Zašto je Katolička Crkva u Hrvatskoj "prespavala" 1971.
4. I 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

U svojim brojnim razgovorima sa svećenikom i nekadašnjim glavnim urednikom Glasa Koncila, don Živkom Kustićem, često sam doticao temu 1971. i jednog vrlo specifičnog, po mnogo čemu i zagonetnog, odnosa Katoličke crkve u Hrvatskoj prema tzv. Masovnom pokretu koji je doživljavao vrhunac, ali i slom, upravo te godine. Kustić mi nikada nije skrivao da nije previše vjerovao u ostvarivost ciljeva i ideala Hrvatskog proljeća. Dapače, ne samo on nego i cijela tadašnja Crkva, predvođena zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem. I uvijek mi je naglašavao da je Crkva te povijesne, 1971. godine kao institucija uglavnom stajala po strani.

- Nikad se nisam oduševljavao sedamdesetprvom - rekao mi je Kustić 27. travnja 2009. - Smatrao sam da bi Crkva postupila nerazumno kad bi se stavila u to kolo. Bilo mi je drago što taj pokret postoji, ali mi je isto tako bilo jasno i da on neće uspjeti. A ni međunarodni mu uvjeti nisu išli u prilog. Osim toga, nije bilo pravog zanosa da će taj Pokret nešto bitno promijeniti u državi. On je bio vezan u okviru one države koja još nije bila u fazi raspadanja i dubljih poremećaja. Tito je bio vrlo jak, znali smo da će on pobijediti. Čim se Tito postavio protiv, bilo je jasno da je sve propalo. A Crkva je tada bila jaka, Crkva je u narodu djelovala. I zašto bismo se mi tu onda izlagali jednom promašenom političkom projektu?

Kao ilustraciju svog krajnje sumnjičavog stava prema Hrvatskom proljeću, Kustić mi je ispričao jednu istinitu anegdotu iz svoje tadašnje prakse vodećeg novinarskog pera Glasa Koncila. Te, 1971., godine glavni je urednik GK-a još bio Vladimir Pavlinić.

- Tih sam mjeseci - kaže Kustić - radio niz velikih intervjua s poznatim ličnostima. I, mjesec ili nešto manje dana prije sjednice u Karađorđevu, došao mi se ponuditi za intervju u GK-u filmski redatelj Antun Vrdoljak. Rekao sam mu: "Tonči, neću te uzeti!" "Zašto?" - upitao me. "Neću te uzeti za intervju jer to u čemu si se angažirao nema budućnosti." Na to me počeo uvjeravati da on zna da će to sigurno uspjeti, da on ima vezu sa Savkom i da mu je Savka potpuno pouzdana, da je Tito Savki dobar, da ovo, da ono... Ali ja sam ga razuvjeravao: "Čuješ, Tonči, nećete uspjeti!" I na kraju sam ga odbio, smatrajući da je to i za njega bolje, da ga zapravo poštedimo. I kad se, početkom prosinca 1971., dogodila katastrofa, došao mi se zahvaliti što sam tako postupio. Dao mi je poslije za pravo.

Sve što mi je Živko Kustić govorio tada, 27. travnja 2009., ponavljao je, od riječi do riječi, i za naših kasnijih susreta, a svoje mišljenje nije promijenio ni do ovih današnjih dana, točnije do 4. prosinca 2012., kad sam s njim opet vodio jedan malo opširniji razgovor na tu temu. U tom našem zadnjem razgovoru posebno mi je skrenuo pažnju na činjenicu da Crkva kao institucija u pravilu nikada ne staje na čelo političkih pokreta. "Nije stala s Mačekom", kazao je, "nije stala s Pavelićem, pa nije stala ni sada, 1971."

Podsjetio sam ga, sa svoje strane, da su biskupi i svećenici hrvatske Katoličke crkve 1990. itekako podržavali Tuđmana i HDZ te da su izravno s oltara slali narodu poruke da na izborima te godine treba glasovati za njih. Na to se malo zamislio i rekao:

- Kad je HDZ trebao pobijediti, ipak smo smatrali da je to naše. A u vrijeme 1971. nije bilo lako prosuditi koliko je to što se javlja naše. Pa smo čekali. Nismo odbijali, samo smo čekali, i to se naše čekanje otegnulo do njihovog sloma. I onda su oni propali, a mi smo ostali živi.

Kustić mi je također rekao da nije imao osobitog povjerenja ni u vođe Hrvatskog proljeća. Za Savku i Tripala kazao je da su oni, u odnosu na Crkvu, bili "drugi svijet; bili su ipak komunisti, na svoj način; nisu bili vjernici, nisam ih osjećao da pripadaju našoj zajednici". Tadašnji studentski vođa Ivan Zvonimir Čičak bio je, s druge strane, praktični katolik, ali, kaže Kustić, "u njegovu razboritost nisam imao povjerenja već ni onda".

- Čičak je - istaknuo je Kustić - htio da Crkva bude s njim i s njegovim pokretom, ali ja sam smatrao da Crkva ne smije raditi na taj način. On je žarko želio da se Glas Koncila svrsta na stranu Pokreta, čemu sam se ja odlučno suprotstavljao. I onda je on napisao jedno pismo biskupima protiv mene, u kojem me optužio da rastačem hrvatske snage u tom njihovu udaru studentskog štrajka. No meni je za vrijeme štrajka bilo sasvim jasno da oni gube igru. Dok je štrajk trajao, imao sam određene informacije, iz njihove pozadine, po kojima sam znao da je stvar izgubljena.

Stajališta vrlo slična Kustićevom izražavali su mi, ovih dana, i to bez ikakve ograde, i neki drugi vrlo istaknuti predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj. Prije svih - teolozi iz Kršćanske sadašnjosti Adalbert Rebić i fra Bono Zvonimir Šagi. Rebićeva je glavna teza da bi bilo kakav pokušaj Crkve da se aktivno svrsta na stranu Masovnog pokreta 1971. za nju bio samoubojstven.

- Ja sam u ono doba - kaže Adalbert Rebić - bio mlad profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 1968. sam tek počeo predavati na njemu. I znam da je k nama na Bogoslovni fakultet, zajedno sa svojim kolegama, dolazio Ivan Zvonimir Čičak i tražio da damo podršku njihovu pokretu. Međutim, tadašnji dekan BF-a Vjekoslav Bajsić bio je vrlo oprezan i govorio je Čičku: "Pazite što radite, sve to što radite podmetnula vam je Udba iz Beograda, samo zato da vas može uništiti!" I nismo se nikako u to dali uvući. Jer, da se bilo koji profesor BF-a u to uvukao, Udba bi udarila po Fakultetu kao takvom i proglasila bi nas dijelom pobune protiv vlasti i države. A to bi za naš Fakultet značilo samoubojstvo. Vlasti bi u tom slučaju bile spremne ukinuti naš Fakultet, nakon što su ga 1952. izbacile iz sustava Sveučilišta u Zagrebu. Samo bi im još to trebalo...

Profesor Rebić se ne ustručava priznati da je Crkva tada, 1971., bila prestrašena. A rekao mi je, u našem razgovoru vođenom 18. prosinca 2012., i zašto:

- Crkva se strašno bojala ponovnog sukoba s komunističkim vlastima. Još su bila svježa sjećanja na događaje poslije 1945., 1946. i 1947. - kada su mnogi svećenici završavali ne samo u kazamatima nego i pred strojem. To su bile strašne godine, a 1971. i nije bila tako daleko od njih. I zato je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić jako pazio da se Crkva 1971. ne upliće ni u kakva politička zbivanja. Bio je vrlo oprezan i nije se dao navući na tanak led. Zato je 1971. Crkva podržavala Hrvatsko proljeće samo šutke. Rijetko se koji biskup ili svećenik usudio javno braniti vođe Pokreta i zastupati teze što su ih oni iznosili. Jer za Crkvu bi to bilo preopasno. Da se Crkva u to umiješala, sustav, kakav je bio, komunistički, udario bi po njoj, optužio bi je za političko djelovanje i pozatvarao mnoge biskupe i svećenike. Crkva je čitavo to vrijeme bila pod budnim okom Udbe.

Fra Bono Zvonimir Šagi, kapucin i nekadašnji glavni urednik AKSA-e (Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti) za nijansu je još kritičniji prema sedamdesetprvoj od Adalberta Rebića. Kad sam ga 20. prosinca 2012. posjetio u Kapucinskom samostanu u Varaždinu, rekao mi je:

- Nije to Proljeće bilo baš tako čisto kao što se misli. Tu su mnoge stvari bile nejasne. Zato smo i nadbiskup Kuharić i mi svi ostali, koji smo pratili situaciju, bili protiv načina kako su studenti to provodili. S njihove strane to nije bilo dovoljno promišljeno i razborito. Ja i danas mislim da je to zapravo Udba organizirala, da je Udba studentskim vođama podvalila da naprave štrajk i izađu na ulice. Da me ne biste krivo shvatili: Budiša i ostali nisu krivi, nego su se od nekih pojedinaca, koji poslije nisu čak bili ni suđeni, dali nagovoriti. Među studentima je sigurno bilo onih koje su u njihove redove ubacili Udba ili KOS. Cilj je bio srušiti Savku i Tripala i dovesti neke druge na vlast - kao što se i dogodilo. Više-manje sam uvjeren da je Udba, ili neka druga tajna služba, imala cilj izazvati ono što se poslije u Karađorđevu dogodilo. Samo je za to trebalo naći razloge.

Valja se itekako ozbiljno zamisliti nad svim tim što govore Živko Kustić, Adalbert Rebić i Bono Zvonimir Šagi - a vjerojatno bih slične izjave, kad bih se dodatno potrudio, dobio i od drugih značajnijih predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj, svjedoka onoga vremena. Pučka je predodžba u hrvatskom narodu da su Hrvatsko proljeće 1971. i Crkva bili jedno i jedinstveno, da su bili duša i tijelo jednog te istog, zajedničkog političkog projekta i pokreta. I da su jedni druge međusobno nesebično potpomagali u nastojanjima da se, već te godine, sruši tadašnji - komunistički i jugoslavenski - poredak. Međutim, očito je da nije bilo tako. Barem tako nije bilo do sjednice u Karađorđevu. Crkva je Masovni pokret 1971. uglavnom promatrala sa strane, oprezno i promućurno odbijajući da mu se, kao institucija, stavi na čelo. Nećemo nikako pogriješti ako kažemo da je ona u odnosu na nj bila distancirana.

Postoji jedno, rekao bih, mitsko ili mitologizirano gledanje na 1971., po kojemu su sve tadašnje hrvatske snage, uključujući i Katoličku crkvu, bile na jednoj te istoj strani, frontalno suprotstavljene svojim glavnim političkim protivnicima komunizmu i Jugoslaviji. Ali mit se i ovaj put razlikuje od stvarnosti. Crkva je sedamdesetprve imala svoj vlastiti, vrlo specifičan i pritom vrlo kompleksan način razmišljanja i djelovanja, koji se nije tako lako dao uklopiti u (pre)jednostavne i svima razumljive sheme i stereotipe lidera Masovnog pokreta. Povjesničari će se, čini se, tek morati suočiti s tom činjenicom, iako je Bono Šagi po tom pitanju dosta skeptičan. "Ja povjesničarima", rekao mi je, "vjerujem samo kad su u pitanju datumi, svatko ionako inzistira na svojim vlastitim stajalištima."

Crkva je, prespavavši 1971., zapravo čekala svoje vrijeme, a dočekala ga je u punoj mjeri, spletom raznih okolnosti, 1975. na 1976., kad je započela sa svojim vlastitim, autohtonim crkveno-nacionalnim pokretom "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata". Treba odmah bez ustručavanja reći: pokretom koji se nije odvijao spontano, po ho-ruk sistemu, kao onaj iz 1971.; koji je bio unaprijed duboko promišljen, visokosofisticiran i konceptualno razrađen do najsitnijeg detalja, koji je bio duboko ukorijenjen u prošlosti ali u kojem se isto tako jasno i živo osjetila i budućnost, koji je strpljivo išao na duge staze te je potrajao punih devet godina (od rujna 1975. do rujna 1984.) i koji naposljetku, za razliku od Hrvatskog proljeća 1971., nije završio porazom nego pobjedom. Dapače - trijumfom.

U siječnju 2012. u Matici hrvatskoj je održan skup "Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971.". Na njemu je sudjelovao i katolički povjesničar i nekadašnji meštar Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" Juraj Kolarić, koji je tom prigodom pročitao izlaganje pod naslovom "Katolička crkva i Hrvatsko proljeće (1960.-1971.)". Našao sam se ovih dana s njim, na Kaptolu, pa mi je tom prigodom dao taj svoj referat, koji će ove godine biti objavljen u zasebnom zborniku Matice hrvatske. Jedna je od najvažnijih teza u njemu da je Katolička crkva u Hrvatskom proljeću 1971. sudjelovala "pasivno i suzdržano ili nedovoljno angažirano". Kolarić je naveo i dva razloga - po svom vlastitom mišljenju - zašto je bilo tako.

Prvi je razlog bila normalizacija odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije, parafirana još 1966. potpisivanjem tzv. Beogradskog protokola, na koji se 1970. nadovezalo i uspostavljanje diplomatskih odnosa Vatikana i SFRJ te posjet Josipa Broza Tita papi Pavlu VI. upravo 1971., u jeku Hrvatskog proljeća. Kolarić u svom referatu napominje da su "potpisani dokumenti obvezivali katoličku hijerarhiju u Hrvatskoj na 'suzdržanost' u odnosu na društvena i politička zbivanja, čemu je pridonosila i 'istočna politika' Svete Stolice".

A drugi je razlog, po Kolariću, bio taj što "među nositeljima i protagonistima 'Hrvatskog proljeća', s iznimkom Ivana Zvonimira Čička, 20. XII. 1970. prvog izabranog studentskog prorektora, nije bilo praktičnog katolika". Kolarić u svom izlaganju spominje i izmišljeni tzv. "komitet pedesetorice" pa kaže da u njemu "osim Ivana Zvonimira Čička i možda Vice Vukova, te Ante Todorića, nije bilo osobe za koju se moglo tvrditi da je bila praktični katolik".

Samo naizgled tim tvrdnjama proturječi jedna druga teza Juraja Kolarića, iznesena u njegovu izlaganju, da je zagrebačkog nadbiskupa Franju Kuharića "zapravo iznjedrilo 'Hrvatsko proljeće'", odnosno da "razlog njegovoj popularnosti treba tražiti možda i u činjenici što je na crkvenom planu Franjo Kuharić bio nastavljač ideje 'Hrvatskog proljeća'". Kolarić je time zapravo htio reći da je priča, i to velika priča hrvatske Katoličke crkve počela, koliko god to na prvi pogled zvučalo paradoksalno, upravo onoga trenutka kad je završila priča Hrvatskog proljeća - nakon sjednice u Karađorđevu, u prosincu 1971.

Potrudio sam se, smatrajući da je to najispravnije i najvjerodostojnije, odgovore na sva ta otvorena pitanja pronaći na najmeritornijem mjestu - u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, na Marulićevu trgu, odnosno u brojnim povijesnim dokumentima pohranjenim u njemu. A ponajprije - u fondu nekadašnje Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za odnose s vjerskim zajednicama, svojevrsnoga "ministarstva za vjeru i Crkvu" što je, u vrijeme postojanja Titove Jugoslavije, djelovalo pri ondašnjoj hrvatskoj Vladi.

Tada, 1971., na čelu Komisije je bio Zlatko Frid (diplomirani pravnik, rođ. 1924. u Sisku), skojevac od 1939. i član KPJ od 1942., a nakon Drugoga svjetskog rata, od 1945. do 1958., funkcionar u JNA (gdje je obavljao razne vojno-političke funkcije).

Vjerskoj komisiji, pod Fridovim vodstvom, trebala je gotovo cijela 1972. godina da usuglasi pojedinačna (ponekad i međusobno oštro suprotstavljena) stajališta svojih članova te da usvoji službenu političku ocjenu držanja Katoličke crkve u Hrvatskoj tijekom 1971. To je učinjeno u Izvještaju o odnosima s vjerskim zajednicama u SR Hrvatskoj i radu Komisije, verificiranom na sjednici Komisije od 19. prosinca 1972. Ključna ocjena u tom Izvještaju glasi da se "u vrijeme eskalacije nacionalizma Katolička crkva općenito držala oportunistički" (na sjednici Vjerske komisije od 5. siječnja 1972. Frid je, u svojoj usmenoj diskusiji, bio za nijansu opširniji pa je rekao da se Crkva ponašala "oportunistički i promatrački"), pri čemu osobitu težinu ima sljedeća konstatacija: "Od strane nacionalističkih snaga, posebno Matice hrvatske, bilo je pokušaja da se i Katolička crkva iskoristi za njihove interese, ali u tome nije postignut vidniji uspjeh."

Tu sam Fridovu (i Komisijinu) ocjenu ukratko prokomentirao s dvojicom najvažnijih članova redakcije Glasa Koncila iz 1971.: s tadašnjim glavnim urednikom Vladimirom Pavlinićem (koji danas živi u Londonu) i glavnim urednikom GK-a od 1972. Živkom Kustićem. Pavlinić ju je okarakterizirao "korektnom", a Kustić - "vrlo pametnom". Kustić je tome još dodao:

- Baš mi je drago što se Frid tako izrazio. Oportunističko držanje Crkve - to znači da je Crkva izbjegavala sukobe, ako je mogla. Odnosno, da nije nalijetala u sukobe. A ovo "promatrački" - jasno, stalno smo promatrali. Nismo se dali uvaliti u svađe tek tako.

Vladimir Pavlinić mi je pak, sa svoje strane, poslao e-mail iz Londona, u kojem je posvjedočio o, ako ne disonantnim, ono barem nejednodušnim odnosima između Crkve i Matice hrvatske tijekom 1971. Ovako je napisao: "Mene je netko iz Matice hrvatske, ne sjećam se više tko je to bio od niza ljudi ondje koje sam poznavao, kontaktirao - navodno u ime skupine - s pitanjem kako bismo mi sa svojim vanjskim kontaktima mogli njima pomoći u traženju mogućnosti da se udare temelji nekakvoj hrvatskoj aviokompaniji koja bi parirala JAT-u. Ja niti itko od našega kruga nije, naravno, imao nikakvih ideja u tome smislu."

No ipak, u drugom dijelu Izvještaja Vjerske komisije iz prosinca 1972. daje se ponešto drugačija ocjena o držanju Crkve u odnosu na onu iz prvog dijela. U njoj se kaže da su se poslije 21. sjednice Predsjedništva SKJ - dakle, nakon 1. i 2. prosinca 1971. - "ponovo ispoljile tendencije pojedinaca" iz vodstva Crkve koji su bili opozicijski raspoloženi spram tadašnjega vladajućeg poretka. Kao najeksponiraniji među tim snagama prozvani su zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić i list Glas Koncila. Njihova je politička orijentacija, piše u Izvještaju, "poslužila kao idejna osnova obnove nacionalizma i nastojanja da se Katolička crkva prikaže kao jedini pravi zaštitnik hrvatskih nacionalnih interesa i nastavljač politike osuđene na 21. sjednici Predsjedništva SKJ".

Profesor Adalbert Rebić potvrdio mi je da je nakon sjednice u Karađorđevu doista počela jedna nova aktivnost Crkve, koja se bitno razlikovala od njezina defanzivnog i opreznog garda do toga prijelomnog trenutka.

- Nakon slamanja Pokreta - kaže Rebić - Kuharić i Glas Koncila osjetili su se obvezatnima da brane ljude i slobodu - baš zato što se oni nisu kompromitirali. Sad, kad su vidjeli što se dogodilo, rekli su: "Evo, nemate pravo progoniti nevine ljude!"

Na sjednici od 19. prosinca 1972. jedan od najvažnijih ljudi u Komisiji - važan utoliko što će 1979. postati operativnim šefom tzv. hrvatske Udbe - Srećko Šimurina, najprije je pohvalio Crkvu rekavši da je ona "u to vrijeme (1971. - op. aut.) imala i vodila jednu pametnu politiku" te da je "dalje gledala na sve te događaje i zbivanja i nije se u svemu tome htjela nigdje istrčavati". Međutim, za razdoblje nakon sjednice u Karađorđevu rekao je: "Ovo što se dogodilo poslije 21. sjednice, to ima uzrok u držanju i tjeranju takve politike koja mislim da se bazira na nekim ličnostima u Crkvi... u prvom redu oko Kuharića i Glasa Koncila. Ja mislim da je on (Kuharić - op. aut.) jedan od glavnih koji takvu politiku orijentacije tjera i on nije jednostavno za episkopat."

Po Zlatku Fridu i njegovoj Komisiji, postojala su četiri glavna razloga zašto se Katolička crkva nije jače eksponirala u događajima iz 1971.

Prvi je razlog bila zauzetost Crkve svojim vlastitim - kako je to u Izvještaju konstatirano - "zaoštrenim unutarcrkvenim suprotnostima i sukobima".

Drugi je razlog bila Crkvina rezerviranost "zbog toga što su akciju (Masovni pokret - op. aut.) vodili ljudi izvan Crkve". To je činjenica na koju je u svom izlaganju na skupu u Matici hrvatskoj izričito skrenuo pažnju i Juraj Kolarić.

Treći su razlog bili "već dosta uspješno normalizirani odnosi" Crkve i države, a na tragu Beogradskog protokola iz 1966. i uspostavljenih diplomatskih odnosa Vatikana i Jugoslavije 1970.

A četvrti je razlog bio - tu se Komisija malo pohvalila samom sobom, tj. svojom vlastitom političkom angažiranošću u odnosu na Crkvu - "efikasnost državne i društvene politike koja je išla za tim da se spriječe svi pokušaji korištenja Crkve za prostor nacionalističkog ispoljavanja".

Iako mi je, u našim razgovorima, Živko Kustić nekoliko puta napominjao da su partijski dužnosnici najčešće pretjerivali u svojim prosudbama i zaključivanjima o unutarnjim sukobima u Crkvi, činjenica je da su neke objektivne unutarcrkvene podjele ipak postojale. Fridova se Vjerska komisija najviše uzdala u njih dvije. Jedna je bila na tzv. "reformatorske snage" (mahom teologe iz Kršćanske sadašnjosti) i "tradicionaliste", dok se druga odnosila na razlike ne toliko u ideologiji koliko u stilu i pristupu dvojice najistaknutijih pojedinaca u hrvatskoj katoličkoj hijerarhiji, zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića (koji je ujedno bio i predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije) i splitskog nadbiskupa Frane Franića.

U Vjerskoj su komisiji daleko više simpatizirali Franića, jednim dijelom i zato što je bio puno komunikativniji i kooperativniji u odnosu na Kuharića. A po mišljenju Komisije - i od njega znatno liberalniji. Neosporna je povijesna činjenica da je Kuharić odmah poslije karađorđevskog prevrata digao glavu i pobunio se protiv progona proljećara - jednako kao i Glas Koncila - dok je Franić u tom istom, postkarađorđevskom razdoblju bio uglavnom šutljiv i povučen te se maksimalno trudio da ne zaoštrava stvari. "Franić je", upozorio me još k tome Pavlinić, "bio izrazito protiv 'Masovnog pokreta' jer je to nešto zagrebačko, a ne splitsko."

Iz dokumenata pohranjenih u Hrvatskom državnom arhivu može se vrlo precizno rekonstruirati pobuna Franje Kuharića nakon 1. i 2. prosinca 1971., uz istovremeno koncilijantno ponašanje prema vlastima splitskog nadbiskupa Franića.

Kuharić je "neprijateljski stav prema najnovijim zbivanjima u Hrvatskoj" (Fridova kvalifikacija) zauzeo, ako ne prije, ono svakako već na Badnjak, 24. prosinca 1971., i to u razgovoru s predsjednikom Skupštine grada Zagreba Josipom Kolarom. Tajnik Komisije Skupštine grada Zagreba za vjerska pitanja, Ivo Delalle, koji je, uz biskupa Josipa Lacha, bio nazočan tom njihovu susretu, kazao je da je Kuharićeva glavna misao u tom razgovoru bila "da je to (represivno slamanje Masovnog pokreta - op. aut.) napad na čitav narod".

S druge strane, splitski nadbiskup Franić, koji se 23. prosinca 1971. taman bio vratio s tromjesečne turneje po Južnoj Americi i Australiji, bio je, kako je na sjednici republičke Vjerske komisije od 5. siječnja 1972. izvijestio dekan Pravnog fakulteta u Splitu akademik Ivo Petrinović, "dosta prestrašen i zbunjen", i to u tolikoj mjeri da je čak bio spreman i na takvu kombinaciju da se, ukoliko bi vlasti to od njega zatražile, polnoćka u Splitu 24. prosinca 1971. ne održi, samo da se kojim slučajem ne dogodi kakav nacionalistički incident. Vlastima, međutim, nije padalo ni na pamet da takvo što od Franića zahtijevaju.

Kuriozitet je da je župnik u Remetama, na području grada Zagreba, za vrijeme božićne mise molio za bratstvo i jedinstvo.

Svoj prvi razgovor s Franjom Kuharićem u četiri oka nakon Božića 1971. predsjednik republičke Vjerske komisije Zlatko Frid imao je 12. siječnja 1972., u prostorijama Komisije na Jezuitskom trgu 4, na Gornjem Gradu, i to nakon što je Glas koncila u svom broju od 9. siječnja 1972. objavio Kuharićevo sporno obraćanje papi Pavlu VI. u audijenciji u Rimu, prigodom predaje reprint-izdanja glagoljskog "Misala" iz 1483. (prve hrvatske tiskane knjige), kada je zagrebački nadbiskup izrekao nekoliko polurečenica što su se mogle shvatiti kao aluzije na tadašnje političke prilike u SR Hrvatskoj. Taj je razgovor Frida i Kuharića - održan, usput rečeno, samo dan nakon hapšenja Franje Tuđmana, Vlade Gotovca, Marka Veselice, Vlatka Pavletića i niza drugih politički angažiranih intelektualaca iz Matice hrvatske - po mnogo čemu bio povijestan. U njemu je zagrebački nadbiskup prvi put jasno izložio svoju političku liniju u novonastalim okolnostima u SR Hrvatskoj.

Prvo, rekao je "da je zabrinut zbog događaja u Hrvatskoj, da se ne slaže s ocjenama o nacionalizmu, šovinizmu i separatizmu, da ga se teško dojmilo hapšenje i primjena sile povodom studentskog štrajka, te da nije uvjeren u konstatacije o kontrarevoluciji".

Drugo, "spomenuo je da je u proteklom vremenu bilo nacionalne euforije, ali da time nije bila ugrožena sloboda Srba ili bilo kojeg drugog naroda".

I treće, "pretjeranu nacionalnu euforiju" Kuharić je obrazložio - kako ga je Frid u svojoj Zabilješci interpretirao - "ekonomskom ugroženošću Hrvatske".

Na kraju svoje Zabilješke, Frid je dao svoju vlastitu ocjenu tadašnjeg držanja Franje Kuharića. Točno je ovako napisao: "Stiče se dojam da je nadbiskup Franjo Kuharić preokupiran veličinom položaja koji zauzima, sklon zaključivanju da nastupaju teška vremena za Crkvu i da u tim vremenima on mora poduzeti lične žrtve za spašavanje Crkve."

S Fridovim zapažanjem da Kuharić od sebe želi napraviti žrtvu, po uzoru na nekadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (koji je, usput rečeno, osobno bio zaredio Kuharića za svećenika u srpnju 1945., neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i dolaska komunista na vlast), složio se, na sjednici republičke Vjerske komisije od 18. siječnja 1972., i član te Komisije, zagrebački marksistički sociolog i jedan od osnivača Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Veljko Cvjetičanin, rekavši: "Osjetio sam da se on sada hoće žrtvovati u ovoj situaciji. Mislim da mi tu žrtvu ne bismo smjeli prihvatiti jer bi nam se to kao bumerang moglo vratiti natrag. Prema tome, ako se počne raspravljati o eventualnom njegovom hapšenju, onda to treba jako dobro ocijeniti, unatoč njegovu negativnom stavu prema našim zbivanjima, ne treba nasjesti jer izgleda da on hoće da bude žrtva i hoće poći Stepinčevim putem, putem svoga učitelja."

Cvjetičanin je tome još dodao: "Sada ja, premda nisam političar, ulazim na teren politike i mislim da treba dobro procijeniti da li nam je on na slobodi korisniji nego ako bismo ga potezali po raznim zatvorima."

Bilo je to prvi i, ako se ne varam, jedini put - u tim burnim i neizvjesnim siječanjskim danima 1972. - da se Kuharićevo ime izgovaralo u kontekstu njegova eventualnoga političkog uhićenja, do kojega ipak, na svu sreću, nije došlo.

Svoju drugu jaku i prkosnu gestu Kuharić je učinio u svom korizmenom pismu od 27. veljače 1972., što je 12. i 19. ožujka te godine javno bilo pročitano u svim crkvama zagrebačke nadbiskupije. U njemu se on, za ono vrijeme, netipičnim i nekonvencionalnim jezikom okomio na materijalizam kao vladajuću ideologiju i ponovno izrekao niz aluzija na tadašnju političku situaciju u SR Hrvatskoj. A usto je napao i postojeći sistem odgoja i obrazovanja u SRH, što može podsjetiti i na neke današnje istupe aktualnog vrhovništva Katoličke crkve u Hrvatskoj. Napisao je da se "roditelji vjernici osjećaju duboko pogođeni u savjesti ako netko njihovoj djeci nameće uvjerenja protiv njihove vjere i time im zapravo otima dušu djece" te da "nikada roditelji vjernici ne mogu pristati na to da se u školama njihovoj djeci nameće ateizam kao životni nazor". Zlatka Frida i njegovu Komisiju je to toliko ražestio da su, 17. ožujka 1972., hitno sazvali novu, izvanrednu sjednicu svog tijela na kojoj je dogovoreno nekoliko mjera protiv nadbiskupa Kuharića. Jedna od najvažnijih bila je poduzimanje službenog demarša protiv njega kod Svete Stolice.

U Fridovu Nacrtu prijedloga verbalne note za demarš kod Sv. Stolice na držanje nadbiskupa Kuharića od 28. ožujka 1972. kaže se da je Franjo Kuharić "u posljednje vrijeme, naročito poslije 21. sjednice Predsjedništva SKJ, svojim istupima i držanjem potvrdio... da su bile ispravne naše ranije ocjene o njemu kao čovjeku koji nema dovoljno političkog 'sluha', te se za razliku od većine drugih biskupa i uopće svećenstva, više ili manje otvoreno konfrontira sa sadašnjom društveno-političkom situacijom u nas u smislu davanja kritika i otpora". Bitna stajališta iz prijedloga verbalne note jugoslavenski je ambasador u Vatikanu Stane Kolman u ponešto ublaženoj formi (nakon instrukcija što ih je dobio od Saveznog sekretarijata za vanjske poslove u Beogradu) izrekao tajniku Vijeća za javne poslove Crkve ("Papinu ministru vanjskih poslova") Agostinu Casaroliju 27. travnja 1972.

Vrlo je zanimljiv sadržaj depeše što ju je Kolman neposredno nakon tog svog razgovora u četiri oka s Casarolijem odaslao u Zagreb (a istodobno i u Ljubljanu, Komisiji za vjerska pitanja Izvršnog vijeća SR Slovenije). Uz ostalo, napisao je:

"Casaroli je... reagovao tako da se već od samog početka ogradio od Kuharića time što je rekao da se sa takvim istupom Sv. Stolica ne slaže i da je Kuharić, verovatno opterećen nekim neprijatnim ali osamljenim primerima, izgubio iz vida osnovnu orijentaciju i širi interes Katoličke crkve..."

Ondašnji (od 1969. do 1999.) ravnatelj dušobrižničke službe za Hrvate u inozemstvu, a danas jedan od najutjecajnijih kaptolskih kanonika, mons. Vladimir Stanković, rekao mi je da takva Casarolijeva reakcija zapravo i ne bi trebala čuditi jer da pojedinim ljudima u Državnom tajništvu u Vatikanu, koji su na stvari i događaje oko sebe gledali isključivo kroz svoje "Ostpolitik" naočale, neki tadašnji Kuharićevi stavovi baš i nisu bili odviše po volji, a da je u Državnom tajništvu, usto, vrlo značajnu ulogu igrala i talijanska politika uzeta sama za sebe (već i zbog brojnosti Talijana u njemu), koja je, naravno, imala svoja sasvim specifična viđenja i interese prema tadašnjoj jugoslavenskoj državi.

Uz to što je Kuharića izribao pred jugoslavenskim ambasadorom Kolmanom, Casaroli ga je ujedno i natjerao (možda i izravno, a svakako preko vatikanskog pronuncija u Beogradu Maria Cagne, s kojim se Kuharić sastao na Plitvičkim jezerima za vrijeme prvomajskih praznika) na njegov novi razgovor s Fridom, do kojega je došlo 26. lipnja 1972. Svoje stajalište Kuharić je tom prigodom obrazlagao gotovo puni sat vremena, a kao njegovu ključnu misao Frid je u svojoj Zabilješci zapisao:

"U obrazloženju svog nacionalizma (Kuharić upotrebljava ovaj termin) napominje za sebe da nije protiv Jugoslavije, ni protiv slobode Srba, Slovenaca i drugih naroda, ali je protiv onoga što bi išlo na uštrb Hrvata."

Razlike u političkim gledanjima između Kuharića i Franića još su više i dramatičnije došle do izražaja 1973. godine, i to, zasigurno, na najosjetljivijem mogućem pitanju - odnosu prema jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu. Točnije rečeno - prema planovima i zamislima tadašnjega jugoslavenskog političkog vrha da se Titu dodijeli Nobelova nagrada za mir.

Te je, 1973., republička Vjerska komisija pokrenula, na inicijativu Predsjedništva SFRJ, veliku lobističku akciju kod vjerskih zajednica u Hrvatskoj kako bi i one, poput mnogih drugih institucija i viđenijih ličnosti u Jugoslaviji, ali i u inozemstvu, dale podršku prijedlogu da se Titu dodijeli to najprestižnije i najuglednije svjetsko priznanje. S tim su ciljem predstavnici Komisije od 7. do 20. ožujka 1973. obavili razgovore s vodećim dužnosnicima svih vjerskih zajednica u republici, uključujući i metropolite RKC Franju Kuharića i Franu Franića.

Kuharić je na taj prijedlog od prve reagirao negativno. Prema Informaciji Komisije od 30. ožujka 1973., "zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ostao je dosljedan u svojem negativnom držanju i dao je do znanja da sa svoje strane ne želi dati podršku, uz napomenu da bi to značilo politizirati Crkvu". No Kuharić je tada učinio još nešto: povezao je tu inicijativu Predsjedništva SFRJ s poznatim "slučajem Stepinac" i rekao, kako piše u Informaciji, "da bi jedino njegova rehabilitacija bila cijena Kuharićeve benevolentnosti u ovom slučaju".

Drugim riječima, Kuharić je predložio svojevrstan deal između Crkve i države, u smislu: rehabilitirajte nam Stepinca, a mi ćemo u tom slučaju zažmiriti i podržati vas u tome da Tito dobije Nobelovu nagradu za mir.

S druge strane, splitski nadbiskup Franić nije tražio nikakve ustupke. On je, kako je u Informaciji zabilježeno, rečenu akciju okarakterizirao "korisnom" i smatrao je "da Tito apsolutno zaslužuje to priznanje". Štoviše, kad je 28. ožujka 1973. bio u Beogradu i razgovarao s čelnicima savezne i srbijanske Vjerske komisije Petrom Šegvićem i Vitomirom Petkovićem te s bivšim ambasadorom SFRJ u Italiji Ivom Vejvodom, na sva je usta izogovarao negativnu reakciju Kuharića, rekavši "da je motivacija stava kojim Kuharić odbija da podrži taj prijedlog krajnje neumjesna", a na pitanje kako on to objašnjava, kazao je nasmiješivši se: "Pa šta da vam kažem, vi poznate Kuharića gotovo isto kao i ja, i znate da od njega nije moglo drugo izaći."

Svejedno, i Franić je tada na vrijeme potegao ručnu kočnicu. Svoju konačnu i službenu podršku prijedlogu za dodjelu Nobelove nagrade Titu uvjetovao je pozitivnim stavom svih metropolita RKC u Jugoslaviji, kako ne bi došlo do podjela u episkopatu i kako on opet ne bi bio usamljen i izložen pritisku i pogrdama u Crkvi. U toj je namjeri on, zapravo, i došao 28. ožujka 1973. u Beograd, nadajući se da će mu vatikanski pronuncij Mario Cagna dati podršku za njegovo afirmativno stajalište prema Titu. No kako je Cagnina podrška, na njegovo iznenađenje, izostala, on je reterirao i prilagodio se vladajućoj većini u episkopatu. A to je u ovom slučaju značilo - Franji Kuhariću.

Ta je većina, na zajedničkom sastanku Poslovnog odbora BKJ i nadbiskupa-metropolita iz SFRJ, održanom 9. travnja 1973. u Zagrebu, zaključila "da biskupi Jugoslavije takvu podršku ne mogu dati, jer bi to bilo njihovo politiziranje, odnosno miješanje Crkve u politiku".

Franić je tajniku hrvatske Komisije za vjerska pitanja Ivanu Laziću povjerljivo ispričao da se to pitanje na spomenutom sastanku raspravljalo s tri aspekta: međunarodnog, unutarnjeg i s humane strane. Kako je to Lazić kasnije pribilježio, "prigovori su pali jedino u vezi s unutarnjim aspektom i to zbog učestalih napada na Crkvu".

Google+