Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
U posljednjih godinu ili dvije dana (neki će reći da je to počelo već 2009. na 2010.) svjedočimo jednoj vrlo zanimljivoj i u svakom slučaju nesvakidašnjoj pojavi na hrvatskoj javnoj i intelektualnoj sceni. Riječ je o tome da su u prvom, najisturenijem ili najofanzivnijem planu ekonomisti, dapače ekonomisti liberalne (a neki će tome dodati i pridjev: libertarijanske) provenijencije.
Država je u velikoj gospodarskoj krizi, Vlada i oporba ne uspijevaju naći najefikasnija rješenja, i sada se upravo njih najčešće pita. Kad kažem "njih", mislim na protagoniste dotične scene: ekonomske analitičare, sveučilične profesore ekonomije, bankovne i financijske stručnjake, razne ekonomske aktiviste, bloggere-entuzijaste, poduzetnike, novinare, komentatore, publiciste, PR-djelatnike, filozofe...
Njih možda i nema toliko mnogo (kad bismo ih sve izbrojali, došli bismo do brojke od oko 20-30), ali su vrlo prisutni u javnosti, vrlo utjecajni, ali, što je najvažnije, i vrlo (intelektualno) kapacitirani da odgovore (gotovo) na sva pitanja koja hrvatske građane i cjelokupnu hrvatsku javnost u ovome trenutku najviše zanimaju. Kao (možda) nikada dosad, barem otkako Hrvatska postoji kao samostalna država, ekonomija je naprosto - cool.
Znanstvena (ali i praktična) disciplina koja se još dojučer činila nezanimljivom i dosadnom (i stoga rezerviranom samo za najuži krug eksperata koji, navodno, govore samo njima razumljivim metajezikom) odjedanput je u samom središtu interesa, i gotovo da postaje živopisnijom, pa i popularnijom, od onoga dijela javne i medijske scene koji se bavi "čistom" politikom, ili pak nekim drugim područjima, temama ili sektorima koji nemaju nikakve veze s ekonomskim.
U početku sam, možda, i sam bio pomalo skeptičan prema tom trendu jer me on podsjetio na nešto što sam, kao novinar, već (čak i nekoliko puta) vidio ili doživio, u proteklih nekoliko desetljeća, otkako se bavim novinarstvom.
Izdvojit ću jedan signifikantan događaj iz 1989., kada sam još pisao za magazin Start. Tadašnji glavni i odgovorni urednik tog časopisa, Marjan Jurleka, rekao je na jednome redakcijskom sastanku da je politike (s naglaskom na međunacionalne sukobe u Jugoslaviji, koji su tada bili u centru pažnje) dosta, da je to uglavnom već iscrpljena i apsolvirana tema, da od toga nema nikakve koristi i da je krajnje vrijeme da se okrenemo - ekonomiji. Odnosno, ekonomskim temama. Dakle, onome od čega živimo.
Mi, novinari, smo se s time složili, dapače to smo čak i oduševljeno prihvatili - ali što se nakon toga dogodilo? Već iduće, 1990., dogodili su se prvi parlamentarni izbori (nakon Drugog svjetskog rata) u Hrvatskoj, Hrvatska se izdvojila iz Jugoslavije i postala samostalna država, a 1991. je izbio rat. Najprije u Hrvatskoj, a zatim i u Bosni i Hercegovini. I kako ćeš se ti sada, u takvim izvanrednim, dapače ratnim (a onda i poratnim) okolnostima, baviti ekonomijom?
Odonda pa sve do danas slušamo, više-manje, jednu te istu priču: dosta je bilo politike, dosta je bilo ratova i sukoba, dosta je bilo političara i njihovih nikada zadovoljenih taština, kucnuo je čas da se napokon okrenemo pravim i životnim temama, među kojima je najvažnija i kudikamo najozbiljnija - ekonomija. A onda se opet dogodi neki (tko zna koji po redu) prevrat, dođu ovi ili oni izbori, dođe na vlast ova ili ona politička stranka ili koalicija - i sve se opet vrati na staro. Politika kao da se jednostavno ne da sa svojega, stvarno ili tobože, posvećenog pijedestala.
Tako je, barem, bilo do sada. Još od onih posljednjih godina postojanja SFR Jugoslavije naovamo. Međutim, što više i što dublje razmišljam, to postajem uvjereniji da su ova najaktualnija gibanja na našoj javnoj i intelektualnoj sceni, o kojima ovdje govorim (tj. u kojima glavnu ulogu preuzimaju ekonomisti, i to ekonomisti liberalnoga usmjerenja), ipak nešto sasvim drugo, što neće potrajati - kako se to obično kaže - "samo jedno ljeto". Nego da će to uroditi i nekim puno krupnijim i dalekosežnijim posljedicama, o kojima mnogi zasad i ne sanjaju. I zato taj fenomen svakako zaslužuje da se o njemu kaže nešto više, a za početak (barem) da se prizna da se tu uistinu radi o - fenomenu.
Prije svega, da vidimo tko tu sve spada. Nakon razgovora s većim brojem pripadnika i protagonista te scene, napravio sam - zajedno s njima - sljedeću podjelu ili klasifikaciju koja se sastoji od ukupno 11 područja (ili skupina).
U skupini br. 1 nalaze se ekonomisti u užem smislu riječi (mahom, ali ne i isključivo, sveučilišni profesori), a to su: Velimir Šonje, Vuk Vuković, Željko Lovrinčević, Ante Babić, Vedrana Pribičević, Maruška Vizek i Katarina Ott.
U drugoj su skupini političari - ali političari striktno okrenuti ekonomiji i ekonomskim temama i problemima: Martina Dalić, Josip Budimir i Goran Vojković.
U skupini br. 3 su poduzetnici, među kojima su najeksponiraniji Saša Cvetojević i Nenad Bakić.
U skupini br. 4 je filozof i antropolog - usamljen u ovakvoj orijentaciji među profesorima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu - Darko Polšek.
U petoj su skupini novinari (u užem smislu riječi): Željko Kardum, Gojko Drljača, Ivan Brodić i Matija Babić (potonji je vlasnik najposjećenijega portala u Hrvatskoj, index.hr-u).
Šestu grupu sačinjavaju komentatori Aleksandar Musić i Borislav Ristić.
U sedmoj su grupi politički analitičari Davor Huić i Marko Rakar.
Osobito je dinamična skupina br. 8, koju reprezentiraju blogeraši Krunoslav Gašparić, Krunoslav Šarić, Luka Popov i Hrvoje Serdarušić (ali i mnogi drugi, poznati i manje poznati pisci, analitičari i aktivisti).
U 9. smo skupinu svrstali tzv. anonimne blogove (kod kojih se ne zna tko im je vlasnik i tko na njima piše), među kojima su najčitaniji: "Tko je John Galt", "Intelektualac", "Usporedbe" i "Nedjeljni komentar".
Slijede potom, pod rednim brojem 10, Facebook grupe, među kojima su najpopularnije, odnosno najrasprostranjenije (s najviše followera) "Libertarijanci koji govore naški" i "Croatian Economists and Friends".
A tu je, naposljetku, i tzv. "stara garda", u koju su moji sugovornici svrstali Ivu Banca, Zdravka Petaka i Zorana Kurelića.
Naravno, kada bi netko drugi radio podjelu ovakvoga tipa, uvrstio bi, možda, neka druga imena, a neka bi od ovih nabrojanih izostavio - iako sumnjam da bi došlo do krupnijih razmimoilaženja. Netko bi, zasigurno, ovdje još stavio investitora Hrvoja Prpića, šefa Ureda Ruže Tomašić Matu Mijića, bivšeg novinara-izvjesitelja Večernjeg lista a sadašnjeg vrsnog poznavatelja svjetskog tržišta srebrom i zlatom Svena Sambunjaka, bloggera i publicista Romana Bolkovića (koji je, kažu, sve bliži i bliži liberalnim ekonomistima) - međutim, mi ćemo ostati na ovoj i ovakvoj klasifikaciji, kakvu sam napravio zajedno s protagonistima scene o kojoj se radi (i koju su oni, na određen način, u konzultacijama sa mnom, "parafirali", tj. odobrili za javnu upotrebu).
Klasifikaciju, međutim, ne treba shvatiti previše strogo i previše doslovno. Blogove, primjerice, ne pišu samo oni koje smo u ovoj podjeli izravno svrstali pod "bloggere", nego i mnogi drugi s ovoga (šireg) popisa. Primjerice, i političarka (nezavisna saborska zastupnica) Martina Dalić ima svoj blog, ima ga i mlađahni profesor ekonomije Vuk Vuković, ima ga (točnije, ima osobnu web-stranicu) i filozof Darko Polšek, ima ga i poduzetnik Nenad Bakić...
Dapače, blog Nenada Bakića, koji se zove "Eclectica", najposjećeniji je od svih - barem kada je o ovoj grupaciji intelektualaca riječ - pa je samo u siječnju o.g. zabilježio rekordnih 370.000 posjeta. Usporedbe radi, web-stranica Banka.hr imala je u istome mjesecu samo 60.000 posjeta (unatoč svim svojim ogromnim resursima),
A s druge pak strane, neki (da ne kažem mnogi) od rečenih intelektualaca i analitičara (ili, recimo, poduzetnika) relativno često (i to sve češće) objavljuju svoje članke i komentare i u pojedinim tiskanim ili elektroničkim medijima - iako nisu po vokaciji novinari ili publicisti. Nenad Bakić, Krunoslav Gašparić i Krunoslav Šarić, primjerice, pišu za Jutarnji list (ili neku drugu novinu u sastavu EPH), Vuk Vuković objavljuje komentare na tportal.hr-u, Velimir Šonje piše za časopis Politička misao i brojne druge publikacije itd.
Scena je vrlo razgranata i višedimenzionalna, tako da svako pretjerano pojednostavljivanje ili shematiziranje može, barem jednim dijelom, zamračiti pravu sliku, odnosno njezin puni smisao.
Pokušajmo sada odgovoriti na pitanje: radi li se ovdje o (svojevrsnom) pokretu - ili je, možda, ipak riječ o nekoj drugoj vrsti pojave, za koju kategorizacija "pokret" baš i ne bi bila najprimjerenija?
Jedan dio aktera ove scene - uočio sam - voli ovome gibanju pridavati dimenzije "pokreta". Pa makar i pod navodnicima. To se ponajprije može reći za blogeraše, koji su, po mnogo čemu, i najživopisniji i najdinamičniji odvojak ove scene ili ovoga kružoka.
Neki drugi su, međutim, puno oprezniji pa umjesto riječi "pokret" radije biraju neke druge izraze koji, po njima, puno jasnije i preciznije označavaju o čemu se ovdje zapravo radi.
Doktor pravnih znanosti, predsjednik Odbora za zakonodavstvo, pravosuđe i upravu u HNS-u te predavač na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu, Goran Vojković - čije članke i komentare sve češće čitamo na portalu Matije Babića index.hr - smatra da ovo nije pokret u pravom smislu riječi, nego, kako mi je rekao, "ekonomsko-svjetonazorski smjer".
Mlada pak ekonomistica Vedrana Pribičević, koja predaje na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, osobno više preferira izraz "broad consensus" ("široki konsenzus"), a sličnu mi je (ili čak istovrsnu) definiciju dao i redoviti profesor sociologije na Studiju antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Darko Polšek, koji je, objašnjavajući mi o čemu se ovdje zapravo radi, posebno naglasio:
- Volio bih da se ovo ne zove "pokret", jer je tu riječ u nas zaposjela ljevica, a ima i loše konotacije kada se odnosi na desnicu (Tea Party, Za obitelj). Radije bih da se to zove "svjetonazor" ili, još bolje, "libertarijanska filozofija" koju prihvaća jedan dio naše intelektualne scene. I bilo bi za očekivati da se u nekom trenutku taj "broad consensus" pretvori u stranku, jer već niz godina građani koji smatraju da je opseg države prevelik već dugo nemaju svog kandidata. Ali sudeći po uspjehu stranaka tog "svjetonazora" u Europi i šire, ti će se glasači i dalje morati zadovoljiti nekim "Ersatzom", nadomjestkom...
Ono drugo što ovdje svakako treba apostrofirati jest to da u ovoj priči nema nikakvog centra ili nekog, uvjetno rečeno, "pokretača" ili "vrhunaravnog vođe". Scena se u znatnoj mjeri razvila spontano, po pravilima - simbolički rečeno - koncentričnih krugova. O tome mi je jedan od njezinih najistaknutijih protagonista, politički analitičar i vlasnik PR-agencije Briefing Davor Huić (koji je ujedno i suutemeljitelj Udruge poreznih obveznika Lipa) rekao:
- Liberalizam nije neka posebna ideja nego ideja, rekao bih, neke normalnosti. To je čisti "mainstream mainstreama", ništa ekstremno. I ako smo mi sada došli u poziciju da neki u nama vide "desni ekstrem", to dovoljno govori o tome koliko je naša zemlja otišla sasvim ulijevo. To što mi pišemo i za što se mi zalažemo, to u drugim zemljama svi znaju, to je samo u Hrvatskoj mogla postati specifičnost. Ja se, vidite, nikada ne bih bavio ovakvom vrstom javne djelatnosti da nisam došao do zaključka da je liberalna demokracija u Hrvatskoj ugrožena!
A treće je bitno pitanje na koje ovdje valja odgovoriti - zašto je ta scena (ili taj pokret, ukoliko je riječ o pokretu) uopće nastala. Na nj se može dati nekoliko odgovora, koji se, međutim, međusobno ne moraju isključivati (naprotiv).
Najčešći i najopćenitiji odgovor glasi da je on reakcija na (prenaglašeno) skretanje hrvatske države, hrvatskoga društva i hrvatskoga javnog mnijenja ulijevo. Odnosno, na takav pristup hrvatskom gospodarstvu (i razvoju hrvatskog društva općenito) koji preveliki naglasak stavlja na ulogu države (i državnog intervencionizma), što, po prirodi stvari, uvijek ide nauštrb (kreativne i svake druge) slobode pojedinca.
Tu se osobito ističu dva čimbenika ili dvije (recimo) tendencije. Prvo, u Hrvatskoj je dugo vremena (od 1945. do 1990.) i službeno bio "na vlasti" socijalizam (pa makar i onaj tzv. "samoupravni"), čije su natruhe i ostaci i danas vrlo jaki. A drugo, ekonomska i financijska kriza koja je Hrvatsku, ali i cijeli svijet, potresla još 2008. na 2009. - a koja se kod nas, za razliku od ostatka svijeta, nažalost i dalje produbljuje - dodatno je povukla za sobom jačanje animoziteta prema kapitalizmu i kapitalističkome društvenom modelu kao takvome, a u korist socijalizma ili socijalizmu bliskih rješenja.
Tu se obično spominje i ta, naizgled paradoksalna, činjenica da su obje najveće političke stranke u Hrvatskoj, i SDP i HDZ, u biti i po svojoj naravi - socijalističke. A one koje se izričito zalažu za liberalnu ekonomiju - HNS, HSLS i IDS - te su ili u velikoj krizi ili su po svom značaju ili dometu lokalnoga karaktera.
Jedan od mojih sugovornika, Goran Vojković, posebno mi je istaknuo da je ovaj sadašnji liberalno-ekonomski trend ili smjer na javnoj i intelektualnoj sceni u Hrvatskoj ponajprije reakcija na, kako je rekao, potpuno pogrešnu politiku Slavka Linića i Radimira Čačića u prvoj godini mandata sadašnje Vlade (2012.), koji su smatrali, i svojski na tome radili, da će Hrvatsku iz postojeće krize izvući nitko drugi, ili ništa drugo, nego - državne tvrtke, odnosno državna ili javna poduzeća.
- To je bila sasvim pogrešna orijentacija - rekao mi je Vojković. - Državne tvrtke, poput HEP-a, HAC-a, Jadrolinije, Croatia Airlinesa itd., moraju postojati, neke od njih mogu i pomoći, ali one po defaultu nikako ne mogu biti nositelji razvoja. Ta kako će one izvući Hrvatsku iz ove krize kada su i same deformirane?!
Međutim, ima tu još jedan moment, koji je djelovao - i koji i sada djeluje, a još će više djelovati u skoroj budućnosti - sasvim neovisno o krizi u kojoj se nalazimo. Značajan dio mojih sugovornika, protagonista scene o kojoj je riječ, sažeo ga je u sintagmu - "sukob generacija".
Profesorica Vedrana Pribičević ima, primjerice, ovakvo mišljenje:
- Ovdje je prvenstveno riječ o smjeni generacija. U medije polagano pristižu pojedinci koji su svoje titule stekli u kapitalizmu, počinju s objavljivanjem u stranim časopisima i time se uključuju u modernu ekonomsku misao. Danas ipak možete biti slobodni u izražavanju svog mišljenja ako je ono bazirano na ekonomskim znanstvenim faktima. Tu je, dakako, pomogao i internet, te dostupnost informacija. Svi vrhunski ekonomisti pišu svoje blogove koji su dostupni širokom čitateljstvu, a često se dogodi da čak i nobelovci odgovaraju na komentare ispod postova. Danas je svjetska ekonomska debata liberalnija nego ikada,
Gotovo identičan odgovor dao mi je i kolega prof. Pribičević iz Zagrebačke škole ekonomije i managementa - "supermladi" ekonomist (rođen je 1988.), ujedno i blogeraš, Vuk Vuković. On je, u razgovoru sa mnom, naglasio kako je "dvadesetak godina nakon rata izrasla nova generacija intelektualaca, obrazovana u inozemstvu ili pod velikim utjecajem dominantnih i uspješnih ideja sa Zapada", koja se jednostavno "ne miri s kolektivističkim upravljanjem ekonomijom koje proizvodi krizu, s dominirajućom koruptivnom, klijentelističkom i rentijerskom strukturom koja generira socijalno propadanje".
Uvjerljivosti Vukovićeva iskaza svakako pridonosi i ta činjenica da je on ekonomiju magistrirao na londonskome LSE-u te da svoje stručne članke (uz redovito pisanje za tportal.hr) objavljuje u vodećim inozemnim časopisima.
Sa svoje strane, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Darko Polšek (jedan, kako kažu, od vrlo rijetkih u akademskom životu Zagreba i Hrvatske koji nije inficiran socijalističkim ili socijalizmu bliskim idejama) rekao mi je kako je "liberterski (ili liberalni) svjetonazor najakutniji u vremenima kada ljudi postaju svjesni da su i sami krivi što su državni proračuni 'neuravnoteženi', i što se više trošilo negoli što se imalo" - a mi, eto, imamo tu (ne)sreću, ili tu "čast" ili "privilegiju", da živimo upravo u tom i takvom vremenu (pri čemu je i više nego jasno da iz njega nećemo tako skoro izaći).
Međutim, od čitave ove liberalno-ekonomsko-intelektualne scene ne bi, najvjerojatnije, bilo ništa da ne živimo u jednoj već malo zrelijoj i naprednijoj (pod)etapi, ili "podepohi", informacijskoga doba kada su internet i društvene mreže postali sastavni i nerazdvojni dio našega svakodnevnog života. O tome prilično uvjerljivo svjedoči kronologija njezina nastanka, koju ću, u najbitnijim crtama, izložiti u nastavku teksta.
Napominjem da je ovo prvi put da se ova, dosad posve nepoznata i neistražena, kronologija iznosi u javnosti.
Sve je počelo 2009., kada je pokrenut prvi libertarijanski blog u Hrvatskoj, pod nazivom "Nedjeljni komentar". On i danas postoji, iako više nije onoliko aktivan kao ranije. Čini se da ga je pokrenuo netko tko se profesionalno bavi financijama (još uvijek nije otkriven identitet te osobe).
Usput, jedna mala digresija: većina protagonista ove scene ne voli da ih se naziva "libertarijancima" (to čak smatraju svojevrsnim "svetogrđem"). Oni se naprosto smatraju "liberalima" (ili "klasičnim liberalima"), te vole naglašavati da je libertarijanizam (ipak) ponešto "ekstremnija" (čitaj: tržišno eksplicitnija) pozicija ili orijentacija koja je, u prvome redu, karakteristična za SAD i tamošnji vrlo specifičan ili čak unikatan politički, odnosno političko-ekonomski milje (njezin je najpoznatiji predstavnik republikanski kongresmen Ron Paul). Dodatnu zbrku u upotrebi ove terminologije stvara okolnost da se riječ "liberal" u SAD-u koristi za orijentaciju blisku onoj koja se u Europi naziva "socijaldemokratskom", tako da mu pojam "libertarijanizam" ovdje zapravo dođe kao inačica za (pravi ili nepatvoreni) liberalizam - ali (ipak) liberalizam na američki način.
U ožujku 2009. sa svojim je blogom, "Eclectica", krenuo i poduzetnik, i stručnjak za investicije, Nenad Bakić. Vrlo je zanimljiva sadržajna evolucija njegova bloga: Bakić je u početku pisao isključivo o financijskim temama (tj. o tržištu kapitala, dionicama itd.), zatim je prešao i na makroekonomske teme, a danas se ne ustručava pisati ni o onim temama koje se obično nazivaju "politekonomskim".
U travnju 2011. startao je blog "Usporedbe". Njegov je tvorac jedan od najvažnijih, ali isto tako i najmisterioznijih aktera cijele ove priče. Njegovo je ime Šimun (prezime mu znaju samo njegovi najbliskiji prijatelji i suradnici), po zanimanju je informatičar, a danas više ne živi u Hrvatskoj nego u - Gibraltaru. U danima pokretanja svog bloga radio je u jednoj banci u Zagrebu.
Šimun je bio među prvima na društvenim mrežama u Hrvatskoj koji je počeo pisati o rastrošnosti države, o ulozi koju bi država trebala imati u našim životima i o sličnim, više ili manje, "tabuiziranim" temama.
A onda, u siječnju 2012. blog pokreće i Šimunov kolega - čovjek (mladi čovjek, da ne kažem mladić) koji je s njim sjedio u istom uredu iste banke! Njegov je identitet, međutim, poznat: to je Krunoslav Gašparić (34 god.), koji će 2014. na 2015. postati (i) jednim od utemeljitelja Udruge Lipa. Njegov se blog zove "Kapitalac".
Gašparić je, usput rečeno, jedan od onih predstavnika ove scene koji ne bježi od pojma "libertarijanizam" (dapače, podnaslov njegova bloga glasi "dosljedni libertarijanac"), tako da se istodobno smatra i "klasičnim liberalom" i "libertarijancem". A na naslovnici svojega bloga posve otvoreno (tj. crtežima) otkriva tko su mu uzori: To su: Milton Friedman, Benjamin Franklin, Adam Smith, Margaret Thatcher, Ronald Reagan, Friedrich von Hayek i Ludwig von Mises.
Sam je Gašparić podrijetlom iz radničkog naselja Remetinečki gaj, na periferiji Zagreba.
Na prijelazu iz 2011. u 2012. počinje nova faza u razvoju internetom i društvenim mrežama potaknute i posredovane liberalno-ekonomske scene u Hrvata: to su njihova živa, neposredna sastajanja i druženja u pivnicama "Medvegrad", i to kako onoj u Adžijinoj, tako i onoj u Ilici. Ta su se druženja odvijala pod mottom "Pivo i kapitalizam".
Pokretač i glavni moderator tih sastajanja bio je, i ovaj put, tajanstveni informatičar Šimun, a na njima se znalo okupiti i do 40 (mahom mladih) ljudi, i to iz najrazličitijih profesija. Bilo je tu i liječnika, i doktora znanosti, i ekonomista, i novinara, i inženjera građevine, i inženjera elektrotehnike - nekog striktnog pravila, što se zanimanja tiče, nije bilo. Vrhunac tih okupljanja zabilježen je u ljeto 2012.
Nakon toga broj blogova posvećenih (liberalnoj) ekonomiji povećava se aritmetičkom progresijom. Primjerice, vrlo čitani blog "Monopolizam" pokreće mladi Slavonac (rođen 1982. u Požegi) Krunoslav Šarić, ekonomist koji je danas zaposlen u jednoj velikoj telekom tvrtki.
Kreće i blog "Antemurale libertatis" ("Predziđe slobode"), vlasnik kojega je stanoviti Mate (moguće je da mu je to samo nickname), koji je po bazičnom opredjeljenju konzervativac.
Blogerašku scenu obogaćuje zatim i blog "Libertarijanska čajdžinica", što ga je pokrenuo kolumnist Večernjeg lista, klasični liberal po orijentaciji, Borislav Ristić.
A tu negdje sa svojim blogom "Katkapital" kreće i liberalni konzervativac - jedan od najbliskijih suradnika Stjepa Bartulice i Vice Johna Batarela - Luka Popov. Samim time, objelodanjuje se i proklamira načelo (iliti "poučak") da su hrvatski (liberalni) konzervativci po svojim gledanjima na ekonomiju vrlo bliski ili čak identični s "klasičnim liberalima", a od njih se razlikuju samo po svojoj vrlo naglašenoj kršćanskoj (katoličkoj) komponenti.
A onda se uspostavlja i nova "kategorija između" - nešto što je negdje na pola puta između klasičnog liberalizma i liberalnog konzervativizma. Tu (pod)orijentaciju utjelovljuje nadareni apsolvent politologije, Zagrepčanin (ili purger) rođenjem a Crnogorac podrijetlom, Aleksandar Musić - mladić za kojega će se, vjerujem, tek čuti.
Musić je rođen iste godine kad i profesor ekonomije Vuk Vuković (1988.), a ime njegova bloga glasi - "Kutak za konzervativni trenutak" (to je, inače, jedan od onih blogova koji su pokrenuti u sklopu portala Večernjeg lista).
Inače, i sam Vuk Vuković ima svoj blog, i to na engleskom jeziku, koji se zove "Don't worry, I'm an economist".
Naposljetku, 2013. počinje treća bitna faza u (samo)razvoju ove scene. Počelo je s blogovima, nastavilo se fizičkim, neposrednim druženjem u pivnicama "Medvedgrad" - a sada kreće i komuniciranje posredstvom Facebook grupa!
Dvije su Facebook grupe u ovome trenutku najvažnije i najutjecajnije. Prva nosi naziv "Libertarijanci koji govore naški", a nju je pokrenuo jedan od najboljih poznavatelja svjetskog tržišta plemenitih kovina u Hrvatskoj, Sven Sambunjak.
Pokretačica one druge FG, "Croatian Economists and Friends", profesorica je na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa na Jordanovcu, Vedrana Pribičević (inače, rođena kći nekadašnjeg savjetnika predsjednika Franje Tuđmana, ekonomista Đorđa Pribičevića, koji je opet bio dalji rod glasovitoga hrvatskog političara Svetozara Pribičevića).
U međuvremenu, kreću i "proboji" iz jednog medija ili medijskog područja u drugo. Primjerice, iz elektronskih medija u one tiskane. Perjanice toga trenda bili su - i još su uvijek - Nenad Bakić, Krunoslav Šarić i Krunoslav Gašparić, koji u zadnje dvije godine dana dosta često objavljuju u izdanjima EPH.
Krunoslav Šarić je, štoviše, bio gost-urednik Jutarnjeg lista u njegovu slavljeničkom broju, kada je proslavljao svoj 15. rođendan.
A sve učestalija praksa postaje i preuzimanje pojedinih (dakako, onih najuspješnijih i najprodornijih) članaka i komentara, prvotno objavljenih na blogovima ili Facebook grupama, na najčitanijim i najkomercijalnijim internetskim portalima. Glavni je nositelj tog trenda bio, i još je uvijek, vlasnik portala index.hr Matija Babić.
Matija Babić je osobno prepoznao intelektualni (naravno, i polemički) potencijal blogerašâ Luke Popova, Gorana Vojkovića, Vuka Vukovića i ostalih, te je u značajnoj mjeri pridonio njihovoj popularnosti, ali i sveukupnom ugledu i reputaciji. Sam Vojković mi je o tome rekao:
- Matija mi se javio preko mojih tekstova objavljenih na Faceu, i to kad sam obradio temu bankrota države i zaduživanja svih generacija (u Hrvatskoj, naravno), što ga je s Facea prvotno prenio portal Dubrovačkog dnevnika. Komplimentirao mi je riječima da sam ja "skriveni Klauški"! To je bilo negdje u kasno ljeto ili jesen 2014. Jako mi je drago da objavljujem na index.hr-u, jer kad se nešto tamo napiše, odnosno objavi, to pročita nekoliko desetaka tisuća ljudi.
Nekoliko mi je mojih sugovornika skrenulo pažnju na činjenicu da je Matija Babić u posljednje vrijeme, kako kažu, "promijenio paradigmu", odnosno "doživio transformaciju" - nakon što se i na svom vlastitom iskustvu, tj. na iskustvu portala index.hr, uvjerio u sve loše strane i sve pogubnosti tzv. "hrvatskog socijalizma".
Pitanje svih pitanja u ovome trenutku glasi: kakva će biti budućnost ove scene ili ovoga pokreta (sa ili bez navodnika), tj. kakav će utjecaj ona (on), u vremenu koje je pred nama, moći ostvariti na tzv. visoku ili elitnu hrvatsku politiku te na taj način i u punom smislu riječi postati djelatni "mainstream", tj. snaga koja stvari može bitno mijenjati nabolje.
Upravo sam na tom pitanju "napipao", ako mogu tako reći, jednu napuklinu (zasad možda samo potencijalnu) koja na toj sceni postoji.
U petak 13. veljače sastao sam se s bivšom ministricom financija (u Vladi Jadranke Kosor) i s bivšom istaknutom članicom HDZ-a, a danas nezavisnom saborskom zastupnicom, Martinom Dalić (koja usto honorarno predaje na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa). Martina Dalić je u listopadu 2013. otvorila svoju osobnu web-stranicu (praktički blog), kako bi se i na taj način približila svojim biračima, što ih u Saboru zastupa.
U nešto dužem i opuštenijem razgovoru što sam ga s njom vodio, pohvalila mi je protagoniste ovoga, uvjetno rečeno, pokreta, ponajprije same blogeraše, zato što su se toliko mnogo angažirali oko stvaranja društvene atmosfere i društvenoga razumijevanja i prihvaćanja tržišne ekonomije, kao i njezinih temeljnih načela. Taj njihov doprinos smatra neprocjenjivim.
No, s druge ih je strane malo i iskritizirala. Kazala je da djeluju isključivo "u svojim toplim sobama" u kojima (kako sam je ja sâm shvatio: prekomotno) oblikuju svoje stavove, koje bi zatim trebali sprovesti u djelo - političari. A to znači i ona sama - kao političarka, odnosno kao saborska zastupnica. Bit te njezine primjedbe sastojala se u tome što ona smatra da pripadnici ove zajednice, a ponajprije oni, blogeraši, nisu dovoljno praktični, pa ni hrabri (ili, recimo, "bezobrazni"), jer, barem zasad, ne pokazuju ambiciju da se i sami uključe u - kako mi je kazala - mehanizme demokratskog društva, a ponajprije u izborni proces. Nego taj posao prepuštaju njima, političarima.
Kao (pozitivan) kontrapunkt njima, bloggerima, Martina Dalić mi je spomenula - ma koliko se s njima idejno nikako ne slagala - hrvatske ljevičare, s naglaskom na donedavnog predsjedničkog kandidata Ivana Sinčića. Oni su, pohvalila mi ih je, praktični, oni imaju tu strast (da se uključe u izborni politički proces), oni su spremni na rizik - dok s ove, liberalne strane tog "bezobrazluka" nema...
Pritom je Martina Dalić imala prigovora i na klasifikaciju što sam je napravio u okviru ovoga teksta. Rekla je da sebe ne smatra političarkom, no još je važnija njezina primjedba glasila da u Hrvatskoj zapravo niti ne postoje istinski liberalni političari, koji istinski vjeruju u protržišni pristup. To jest - da rubriku "političari" u mojoj klasifikaciji treba ostaviti praznom. I da se upravo u tome i sastoji bit cijeloga ovoga problema, koji obrađujem.
Moram priznati da ovaj njezin, da ga tako nazovem, "ubod" nije bio najbolje prihvaćen u zajednici o kojoj je riječ - a posebice među onima koji djeluju (i) posredstvom svojih blogova. Reakcije na nj kretale su se od umjerenih do onih malo polemičnijih.
Jedna od umjerenijih (zamoljen sam da ne otkrijem identitet osobe koja mi je to izjavila) glasila je ovako:
- Jasno je da se ništa neće dogoditi dok ove naše ideje ne preuzmu neke stranke - ali o tome se upravo i radi! Netko će to prije ili kasnije preuzeti. Sjedite i gledajte što će se sve u dogledno vrijeme događati. U predizbornoj smo godini, i vidjet ćete da će se oko ovih stvari voditi polemike, i da će neke elemente neke stranke sigurno uzeti u svoje programe. Mogao bih se kladiti u to. Ali bitan je redoslijed - da prvo formuliraš ideju, da je izbrusiš kroz polemike, a onda, u onoj drugoj fazi, to postaju političke platforme. Nije bitno da to iste osobe naprave, već će se naći netko tko će to preuzeti na sebe...
Puno je polemičniji, međutim, bio poduzetnik (i vlasnik bloga "Eclectica") Nenad Bakić, kojemu se nikako nije svidjela podjela Martine Dalić na bloggere i "one ostale" (s naglaskom na političare). On mi je ovako odreagirao:
- Nadao sam se da je prošlo vrijeme kad se smatralo da samo profesionalni političari imaju "pravo" na javnu riječ, tj. da imaš "pravo" javno istupati samo ako imaš iskaznicu i noću lijepiš plakate. Paradoksalno je dijeliti građane na "ljude" i "blogeraše", "fejsbukovce" ili "sudionike u TV-emisijama". Facebook, blogovi, intervjui u tiskanim ili elektroničkim medijima samo su sredstva komunikacije dostupna svim građanima. Smatram, isto tako, da je apsurdna vjera političara da se svi koji javno govore obraćaju zapravo njima, kao "linenciranim" artikulatorima javne misli. Osobno se uopće ne obraćam političarima i ni u kom slučaju nisam "bloger" nego poduzetnik, investitor, građanin i obiteljski čovjek koji, eto, imam i blog. Mislim da takvi stavovi odaju i strah političara pred demokratizacijom javnog prostora.
Ovako je, za mene sasvim neočekivano, ovaj moje mini-istraživanje aktualne liberalno-ekonomske scene u Hrvata zadobilo i kontroverzne, odnosno polemičke konotacije - i to (u ovom slučaju) ne polemičke prema vani, tj. prema idejnim (i svakim drugim) protivnicima liberala (tj. prema ljevičarima i socijalistima), nego prema unutra - a to znači unutar svojih vlastitih redova.
Ali vjerojatno tako mora biti - na svakoj sceni i u svakoj zajednici, ili na svakoj "fronti", koja još stasava i koja tek zadobiva svoje jasnije i čvršće definirane konture i obrise. I mehanizme djelovanja.
Izdvojit ću, za kraj, tri vrlo zanimljiva i, nadam se, poučna pogleda na odnos politike i njih samih - liberalnih ekonomista - izrečena od strane pripadnika grupacije o kojoj je riječ. Jedno je optimističko (Vuk Vuković), drugo pesimističko (Darko Polšek), treće je, uvjetno rečeno, negdje na pola puta (Goran Vojković).
Ekonomist Vuk Vuković mi je izjavio:
- Oblici društvenog angažiranja tih skupina mlađih liberalnih intelektualaca neće se zaustaviti na društvenim mrežama i novinskim kolumnama. Vjerujem da će takve ideje vremenom postati noseće u političkim strankama ili pokretima i biti ona točka zaokreta koji će pokrenuti hrvatsko društvo iz krize.
Filozof Darko Polšek - tko zna, možda i zahvaljujući svom višegodišnjem iskustvu - ima bitno drugačije stajalište, pa mi je rekao:
- Mislim da je naše društvo nažalost otišlo korak dalje od ruba ponora, i da danas zalaganje za kapitalizam više nema nikakve šanse. Šanse imaju one grupacije koje traže povratak na staro, na socijalizam, na distribuciju resursa iz centralnog komiteta, iz plenuma... Za takvu se politiku danas zalažu gotovo sve parlamentarne i vanparlamentarne stranke. I baš kao što društvene znanosti uče: to je self-fulfilling prophecy. Zazivamo socijalizam i dobit ćemo ga. Zajedno s njegovim posljedicama, o kojima na temelju vlastitog i brojnih tuđih iskustava itekako dobro znamo kakve su.
Kao što sam već rekao, stajalište Gorana Vojkovića ima u sebi crte i optimizma i pesimizma, a glasi, u najsažetijem obliku, ovako:
- Protagonisti ove scene će, u budućnosti, postati ono što radi utjecajno novinarstvo u zapadnim državama - a to je da budu korektiv državne vlasti. Ali ne i više od toga. To znači da će politika i dalje ostati "u okviru igre", s tim da će HDZ i SDP biti više nadzirani. Iskreno da vam kažem: kad bi HDZ i SDP uistinu razmišljali o reformi, ušli bi u veliku koaliciju i riješili pitanje društvene reforme! Jer, tek biste u tom slučaju mogli raditi bitne rezove u rashodovnoj strani proračuna... Ovako - teško; uvijek se javi neka društvena skupina koja to iskoristi, od branitelja do raznoraznih udruga...
LISTA NAJVAŽNIJIH PROTAGONISTA OVE SCENE:
1. Ekonomisti
1. Velimir Šonje
Po općemu mišljenju, najbolji hrvatski ekonomist srednje generacije; vrlo analitičan, vrlo artikuliran i vrlo jasan i precizan i u najsitnijim empirijskim detaljima; nije opterećen ideološkim sukobima
2. Vuk Vuković
Najmlađi afirmirani profesor ekonomije u Hrvatskoj, s internacionalnim pedigreom; ono što je V.Šonje u srednjoj, to je on, kažu, u (naj)mlađoj generaciji hrvatskih ekonomista
3. Željko Lovrinčević
Znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu u Zagrebu, autor brojnih novinskih kolumni s ekonomskom tematikom, mjera za pouzdanost i kvalitetu, općeprisutan u javnosti i u medijima
4. Ante Babić
Ekonomski analitičar na nešto umjerenijim tržišnim pozicijama; zadnjih se godina intenzivnije bavi pripremom hrvatskih gospodarskih subjekata za ulazak u Europsku unije, a istodobno je i glavni tajnik Udruženja stranih ulagača u Hrvatsku
5. Vedrana Pribičević
Profesorica na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, specijalist za bihevioralnu ekonomiju, pokretač Facebook grupe "Croatian Economists and Friends"
6. Maruška Vizek
Viša znanstvena suradnica na Ekonomskom institutu u Zagrebu; za Udrugu Lipa upravo priprema analizu stanja u državnim poduzećima, što je jedna od najvećih rak-rana hrvatskoga gospodarstva
7. Katarina Ott
Ravnateljica zagrebačkog Instituta za javne financije i redovita profesorica na PMF-u Zagrebu; bivša kolumnistica tportal.hr-a
2. Političari
1. Martina Dalić
Bivša ministrica financija i bivša istaknuta članica HDZ-a, danas nezavisna saborska zastupnica; pokrenula je svoj vlastiti blog (odnosno web-stranicu) pomoću koje komunicira sa svojim biračkim tijelom
2. Josip Budimir
Gospodarski strateg desnog krila HSLS-a (kontrapostiranog lijevom krilu, što ga predvodi predsjednik stranke Darinko Kosor); po općemu mišljenju, autor najboljeg ekonomskog programa u povijesti Hrvatske (za HSLS, iz 2011.)
3. Goran Vojković
Već je dvije i pol godine predsjednik Odbora za zakonodavstvo, pravosuđe i upravu u HNS-u, a ujedno predaje pravo na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu; jedan je od najčitanijih ekonomskih komentatora na portalu index.hr
3. Poduzetnici
1. Saša Cvetojević
"Poslovni anđeo" (koji ulaže u ljude bez kapitala), osnivač Zagrebačkog inkubatora poduzetništva, vlasnik tvrtke Insako; neki ga, zbog njegove sveprisutnosti u javnosti, nazivaju "manekenom hrvatske liberalne scene"
2. Nenad Bakić
Poduzetnik, nekadašnji direktor mirovinskog fonda Helios, a potom utemeljitelj tvrke Moj posao, vodećeg hrvatskog portala za posredovanje u zapošljavanju; vodeći je hvatski stručnjak za tržište kapitala i vlasnik najčitanijeg ekonomskog bloga u Hrvatskoj, "Eclectica"
4. Filozofi
1. Darko Bolšek
Profesor na Odsjeku za antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jedan od rijetkih ljudi na Zagrebačkom sveučilištu koji nije "zaražen" socijalističkim idejama; bio je pomoćnik ministra znanosti kod Gvozdena Flege
5. Novinari
1. Željko Kardum
Imao je kolumnu u Globusu, a sada ima emisiju na 4. programu HTV-a; dugo je godina bio glasnogovornik Zagrebačke burze
2. Gojko Drljača
Jedam je od vodećih poslovnih, odnosno financijskih novinara u Hrvatskoj; doskora je pisao u Večernjem, a sada je u Jutarnjem listu
3. Ivan Brodić
Komentator na SEEbiz-u, regionalnom internet portalu za bisniz; kažu da je blizak HSLS-u
4. Matija Babić
Vlasnik najčitanijeg internetskog portala u Hrvatskoj, index.hr-u; odnedavna je doživio transformaciju i postao je otvoreniji prema idejama slobode
6. Komentatori
1. Aleksandar Musić
Jedan od najvećih talenata među ekonomskim komentatorima u Hrvatskoj, iste je generacije kao i Vuk Vuković (rođ. 1988.); vlasnik je bloga "Kutak za konzervativni trenutak" na portalu Večernjeg lista
2. Borislav Ristić
Kolumnist Večernjeg lista, rodom iz Osijeka; posebno se istaknuo nadahnutom polemikom s Predragom Luciće
7. Politički analitičari
1. Davor Huić
Dugo je godina bio novinar Reutersa (od 1992. do 2002.), a 2002. je osnovao tvrtku za praćenje i analizu medija Briefing komunikacije; jedan je o četiri utemeljitelja Udruge Lipa; mlađi ga pripadnici ove scene doživljavaju kao svog mentora
2. Marko Rakar
Komunikacijski savjetnik, ima svoju tvrtku MRAK usluge; omiljena mu je boja crna, a hvale ga i da ima smisla za crni humor
8. Bloggeri
1. Krunoslav Gašparić
Informatičar radničkoga pedigrea, iz zagrebačkog predgrađa Remetinečki gaj; radi u banci, vlasnik je bloga "Kapitalac", suutemeljitelj Udruge Lipa
2. Krunoslav Šarić
Ekonomist, radi u privatnom sektoru, podrijetlom Slavonac, vlasnik bloga "Monopolizam", jedan od osnivača Lipe; dogurao je do gosta-urednika Jutarnjeg lista
3. Luka Popov
Jedan od vodećih članova Novih konzervativaca, autor njihove ekonomske platforme, autor jednog od najčitanijih hrvatskih blogova "Katkapital"
4. Hrvoje Serdarušić
Pokretač bloga serdarusic.com, katolik i konzervativac, duboko produhovljena osoba, puno posvećen obitelji i prilično samozatajan; radi u banci
9. Anonimni blogovi
1. Tko je John Galt - pokrenuo ga je jedan mladi ekonomist, koji se još nije predstavio javnosti; vješto je spojio kritiku hrvatskoga mainstream gospodarstva s austrijskom školom ekonomije
2. Intelektualac - libertarijanski blog, duhovito koncipiran, sa zamjetnom dozom crnog humora; podjednako kritičan i prema SDP-u i HDZ-uđ
3. Usporedbe - blog što ga je u travnju 2011. pokrenuo misteriozni zagrebački informatičar Šimun (danas živi i radi u Gibraltaru), koji je bio jedan od ključnih pokretača hrvatske liberalne ekonomske intelektualne scene
4. Nedjeljni komentar - prvi libertarijanski blog u Hrvatskoj, pokrenut još 2009.; ni danas se ne zna tko mu je vlasnik, ali se pretpostavlja da je to jedan dobro potkovani financijer
10. Facebook grupe
1. "Libertarijanci koji govore naški" - pokrenuo ga je vodeći stručnjak za svjetsko tržište plemenitim metalima u Hrvatskoj Sven Sambunjak
2. "Croatian Economics and Friends" - pokretačica je profesorica za Zagrebačke škole ekonomije i managementa Vedrana Pribičević
11. Stara garda
1. Ivo Banac
Doajen liberalne misli u Hrvata i jedan od vodećih hrvatskih povjesničara; danas predaje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, svjetonazorski je blizak Novim konzervativcima (tj. Batarelu i Bartulici)
2. Zdravko Petak
Profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, stručnjak za javne politike, jedan od ponajboljih stručnjaka za reformu javne uprave; po vlastitom je uvjerenju socijalni liberal, ali ga hrvatski prosjek nerijetko svrstava u "tešku desnicu"
3. Zoran Kurelić
Još jedan profesor politologije, hiperinteligentan i dosta ciničan, autor hvaljene knjige "Liberalizam za skeptičnim licem"; nenadmašan u polemiziranju s marksističkim ljevičarima