Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Don Damir Stojić
27. XII 2013.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


Nakon što sam, u petak navečer, završio razgovor s hrvatskim svećenikom salezijancem i studentskim kapelanom Sveučilišta u Zagrebu don Damirom Stojićem (rođ. 1973.), sjeli smo, zajedno, u njegov »polo volkswagen« i zaputili se u Sesvetska Sela, na istočnom obodu Zagreba, konkretno u župnu crkvu sv. Antuna Padovanskog gdje se te večeri, na početku vikenda, održavao dekanatski susret mladih, i to upravo pod njegovim (Stojićevim) vodstvom.

Tamo, u Sesvetskim Selima, ima dosta mladih, tako da Stojic nastoji sto cesce navracati u tu zupu ali i bilo koju zupu gdje ima puno mladih.

S nama u društvu, tj. u polo volkswagenu, bila su i dvojica zagrebačkih studenata iz Stojićeve ekipe: Vigor i Matija. Stojićeva ekipa – najuže jezgro njegovih suradnika-studenata – broji oko desetak ljudi, među kojima ima i mladića i djevojaka.

Na tu duhovnu obnovu za mlade, u Sesvetskim Selima - don Damir Stojić je krenuo ponešto hendikepiran. Samo smo ja i dvojica njegovih pratitelja, Vigor i Matija, znali što je bilo posrijedi: on tog popodneva, odnosno večeri nije stigao večerati i bio je strahovito gladan. A pred njim je stajao težak zadatak, jer je dekanatski susret o kojem je riječ trebao trajati (kao što je i trajao) čitava dva i pol sata, uključujući i klanjanje.

Svejedno, Stojić je to muški podnio pa ni ovaj put nije razočarao prisutne mlade, koji, kako sam se imao prilike uvjeriti, ne samo da ga cijene nego ga, gotovo, i obožavaju. Imao je vrlo dojmljiv i duhovit nastup (crkvenim jezikom se to kaže: nagovor), koji je začinio i pokojom anegdoticom iz svog djetinjstvva i momačkog razdoblja provedenog u Torontu.

Bilo je tu i priča koje mi je on prethodno ispričao u intervjuu za Globus, ali i nekih, za mene, novih momenata. Jedan je izazvao salve smijeha oko 350 mladih okupljenih u sesvetskoj crkvi (bila je, inače, dupke puna), tim prije što ga je Stojić, naravno u šaljivom tomu, interpretirao kao svoj prvi susret s tzv. gender ideologijom.

Njegov otac nije znao engleski, a u Torontu je radio u nekoj mesnici, odnosno klaonici. Tvrtka za koju je radio darivala je svakog Božića djecu svojih zaposlenika, pa je tako i mali Damir (kojemu je tada bilo nekih 7-8 godina) morao dobiti svoj poklon. Njegov je otac dobio formular u koji je trebao uvesti podatke o dobi i spolu svog sina, kako bi malome bio uručen najprimjereniji dar.

Ali kako nije znao engleski, on se zabunio, pa je umjesto riječi »male« zaokružio »female«, i Damir je te godine – umjesto Spidermana, Supermana, aviona-igračke ili puške, što su dobivali njegovi vršnjaci – dobio, kao zaseban slučaj – barbiku.

U crkvi je bilo puno djevojaka, od koje su neke s don Damirom Stojićem htjele malo i nasamo popričati – ili prije ili nakon duhovne obnove. On nikoga nije odbio, pa se i na tom primjeru vidjelo da on uistinu voli pričati i šaliti se s mladima.

Nakon duhovnog susreta u mjesnoj župi nije bila priređena nikakva posebna večera (samo skromna zakuska za sve okupljene), tako da se don Damir Stojić vraćao u Zagreb gladan kao vuk.

Kako je već bila ponoć i svi su restorani već bili zatvoreni, Stojić je odlučio da će pocastiti svoje suradnike u McDonald'su (ako sam dobro razumio, onome u Vrbanima).

Don Damir Stojić je zadnjih tjedana i mjeseci u prvim redovima gibanja ili pokreta u hrvatskoj Katoličkoj crkvi – ali i među laicima – koji neki nazivaju »novim konzervativizmom«. Ubrajaju ga u najgorljivije zagovornike ili praktičare tog trenda, a pojedine njegove izjave ili formulacije neki kvalificiraju i kontroverznima.

Ne pravi se, međutim, važan, ponaša se jednostavno, pa i skromno, a ne zazire ni od polemika i suocavanja s neistomišljenicima. Kada smo mu ponudili božićni intervju za Globus, nije se mnogo dvoumio i pristao je na sasvim otvorenu igru.

Uza sve ostalo, don Damir Stojić je i član Povjerenstva za pastoral mladih Hrvatske biskupske konferencije. Diplomirao je na na zagrebačkom KBF-u s temom »Teološko značenje golotinje u Svetom pismu« (pisao ju je na engleskom, a mentor mu je bio dr. Adalbert Rebić), a magistrirao na Catholic University of America u Washingtonu, s temom »Načela katoličkoga socijalnog nauka u pravima manjima«.

Najaktivniji je u crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu (gdje je također vrlo mnogo mladih), a ured mu se nalazi u Studentskom naselju Cvjetno na Prisavlju.

 
 
* Rođeni ste u Torontu?

- Ja sam, kako se to obično kaže, »made in Canada«. Roditelji su mi, međutim, iz Hercegovine. Mama je iz Rasna, u općini Široki Brijeg, a tata iz Dragićine kraj Međugorja, u općini Citluk.

Otac mi je po zanimanju bio poštar; radio je, dakle, u državnoj službi. Prigodom krštenja moj najstarijeg brata Stanka dobio je upozorenje da pripazi što radi jer bi, u protivnom, lako mogao izgubiti službu. On je na to odreagirao tako da je, zajedno s majkom, emigrirao u Kanadu – još prije moga rođenja.

Imali smo kuću u centru Toronta. Tata je radio u klaonici, a mama u tvornici sapuna. Međutim, naša je kuća 1979. izgorjela. Imao sam tada pet-šest godina.

 
* Što se točno dogodilo? Netko vam je zapalio kuću?

- Pravi razlozi nikada nisu utvrđeni. Jednostavno – sve smo u tom požaru izgubili. I danas se sjećam kako su tulile sirene i kako je tata mene i moja dva starija brata uzeo u ruke, u parku u kojem smo se u tom trenutku nalazili, i počeo trčati prema kući. Onda se sjećam kako smo svi zajedno, cijela obitelj, stajali pred kućom koja gori i gledali u tu vatru. Nisam zaboravio ni opori miris te paljevine.

Nakon toga smo neko vrijeme živjeli kod ujaka, a onda je otac, uz pomoć hipoteke, kupio novu kuću, u zapadnom dijelu Toronta, na granici s Mississaugom. I mi smo tada počeli ići u hrvatski duhovni centar Norval, jer nam je on bio vrlo blizu. Svake nedjelje smo po cijeli dan bili u Norvalu.

 
* Tko je tada tamo bio glavni?

- Fra Mladen Čuvalo. Tek sam kasnije doznao da je on bio neposlušan fratar i ja mu danas to nikako ne opravdavam – ali on je stvarno bio dobar čovjek. On je bio s narodom, i kada sam još kao mladić poželio biti svećenikom, htio sam, zapravo, biti isti kao i on.

 
* Koja vam se njegova osobina najviše sviđala?

- Strast. Sjećam se kako je mahao rukama. Volio sam ga gledati. Bio je zbilja žestok fratar.

Moji me roditelji, međutim, nisu htjeli opterećivati kontroverzijama Norvala, koje kao klinac ionako nisam razumio, pa su me za sve sakramente vodili u torontsku župu, gdje je bio velečasni Josip Gjuran. Gjuran me tamo poučavao, dok me Juraj Jezerinac, koji je u toj župi bio kapelan, pričestio.

 
* Navodno ste vrlo rano odlučili da ćete postati svećenik?

- Odmah nakon prve ispovijedi, kod Jezerinca. Čim sam primio Tijelo Kristovo, tijelo mi je počelo gorjeti, čak i fizički. Kod kuće, za vrijeme ručka, otišao sam u sobu, kleknuo pokraj kreveta i obećao Bogu da ću biti svećenik.

Međutim, kroz osnovnu školu sam na sve to zaboravio. U sedmom i osmom razredu bio sam sasvim običan dječak. I kao takav sam ušao u pubertet. Takav sam bio i u prvom srednje.

 
* Zanimale su vas djevojke?

- Kako da ne. Prvi put sam imao djevojku u prvom razredu srednje škole. Tada mi je bilo 15 godina. Hodali smo šest mjeseci. Bila je Irkinja, zvala se Alison.

 
* Imali ste seksualni odnos?

- Znate, to je vrlo osobno pitanje. Medutim, ne stidim se reci, dapace, ponosan sam da sam zivio predbracnu cistocu. Naime, do svoje 16 godine suzdržavao sam se od seksualnih odnosa mozda iz krivih razloga jer nisam htio da ona zatrudni ili da dobijem spolno prenosivu bolest.

A kada sam se u 16-oj godini obratio, rekao sam sam sebi: »Ako ću se ikada ženiti, čuvat ću čistoću sve do braka.« Naprosto sam tako odlučio – neposredno nakon ispovijedi kod svećenika Franka Kellyja, kapelana katoličke srednje škole »Don Bosco« u Torontu, koju sam tada polazio.

Father Kelly me odrješio od svih mojih grijeha i ja sam tada prvi put osjetio da je Bog - Otac. Susreo sam Isusa i osjetio iskustvo živoga Boga. Bilo je to 1989., kada mi je bilo 16 godina.

 
* Što je nakon toga bilo s Alison?

- U to smo vrijeme prekinuli. Ja sam tada zapravo već imao drugu djevojku, ali sam uvidio da se stvari moraju mijenjati. Prvo, prestao sam psovati i govoriti nepristojne i glupe riječi. Drugo, postao sam svjestan svojih grijeha, prestao sam ogovarati, počeo sam poštivati svoje roditelje, počeo sam bolje učiti... A najveće su se promjene dogodile u mom odnosu prema djevojkama: počeo sam ih poštivati kao osobe.

Imao sam djevojku koja je bila godinu dana starija od mene. Htjela je sa mnom spavati, ali me na kraju ostavila – samo zato što ja na to nisam pristao. Nažalost, svoju joj odluku tada još nisam znao teološki objasniti; samo sam dubinski znao da to nije ispravno. I ona je mene doslovce ostavila, prohodavši s mojim prijateljem.

Rekla mu je da ja s njom nisam htio spavao, a onda me on upitao jesam li ja lud. Ja sam onda prohodao s nekom drugom djevojkom.

 
* Koliko ste djevojaka ukupno imali?

- Morate razumijeti da u Sjevernoj americi postoji tzv. "Dating culture" gdje je bilo uobicajno da jedan momak ide na spoj s jednom djevojkom a drugi vikend s drugom, a pri tome ne smatraju se kao momak I djevojka. Po mom misljenju ovo je vrlo plemenito i puno zdravije za srednjoskolce. U tom smislu isao sam na vise spojeva, a ukupno sam imao 4 pravih djevojaka.

Općenito gledajući – meni je godilo žensko društvo, volio sam ići na spojeve s djevojkama i pričati s njima. I mi smo se zaljubljivali. Priznajem, bilo je teskoca oko pitanja fizickog odnosa unutar tih veza.

Ja sam, međutim, imao svoj stav koje one nekada nisu razumjele. Bio sam jako obziran prema njima, pažljiv, pravi džentlmen, ali one to nisu shvaćale i to je njih dovelo do frustracija. One su mislile da ja njih ne volim. I da su ružne.

Čovječe, ja sam njima morao dokazivati da nije tako! I sjećam se kako sam onda zamolio jednog svećenika da me pouči kako objasniti djevojci taj svoj stav, koji sam imao. On mi je rekao nešto što ja nisam razumio. I ja se zbog toga sada toliko intenzivno i bavim svim tim pitanjima – da objasnim mladima zašto to, zapravo, nije dobro.

 
* Imate li i danas kontakt s Alison?

- Ona sada radi u jednome restoranu u Torontu. Zadnji put sam je vidio 2002. Išao sam je pozdraviti i uručiti joj poziv za svoju mladu misu.

Inače, tijekom svog srednjeg školovanja, sve do bogoslovije, bavio sam se različitim zanimanjima. Već od 16 godina radio sam u jednoj mesnici, zapravo u klaonici, a nakon toga sam pune tri godine bio smetlar. Vozač je vozio, a ja sam ubacivao smeće otraga. Zarađivao sam 12 dolara po satu. Jako dobro - Kanađani cijene čistoću.

 

* Jednu od svoje tri mlade mise imali ste u svom zavičaju (po roditeljima), u Dragićini...

- Tako je, ali sam prvi put ispovijedao u Međugorju. Dugo sam se pripremao za tu svoju mladu misu, na njoj sam mislio vrlo oštro i polemički progovoriti o tragičnoj smrti mog djeda po ocu, Stanka Stojića.

On je u ratu bio domobran, a ubijen je u siječnju 1944. u Bosanskoj Gradiški. Ubili su ga partizani, vjerojatno srpski. Nakon rata njegov je grob bio izrovan – ne samo njegov nego i svih njegovih suboraca. I svi su bačeni u Savu. Tamo je onda stajao partizanski spomenik.

 
* Jeste li zbog toga zamrzili Srbe?

- Nikada nisam nikoga mrzio, ali sam imao prema njima prezir. I uoči te moje prve ispovijedi, cijeli sam tjedan imao tu napast – da ću na mladoj misi nešto snažno reći, da hoću osvetiti svog djeda, tisuću stvari mi je prolazilo kroz glavu. Taj prezir, taj grč... Ni sam ne znam što sam sve mislio kazati, ali sve se svodilo u jednu misao: prolivena je nevina hrvatska krv. I zapravo sam mislio progovoriti o hrvatskoj istini.

Kad tamo – ispred moje ispovjedaonice pojavila se jedna poveća skupina ljudi, čitav jedan autobus, koji se zapravo i nisu došli ispovijedati nego su tražili blagoslov. Iz razgovora s njima ustanovio sam da su to Srbi, tj. pravoslavci. Bili su na ljetovanju u Boki Kotorskoj pa su usput svratili i u Međugorje.

Onda oni meni kažu još nešto: »Mi smo pravoslavci iz Bosanske Gradiške«. Dakle, upravo iz onoga mjesta u kojem je bio ubijen moj djed. Odjedanput, ja sam osjetio ogromnu ljubav prema toj starijoj ženi koja je, zajedno s čitavom tom grupom, stajala ispred mene. Pali su svi okovi i lanci, koji su me dotad držali u onoj silnoj napasti. Rekao sam joj: »Vidite, postoji mogućnost da je upravo vaš otac ubio mog djeda. Ali tu smo u ime Isusovo i blagosljivljajmo jedni druge.« I ona se onda rasplakala, zagrlila me.

Nakon toga bio sam slobodan čovjek. Slobodan od tog strašnog prezira što sam ga dotad osjećao.

 
* Kad ste se iz Kanade preselili u Zagreb, tj. u Hrvatsku?

- Potkraj ljeta 1993. To sam ljeto proveo u Hercegovini, u BiH se baš tada zaratilo. Poželio sam biti svećenik-salezijanac, a kako su mi salezijanci u Torontu rekli da moram malo pričekati – odlučio sam da budem svećenik odmah i sada, i to u Hrvatskoj.

Nakon ljetovanja vratio sam se u Kanadu, gdje sam još radio kao smetlar, dodatno sam zaradio neke novce, ispisao se s fakulteta (upravo sam bio završio prvu godinu psihologije na Sveučilištu u Torontu) i kupio jednosmjernu avionsku kartu za Zagreb. Još se sjećam datuma koji je bio na karti: 10. rujna 1993...

 

* Danas ste svećenik koji vrlo aktivno radi s mladima, i to najviše oko pitanja seksualnosti. Mladi, tj. studenti, vas, vidim, vole, uživate velik autoritet među njima. Ali isto tako i karizmu...

- Još prije svog obraćenja, kad sam mislio da ću se ženiti, napisao sam u svom rokovniku da dajem čvrsto obećanje sebi i Bogu da ću živjeti čistoću do braka. Obećao sam, drugim riječima, da ću prvi put imati seksualni odnos sa svojom suprugom, te da će to biti samo s jednom ženom i zauvijek s njom, a ni s kojom drugom. Ja sam to odlučio i ja sam živi dokaz da je to moguće.

A živio sam ne u nekoj »trećoj« zemlji nego u Kanadi, koja je, rekao bih, najliberalniji kutak na kugli zemaljskoj.

 

* Upravo vam na tom detalju neki danas i prigovaraju. Kažu: don Damir, koji je k nama došao iz »ultraliberalnog« svijeta, sada nas uči konzervativizmu.

- Prije svega, ja ne volim te koncepte – »liberal« i »konzervativac«. Nauk Crkve nije konzervativan ni liberalan, nego jer riječ o – istini. A istina ne može biti ni liberalna ni konzervativna.

Međutim, ako je riječ o tome da ja želim čuvati neke trajne istine i da ih želim »konzervirati« - onda ja jesam konzervativan. S druge strane, želim malo filozofski dublje ući u to, pa ako tu istinu prenosim na nov i svjež način, utoliko sam ja i liberalan.

Je li papa Franjo liberalan ili konzervativan? On nadilazi te pojmove.. On je rekao: »Ja sam sin Crkve i nema mijenjanja nauka« - ali način na koji on to iznosi jest originalan.

Postoje neke istine s kojima ja neću trgovati. Ja dobivam napade i od liberala i od konzervativaca.

 

* Neki vam prigovaraju na teškim i grubim izrazima u vašoj komunikaciji, od čega je dosta toga zabilježeno na You Tubeu i internetu. I sami ste mi jednom priznali da ste strastven covjek i da nemate dlake na jeziku...

- Imam maminu strast i tatin stas. Tatinu fiziologiju, a maminu narav. Mama mi je bila stroga žena, a tata je bio blag.

Puno toga što kažem jest u zanosu I vrlo stravstveno, i to na krijem, ali neke stvari kažem i namjerno, odnosno smišljeno. Ja to zovem »the Jesus shock« - šok tretman, ali na Isusov način. Taj sam žargon posudio od katoličkog filozofa s bostonskog koledža, Petera Kreefta, koji je 2008. napisao knjigu pod naslovom »Jesus-Shock«.

 

* Homoseksualci, barem oni koje ja poznajem, nisu dobro primili vašu tezu ili izjavu da je homoseksualni odnos nečist, prljav, neuredan, nemoralan... Neki se od njih, vidim, osjećaju sada i ugroženima...

- Meni homoseksualne osobe dolaze na razgovor i svatko tko dođe, naiđe na jednog ljubaznog, otvorenog svećenika čija su vrata uvijek otvorena. A pritom ih ponudim i dobrom, filtriranom američkom kavom. Dakle, gostoljubivost prije svega.

Nekoliko njih redovito dolazi k meni i ja ih aktivno pratim. To su studenti iz zagrebačkih studentskih domova. Trenutačno ih dolazi šest, a u zadnjih sedam godina radio sam, sigurno, s 15-20 homoseksualaca.

 
* Kad kažete da ih »pratite« - što to konkretno znači?

- Bodrim ih i izazivam da žive kršćansku savršenost. Upoznajem ih, uz ostalo, i s katekizmom Katoličke crkve. Tri članka u tom katekizmu govore o homoseksualcima. U članku 2357 piše: »Oslanjajući se na Sveto pismo koje ih (homoseksualne cine) prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi neuredni'. Zato i ja u svojim nastupima spominjem tu riječ, »neurednost«.

Međutim, u članku 2358 piše da homoseksualce »treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću«, uz napomenu: »Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije.«

 

* Kako u praksi funkcionira vaš tretman s mladim zagrebačkim homoseksualcima-studentima?

- Kad sam prvi put razgovarao s jednim homoseksualcem, ovdje u Studentskom naselju »Cvjetno«, bio sam zatečen. Jer, u Torontu to nikad nisam susreo – to da razgovaram s homoseksualcem. U Torontu sam išao u katoličku školu i mi, učenici te škole, nismo imali dodira s homoseksualcima. Namjerno smo izbjegavali one gay-parade u Torontu.

Ali ja sada pred sobom vidim jednu osobu koja trpi. Konkretno, taj momak je preda mnom plakao. Od toga trenutka, postao sam nepovjerljiv prema konceptima, pa i prema konceptu »homoseksualac« - ali, jednako tako, i prema konceptu »heteroseksualac«, »transseksualac«, »metroseksualac«, jer za mene postoji samo osobe, musko i zensko. Vrlo brzo sam shvatio da je priča jednog konkretnog čovjeka puno šira od jedne oznake ili pojma.

 
* Kako konkretno postupate s homoseksualcima? Što im govorite?

- Prvo, slušam ih. Dugo ih slušam. Drugo, pokušavam im, u razgovoru, predočiti da su oni Božja djeca. I da što god oni jesu, da ih Crkva svejedno voli. A treće, izazivam ih na savršenstvo. Zelim naglasiti da razlikujem osobu od cina. Ljubim osobu a mrzim gresni cin. Tako i Crkva. Nazalost, posto Crkva odbacuje gresni cin, neki misle da mrzi I covjeka. Upravo iz ljubavi prema covjeku, Crkva ga poziva na savrsenstvo. Zanimljivo, Isus je ljubio gresnika pa su ga optuzili da ljubi I grijeh. A danas, Crkva mrzi grijeh pa optuzuju nas da mrzimo i gresnika. Glede odnosa prema homoseksualcima slijedim primjer Isusa Krista: ne osudujem te, idi i ne grijesi vise.

 
* Sugerirate im da promijene svoju seksualnu orijentaciju?
- Ne, nego da traže Božje kraljevstvo, tj. kršćansku savršenost.
 
* Kako doći do kršćanske savršenosti, a ostati homoseksualac?

- Pa, osjećaš tu tendenciju, ali se ne upuštaš u sam čin grijeha. Ja ih jednostavno zazivam da žive savršenstvo uz pomoc molitve i sakramentalne milosti. Jednako kao kad mi na razgovor dođu momak i cura koji hodaju i imaju napast spavati zajedno – ja ih zazivam: »Nemojte to činiti, morate živjeti kršćansku savršenost!«

Crkva govori »ne« masturbaciji, Crkva govori »ne« homoseksualnom činu, Crkva govori »ne« preljubu, ali iza svega toga stoji i jedan »da«. Crkva je uvijek jedan veliki »da«, koji, naravno, pretpostavlja i ono »ne«.

 

* Upućujete li homoseksualce i na kakve tečajeve, na kojima se spolna orijentacija može »liječiti«, tj. mijenjati, ili ih upućujete na neke brošure?

- U Hrvatskoj to ne postoji, ali u zapadnim zemljama postoje oni strucnjaci koji pruzaju pomoc homoseksualcima koji se bore s nezeljenom privlacnosti prema istom spolu. Jedan takav primjer jest knjiga koja se zove »Iskorak iz homoseksualnosti«, a koju je napisao Richard Cohen koji je također bio homoseksualac ali se, uz Božju milost, kako on sam svjedoči, oslobodio od te tendencije pa je sada oženjen i ima dvoje ili troje djece. Ta je knjiga prevedena i na hrvatski.

Isto tako, svakoga upućujem na web-stranicu »Courage«, iza koje stoji jedna katolička američka udruga. I to takva udruga koja ne ide za tim da ih »izliječi« nego im jednostavno pomaže da žive kršćanski život. Oni imaju support-grupe, imaju duhovne vježbe, održavaju seminare po cijeloj Americi...

Kad netko iskusi Isusa Krista, ja tu više ništa ne trebam nadodati. Kad sam ja upoznao Isusa, meni niti jedan svećenik nije morao reći da ne spavam s curom, ja sam to sam znao. To je moja metoda. Tražite Božje kraljevstvo i sve će vam biti dano. Ravno na Isusa!

 
* Ali ulaze li u kršćanski život i homoseksualni spolni odnosi?

- Ne. Ja osobu ne poistovjećujem s činom. Jedno je osoba, a drugo je što ona radi sa svojim genitalijama. Drugim riječima: jedno je osoba, a drugo je čin.

 
* Jedan od teških izraza koje upotrebljavate jest i »liberalni fašizam«...

- Izraz nije moj, posudio sam ga od američkog publicista Jonaha Goldberga, koji je napisao knjigu »Liberalni fašizam«. On tim izrazom opisuje novu američku ljevicu i demokrate kao što su Hillary Clinton, Nancy Pelosi, Joe Biden itd.

Zašto? Jer tim su liberalima, kad govore, puna usta pluralnosti, slobode izbora itd., međutim kad se s njima ne slažeš – udare te u abdomen, ne daju ti pravo govoriti, ne daju ti pravo izbora i slobode. Slobodan si samo ukoliko se s njima slažeš. A ukoliko se s njime ne slažeš, baš su fašisti. Liberalni fašisti. Ima ih, itekako puno, i u Hrvatskoj.

 

* Kako gledate za tzv. referendum o ćirilici, točnije rečeno - referendum o uporabi manjinskog jezika i pisma?

- Ja sam protiv ćirilice u Vukovaru. Ja sam stvarno protiv toga. Ali bojim se da ćemo zbog tog referenduma imati brojne kolateralne žrtve. A to su Srbi koji žive u drugim mjestima, jednako kao i Slovaci, Talijani, Česi i druge manjine.

Znam jednog slovačkog svećenika i njegovo selo kraj Našica: u tom selu Slovaka ima 40 posto i sad, ako ovaj referendum prođe, oni će izgubiti pravo na svoj jezik.

Ne mogu staviti u isti koš Vukovar ili neko srpsko selo u Lici ili Gorskom kotaru. Zakon mora biti jednak za sve, ali Vukovar mora biti izuzet zato što je u njemu prolivena krv. I zbog njegove traumaticne povijesti. Takve iznimke svuda u svijetu postoje, to se zove pozitivna diskriminacija.

Ne mogu reći da je Vukovar isto što i Virovitica, Čakovec, Zagreb, Gospić ili Udbina. Vukovar je postao jedan simbol, jedna ikona, i stoga zahtijeva poseban pristup.

 

* Kakvo je vaše iskustvo s hrvatskim biskupima? Koje biskupe najviše cijenite ili simpatizirate?

- Najprije moram izdvojiti Juraja Jezerinca kojega znam od djetinjstva i koji mi je neka vrsta oca. On je blag po naravi, ja mu još uvijek, umjesto »monsignor«, govorim »father Jezerinac«.

Odmah uz bok njemu stavio bih i kardinala Josipa Bozanića. Prvo, zato što me je zaredio; a drugo stoga što sam 2005. proveo s njim nezaboravnih pet dana u Washingtonu, kada smo se sjajno družili i dobro upoznali.

 

* Nije li kardinal Bozanić – suprotno ovome što tvrdite – počesto hladan, nekomunikativan, zatvoren, zakopčan, čak pomalo i birokratski nastrojen, te se doima kao čista suprotnost nekadašnjem karizmatskom zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću, koji je bio istinski predvodnik hrvatske Katoličke crkve u vremenima kada se Hrvatska borila za svoju nezavisnost?

- Spomenut ću vam jedan detalj za našega višednevnog druženja u Washingtonu 2005. On je tada bio smješten u washingtonskoj bogosloviji i ja sam svako jutro išao po njega. Međutim, jednoga jutra njega jednostavno nije bilo. Posvuda sam ga tražio, ali ga nigdje nisam uspio naći. Onda se popnem na prvi kat bogoslovije, tamo gdje je spavao. Odmah do njegove sobe bila je kapelica. I ja zateknem Bozanića kako kleči u dubokoj molitvi. To mi je bio jako drag prizor. Minutu ili dvije samo sam ga promatrao, kako kleči i moli. I tada sam se uvjerio da je Bozanić čovjek molitve.

A što se tiče Bozanićeve naravi – o naravi se, kao što znate, ne raspravlja.

Pohvalio bih još i biskupa Matu Uzinića iz Dubrovnika. Njega poznajem još iz vremena kad je bio svećenik u Splitu. On je vrlo ponizan i otvoren.

 

* Glavnu ulogu u aktualnome »konzervativnom pokretu« u Hrvatskoj ipak vode laici, a ne biskupi, tj. svećenici. Tko vam je od njih najbliži? Vice Batarelo mi je rekao da ste vas dvojica prijatelji već i zahvaljujući tome što živite u istom kvartu, tj. Jarunu...

- Vice je iz Australije, Stjepo Bartulica iz Amerike, a ja sam iz Kanade, tako da nas trojica odmah u startu imamo nešto zajedničko – mi smo dijaspora. I kao takvi činimo jedan trolist. Izrasli smo iz tog nekog anglosaksonskog duha.

 
* U kakvim ste odnosima sa Željkom Markić?

- U vrlo dobrim. Ja sam nju ugostio prije šest godina na studentskom vjeronauku, ona je sa svojim mužem svjedočila o svom kršćanskom braku. Znam i njezinog oca, mi smo obiteljski prijatelji. U nedavno održanom referendumu o braku potpuno sam je podržao, poslao sam joj kao pojačanje i svojih 120 studenata-volontera. Nisam bio dio stožera njezine inicijative, ali sam je podržavao.

 

* Ne čini li vam se da Željka Markić čini, zapravo, štetu? Odnosno, da svojom pojavom i ponašanjem isuviše iritira znatan dio javnosti pa javnost onda i sve vas zajedno sagledava isključivo kroz nju i ono što ona govori ili radi?

- Ali i sami mediji su stvorili takav dojam o njoj. Međutim, jedno je nedvojbeno: svaki pravi vođa u jednoj ovakvoj bitci mora istupati s kristalno jasnim stavovima koji sami po sebi nužno smetaju protivnike.

Željka Markić je prorocki djelovala. Ona ima viziju koja je nadahnuta Božjim obećanjem u prošlosti. Ona je lav, ona grize; ona je top, ona puca. Moraš biti takav ako vodiš neku ovako važnu akciju.

Naravno, ako sto svi imamo mane tako I ona. Ali kako smo mi dobri prijatelji, ne bih te mane želio iznositi. Željka je tako oblaćena od sviju da bih se najradije suzdržao od iznošenja svojih kritičkih sudova o njoj. U svakom slučaju, njezine vrline nadmašuju njezine mane.

 
* Tko je trenutno najveća nada hrvatske Katoličke crkve?

- Izdvojio bih njih nekoliko. Prvi je Jakov Rađa, župni vikar u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci. On je vatreni propovjednik, koji svoje slušatelje izaziva na kršćansko savršenstvo.

Drugi je Borna Puškarić. On je trenutačno na postdiplomskom studiju na Papinskom sveučilištu Santa Croce u Rimu, gdje studira komunikacije i masovne medije.

Zatim bih spomenuo don Ivana Šibalića, koji je povjerenik za pastoral mladih Hrvatske salezijanske provincije. On je prvi pokrenuo katoličku aplikaciju za iPhone i iPad, a pokrenuo je i cijeli pokret volontera u Zagrebu – to su mladi koji pomažu mladima.

Tu su još pater Ike Mandurić, koji je kateheta mladih u Palmotićevoj, te pater Marko Glogović, koji je neustrašivi branitelj života od začeća.

 

* Koju biste božićnu poruku uputili našoj političkoj javnosti i političarima?

- Kao svećenik koji je zaljubljen u Isusa Krista, te je uvjeren da je Isus Krist Bog, molim se za njih i vjerujem da Bog moze djelovati kroz njih. Ali takoder kao evangelizator svakako pozivam sve naše političke čelnike, od predsjednika Josipovića do premijera Milanovića, kao i ostale, da povjeruju u Isusa Krista.

Pozivam ih u poniznosti da prepoznaju Boga koji se ponizio i rodio u Betlehemskoj stalici gdje su mu se poklonili pastiri ali i kraljevi. Svim ljudima dobre volje cestitam Bozic i zelim puno mira i radosti.

 
 
 

Google+

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje