Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Slaven Bilić, završna bilanca
22. VI 2012.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


Šestogodišnja izbornička karijera Slavena Bilića nije, nažalost, dobila epilog kakav se nazirao u drugom poluvremenu, a osobito u zadnjih dvadesetak minuta utakmice Hrvatska - Španjolska. Bilić se na toj utakmici nije osramotio, no bilo bi svakako pretjerano reći da se proslavio.

Sukomentator HTV-a Igor Štimac bio je u pravu kada je rekao da je ova generacija hrvatskih nogometaša mogla postići i više, to prije što je objektivno sazrela i za najveća moguća ostvarenja.

Biliću se na prvi pogled nema što prigovoriti. Irsku smo uvjerljivo pobijedili, s vrlo jakim Talijanima osvojili smo bod (iako nakon katastrofalnog prvog poluvremena), a protiv svjetskih prvaka Španjolaca kontrolirali smo igru gotovo do posljednjeg sučevog zvižduka. Malo dublja analiza dvoboja protiv Španjolske otkrila bi, međutim, i neke nedostatke Bilićeve odabrane taktike.

Nama rezultat 0:0 nikako nije odgovarao, a igrali smo, u najvećem dijelu utakmice, onako kao da priželjkujemo upravo takav ishod. Nije bilo dovoljno hrabrosti i rizika u našoj igri, nije bilo dovoljno želje da uistinu zavladamo španjolskom polovicom terena, a o španjolskom šesnaestercu da i ne govorim. Bilić je sve raspoložive karte bacio na defanzivu, a u napadu kako bude - kao da mu je namjera bila kopirati Chelseaov model protiv Barcelone u polufinalu ovogodišnje Lige prvaka.

S druge strane, lako je razumjeti Bilića da je želio izbjeći sudbinu Nizozemaca koji su na ovom prvenstvu igrali izrazito ofanzivno, pa su na kraju ostali bez ijednog osvojenog boda.

Ruku na srce, utakmica između Hrvatske i Španjolske bila je jedna od najlošijih, ako ne i apsolutno najlošija na ovogodišnjem Euru. Bilo je vrlo naporno gledati to beskrajno mučenje lopte, koje se tek u samom finišu pretvorilo u donekle gledljiv i uzbudljiv nogomet. Španjolci su totalno podbacili - bilo je to njihovo najneuvjerljivije izdanje u zadnjih nekoliko godina - a mi ni protiv takvih Španjolaca nismo uspjeli ostvariti pobjedu, pa čak ni odigrati neriješeno. Svejedno, ostaje nam utjeha da nas je pobijedila reprezentacija koja je službeni svjetski i europski prvak. Na stranu činjenica da je zenit te reprezentacije, po svemu sudeći, neumitno prošao i da na ovome Euru najvjerojatnije neće uspjeti ponoviti ono što joj je pošlo za rukom 2010. u Južnoj Africi, odnosno 2008. u Austriji i Švicarskoj.

OK, igrali smo u teškoj skupini, u kojoj smo samo protiv Iraca mogli računati na sigurnu pobjedu. Bod protiv Talijana i minimalan poraz protiv Španjolaca doista nisu nikakva sramota, možda čak ni podbačaj. Ali takvu smo skupinu mogli izbjeći, da je Bilić bio imalo odvažniji u dodatnim kvalifikacijama protiv Turske, u studenome 2011. Točnije rečeno, u uzvratnoj utakmici dodatnih kvalifikacija, odigranoj 15. studenoga 2011. u Zagrebu, koja je završila rezultatom 0:0

Na taj su moment, čini se, svi zaboravili, a u njemu je, zapravo, posijano sjeme relativnog neuspjeha hrvatske reprezentacije na ovogodišnjem Euru. Kažem "neuspjeha" - jer je Bilić sasvim otvoreno najavljivao čak i osvajanje naslova europskog prvaka, dok je stvarni vladar hrvatskog nogometa Zdravko Mamić još prije nekoliko mjeseci samouvjereno izjavljivao da "ako Hrvatska ne bude među prve četiri ekipe na Euru, to je neuspjeh".

U prvoj utakmici dodatnih kvalifikacija protiv Turske, u Istanbulu, slavili smo uvjerljivu pobjedu od 3:0. Revanš u Zagrebu bio je samo formalnost. Trebalo je stisnuti gas pa i u tom uzvratnom susretu ostvariti pobjedu, pa makar i minimalnu. Bilić je, međutim, ziheraški branio postojećih 3:0, zadovoljivši se pukim plasmanom na Euro, što se katastrofalno odrazilo na koeficijent hrvatske reprezentacije uoči ždrijeba u Kijevu.

Za Hrvatsku je bilo od presudne važnosti da pobijedi Tursku i u toj uzvratnoj utakmici, kako bi imala koeficijent koji bi joj osigurao svrstavanje u drugu jakosnu skupinu u ždrijebu za Europsko prvenstvo. Ovako, nakon remija protiv Turske u Zagrebu, Hrvatsku je zapao treći šešir, dok se u drugi umjesto Hrvatske plasirala Rusija. Da podsjetim, Hrvatska je na kraju imala koeficijent 33,003, a Rusija 33,212. Ispalo je da su se u drugu jakosnu skupinu plasirale Njemačka, Italija, Engleska i Rusija, a u treću - Hrvatska, Grčka, Portugal i Švedska.

Sportski komentator internetskog portala index.hr napisao je uoči ždrijeba u Kijevu: "Padom u treću jakosnu skupinu, situacija se za Hrvatsku bitno zakomplicirala, jer joj sada prijeti nekoliko 'skupina smrti' poput one sa Španjolskom, Njemačkom i Francuskom ili one s Nizozemskom, Engleskom i Francuskom". Jedna od takvih "skupina smrti" se, nažalost, i obistinila - dobili smo za protivnike Španjolsku (iz prve jakosne skupine) i Italiju (iz druge jakosne skupine). Kada se to dogodilo, nitko se nije pretjerano bunio, svima je bilo najvažnije da smo se plasirali na Euro. A sada, kad smo na tom Euru relativno podbacili, jedini nam je pravi izgovor da smo se natjecali u iznimno teškoj skupini. Pa, budimo iskreni, i nije baš neki izgovor.

Bilić je u uzvratnom susretu protiv Turaka trebao postići ono isto što mu je bio imperativ i u ovoj zadnjoj utakmici na Euru protiv Španjolaca - pobjedu. Ali za takvo što potreban je pobjednički mentalitet, a njega hrvatska reprezentacija nije imala. Barem ne u dovoljnoj mjeri. I u tome je bit cijele priče. Bilić se nije postavio kao pravi, rođeni pobjednik, zadovoljio se s nekoliko dobrih i vrlo dobrih, ali usamljenih epizoda. I to je ono što je obilježilo cjelokupni njegov mandat (točnije rečeno: tri uzastopna mandata) na čelu izabrane vrste. Previše defetizma, a premalo hrabrosti. Tako se ne dolazi ni do završnice Eura, a o osvajanju naslova prvaka da i ne govorim.

Ćiri Blaževiću se (u njegovim najboljim godinama) to ne bi dogodilo. On bi konstantno išao na pobjedu, odnosno na pobjede, kao što je to i činio na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. (kao i u kvalifikacijama za to prvenstvo).

Bilić je, čini se, predugo bio izbornik hrvatske reprezentacije. Šest godina iliti tri mandata vrlo je dugo razdoblje, i sad kad važemo što je i koliko je u tom periodu ostvario, dolazimo, hoćeš-nećeš, do odgovora da je ostvario premalo. Premalo s ovako kvalitetnim igračkim fondom kakav je imao na raspolaganju.

Dvaput se plasirao, na Euro 2008. i 2012., jedanput nije - na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. Ali oba plasmana na Euru ostala su mu nedorečena, bez (očekivane) završne poante. Realno gledajući, Bilić je za svojega šestogodišnjeg mandata triput morao dati ostavku. A nije ju dao nijedanput.

Prvi je put morao odstupiti nakon onoga tragičnog poraza u četvrfinalu Eura 2008. protiv Turske. Napravio je kardinalnu grešku utrčavši na teren nakon našega pogotka i počevši slaviti s igračima prije nego što je sudac označio kraj utakmice. Tu je grešku skupo platio, a hrvatska se reprezentacija od tog poraza protiv Turaka (na jedanaesterce) godinama nije uspjela oporaviti - praktički, sve do ovogodišnjeg Eura.

Drugi je put Bilić realno morao podnijeti ostavku nakon što se nije uspio plasirati na Svjetsko prvenstvo 2010. Ključna je utakmica pritom bila ona protiv Engleza 10. rujna 2008. u Zagrebu, koju smo izgubili visokim rezultatom 4:1. Bilić je tada našu reprezentaciju naprosto isporučio engleskom izborniku Capellu.

Cijelo ljeto 2008. (s naglaskom na Euro u Austriji i Švicarskoj) Capello nije ništa drugo radio nego marljivo studirao način igre hrvatske reprezentacije. Sam je, koliko se sjećam, to jednom (ili više puta) izjavio. Bilić je morao pravodobno reagirati i uoči dvoboja s Englezima napraviti stanovite, možda čak i radikalne promjene - uz ostalo i u sastavu momčadi. A to nije učinio, prekomotno se opredijelio za istu ekipu i isti način igranja kakav je prezentirao i na Euru, sa spomenutim tragičnim ishodom. Dopustio je, drugim riječima, da bude pročitana knjiga, tako da je visok poraz protiv nadahnutih i sjajno vođenih Engleza bio neminovan.

Najmanje su dva nova, još nepotrošena igrača morala početi tu utakmicu, a nisu - Mandžukić i Vukojević. Njih Capello nije poznavao jer nisu igrali na Euru. Da je njih ubacio u startnu ekipu, Capello bi, uvjeren sam, ostao konsterniran. Mandžukića je, međutim, uveo tek pred kraj utakmice (u 72. minuti), kad su Englezi već vodili sa 3:0. Zanimljivo i svakako ne slučajno, isti je taj igrač i u tim završnim minutama postigao zgoditak - jedini za hrvatsku reprezentaciju - a danas se bez njega ta ista reprezentacija ne može ni zamisliti. Na ovome sad Euru, u Poljskoj, bio je naš uvjerljivo najefikasniji napadač.

I napokon, treći je put Bilić morao napustiti kormilo naše reprezentacije nakon poraza od Grčke u Pireju od 2:0, u kvalifikacijama za ovogodišnje Europsko prvenstvo. Ali ne samo zbog tog poraza - cijele je te kvalifikacije Hrvatska odigrala, najvećim dijelom, katastrofalno. I kad je pobjeđivala, bile su to pobjede bez mirisa i okusa, postignute na silu i uz igru koja je kronično patila od nedostatka identiteta. Remi bez golova s Grcima u Zagrebu, poraz od Gruzije u Tbilisiju, poraz od Grčke u Pireju, mukotrpno izvojevane pobjede protiv Gruzije i Izraela na domaćem terenu (nakon što su protivnici u prvom poluvremenu vodili s 1:0)... Previše za jedan ciklus kvalifikacija u skupini koju je i sam Bilić okarakterizirao najlakšom.

Bilić je, međutim, u tom trećem navratu ostao izbornik samo zato što je tako odlučio Zdravko Mamić. Time se Bilić, priznao to ili ne, stavio u funkciju onih snaga u našem nogometu o kojima se vrlo precizno i slikovito izjasnio SDP-ov političar Željko Jovanović, nakon što je izabran na funkciju ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Ali i to je bačeno pod tepih, samo da se ne remeti atmosfera pred Euro.

Srećom, Bilić je smogao snage da napravi pozitivan preokret, i to mu se mora upisati u zasluge. U rekordnom je roku konsolidirao momčad, pobijedio u zadnjem kolu kvalifikacija Latviju sa 2:0, na što se odmah nadovezao i uspjeh protiv Turske u dodatnim kvalifikacijama u Istanbulu - ali i neuspjeh protiv iste te reprezentacije u uzvratnom susretu u Zagrebu. Mnogi će mu i plasman na ovogodišnjem Euru upisati kao svojevrstan podvig, ali to je već stvar subjektivnoga gledanja. U cjelini i nismo igrali loše - pružili smo puno bolje partije od onih iz kvalifikacija - ali skupinu, svejedno, prošli nismo, iako je Bilić gotovo stoposto bio uvjeren da će u tome uspjeti.

Mediji Bilića baš i nisu mazili, naročito ne u zadnje dvije godine dana, tijekom kvalifikacija za Euro 2012. On je to u početku stoički podnosio, a onda je počeo popuštati. S vremenom je postajao sve osjetljiviji na kritike, da bi zadnjih nekoliko mjeseci znao zauzimati i poziciju, kao što se to obično kaže, "uvrijeđene frajle". Opet nepotrebno; napadalo se, svojedobno, i Ćiru Blaževića, počesto i teškoartiljerijskim oružjem, pa je on na to ipak ostajao dostojanstven, a nerijetko i samokritički duhovit.

"I kod igrača sam primijetio da gube samopouzdanje prateći hrvatske medije, a zbog njih mi je najteže jer jedino što su zaslužili je respekt do neba", izjavio je lani Slaven Bilić, reagirajući na učestale kritičke osvrte sportskih i inih novinara o svom radu u reprezentaciji. Isuviše ishitrena reakcija, u kojoj je umjesto mudrosti pokazao posve neproduktivni smisao za namještenu i neuvjerljivu patetiku. Prirodno je da se izbornika jedne nogometne reprezentacije malo oštrije napada u medijima, pogotovu kada mu uzmanjka dobrih rezultata i kvalitetnih partija, i od toga ni u jednome trenutku nije trebalo praviti scene. A još je manje umjesno bilo pozivati se na igrače, koji su ipak ponajprije sjajno plaćeni, po mnogima i preplaćeni profesionalci, koji bi po prirodi stvari trebali biti imuni na ono što se o njima i njihovim igrama govori i piše.

U vezi s time, uvijek je bila prisutna i dvojba je li se Bilić previše "slizao" s igračima i je li s njima gradio prenaglašeno friendly odnos. Vjerojatno jest, iako je to u prvom redu ipak pitanje trenerskog stila. Svejedno, mnogi su vjerojatno s pravom primijetili da mu malo veća distancija spram igrača ne bi bila naodmet. A s većom distancijom, naravno, i veći autoritet.

Biliću treba priznati da je relativno uspješno izvršio "smjenu generacija" u izabranoj nacionalnoj momčadi, tj. da ju je osmišljeno pomladio i time joj utro perspektivne puteve u budućnosti. Iza njega svakako neće ostati potop. Druga je strana te priče da su neki igrači u toj smjeni generacija objektivno ostali zakinuti. Primjerice - Eduardo. Kad je zabio onaj jedan jedini gol u generalki protiv Norveške, u Oslu, gotovo su svi bili jednoglasni u tome da bi mu mjesto u prvoj ekipi trebalo biti zagarantirano. Kad tamo - Euro gotovo da nije ni okusio.

Bilić je dao prednost Jelaviću, uzdajući se u njegove odlične partije u Evertonu, tijekom proljetnog dijela sezone. Možda i brzopleto. Tako su se i Poljaci uzdali u svoje superzvijezde iz Borussije Dortmund, pa smo vidjeli kako su na kraju prošli. Bili su posljednji u svojoj skupini, baš kao što smo mi bili - pretposljednji.

Jedno od spornih pitanja je i Bilićevo teatralno ponašanje tijekom utakmica. Nekima se to sviđalo, nekima nije. Osobno preferiram mirniji način vođenja momčadi, a osobito su mi antipatični treneri koji, kad njihov tim postigne zgoditak, euforično skaču u naručje svojim kolegama iz stožera, odnosno s klupe. Tako je radio Kranjčar (sjetimo se onog njegovog pomahnitalog skakanja na utakmici protiv Australije, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006.), tako je također radio Bilić, a tako, kako vidim, radi i Prosinečki u Crvenoj zvezdi (barem na derbijima protiv Partizana). Tako se, međutim, ne ponaša izbornik Španjolske Vicente del Bosque, pa mu to nije prepreka da reprezentacija koju vodi bude europski i svjetski prvak.

No Bilić je svakako uživao, i uživa, u tim svojim teatralijama, pri čemu ne treba zaboraviti da je po svojoj vokaciji, uza sve ostalo, i roker, odnosno estradnjak, koji zna kako treba manipulirati s publikom. Njegovo skidanje sakoa dvadesetak minuta prije kraja dvoboja sa Španjolskom također je bilo u funkciji poistovjećivanja s navijačkim masama i dodatnog podizanja adrenalina u situaciji kada se očekivao vodeći zgoditak za Hrvatsku. Gol su, međutim, postigli Španjolci, a ne naši reprezentativci.

Za Bilićevu budućnost ne treba brinuti. Neće mu biti loše u moskovskom Lokomotivu, naprotiv. Na vrijeme se osigurao, još prije Eura, natjeravši, usput, mnoge da se zamisle nad tim njegovim postupkom, tj. da se upitaju nije li to bilo kontraproduktivno, odnosno destimulativno za ukupnu atmosferu u momčadi. Jedan od tih koji su se (javno) upitali bio je, navodno, i naš najbolji igrač Luka Modrić (iako je to, koliko sam primijetio, poslije demantirao). Njegov nasljednik mu, opet, neće moći prigovoriti da je ostavio rasulo u reprezentaciji. Imat će se na što nadovezati. Uspomene na Bilića bit će, čini se, podvojene. Pamtit ćemo ga kao vrlo nadarenog trenera koji je dosta toga postigao, ali je dosta toga i propustio da postigne. Kontroverze bi, ponavljam, sigurno bile manje da je manje vremena proveo za kormilom reprezentacije.

Google+

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje