Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
God. 1973. Živko Kustić je objavio roman "Zaljubljeni robovi" - roman o kojemu se danas vrlo malo zna. Točnije rečeno: ne zna se (gotovo) ništa. U povodu druge obljetnice Kustićeve smrti reći ću nešto više o tom jednom jedinom Kustićevu izletu u beletrističke, odnosno romansijerske vode na koji se on tijekom svojega života i javnog djelovanja bio osmjelio.
"Zaljubljeni robovi" vrlo je zanimljivo i nadasve neobično djelce. Riječ je, prije svega, o (polu)autobiografskom romanu, ali ujedno i o "romanu s ključem", koji prethodno treba "dešifrirati" da bi se u potpunosti shvatilo što je pisac, tj. Kustić, u njemu htio reći.
"Dešifrirati" taj roman, međutim, nije nimalo lako jer je u njemu Kustić sebe transponirao u dva, a u nešto širem smislu i u tri glavna junaka, pa tijekom njegova čitanja treba biti vrlo pažljiv i koncentriran da bi se razlučilo što je u njemu fiction, a što faction, kako nas (brojni) izmišljeni dijelovi rukopisa ne bi odveli na krivi put. Taj je postupak, dakako, nemoguć bez pomoći samog autora, tj. Živka Kustića.
Imao sam sreću da mi je Kustić u tome (jako) pomogao, jer smo se u razdoblju od 2007. do 2013. nas dvojica sastali najmanje 50-ak puta, tako da smo imali sasvim dovoljno vremena i za razgovore o toj temi.
Najprije nekoliko osnovnih informacija o romanu "Zaljubljeni robovi".
Prije svega, vrlo je važno vrijeme, tj. trenutak, kad ga je Kustić objavio. To je 1973. godina - točno na pola puta između "Maspoka" ili Hrvatskoga proljeća iz 1971. i početka dugogodišnjega jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" 1975.-1984. (u kojemu je Kustić odigrao vrlo važnu ulogu). Mnogo se toga u Hrvatskoj (ali i na širem planu) upravo tada kuhalo i zakuhalo.
Ali to je ujedno i godina u kojoj se odvijao sudski proces protiv Živka Kustića, zbog dva njegova kontroverzna članka (državne su ih vlasti ocijenile nacionalističkima) objavljena u Glasu Koncila. Taj je proces počeo 1972., a završio tek 1975. Kustić je na kraju bio kažnjen zabranom pisanja i objavljivanja u tisku u trajanju od jedne godine dana. Imao je, dakle, dodatni povod za introspektivna razmišljanja o smislu svojega života, kao i o svojoj životnoj misiji (ili misijama).
Evo kako mi je sam Kustić opisao nastanak svog romana "Zaljubljeni robovi":
- Nikada ga ne bih napisao da me Josip Turčinović nije zamolio da ga pišem i objavljujem u nastavcima u katoličkoj obiteljskoj reviji Kana. Turčinović me, dakle, natjerao da ga pišem, a ja sam onda pisao ono što sam nosio u sebi. A to sam u sebi nosio desetljećima - kao svoju ranu i muku. I to sam iz sebe morao izbaciti.
Drugim riječima, sve ono ga je tijekom njegova života mučilo i proganjalo, ali o čemu nije pisao (niti je mogao pisati) u svojim novinskim tekstovima, Kustić je izbacio iz sebe - ali u šifriranu obliku - u tom svom romanu.
A sada da objasnim zašto je Kustić tom svom spisateljskom uratku, dugačkom 150 stranica, dao naslov "Zaljubljeni robovi".
Pojam "zaljubljeni" odnosi se ovdje na zaljubljenost u Boga. Ili na vjeru u Boga. Kustić je bio veliki vjernik, mistik, dapače svećenik i jedan od najutjecajnijih ljudi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.
A pojam "robovi" odnosi se na čovjekovo robovanje tjelesnome, strastima, onome što je s one strane ili nasuprot umu i razumu (kao i ljubavi prema Bogu). Toga robovanja nije, dakako, oslobođen ni vjernik - jer je i on samo čovjek.
Kustić mi je to ovako opisao:
- S jedne strane si zaljubljen u Boga, a s druge si vezan okvirima života koji te stežu. Postoje granice, postoji egzistencija života... Svi smo mi i zaljubljeni i okovani. Pa čim potrčimo u zanosu, lanci nas stežu, i zveckaju...
Kustić mi je sebe samoga, u razgovorima sa mnom, često znao definirati kao čovjeka krajnosti. Tako je, uostalom, napisao i u svom dnevniku (što ga je vodio tijekom studiranja na KBF-u u Zagrebu), konkretno - u dnevničkoj zabilješci od 6. srpnja 1953., u kojoj piše: "Ja sam čovjek krajnosti."
Jedna je njegova krajnost bila njegov svećenički poziv, kao i mistička (u smislu izravnog kontakta s Bogom ili doslovne zaljubljenosti u Boga) struktura njegove ličnosti.
A druga je njegova krajnost bila svijest o erotiziranoj strukturi svoje ličnosti, kao i spoznaja - koje je postao svjestan još za vrijeme studija - da bez žene nikada neće moći živjeti.
To svoje dvostruko "ja" Kustić je u svom autobiografskom romanu razriješio tako što je, kako mi je točno rekao, "izmiješao figure", i to na taj način što je sebe samoga pretočio u dva ili u čak tri protagonista romana.
Prvi je protagonist mladi fratar Franjo koji se, pod vodstvom svog mentora fra Bartula, pripremao za svoju mladu misu. Kustić se nije slučajno uživio u lik fratra jer je i sam u svojim mlađim godinama razmišljao o tome da će postati redovnikom (a ne dijecezanskim svećenikom).
Drugi je protagonist novinar Vatroslav Vinković koji, iako "tvrdi" katolik, nije postao svećenikom nego se oženio, ali ni nakon ženidbe nije prestao sanjariti o svojoj prvoj, nerealiziranoj ljubavi iz gimnazije pa joj se, i to ne samo u mislima nego i na djelu, vraćao.
A treći je protagonist nastavnik hrvatskog jezika i povijesti Božo, za kojega mi je sam Kustić rekao da je "komadić mene, komadić ne-mene, varijanta vrlo neodređene ličnosti".
Od onih najvažnijih likova tu su još fratar fra Bartul (iza kojega se krije paški svećenik don Joso Felicinović, Kustićev mentor iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, kad je on, Kustić, bio vođa Malih križara u Pagu) i Vid Lijepić, u kojega je Kustić transponirao svojega biološkog oca, ali koji ga nikada nije zakonski priznao - Vinka Ružića.
Najintrigantniji je protagonist, bez premca, novinar Vatroslav - u romanu je on dopisnik jedne velike novinske redakcije u jednome malom dalmatinskom gradiću, u kojemu lako možemo prepoznati Pag - pa ću o njemu, u ovome svom osvrtu, reći nešto više. To je, nedvojbeno, ona strana Živka Kustića, novinara i glavnog urednika Glasa Koncila, koja ga je, kad je pisao ovaj roman, najviše "svrbjela".
Vatroslav je u romanu oženjen Jelenom, s njom je izrodio četvero djece (štoviše, četiri sina), a njegova se prva i nikada prežaljena ljubav iz gimnazije zove - Alemka.
U stvarnosti je, međutim, Živko Kustić bio oženjen Nišlijkom Maricom (rođ. Radenković), s njom je izrodio ukupno petero djece, a njegova se prva, gimnazijska ljubav, koja ga je, na neki način, proganjala cijeli život, zvala L. (Obećao sam don Živku da nikada neću otkriti identitet te osobe, jer je ona možda i danas živa, pa navodim samo prvo slovo njezina imena).
Evo u čemu se sastojala ta velika ljubavna "trauma" Živka Kustića.
U 5. razredu gimnazije, kad je imao 15-16 godina, Živko se zaljubio u najatraktivniju djevojku iz razreda, upravo spomenutu L. To se dogodilo u Senju, u mješovitom partizanskom đačkom domu, bivšem Ožegovićianumu, što ga je svojedobno bio osnovao biskup Mirko Ožegović. Senj je u životu Živka Kustića bio prijelazna postaja između Paga, u kojem je pohađao osnovnu školu, i Splita i Zagreba, gdje će se kasnije školovati za svećenika.
Živkova ljubav prema L. bila je vrlo strastvena i romantična, sukladna njegovim godinama, ali on nije znao kako da joj tu ljubav izrazi. Jer, on je ipak bio dojučerašnji križarski ministrant i vođa juniorske križarske ispostave u Pagu, koji je čak i svojim školskim kolegama i prijateljima zabranjivao da slobodno govore o svojim prvim ljubavnim i seksualnim iskustvima - pa kako da sada on u tim stvarima prednjači.
Jednoga dana održana je, u senjskome đačkom domu, priredba s plesom. Svi su na njoj plesali - osim Živka. On je cijelo vrijeme sjedio u kutu i buljio u djevojku u koju je bio zaljubljen, a koja je plesala sa svima, pa čak i s nastavnikom fiskulture. U jednome trenutku, Živko nije mogao izdržati. Ustao je, pošao prema L. i zamolio je da zajedno izađu iz dvorane jer da joj nešto važno mora reći.
Što se dalje dogodilo, Kustić mi je ispričao ovim riječima - a koje se gotovo doslovce podudaraju s opisom u romanu:
- Ona je jako zajapurena izišla sa mnom van. A onda sam joj rekao: "Kako smiješ plesati kad je Čista srijeda, tj. korizma?" Ona se na to prezirno nasmijala i okrenula mi leđa. Bogomoljac - a što sam drugo mogao biti! Ja sam u tu djevojku bio zaljubljen, ali budući da sam odlučio ići u sjemenište, to sam izbacio iz sebe. Bila je to dosta jaka, ali neostvarena, nepriznata i neizrečena gimnazijska ljubav. Nikada si nismo izgovorili ono što su inače svi u razredu pričali - da smo mi nekakav par... Tko zna, možda bi moj život bio sasvim drugačiji da sam imao normalna mladenačka iskustva, ali ja sam bio toliko katolički napet da sam smatrao da to ne smijem ni pokušati.
Međutim, tu svoju prvu, ali nikada realiziranu gimnazijsku ljubav Živko Kustić nikada poslije nije zaboravio, pa čak ni onda kada se, mnogo godina kasnije, oženio Maricom Radenković (a u koju se, u vrlo neobičnim okolnostima, što sam ih opisao u svom lanjskom tekstu o Kustiću, zaljubio tijekom služenja vojnoga roka u Nišu).
Već na prvim stranicama romana "Zaljubljeni robovi" novinar Vatroslav Vinković, alias Živko Kustić, zuri, napet i blijed kao krpa, u prozor kuće u kojoj stanuje Alemka, njegova simpatija iz gimnazije. Oboje su tada već zreli ljudi, u tridesetima, oboje su u braku, oboje imaju djecu... No to ih neće spriječiti da stupe u jedan vrlo specifičan odnos blizak ljubavnome, a koji je, po piščevim zamislima, trebao biti konačno razrješenje situacije u kojoj su se nalazili dvadesetak godina ranije, kad su zajedno pohađali senjsku gimnaziju.
To će, u romanu, dovesti do vrlo burnih i dramatičnih zapleta, pa i do teških provala ljubomore kod njihovih bračnih partnera (tj. kod Alemkinog muža Marka, direktora jednoga poduzeća, i Vatroslavove supruge Jelene, koja će se kao referentica za izvoz zaposliti upravo u Markovoj tvornici). A onda i do njihovih međusobnih sukoba i svađa.
U stvarnom životu Živka Kustića nije bilo tako. On nije dolazio pod prozor svoje nerealizirane gimnazijske ljubavi L. i nije je "proganjao". Ali se zato s njom povremeno viđao, i prije i poslije ženidbe s Maricom Radenković.
U svojoj dnevničkoj zabilješci datiranoj 21. srpnja 1953. (taj mi je dnevnik on u cijelosti dao na uvid) Živko Kustić je napisao:
"Koliko dana, toliko iznenađenja. Putovao sam sa L. U prvi mah samo malo sjećanja, zatim jači interes i - Bože spasi - amor." (Dalje se tekst nastavlja na latinskome.)
To je putovanje Kustić u svom romanu opisao na stranicama 74-76, u sklopu potpoglavlja "Mistik ili eunuh".
Samo nekoliko dana nakon toga putovanja, 29. srpnja 1953., Kustić je dobio poziv za vojsku, pa će se upravo kao vojnik JNA, i to u Nišu, negdje potkraj 1954., upoznati s Maricom Radenković.
A već u siječnju 1955. Živko i Marica će se u Zagrebu vjenčati.
Dakle, samo godinu i pol dana prije vjenčanja s Maricom, Kustić je doživio svojevrsno obnavljanje ili "renesansu" (ali na jednome znatno višem stupnju, jer je tada već bio odrastao) svoje ljubavi prema svojoj neostvarenoj simpatiji iz senjske gimnazije.
A kako je između njih dvoje bilo nakon što se, 1955., vjenčao s Maricom, don Živko mi je, u razgovoru što smo ga vodili 2008., rekao:
- Mislim da je to ipak ostalo nedorečeno jako dugo. I neće nikada biti dorečeno. Niti tu ženu nisam godinama vidio, niti mi je važna... Ali sam je poslije vidio. Čak sam jedanput, prije pet-šest godina, u Pagu popio s njom kavu, na trgu... Udata je, i ima dvije kćerke i muža nekakvoga...
Budući da mi je Kustić to rekao 2008., formulacija "prije pet-šest godina" trebala se odnositi na 2002. ili 2003.
Don Živko mi je, međutim, tijekom našega višegodišnjega druženja nekoliko puta naglasio - a to je na jednome vidljivom mjestu istaknuo i u samome romanu:
- Pazite, ja doista nisam prije svoje žene nijednu žensku u kožu malim prstom taknuo, da se razumijemo! A što se mog odnosa s L. tiče, mislim da si mi nikad nismo rekli ono što smo si mogli reći, a i dobro da nismo...
Uvjeren sam da je bio iskren kada mi je to rekao. Njegova ljubav prema L. bila je isključivo platonska.
Danas mi je žao što o toj temi nas dvojica nismo češće i opširnije razgovarali, a bilo je za to prilika. Don Živko je u načelu volio sa mnom pričati i o ovakvim, intimnijim stvarima, ali uz uvjet da mu prethodno obećam da neću objaviti ništa čega će se njegovi unuci i praunuci kasnije morati stidjeti.
A mene je ipak znatno manje zanimao njegov privatni život od njegova angažmana u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, prije svega u jubilejskom pokretu "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata".
Tako Živka Kustića nikada nisam pitao je li on o svojoj nikada dokraja realiziranoj ljubavi prema L. ikada, i ako da, na koji način, razgovarao sa svojom suprugom Maricom.
Također mi je ostalo nepoznanicom i kako je ona reagirala na njegov roman "Zaljubljeni robovi", u kojemu je on dosta slobodno, iako šifrirano, progovorio o svojoj gimnazijskoj ljubavi.
A Živko je u svojoj mašti, tj. u tom romanu, svoju ljubav prema L. (u romanu prema Alemki) razriješio na sljedeći način.
Najprije su si njih dvoje - Vatroslav i Alemka - na jednome sindikalnom plesu, svojevrsnoj reprizi njihova plesa iz senjske gimnazije, obostrano priznali da su u gimnaziji jedan u drugoga bili zaljubljeni. Ono, dakle, što su propustili učiniti onda, učinili su sada, dvadesetak godina kasnije.
Tim obostranim priznanjem došlo je i do svojevrsnoga gašenja (ili gušenja) njihove "povampirene" đačke ljubavi. Tek kada su si, napokon, rekli ono što je davno trebalo reći, ustanovili su da te strasti ipak pripadaju samo prošlosti.
U romanu je Kustić to izrazio sljedećim riječima:
"Bilo je kao da probija čir. Nešto je puklo u nama... Sve je bilo gotovo..."
Treće, tek kada je razriješio svoj dotad nerazriješeni odnos s Alemkom, Vatroslav je shvatio koliko snažno i iskreno voli svoju suprugu Jelenu. Ili ako nam je tako zgodnije: tek kada je u romanu "ubio" svoju gimnazijsku ljubav L., don Živko je shvatio je prava žena njegova života ipak - Marica Radenković.
A ujedno je i uvidio gdje je, odnosno u čemu je, prema njoj on dotad griješio.
Prvo, priznao je da je prema njoj bio previše "posjednički ponosan", tako da je ona, htjela - ne htjela, morala prihvatiti život u njegovoj sjeni i pustiti ga da prema njoj "izigrava gospodara".
I meni je Kustić znao više puta govoriti da ga pomalo boli što je zbog svojih obveza u Crkvi i oko Crkve znatnim dijelom zanemario svoje obiteljske obveze i da njegova žena zbog toga trpi.
A drugo, za svoju je suprugu Jelenu (Maricu) - nakon što se definitivno ohladio prema L. (Alemki) - ustvrdio:
"Sad tek svjesno i dubinski znam koliko mi Jelena znači, koliko je volim. I da sam je od početka iskreno volio. Samo sam bio u lancima neriješenih kompleksa. Predbacivao sam sebi da je brak s Jelenom bila za mene linija manjeg otpora, neka vrsta silaženja, prihvaćanja poraza. A bilo je sasvim suprotno. Bilo je to nekonvencionalno prihvaćanje ljubavi. Dugo otkrivanje i dugi rast ljubavi kroz krize života. Samo kako to njoj objasniti?"