Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Dana 12. rujna o.g. napunit će se točno 40 godina od velikog misnog slavlja u Solinu, pred 100.000 ljudi, kojim je bila okončana Hrvatska marijanska ili Jelenina godina - a koja je, opet, bila prva etapa u lancu višegodišnjega jubilejskoga pokreta Katoličke Crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975.-1984.).
To međutim, ipak ne znači da ove godine slavimo 40. obljetnicu toga pokreta. Hrvatska marijanska godina trajala je godinu dana, nju je svečano (također u Solinu) bio otvorio splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić na blagdan Male Gospe 8. rujna 1975., a onda je, samo mjesec dana kasnije, na jesenskom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije 7.-9. listopada 1975., odlučeno da će se započeto jednogodišnje jubilejsko slavlje na području Splitsko-makarske nadbiskupije iskoristiti kao povod za jedno puno veće, ambicioznije i dugotrajnije (tj. višegodišnje) jubilejsko proslavljanje, kojemu je dano ime "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata".
Četrdeseta obljetnica toga jubilejskoga pokreta padala je, dakle, u prošlu, 2015. godinu - ali se, nažalost, nitko, ni u Crkvi niti izvan nje, nije sjetio da je na dostojan način obilježi (ili barem spomene). No, prava je povijest projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" zapravo još mnogo duža, on je bio osmišljen još u doba nadbiskupa Alojzija Stepinca (pa, u neku ruku, i njegova prethodnika Antuna Bauera), njega je osmislio svećenik isusovac, povjesničar i jedan od najistaknutijih Stepinčevih savjetnika (ujedno i njegov prijatelj) pater Stjepan Krizin Sakač, a njegova je "idejna platforma" prvi put ugledala svjetlo dana u isusovačkom časopisu Glasnik Srca Isusova (u 6., lipanjskom broju toga časopisa u god. 1936.), i to u obliku Sakačeva programatskog članka, dugačkog tri i pol stranice, pod znakovitim naslovom "Trinaest vjekova sa sv. Petrom. Pripravljajmo se na najveći hrvatski jubilej".
To će reći da mi ove godine zapravo možemo proslaviti punu i zaokruženu 80. obljetnicu jubilejskoga projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", tj. 80-godišnji jubilej 1936.-2016., jer je koncept toga jubilejskoga programa ili projekta upravo toliko star - ni manje ni više nego 8 desetljeća! A to nam onda može poslužiti i kao vrlo zahvalan povod da pokušamo odgovoriti na dva stožerna pitanja, na koja u našoj publicistici i historiografiji dosad još nije odgovoreno (barem ne na adekvatan način): prvo, što je, u biti, bio jubilejski projekt ili pokret Katoličke Crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" i što se njime htjelo postići?; a drugo, tko je bio njegov idejni tvorac, inicijator i konceptualizator Stjepan Krizin Sakač?
"Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" bio je državotvorni projekt Crkve u Hrvata, najveći i jedini u 20. stoljeću. Njime je Crkva u Hrvata u vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije (a potom i Titove SFRJ) nastojala na politički nešto manje eksplicitan ili čak posve neeksplicitan način skrenuti pažnju na poteškoće i probleme s kojima se hrvatski narod, zajedno sa svojom Crkvom, suočavao u jugoslavenskoj državi, maksimalno ojačati hrvatski nacionalni identitet, prionuti konačnom rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja, a u nekom najpovoljnijem spletu okolnosti i pripremiti teren za možebitni (kada za to dođe vrijeme) izlazak Hrvata iz Jugoslavije.
Bilo je mnogo razloga zašto se Hrvati, a napose Crkva u Hrvata, u Jugoslaviji nisu osjećali kao kod kuće.
U tijelima vlasti i u državno-upravnom aparatu Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) Srbi su bili neusporedivo zastupljeniji nego što je to bio njihov stvarni udio u stanovništvu države. Primjerice, u Skupštini Jugoslavije Srbi su držali 68 posto mandata, u Senatu 54 posto, u Predsjedništvu Vlade 100 posto, u Ministarstvu unutrašnjih poslova 89 posto, u Ministarstvu prosvjete 96 posto itd.
S druge strane, od 116 generala Jugoslavenske vojske 1931. je samo jedan jedini bio ne-Srbin i ne-pravoslavan.
Na vjerskome području, Srpska je pravoslavna Crkva u Kraljevini Jugoslaviji uživala status državne, režimske Crkve, što ju je samo po sebi dovodilo u dominantan i privilegirani položaj. Mnogi su katolici zbog toga prebjegli iz Katoličke u Srpsku pravoslavnu Crkvu, da bi mogli napredovati u službi, da bi što lakše došli na istaknutije položaje itd. Postoje procjene da je između dva svjetska rata u Jugoslaviji čak 200.000 rimokatolika, ponajprije Hrvata, prešlo na pravoslavlje, iako je, po povjesničaru Jozi Tomasevichu, ta brojka možda pretjerana.
Katoličku je Crkvu u Kraljevini Jugoslaviji ipak najviše frustriralo to što Jugoslavija sa Svetom Stolicom nije imala potpisan konkordat (međunarodni ugovor kojim su trebala biti regulirana prava i obveze RKC-a u jugoslavenskoj državi). Čak i kada je konkordat, zahvaljujući naporima i zalaganju predsjednika jugoslavenske vlade Milana Stojadinovića, napokon bio svečano potpisan - 25. srpnja 1935. u Rimu - te je nakon toga trebao proći samo formalnu proceduru u državnom parlamentu da bi bio ratificiran i da bi definitivno stupio na snagu, vodstvo Srpske pravoslavne Crkve odlučilo se na pobunu tako da od svega toga na kraju nije bilo ništa.
Vrhunac konkordatske krize dogodio se u drugoj polovici srpnja 1937. Tada je došlo i do većih nemira, intervencije žandarmerije, pa i opće tučnjave, usred Beograda. Vladika SPC-a Nikolaj Velimirović je svim srpskim narodnim poslanicima u jugoslavenskoj Skupštini zaprijetio da će ih, budu li glasali za ratifikaciju konkordata, ekskomunicirati iz SPC-a. Taj je, čak i fizički, sukob dviju glavnih Crkava u Kraljevini Jugoslaviji povjesničar Branko Petranović usporedio s "vjerskim ratom".
Živko Kustić mi je, međutim, u našem razgovoru iz 2007., istaknuo:
- Odbacivanje konkordata sigurno je konsolidiralo našu Crkvu. Konsolidiralo ju je u jednome, da tako kažem, nepovjerenju prema Jugoslaviji do kraja. Bilo je jasno da se katolištvo u Jugoslaviji nema čemu nadati. Razumljivo je onda da smo se 1941. obradovali slomu Jugoslavije.
Stjepan Krizin Sakač rođen je u Kalničkoj Kapeli, na sjevernim padinama Kalničke gore, 10. listopada 1890. Završio je tri doktorata: filozofiju je doktorirao u Rimu 1915., teologiju u Innsbrucku 1920., a orijentalne crkvene znanosti ponovno u Rimu, 1924. Bio je profesor crkvene povijesti Južnih Slavena na papinskom Orijentalnom institutu u Rimu od 1937. pa sve do umirovljenja 1966. Umro je 1973.
Razdoblje Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) proveo je u Rimu pa su ga već i zbog toga jugoslavenske komunističke vlasti tretirale kao političkog i državnog neprijatelja.
Uza sve ostalo, Sakač je bio i prvi hrvatski isusovački svećenik biritualac. To znači da je, kao katolički svećenik, mogao služiti misu i na zapadnom i na istočnom (bizantskom) obredu. Još se kao mlad svećenik uključio u iznimno ambicioznu akciju pape Pija XI. koja se zasnivala na uvjerenju da će u tadašnjem Sovjetskom Savezu, kao prvoj komunističkoj zemlji na svijetu, komunizam relativno brzo pasti i da će se Rusija u vrlo kratkom roku vratiti kršćanstvu. Nekoliko je godina, u prvoj polovici 1930-ih, proveo kao isusovački misionar u pojedinim zemljama Istočne Europe, neposredno uz rusku (sovjetsku) granicu.
Ono pak po čemu je pater Sakač danas najviše poznat jest njegova iranska teorija o podrijetlu Hrvata, na području izučavanja hrvatske etnogeneze.
Sakač se sa Stepincem upoznao potkraj listopada 1924. On, Sakač, tada je imao 34, a Stepinac 26 godina. Posrednik među njima dvojicom bio je mons. Josip Lončarić, Stepinčev patron ili mentor još iz onih godina kada je mladi Alojzije kao zagrebački (gornjogradski) gimnazijalac boravio u Nadbiskupskom orfanotrofiju na uglu Vlaške i Palmotićeve - u kojemu je upravo on, Lončarić, bio ravnatelj. Mons. Lončarić je Sakača u jesen 1924. zapravo zamolio da Stepincu bude vodič na njegovu prvom putovanju u Rim, gdje se on - u zavodu Germanicum-Hungaricum i na papinskom Sveučilištu Gregoriani - školovao za svećenika. Veza koja je između Stepinca i Sakača tada bila uspostavljena nikada kasnije neće biti prekinuta.
Ključna je godina u ovoj našoj priči zapravo bila 1935. Sakač se u ljeto te godine, nakon 10-godišnjeg izbivanja iz svoje domovine, privremeno vratio u Zagreb, gdje će (kod isusovaca na Jordanovcu) boraviti sve do 1937. A Stepinac se pak, nakon što je 29. svibnja 1934. bio imenovan za nadbiskupa-koadjutora (s pravom nasljedstva) zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru, a već idućeg mjeseca, 24. lipnja 1934., i zaređen, u zagrebačkoj katedrali, za biskupa, polako počeo uživljavati u ulogu velike "zvijezde" Crkve u Hrvata u nastajanju.
A imao je neporecivo pravo na taj epitet, nakon što se u ljeto 1934. prvi put stavio na čelo tradicionalnih hodočašća zagrebačkih vjernika u Mariju Bistricu (od koje prakse nije odustajao sve do završetka Drugoga svjetskog rata, zaključno s 1945.). i već tada stekao značajan dio svoje karizme. Najvažnije od tih hodočašća (u političkom, odnosno državotvornom smislu riječi) bilo je ono u srpnju 1935., nepunu godinu dana nakon atentata na kralja Aleksandra, kada su nadbiskup Bauer i on, nadbiskup-koadjutor Stepinac, u nazočnosti 30.000 vjernika, obavili krunidbu tzv. čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke s malim Isusom u naručju, okrunivši i Bogorodicu i Isusa krunama napravljenim po uzore na krune hrvatskih kraljeva iz ranoga srednjeg vijeka, tako da ih neki nazivali i "krunom Tomislavovom i krunom Zvonimirovom".
Političku pozadinu toga događaja Živko Kustić mi je, u jednome našem razgovoru iz 2008., objasnio ovim riječima:
- Bila je to Stepinčeva poruka Beogradu, nakon ubojstva kralja Aleksandra. Svjesno je stavio krunu hrvatskoj Bogorodici, a poruka toga čina glasila je: "Nek' nam Gospa čuva krunu, sada dok nemamo kralja!" Okrunjena je Gospa u ovome slučaju simbolizirala nasljednicu Hrvatskoga Kraljevstva.
I tu negdje, 1935. na 1936., dolazi do ključnog dogovora (zasad nepoznatog, nigdje i nikada obznanjenog) između Stjepana Krizina Sakača i nadbiskupa-koadjutora Stepinca, nakon što su se desetak godina ranije bili upoznali i sprijateljili na zajedničkom putovanju iz Zagreba preko Rijeke i Ancone u Rim, na kojemu je Sakač mladom Stepincu bio vodič. Taj se njihov dogovor sastojao u tome da za pet-šest godina, 1941., Crkva u Hrvata na najspektakularniji mogući načini proslavi jubilej nad jubilejima koji se neumitno približavao - a to je bila fantastično zaokružena 1300. obljetnica uspostavljanja prvih veza Hrvata s Rimskom Crkvom (vezano, dakako, za misiju opata Martina, izaslanika pape Ivana IV., među Hrvatima, tadašnjim poganima, 641.). To je drugim riječima značilo proslaviti punih 13 stoljeća postojanja kršćanstva u Hrvata.
Time se ni Poljaci (koji će 1970-ih iznjedriti papu Wojtylu) nisu mogli pohvaliti. Sam će papa Wojtyla na svom prvom pontifikalnom putovanju u zavičajnu Poljsku, u lipnju 1979., izjaviti, u Gnieznom, u svom govoru pred poljskim narodom: "Mi Poljaci slavimo tisućitu obljetnicu kršćanstva, ali naša braća Hrvati obratili su se 300 godina prije nas!"
I to je sada, sredinom 1930-ih - kako je to pater Sakač, nama nepoznatim riječima, elaborirao Stepincu, a Stepinac tu njegovu ideju s oduševljenjem prihvatio - bila dobitna kombinacija ili "čarobna formula" za Crkvu u Hrvata, a samim time i za cijeli hrvatski narod, koji je bio krajnje nezadovoljan i frustriran svojim položajem u Jugoslaviji. Ako Crkva u idućih pet godina, tijekom svojih mobilizacijskih priprema za grandiozni predstojeći jubilej 641.-1941., pokaže i dokaže i cijelome hrvatskom vjerničkom puku, i vladajućem režimu Kraljevine Jugoslavije (tj. službenom Beogradu), i svekolikoj hrvatskoj i jugoslavenskoj javnosti, da su Hrvati narod star 13 stoljeća, da su se Hrvati (ili, u najmanju ruku, nekadašnja hrvatska elita) još prije 13 stoljeća obratili na kršćanstvo, da su Hrvati jedan od najstarijih kršćanskih naroda u cijeloj Europi, da je riječ o narodu koji je u svojoj davnoj i slavnoj prošlosti, tj. u ranome srednjem vijeku, imao svoje autohtone vladare narodne krvi (hrvatske knezove i kraljeve) i samostalnu, štoviše i međunarodno priznatu hrvatsku državu - onda su vrata za konačno rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja u Jugoslaviji širom otvorena.
I zato Stepinac već u svojoj propovijedi neposredno nakon krunidbe čudotvornoga kipa Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, 7. srpnja 1935., posebno apostrofira sintagme "već 13 stotina godina" i "kroz 1300 godina" - imajući na umu nadolazeći jubilej 641.-1941. - a pater Sakač u lipanjskom broju Glasnika Srca Isusova iz 1936., u svom već spomenutom članku, piše:
"Taj događaj (proslava 13-stoljetnoga jubileja - op. aut.), - najveći u hrvatskoj povijesti, treba da bude proučen i proslavljen. Slavili smo i slavimo razne godišnjice i jubileje, ali taj bi imao biti najsvečaniji, jer je temelj svim drugima."
Vremena za oklijevanje nije bilo. U svibnju 1935. bili su održani parlamentarni izbori u Kraljevini Jugoslaviji (prvi nakon uvođenja tzv. šestojanuarske diktature 1929.) na kojima je neočekivano dobar rezultat (37,29 posto osvojenih glasova) postigla Ujedinjena opozicija pod vodstvom predsjednika HSS-a i političkog vođe hrvatskoga naroda Vladka Mačeka. Hrvati su tada već imali svojega političkog vođu (Mačeka), upravo su dobivali i svojega crkvenog vođu (Stepinca), a crkveni je vođa imao uza sebe svoj intelektualni "software" u obličju svog savjetnika, patera Stjepana Krizina Sakača.
Sličnu ćemo kombinaciju imati i u prijelomnim godinama Titove Jugoslavije, kada će teren za izlazak Hrvata iz Jugoslavije zajednički pripremiti politički vođa Hrvata i predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman, zagrebački nadbiskup i tadašnji prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić te najvažniji Kuharićev savjetnik (pored Tomislava Šagi-Bunića iz Kršćanske sadašnjosti) don Živko Kustić.
Sada ćemo se pozabaviti idejno-konceptualnom osnovicom jubilejskoga programa "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" - onakvoga kakvog je osmislio Stjepan Krizin Sakač, a hrvatski episkopat na čelu sa Stepincem (koji će, nakon Bauerove smrti u prosincu 1937., biti imenovan zagrebačkim nadbiskupom) prihvatio. Taj se program bazirao na Sakačevoj znamenitoj raspravi "Ugovor Pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu (oko g. 679.)", objavljenoj u zagrebačkom časopisu Croatia Sacra još 1931.
Temeljna (ali samo implicitno) izrečena poruka te Sakačeve rasprave glasila je da je razdoblje ili interval u kojem Hrvati žive u Jugoslaviji (od 1918. pa nadalje) nešto što je vremenski posve beznačajno, takoreći jedan prolazan trenutak, ravan životu leptira vodencvijeta, efemerida, u usporedbi sa sveukupnom poviješću krćanskoga/katoličkoga (prema Rimu i rimskome papi, šire rečeno - prema Zapadu okrenutoga) hrvatskoga naroda, koja je u vrijeme Sakačeva djelovanja, tj. sredinom 20. stoljeća, trajala već punih 1300 godina, odnosno okruglih 13 stoljeća. Odnosno, da je stvarni glavni grad Hrvata Rim, a ne Beograd.
I da je pravo rješenje za Hrvate ne Jugoslavija, "smiksana" negdje na razmeđi Zapada i Istoka, nego samostalna (ali ujedno i prema zapadnoj strani svijeta okrenuta) samostalna hrvatska država. To što je Sakač napisao 1931., to se u stvarnosti dogodilo šest desetljeća kasnije, 1991.-1992.
U idejno-konceptualnoj razradi svojega programa, Sakač se, u svojim povjesničarskim tekstovima, najviše fokusirao na - mogli bismo to tako reći - četiri čvorišne ili uporišne točke iz hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti, vidjevši u njima jedine prave putokaze ili "repere" i za najnoviju (tekuću) hrvatsku povijest, odnosno za hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku u vrijeme postojanja Jugoslavije - kako bi se što prije i što kraćim putem došlo do samostalne hrvatske države. Recept je uvijek bio isti: biti što bliže i u što čvršćim vezama sa središtem zapadnoga kršćanstva (katolištva), Rimom (Vatikanom i rimskim papama), te uz pomoć takvoga jednoga jakoga, moćnoga i utjecajnoga međunarodnog autoriteta napokon ostvariti svoj nedosanjani državotvorni san.
Evo o kojim se to čvorišnim točkama radilo.
Točka br. 1 bila je 641. Bio je to nulti ili početni čin hrvatske povijesti, odnosno "granični datum" s kojim započinje kršćanstvo u Hrvata (a samim time i hrvatska povijest kao takva). Te je godine, kako je to zapisano u papinskom ljetopisu "Liber Pontificalis", papa Ivan IV. Dalmatinac u krajeve u koje su se bili doselili Hrvati/pogani - tj. u Dalmaciju i Istru, odnosno u Salonu i Poreč - poslao svojeg izaslanika opata Martina, s dvostrukom zadaćom da, prvo, otkupi zarobljenike-kršćane što su ih na istočnojadranskoj obali bili zarobili tadašnji pra-Hrvati (tada još pogani ili nevjernici), a drugo, da otkupi i relikvije starih kršćanskih mučenika iz Dioklecijanova doba - Venancija, Anastazija, Mavra i drugih - koje su, nakon što ih je on donio u Rim, ugrađene u prekrasan mozaik kapele sv. Venancija što ju je papa Ivan IV. sagradio uz krstionicu Bazilike sv. Ivana Lateranskog.
Bio je to prvi susret pra-Hrvata s Rimom, Vatikanom i Zapadom - susret koji je i njih same počeo mijenjati i pretvarati ih, postupno, u kršćanski (kasnije katolički) narod (iako se glavnina pokrštavanja Hrvata dogodila tek početkom 9. stoljeća).
Utoliko je jubilej 641.-1941. bio jubilej koji se odnosio na sam početak ili prapočetak povijesti Hrvata kao kršćanskoga naroda.
Čvorišna točka br. 2 bila je 679. (ili, kako je to Sakač često govorio, "oko 679."). Te su godine, po Sakaču, Hrvati, predvođeni hrvatskim knezom Borkom (ili Porgom), sklopili svoj vječni savez, ugovor ili povijesni big-deal s Vatikanom, odnosno s tadašnjim papom Agatonom.
Ovo je, dakako, ipak bila samo vješta Sakačeva intelektualna konstrukcija (utemeljena na "sravnjivanju" dva povijesna izvora između kojih zjapi vremenska razlika od puna tri stoljeća) jer takav ugovor, u obliku konkretnog povijesnog događaja, nikada nije bio sklopljen. Međutim, ako i nije, neprijeporna je činjenica da se sveukupna povijest hrvatskoga naroda, u svih proteklih 13 stoljeća, odvijala upravo na onakav način, i upravo u onome smjeru, kao da je taj ugovor iz 679. uistinu bio na djelu. I utoliko Sakač suštinski nije pogriješio, iako je taj događaj izmislio (odnosno iskonstruirao).
Važno je ovdje imati na umu da je Sakač mnogo manje bio povjesničar u klasičnom smislu riječi, koji bi bio orijentiran isključivo prema onome što je bilo, a mnogo više osmišljavatelj ili konceptualizator (ili, recimo to tako, "inženjer") hrvatske budućnosti, orijentiran premu onome što će tek biti. Dakle, prema svojevrsnom "inženjeringu" budućnosti naroda kojem je pripadao (kao i njegove pretpostavljene samostalne države).
Nije, uostalom, slučajno 13. siječnja 1992., odmah nakon raspada SFRJ i hrvatskoga osamostaljenja, upravo Vatikan bio prva država na svijetu koja je u međunarodnopravnom smislu priznala Republiku Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu.
A prigodom prvog dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, u rujnu 1994., i sam Sv. Otac i predsjednik RH Franjo Tuđman, pozivali su se, u svojim prigodnim govorima, na ugovor Hrvata i pape Agatona iz 679. kao na svojevrsnu prethodnicu njihova aktualnog susreta, iz 1994.!
Čvorišna točka br. 3 bila je 879., vezana za korespondenciju hrvatskoga kneza Branimira (koji je stolovao u Ninu) i pape Ivana VIII., koja je imala težinu prvog međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države (prema onodobnim kriterijima, naravno).
I, naposljetku, čvorišna točka br. 4 bila je 1075. (po nekim povjesničarima 1076.), godina krunidbe hrvatskoga kralja Zvonimira (u Solinu), odnosno godina sklapanja saveza između Zvonimira i tadašnjega vrlo jakog i reformistički nastrojenog pape Grgura VII. - a koja je, opet, imala težinu drugog međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države. (O tome je, 1970-ih, nadahnuto pisala, u Glasu Koncila, Sakačeva sljedbenica i interpretatorica, hrvatska domoljubna povjesničarka Benedikta Zelić-Bučan.)
Te četiri čvorišne točke: početak hrvatske povijesti - sklapanje vječnog Saveza Hrvata s Rimom - prvo međunarodno priznanje Hrvatske - drugo međunarodno priznanje Hrvatske, jesu alfa i omega za razumijevanje cjelokupnoga Sakačeva nauka, a samim time i ključ za razumijevanje jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata". One su ujedno bile anticipacija - već tada, potkraj prve polovice 20. stoljeća, kada je Sakač o njima pisao - trećeg i najvažnijeg međunarodnog priznanja Hrvatske, onoga iz Tuđmanova doba, tj. iz 1992., a prema kojem je državotvornom cilju i bilo usmjereno Sakačevo učenje i djelovanje.
Pripreme Crkve u Hrvata za "jubilej nad jubilejima" 641.-1941. počele su još 1936. na 1937., kada je Crkva u Hrvata, predvođena Stepincem, pokrenula neviđenu mobilizacijsku kampanju koja je po mnogo čemu bila nalik jednoj vrlo specifičnoj "igri odbrojavanja", a ususret Hrvatskoj jubilarnoj godini (1940.-1941.) kao završnici velikoga (pred)jubilejskoga iščekivanja.
Dana 27. lipnja 1937., na svečanosti blagoslivljanja novopodignute kapelice Krista Kralja i sv. Apostola Petra i Pavla u Sakačevu rodnom selu Kalničkoj Kapeli, nadbiskup-koadjutor Stepinac je, u svojoj propovijedi, najavio da će megajubilej 13 stoljeća postojanja kršćanstva u hrvatskom narodu Katolička crkva i Hrvati proslaviti "za četiri godine", tj. 1941.
Dana 18. rujna 1938., na svečanosti posvećenja Meštrovićeve Spomen-crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina, Stepinac je u svom (znatnim dijelom politički intoniranom) govoru naglasio da će se 13-stoljetni jubilej Crkve u Hrvata proslaviti "za tri godine", što je, dakako, opet upućivalo na 1941.
Najznačajniji čin iduće pripremno-mobilizacijske etape, tijekom 1939., bila je Poslanica episkopata prigodom 1300-godišnjice prvih veza Hrvata sa Sv. Stolicom, upućena "svom hrvatskom narodu" 27. siječnja 1939., u kojoj je bilo jasno rečeno da će se jubilej 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata proslaviti za točno dvije godine.
Iduće pak godine, 1940., u Poslanici hrvatskog episkopata biskupima cjelokupnog katoličkog svijeta prigodom Hrvatske jubilarne godine bilo je obznanjeno da će se nadolazeći 13-stoljetni jubilej proslaviti - kako je točno bilo formulirano - "slijedeće godine 1941.".
A onda se u grandfinalu cijele ove kronologije, pri samom završetku Hrvatske jubilarne ili Stepinčeve Svete godine, dogodio neočekivani obrat. Drugi svjetski rat se iznenada proširio i na jugoslavenske (samim time i na hrvatske) prostore, 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, pa su sve tri glavne i najveće svečanosti zamišljene u znak obilježavanja i proslavljanja jubileja 641.-1941., a mjesecima unaprijed isplanirane za lipanj 1941., morale, odlukom nadbiskupa Stepinca, biti stopirane i odgođene za neka druga vremena.
Sve tri realizirat će se, međutim, u tzv. "drugom poluvremenu" jubilejskoga pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", u doba nadbiskupa Franje Kuharića (1975.-1984.).
Veliko misno slavlje u Solinu, "odakle se počelo širiti pokrštavanje Hrvata", kako je pisalo u Stepinčevu Nacrtu duhovne obnove iz travnja 1939., održat će se 12. rujna 1976., pred 100.000 ljudi.
Hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim održat će se potkraj travnja i početkom svibnja u tzv. Branimirovoj godini 1979., u kojoj je Katolička crkva u Hrvatskoj, uza sve ostalo, proslavljala i 1100. obljetnicu prvog međunarodnog priznanja Hrvatske (879.-1979.).
A od ideje o velikom euharistijskom kongresu u Zagrebu kao glavnom gradu svih Hrvata na kraju će ispasti Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici, u rujnu 1984., u nazočnosti 400.000 (prema necrkvenim podacima 250.000) vjernika.
Taj je događaj, kojim je napokon okončana veličanstvena jubilejska saga zvana "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", bio ujedno i svojevrsna anticipacija općenarodnoga referenduma za hrvatsku državnu neovisnost, koji će se u svom punom i doslovnom političkom značenju održati godinu i pol dana nakon pada Berlinskog zida, u svibnju 1991.