Memorandum SANU, 30 godina poslije
23. IX 2016.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Ove subote, 24. rujna 2016., navršit će se punih 30 godina otkako se u javnosti, i to u beogradskim Večernjim novostima, pojavila (nedovršena i neautorizirana) radna verzija Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, srpskoga nacionalističkog programa ili manifesta na kojemu je više od godinu dana, od svibnja 1985. do rujna 1986., radila skupina od 15-ak vodećih, tj. intelektualno, društveno i politički najeksponiranijih akademika SANU.

Riječ je o iznimno važnom programskom dokumentu uz koji se, barem u hrvatskoj (ali i nešto široj) javnosti, obvezatno, već po defaultu, vezuje pridjev "zloglasan" ili "famozan", i to iz dva razloga: prvo, jer je vremenski neposredno prethodio tzv. antibirokratskoj revoluciji, što ju je u predvečerje raspada SFR Jugoslavije bio pokrenuo srpski nacionalni lider Slobodan Milošević; i drugo, jer je od svog objavljivanja, u rujnu 1986., naovamo stekao (s pravom ili ne) ne baš blistavu percepciju intelektualno-ideološko-političke pripreme, sa srpske (beogradske) strane, za srpsko-hrvatski rat, vođen u prvoj polovici 1990-ih.

Po mojoj osobnoj procjeni (a vidim da u tome nisam usamljen), značaj Memoranduma SANU ipak je možda pomalo preforsiran i precijenjen. Vidio sam, odnosno pročitao sam, i "gorih", tj. radikalnijih i žešćih, srpskih "nacionalnih programa" (ili pokušaja da se takvo što napravi), spram kojih se Memorandum SANU doima poput kamilice. Onaj najekstremniji, nastao također u krugu intelektualaca okupljenih oko Dobrice Ćosića, trebao je ugledati svjetlo dana u rujnu 1979., dakle punih sedam godina prije Memoranduma SANU, ali je njegovo objavljivanje u zadnji čas osujetio tadašnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve German (svjetovnim imenom Hranislav Đorić), uz obrazloženje da bi njegovo puštanje u javnost napravilo nepopravljivu štetu u odnosima između SPC-a i Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i odnosima između srpskog i hrvatskog naroda.

Međutim, doći će vrijeme - pretpostavljam vrlo uskoro - da se i taj dokument objelodani te da se i o njemu povede ozbiljna rasprava i u srpskoj i u hrvatskoj javnosti.

Boraveći u Beogradu od svibnja 2006. do lipnja 2011., i radeći na svom projektu "Povijest odnosa i sukoba Hrvata i Srba u 20. stoljeću", iz kojega će relativno uskoro proisteći knjiga "Između očaja i Krista" - tu sam sintagmu izvukao iz intimnog dnevnika don Živka Kustića, što mi ga je on baš tih godina bio dao na uvid - dužnu sam pažnju posvetio i "slučaju Memoranduma SANU", imajući u vidu da je to epizoda, iz naše (hrvatske i regionalne) povijesti, koja se jednostavno ne može i ne smije zaobići. Zahvaljujući ljubaznosti i dobroj volji tadašnjega vodstva SANU, omogućen mi je detaljan uvid u Arhiv Srpske akademije, iz kojega sam mogao vrlo precizno i vjerodostojno rekonstruirati povijest nastanka Memoranduma (kao i, općenito, djelovanje Srpske akademije nauka i umetnosti tijekom cijelih 1980-ih, pa i ranije), a usto sam - još dok su bili živi - obavio i vrlo opsežne istraživačke razgovore s, otprilike, desetak vodećih srpskih akademika, uključenih u taj kao i još neke važne i kapitalne srpske intelektualno-znanstveno-nacionalne projekte.

Između ostaloga, razgovarao sam sa svom trojicom glavnih autora Memoranduma SANU (Kostom Mihailovićem, Mihailom Markovićem i Vasilijem Krestićem), s tzv. glavnim inspiratorom ili "duhovnim ocem" Memoranduma, ali koji u njegovu pisanju nije neposredno sudjelovao (Dobricom Ćosićem), kao i s još nekim istaknutim srpskim akademicima koji su nezaobilazan dio cijele te priče: s Dejanom Medakovićem, Matijom Bećkovićem, Predragom Palavestrom, Miloradom Ekmečićem, Nikšom Stipčevićem... A još 1989. (ili 1990.) imao sam priliku upoznati se i s tadašnjim potpredsjednikom SANU Antonijem Isakovićem, koji je 1985.-1986. bio na čelu Komisije ili Radne grupe za izradu Memoranduma SANU. (I koji je, barem po interpretaciji Latinke Perović, vješto izrežirao, ali pod krinkom krađe, senzacionalnu objavu nacrta Memoranduma, u rujnu 1986., u Večernjim novostima.)

U "Mom beogradskom dnevniku", publiciranom 2012., prilično sam cjelovito obradio temu Memoranduma SANU (posebice iz rakursa njegova tzv. glavnog podstrekača Dobrice Ćosića), a sada ću pokušati otići korak ili dva dalje. U ovome, prvom nastavku Globusova feljtona o Memorandumu donosim rekonstrukciju - nazovimo je tako - "pretpovijesti" toga dokumenta, odnosno stanja duha i najvažnijih (i najdalekosežnijih) aktivnosti u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti tijekom druge polovice 1970-ih i prve polovice 1980-ih, iz kojega (ili iz kojih) je proistekao i sam Memorandum.

Memorandum SANU, naime, ne treba gledati izoliranog, samog za sebe, nego u ukupnosti i u međupovezanosti sa svim onim što se u i oko Srpske akademije događalo barem desetak godina unatrag (unatrag u odnosu na 1986.). Moj je prijedlog da tu, dosad još uglavnom nepoznatu ili nerekonstruiranu, pretpovijest Memoranduma nazovemo "12 prijelomnih točaka u Srpskoj akademiji do Memoranduma SANU (1971.-1984.)". 

Prva je prijelomna točka u ovoj kronologiji 1971. Odnosno, kako je ja volim nazivati - "srpska 1971.". Kad se spomene 1971. godina, obično je prva misao ili prva asocijacija - hrvatski "Maspok", odnosno Hrvatsko proljeće. Međutim, i Srbi su imali svoju 1971., itekako burnu, dinamičnu i uzbudljivu, ali ona još nije dovoljno proučena i na odgovarajući način prezentirana javnosti (iskreno rečeno - ne znam zašto, kao da je se Srbi nekako stide). U njoj su se, na srpskoj strani, zbila najmanje dva (zapravo mnogo više, ali za ovu ću prigodu spomenuti samo dva) krunska događaja koja su rezultirala iznimno važnim posljedicama za sve ono što će se dogoditi kasnije.

Najprije nekoliko riječi o događaju br. 1.

Dana 6. svibnja 1971. Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" organiziralo je književnu večer devetero srpskih pisaca, članova Udruženja književnika Srbije, u Islamu Grčkom kraj Zadra. Ta se manifestacija prvotno trebala održati u samome Zadru (i to u tamošnjemu Narodnom kazalištu), ali kako su je ondašnje socijalističke vlasti zabranile (u Zadru se upravo tih dana odvijao "tjedan hrvatske kulture", ili takvo što, na kojem su sudjelovali Marko Veselica, Šime Đodan, pjevač Vice Vukov i drugi), organizatori su je, s popriličnom količinom prkosa, premjestili u idilični seoski ravnokotarski ambijent u Islamu Grčkom, neposredno pokraj Kule Stojana Jankovića i groba srpskog pisca u Hrvatskoj Vladana Desnice. Bilo je to prvi put poslije Drugoga svjetskog rata (a možda i općenito) da srpski pisci (među kojima su bila i tri akademika SANU) dolaze kod Srba u Hvatskoj.

Bili su to: Antonije Isaković, Borislav Mihajlović Mihiz, Matija Bećković, Dobrica Ćosić, Duško Radović, Brana Crnčević, Miodrag Bulatović i Dragoslav Mihailović - a među njima i srpska pjesnička heroina Desanka Maksimović. (Matija Bećković mi je rekao da je to društvo, kad su se avionom vraćali iz Zadra u Beograd, sam Duško Radović nazvao - "Snežana i sedam patuljaka".)

Taj je događaj bitan po tome što je zapravo toga dana, 6. svibnja 1971., započeo srpsko-hrvatski rat u Ravnim kotarima - samo što se to tada nitko nije usudio nazvati pravim imenom.

U svom intervjuu beogradskoj Dugi, u broju od 23. studenoga 1990., Borislav Mihajlović Mihiz (koji je inače pripadao vrlo utjecajnom klanu Dobrice Ćosića "siminovci") izjavio je da je književna večer srpskih pisaca u Islamu Grčkom održana u nazočnosti vrlo velikog broja ljudi, njih oko 5 ili 6 tisuća, i to "u planini ostavljenih Srba", koji su doslovce "silazili s planina" da bi pozdravili svoje literarne i nacionalne junake, koje još nikada nisu vidjeli niti čuli uživo. Među njima je, štoviše, vladalo toliko uzbuđenje da je jedan pukovnik JNA u rezervi, koji je bio i jedan od organizatora toga književnog skupa, rekao Mihizu: "Druže Mihiz, sad ako se dogovorimo, možemo ih (te hrvatske Srbe koji su se spuštali s planina na srpsku književnu večer - op. aut.) poslati po oružje pa da noćas zauzmemo Zadar!"

U razgovoru što smo ga, u Beogradu, u kafiću u Ulici kralja Petra, vodili 30. rujna 2008., Matija Bećković mi je potvrdio da je taj Mihizov opis autentičan. Pritom mi je istaknuo:

- Da, na toj je književnoj večeri, u Islamu Grčkom, sudjelovala ona ista "vojska" koja je sudjelovala i u Predlogu za razmišljanje iz 1967. (riječ je o poznatom srpskom odgovoru na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz te godine - op. aut.), iako se Dobrica Ćosić tada od nas ograđivao. I ja sam bio u toj "vojsci". U Zadru nas je dočekao naš domaćin Momčilo Kosović, umirovljeni oficir JNA. Međutim, kad je nastala frka zbog zabrane našega skupa u Zadru, odvezli su nas na samu periferiju Zadra, gdje je bila neožbukana, tek zidana kuća nekog pukovnika JNA (vjerojatno već tada u penziji), mislim da se prezivao Popović, gdje smo popili kavu i vodu. To je taj pukovnik o kojem je u svom intervjuu govorio Mihiz. On je doista rekao Mihizu one riječi što ih je Mihiz u svom intervjuu spomenuo. To je stoposto bilo tako. Stoposto se moglo tu reći: "Ajde sad, postrojite se, postavite granice!" Bila je dignuta dijafragma, jedna je duša sve to držala, sve je bilo napeto...

A samo pola godine kasnije, 9. i 16. prosinca 1971., održana je izvanredna skupština Srpske akademije nauka i umetnosti, na kojoj je vodeći srpski romanopisac Dobrica Ćosić, tada još samo dopisni član SANU, svojim majstorskim "izbornim inženjeringom" izrežirao smjenu dotadašnjega predsjednika SANU Velibora Gligorića (1899.-1977.), srpskog književnog kritičara i zagovornika realizma (suprotstavljenog modernizmu) u srpskoj književnosti, te za novog predsjednika te ustanove instalirao glasovitog srpskog fizičara, osnivača Instituta za nuklearne nauke "Boris Kidrič" u Vinči, Pavla Savića (1909.-1994.).

Taj je događaj imao dvije vrlo važne političke reperkusije.

Prvo, tim je činom Dobrica Ćosić samoga sebe prometnuo u prvog i najmoćnijeg čovjeka (antititovske) opozicije u SR Srbiji.

A drugo, za razliku od poslušnika režima Gligorića, tzv. "kukavice" i "poltrona" koji akademicima SANU praktički nije dao ni da dišu, Pavle Savić je, iako titoist po uvjerenju (u Drugom svjetskom ratu bio je šifrant Vrhovnoga štaba), njima, srpskim akademicima-nacionalistima, dao potpuno odriješene ruke da rade ono što su oni sami mislili da bi u toj instituciji trebalo raditi, čime je ujedno utabao put i budućem Memorandumu SANU (iako se s njegovim sadržajem nije slagao).

Taj svoj podvig iz prosinca 1971. Dobrica Ćosić mi je opisao ovim riječima:

- Kad sam rušio Velibora Gligorića, ja sam odmah bio za Paju Savića. Ali da bih bio uvjerljiv, a znajući da je Paja "baksuz" i da on neće prihvatiti ako ja njega predložim, ja na sjednici kažem nekoliko imena: Georgij Ostrogorski (djed zadarskoga povjesničara umjetnosti Nikole Jakšića - op. aut.), Paja Savić, profesor medicine Todorović, profesor Građevinskog fakulteta Đorđe Lazarević, zvani "Đoka Beton"... Pet, šest imena izgovorim. Onda se oni (akademici SANU - op. aut.) zbune. Što sad? Jer, nisam ja samo iz nekih osobnih, književnih razloga protiv Gligorića, nego nudim i druge ljude... Rasprava se odužila i nastavila idućeg dana. I onda smo te noći uvjeravali Paju da pristane. Jedva smo ga nagovorili da prihvati. Rekao je: "Da, može, ali pod uvjetom da ja biram svoje suradnike!"

Svoju suradnju s novim predsjednikom SANU (od 1971. do 1981.) Pavlom Savićem, Dobrica Ćosić mi je opisao ovim riječima:

- Paja Savić je bio izrazito samosvjestan čovjek, namćor (inadžija, prgav čovjek - op. aut.). Sjećam se jednog susreta s njim. Idemo uz stepenice zajedno, i on kaže: "Ajde kod mene!" Bili smo vrlo dobri drugovi. Ja sam čak "Korene" (Ćosićev roman iz 1954. - op. aut.), redakciju "Korena", završio u Vinči, u njegovu Institutu. Dao mi je tamo sobu za goste. Tu sam proveo dva tjedna i završio redakciju "Korena". I on me sada poziva i naruči odmah votku. I pijemo mi tu votku, i kaže: "Jao, što ja tebi zavidim, pička ti materina!" "Na čemu mi zavidiš?" "Pa što smiješ sve što ja ne smijem!" Htio je reći da on ne smije raditi i govoriti ono što radim i govorim ja, koji sam opozicionar. A onda dramatično kaže: "Da, ali ti nisi doživio to što sam ja doživio. Ti ne znaš što je KGB!" On je, naime, u ratu bio šifrant u Titovu štabu, on je znao sve tajne. Bio je konspirativan čovjek. I žena Branka također mu je bila šifrant. On bi dobio Nobelovu nagradu da je ostao u Institutu za radij u Parizu (u koji je ušao 1935. - op. aut.), s madam Irène Joliot-Curie. On je bio njezin prvi suradnik. Ali bio je komunist i krenuo je drugim putem... Bili smo već pijani od votke, psovao me i dalje što ja smijem lajati, a on ne smije, a onda mi, na kraju razgovora, reče, onako vrlo ozbiljno: "Sve smiješ, govori i radi što god hoćeš, samo mi Starog (Tita - op. aut.) ne diraj!"

Druga prijelomna točka u "predmemorandumskoj" kronologiji Srpske akademije nauka i umetnosti bila je pristupna besjeda Dobrice Ćosića u SANU, 29. ožujka 1977., pod naslovom "Književnost i istorija danas". Ćosić je tom prigodom - upravo dovršavajući četvrtu knjigu svog životnog djela, romana "Vreme smrti" - izgovorio onu svoju proročansku (polu)rečenicu: "pa kakav smo mi to narod, kakvi smo mi to ljudi koji u ratovima toliko ginu za slobodu da samim pobedama ostanu bez nje?"

Tom svojom sentencijom, da su Srbi sve ratove u 20. stoljeću (od 1912. do 1945.) na bojnom polju dobili, ali da su ih sve izgubili u miru, Ćosić je najavio jedno novo veliko historijsko poravnavanje računa u kojem će Srbi (kako se ispostavilo: ako treba, i ratom) pokušati ispraviti "greške" i "zablude" počinjene u prošlosti (a najvećom su "greškom" proglasili Jugoslaviju, u kojoj se, 1918., "utopila" nekoć samostalna i relativno moćna Kraljevina Srbija) te na taj način povratiti sve ono što su s protokom vremena, tj. tijekom 20. stoljeća, izgubili.

Na moje pitanje kako je predsjednik SANU i beskompromisni titovac Pavle Savić doživio taj njegov "ispad" u Akademiji, D.Ćosić mi je, u našem razgovoru od 25. svibnja 2009., odgovorio:

- Paja Savić je mene jako grdio zbog toga, kad je izašao taj fatalni govor. Opsovao me, rekavši: "Dokle ćeš ti mene zajebavati i praviti mi probleme, pizda ti materina? Znaš li ti da ja moram ići kod Starog (Tita - op. aut.) opet zbog tebe?" I psovao me. "Bitango jedna, radi tamo, u svojoj kući, nemoj meni praviti lomove ovdje!" I tako. Onda je i Tito bio užasno naljućen na to. Inače, Paja Savić je zabranio štampanje moje pristupne besjede. To je jedina pristupna besjeda u povijesti Akademije koja nije štampana, u "Godišnjaku SANU". Ali Paja je mene ipak volio... Uostalom, moja je misao bila historijski točna. Ali je, osobito u ono vrijeme, zvučala skaradno.

Taj mi je događaj, iz ožujka 1977., Latinka Perović, u razgovoru što smo ga vodili u njezinu privatnom stanu u Novopazarskoj u Beogradu, u ožujku 2008., prokomentirala ovim riječima:

- Dobrica Ćosić je politizirao Akademiju. Apsolutno. Ja sam se, možda nekoliko dana nakon njegove besjede, vraćala iz Univerzitetske biblioteke kući, i sretnem akademika Nikšu Stipčevića (1929.-2011.), koji me upita jesam li pročitala to što je Ćosić izjavio. Ja kažem: "Da, to je politička besjeda." A on kaže: "Ali nije trebao u to uvlačiti Akademiju!"

Točka br. 3 u kronologiji koju u ovome članku predstavljamo jest sastanak, održan u SANU 14. listopada 1981., u povodu studije "Problem obnavljanja stanovništva i populaciona politika". Sastanak je, prilično iznenada, sazvao (budući) potpredsjednik SANU Antonije Isaković (koji će na tu dužnost biti izabran već 19. studenoga 1981.), a "glavni i odgovorni" za studiju o kojoj je riječ bio je Isakovićev prijatelj iz Izvršnog vijeća SR Srbije, komunistički funkcionar (rodom iz Požarevca) Bogoljub-Tina Stojanović.

Na tom se sastanku najavio demografski slom Srbije i Srba u doglednoj, relativno bliskoj budućnosti (što je problem s kojim se danas suočavamo i mi Hrvati), ali se ujedno i kristalizirala misao o nužnosti donošenja jedinstvenog nacionalnog programa za sve Srbe u SFRJ - što će 1985. na 1986. postati upravo Memorandum SANU. O tome su na tom skupu, osim Isakovića, govorili Dobrica Ćosić, Dejan Medaković, Dimitrije Bogdanović, Vasilije Krestić i drugi.

Kao polazna točka za donošenje srpskoga nacionalnoga programa, budućeg Memoranduma SANU, detektirano je stanje "velike depresije" (izraz Dejana Medakovića) koje je zavladalo među Srbima. Medaković je pritom upozorio: "... krajnje je vreme da se sačini ozbiljan nacionalni program, nešto što će nas izbaviti iz ove depresije."

Dobrica Ćosić je sa svoje strane istaknuo:

"Jedini smo narod koji nema jedinstven nacionalni program, (...) mi smo narod bez nade. Nijedno istorijsko pitanje našeg naroda nije rešeno."

Vasilije Krestić je pak govorio o "očajnoj situaciji Srba u Hrvatskoj, gde je sve učinjeno da dođe do njihove što brže asimilacije".

Na sastanku je ujedno istaknuta važnost tzv. vertikalnog (a ne samo horizontalnog) povezivanja svih Srba u SFR Jugoslaviji, dakle takvog povezivanja u kojemu je jasno što je i gdje je centar (SR Srbija, tj. Beograd), a što periferija (srpske tzv. pokrajine ili oblasti unutar SFR Jugoslavije). U vertikalnom povezivanju republike idu u drugi (ili treći) plan.

Svejedno, kad sam u jednome od naših brojnih razgovora, vođenih u njegovu stanu u Krunskoj 15, u razdoblju 2006.-2008., upitao akademika Dejana Medakovića (koji je bio na funkciji predsjednika SANU od 1999. do 2003.) što se po pitanju svih tih detektiranih problema neposredno nakon toga sastanka napravilo, bio je prilično sarkastičan, rekavši mi:

- Zaključak je bio - ništa. Ne bih htio ispasti vulgaran, ali Srbima je tom prigodom poručeno: Srbi - oprostite, nemojte se šokirati - jebite se! (Medaković je time htio reći da je jedna od glavnih poruka toga skupa u SANU glasila da pod hitno treba povećati natalitet među Srbima, kako oni ne bi izumrli.)

Sazivatelja toga mobilizirajućeg sastanka u SANU, Antonija Isakovića (koji će 1985. biti izabran za predsjednika Komisije ili Radne grupe za izradu Memoranduma SANU), vrlo je dobro poznavala Latinka Perović, koja mi je, u našim razgovorima vođenim od 2008. do 2016., o njemu istaknula dvije činjenice.

Prvo, Isaković je imao stanoviti kompleks prema Hrvatima, jer ga je u Drugom svjetskom ratu (u kojemu je bio partizan u sastavu Prve proleterske) ranio neki Hrvat. Isaković je to, po riječima L.Perović, pamtio i za njega je to bio razlog dodatne sumnje prema Hrvatima.

Drugi bitan moment Latinka mi je, u našem razgovoru od 15. rujna 2016., interpretirala ovim riječima:

- Svoj posljednji razgovor s A.Isakovićem vodila sam, u njegovoj kancelariji u SANU, negdje sredinom 1980-ih, u danima što su prethodili početku rada na Memorandumu. Pričali smo o zaoštravanju odnosa, o napetostima između Srba, Hrvata i Muslimana u Jugoslaviji. U jednome trenutku Isaković meni kaže: "Znaš li ti da to neće proći bez oružanih sukoba?" Pogledala sam ga zaprepašteno: "Što, zar vi hoćete rat?" Napravio je grimasu u svom licu i rekao: "Ma neće biti rata u Srbiji, ali poginut će, sve skupa, jedno 86 tisuća ljudi!" Ja na to kažem: "A čijih će glava pasti 86 tisuća?" Odmahnuo je rukama, ništa nije odgovorio. Bila sam šokirana, nikome se to nisam usudila prepričati osim svojemu kolegi Marku Nikeziću. Nikezić se čudio na temelju čega je to Isaković "ispalio" baš tu cifru, od 86 tisuća...

Četvrta je prijelomna točka u ovoj našoj kronologiji redovito godišnje zasjedanje SANU 26. svibnja 1983., na kojemu su za redovite članove SANU izabrani ekonomist Kosta Mihailović i filozof-praksisovac Mihailo Marković (uz povjesničara Krestića budući glavni autori budućeg Memoranduma SANU), dok je novi dopisni član Srpske akademije postao, među inima, Matija Bećković (čijem se ulasku u SANU strahovito protivio jedan od vodećih komunističkih dužnosnika u SR Srbiji u to vrijeme, Dušan Čkrebić).

Prijelomna točka br. 5 jest velika turneja Dobrice Ćosića po Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi od 22. listopada do 10. studenoga 1983., kojom je prigodom vodeći srpski pisac i nacionalni ideolog mirio (koliko je to bilo u njegovoj moći) bivše srpske partizane i bivše srpske četnike, radeći na nacionalnom pomirenju i ujedinjavanju svih Srba, u planetarnim razmjerima.

Među ostalim, Ćosić je na toj svojoj turneji održao predavanje u Srpskoj nacionalnoj akademiji u Kanadi, tj. u kanadskome gradu Torontu (na temu "Književnost i istorija"), a slična je predavanja održao i na sveučilištima u Stanfordu, Berkeleyu, Columbiji (u New Yorku), Otawi itd.

Ćosić je, dakle, u jesen 1983. otišao u SAD i Kanadu po istom zadatku (ali, naravno, sa srpskim nacionalnim predznakom) po kojem će u te dvije najveće sjevernoameričke zemlje otići i Franjo Tuđman u ljeto 1987. (i kasnije), ali s tom razlikom što se Tuđman više ili manje sam pobrinuo za financijske troškove svoje turneje, dok je Ćosiću taj njegov maratonski put financirala Srpska akademija nauka i umetnosti. Dokaz za to je dokument (što sam ga pronašao u Arhivu SANU) pod nazivom "Izdavanje potvrde o službenom putu akademiku Dobrici Ćosiću" (dokument je u Arhivu SANU zaveden pod šifrom 05 br. 1874/1 od 7. X 1983.), u kojem, uz ostalo, piše:

"Izvršni odbor (Predsjedništva SANU - op. aut) je doneo odluku da se putovanje akademika Ćosića u SAD i Kanadu ima smatrati službenim. O tome će se akademiku Ćosiću izdati potvrda.

Dokument je verificiran na XXV. sjednici Izvršnog odbora Predsjedništva SANU, održanoj 11. listopada 1983.

Šesta je prijelomna točka u ovoj, "predmemorandumskoj" kronologiji, odluka, donešena na skupu Odeljenja istorijskih nauka SANU 15. studenoga 1983., o osnivanju Odbora za prikupljanje građe o genocidu protiv srpskog naroda i drugih naroda na teritoriji današnje Jugoslavije u prvom i drugom svetskom ratu. Taj je Odbor službeno osnovan na XVIII. sjednici Izvršnog odbora Predsjedništva SANU od 22. svibnja 1984., i to pod nazivom Odbor za sakupljanje građe o genocidu protiv srpskog naroda i drugih naroda na teritoriji Jugoslavije u XX veku.

Inicijator i predsjednik toga Odbora bio je akademik Vladimir Dedijer, dok je njegov zamjenik bio Dobrica Ćosić (a ostali članovi Radovan Samardžić, Sima Ćirković, Predrag Palavestra, Miloš Macura, Gojko Nikoliš, Branko Petranović, Milorad Ekmečić, pukovnik Petar Opačić, potpukovnik Anton Miletić i drugi).

Po prvotnim zamislima, Odbor se trebao baviti žrtvama genocida u svih jugoslavenskih naroda, tijekom 20. stoljeća (na tome je osobito inzistirao akademik Vasa Čubrilović, koji je u tom smislu i dao potporu V.Dedijeru za osnivanje toga specijalnoga radnoga tijela SANU), no u praksi je naglasak ipak bio na identificiranju, popisivanju i sistematiziranju žrtava srpske nacionalnosti, poglavito onih Srba što su ih u Drugom svjetskom ratu, za vrijeme postojanja NDH, pobili ili poklali ustaše. Dedijeru i Ćosiću je u toj vrlo ambicioznoj akciji od velike pomoći bila (ili je, u najmanju ruku, trebala biti) Srpska pravoslavna crkva (uključujući i zagrebačko-ljubljanskoga episkopa Jovana Pavlovića), i to nakon što su njih obojica (pretpostavljam da je Ćosić tu odigrao ključnu ulogu) za tu misiju angažirali i mobilizirali patrijarha SPC-a Germana (Hranislava Đorića).

Akademik Dejan Medaković mi je rekao (točnije rečeno: potvrdio ono što se i prije znalo, tj. pretpostavljalo) da su jedan od povoda za tu akciju bili (i) podaci o žrtvama iz jasenovačkoga logora što ih je svojedobno prikupio i objavio budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a o samome predsjedniku Odbora za genocid Vladimiru Dedijeru imao je sve samo ne pohvalno mišljenje, upozorivši me:

- Dedijer je bio jedan veliki hohštapler, pola njegova javnog istupanja bila je jedna velika obmana. On je taj Odbor osnovao u funkciji vlastite promocije, i taj je Odbor radio, i tako ga je on i vodio, kao servis V.Dedijera. Shvatiti jedan Odbor Srpske akademije kao svoj osobni servis - to je mogao samo Dedijer!

Dobrica Ćosić mi je, u našim beogradskim razgovorima, skrušeno priznao da ga je Vladimir Dedijer u ovoj priči, oko Odbora SANU za genocid, izmanipulirao.

O preostalih 6 prijelomnih točaka - zbog ograničenosti prostora - samo vrlo kratko i lapidarno, tek toliko da ih imamo u vidu.

Sedma je prijelomna točka mobilizirajući govor Dobrice Ćosića na redovitom godišnjem zasjedanju SANU od 25. svibnja 1984. Ćosić je u njemu skrenuo pozornost na trenutačno stanje duha u Srpskoj akademiji (usprkos svim maloprije opisanim mobilizirajućim akcijama), rekao je da ono "vojnički rečeno, nije redovno" te je pozvao svoje kolege, akademike, da se trgnu i izjasne se, jasno i glasno, o potrebi angažiranja "na opštedruštvenim i nacionalnim problemima".

Bio je to, dakle, novi snažni poticaj i "vjetar u leđa", unutar SANU, u smjeru izrade Memoranduma SANU.

Prijelomna točka br. 8 je osnivanje, unutar SANU, Odbora za proučavanje Srba u Hrvatskoj, na čelu kojega je, na vlastiti poticaj, bio Vasilije Krestić. Jedini akademik u SANU koji se izravno suprostavio toj Krestićevoj inicijativi bio je doajen jugoslavenske historiografije Vasa Čubrilović (1897.-1990.).

- Čubrilovićev je argument - rekao mi je profesor Krestić u našem razgovoru od 16. rujna 2016. - glasio da se ne smijemo zavađati s "našim drugovima iz Zagreba". Jer, tobože, bavljenje Srbima u Hrvatskoj spada u monopol Hrvata, odnosno SR Hrvatske.

Za razliku od Odbora za genocid, koji je "proizveo" samo jedan zbornik, Krestićev je Odbor za proučavanje Srba u Hrvatskoj dosad objavio 10 zbornika, a jedanaesti je u pripremi (tj. prikupljen je sav materijal za nj). Akademik Krestić na tome još uvijek radi.

Prijelomna točka br. 9 bila je diskusija potpredsjednika SANU Antonija Isakovića na jednome važnom skupu u Srpskoj akademiji, održanom u listopadu 1984.

Isaković je u tom svojemu govoru, za kojega je akademik Dejan Medaković ustvrdio da "razara mit o avnojevskoj Jugoslaviji", podvrgnuo razornoj kritici konfederativni smjer u SFR Jugoslaviji nakon donošenja (tzv. "brionskog") Ustava iz 1974., zatraživši pritom - bilo je to prvi put da se o takvome nečem uopće javno govori - pokretanje odgovornosti, kako je rekao, "prve ličnosti naše revolucije", tj. Josipa Broza Tita, za trend konfederalizacije SFRJ.

Isaković je ujedno rekao da srpskom narodu, koji "živi u mnogim federalnim jedinicama" SFRJ, odgovara samo "federativni princip, ali ne konfederacija". Drugim riječima, kako je napomenuo, "naša je dužnost da kažemo da nas takva konfederacijska Jugoslavija ne zanima".

Štoviše, Isaković je u svojemu govoru upozorio da "možda treba pomišljati na referendum", jer u suprotnome, ako se to ne učini, "Srbija stiže dotle, što se ni u jednoj državi u Evropi nije desilo, da u mirno vreme gubi svoje nacionalne teritorije". To je, dakako, mogao biti samo referendum o tzv. "Velikoj Srbiji", koji bi, po Isakovićevu rezoniranju, bio neophodan ukoliko se u SFR Jugoslaviji aktualni smjer prema konfederaciji ne zaustavi i stvari ne vrate na onakvo stanje kakvo je bilo prije donošenja Ustava iz 1974. (Zadnji organizirani pokušaj srpskih akademika da se kotač YU-povijesti preokrene za 180 stupnjeva bio je upravo Memorandum SANU, iz 1985./1986.)

Prijelomna točka br. 10 je formiranje Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja, na čelu s Dobricom Ćosićem, 10. studenoga 1984.

Jedanaesta je prijelomna točka solo-akcija Dobrice Ćosića - radilo se, zapravo, o nekoliko akcija, sredinom i tijekom druge polovice 1980-ih - oko organiziranja Srba s Kosova, objektivno najugroženijeg i najponiženijeg dijela srpskoga naroda u kojemu je Ćosić vidio snažno oružje za pokretanje masa i rušenje postojećega društveno-političkog sistema u SR Srbiji i SFR Jugoslaviji.

I naposljetku, prijelomna je točka br. 12 - jedina u ovome nizu koja nije pokrenuta u samoj Srpskoj akademiji, ali je kompatibilna sa svim onim što se u SANU u to vrijeme poduzimalo - govor predsjednika beogradske partijske organizacije Slobodana Miloševića na 18. sjednici CK SK Srbije, održanoj 23. i 24. studenoga 1984. Milošević je na toj sjednici poručio da se "mi (srpski komunisti, tj. Srbi - op. aut.) moramo osloboditi kompleksa unitarizma" te da "mi nemamo razloga ni pred kim da povijamo glavu".