Hrvatska desnica
12. XII 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Posljednjih smo tjedana svjedoci nekih sasvim novih događanja na hrvatskoj javnoj, društvenoj i političkoj sceni, ponajprije na onome njezinu kraku koji običnom nazivamo "hrvatskom desnicom". Iako - već tu nastaje jedan malo veći problem u ozbiljnijem pristupu tom fenomenu. Neki (ako već ne mnogi) od protagonista toga gibanja ne žele da ih se naziva desničarima. Jer, kako kažu, taj pojam podrazumijeva neke "malo previše" negativne konotacije (ustaštvo, politički ekstremizam itd.) s kojima oni ne bi htjeli imati ništa zajedničko.

Ali da taj fenomen postoji, da on traje i da je, dapače, u kontinuiranoj ekspanziji - to se ne može zanijekati. To je već i slijepcima sasvim jasno. Ali nitko se s tim fenomenom još ne želi uhvatiti ukoštac.

Primjerice, promocije knjiga pojedinih hrvatskih "desničara" (sa ili bez navodnika) - bilo da je riječ o novinarima, kolumnistima, književnicima ili političarima - sve više postaju prvorazredni društveni događaji na kojima se znade okupiti i po nekoliko stotina ljudi. To se ranije nije događalo, barem ne u ovolikom broju. Ili ako se i jest događalo - to je još bilo tamo negdje oko 1989. i 1990., u onim prevratničkim vremenima uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.

Eklatantan primjer su promocije najnovijih knjiga Zdravka Tomca ("Crveni predsjednik") i Tihomira Dujmovića ("Hrvatska u raljama djece komunizma"), održane u dvorani Vijenac (i susjednim dvoranama) na zagrebačkom Kaptolu. I jedna i druga uspjele su privući oko tisuću ljudi, među kojima je bio i velik broj vrlo poznatih i uglednih javnih ličnosti - pripadnika zagrebačke i hrvatske društvene, političke, kulturne, intelektualne i svake druge elite. Dujmović mi je rekao da mu je jedan od nazočnih na tom događanju, redatelj i bivši HDZ-ov političar Antun Vrdoljak, ispričao da je u gužvi koja je tom prigodom nastala najmanje 200 ljudi ostalo bez stolice, a među njima su bili, pored ostalih, i Ćiro Blažević, Miroslav Škoro i Željka Markić.

Slična se atmosfera stvara i oko najrecentnijih knjiga nekih drugih autora koji pripadaju tom - "politički desnom" ili kakvom već - krugu, poput akademika Ivana Aralice ("Smrad trulih lešina"), bivšega HDZ-ova čelnika Andrije Hebranga ("Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na RH"), novinara Vjekoslava Krsnika ("Ivo Josipović - kronologija izdaje") itd.

S druge strane, događa se i jedan drugi fenomen - u sferi "gole" ili "čiste" politike - a to je stvaranje tzv. Velike koalicije (zasad nema drugačiji naziv), grupacije od nekoliko političkih stranaka koje se okupljaju - ili su se već okupile - oko HDZ-a, predvođenog Tomislavom Karamarkom. Ne računajući sam HDZ, njih ima devet, a to su: HSLS, HSS, Hrast, HSP Ante Starčević (koji se nedavno raspao), Blok Umirovljenici Zajedno, Hrvatska demokršćanska stranka, Zagorska demokratska stranka i - što će uskoro tek biti objelodanjeno - novoosnovana stranka Anta Đapića, Demokratski savez nacionalne obnove (DESNO).

Predsjednik HDZ-a Karamarko rekao mi je da svi ti koalicijski partneri HDZ-a u svojoj ukupnoj snazi (riječ je ipak o malim strankama) nisu "teži" od 6 posto hrvatskoga biračkoga tijela, ali da će zajedno s njima HDZ na parlamentarnim izborima iduće godine gotovo sigurno osvojiti dvije trećine glasova. (I pritom mi je, moram reći, djelovao vrlo samouvjereno.)

Naravno, to političko okupljanje oko HDZ-a, koje je u tijeku, samo po sebi podgrijava ono staro i nikada dokraja apsolvirano pitanje koje je bilo na dnevnom redu još 2000. i 2001., u vrijeme tzv. Račanove koalicije (a sa Stipom Mesićem kao predsjednikom RH), a ono glasi: može li se cjelokupna hrvatska desnica ujediniti u jedan savez ili koaliciju, ili čak u jednu stranku, koja bi kao takva, složna i ujedinjena, bez nekih većih problema mogla osvojiti vlast u državi? Tada to nije išlo, iako su bili učinjeni golemi napori u tom smjeru. Jedan od lidera (tadašnje) hrvatske desnice trebao je postati i general Ante Gotovina, ali znamo kako je to završilo.

Ako svemu ovome (tj. cijelome ovom movingu) pribrojimo i veliki prosvjed branitelja u Savskoj (koji još uvijek traje, iako s nešto manjim intenzitetom nego ranije), zatim cijelu onu gužvu u Vukovaru na Dan sjećanja 18. studenoga o.g. kao i još neke događaje ili trendove - slika postaje, više-manje, kompletna i neumitno povlači za sobom pitanje: što se to zapravo događa u Hrvatskoj?

Jedan moj znanac rekao mi je da je na djelu "nova baršunasta revolucija" ili "novo Hrvatsko proljeće" koje će, kako kaže, još više uzeti maha iduće, 2015. godine.

Jedan drugi promatrač aktualnih političkih zbivanja u nas tvrdi da bi najprimjereniji naziv za sva ova događanja bio "Domoljubna koalicija"; a tako bi on nazvao i Veliku koaliciju oko HDZ-a, kada bi se njega pitalo.

Sa svoje strane, Tomislav Karamarko predlaže naziv "Hrvatsko narodnjaštvo" - tako mi je barem on sam kazao u razgovoru što smo ga ovih dana vodili u Zagrebu. Kao jedan od argumenata za takvo ime naveo je činjenicu da je HDZ unutar Europske unije član grupacije European People's Party (EPP), što je, u biti, naziv za europske demokršćane.

U neku ruku, možda bismo ovdje mogli govoriti i o pokretu, iako on - ako se uopće radi o pokretu - još nije ušao u onu višu ili razvijeniju fazu "kristalizacije", a pitanje je hoće li se to ikada i dogoditi.

Učinilo mi se da bi bilo vrlo korisno upitati neke od samih aktera svih ovih događanja i gibanja - što oni o tome misle i gdje oni vide uzroke svemu tome. Dobio sam nekoliko vrlo zanimljivih odgovora.

Dr. Andrija Hebrang misli da je ovo sasvim prirodna i logična reakcija na - kako on to procjenjuje - medijsku cenzuru ili medijsku blokadu koju je u zadnje tri godine zavela lijeva Kukuriku-koalicija, koja je na vlasti. On tvrdi da je u velikoj većini hrvatskih medija na djelu dosad nezapamćena (naravno, računajući od demokratskih promjena 1990.) medijska cenzura ili medijska blokada - i da se u takvim uvjetima jednostavno morao dogoditi, odnosno pronaći nekakav "ispušni ventil", u vidu tako masovno posjećenih promocija knjigâ onih autora koji u tim, kontroliranim medijima više nemaju slobodan pristup. Odnosno, onih koji su "zabranjeni" ili, u najmanju ruku, potisnuti na margine, slično kao što su to bili i prije 1990. Stjecajem okolnosti - ili možda bolje rečeno: po inherentnoj, unutarnjoj logici cijele ove priče - radi se, uglavnom, o "politički desnim" autorima. Odnosno o piscima i imtelektualcima čiji je svjetonazor ili političko opredjeljenje suprotno od "lijevog".

Vrlo zanimljivo objašnjenje dao mi je predsjednik relativno nove političke stranke Hrast Ladislav Ilčić, koji je nedavno prelomio (prouzrokovavši time rascjep u svojoj stranci, ali koji, kako kaže, neće uroditi većim posljedicama) i odlučio se na koaliciju s HDZ-om. On mi je rekao:

- Razlog ovome promotivno-književom boomu jest ovakva radikalna SDP-ova Vlada. Oni su se nadali da će svojim utjecajem u medijima i političkom čizmom moći ljudima nametati svoju ideologiju. I sve ovo što se sada događa zapravo je proces oslobađanja društva od jednoga takvog zaostalog ideologijskog pristupa.

Na moje pitanje neće li se time - ako ovo gibanje i ovaj "pokret" i uspije - jedna ideologija ponovno zamijeniti onom drugom, pa ćemo od jednog ekstrema tko zna po koji put otići u onaj drugi, po već poznatom i toliko oprobanom "principu klatna" (koji ništa bitno ne mijenja nabolje), Ilčić mi je odgovorio:

- Ne, ovdje nije riječ o razlici u svjetonazoru nego o činjenici da smo mi spremni prihvatiti različite svjetonazore u Hrvatskoj. Ako mi uđemo u vlast, ja ću sasvim jasno reći da sva hrvatska djeca ne moraju ići na onakav zdravstveni odgoj kakav zagovara udruga GROZD. Ja ću se i tada zalagati za to da postoje dva različita programa i da roditelji različitog svjetonazora mogu birati između jednog i drugog. Ovi koji su sada na vlasti smatraju da je samo njihova ideologija jedina ispravna, a mi mislimo da u Hrvatskoj mogu zajedno živjeti različiti svjetonazori. To je suštinska razlika između naše moderne demokratske političke ideje i zastarjele socijalističke ideje jednoumlja koju zastupaju SDP, HNS i predsjednik Josipović.

U nedjelju navečer (7. prosinca) sastao sam se s Tihomirom Dujmovićem, koji se upravo bio vratio iz Dalmacije, gdje je (sasvim konkretno: u Solinu i Trilju kraj Sinja) promovirao svoju novu knjigu. Glavni mu je promotor, sasvim sigurno ne slučajno, bio - dr. Andrija Hebrang. To je solidarnost - jedan drugoga potpomaže. Ispričao mi je, u pola sata, cjelokupnu svoju novinarsku karijeru, koja bi, maksimalno pojednostavljeno, mogla stati u jednu rečenicu: dosad mu je, kao novinaru, triput bilo zabranjivano ili onemogućavano da piše (2001. u Slobodnoj Dalmaciji, 2008. u Večernjem listu i 2012. ponovno u Večernjaku), a to se uvijek događalo onda kada bi, u svom prepoznatljivom stilu, uzeo na nišan u datom trenutku najmoćnijeg hrvatskog političara (i to kronološkim redom: Ivicu Račana, Stipu Mesića, Ivu Sanadera i Ivu Josipovića).

Rezultat svega toga je, kaže, ovo što upravo ovih dana doživljava na javnim predstavljanjima svoje najnovije knjige, na kojima puni dvorane ili crkve u Splitu, Dubrovniku, Osijeku, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Varaždinu, Sisku i drugim hrvatskim gradovima. On to objašnjava ovim riječima:

- Ovo je čisti revolt. Narod je rekao - i meni i mojim kolegama koji dijelimo sličnu sudbinu: "Shvaćamo o čemu govorite, u pravu ste!" Jednostavno je to izašlo van. U Hrvatskoj desničari imaju status kao Crnci u Americi, i netko je već jednom morao reći da je tome dosta. Po mom mišljenju, 2014. je važna kao što je bila i 1990. Odabir Josipović - Kolinda, na predsjedničkim izborima, vrlo je sličan odabiru Tito - Tuđman. Ovi su izbori referendumsko pitanje desnog političkog centra i desnice. Ako pobijedi Josipović - to će eutanazirati parlamentarnu pobjedu HDZ-a iduće godine. To jest, morat će doći do kohabitacije. A to će onda zaustaviti reforme...

Svim ovim objašnjenjima aktualnih gibanja, u kojima neki prepoznaju i obrise revolucije (doduše, ipak samo baršunaste), dodao bih još jedno - izrekao mi ga je jedan politički analitičar koji je blizak HDZ-u. On tvrdi ovako:

- Ljudi su osjetili da je država u opasnosti. To jest, da su ovi koji su na vlasti doveli državu u veliku opasnost. U takvim je uvjetima neka vrsta pobune neminovna.

Ovdje bi sada valjalo raščlaniti - odnosno odvojiti - dva relativno zasebna područja na kojima se odvijaju ti pomaci. Ili te promjene. Jedan je kulturološko-politički, i to su upravo ove spektakularne političko-literarne promocije o kojima sam govorio. Drugi je, opet, čisto politički, a on - kada malo bolje sagledamo stvari - povlači za sobom dva pitanja koja se međusobno nadopunjuju.

Prvo je pitanje: je li ujedinjavanje hrvatske desnice - tj. stvaranje "domoljubne koalicije" iliti "novoga hrvatskog narodnjaštva" - doista moguće?

A drugo je, ništa manje aktualno pitanje: je li takvo što uopće potrebno?

I već se ovdje, u samom startu, nameću dvije vrste ili dva modela odgovora. Jedan odgovor nudi HDZ i stranke koje su s njim u koaliciji. Drugi pak odgovor nudi Savez za Hrvatsku - koalicija (također desnih ili desnocentrističkih) stranaka koje su se početkom ove godine okupile oko osječko-baranjskoga HDSSB-a, a kojom, iako je već nekoliko godina u zatvoru, upravlja nekada najmoćniji slavonski HDZ-ovac Branimir Glavaš. Doduše, ne više sam jer je taj Savez odnedavna iznjedrio i svog novog lidera (vidjet ćemo je li pravi ili ipak samo "nesuđeni") - aktualnoga predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića.

Moj sugovornik iz redova HDSSB-a koji me zamolio da ga ne imenujem rekao mi je da bi za Hrvatsku bilo politički štetno, a možda i pogubno, ako bi HDZ još jednom preuzeo stvari u svoje ruke te da je, demokracije radi, prijeko potrebno da i hrvatska desnica, sama za sebe, ima dva relativno (ili sasvim) zasebna središta. Ovako mi je to obrazložio:

- Smisao je Saveza za Hrvatsku u tome da bude kontrapunkt HDZ-u - kako se u Hrvatskoj opet ne bi dogodila ista ona priča, samo s drugim akterima (ovo je bila sasvim jasna aluzija na Ivu Sanadera - op. aut.). Politički balans je potreban, nije dobro da na desnici bude jednoumlje. Stoga HDZ-u ne treba dati apsolutnu vlast u ruke. Uostalom, HDZ još nije ponudio svoj ekonomski program i platformu za izlazak iz krize; vidimo to i po tome što je gospodarski resor dodijelio HSLS-u.

Doduše, isti taj moj sugovornik priznao mi je da 90 posto običnih ljudi u narodu, na tzv. desnome političkom spektru, želi međusobno zbližavanje desnih i desnocentrističkih stranaka te da svako malo postavlja pitanje: "A što se napokon ne udružite?"

Sasvim drugačiji tip odgovora dao mi je predsjednik Hrasta Ladislav Ilčić koji se, kao što sam već istaknuo, odlučio za koaliciju s HDZ-om. On ovako rezonira:

- Bez obzira na različite procjene osobnosti Tomislava Karamarka, ostaje činjenica da je on predsjednik HDZ-a koji je dosad stvorio najširu predizbornu koaliciju - i da je tako interese Hrvatske stavio iznad interesa HDZ-a. Ona bahatost koja je dosad karakterizirala HDZ nekako se smanjila, to je stavljeno na stranu. Izvan naše koalicije, u kojoj je i Hrast, ostale su marginalne stranke koje na parlamentarnim izborima neće dobiti više od nekoliko postotaka glasova. To mislim i za Savez za Hrvatsku. On će na parlamentarnim izborima prijeći prag u najviše tri izborne jedinice. Vjerojatno samo u Slavoniji. Dobro znam što govorim, tri sam mjeseca bio s tim strankama...

Osobno mi se čini, i to čak mogu i potpisati, da će - s obzirom na ovakav raspored na hrvatskoj političkoj šah-ploči kao i na ovakav razvoj događaja - od iznimne važnosti biti kakve će poteze, idućih tjedana i mjeseci, vući predsjednik HDZ-a Karamarko. Zato sam se s njim i sastao i porazgovarao - da vidim, odnosno provjerim, kako on na sve to gleda i kakve sve poteze ima u pričuvi, tj. u neposrednom planu. Moram priznati da je bio vrlo konkretan, puno konkretniji nego što sam se nadao.

Prije svega, Karamarko se ne slaže s mišljenjem Tihomira Dujmovića da su predsjednički izbori, koji će se održati potkraj prosinca, toliko važni i presudni. Čak i ako Josipović na njima pobijedi - smatra Karamarko - HDZ-ova će (kako on očekuje: uvjerljiva) pobjeda na parlamentarnim izborima 2015. njegovu (možebitnu) pobjedu bitno neutralizirati.

- Kolinda, tj. njezina pobjeda - rekao mi je Karamarko - nama mijenja ambijent, to je neosporno, ali Kolinda ipak nije preznačajna, to nije tako "fatalna priča", kao što se govori.

Karamarko mi je ovime htio poručiti da je HDZ psihološki pripravan i na eventualan Kolindin poraz (iako, kako je naglasio, svi u HDZ-u čvrsto vjeruju u njezinu pobjedu), te da to ni na koji način neće omesti HDZ u njegovim pripremama za predstojeće parlamentarne izbore.

Da bi mi ilustrirao, odnosno potkrijepio, tu svoju i HDZ-ovu odlučnost i samouvjerenost, Karamarko mi je otkrio nekoliko najznačajnijih mjera i poteza što će ih on osobno, zajedno s vodstvom stranke, povući u idućih godinu dana (neke prije a neke, podrazumijeva se, neposredno nakon parlamentarnih izbora i svog, tj. HDZ-ova, pretpostavljenog dolaska na vlast). Izdvojio bih njih četiri.

Prvo, 1. lipnja 2015. HDZ će u svojim stranačkim redovima napraviti simulaciju svog osvajanja vlasti - pa će, uz ostalo, napraviti "hodogram što radimo po ministarstvima i koje sve zakone mijenjamo".

Drugo, kad (i, naravno, ako) dođe na vlast, HDZ će se upustiti u rekonstrukciju institucije predsjednika RH. Po novome, tj. po Karamarakovome, ići će se na kancelarski sustav, a predsjednik Republike će se ubuduće birati u parlamentu, a ne neposredno.

- Kolindi ćemo, bude li izabrana za predsjednicu, dati da odradi svoje, a dalje će se ići po novom sustavu. Sve vitalne izvršne funkcije moraju se nalaziti u Vladi, uključujući i imenovanje veleposlanika.

Treća je mjera stavljanje dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, u Ustav RH. Karamarko mi je to ovako obrazložio:

- Ja svakako hoću staviti dr. Tuđmana u Ustav. Nije Tuđman baština HDZ-a, on je baština hrvatske povijesti - i zato ga i želim staviti iznad stranačkih funkcija. Ne možemo Tuđmana izjednačavati s ostalim stranačkim prvacima, poput Račana ili Budiše...

I četvrto - ovo je jedan od onih poteza koji će, po prirodi stvari, uslijediti prije izbora - HDZ će, najvjerojatnije oko 1. ožujka 2015., javno predstaviti prve konture svog programa. Karamarko smatra da nema potrebe da to čini ranije, a to, kaže, nije ni moguće - budući da "treba posložiti sve kockice, odnosno mozaik mora biti logičan". To ujedno znači da HDZ neće obznaniti svoju "Vladu u sjeni" - ili kako da to nazovemo - sve dok ne bude čvrsto definiran i objelodanjen njegov izborni program. Neki će možda time biti razočarani, ali Karamarko je tako odlučio, i tako će vjerojatno i biti.

Jedna od razočaranih bit će - a tko zna, možda i neće - dojučerašnja liderica HSP-a Ante Starčević i aktualna zastupnica u Europskom parlamentu Ruža Tomašić. Sastao sam se s njom, proteklog vikenda, u centru Zagreba, da vidim kako i ona diše. Priopćila mi je neke vrlo zanimljive stvari.

A uopće nije nevažno kako će se Ruža Tomašić idućih mjeseci postaviti i kojem će se taboru definitivno prikloniti - sada, kad se HSP AS raspao a ona već krenula u osnivanje nove, Hrvatske konzervativne stranke (čiji će se osnivački sabor, kako mi je najavila, održati u ožujku 2015.). Ako ta njezina nova partija uđe u HDZ-ovu tzv. Veliku koalicija (čime bi taj savez narastao na okruglih 10 stranaka), to bi bila velika stvar za Karamarka i njegove planove; naprotiv, opredijeli li se drugačije, HDZ bi se (iako ne nužno) mogao naći u problemima.

Jer Ruža Tomašić - na to me mnogi upozoravaju - nije bilo tko. Pored ovoliko izdanja ili inačica HSP-a koliko ih danas ima (sama R.Tomašić nabrojala mi je u dahu njih šest), ona je i dalje jedini pravi simbol za HSP ili jedini autentičan HSP-ov brand, pa kad se izgovori sama riječ "Ruža", misli se automatski na njih - na pravaše. Pa iako njezina nova, Hrvatska konzervativna stranka, kako mi reče, formalno neće biti sastavni dio te (ipak malo previše) razgranate pravaške obitelji, u svojoj biti ili po svojoj specifičnoj težini to će biti (ili bi trebala biti) to: prava i jedina uistinu vjerodostojna hrvatska pravaška stranka. A to onda neumitno povlači za sobom pitanje: kakva je to Velika koalicija - mislim pritom na ovu HDZ-u, tj. Karamarkovu - koja u svojim redovima nema njih, tj. pravaše?

I to upravo nju, Ružu Tomašić, čiji je ugled među biračima crno na bijelom bio verificiran na ovogodišnjim izborima za Europski parlament (bila je prva na zajedničkoj listi s HDZ-om i HSS-om), a ne tamo nekakve ostatke ostataka HSP-a AH, od kojih možda već sutra neće biti ništa.

Pitao sam je, dakle, vrlo otvoreno što je odlučila ili što će uskoro odlučili. Dala je mi zagonetan, odnosno dvosmislen odgovor:

- Ja ću se postaviti onako kako se HDZ bude postavio prema mojim zahtjevima. Ako pokažu da je sposobnost iznad podobnosti, onda je to super, ali ako im je vlast zanimljiva samo radi vlasti, onda ja tu sebe, iskreno, ne vidim. Imam jedan prigovor na njihov račun: "vlada u sjeni" se već trebala formirati, budući ministri bi već sada trebali razmišljati o onome što ih čeka kad budu postavljeni na svoje funkcije, a ne da se to radi u zadnji čas. Mislim da HDZ u to ne ulazi onoliko ozbiljno koliko bi trebalo. S druge strane, podržala sam Kolindu u predsjedničkoj kampanji, ali sam je i savjetovala da se mora potruditi da privuče i one glasače, njih 50 posto, koji se još nisu opredijelili i koji inače ne izlaze na izbore. Smatram da je njezina kampanja trebala biti drugačija, HDZ ju je previše sputao svojim stranačkim okvirima... Ovo su ozbiljna vremena, nema više vremena za zafrkancije!

Između redaka, međutim - a na taj su me zaključak uputili i neki moji sugovornici - dalo se primijetiti da je Ruža Tomašić u ovome trenutku ipak (možda i puno) bliža Karamarku i njegovoj, tj. HDZ-ovoj koaliciji nego bilo kojoj drugoj opciji...

 

 

 

 

Who is Who na desnici, ili: Domoljubna koalicija, ili: Hrvatsko narodnjaštvo

 

 

 

Tomislav Karamarko

Četvrti je po redu predsjednik HDZ-a (nakon Tuđmana, Sanadera i J.Kosor), a sada stvara i tzv. veliku (narodnjačku) koaliciju s kojom će iduće godine izaći na parlamentarne izbore. U zadnje dvije godine uspio je konsolidirati stranku, nakon one velike krize u koju je HDZ zapao nakon adbikacije, a kasnije i uhićenja Ive Sanadera. Iako ga mnogi svrstavaju u izrazito desne političare, zbog njegovih poznatih stavova oko lustracije, komunizma i titoizma, glavna je njegova briga ipak, čini se, usmjerena na gospodarski oporavak države, ako HDZ nakon izbora dođe na vlast, a on postane premijer.

 

Branimir Glavaš

Iako je osuđen na 8 godina zatvorske kazne - kaznu služi u KPZ-u u Mostaru - on je i dalje vrlo važan politički igrač u Hrvatskoj. Iz zatvora upravlja svojom strankom, HDSSB-om, a u znatnoj mjeri kontrolira i procese u Savezu za Hrvatsku, iako se tamo za lidera nametnuo Milan Kujundžić. Bit će zanimljivo vidjeti kakvu će političku budućnost imati nakon povratka iz zatvora. Mnogim iskonskim desničarima, sklonim integralnom hrvatstvu, smeta njegov slavonski regionalizam.

 

Ruža Tomašić

Sve donedavna bila je predsjednica HSP-a Ante Starčević, a sad osniva novu, Hrvatsku konzervativnu stranku. No kako god bilo, mnogi je i dalje smatraju jedinom pravom i dosljednom pravašicom na hrvatskoj političkoj sceni. Doima se kao osoba kojoj je iskreno stalo do hrvatskih državnih interesa, više nego do neke svoje osobne slave. Na izborima za Europski parlament o. g. postigla je najbolji rezultat na svojoj listi (HDZ - HSS - HSP AS).

 

Ladislav Ilčić

Zajedno sa svojom sestrom Kristinom Pavlović, predsjednicom udruge GROZD, jedan je od poticatelja i kreatora novog, alternativnog civilnog društva u Hrvatskoj, utemeljenog na tradicionalnim, konzervativnim i demokršćanskim vrijednostima. No odnedavna je zakoračio i na teren politike, transformiravši prvobitni pokret Hrast u političku stranku Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku, s kojom će na idućim izborima, a u koaliciji s HDZ-om, pokušati osvojiti nekoliko saborskih mandata. 

 

Milan Kujundžić

Jedan je od tri ozbiljna kandidata za predsjednika Republike. Predsjednik je male stranke Hrvatska zora - stranka naroda, no u ovoj je predsjedničkoj kampanji izrastao i u lidera Saveza za Hrvatsku, iako su mnogi čvrsto uvjereni da tom koalicijom i dalje iz zatvorske sjene upravlja Branimir Glavaš. Njegova predsjednička kandidatura realno najviše smeta HDZ-u, jer u toj stranci računaju da će u konačnici uzeti određen broj glasova Kolindi Grabar Kitarović, odnosno "pokloniti" ih (u drugome izbornom krugu) Ivi Josipoviću.

 

Ivić Pašalić

Nije više politički aktivan u doslovnom smislu riječi, ali je i dalje vrlo utjecajna politička figura na desnome kraku hrvatske političke scene. Ima krug svojih istomišljenika i u HDZ-u i u Savezu za Hrvatsku, pa i u nekim HSP-ovima. Neki ga čak doživljavaju kao "nekog drugog Kujundžića" u HDZ-ovu biračkom tijelu, u kojem ga i dalje poštuju i uvažavaju, no ima i onih koji od njegove karizme poprilično zaziru - pa možda i zato predsjednik HDZ-a Karamarko još nije poradio na tome da ga ima blizu sebe, u svojoj stranci (a pitanje je hoće li to ikada učiniti). U zadnjih godinu ili dvije dana, vrlo je aktivan, kao laik, u Katoličkoj crkvi - prije svega, u kršćanskoj zajednici Kristofori.

 

Anto Đapić

Sve je zbunio svojim iznenadnim povlačenjem iz utrke za predsjednika Republike dan prije nego što je trebalo predati minimalnih 10.000 potpisa da bi se uopće steklo formalno pravo na kandidaturu, pa se pitaju zašto taj potez nije povukao u subotu, na dan predaje potpisa. Javnost iz toga izvlači zaključak da nije niti uspio prikupiti sve potrebne potpise pa da je zato odustao. Uživa status kontroveznog pravaša, mnogi ga kritiziraju da je srozao ugled HSP-a.

 

Danijel Srb

Prezueo je HSP nakon Anta Đapića, s misijom da tu stranku preporodi pa da ona opet bude ono što je bila nekada, u svojim najboljim danima (naravno, u razdoblju od 1990. naovamo). No pitanje je koliko je u tome uspio. Sa svojim je HSP-om zasad u Savezu za Hrvatsku, koji je stvoren kao kontrapunkt HDZ-u. Poznat je po svom euroskepticizmu: njegova je stranka bila jedina u Hrvatskom saboru koja je zagovarala prekid pregovora oko ulaska u Europsku uniju.

 

Luka Podrug

Politički je tajnik Hrvatske čiste stranke prava, no objektivno je njezin pravi lider i daleko najpoznatiji član. Njegov je teren djelovanja u Splitu, gdje je već dugo vijećnik u splitskome Gradskom vijeću. Trenutačno oponira splitskom gradonačelniku Ivi Baldasaru. God. 2000 bio je suorganizator velikog skupa na splitskoj rivi "Svi smo mi Mirko Norac".

 

Marijana Petir

Potpredsjednica je HSS-a i hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu. Uz Prirodno-matematički fakultet, završila je i Katoličko-bogoslovski fakultet u Zagrebu, te je, uz svoje poznate stavove, s pravom stekla status katoličke političarke koja promiče kršćanske i demokršćanske vrijednosti. Postigla je vrlo dobar rezultat na izborima za Europski parlament o.g..

 

Stjepo Bartulica

Jedan je od lidera Novih konzervativaca, inače po rođenju Amerikanac (St. Joseph, Missouri). Profesor je političke filozofije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, predsjednik građanske udruge Centar za obnovu kulture (COK), a usto i povjerenik predsjednika Josipovića za vjerske zajednice. Zamjetno je distanciran od aktualnih gibanja na hrvatskoj desnici, a puno više senzibiliziran za neka druga ne striktno politička i ideološka pitanja - npr. ona s područja gospodarstva i kulture. Zastupa limited government koncepciju upravljanja državom i društvom za razliku od big goverment pristupa koji dominira u Hrvatskoj, bez obzira o kojoj se stranci radilo.

 

Vice John Batarelo

Zajedno sa Stjepom