Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Novi konzervativizam u Hrvatskoj: usvajanje načela pokreta
30. V 2014.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


 

U nedjelju 25. svibnja navečer u Grahovoroj 4 bilo je vrlo živo. U glavnoj prostoriji udruga Vigilare i Centar za obnovu kulture (COK), u prizemlju, sastala se nekolicina aktivista Novog konzervativnog pokreta, s jednim jedinim ciljem: da usaglase svoja temeljna načela - prije nego što, već ovoga proljeća i ljeta, krenu u daljnje akcije.

Svi su bili duboko usredotočeni na svoj posao, tako da je u totalnu sjenu bačeno i objavljivanje rezultata izbora za Europski parlament (koji su se tijekom večeri mogli pročitati na internetu).

Na sastanak je došlo njih sedam. Na čelo stola zasjeli su Vice Batarelo i Stjepo Bartulica, koji su, bez ikakve dvojbe, glavni akteri i usmjeritelji cijele ove priče. Mene je, međutim, zanimalo tko je ovdje br. 3.

Prethodnih dana rečeno mi je da osoba br. 3 među Novim konzervativcima ne postoji. No jedan se aktivist te večeri u Grahorovoj nametnuo da mu se dodijeli baš taj epitet. To je Luka Popov, fizičar s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i jedan od najaktivnijih ekonomskih blogera u Hrvatskoj. (On inače živi u Mariji Bistrici tako da je u Zagreb te nedjeljne večeri doputovao specijalno zbog ovoga sastanka u COK-u.)

Njegov blog "Katkapital" (što je neologizam koji je nastao od dvije riječi, "katoličanstvo" i "kapitalizam") jedan je od najpopularnijih i najposjećenijih u Hrvata - neki kažu da je na top-ljestvici hrvatskih blogova čak na 4. mjestu - i kao takav se savršeno nadopunjuje s blogom serdarusic.com, čiji je pokretač i autor još jedan vrlo istaknuti pripadnik Novih konzervativaca Hrvoje Serdarušić, koji je, međutim, cijeloga proteklog vikenda bio izvan Zagreba.

Naime, upravo je Luka Popov bio taj koji je te večeri formulirao najveći dio rečenica od kojih se sastoje Glavna načela Pokreta. Bartulica i Batarelo su vodili sastanak, usmjeravali diskusiju, definirali glavne koordinate i nabacivali ideje, ali Popov je to onda uobličavao u finalne, jasno strukturirane rečenice.

Primijetio sam da Bartulici i Batarelu engleski još uvijek ide puno bolje od hrvatskoga (obojica su do početka 1990-ih živjeli u inozemstvu), pa se tu i tamo zabune oko nekog gramatičkog detalja ili, možda, neke konkretne sintagme.

Ostalih sedmero nazočnih bili su vrlo mladi ljudi, što je općenito jedna od najvećih vrlina Novog konzervativnog pokreta. Dvoje studenata i dvije studentice. S jednom od tih dviju studentica, budućom sociologinjom Marijanom Zubić, sastao sam se, individualno, još u subotu, u kavani hotela Palace na Zrinjevcu. Ona je, uza sve ostalo, i predsjednica Studentskog odbora Stjepan Radić na Savi.

Druga nazočna studentica bila je Ida Rusan (zadnja godina na Pravnom fakultetu u Zagrebu), a ona dva studenta - to su bili Petar Alagušić (zadnja godina Ekonomskog u Zagrebu) i Ivan Mihanović, koji je ujedno i voditelj ureda udruge Vigilare (čiji je predsjednik Vice Batarelo).

Sastanak je trajao do kasnih večernjih sati, gotovo do ponoći. Isktristaliziralo se sedam glavnih načela, i to to ovim redoslijedom: 1. Moral je važan; 2. Načelo kontinuiteta; 3. Hrvatski ponos i identitet; 4. Ograničena državna vlast; 5. Tržišno gospodarstvo; 6. Društveni angažman; 7. Humor i radost života. (O njima opširnije govorim u posebnom prilogu.)

Već bi i letimičan pogled na ova načela mogao nekoga iznenaditi. Nigdje ni spomena o "užim" svjetonazorskim pitanjima, o zabrani pobačaja, o pitanjima koja spadaju u područje vjere ili religije, o građanskom i zdravstvenom odgoju u školama... Moj je dojam da su se Novi konzervativci baš namjerno htjeli udaljiti od ovih vrućih tema koje su proteklih tjedana i mjeseci zaokupljale naslovnice i udarne stranice medija. I da su htjeli otkloniti predrasude koje o njima vladaju u znatnom dijelu hrvatske javnosti.

- Nama ne pada ni na kraj pameti - rekao mi je Vice Batarelo, kad smo se zajedno vraćali doma - da nekome određujemo ili propisujemo kako će se ponašati u svom privatnom životu. Nečiji individualan život nas ne zanima. Mi nismo niti želimo biti moralni propovjednici. Za nas je ovo prije svega "big fun" ("velika zabava"), a ne neka stroga, namrgođena politika koja nešto propisuje, naređuje, ograničava, kontrolira...

Družio sam se s Novim konzervativcima nekoliko dana, tijekom proteklog tjedna - ovo u nedjelju navečer bilo je samo finale. Omogućili su mi pristup u samo središte svojega "mikrokozmosa" i dopustili mi da ih skeniram, od A do Ž.

Kako sam o idejnim načelima Novoga konzervativizma već nešto i otprije znao (s Bartulicom i Batarelom sam u prosincu 2013. napravio vrlo zapažen paralelni intervju za Globus - njime su se njih dvojica tada ujedno i predstavili hrvatskoj mainstream-javnosti), mene je ovaj put najviše zanimalo tko tu sve spada. Svašta sam već bio načuo, ali sada sam to htio i egzaktno provjeriti. A usto se, po mogućnosti, i osobno upoznati sa svim relevantnim protagonistima pokreta.

Ono što sam prvo uočio - to je da se ta njihova inicijativa sastoji od nekoliko, uvjetno rečeno, koncentričnih krugova. Pokušat ću ukratko opisati i definirati svaki od njih.

U samome središtu su, kao što sam već rekao, Bartulica i Batarelo. Oni su mozak cijele ove priče, a i u praktičnom (organizacijskom) smislu je puno toga (još uvijek) na njihovim leđima.

Prvi koncentrični krug oko njih dvojice sačinjavaju blogeri-ekonomisti koji su ujedno i vrlo angažirani aktivisti pokreta (u onom najužem smislu riječi). Dakle, koji su full unutra. I koji se i sami deklariraju kao konzervativci. Tu su najvažniji Luka Popov i Hrvoje Serdarušić.

Drugi koncentrični krug sačinjava mladež Novoga konzervativnog pokreta, netom završeni studenti i studentice (a neki od njih još studiraju ili upravo završavaju studij) s hrvatskih sveučilišta. Vjerojatno nijedna politička organizacija, udruga ili skupina u Hrvatskoj nema u sebi ili oko sebe toliko mladih kao Novi konzervativci, i to je ono što me najviše iznenadilo.

Dotični mladi konzervativci regrutiraju se s tzv. Ljetnih škola koje se, u organizaciji Bartuličinoga Centra za obnovu kulture, svakog ljeta održavaju na Jadranu - prve dvije godine (2010. i 2011.) u Korčuli, a zadnje dvije godine u Zadru.

Treći koncentrični krug - to su liberalni ekonomisti (i liberalni ekonomski blogeri) koji su našli zajednički jezik s Novim konzervativcima. Za razliku od one dvojice iz prvog koncentričnog kruga (Popova i Serdarušića), oni nisu toliko unutra, nego su više vani, a osim toga osobno se ne deklariraju kao konzervativci nego kao - liberali.

U tu skupinu spadaju Davor Huić, Velimir Šonje i Nenad Bakić.

Četvrti koncentrični krug - to su istaknuti hrvatski intelektualci, teoretičari i kolumnisti (neki od njih deklariraju se kao konzervativci, a neki kao liberali), koji uglavnom sa strane svojim ugledom i reputacijom podupiru taj pokret. Tu, primjerice, spadaju Ivo Banac, Slaven Letica i Nino Raspudić.

Banac je u ovoj priči jednim dijelom i zato što je Bartuličin kolega na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. A obojica su na glasu i kao eksplicitni antikomunisti.

I, naposljetku, tu je i peti koncentrični krug. To su suradnici Pokreta iz inozemstva, uglavnom (ili isključivo) iz anglosaksonskih zemalja. Na nedavnom Kulfestu, što su ga u organizirali upravo Novi konzervativci, glavni gosti iz svijeta bili su američka aktivistica za zabranu pobačaja Lila Rose i bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher, Robin Harris.

To je, eto, generalna podjela koju sam napravio tijekom zadnja tri ili četiri dana, nakon intenzivnog druženja s Novim konzervativcima. Da sam s njima bio malo duže, vjerojatno bi i podjela bila nešto drugačija. Ali vjerujem da i ovakva, kakvu sam sada demonstrirao, odražava bit stvari i, kako se to obično kaže, stvarno stanje na terenu.

No ovakav tip podjele ujedno nameće i neka vrlo ozbiljna pitanja pa nas čak izravno uvodi i u neke od najvećih kontroverzija Pokreta. O načinu na koji će lideri i aktivisti Pokreta razriješiti te kontroverzije umnogome ovisi njihova budućnost. Kako ona kratkoročna tako i ona dugoročna.

Izdvojit ću tri glavne kontroverzije (ili tri glavna pitanja na koja bi u najskorije vrijeme trebalo dati odgovore).

Prva je kontroverzija: gdje je tu hrvatska Katolička crkva? To jest, Kaptol, nadbiskup Bozanić, hrvatski episkopat, pojedini svećenici i karizmatici...

Druga je kontroverzija: gdje je tu HDZ?

A treća - gdje je tu Željka Markić?

Već će nam i samo postavljanje ovakvih pitanja, u ovakvom izoštrenom obliku, pomoći da malo bolje razumijemo svu složenost i delikatnost trenutka u kojem se nalazi Novi konzervativni pokret u Hrvatskoj - već na samome početku, uvjetno rečeno, mainstream-faze svojega djelovanja.

Prvo - Crkva. Nedvojbeno je da su Novi konzervativci eksplicitni praktični vjernici i da su u svakodnevnom, i to vrlo bliskom kontaktu s Crkvom. Naposljetku, sam Vice Batarelo prima plaću u Zagrebačkoj nadbiskupiji, Stjepo Bartulica je profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, dok je jedan od njihovih najbližih suradnika svećenik-salezijanac don Damir Stojić.

Međutim, nitko od hrvatskih biskupa nije bio na nedavno održanom Kulfestu u Zagrebu (iako su svi bili pozvani - onako kolektivno), niti, barem zasad, postoji ikakva konkretnija povratna informacija od strane vodstva Crkve na ono što u posljednje vrijeme poduzimaju Novi konzervativci.

Uočio sam da Novi konzervativci imaju malo iznijansiranije poglede na neke događaje iz bliske prošlosti hrvatske Katoličke crkve, od, recimo to tako, uobičajenih interpretacija koje se mogu čuti od vodećih ljudi RKC-a.

Prva (ali samo implicitna) primjedba ili prvo (implicitno) kritičko pitanje glasi: zašto Franjo Kuharić za svojega nadbiskupskog mandata nije pokrenuo neka od ovih pitanja kojima se sada bave Novi konzervativci - nego oni, kako kažu, moraju kretati od nule?

Kao suprotan primjer Kuhariću navodi se Karol Wojtyla, tj. papa Ivan Pavao II., koji je za svojega pontifikata pokrenuo svoju glasovitu "teologiju tijela" i gurao je praktički sve do smrti.

Novi konzervativci razumiju da je Crkva u Hrvata do 1991. i 1992. (tj. do stjecanja državne nezavisnosti RH) imala kudikamo prioritetnija pitanja od, primjerice, zauzimanja stava prema pobačaju ili o zdravstvenom odgoju u školama - no isto tako smatraju da su se neka od tih pitanja ipak mogla staviti na dnevni red. (Svejedno, nikome ne pada ni na pamet da zbog toga proziva Kuharića.)

A drugi je osjetljivi detalj - naglašeno afirmativan stav Novih konzervativaca prema kapitalizmu, pa i prema tzv. neoliberalnom kapitalizmu, koji je danas vrlo česta, pa i omiljena, meta napada ne samo ljevičara nego i većine hrvatskih mainstream-medija (pa, naposljetku, i većine tzv. običnih ljudi, koji u današnjoj Hrvatskoj iz godine u godinu postaju sve siromašniji).

Primjerice, Luka Popov je na svom blogu "Katkapital" nedavno objavio post "Što je neoliberalni kapitalizam?", u kojem osuđuje iracionalni strah od kapitalizma, prisutan u današnjem hrvatskom društvu, te ujedno polemizira - kako se izrazio - "s tipovima poput Mate Kapovića" koji su najžešći kritičari kapitalizma i u Hrvatskoj i u svijetu.

Na retoričko pitanje postavljeno u blogu, "Ima li u Hrvatskoj previše ili premalo kapitalizma?", Popov odgovara da ga zapravo ima premalo, pa kaže: "Ako gledamo investicije, vidimo da hrvatska država čini 30% ukupnog investicijskog korpusa u državi. To znači da u prosjeku svaki treći poduzetnički projekt pokreće država."

U razgovoru sa mnom, Stjepo Bartulica mi se krajnje negativno izrazio o bilo kakvom državnom intervencionizmu u gospodarstvu i pritom posebno naglasio:

- Ja sam za ekonomske slobode. A to znači da je na državi samo da osigura pravednu utakmicu, tj. da bude nogometni sudac - a ne da bude majka ili medicinska sestra.

Ovo svakako nije jezik na kakav smo navikli u redovima Katoličke crkve. U Crkvi su svi prepuni lijepih i utješnih riječi o siromasima i o brizi za siromašne - a Novi konzervativci, barem se meni tako čini, razmišljaju nešto drugačije.

Novi konzervativci smatraju da se siromasima najviše može pomoći tako da im se osigurao posao, pa da imaju redovitu i, po mogućnosti, što pristojniju plaću - a za takvo što je neophodan gospodarski prosperitet i rast - nego da se sve brojnijoj armiji nezaposlenih i osiromašenih svakodnevno daje korica kruha (ili grah-varivo, konzerva ili što li već) i time umiruje nečija savjest.

- Siromasima se - rekao mi je Stjepo Bartulica - najbolje pomaže kad im se omogućuje da sami sebi pomognu, a ne da postanu socijalnim slučajevima.

Pritom se Bartulica, Batarelo, Popov i ostali pozivaju i na neke rečenice iz Novog zavjeta (Matej 26, 11 i Ivan 12, 8) koje se mogu sažeti u sljedeću, vrlo znakovitu, poruku ili misao: "Isus je rekao: Uvijek ćete imati siromaha, ali nećete imati mene!"

I što se sada događa? Kako u redovima Katoličke crkve postoje vidljivi otpori prema svakoj malo jačoj afirmaciji slobodnoga gospodarstva i (neo)liberalnog poduzetništva, i kako se u njoj zapravo sustavno niti ne razmišlja o (pogotovu ne stručnijim) gospodarskim pitanjima, Novi konzervativci su se - što se na prvi pogled može doimati paradoksalnim - okrenuli svojim suparnicima i neistomišljenicima na svjetonazorskom području, ali zato svojim sumišljenicima kada je riječ o području ekonomije. To jest - ekonomskim liberalima. Konkretno, njima trojici - Nenadu Bakiću, Velimiru Šonji i Davoru Huiću.

Oni su se toj njihovoj inicijativi odazvali i sada su na neki način zajedno (s tim da je ta njihova veza ipak labava), ali im je sada pomalo neugodno - barem sam ja takav dojam stekao - što ih neki stavljaju u zajednički koš s konzervativcima. Svi iz toga kruga s kojima sam kontaktirao kategorički su mi se izjasnili kao liberali. (A to mi je isto za sebe rekao i Slaven Letica.)

Zapravo, jedini od njih trojice koji je bio voljan sastati se sa mnom i razjasniti mi neke stvari bio je Davor Huić, vlasnik PR-agencije "Briefing" i, svojedobno, član izbornog stožera i savjetnik predsjednika Josipovića (on je nedavno na portalu Index.hr žestoko napao Matu Kapovića, što je jedna od spona koje su ga približile Novim konzervativcima). On mi je ovako rekao:

- U ekonomiji se liberalni i konzervativni pogledi poklapaju. Drugim riječima, konzervativni pogled na ekonomiju je isti kao i liberalni. To su vam: Reagan, Margareth Thatcher, Cameron, CDU...

Po Huiću, postoje četiri bitna principa tržišne ekonomije (nepovredivost privatnog vlasništva, vladavina prava, poduzetničke slobode i poštivanje ugovora), i, zapravo, "to su stvari koje čine kapitalizam".

A te četiri stvari, kaže Huić, ne poštuje (barem ne u dovoljnoj mjeri) niti jedna politička stranka u Hrvatskoj, pa čak ni, navodno desno orijentirani, HDZ.

- Ovdje u Hrvatskoj - kaže Huić - imamo dvije velike stranke koje se svjetonazorski razlikuju, dok su u ekonomskom smislu na krivoj strani! HDZ nije konzervativna stranka. U HDZ-u misle da Vlada treba upravljati ekonomijom, ali to jednostavno nije posao Vlade!

A slično mi se izjasnio i Luka Popov:

- Od toliko stranaka u Hrvatskoj niti jedna jedina ne zastupa tržišnu ekonomiju!

No to je ujedno, čini se, i ona kritična točka na kojoj je došlo do nešto dubljih podjela ili čak posvemašnjeg razlaza između Novih konzervativaca i Željke Markić (koji su bili na istoj strani kada se, u jesen 2013., održavao referendum o braku). Po rezoniranju Novih konzervativaca, Željka Markić je sve bliža poziciji koju oni, vrlo kritički, nazivaju "ekonomskim nacionalizmom" - a na bliskim je pozicijama, kažu, i HDZ kao politička stranka, čiji globalni gospodarski pristup, kako kažu, pomalo podsjeća na nekadašnji socijalizam, samo sa suprotnim ideološkim predznakom.

Koliko ja osobno razumijem stvari, u HDZ-u su u ovome trenutku svjesni da su im Novi konzervativci opasan i jak konkurent (iako im, ako se dobro poslože karte, mogu biti i zahvalan i vrlo koristan partner), tako da su u HDZ-ovu stožeru Bartulica i Batarelo sve više predmet vrlo opsežnih i minucioznih kritičkih analiza. Čini se da u HDZ-u zasad nisu dokraja sigurni kako bi se prema njima postavili - no sam Davor Huić mi je, sa svoje strane, rekao da Novi konzervativci neće polučiti značajnije i trajnije uspjehe ako ne budu mogli utjecati na najjače političke stranke u zemlji, a ponajprije na HDZ, koji im je ipak po mnogo čemu najsrodniji.

Ono na što su Novi konzervativci najosjetljiviji - to je kada se, s hipernostalgijom, govori o tome kako se u socijalističkoj Jugoslaviji živjelo puno bolje nego danas i kada je, navodno, bilo manje siromaštva. O tome mi je Hrvoje Serdarušić rekao:

- Svi zaboravljaju da je SFR Jugoslavija bila tampon-zona, između Istoka i Zapada, i da je od Zapada, prije svega od Amerike, dobivala besplatan novac. U Poljskoj i Čehoslovačkoj to nije bio slučaj, i zato je Poljacima, Česima i Slovacima socijalizam bio i ostao pojam siromaštva i bijede.

Kao što sam već istaknuo, ono na što Novi konzervativci najviše mogu biti ponosni - to je iznimno veliki broj mladih koje su uspjeli okupiti u svojim redovima. Ujedno, to je, čini mi se, jedan od fenomena suvremenog hrvatskog društva s kojim se još nitko nije uhvatio ukoštac (a mnogi ga još nisu ni percipirali).

Riječ je, konkretno, o "generaciji 1990-ih", tj. generaciji koja je svoj identitet počela stjecati i graditi tek nakon svih ratova koji su se na ovim prostorima, uključujući i Hrvatsku, događali u zadnjem desetljeću 20. stoljeća.

Ta se generacija po mnogo čemu razlikuje od prethodnih naraštaja u Hrvatskoj, u kojima su glavnu riječ - tako se barem smatra - vodili ljevičari (sa ili bez navodnika). Pritom se ne misli samo na slavnu "generaciju 1968." (koja je pokrenula svjetsku studentsku revoluciju) nego i na neke kasnije naraštaje. O tome mi je puno toga ispričala aktivistica Pokreta Marijana Zubić (24), apsolventica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja upravo piše diplomski rad na temu "Socijalno poduzetništvo".

Kao glavno obilježje stanja duha u svojoj generaciji, Marijana mi je istaknula: manje buntovništva, po defaultu svojstvenog mladima, a više poduzetničkog duha i želje da se nešto konkretno pridonese boljitku hrvatskoga društva.

- Mi, mladi katolici - kazala mi je - živo osjećamo poduzetnički duh i to želimo projicirati u stvarnosti. Drugo, mi ne želimo otići iz Hrvatske; naša je pradjedovina ovdje. Treće, nama je važnije biti, a ne imati. Mi na svijet oko sebe gledamo sa srcem, nama je ljudsko dostojanstvo najvažnija vrijednost. I četvrto, mi smatramo da su u Hrvatskoj mladi ljudi marginalizirani; stavljeni su na stranu, kao promatrači, a ne kao akteri. A mi djelotvornom ljubavlju želimo mijenjati svijet. I želimo narodu vratiti izgubljeno povjerenje u institucije, u vrijednost samog rada. U Hrvatskoj dominira sasvim iskrivljena slika radnika koji skrbi za svoju obitelj...

Ljetne škole, koje je 2010. pokrenuo Bartuličin Centar za obnovu kulture, posjećuje godišnje oko 100 do 150 mladih ljudi. To su pretežno studenti, ali ima i radničke mladeži, kao i - kako oni sami za sebe vole reći - mladih profesionalaca. To su mladi koji su se tek nedavno zaposlili na područjima ekonomije, socijalnog rada, marketinga, banaka i trgovačkog sektora. A ima, kako kažu, i puno mladih liječnika.

Zanimljivo je da je tema prve Ljetne škole bila "Temelji liberalnog kapitalizma", da bi se lani došlo do teme "Moderni konzervativizam i ljudska prava". U samo četiri godine prešao se, dakle, cijeli spektar od liberalnog do konzervativnog (iako se te dvije sfere, kako nije teško primijetiti, po mnogo čemu preklapaju).

Jedno od obilježja po kojima se članovi "generacije 1990." jako puno razlikuju od pripadnika nešto starijih naraštaja, gdje su glavnu riječ vodili ljevičari, jest privrženost praktičkom radu, a vidljiv odmak od neprestanog, a počesto i jalovog, teoretiziranja i kritiziranja.

- Nije da kod nas nema društvenjaka - rekla mi je Marijana Zubić - ali ipak pretežu praktičari. Zato što Isus i Katolička crkva - a svi smo mi praktični vjernici, iz tradicionalnih katoličkih obitelji - potiču na djelovanje, na djelotvornu ljubav. Naša su načela i naši imperativi: biti aktivan, biti emancipiran, biti uključen, biti upoznat, biti afirmativan (tj. zalagati se za nešto a ne protiv nečega), biti dosljedan, konstruktivan, elokventan...

Sudjelovanje mladih ljudi u hrvatskome Novom konzervativnom pokretu odvija se posredstvom čitavog niza (uglavnom ili gotovo isključivo katoličkih) udruga koje su u potpunosti premrežile cjelokupan taj prostor, što se nekome sa strane može učiniti zamršenim i netransparentnim. Sama Marijana Zubić vrlo je aktivna u Studentskom katoličkom akademskom centru (SKAC), koji predvodi pater Ike Mandurić iz Palmotićeve. Ali tu su isto tako važne i sljedeće udruge: Socijalna samoposluga, Pastoral mladih, mladi u Caritasu, mladi opusovci (članovi organizacije Opus Dei), tzv. "dondamirevci" (poklonici i sljedbenici don Damira Stojića) itd.

- U svom mobitelu - pohvalila mi se Marijana Zubić - imam pohranjene brojeve mnogih važnih mladih svećenika u Hrvatskoj. Kako je lijepo kad se mladi čovjek osjeća prihvaćenim!

 

 

 

**********

 

 

 

NAČELA NOVOG KONZERVATIVIZMA U HRVATSKOJ

 

 

1. MORAL JE VAŽAN

 

Vjerujemo u postojanje trajnog moralnog poretka utemeljenog na vrijednostima judeo-kršćanske civilizacije. Javno i političko djelovanje ne smije biti odvojeno od morala.

 

 

2. NAČELO KONTINUITETA

 

Kontinuitet je temelj stabilnosti svakog društva. Za razliku od revolucionarnih pokreta kojima je svojstveno radikalno kidanje veza s prošlošću, mi smo svjesni da se napredak može ostvariti samo postupnim putem, uz uvažavanje stečene mudrosti prijašnjih naraštaja.

 

 

3. HRVATSKI PONOS I IDENTITET

 

Narod bez ponosa ne može prosperirati u suvremenome globaliziranom svijetu. Vjerujemo u zdravo domoljublje koje se očituje u savjesnom ispunjavanju građanskih dužnosti i njegovanju nacionalnog identiteta.

 

 

4. OGRANIČENA DRŽAVNA VLAST

 

Vjerujemo u malu i učinkovitu državnu administraciju sa strogo definiranim kompetencijama. Uz povjerenje u zdrav razum i prosudbu običnog hrvatskog čovjeka, želimo državu koja će se manje uplitati u privatne živote svojih građana i njihovih obitelji.

 

 

5. TRŽIŠNO GOSPODARSTVO

 

Zalažemo se za veće ekonomske slobode, uz što manju prisutnost državnog intervencionizma na slobodnom tržištu. Pod ekonomskim slobodama podrazumijevamo: manje poreze na dobit i osobni dohodak, veću fleksibilnost tržišta rada, pozitivnu poduzetničku klimu, smanjenje tržišnih regulativa i ukidanje parafiskalnih nameta. Tržišno gospodarstvo se pokazalo kao najučinkovitije sredstvo borbe protiv siromaštva i socijalne obespravljenosti.

 

 

6. DRUŠTVENI ANGAŽMAN

 

Želimo da pojedinac bude jače uključen u društveno-političke procese civilnog društva i parlamentarne demokracije. Vjerujemo u pluralizam i suradnju među neistomišljenicima.

 

 

 

7. HUMOR I RADOST ŽIVOTA

 

Odbacujemo svaki fatalizam, defetizam i strah. Nismo puritanci, vjerujemo u zdrav humor i radost života. Svijet nije savršen, ali to nije razlog za gorčinu ili manjak radosti.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje