Dan prije Oluje 2 (objavljeno u 7 Dnevno)
26. VII 2024.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

    Dan uoči Oluje, u četvrtak 3. kolovoza 1995. ujutro, članovi hrvatskoga pregovaračkoga izaslanstva - njih četvero: vođa delegacije Ivić Pašalić, Vesna Škare-Ožbolt, Smiljan Reljić i general Petar Stipetić - sletjeli su, posebnim malim zrakoplovom Vlade RH, na ženevski aerodrom, odakle su se, automobilom, prebacili u vilu Saugy, na periferiji Ženeve, gdje su ih dočekali međunarodni posrednici i koordinatori hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, Norvežanin Thorvald Stoltenberg i Nijemac Geert-Hinrich Ahrens. Tamo su, zajedno s njima, već bili i polički predstavnici pobunjenih Srba iz samoproglašene Republike Srpske Krajine, na čelu sa zapovjednikom vojske RSK generalom Miletom Novakovićem. 

Svakome od članova hrvatskog izaslanstva vrzmale su se, tijekom leta u Ženevu, raznorazne misli i asocijacije, kako o vrlo ozbiljnom i odgovornom zadataku koji toga dana moraju obaviti u Ženevi, tako i o njima samima, kao protagonistima ove iznimno važne i neponovljive povijesne priče, koja će se prepričavati generacijama. Praktički još jučer ili prekjučer bezbrižno su se kupali i sunčali na Brijunima ili u nekoj drugoj ljetnoj destinaciji na Jadranu, a sada o njima izravno ovisi hoće li sutradan, u petak 4. kolovoza 1995., započeti velika vojno-redarstvena operacija oslobađanja okupiranih područja u Hrvatskoj, ili neće. I ako hoće, kako će se, i kada točno, to dogoditi... 

A Oluja je toga dana, tj. na dan hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, zapravo već i bila pokrenuta. General HV-a Rahim Ademi u svojoj knjizi Samo istina (Zagreb, 2021.) piše da je "Oluja (...) de facto počela 3. kolovoza 1995. godine", i to već u ranim jutarnjim satima, lažnim, tj. fingiranim napadom postrojbi HVO-a, što ih je predvodio brigadir Željko Glasnović, prema Malom i Velikom Vitorogu i Šipovu, u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, s ciljem da se zavara srpski neprijatelj. Ademi je u svojim ratnim memoarima ovako zapisao: "Napad mora biti snažan i temeljit, tako da neprijatelj zaključi kako glavni napad (tj. Oluju - op. aut.) doista izvodimo prema Šipovu..."

U našem razgovoru 15. srpnja 2024. general Rahim Ademi (koji je u vrijeme Oluje bio načelnik Stožera Zbornog područja Split, jednog od ukupno šest zbornih područja od kojih se sastojala Kopnena vojska HV-a) rekao mi je:

- Ovaj lažni napad na Šipovo bila je unikatna operativna varka, na strateškoj razini, koja je u cjelokupnoj svjetskoj povijesti ratovanja upotrijebljena možda samo jedanput ili dvaput. To je bila moja originalna ideja, a ne zamisao Glavnog stožera OS HV-a. To bi danas trebali izučavati vojni povjesničari, a mi toga kao da se stidimo. Udarili smo neprijatelja, tj. srpsku vojsku u Bosni, na mjestu gdje se on najmanje nadao i iz tog fingiranog napada izvukli dva benefita. Prvo, Srbi su pomislili da smo mi odustali od napada na Knin, Vrliku, Drniš, Benkovac i Obrovac, što je bio glavni, strateški cilj vojno-policijske operacije Oluja, te da nam je pravi cilj Šipovo, u smjeru Banje Luke. A drugo, Srbi su u toj za njih neočekivanoj borbi protiv nas upotrijebili svoju operativnu pričuvu i čak podigli i zrakoplove, tako da sutradan, 4. kolovoza, na dan Oluje, više nisu imali dovoljno pričuve za intervenciju. A mi smo 4. kolovoza krenuli sasvim drugim pravcem: Bosansko Grahovo - Dinara - Crvena zemlja - Knin. Varka je uspjela!

Upitao sam Ivića Pašalića (rođ. 1960. u Šujici, pokraj Tomislavgrada, u BiH) - u našemu drugom velikom razgovoru, što smo ga vodili 20. listopada 2023. u njegovoj obiteljskoj kući na Remetama - o čemu je sve razmišljao tijekom leta u Ženevu. Odgovorio mi je:

- Najviše me zanimalo kako će Srbi reagirati na naš, hrvatski prijedlog. Jer, oni nisu znali s čime mi dolazimo. Oni su ovo očekivali kao još jedan u nizu mirovnih pregovora. Nisu ni slutili što ćemo mi njima ovaj put ponuditi. Nitko od njih nije mogao dešifrirati što mi u tom trenutku stvarno želimo i što se u Hrvatskoj doista planira. To jest, da je predsjednik RH Franjo Tuđman procijenio da je napokon kucnuo taj dugo očekivani povijesni trenutak kada se može vojno intervenirati...

Na moje potpitanje u čemu se točno sastojala njegova ženevska misija, odnosno kakav mu je zadatak dao hrvatski predsjednik Tuđman prije nego što je krenuo u Ženevu, Pašalić je odgovorio:

- Trebao sam dobiti odbijanje Srba na sve moje prijedloge. Odnosno, na sve hrvatske prijedloge. To je Tuđman od mene izrijekom tražio. Konkretna i detaljna priprema za Ženevu dogodila se dan prije, u srijedu 2. kolovoza 1995. Tada mi je Tuđman sve točno objasnio, kako trebam istupiti u Ženevi. Naši su prijedlozi bili vrlo jasni: prihvatite hrvatsku državu, predajte oružje - i točka! Bezuvjetno! A mi vam jamčimo sva građanska, ljudska i manjinska prava, sukladno hrvatskom Ustavu, kao i Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, iz 1992. Nikakav Plan Z-4, ništa... A ako, opet, Srbi naše prijedloge prihvate, to je super! Onda nema rata, onda je riješen problem, mirnim putem...

Međutim, Pašalića je, kao i ostale članove hrvatskog izaslanstva, u ženevskoj vili Saugy dočekalo veliko, i to vrlo neugodno iznenađenje. Glavni organizator i koordinator hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi Thorvald Stoltenberg nije dopustio hrvatskoj delegaciji da razgovara direktno s političkim predstavnicima pobunjenih Srba (a to su, da se prisjetimo, bili general Mile Novaković, Ilija Prijić, Milivoj Vojnović i Lazar Macura), nego je u odvojenim prostorijama pregovarao malo s jednima, a malo s drugima, i tako nekoliko sati naizmjence. Nikako nije dopuštao hrvatskim i srpskim pregovaračima da zajedno sjednu za pregovarački stol te da se sami dogovore o najspornijim pitanjima. Nije im čak dopuštao ni najobičniji fizički kontakt, a kamoli nešto više od toga. Ivić Pašalić je time bio začuđen i konsterniran,

- Bio sam na sto muka - rekao mi je. - Jer, da bih odradio ono što mi je dao u zadatak predsjednik Tuđman, morao sam imati priliku - odnosno morali smo imati priliku - da razgovaramo sa Srbima direktno. Ali Stoltenberg i Ahrens nam to nisu omogućili, nego su se odlučili za jedan sasvim drugačiji scenarij. Bile su, u toj ženevskoj vili, dvije sobe. I onda bi Stoltenberg malo razgovarao sa Srbima, pa malo s nama, pa prenosio njima ono što smo mu mi rekli, pa nama prenosio ono što su mu oni kazali. I tako naizmjence, nekoliko sati zaredom... I sad je moja muka ogromna. Ja znam da je Operacija Oluja spremna, imam nalog predsjednika Tuđmana da se u Zagreb vratimo do 18 sati, jer je za 18 sati bila zakazana sjednica VONS-a, na kojoj je trebala biti formalizirana odluka o pokretanju Oluje, i to što je meni Tuđman rekao da kažem, ja sam morao prenijeti Srbima. Ali mi do Srba nismo mogli doći. Stoltenberg i Ahrens su nas držali strogo odvojenima...

Upitao sam Ivića Pašalića da li izravnu komunikaciju s hrvatskim pregovaračima nisu htjeli ni pobunjeni Srbi. Odgovorio mi je: "Ne znam tko sve nije htio, ali mi smo inzistirali na tome, tj. ja sam osobno inzistirao da nam se omogući izravan kontakt. Ali, Stoltenberg je to uporno odbijao." Na moje potpitanje zašto se tako ponašao, Pašalić je odgovorio:

- Moguće je da su međunarodni posrednici u Ženevi, Stoltenberg i ekipa, obavještajnim putem doznali s čime mi dolazimo. To je lako moguće. I da zato nisu dopustili da mi sa Srbima pregovaramo direktno. Stoltenberg je vjerojatno imao uvid u sve što se događa, jer ne možeš ti tek tako sakriti pokrete vojnih jedinica, kakve smo mi imali u fazi zadnjih priprema za Oluju. On možda nije znao za Oluju, ne mogu to tvrditi, ali da je imao dovoljno obavještajnih podataka da je to moguće - u to sam siguran da je znao. A to sam zaključio i po tome što mi je u jednome trenutku rekao: "Ajde se vi još malo konzultirajte s predsjednikom Tuđmanom, ajmo nastaviti razgovore kasnije!" Znači, on je radio manevar da se razgovori prekinu. I to je meni davalo do znanja da on zna ili vrlo vjerojatno zna da je vojna operacija spremna. Svi su oni imali obavještajce na terenu. I vrlo je vjerojatno da je Stoltenberg uz pomoć raznih diplomatskih kanala znao da je sve spremno za vojnu akciju, pa je tim svojim potezima - ja sam ga barem tako shvatio - htio to odgoditi!

Na moje pitanje što je Stoltenberg konkretno htio postići time da se ženevski pregovori između Hrvata i krajiških Srba prekinu - toga četvrtka 3. kolovoza 1995. - i da se nastave neki drugi dan (zagrebački je Vjesnik u broju od 4. kolovoza 1995. objavio da je Stoltenberg u Ženevi najavio nastavak pregovora u Zagrebu već sutradan, u petak 4. kolovoza, a onda također i u Kninu i u Beogradu), Pašalić mi je odgovorio:

- On je očito znao koji je stav Srba. Očito je znao koja je pozicija Srba. On je vrlo izvjesno znao da je na našoj strani sve spremno za vojnu operaciju. I način da to spriječiš jest ili da okriviš Hrvatsku ili da tražiš odgodu pregovora, u smislu: "Ajmo se mi opet naći za nekoliko dana!" 

"Dobro, a je li Stoltenberg doista htio odgoditi Oluju?" - upitao sam, vrlo decidirano, Ivića Pašalića. Odgovorio je:

- Da, stoposto. U to nema nikakve sumnje. U tome i jest bila moja trema, u tome i jest bio moj strah. To je bila najteža misija koju sam obavio u svojoj političkoj karijeri. Jer, bilo je jasno da on rasteže i da želi odgoditi krajnju odluku. U stilu: "Malo se još konzultirajte sa svojim predsjednikom, ne treba žuriti, valja ići polako, korak po korak..." Jer, gledajte, da je Hrvatska krenula u vojnu operaciju bez odgovora pobunjenih Srba koji je glasio: "Ne, mi ne prihvaćamo vaše, hrvatske prijedloge!" - mi bismo se našli u vrlo teškom međunarodnom položaju. Jer, bili bismo optuženi da smo izbjegli pregovore i da smo išli vojskom. I onda bi međunarodna zajednica imala ozbiljne argumente da nas gadno nagazi. Ja nisam diplomat, ja nikada nisam vodio pregovore između Hrvata i Srba, a ovo sada u Ženevi, 3. kolovoza 1995., bili su najvažniji pregovori s pobunjenim Srbima od početka rata u Hrvatskoj. Jer iza ovoga nije bilo nastavka!

Pašalić je tome još dodao:

- Bio sam vođa hrvatskog izaslanstva i imao sam osobnu odgovornost za uspjeh ili neuspjeh tih pregovora. Znao sam, s jedne strane, da je vojna akcija spremna, a s druge sam znao sam što bi značilo kada mi ne bismo imali jasnu poziciju u Ženevi. Operacija tada ne bi krenula! I Hrvatska bi se time dovela u jednu vrlo tešku i nezavidnu situaciju. Zato nam je trebao vrlo jasan stav Srba iz Knina, da oni ne prihvaćaju naše prijedloge. Mi smo vam ponudili to, to i to, vi to ne prihvaćate, i mi vrlo jasno kažemo da mi imamo pravo to riješiti na jedan drugi način. I da taj drugi način ima svoje argumente. Niste prihvatili naše prijedloge, e mi sada idemo vojno! Da toga nije bilo, za nas bi situacija bila vrlo teška i vrlo neugodna!

Eto, takva je, u najkraćem, bila početna pozicija Ivića Pašalića za pregovore Hrvata s pobunjenim kninskim Srbima u Ženevi 3. kolovoza 1995. A da vidimo sada kako su početak tih pregovora doživjeli ostalih dvoje članova hrvatskog izaslanstva Vesna Škare-Ožbolt i Smiljan Reljić (onaj četvrti član, general Petar Stipetić, kako rekosmo, danas više nije među živima; umro je 2018.).

Evo najprije rekonstrukcije ženevskih pregovora Smiljana Reljića (rođ. 1953. u Šibeniku; inače je on po mjestu stanovanja Drnišanin), tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova (Ivana Jarnjaka) i ravnatelja Službe za zaštitu ustavnog poretka RH, kolokvijalno rečeno - šefa tajne službe Hrvatske. Uz ostalo, rekao mi je, u našem razgovoru u Zagrebu 6. lipnja 2024.:

- Ja sam, vidite, bio u nešto drukčijoj poziciji u odnosu na Ivića Pašalića i Vesnu Škare-Ožbolt. Bio sam jedini na tim, ženevskim pregovorima kojima su, u ratu, moju kuću spalili. Točnije rečeno, spalili su mi dvije obiteljske kuće, i to obje u Drnišu. Ova u kojoj i sad stanujem spaljena je odmah na početku srpskog napada na Drniš, a druga deset dana kasnije. Sve se to dogodilo u rujnu 1991. Tada sam imao 33 godine. Meni su, ovo, inače bili peti ili šesti pregovori s političkim predstavnicima pobunjenih Srba - od početka rata u Hrvatskoj pa sve do ovih zadnjih pregovora u Ženevi. Sve sam te pregovore vodio u poziciji funkcije koju sam imao u MUP-u RH. 

Upitao sam S.Reljića koji mu se od svih tih pregovora posebno urezao u pamćenje. Odgovorio je:

- Možda oni s Veljkom Džakulom, srpskim političarom iz Zapadne Slavonije (V.Džakula je rođen 1955. u Pakracu; bio je potpredsjednik Vlade RSK nakon izbora 1992. i predsjednik Srpskoga demokratskog foruma od 1995. - op. aut.). Mjesec ili mjesec i pol dana prije Operacije Bljesak, u proljeće 1995., poslao sam Džakuli pismo u kojem sam izišao s prijedlogom da nam pomogne da na miran način reintegriramo Zapadnu Slavoniju u sastav Republike Hrvatske. Jer, raspolagali smo informacijom da Džakula ima određenih  nesuglasica s političkim vrhom RSK. On je, međutim, to odbio, s obrazloženjem da još nije vrijeme. Kasnije je tvrdio - to je bilo prije nekih 6-7 godina - da nije bio siguran je li u tom mojem pismu bio moj potpis. To smo bili razgovarali na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Mislim da nije govorio istinu...

Kao i Ivić Pašalić i ostalih dvoje članova hrvatskog izaslanstva, V.Škare-Ožbolt i general P.Stipetić, tako je i Smiljan Reljić bio vrlo neugodno iznenađen i konsterniran time što moderatori i koordinatori ženevskih pregovora Stoltenberg i Ahrens nisu dopuštali nikakav, pa čak ni fizički kontakt između članova hrvatske i srpske delegacije, što je već na prvi pogled izgledalo veoma čudno i zagonetno. Reljić je bio prilično iskusan pregovarač i znao je kako se to radi, tim prije što je prethodnih mjeseci i godina bio član pregovaračkog tima predstojnika Ureda predsjednika RH i voditelja hrvatskoga pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima Hrvoja Šarinića, tako da je (i) od njega imao prilike puno toga naučiti. Rekao mi je, uz ostalo:

- U studenome 1993. bio sam na pregovorima u Dobanovcima (naselje u Srijemu, u užoj Srbiji - op. aut.), koje je vodio Hrvoje Šarinić. Na tim se pregovorima utvrđivala linija razgraničenja. To je vodio general Bo Pellnäs iz Švedske, i to je četiri dana trajalo... Od srpskih pregovarača bio je tu i general Mile Novaković, a srpsku je delegaciju predvodio Goran Hadžić. A od naših su tu bili: Hrvoje Šarinić, Davor Domazet Lošo, general Petar Stipetić, ja i šef Šarinićeva kabineta u Uredu za nacionalnu sigurnost Duško Grabovac. Ti isti ljudi sastaju se nakon par mjeseci na pregovorima u Ruskoj ambasadi, u Bosanskoj ulici u Zagrebu. To je bilo nakon Dobanovaca. I sad gledajte kako ti pregovori funkcioniraju: tu se i jede, i pije, i uspostavlja se neka komunikacija, između nas i pobunjenih Srba. I mi se, malo-pomalo, upoznajemo, neometano pričamo jedni s drugima i uspostavljamo neke odnose... 

Kao ilustraciju toga, S.Reljić mi je naveo jedan vrlo upečatljiv primjer svojevrsnoga ljudskog i osobnog (ne, dakle, na političkoj, odnosno državnoj razini) međusobnog upoznavanja i zbližavanja Hrvata i Srba kao članova pregovaračkih ekipa koje sudjeluju na hrvatsko-srpskim pregovorima. Radilo se, konkretno, o odnosu kakav su bili uspostavili zapovjednik vojske RSK general Mile Novaković i hrvatski general Petar Stipetić.

- Kad su još bili u JNA, tj. u Maršalki (u vojarni Maršal Tito, najvećoj vojarni JNA u Zagrebu, smještenoj blizu novozagrebačkog naselja Travno - op. aut.) - rekao mi je Reljić - Mile Novaković je vojno-hijerarhijski bio podređen Petru Stipetiću te se kao takav morao prema njemu i ophoditi. U ono prijašnje vrijeme, kad su obojica bili u JNA. A sad, nekoliko godina kasnije, u posve novim okolnostima, nakon izbijanja rata u Hrvatskoj 1991., oni se ponovno susreću zajedno, ali ovaj put u potpuno drugačijim ulogama, kao pripadnici međusobno zaraćenih strana. Međutim, onaj respekt što ga je Novaković imao prema Stipetiću u onome prošlome, mirnodopskom vremenu nije se ni sada mogao tek tako zanemariti i izbjeći, i to se baš vidjelo u njihovoj osobnoj komunikaciji, na tim našim pregovorima, od Dobanovaca nadalje...

Tim je veće bilo iznenađenje i čuđenje i kod jednih i kod drugih - i kod članova hrvatskoga izaslanstva, među kojima je bio i general Stipetić, i kod članova srpske delegacije, koju je predvodio general Novaković, kad su se suočili s činjenicom da im Stoltenberg i Ahrens ne dopuštaju čak ni da se međusobno fizički približe, a kamoli da razmijene barem rečenicu ili dvije. A o nekom pravom pregovaranju, u političkom smislu riječi, da i ne govorimo...

- Ja i Pero Stipetić - ispričao mi je Reljić - imali smo u glavi da, u tom dvorcu u kojem su se odvijali pregovori, pokušamo nekako prići generalu Novakoviću, s kojim smo već imali izgrađen odnos. Pa da, možda, učinimo korak-dva dalje u tim našim pregovorima. Međutim, mi nismo uspijevali doći do Srba, jednostavno nam to nisu dopustili. Dugo smo čekali u parku u sklopu dvorca, mislim da se odande vidjelo Ženevsko jezero. Srpska je delegacija bila udaljena od nas nekih 40 metara. I mi smo se, Pero Stipetić i ja, u jednom trenutku pokušali nonšalantno približiti Srbima, barem da ih pozdravimo, da pitamo kako su. Ali onda se, iznenada, pojave policajci s psima te nam zapriječe bilo kakav dodir! I mi se jednostavno nismo mogli približiti jedni drugima, niti kao ljudi niti kao pregovarači...

Na moje pitanje što je moglo biti u pozadini i zašto im Stoltenberg i Ahrens nisu dopuštali da normalno međusobno komuniciraju, Smiljan Reljić mi je odgovorio:

- Mislim da su se međunarodni faktori, koji su koordinirali čitavu ovu priču, plašili da bi nešto moglo iskočiti izvan konteksta što su ga oni prvotno bili zamislili. Jer, u Dobanovcima smo mi imali tu izravnu, neformalnu komunikaciju - što je bilo nešto sasvim drugo od ovoga sad u Ženevi. Ovo ovdje zapravo i nisu bili ozbiljno formalizirani pregovori. Mi čak nismo sjeli ni u salu, to je više bilo sjedenje u dvorištu. To je Stoltenberg tako bio zamislio. Mislim da su se ti međunarodni posrednici bojali eskalacije koja bi mogla dovesti do još gorega... Plan Z-4 se tu više nije ni spominjao, nije ga uopće bilo na stolu, nego je središnje pitanje bilo to da Hrvatska hoće mirnim putem zauzeti svoj prostor. To jest, Hrvatska vojska i policija...

I Ivić Pašalić mi je, kao šef hrvatskog izaslanstva, također posvjedočio da je na pregovorima u Ženevi bilo apsolutno isključeno bilo kakvo osobno, neformalno zbližavanje hrvatskih i srpskih pregovarača i skretanje pregovora sa strogo formalne na manje službene ili neformalnije oblike u kojima postoji znatno veći stupanj vjerojatnosti da bi, eventualno, moglo doći do određenog zatopljavanja ili čak međusobnog približavanja između dviju sukobljenih strana. Međutim, on mi je istaknuo da su za takav tijek pregovora u značajnoj mjeri bili krivi i politički predstavnici pobunjenih Srba iz Krajine, nazočni na ženevskim pregovorima, koji su se držali, kako mi je rekao, prilično hladno i rezervirano. Ovako mi je to opisao:

- U pravilu, na svim pregovorima ovakvog tipa, koliko god to ponekad izgledalo čudno, ti si ipak na neki način neću reći prisiljen - ali nekako na njima dolazi i do tih osobnih susreta. Gdje postoje neke pauze pa se pije neka kava ili se nešto jede... Obično su to prilike za neformalne susrete. U neformalnim susretima ti možeš osjetiti što ljudi doista misle. I naravno da su ti neformalni susreti prilika da se jednog po jednog pregovarača lomi. Tako smo mi u našem pristupu imali predviđeno da će, primjerice, general Petar Stipetić pokušati prići nekome od srpskih vojnika s kojima se otprije poznaje, da će netko drugi tko poznaje ovoga ili onoga iz nama suprotstavljenoga, srpskog tabora pokušati utjecati na nj i na čisto osobnoj razini... Jer to je uobičajeni način u političkim pregovorima: da se koriste osobna poznanstva, osobni susreti, da osjetiš raspoloženje na onoj drugoj, neprijateljskoj strani, da osjetiš dokle su oni spremni ići, da ih pokušaš kroz takve, neformalnije razgovore usmjeriti na nekakav dogovor. Međutim, Srbi su, ovdje u Ženevi, očito bježali od toga. Jer bilo je među njima i kojekakvih frakcija, nekih čudnih i nerazjašnjenih odnosa, nejasnoća oko toga tko je čiji... Meni se na trenutke činilo - a to sam kasno navečer 3. kolovoza 1995., nakon povratka iz Ženeve u Zagreb, i izjavio na HTV-u, u TV emisiji Slikom na sliku - da je u srpskom pregovaračkom timu svatko svakoga špijunirao. Znači, ako ovaj pripada frakciji Milana Babića, onaj, opet, krugu oko Milana Martića, onaj tamo je direktno naslonjen na Beograd itd., uvijek se tu gleda - ha! - tko je koga izdao. To jest, tko se nije držao dogovora, tko potajice surađuje s Hrvatima... I u svatko svakoga sumnjiči! Naša, hrvatska pozicija bila je krajnje jednostavna, a njihova (srpska - op. aut) vrlo komplicirana!

Sretna je okolnost po Hrvatsku, ovdje u Ženevi 3. kolovoza 1995., bila ta da se u hrvatskom (Tuđmanovu) izaslanstvu nalazila i jedna veoma iskusna i prekaljena profesionalna pregovaračica, Vesna Škare-Ožbolt (rođ. 1961. u Osijeku), kojoj su pregovori s pobunjenim Srbima bili, da tako kažem, dio uže profesije, barem u to vrijeme. Ona je tada u Uredu predsjednika RH na Pantovčaku istodobno obnašala dvije funkcije: s jedne je strane bila zamjenica predstojnika Ureda predsjednika i voditelja hrvatskoga pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima Hrvoja Šarinića, a s druge je, u tome istome Uredu, bila i savjetnica predsjednika RH Franje Tuđmana za politička pitanja i pregovore.  

Tako je iskusno pregovaračko oko Vesne Škare-Ožbolt zamijetilo u ženevskoj vili Saugy i neke detalje koji su ostalim članovima hrvatske delegacije, pa i njezinu šefu Iviću Pašaliću, bili promakli. Evo njezina viđenja i interpretacije tih pregovora - kako mi je ona to ispričala u našim razgovorima 17. travnja i 20. lipnja 2024.:

- Pregovori su počeli u 10 sati, u tome dvorcu koji se nalazi na periferiji Ženeve. Parcijalni pregovori. Prvo razgovaraju s nama, onda razgovaraju s njima, pa onda opet razgovaraju s nama, pa opet razgovaraju s njima... I ja gledam, vrijeme neumitno ide i trebala je već biti i pauza za ručak. I ja shvaćam da oni nas uopće ne žele staviti za isti stol s njima te da mi nećemo moći ispuniti zadaću zbog koje smo tu došli. Ali Ivić Pašalić to nije skužio. Nije skužio zato što je on mislio da to tako mora biti. A ja sam skužila jer znam kako se taktika vodi, ja sam pregovarala prije toga milijun puta...

 Vesna Škare-Ožbolt mi je to detaljnije protumačila ovim riječima:

- Ivić nije skužio taj tzv. shuttle diplomacy, s kojim su Stoltenberg i Ahrens bili krenuli u ove pregovore. To bi se na hrvatski prevelo kao - "unakrsno ispitivanje". Ovo u Ženevi je bilo upravo to: razgovaranje prvo s jednima, pa onda s drugima, pa opet s jednima, pa opet s drugima, gdje Stoltenberg nikako nije dopuštao da mi i pobunjeni Srbi zajedno sjednemo i da zajedno razgovaramo...

Usput rečeno, o značenju pojma shuttle diplomacy može se danas puno toga pročitati na internetu. Na engleskoj Wikipediji taj se pojam tumači ovako: "U diplomaciji i međunarodnim odnosima, shuttle diplomacy je radnja vanjske strane (u ovome konkretnom, ženevskom slučaju radnja T.Stoltenberga i G.-H. Ahrensa - op. aut.) koja služi kao posrednik između principala u sporu, bez izravnog kontakta između principala." Taj je izraz, piše na Wikipediji, prvi put primijenjen kako bi se opisali napori američkog državnog tajnika Henryja Kissingera, počevši od 5. studenoga 1973., koji su onemogućili prekid arapsko-izraelskih neprijateljstava nakon Jomkipurskog rata.

U Wikipediji se posebno napominje kako pregovarači često koriste shuttle diplomacy "kada jedan ili oba principala odbijaju priznati drugoga prije obostrano željenih pregovora".

Ministar vanjskih poslova u vrijeme Oluje Mate Granić mi je, u našem razgovoru 24. lipnja 2024., pojam shuttle diplomacy definirao kao takav način pregovaranja gdje se - kako se točno izrazio - "pregovara s jednom i s drugom stranom posebno, dok se ne stvore uvjeti da se nađu zajedno". Odnosno, dok se ne stvore uvjeti da se "nađu na istome, tj. da se dogovore".

Po onome kako su mi to zajedno posvjedočili i Ivić Pašalić, i Vesna Škare-Ožbolt, i Smiljan Reljić, do preokreta (i to radikalnog, za 180 stupnjeva) u hrvatsko-srpskim pregovorima u Ženevi, pod pokroviteljstvom i u koordinaciji T.Stoltenberga i G.-H. Ahrensa, došlo je tek u poslijepodnevnim satima, iza stanke za ručak. Tek tada je Stoltenberg, ali pod snažnim pritiskom hrvatskog izaslanstva, dopustio i jednima i drugima, i hrvatskim i srpskim pregovaračima, da zajedno sjednu za jedan te isti isti pregovarački stol. I da kažu jedni drugima slobodno i otvoreno što misle, odnosno što imaju za reći i što su pripremili za tu, finalnu pregovaračku rundu. Međutim, interpretacije pojedinih članova hrvatskog izaslanstva o tom velikom zaokretu u nekim se pojedinostima prilično razlikuju pa će, zasigurno, biti najbolje da čujemo (tj. pročitamo) priču svakoga od njih posebice...

Dajem najprije riječ jedinoj profesionalnoj pregovaračici u hrvatskom pregovaračkom timu Vesni Škare-Ožbolt, da nam ona, iz svojega vlastitog kuta gledanja, prepriča i objasni kakav se to zaokret - i zašto - u Ženevi, u poslijepodnevnim (možda već ranopopodnevnim, svakako nakon pauze za ručak) satima, dogodio. 

- Bilo je podne - započela je svoju verziju V.Škare Ožbolt. - Vrijeme je curilo. Mi smo razgovarali u dvorištu, unutar dvorca. Bilo je lijepo vrijeme, vani smo bili... Prvo sam rekla našoj ekipi: "Ajmo sad stati tu malo na stranu, da se dogovorimo što ćemo dalje." Pa kažem: "Oni očito imaju taktiku da nas ne sjednu za stol. I mi pobunjenim Srbima nećemo uspjeti reći: 'Jeste li vi, Srbi, za to da se vratite u sastav Hrvatske ili niste?' Jer, ovo nam je zadnja prilika da im to priopćimo. A to nam je predsjednik Tuđman i stavio u zadatak, da ih to izrijekom pitamo." I kažem ekipi: "Gledajte, ja sad idem kod Stoltenberga i Ahrensa, i reći ću im da nas izvole staviti za zajednički stol, inače se mi ovaj čas vraćamo u Zagreb!" Otišla sam k Stoltenbergu sama. Ja sam u našoj ekipi jedina govorila engleski. Ivić Pašalić nije najbolje znao engleski. 

V.Škare-Ožbolt je nastavila:

- I odem kod Stoltenberga. Ahrens je već bio otišao pa kažem samo Stoltenbergu, a dobri smo si inače bili: "Thorvalde, ovo meni ne zvuči dobro! Ovo sad postaje ozbiljno! Što vi to izvodite? Ja te molim, jer ovo zaista više nema nikakvog smisla, daj da sjednemo i da popričamo sa Srbima!" A on meni odgovori: "Da, da... Ali ja znam da vi potajice spremate neku akciju. Mi imamo neke povjerljive informacije o onome što spremate..." A to mi je i Ahrens nešto prije bio dao do znanja. Ja mu na to kažem: "Gledaj, Thorvalde, što god mi ovdje radili, mi smo ovdje radi pregovora, ali mi ne pregovaramo s vama, s međunarodnim posrednicima, mi s vama ionako razgovaramo stalno. Nego, mi sad hoćemo i s njima (s pobunjenim Srbima - op. aut.) sjesti i razgovarati, i upoznati ih s našim prijedlozima!" Jer, to je nama bio cilj: sjesti sa Srbima za stol i reći im sve što mislimo, odnosno koji su naši konkretni prijedlozi. Stoltenberg mi na to odgovori: "Dobro, Vesna, meni je sve to jasno, ali, znaš, imamo i mi svoje informacije..." Ja kažem: "Dobro, imate svoje informacije, i to je O.K., ali daj da sjednemo više i da razgovaramo ko ljudi! Pa došli smo tu da razgovaramo s njima, a ne ovako! Ovo je skandal!"

Odlučna, pa čak pomalo i ljutita intervencija Vesne Škare-Ožbolt kod Thorvalda Stoltenberga urodila je plodom. Škare-Ožbolt:

- Nakon ručka, negdje oko 14 sati, možda već i u 14:30, stave oni nas, već na taj prvi poslijepodnevni sastanak, za stol, unutra... A ručali smo u dvorcu, sve je bilo u dvorcu... I konačno svi sjednemo za isti pregovarački stol: Stoltenberg, Ahrens, nas četvero iz hrvatskog izaslanstva, i njih četvorica iz srpske delegacije: general M.Novaković, I.Prijić, M.Vojnović i L.Macura. I sad, kad smo svi bili skupa, ja sam ispalila ovu rečenicu, obraćajući se pobunjenim Srbima: "Konačno da sjedimo zajedno. Naš zadatak ovdje je da vas pitamo želite li se vi konačno vratiti u ustavno-pravni poredak Hrvatske, jer ovo ovako stvarno više nema smisla! Mislite li se vi vratiti ili ne?" A onda se i Ivić Pašalić ubacio s rečenicom: "Naravno, to podrazumijeva i kompletno razoružanje!" Tako se otprilike izrazio, poručio je Srbima da njihov povratak u ustavno-pravni poredak Hrvatske podrazumijeva i predaju oružja, tj. da se kompletno razoružaju."A Srbi su ono, ko zborno pjevanje, rekli: "Ne, to ne dolazi u obzir!" Njihov je odgovor bio jedinstven: "Ne!" A tu je onda bilo i raznih dobacivanja, netko je od članova srpske delegacije rekao da je to ucjena. I mi smo na kraju kazali: "E kad tako mislite, mi onda stvarno tu nemamo više što razgovarati!"

Prema svjedočenju Vesne Škare-Ožbolt, cijela se ta ženevska štorija završila - baš kao u kakvom napetom političkom thrilleru - ovakvom, čak pomalo melodramatičnom, scenom:

- Na kraju, kad je sve bilo gotovo i kad smo se Stoltenberg i ja već rukovali - bili smo još unutra, u dvorani - on mi je, nevoljko vrteći glavom, rekao: "Znao sam, Vesna, da ćeš to reći i da ćete to baš tako napraviti! I dobro, jeste li sad zadovoljni, jeste li ispunili svoj cilj?" Stoltenberg i ja smo doista imali jednu jako dobru komunikaciju. Svaki drugi dan čuli smo se telefonom, on je često i dolazio kod nas u Ured predsjednika...

Na moje pitanje kako se vođa hrvatskog izaslanstva Ivić Pašalić držao tijekom pregovora, V.Škare-Ožbolt mi je odgovorila:

- Pa dobro se držao. Nije gledao ni šutio nego je sudjelovao u razgovoru. Jednako smo sudjelovali. Vidite, Tuđman je iz Ureda predsjednika poslao dva ključna politička čovjeka: Pašalića i mene. Mene su ovi iz međunarodne zajednice svako malo gledali na pregovorima... Tuđman je s Pašalićem kao šefom hrvatskog izaslanstva zasigurno htio stvoriti netrpeljivu atmosferu kod Srba, a mene je, opet, cijenio kao osobu i dužnosnicu koja zna zanat te mi je stavio u zadatak da, podupirući Pašalića, vodim računa da se to sve završi sa srpskim "Ne!". A Smiljan Reljić i general Petar Stipetić bili su tu više kao neki, uvjetno rečeno, "ukras". Oni najvjerojatnije nisu znali za sve političke aspekte ove priče... Hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman za svakog od nas imao svoju točno određenu ulogu. Ali baš za svakoga! Prije polaska u Ženevu on je s Pašalićem i sa mnom razgovarao posebno te nam je rekao: "Kako god znate, ishodite od pobunjenih Srba odgovor 'Ne!'" U međunarodnoj diplomatskoj terminologiji, to što smo mi njima priopćili zove se - ultimatum. To je bio naš, hrvatski ultimatum njima, pobunjenim Srbima.

A na moje drugo pitanje, tko je sve od najistaknutijih dužnosnika u državno-političkom vrhu RH znao da su njih četvero - I.Pašalić, ona, V.Škare-Ožbolt, S.Reljić i general P.Stipetić - bili toga četvrtka, 3. kolovoza 1995., u Ženevi na pregovorima s krajiškim Srbima, Škare-Ožbolt mi je odgovorila:

- Hrvoje Šarinić je, naravno, znao za sve to. I ministar obrane Gojko Šušak također. Ministar vanjskih poslova Mate Granić, s druge strane, nije znao...

I, naposljetku, na moje posljednje potpitanje, što bi se dogodilo da pobunjeni Srbi u Ženevi nisu rekli svoje odlučno "Ne!" na hrvatsku ponudu, odnosno bi li vojno-redarstvena operacija Oluja doista bila pokrenuta onako kako je to prvotno bilo detaljno isplanirano, Vesna Škare-Ožbolt mi je dala ovakav odgovor:

- Opet bismo mi poduzeli akciju. Naravno, jer je sve bilo spremno. Ovo u Ženevi bila je ipak samo predstava pred međunarodnom zajednicom. Mislim, predstava... Bio je to još jedan dokaz našeg uvjeravanja međunarodne zajednice da pobunjeni Srbi ne žele povratak u sastav Hrvatske. I da je sada dosta!

Ovoliko od glavne pregovaračice u hrvatskom pregovaračkom timu Vesne Škare-Ožbolt. A sada da vidimo kako mi je poslijepodnevni tijek (nakon stanke za ručak) hrvatskih pregovora s kninskim Srbima, toga četvrtka 3. kolovoza 1995. u Ženevi, opisao vođa hrvatskog izaslanstva Ivić Pašalić:

- Ja nikad prije nisam sjedio sa Stoltenbergom. I nisam ni slutio kako će on voditi te pregovore. Mislio sam da ćemo mi odmah sa Srbima sjesti za pregovarački stol. Bio sam stoga u užasnom šoku, kad sam vidio kako je to krenulo. Prolazi dan, znam do kada moram javiti predsjedniku Tuđmanu poruku "Nema ništa!" (tj. javiti mu da su kninski Srbi odgovorili na naše prijedloge s "Ne!"), a ne mogu ništa učiniti... Stoltenberg nas je razvukao cijeli dan. I još mi kaže: "Vi ste, Iviću, mladi, pa dajte si uzmite još malo vremena, odite se još s Tuđmanom konzultirati!" To je taj gard. Imaš jednog starog, iskusnog diplomata, prepredenog, ispred sebe, a ja sam tada imao 34 godine... Međutim, odgovorio sam mu: "Ne, ne, gospodine Stoltenberg. Ja imam sve ovlasti za pregovore, ne trebam nikakve konzultacije!" Stoga i nisam tijekom toga dana nazivao predsjednika Tuđmana u Zagreb i poručivao mu: Srbi ovo, Srbi ono... Ništa. Eto, to je za mene stvarno bio jedan vrlo izazovan, težak posao. Imao sam u svojoj političkoj karijeri puno zadaća, ali ovo je bilo najteže što sam imao za odraditi. Netko bi sa strane rekao: pa dobro, ipak je to bila jedna formalnost. Ali ne, to je bilo daleko, daleko kompliciranije... Međutim, sve je bilo vanjskopolitički kristalno čisto, u odnosu na pobunjene Srbe u Hrvatskoj. S našim odlučnim stavom: ponudili smo vam pregovore, odnosno pregovarali smo na način da smo vam dali prijedloge za mirno rješenje, vi ste ih odbili - mi smo išli vojno. Točka. To je čista situacija. To je tako bilo. 

Pašalić mi je usto, u svom opisu poslijepodnevnog dijela ženevskih pregovora, još istaknuo:

- Ja sam na jedvite jade ishodio da mi sjednemo zajedno sa srpskom delegacijom. Jer, kad mi je Stoltenberg počeo predlagati da se mi vratimo u Zagreb i obavimo nekakve naknadne konzultacije s Tuđmanom, shvatio sam da on vrlo vjerojatno sve zna. To jest, da zna za naše planove za Oluju. Pa sam mu rekao: "Nemam ja što ići u Zagreb, imam puni mandat predsjednika Tuđmana, imam vrlo jasne ovlasti za pregovore, prema tome nema nikakvih razloga da se vraćam u Zagreb! I tražim direktne pregovore sa srpskom delegacijom!" To je već bilo u kasnim poslijepodnevnim satima, s generalom Novakovićem i ostalima. Na kraju sam bio vrlo nervozan. Jer, bilo mi je itekako jasno da se bez moje poruke i javne objave predsjedniku Tuđmanu da su Srbi odbili naš prijedlog, ne može donijeti formalna odluka da krene Oluja!

Svoje je svjedočenje Ivić Pašalić kompletirao riječima:

- Znam, dakle, sve, znam svaki detalj; znam zašto, i to najkasnije do 18 sati, treba moj odgovor Tuđmanu iz Ženeve... A cijeli mi je dan prošao u tome da nas Stoltenberg voza iz sobe u sobu. I kad smo napokon sjeli za pregovarački stol, odahnuo sam, rekavši sam sebi: "Dobro je, Iviću, sad više ne može biti nikakvih iznenađenja!" Jer, bilo mi je jasno što će Srbi, i kako, odgovoriti. Oni nisu imali u peti da ćemo mi ići vojno! Siguran sam da nisu... Ljeto, Vlada RH na raspustu, međunarodna zajednica, veleposlanici - svi su faktori bili na njihovoj strani te su bili sigurni da mi nećemo ići. To je klasična psihologija. A sad - ti stvarno kreneš. I oni kažu: "Uh, k vragu, pa krenuli su!" Ključan je, dakle, tu bio faktor iznenađenja, uključujući i to iznenađenje da se u Knin dođe iza leđa, s one strane Dinare, s bosanskohercegovačke strane. A momci, hrvatski vojnici, visoko motivirani, istrenirani, pripremljeni... Znači, to je stvarno bilo briljantno isplanirano. Taj naš sastanak za zajedničkim stolom, u poslijepodnevnom dijelu programa, bio je vrlo kratak - iako smo se u ženevskoj vili Saugy sveukupno bili zadržali dobrih sedam, ili čak sedam i pol, sati, računajući da smo krenuli u 10 sati prijepodne. Kad smo mi, članovi hrvatskog izaslanstva, iznijeli svoje prijedloge, netko je od Srba dobacio, onako sa strane: "Pa to je ucjena, to je neprihvatljivo!" A nama je jedino i trebao srpski odgovor "Ne!" - na ono što smo mi bili iznijeli. I meni je doista laknulo kad sam još iz Ženeve predsjedniku Tuđmanu mogao poslati poruku na temelju koje je on taj čas mogao donijeti odluku: "Srbi su odbili naše prijedloge i mi sad idemo vojno!" Da ja Tuđmanu iz Ženeve nisam javio "Odbili su!" - ili da se to nije dogodilo taj dan - ne mogu sada stopostotno sigurno reći koja bi bila odluka Franje Tuđmana, ali gotovo sigurno Oluja tog dana (4. kolovoza 1995. rano ujutro - op. aut.) ne bi bila! A sve je bilo spremno. Samo se čekala naredba vrhovnog zapovjednika...

Na kraju svojega opisa tijeka i sadržaja hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, tj. kako je od krajiških Srba uspio ishoditi njihovo konačno i neopozivo "Ne!", Ivić Pašalić mi je otkrio i odakle je, i na koji način, uspio javiti hrvatskom predsjedniku Tuđmanu da je njegov zadatak besprijekorno izvršen:

- Čim sam od srpskih pregovarača dobio taj njihov "Ne!", što je bilo ono jedino radi čega smo mi, tj. naše, hrvatsko izaslanstvo, došli u Ženevu, završio sam ovaj naš sastanak riječima: "Za nas su, gospodo, ovi razgovori završeni!" I ja se te iste sekunde dižem od stola, znajući da se vani, ispred vile Saugy, okupio poveći broj hrvatskih novinara, iz raznih hrvatskih novinskih redakcija i s HTV-a, kojima sam se morao obratiti s unaprijed pripremljenom izjavom za medije. A onda smo svih nas četvero članova hrvatskog izaslanstva odjurili autom u hrvatsko veleposlanstvo u Ženevi, da bih s onoga zaštićenog telefona razgovarao s predsjednikom Tuđmanom. I ja ga zovem i kažem mu: "Gospodine predsjedniče, nažalost Srbi nisu prihvatili naše prijedloge!" Bila je to šifra kojom sam Tuđmanu javio da je sve završilo O.K., jer sam računao da svi prisluškuju taj telefon, neovisno o tome što je to bila zaštićena veza. A Tuđman mi je na to odgovorio: "Dobro, Iviću, hvala. Dolazi što prije za Zagreb!" 

Pašalić mi je na samome kraju svojega iskaza rekao:

- Dođem u Zagreb, javim se predsjedniku Tuđmanu i ispričam mu sve kako je bilo. Budući da sam te večeri imao poziv HTV-a na gostovanje u tada vrlo gledanoj političkoj emisiji Slikom na sliku (voditelj Goran Rotim - op. aut.), upitao sam Tuđmana mogu li otići i mogu li u toj emisiji biti malo grublji - obzirom da je u TV-dnevniku te večeri bilo objavljeno da je u napadu na Dubrovnik toga dana, 3. kolovoza 1995., srpska granata pobila troje djece, dok je nekoliko mladih ljudi bilo ranjeno. Tuđman mi je odgovorio: "Možeš, Iviću, samo pazi što govoriš!" I ja sam u TV-emisiji izjavio: "Ovo su zadnje srpske granate koje su pobile hrvatsku djecu!" Ne može biti preciznije, kad kažem da su to zadnje. Pametnima je na temelju toga bilo - kasnije su mi pričali - jasno da će se nešto dogoditi. Iako za samu Oluju, koja će početi za samo nekoliko sati, još nitko ništa nije znao. Ne samo u široj javnosti, nego je u tom trenutku pola Vlade, ministara itd. još uvijek bilo na godišnjem odmoru. Nisu ljudi ništa znali. To je uistinu bilo vrlo tajnovito...

A evo, naposljetku, kako je završetak hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, kao i ono što je uslijedilo neposredno nakon toga, doživio i treći član hrvatskog izaslanstva, tadašnji šef tajne policije RH Smiljan Reljić (po onome kako mi je on to ispričao u našem razgovoru u Zagrebu 6. lipnja 1924.):

- Kad smo mi i Srbi konačno sjeli za stol, imao sam osjećaj kao da to nije bio neki čvrsti, formalizirani sastanak iz kojega bi se mogli izvući neki zaključci. Moj je doživljaj bio da je to jedna stihija gdje oni (pobunjeni Srbi - op. aut.) ne prihvaćaju ništa od ovih uvjeta koje smo mi stavili pred njih: povratak u sastav Hrvatske i predaju oružja. U jednom se trenutku čak počelo razgovarati o tome hoćemo li mi i sutra ponovno doći u Ženevu, budući da na pregovorima nismo postigli nikakav ozbiljan rezultat. Ja inače ne volim letjeti avionom, pa kad se počelo spominjati da bismo se mi sutra opet trebali pojaviti u Ženevi, rekao sam Vesni Škare-Ožbolt: "Vi se vraćajte, ja se sigurno neću vraćati!" 

Sam trenutak povratka u Zagreb, negdje oko 9 sati navečer, Smiljan Reljić mi je ovako opisao:

- Kad smo sletjeli, svih nas četvero članova hrvatskog izaslanstva otišli smo kod predsjednika Tuđmana, da mu referiramo kako je bilo u Ženevi. U Uredu predsjednika na Pantovčaku upravo je završavala sjednica VONS-a, na kojoj je bila formalizirana odluka državno-političkog vrha RH o pokretanju vojno-redarstvene operacije Oluja. S Tuđmanom je na Pantovčaku bio tada i Ivan Aralica. Nakon što je Ivić Pašalić podnio Tuđmanu izvještaj o rezultatu pregovora u Ženevi, tj. da mi tamo nismo napravili de facto ništa i da su Srbi sve odbili, Tuđman je rekao: "Dobro, kad ne prihvaćaju, onda ujutro počinje koncert!" Time je rekao da sutradan, u petak 4. kolovoza u 5 ujutro, počinje Oluja. Malo poslije, kad je sve to završilo, pitam generala Petra Stipetića: "Pero, gdje ti sada ideš?" On kaže: "Idem na svoje izdvojeno zapovjedno mjesto." Mislim da je išao u Ogulin. Znao sam i prije leta u Ženevu da smo mi u nekoj pojačanoj pripravnosti, glede Operacije Oluja. I moj je doživljaj Oluje bio taj da se ja s Olujom vraćam doma. U svoj Drniš došao sam 4. kolovoza navečer, a 5. kolovoza bio sam pored svoje spaljene kuće...

Ali priča o hrvatsko-srpskim pregovorima u Ženevi, u četvrtak 3. kolovoza 1995., nije ovime bila završena. Ovdje, na hrvatskoj strani, nedostaje još jedan krunski svjedok. Vesna Škare-Ožbolt mi je u našim razgovorima, u travnju i lipnju 2024., više puta napomenula da se svakako moram vidjeti i s tim čovjekom, visokim dužnosnikom u vojno-obavještajnoj zajednici RH u ono vrijeme, pa da mi on ispriča i jednu drugu, čak i najobavještenijim ljudima u Hrvatskoj apsolutno nepoznatu stranu svih tih događaja (kao i njihovu širu i užu pozadinu). Ovako mi je rekla:

- S nama je u Uredu predsjednika stalno bio u kontaktu načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Oružanih snaga RH Davor Domazet-Lošo. Zamolite ga neka vam on ispriča kako su on i njegovi suradnici, naši vojni obavještajci, pratili komunikaciju Slobodana Miloševića s Milanom Martićem i njegovim ljudima u Kninu. Oni su prikupili jako puno informacija, koje su nam puno pomogle da dođemo do pravih odluka. Davor Domazet puno zna. On je pratio i snimao Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića (šefa tajne službe Srbije - op. aut), Frenkija Simatovića (drugog čovjeka SDB-a Srbije - op. aut.), Milana Martića (trećeg po redu predsjednika RSK-a - op. aut.), Boru Mikelića (predsjednika Vlade RSK-a - op. aut.)... A pratio je i vojnu paradu održanu na Vidovdan 1995. u Slunju... 

Admiral Davor Domazet-Lošo rodio se u Sinju 1948. On je neka vrste metafore ili sinonima za old school u Hrvatskoj vojsci - imamo li na umu činjenicu da je završio sve jugoslavenske vojne škole, uključujući i Ratnu školu, školu strategijeu Beogradu. Po svom temeljnom pristupu, Domazet-Lošo je prije svega strateg. Za njega je strategija srce i duša vojnog i vojno-obavještajnog pristupa stvarima. Bio je sudionik i planer glavnih vojnih operacija Oružanih snaga RH od početka do završetka Domovinskoga rata. 

Obavještajna služba Glavnog stožera OS RH, na čelu koje je bio admiral Davor Domazet-Lošo, prisluškivala je, uz ostalo, i razgovor srpskog izaslanstva iz RSK u Ženevi s čelnim političkim ljudima iz Beograda - toga kritičnoga četvrtka, 3. kolovoza 1995., dok su se u ženevskom dvorcu Saugy, pod pokroviteljstvom Stoltenberga i Ahrensa, odvijali hrvatsko-srpski pregovori. Ono do čega se došlo tim prisluškivanjem, Domazet-Lošo mi je opisao ovim riječima (u našem razgovoru što smo ga vodili na terasi Zagrebačke pivovare u Ilici 8. srpnja 2024.):

- Tijekom tih pregovora u Ženevi, članovi delegacije RSK, koju je predvodio general Mile Novaković, javljaju u Beograd da sve ide dobro, tj. da Hrvati ne pristaju na dogovor. Srbima je, dakle, išao u prilog onaj hrvatski ultimatum - koliko god je on na prvi pogled bio njima neprihvatljiv. Na temelju te informacije, koje smo se domogli tim tajnim prisluškivanjem, mi smo, u Obavještajnoj upravi Glavnog stožera OS RH, došli do nekoliko ključnih spoznaja i zaključaka. Među njima je najvažniji bio taj da Oluju žele i jedni i drugi - i Hrvati i Srbi! Srbi su željeli da mi ne pristanemo na dogovor, dok smo mi, Hrvati, tj. predsjednik Franjo Tuđman, bili na stajalištu da možemo i trebamo pregovarati, ali da sa Srbima nema dogovora. I jednoj i drugoj strani, dakle, odgovaralo je da se dogovor ne dogodi! Hrvatima jer je sve bilo spremno za Oluju, koja će početi 4. kolovoza u 5 sati, a srpskoj politici, a time i britanskoj, da dođe do velikog broja srpskih žrtava!

Bio je listopad 1993., nešto manje od dvije godine prije Oluje. Vojno-obavještajna uprava RH, na čelu s admiralom Davorom Domazetom-Lošom, došla je do sadržaja tajnog sastanka političkih predstavnika Velike Britanije, predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije generala Momčila Perišića. Domazet-Lošo:

- Na tom su sastanku Britanci rekli da će Velika Britanija voditi takvu politiku kojom će prisiliti predsjednika RH Franju Tuđmana da mora ići u oslobađanje okupiranih područja RH, tj. Krajine. U tom slučaju, rečeno je, zadaća srpskih snaga i srpske politike bit će da učine tako da Hrvati pobiju 40-50 tisuća Srba. To bi bilo okarakterizirano kao genocid - jer bi se radilo o oko 25 posto od ukupnog broja žitelja na okupiranom području zahvaćenom Olujom. I to bi onda značilo da su Hrvati genocidan narod te da samim time nemaju pravo na svoju državu. To je poznata britanska teza - da smo mi, Hrvati, genocidni. 

S tom je informacijom načelnik Vojno-obavještajne uprave OS RH upoznao hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika HV-a Franju Tuđmana, kao i ministra obrane Gojka Šuška. Tuđman je onda dao zapovijed načelniku Glavnog stožera OS RH generalu Janku Bobetku da izda zapovijed admiralu D.Domazetu-Loši da u Vojno-obavještajnoj upravi OS RH razradi Zamisao za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a. I Zamisao je razrađena...