Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Akademik Dejan Medaković (1922.-2008.) bio je generalni sekretar Srpske akademije nauka i umetnosti u vrijeme pisanja Memoranduma SANU, ujedno i član Komisije SANU (jedan od njih 16) za izradu toga dokumenta ili manifesta. Po mnogo čemu, on je bio velika iznimka među svim srpskim akademicima, ili još šire - među članovima i simpatizerima najutjecajnijega političkog klana u SR Srbiji, onoga pod imenom "siminovci", na čelu kojega je stajao vodeći srpski nacionalni ideolog Dobrica Ćosić.
Prije svega, Medaković je rođen u Zagrebu. Njegova obiteljska kuća bila je na Zrinjevcu 15 (u čijem je prizemlju kasnije dugo godina bila kavana "Lenuzzi"), ona se gradila u vrijeme gradnje Donjega grada, još potkraj 19. stoljeća, i to za njegova djeda Bogdana Medakovića (1852.-1930.), jednoga od najbogatijih ljudi u Zagrebu u ono vrijeme (po zanimanju je bio odvjetnik i političar, uz Svetozara Pribićevića jedan od dvojice glavnih čelnika Hrvatsko-srpske koalicije).
Drugo, njegov djed Bogdan Medaković bio je dugogodišnji (od 1906. do 1918., doduše s nekim kraćim prekidima) predsjednik Hrvatskoga sabora, ujedno i posljednji predsjednik Hrvatskoga sabora uoči jugoslavenskoga ujedinjenja 1918. U Arhivu Sabora pročitao sam kako je, nakon 1913., žestoko znao polemizirati s tadašnjim vođom Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepanom Radićem pa ga je čak i kažnjavao isključenjem iz Sabora (na određeno vrijeme), i to bez prava na dnevnice dok traje isključenje.
I treće, Dejan Medaković imao je, tijekom svojega odrastanja, katolički odgoj (iako je po krštenju bio pravoslavan). U svojim najosjetljivijim, pubertetskim godinama pohađao je nižu srednju školu (današnji uzrast od 5. do 8. razreda osnovne škole) u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, kod dalmatinskih fratara na otočiću Badiji pokraj Korčule. Bilo je to u razdoblju 1933.-1937.
Zahvaljujući svemu tome, Dejan Medaković se i nakon svog doseljenja u Beograd (u rujnu 1941, za vrijeme NDH), gdje se transformirao u gorljivog srpskog nacionalista i antikatolika, isticao odličnim poznavanjem "mentaliteta" i načina razmišljanja Katoličke crkve u Hrvatskoj te je, zajedno s još jednim bitnim članom Ćosićeva opozicijskog klana "siminovci", Živoradom Žikom Stojkovićem (koji je bio i ostao pravoslavne vjere), shvatio bit i najdalekosežnije poruke jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975.-1984.), rekao bih, i brže i bolje nego ijedan drugi hrvatski (zagrebački) intelektualac iz onoga vremena (uz izuzetak, dakako, onih iz najužih crkvenih redova, koji su bili neposredno involvirani u taj projekt).
Tijekom svog boravka u Beogradu (2006.-2011.), s Medakovićem sam se svake subote sastajao u njegovu stanu u Krunskoj 15 (samo koji haustor dalje od poznate beogradske katoličke crkve Krista Kralja), obično od 11.30 do 15.00 sati, te uz rakiju što ju je ispekao njegov sin Pavle (dirigent jednoga simfonijskog orkestra u Beogradu) i kavu što bi je skuhala njegova supruga Vera, nekadašnja pijanistica, vodio iscrpne i dugotrajne istraživačke razgovore (svi su snimani na diktafon) vezane za moj projekt "Povijest odnosa i sukoba Hrvata i Srba u 20. stoljeću".
Dejan je sve to vrlo emotivno doživljavao, bilo je u tim razgovorima i suza. A kako me i dosta zavolio (prije svega, usprkos svim srpsko-hrvatskim različitostima, kao svojega mentalnog sugrađanina, tj. Zagrepčanina), nije mi ništa tajio i trudio mi se davati onakve odgovore za kakve je smatrao da će ih, osim srpske, znati cijeniti i hrvatska čitateljska publika (jer je, sa svojim nekadašnjim katoličkim backgroundom, jako dobro znao što Hrvate najviše zanima).
Utoliko je njegova definicija Memoranduma SANU, u čijoj je izradi i sam sudjelovao (iako, paradoksalno, njegov prilog o fruškogorskim manastirima, porušenim ili devastiranim u Drugom svjetskom ratu, nije ušao u završnu verziju toga dokumenta), imala posebnu težinu. A ta definicija glasi da je Memorandum SANU bio pokušaj (i to posljednji s tako značajnom povijesnom težinom i konzekvencijama) "spašavanja" Jugoslavije, ali, naravno, ne one i onakve Jugoslavije kakva je postojala u tom trenutku, dok se Memorandum pisao, nego one malo "starije" (ustavnopravno, a time i povijesno, već "poništene"), kakva je bila prije donošenja (uglavnom konfederativnoga) Ustava iz 1974., ili čak prije Brijunskoga plenuma i političke eliminacije Aleksandra Rankovića 1966. Medaković mi je, uz ostalo, rekao:
- Namjera SANU bila je državotvorna, ako Boga znamo. To nije bila namjera rušenja Jugoslavije, nego njezina učvršćivanja. A počelo se od analize neravnopravnog položaja (zbog Ustava iz 1974.) SR Srbije i formuliranja teze da posljedice toga, "brionskoga" Ustava vode Srbiju u katastrofu. Odnosno, u raspad zemlje (Jugoslavije - op. aut.). I da se to, taj raspad Jugoslavije, ne dogodi, mi, srpski akademici, odlučili smo upozoriti srpske i jugoslavenske političare - njima je, u prvome redu, bio namijenjen Memorandum SANU - "Quo vadis, Jugoslavija?" Mi, dakle, hoćemo Jugoslaviju, jer jedino u Jugoslaviji srpski narod ima neku svoju cjelinu; ne može on u drugim državama biti u cjelini s matičnom zemljom (SR Srbijom - op. aut.). To je suština angažmana SANU. Mi, dakle, želimo reći da je jedina opcija koja je prihvatljiva za Srbe - zajednička država (Jugoslavija - op. aut.). I ne bi Akademija, koja to shvaća, predlagala uništenje Jugoslavije. Onda siječemo granu na kojoj smo mislili da trebamo sjediti! Pa to je logično.
- Možda je neki ekstremniji akademik i rekao: "Pa neka se Jugoslavija nosi k vragu!" Ali to nije bio službeni stav Akademije. Ja i danas s tugom razmišljam o jednoj ispuštenoj šansi koja se zvala Jugoslavija, a koju su politička rukovodstva (u pojedinim YU-republikama i pokrajinama - op. aut.) svojim zloupotrebama pretvorila u jednu decentraliziranu feudalnu kompoziciju u kojoj će svatko imati svoj dio što ga je zgrabio i na kojemu će biti suveren. Znači, Jugoslavija je postala konfederacija, što je u suštini, s našega, srpskog stajališta, bio zločin...
Iako će ovakav odgovor možda razočarati neke Hrvate, zato što se u njemu ne spominje pojam "Velika Srbija" (kao što se ta sintagma ne spominje ni u samome Memorandumu SANU), on, po mom mišljenju, pogađa u bit stvari.
A pogađa zbog toga što bit (ili krajnji domet) srpskoga nacionalizma - suprotno onome kako na to gledaju neki ili čak mnogi ljudi sa strane - nije tzv. "Velika Srbija" (primjerice, projekt "Velike Srbije" do granice Virovitica-Karlovac-Karlobag), nego jedna (mnogo) šira državna ili teritorijalna zajednica, kakva je od 1918. do 1991., bila Jugoslavija, u kojoj su Srbi imali (ali samo do ustavne reforme SFRJ 1968.-1974.) određenu dominaciju.
Drugim riječima: pravom ("kompletnom", "zrelom", "dovršenom", "historijski odgovornom" - možemo to i tako reći) srpskom nacionalistu "Velika Srbija" je premala i pretijesna, i on će uvijek prirodno težiti za jednom većom državom ili većom teritorijalnom zajednicom od "Velike Srbije" (ne samo zbog teritorijalne raspršenosti srpskoga naroda, nego i zbog "pijemontske" uloge Srbije na Balkanu, u 20. stoljeću), upravo onakvom kakva je u (naj)većem dijelu 20. stoljeća bila Jugoslavija.
Jedan od onih koji to u Hrvatskoj odlično razumiju doskorašnji je ministar obrane RH, a prije toga savjetnik za nacionalnu sigurnost hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Josip Buljević (s kojim sam o tome nekoliko puta razgovarao tijekom 2014. i 2015.).
Nije nimalo slučajno 1915., u jeku Prvoga svjetskog rata, predsjednik srpske Vlade Nikola Pašić glatko odbio ponudu sila Antante o stvaranju tzv. "Velike Srbije" (koja bi uključivala cijelu BiH kao i cijelu južnu polovicu obale Istočnog Jadrana, od Rogoznice kraj Šibenika do albanskoga primorja), jer je već tada računao na jednu mnogo širu, jugoslavensku zajednicu, s kompletnom Hrvatskom i kompletnom Slovenijom (koja se, već 1918., i obistinila).
O tome mi je filozof-praksisovac i jedan od trojice glavnih autora Memoranduma SANU Mihailo Marković (1923.-2010.) rekao, u našem razgovoru što smo ga vodili u njegovoj obiteljskoj kući na Senjaku, 2008.:
- Nikola Pašić je smatrao da Srbi trebaju biti u istoj državi, ali u takvoj državi u kojoj bi hegemoniju imala Srbija. Mislio je da će tu hegemoniju Srbi moći ostvariti zahvaljujući nekim svojim bitnim prednostima u odnosu na sve ostale južnoslavenske narode, uključujući i Hrvate. Prva je prednost Srba bila njihova brojčana većina: Srbi su u Jugoslaviji bili najbrojniji narod. Druga je prednost bila vojska: Pašić je računao na to da će Srbija u Jugoslaviji imati jaku vojsku, za razliku od Hrvata koji neće imati nikakvu vojsku. Treće, Srbija je imala monarhiju, tj. dinastiju, a Hrvati takvo što nisu imali. Četvrto, Srbija je imala velike političke stranke, za koje se pretpostavljalo da će na demokratskim izborima dobivati više glasova nego hrvatske političke stranke. I peto, Srbija je imala velike saveznike, za razliku od Hrvatske koja se u Prvom svjetskom ratu borila na strani poražene Austro-Ugarske. Eto vidite kako je Pašić računao - to svakako jest bilo cinički! Njegova je greška, međutim, bila u tome što nije predvidio povijesne promjene do kojih će doći s protokom vremena, još za postojanja prve Jugoslavije. Sve su se te početne komparativne prednosti Srba s vremenom istopile...
Jugoslavije danas nema, ali zato postoji "regija" (na srpskome "region"), kao istoznačnica za nekadašnju Jugoslaviju, ili, još šire, za (zapadni) Balkan. Nije nikakva tajna da je strateški cilj aktualnoga srpskoga premijera i vođe Aleksandra Vučića ostvarivanje srpske dominacije u "regionu" ili u "regiji", i to približno na istome onome geografskom prostoru dokle se protezala i nekadašnja Jugoslavija. Utoliko Vučić, kojega osobno odlično poznajem, nastavlja tradiciju svojih slavnih srpskih prethodnika iz 20. stoljeća.
No, vratimo se na Memorandum SANU. Njegov je, dakle, ključni imperativ bila (kao što je to u svojoj studiji iz 2006., "Kovanje antijugoslovenske zavere", kirurški precizno ustvrdila osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko) "recentralizacija" SFR Jugoslavije (nasuprot aktualnome trendu njezine konfederalizacije) - a tek ako se taj imperativ ne ostvari (a bilo je zapravo i logično da se neće ostvariti, jer nikada nikome još nije pošlo za rukom da kotač povijesti preokrene, za 180 stupnjeva, unatrag), srpski su akademici imali u svojim glavama, ali se to nisu usudili javno priznati, svoju "rezervnu opciju", a to je "Velika Srbija", koja je neminovno uključivala i rat. O tome je prvi javno progovorio Vuk Drašković (ali on nije bio akademik), u onome mom horror-intervjuu za magazin Start, iz kolovoza 1989., pod naslovom "Jugoslavija u sjeni noža".
Jedini srpski akademik koji se sredinom i u drugoj polovici 1980-ih usudio javno govoriti o velikosrpskoj opciji (iako je i on izbjegavao takav, suviše direktan i konfliktan način izražavanja) koja isključuje opstanak Jugoslavije bio je Dobrica Ćosić. Zato on i jest bio najveći (ili nešto "ekstra") među svim srpskim akademicima, i zato (između ostaloga) on nije sudjelovao u pisanju Memoranduma SANU - jer je to za njega bila "boranija" - nego je radio na svom vlastitom srpskom nacionalnom programu, u kojemu je ključna stavka bio tzv. "referendum naroda" kao, uvjetno rečeno, jedini legitiman put i način da se dođe do "Velike Srbije". O tome sam vrlo opširno pisao u "Mom beogradskom dnevniku" iz 2012.
Naravno, pokušaj "spašavanja" Jugoslavije na način povratka u stanje kakvo je bilo prije 1974. ili prije 1966. - a da i ne govorimo o "referendumu naroda", kakvoga je zamišljao Ćosić - bilo je, objektivno gledano, usprkos svim "spasiteljskim" ambicijama srpskih akademika, zabijanje glogovog kolca u Jugoslaviju, kakva je tada postojala. Svi su nesrpski narodi u Jugoslaviji to doživjeli kao veliku opasnost i nesagledivu prijetnju po svoj vlastiti identitet i opstanak.
Međutim, sve je ovo još uvijek racionalna ili ona "svjetlija" strana Memoranduma SANU - koliko god ona nama Hrvatima već i ovakva izgledala tmurno i mračno. Memorandum SANU ima, međutim, i svoju puno mračniju (ili posve iracionalnu) stranu, o kojoj se ni u Srbiji, odnosno među Srbima, puno ne govori. Raščlanit ću je u nekoliko točaka.
Prvo, Memorandum SANU je pisan u jezivim uvjetima, o kakvima danas ne možemo ni sanjati. Čitavo jedno desetljeće nakon početka informatičke revolucije, kada je, ako već ne cijeli svijet, a ono barem njegov najrazvijeniji (zapadni) dio, jednom nogom već zakoračio u novo, informatičko doba, dana 9. prosinca 1983. održana je u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sjednica Komiteta za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu SANU, na kojoj je donesen "Program štednje električne energije u zgradi SANU, Knez Mihailova 35".
Taj sam "Program" našao u Arhivu SANU, tijekom svojih istraživanja 2007. i 2008., i ostao u hipu zapanjem njegovim sadržajem, nakon što sam samo dijagonalno pročitao svih 10 točaka od kojih se on sastoji.
U točki 2., primjerice, pisalo je da se u "u cilju uštede električne energije u zgradi SANU zabranjuje upotreba sijalica u svim radnim prostorijama u kojima je za rad dovoljna dnevna svetlost".
U točki 3. piše da se "zabranjuje upotreba bojlera i drugih aparata za zagrevanje vode u svim prostorijama Akademije sem u restoranu društvene ishrane".
U točki 4. "zabranjuje se upotreba električnih grejalica, rešoa i drugih izvora toplote koji koriste električnu energiju, izuzev u portirnici".
U točki 6. pisalo je da svi instituti u sastavu SANU moraju donijeti "odluku o privremenom uvođenju početka i završetka radnog vremena", uz napomenu da radno vrijeme za sve zaposlene treba početi i završiti "u vreme dnevne svetlosti" - što je bilo u suglasju s ranije izrečenom naredbom da se lampe u prostorijama SANU više ne smiju paliti.
A nekako mi je najstravičnije zazvučala posljednja, 10. točka "Programa", u kojoj je pisalo: "Svakodnevnu kontrolu pridržavanja propisanih mera vršiće električar i domar zgrade koji će o svojim zapažanjima podnositi izveštaje Službi za pravne i opšte poslove, a ova Služba svakog petka do 12 časova izveštavati Komitet za društvene delatnosti Skupštine opštine Stari grad, Nušićeva 27/II.''
Taj je dokument potpisala predsjednica Komiteta za ONO i DSZ SANU, stanovita Ljubinka Vasić.
Jest, cijela je Jugoslavija, pa i Hrvatska u njezinu sastavu, osjećala u to vrijeme vrlo neugodne posljedice teške ekonomske i financijske krize (i sam itekako dobro pamtim to vrijeme, tada sam pisao u Startu, koji se jedno vrijeme morao tiskati na nekvalitetnom roto-papiru), ali nisam ni slutio da su se, čak i u takvim nezavidnim okolnostima, mogle donijeti ovako oštre, stroge, pa i prijeteće restrikcije u takvoj jednoj važnoj, uglednoj i prestižnoj znanstvenoj ustanovi od nacionalnoga značaja kakva je bila Srpska akademija nauka i umetnosti. Iz regula maločas citiranoga "Programa" ispada da su se srpski akademici doslovce morali smrzavati od hladnoće, odnosno da su morali tavoriti u mrklome mraku kad su donosili tako važnu i dalekosežnu odluku o potrebi izrade Memoranduma SANU, a što je najgore, za svaki, pa i najbenigniji prekršaj u odnosu na propisane točke "Programa", tj. za najobičnije paljenje lampe ili uključivanje rešoa ili bojlera u ovoj ili onoj prostoriji SANU, mogli su, preko dežurnog električara ili domara zgrade SANU, biti prijavljeni Komitetu za ONO i DSZ u beogradskoj općini (Stari grad) u kojoj se SANU nalazi, a samim time i optuženi za sabotažu uperenu protiv društvene zajednice (da ne kažem cijele zemlje, ili barem SR Srbije) u kojoj žive i rade.
Srpskim akademicima doista nije bilo lako raditi u takvim uvjetima pa im donekle to može poslužiti i kao isprika što Memorandum SANU, gledano u cjelini, nije odisao nekim naročitim optimizmom i što je u njemu bilo mnogo više mraka nego svjetla.
Drugo, srpski su intelektualci tada, na prijelazu iz 1970-ih u 1980-ih, a osobito u 1980-ima, sve više shvaćali da Srbija, odnosno Srbi, gube bitku ili rat s vremenom. Lako je kada gubiš teritorij, jer teritorij se uvijek može povratiti ili ratom ili pregovorima. Ali kada postaneš svjestan da se i vrijeme urotilo protiv tebe, onda je to vrlo, vrlo neugodan osjećaj koji lako može dovesti do kolektivne ili nacionalne depresije. A to je upravo ono što se dogodilo srpskim akademicima.
Ta je njihova depresija imala dva kraka. Ili možda bolje rečeno - dva uzroka.
Prvi je bio uvjetovan unutrašnjim (unutarjugoslavenskim) nepovoljnim okolnostima za Srbe i Srbiju. To je, kao što smo već ustvrdili, bio trend konfederalizacije SFRJ, pojačan (u negativnom smislu riječi) rastućim ekonomskim i financijskim sunovratom zemlje.
A drugi je nastao zbog nepovoljnih međunarodnih okolnosti za Srbiju i srpski narod - barem po procjenama samih srpskih akademika. Tu je najveću težinu imalo savezništvo ("tajna sveta alijansa", kako su je neki nazivali) SAD-a i Vatikana (uspostavljeno već 1976., a podignuto na mnogo višu razinu u lipnju 1982., nakon tajnog posjeta američkog predsjednika Reagana papi Wojtyli u Vatikanu) na rušenju komunizma u Istočnoj Europi i cijelome svijetu, u sklopu kojega se vrlo loše pisalo i komunizmu (socijalizmu) u Jugoslaviji. A kako Jugoslavija bez komunizma ili bez bilo kakve diktature objektivno nije mogla postojati, srpski su akademici izračunali da se bliži kraj i samoj Jugoslaviji kao takvoj. Razlog, dakle, više za uzbunu.
Hrvatima je, po mišljenju srpskih akademika, bilo lako, jer su se, preko Katoličke crkve u Hrvatskoj, a lakoćom "prikopčali" na pobjedničku stranu, tj. na stranu Zapada. Ali gdje smo onda mi i kojem centru ili kojoj strani svijeta mi pripadamo? - upitali su se oni, prije nego što su prionuli izradi Memoranduma (iako o toj temi u njemu nema ni riječi).
O "depresiji" koja je u to vrijeme vladala među srpskim akademicima (ili malo šire gledano, među Ćosićevim "siminovcima") rječito govore njihove dnevničke zabilješke (sve su u međuvremenu objavljene), kakve su, primjerice, vodili i moji beogradski sugovornici Dejan Medaković i Dobrica Ćosić.
Medaković je u svoj dnevnik 26. ožujka 1977. (već tada!) zapisao ovakve riječi o svom, srpskom narodu: "Mi smo arheološki narod... Trulimo ispod stabla... kao da smo uortačili svoju budućnost koje nema..."
U svojoj pak zabilješci od 30. prosinca 1979. Medaković je najavio srpsku "apokalipsu, strašniju od one koju je odsanjao Jovan (sv. Ivan, Isusov učenik - op. aut.) na Patmosu (u Grčkoj - op. aut.)", i tome još dodao:
"Osećanje nemoći dovodi me u stanje skoro oduzetosti... Stvari su pošle u sunovrat na širem planu i više ne znam koji je um kadar da to zaustavi... Dolazi vreme kada ni pravednici ne mogu sprečiti propast svoga roda..."
Kad sam ga, u jednome našem razgovoru, upitao zašto je, zajedno sa svojim kolegama i prijateljima, srpskim akademicima, pao u tako tešku depresiju i očaj, i zašto je svoj, srpski narod proglasio "arheološkim narodom", Medaković mi je odgovorio:
- Kad sam za Srbe napisao da su "arheološki narod", htio sam reći da je to narod koji se izgubio - kao što su se izgubili Feničani ili Asirci, ili ne znam koji veliki narodi. Nema ih više... U svakom slučaju, bila je to jedna nemoć pred društvenom situacijom zemlje u kojoj trebam živjeti i provesti ostatak života...
Na moje pitanje koji je bio razlog br. 1 za tu (njegovu osobnu i srpsku) nemoć, Medaković mi je odgovorio:
- Pa, radilo se o našoj nemoći da možemo promijeniti društvene deformacije. Znači, mi ovdje djelujemo kao poraženi ljudi, koje je društvo, tokovi tog društva, ili smjernice tog društva, odluke tog društva, porazile. Ništa od naših snova neće biti. Pa to je vrlo jasno...
Usput rečeno, tema (srpske) depresije obrađena je i u samome Memorandumu SANU, i to ovim, nimalo blagozvučećim riječima (koje, čini mi se, dosadašnji interpretatori Memoranduma nisu shvatili dovoljno ozbiljno):
"Postojeće depresivno stanje srpskog naroda, sa sve žešćim ispoljavanjima šovinizma i srbofobije u nekim sredinama, pogoduje oživljavanju i sve drastičnijem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda i reagovanjima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna. Dužnost nam je da nijednog trenutka i ni u jednom slučaju ne previdimo i ne potcenimo te opasnosti."
Ovo su vrlo važne, možda i najvažnije rečenice u Memorandumu. Osoba koja je u depresiji često ima samoubilačke sklonosti, pa se ovdje samo po sebi postavlja pitanje: nije li dokument kojega su napisali ljudi, akademici, zahvaćeni ovako teškom depresijom, nužno u sebi morao sadržavati (i) klicu suicidalnoga sindroma, ali u ovom slučaju ne individualnoga nego kolektivnoga - usmjerenoga, ponajprije, na Srbiju i srpski narod, ali i na mnogo šire, u ono vrijeme jugoslavensko, okružje?
No, najdalje je u ocrtavanju ili oslikavanju srpske nacionalne depresije kasnih 1970-ih i tijekom 1980-ih otišao vodeći srpski nacionalni ideolog Dobrica Ćosić, s kojim sam o toj temi obavio nešto opširniji razgovor 12. lipnja 2009., u njegovu novom stanu (u koji se iz svoje vile u Dedinju preselio potkraj 2007.) u Ulici dr. Dragoslava Popovića 14, na beogradskoj Paliluli.
U tom smo se razgovoru Ćosić i ja osvrnuli na njegov (Ćosićev) komentar (objavljen u knjizi "Mića Popović, vreme, prijatelji" iz 1988.) jedne vrlo važne slike vrlo važnoga srpskoga slikara (i filmskog redatelja), akademika SANU i člana Ćosićeva klana "siminovci", Miodraga Miće Popovića (1923.-1996.).
Popović je 1983. - dakle one godine kada je u SANU bilo strogo zabranjeno paljenje lampi, rešoa i bojlera - napravio jednu ogromnu sliku kojoj je dao ime "Prizor 1983.", a koja je zapravo bila replika glasovite slike Leonarda da Vincija "Posljednja večera". Replika - ali s jednom ogromnom izmjenom (ili izmjenama). Na stolici na kojoj je u Leonardovu originalu sjedio Isus Krist na Popovićevoj replici ne sjedi nitko, ona je prazna. A za velikim blagovaoničkim stolom umjesto Isusovih učenika, budućih apostola, sjede - Srbi, neki od njih i sa šajkačama na glavi, očigledno četnici.
Mića Popović je tim svojim platnom htio poručiti da su Srbi u komi i da nemaju svog vođu, tj. spasitelja. Zato je ta njegova slika s vremenom i dobila (neslužbeni) naziv - "Tajna večera bez Spasitelja".
U svojoj spomenutoj knjizi Dobrica Ćosić je, prilično hrabro i samokritički, napisao da su Srbi zapušten narod, da je za njih karakteristično "odsustvo duhovnog središta, zajedničkog cilja i usmerenja", da su oni "bahata individualnost, sprdnja sa sobom i sa svetom", da oni "nisu svesni ni sebe, ni prostora i vremena u kome žive" te da su "odavno pozaboravljali sebe".
Ali je ujedno napisao i to da "Srbi nemaju, niti će imati svog spasitelja". Ovdje svakako treba imati u vidu da su od trenutka nastanka rečene Popovićeve slike (1983.) do nezaboravljene Osme sjednice CK SK Srbije (23. i 24. rujna 1987.), na kojoj se Slobodan Milošević samoproglasio srpskim vođom i spasiteljem, morale proteći pune četiri godine.
Na moju zamolbu da meni osobno malo pobliže objasni smisao Popovićeve slike "Tajna večera bez Spasitelja", kao i svoj vlastiti komentar u svojoj knjizi o Mići Popoviću, Ćosić mi je rekao:
- Mića je bio težak antititovac, i svi mi bili smo antititovci. Mićina je slika nastala u tom našem osjećanju da nemamo spasitelja, da smo izgubljen narod, da nemamo svog vođu. Mićina slika, dakle, simbolizira to odsustvo vođe, te centralne figure jedne nacije i jednoga naroda...
Budući da je kao datum Ćosićeva opisa Popovićeve slike u Ćosićevoj knjizi o Mići Popoviću naveden travanj 1987., upitao sam Dobricu Ćosića je li upravo to bio trenutak kada se dogodio vrhunac depresije u Srbiji (odnosno vrhunac depresije među srpskim akademicima i "siminovcima"). Ovako mi je odgovorio:
- To je vrijeme kada dolazi Milošević, kad počinju te borbe i kad se osjeća ta depresija, i odsustvo središta, figure koja može iznijeti dramu naroda koja se nagoviještavala. Jer, kosovska drama, raspad Jugoslavije... mi smo to doživjeli kao...
- Mi smo tada pali u depresiju. Da, bili smo u depresiji, jer nismo vidjeli izlaz i nismo imali ličnost koja je mogla formulirati izlaz...
Na moje potpitanje nisu li on i njegovi kolege, srpski akademici, izlaz vidjeli upravo u Slobodanu Miloševiću (čijoj su, usput rečeno, novoj političkoj stranci, Socijalističkoj partiji Srbije, osnovanoj 16. srpnja 1990., pristupili glavni koautori Memoranduma SANU Mihailo Marković, Kosta Mihailović i Antonije Isaković), Ćosić mi je, pomalo skrušeno, odgovorio:
- Kad se Milošević pojavio, svi mi, i Mića (Popović - op. aut.), i Mihiz (Borislav Mihajlović - op. aut.), i Matija (Bećković - op. aut.), svi smo se u jednome trenutku ponadali da će on možda povesti zemlju ka demokratizaciji. Mi smo generalno prezirali Stambolićev CK SK Srbije, mi smo veoma loše mislili o Ivanu Stamboliću, pa nam se u nekim trenucima učinilo da dolazi čovjek s reformama, i onda smo ga u nečemu i podržali i bili smo na njegovoj strani, sve dok nismo uvidjeli njegovu prirodu, da je autokrat i da je u suštini nespreman za radikalnu demokratizaciju u društvu i promjenu poretka... A ja sebe osobno nisam vidio spasiteljem, niti je itko vjerovao da ja jesam spasitelj. Srbija nije imala ljude. Ona je imala pisca. Ali da pisac bude vođa naroda, to je nemoguće...