu general Nikola Ljubičić.

I što se sada događa? Nije prošao niti jedan jedini dan od te dramatične, izvanredne sjednice Predsjedništva SFRJ, a u Jugoslaviji je kao grom odjeknula vijest da su hrvatski "otporaši" u emigraciji, predvođeni Zvonkom Bušićem i njegovom suprugom, američkom državljankom Julienne, oteli, u New Yorku, američki zrakopolov TWA 35, zajedno s putnicima. Avion je otet u petak 10. rujna 1976. navečer po američkom, odnosno u subotu 11. rujna ujutro po jugoslavenskom vremenu. Bio je to novi šok i nova pljuska za cjelokupni tadašnji državno-politički establišment SFRJ.

Susreo sam se ovih dana sa, danas 67-godišnjim, Zvonkom Bušićem, u kafiću "Bonn" na zagrebačkoj Tkalči. Ispričao mi je da je glavni cilj otmice bilo bacanje letaka iz otetog zrakoplova iznad hrvatskih gradova Zagreba i Rijeke te, osobito, Solina, gdje se u nedjelju 12. rujna 1976. održavalo veliko Crkveno slavlje, pred stotinjak tisuća vjernika, u sklopu završetka Hrvatske marijanske godine, kojom je započeo devetogodišnji ciklus obilježavanja najznačajnijih jubileja iz hrvatske crkveno-narodne povijesti pod skupnim nazivom "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata".

Bušić mi je rekao da je za bacanje iznad Hrvatske bilo spremno 130.000 letaka, s otisnutim "Pozivom na dostojanstvo i slobodu" Brune Bušića, od čega 110.000 na hrvatskom, 10.000 na engleskom i 10.000 na francuskom jeziku. Kako se Zvonko danas prisjeća, zamisao da se leci bacaju i iznad Solina (i ponajprije tamo), gdje je Crkva organizirala svoj veliki jubilej, potekla je od Brune Bušića, s kojim se on u kasno proljeće i početkom ljeta te, 1976. godine sastajao i družio po zemljama Zapadne Europe.

- Ideja ili koncept za otmicu zrakoplova - kazao mi je Zvonko Bušić - rođena je u mojoj glavi za moj rođendan, 23. siječnja 1976., u New Yorku, gdje sam živio. Sredinom svibnja te godine doputovao sam u Zapadnu Europu i u njoj proveo mjesec i pol dana. Sastajao sam se s Brunom u Parizu i Njemačkoj, u lipnju 1976. Mislim da smo baš tog mjeseca Bruno i ja bili na Bodenskom jezeru, u Njemačkoj, gdje je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić držao misu. Bilo je tamo puno svijeta pa smo s njim izmijenili samo nekoliko riječi. Bruno se, inače, neko vrijeme zabavljao s jednom Kuharićevom nećakinjom. A u kolovozu 1976., tijekom svoje turneje po Americi, Kuharić je na velikoj misi na otvorenom, na tzv. "Hrvatskoj zemlji" u New Jerseyu, blagoslovio moje vjenčanje s Julienne, s kojom sam se vjenčao četiri godine ranije, u Njemačkoj.

Državni je vrh SFRJ imao razloga da u rujnu 1976. bude izvan sebe. Najprije Titovi eskalirajući sukobi i svađe s Jovankom (koji su započeli još 1974.), zatim serija Titovih boleština i njegovo prinudno sklanjanje u stranu, pa onda otmica američkog zrakoplova u režiji pripadnika tzv. ekstremne hrvatske emigracije... A sve se to, da stvar bude gora, događalo u uvjetima dramatičnog pogoršanja ekonomske situacije u zemlji, tj. početka jedne vrlo složene i podmukle gospodarske krize iz koje, kako je vrijeme pokazalo, izlaza, zapravo, nije bilo. Jugoslavija je već tada, 1976., bio brod koji tone a koji je još usto ostao i bez svog kapetana i kormilara, Josipa Broza Tita.

Paradoks je u svemu tome bio taj da je 1976. u našim životima protekla kao jedna vrlo mirna i opuštena godina (sjećamo se, primjerice, XXI. Olimpijskih igara u Montrealu iz druge polovice srpnja 1976.), u kojoj smo živjeli puno bezbrižnije, pa i sretnije, nego što živimo danas.

Eskalaciji gospodarske krize bilo je tijekom 1976. posvećeno nekoliko sjednica Predsjedništva SFRJ, ali i jedno, i to poduže, zasjedanje (također zatvoreno za javnost) Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ, vrhovnog partijskog organa u zemlji. Na 54. sjednici Predsjedništva SFRJ od 15. lipnja 1976. - dakle, tri mjeseca prije tog sudbonosnog 10. rujna 1976. - razmatrala se Informacija SIV-a o privrednoj situaciji u zemlji, dokument u kojemu, iako je bio napisan prepoznatljivo sivim i mediokritetskim partijsko-birokratskim metajezikom, posve uobičajenim za ono doba, nije nedostajalo uznemirujućih i uzbunjujućih akcenata, poput onoga da bi tekući ekonomski problemi, osobito ako budu duže potrajali i ako se budu produbljivali, mogli u dogledno vrijeme "dovesti do socijalnih pa i političkih napetosti". Predviđanje se pokazalo i više nego točnim.

Upravo je na toj sjednici hrvatski političar Mika Špiljak, tadašnji predsjednik Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije, u službeni politički rječnik vladajuće jugoslavenske elite uveo frazu "stezanje kaiša", koja je na partijskim i državnim forumima u SFRJ tijekom 1976. postala apsolutni hit godine. Nakon što je konstatirao da produktivnost rada u YU-ekonomiji "poslednjih pet godina sistematski ide sve niže i niže, a ove godine pada", da je "za prva četiri meseca o.g. u globalu u industriji pala za 2,6%, a u nekim grupama za preko 10%", te da to postaje "ozbiljan i zabrinjavajući problem", rekao je:

- Ja mislim da mora biti stezanja kaiša, jer ima čitav niz (privrednih - op. aut.) organizacija gdje uopće nema dohotka.

Pet mjeseci kasnije stanje se ni za mrvicu nije popravilo; naprotiv, bilo je još mnogo gore. Predsjednik Privredne komore Jugoslavije Ilija Vakić, sasvim neopterećen ispraznom i jalovom birokratskom mainstream frazeologijom, na 63. je sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 12. studenoga 1976., izašao pred konsternirane političare s golim, čistim brojkama i razoružavajuće precizno izračunao koliki će na kraju godine biti ukupni gubici u zemlji. Ovako je rekao:

- Prvo polugodište je preko 9.300 osnovnih organizacija udruženog rada završilo s gubitkom... Računamo da će se i u završnim računima privrede za ovu godinu iskazati gubici iz tekućeg poslovanja u visini od najmanje 15 milijardi dinara... Deficit budžeta federacije sagledava se na nivou od oko 30 milijardi dinara; kod društveno-političkih zajednica (u republikama, pokrajinama i općinama - op. aut.) od oko 10 i kod samoupravnih interesnih zajednica, vjerojatno, blizu 2 milijarde dinara - što sve u zbiru čini više nego 60 milijardi gubitaka i deficita!

Poseban je problem u svemu tome bio vanjski dug Jugoslavije, koji je potkraj 1974. iznosio 5 milijardi i 171 milijun dolara, ali je iz godine u godinu sve više rastao, tako da će se već početkom 1980-ih približiti vrtoglavom iznosu od oko 20 milijardi dolara.

Na dan 31. prosinca 1971. vanjski je dug SFRJ iznosio 3 milijarde i 177 milijuna dolara, a na dan 31. prosinca 1975. 6 milijardi i 390 milijuna dolara. Dakle, za samo četiri godine se udvostručio. Jugoslavensku je privredu usto razarala i galopirajuća inflacija, koja je u ožujku 1975. iznosila 33 posto, da bi tijekom 1976. samo privremeno bila ukroćena (10 posto u svibnju 1976.), ali pod cijenu posvemašnje stagnacije proizvodnje i gomilanja zaliha, osobito u industriji.

U takvoj situaciji, u kojoj se mnogima činilo da više nema ni tračka svjetla u tunelu, Predsjedništvo SFRJ se odlučilo na jednu veliku, superambicioznu PR-akciju u obliku izvještaja o stanju nacije (po uzoru na Amerikance, kako se na jednoj sjednici otelo Edvardu Kardelju) što će ga uoči Dana Republike, potkraj studenoga 1976., podnijeti u Skupštini SFRJ kako samo državno Predsjedništvo tako i predsjednik Republike Josip Broz Tito. Cilj izvještaja bio je da se stanje u zemlji prikaže sasvim suprotnim nego što je ono doista bilo, kako građani SFRJ slučajno ne bi pomislili da se događa nešto alarmantno. U jednom dokumentu datiranom 12. svibnja 1976. (Informacija o pripremi izveštaja Predsedništva SFRJ i ekspozea Predsednika Republike koji će biti podneti Skupštini SFRJ), pročitao sam što se tim materijalom točno željelo postići. "Materijal bi trebalo obraditi tako", piše u Informaciji, "da on da impuls našim akcijama na unutrašnjem i međunarodnom planu, da utiče na razbijanje špekulacija koje se kombiniraju oko naše zemlje, što će se desiti posle Tita, i da ukaže i da podvuče našu odlučnost za nastavljanje utvrđenog političkog kursa Jugoslavije."

Pročitavši brojne stenograme sa sjednica Predsjedništva SFRJ tijekom 1976., uspio sam rekonstruirati tok nastajanja tog izvještaja. Ono što mi je pritom posebno upalo u oči bilo je to da je Tito iz svega toga bio posve isključen. Niti je sam prijedlog da se krene u taj propagandistički poduhvat potekao od njega, niti je on sam na tom izvještaju nešto posebno radio (a niti je, osim u nekim iznimnim slučajevima, uopće dolazio na sjednice Predsjedništva SFRJ). To se sasvim jasno iščitava iz diskusije Vladimira Bakarića, hrvatskog člana Predsjedništva, koji je na 52. sjednici tog tijela, od 26. svibnja 1976., rekao:

- Mi smo zaključili da drug Tito, ako to prihvati, da uvodno slovo, on već duže vremena nije davao uvodno slovo...

Tita je, dakle, trebalo pošto-poto vratiti u orbitu jer je kormilo u upravljanju natrulim jugoslavenskim brodom već poprilično ispustio iz ruku. Da budem posve iskren: sastavljanje tog izvještaja, a posebno Titova uvodnog ekspozea, bila je najobičnija lakrdija. Članovi Predsjedništva SFRJ mučili su se s time više od pola godine dana (od ožujka do studenoga 1976.), nikako ne uspijevajući skrpati tekst koji bi jugoslavenskoj javnosti najdjelotvornije mogao zamazati oči. Da nije bilo dežurnog ideologa Edvarda Kardelja (koji je, međutim, tih mjeseci također imao ozbiljnih problema sa zdravljem), pitanje je bi li u tome uopće i uspjeli.

A kad se izrada oba dokumenta napokon približila kraju, na 61. sjednici Predsjedništva SFRJ, od 19. listopada 1976., povela se, sasvim spontano, rasprava o tome hoće li Tito, zbog svojih uznapredovalih bolesti, uopće biti fizički u stanju pročitati to što su mu njegovi kolege iz Predsjedništva priredili. Petar Stambolić (predstavnik SR Srbije u Predsjedništvu) postavio je, naime, sljedeće pitanje:

- Da li postoji dogovor da drug Tito pročita cijelo svoje uvodno izlaganje?

Odgovorio mu je predsjednik SIV-a Džemal Bijedić:

- Prošli put smo se dogovorili da bude 12 stranica (tj. da toliko dugačak bude Titov govor - op. aut.).

Na to je Vidoje Žarković rekao:

- Moramo voditi računa o tome što predlažu ljekari, da on može da čita 15 minuta.

Zamjenik generalnog tajnika Predsjedništva SFRJ, Mitko Čalovski, dao je na kraju svoje stručno mišljenje:

- Za 15 minuta može se pročitati 7 stranica...

Ta je farsa na kraju odrađena, u Skupštini SFRJ, 26. studenoga 1976., dan nakon usvajanja Zakona o udruženom radu (koji je dokraja uveo dogovornu ekonomiju u sustav jugoslavenske privrede i time zabio zadnji čavao u njezin lijes).

Usput rečeno, upravo su toga dana, 26. studenoga 1976., Sex Pistolsi objavili, u Engleskoj, svoj prvi singl, "Anarchy in the U.K.".

Međutim, Tito se ni nakon toga nije predavao. Već kad su ga svi bili otpisali, pa tako i njegovi drugovi iz Predsjedništva SFRJ, digao je glavu i poput feniksa krenuo u svoju novu (i, kako se ispostavilo, posljednju) pobjedničku ofanzivu. Sasvim blizu svog životnog kraja, odlučio se na svoj veličanstveni labuđi pjev kojim će definitivno staviti točku na svoju, što god tko o tome mislio, impozantnu političku i državničku karijeru.

Proradio je, zapravo, Titov ponos. U redu, Jugoslavija je već pucala po svim šavovima i on je od nje, makar si možda ni to nije želio priznati, digao i ruke i noge. Ali on nije bio samo jugoslavenski predsjednik, on je bio i državnik svjetskog kalibra, lider pokreta nesvrstanih koji je također u to vrijeme prolazio kroz jednu vrlo ozbiljnu krizu i bio već, zapravo, pred raspadom. No Tito nije želio umrijeti a da cijelome svijetu i svim velikim živućim državnicima, i onima "svrstanima" i onima "nesvrstanima", ne pokaže, još jednom, tko je on i što je sve u stanju napraviti. Pa makar i u svojoj 86. godini, suočen s nizom teških, nerješivih problema i opakih boleština što su ga praktički učinile nesposobnim.

Smogao je toliko hrabrosti i snage (i, nadasve, prkosa) da, u drugoj polovici 1977. i u prvoj polovici 1978., napravi tri velike svjetske turneje, od kojih je jedna bila blistavija od druge. Od 16. kolovoza do 8. rujna 1977. posjetio je Sovjetski Savez, DNR Koreju i, prvi put u povijesti jugoslavensko-kineskih odnosa, NR Kinu. Od 12. do 21. listopada 1977. bio je u Francuskoj (kod francuskoga predsjednika Valéryja Giscarda d'Estainga), Portugalu i Alžiru. A od 7. do 11. ožujka 1978. otišao je u posjet i dvjema ključnim zemljama Zapada, Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji.

Titu je, iznad svega, godilo da ga svi prihvaćaju možda i kao najvećeg svjetskog državnika u tom trenutku na planetu, te da mu se svi dive i klanjaju, kao živom spomeniku. Vjerojatno mu je to bila i utjeha za više nego tužnu spoznaju (ili, u najmanju ruku, slutnju) da je Jugoslavija svoje već otpjevala.

Da će tijekom 1977. osim u Sovjetski Savez (kamo je posjet već ranije bio planiran) putovati i u DNR Koreju i NR Kinu, te tako osim Leonida Brežnjeva pohoditi i Kim Il Sunga te Hua Kuo Fenga, i na taj način pokušati ojačati pokret nesvrstanih, Tito je svojim najbližim suradnicima prvi put rekao u Igalu, na 72. sjednici Predsjedništva SFRJ, od 14. veljače 1977., i to onako en passant, pod točkom "Razno", čisto da ispita njihovu reakciju. Najležernijim mogućim tonom izgovorio je:

- Zbog toga sam ja riješio da bih ove (1977. - op. aut.) godine u ljeto ili u jesen, kada budem vraćao posjet Brežnjevu, da idem na odmor na Bajkal (na Bajkalsko jezero, u središtu Sibira - op. aut.) i da iz Bajkala letim za Koreju, onim malo duljim putem, kako bih se onda vratio preko Pekinga, gdje bih vjerojatno malo razgovarao s Kinezima. To bi tako bilo najlakše učiniti, da ne bih suviše iritirao i Ruse i istočne zemlje...

Kako na te njegove riječi u prvi mah nitko nije reagirao, Tito je nešto kasnije još jednom najavio svoj "pakleni plan", rekavši:

- Nisam ništa čuo što mislite o mom putu u Koreju. To je i vaša stvar, nije samo moja.

Prvi se u tom trenutku snašao član Predsjedništva SFRJ s Kosova, Fadil Hoxha, koji je kazao:

- Sve je u redu, samo je pitanje šta će reći ljekari.

Tito mu je na to samouvjereno odgovorio:

- Šta će meni ljekari!!! (Ova tri uskličnika navedena su u izvornom stenogramu sa sjednice, što sam ga pročitao i snimio u Arhivu Jugoslavije u Beogradu.)

Onda se na to nadovezao Stevan Doronjski, davši Titu za pravo (a time mu se, naravno, malo i ulizujući):

- To bi bilo dobro, ali bi bilo dobro i kad biste mogli razgovarati s Kinezima.

Tito je spremno iskoristio priliku i izložio još neke bitne detalje svog plana:

- Da, da, to je dobro, ali ne da idem direktno nego okolišno, na zadnja vrata... Kinezi se već raspituju nešto o tome da li ću ja ići u Aziju... Pa dobro, nešto će zamjeriti (Brežnjev i Rusi - op. aut.), ali da idem tamo direktno, to bi više zamjerili. Ali, ja ne idem direktno, nego idem usput. Kada krećem iz Koreje, idem kraćim putem, kako bih brže došao u Jugoslaviju.

Kako je Tito zamislio, tako je i bilo. Mi malo stariji i danas se još živo sjećamo te njegove spektakularne turneje po Istoku, na koju je, prvi put, išao bez Jovanke. Ono, međutim, što nismo znali, to je da je Tito na tom putešestviju, uza sve ostalo, bio i kurir ili pismonoša novoizabranog (u studenome 1976.) američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji mu je, dva-tri dana prije nego što je krenuo na put, poslao jednu svoju vrlo važnu i povjerljivu predsjedničku poruku. Kako je to na 84. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 20. rujna 1977., ponosno priopćio savezni sekretar za vanjske poslove Miloš Minić, "u toj poruci Karter je formulisao: američki osvrt na stanje sovjetsko-američkih odnosa, američki stav prema korejskom pitanju i predlog rešenja tog pitanja, i američki stav prema kinesko-američkim odnosima, i molio je Predsednika Tita da to prenese i da mu prenese svoje utiske i zapažanja".

Tito je rado izašao ususret Carteru i odmah po povratku u Beograd odaslao mu svoj odgovor.

A na dan povratka iz Kine, 8. rujna 1977., smogao je još i toliko bezobrazluka da dodatno ponizi Srbe, odnosno srpske nacionaliste, koji su, pod vodstvom Dobrice Ćosića, već počinjali dizati ustanak protiv njega. U vožnji od beogradskog aerodroma u Surčinu do Dedinja moralo ga je - jer je tako bilo organizirano - pozdraviti ni manje ni više nego 600.000 Beograđana, a na beogradskim ulicama i trgovima za to je vrijeme izvodilo svoje programe više od 70 kulturno-umjetničkih društava, omladinskih zborova i foklornih grupa.

Što se Amerike tiče, Tito i njegov najbliskiji suradnik, član Predsjedništva SFRJ Edvard Kardelj putovali su u nju odvojeno: Kardelj kao svojevrsna prethodnica od 28. rujna do 5. listopada 1977., a Tito od 7. do 9. ožujka 1978. - s tim da je Tito iz SAD-a produžio za Veliku Britaniju, gdje je boravio 10. i 11. ožujka 1978. i gdje mu je kraljica Elizabeta II. priredila intimnu večeru, a britanski premijer James Callaghan ručak.

Obojica su se puta vratili u trijumfalističkom raspoloženju.

Kardelj je na 87. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. studenoga 1977., ushićeno govorio:

- Ja u prošlosti nisam bio ni približno tako dočekan u SAD-u... Jugoslavija je nesvrstana zemlja i oni (Amerikanci - op. aut.) vide vodeću ulogu Jugoslavije (...) čak do te mjere da sam stekao utisak kao da misle da kada ne bi bilo Jugoslavije, ne bi bilo ni pokreta nesvrstavanja; odnosno, ako se sutra Jugoslavija "skljoka" na nekakav način, kao što neki očekuju, da će onda i politika nesvrstavanja izgubiti svoj utjecaj.

Mate Meštrović, u to vrijeme profesor suvremene europske povijesti na Sveučilištu Farleigh Dickinson u New Jerseyu i aktivist Hrvatskog narodnog vijeća, rekao mi je da su Amerikanci, na čelu s Carterom i njegovim savjetnikom Brzezinskim, znali da je Tito već na odlasku i da su procijenili da će Kardelj biti njegov vjerojatni nasljednik - te da su ga stoga i obasipavali iznimno velikom pažnjom i pohvalama, što je njemu, naravno, imponiralo. Dogodilo se, međutim, da je Kardelj umro godinu dana prije Tita (već u veljači 1979.).

A Tito je pak na svoj način sjajio od sreće i ponosa kad je u Karađorđevu, na 97. sjednici Predsjedništva SFRJ, od 7. travnja 1978., podnosio izvještaj o svom putovanju u SAD i Veliku Britaniju, posebno ističući da je prije odlaska u Ameriku s predsjednikom Carterom izmijenio čak osam poruka. Rekao je, uz ostalo:

- Poslije odlaska iz SAD-a, nas je prilikom zadržavanja u Londonu veoma iznenadio srdačan prijem i prisni razgovori koje smo vodili. Predsjednik Vlade Callaghan se ponašao tako kao da smo mi poslije SAD-a druga, a Velika Britanija treća država, tako da nam je pomalo bilo i smiješno - šta je to što Jugoslavija ima toliki prestiž!

No sve su to bile samo blještave kulise iza kojih se skrivalo stvarno, ponajprije ekonomsko propadanje Jugoslavije. Nakon što je na 95. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 14. ožujka 1978. - dakle samo tri dana nakon Titova povratka iz SAD-a i Velike Britanije - Edvard Kardelj podigao znak za uzbunu izjavivši "da naš narod moramo upozoriti na to da iz svih tih teškoća ne možemo izići drugačije nego sa žrtvama", a Vladimir Bakarić tome dodao kako je, za svog posjeta Njemačkoj, "rekao Šmitu (Helmut Schmidt - op aut.) i Brantu (Willy Brandt - op. aut.) da su perspektive, s obzirom na postojeće stanje stvari, za nas vrlo rđave", članovi Predsjedništva SFRJ morali su se na svojoj 108. sjednici, od 20. prosinca 1978., suočiti i s takvom ponižavajućom činjenicom da nemaju više dovoljno novca ni za pišljivu bocu "Chivasa" - ako im tkogod iz bijeloga svijeta dođe u goste.

Raspravu o toj, u tom trenutku i ne baš tako bezazlenoj, temi zapodjenuo je, pod točkom "Razno", tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Fadil Hoxha, koji je svoje kolege obavijestio o pokretanju inicijative predsjednika SIV-a Veselina Đuranovića da se u saveznim političkim tijelima i na pojedinim prijemima više ne služe strana pića, tj. viskiji, nego domaća pića (rakija ili vino) - jer su strana postala preskupa.

Stevan Doronjski se bez riječi pogovora složio s tom inicijativom, uz napomenu da je potrebno razmotriti i uzimanje alkoholnih pića (bilo kakvih) na radnome mjestu, jer se "događa da službenici piju, ne samo strana nego i domaća pića za vreme radnog vremena".

Vidoje Žarković je konstatirao "da bismo najpametnije učinili ako bi SIV uveo veliki porez na promet na viski", a nije isključio ni mogućnost apsolutne zabrane uvoza stranih pića u Jugoslaviju.

Fadila Hoxhu taj prijedlog nije nimalo oduševio pa je odreagirao: "Nema ni jednog artikla čiji smo uvoz zabranili, sem morfijuma".

Branko Mikulić, kadar iz SR Bosne i Hercegovine (i budući predsjednik SIV-a), rekao je: "Mi smo uveli toliki porez da je sada flaša viskija 105.000 dinara i niko je više od nas pojedinačno ne kupuje, već kad neko pođe vani, on donese flašu viskija."

Savezni sekretar za vanjske poslove Josip Vrhovec osjetio se, tko zna zašto, pogođen tom diskusijom pa je izjavio:

- Ja moram reći da se u SSIP-u ne toči alkohol, već samo kava i voćni sokovi.

Na to ga je Hoxha upitao:

- A kada kod tebe dođe ministar inostranih poslova?

- Ima u mom kabinetu i to samo jedna flaša pića koja već traje nekoliko mjeseci, kada netko slučajno zatraži piće, da imamo da ga poslužimo...

Google+