Američki filozof Will Durant - prvi duhovni učitelj Dobrice Ćosića (objavljeno u Nedeljniku)
24. XI 2016.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

(Nastavak teksta "Samoubilaštvo Dobrice Ćosića")

 

Svoju odluku da će pobjeći iz kuće Dobrica je povjerio samo majci Milki i djedu po ocu Jeftimiji. Zatajio ju je ocu Živojinu, koji je u značajnoj mjeri i bio uzrok njegovih problema.

- I sad se sjećam - ispričao mi je Dobrica - tog razgovora u vinogradu, s dedom Jeftimijem, kad sam mu rekao: "Deko, ja ne mogu da budem seljak, ja ne mogu ovde (u Velikoj Drenovi - op. aut.) ništa da uradim, ja hoću da produžim školu, i ja te molim da mi pomogneš, Žika ne da da idem." Deda mi na to odgovori: "Pa dobro, sinko, ako ti misliš da ti je to sreća, ja ću da ti pomognem. Dat ću ti, evo toliko imam kod sebe, 100 dinara."

Majka mu je, sa svoje strane, dala 15 dinara. Više nije mogla, u kući je vladala relativna oskudica. S ukupno, dakle, 115 dinara u džepu Dobrica Ćosić je krenuo na, za njega, dalek put, u posve suprotan dio Srbije. Međutim, samo ga je povratna željeznička karta do Negotina koštala 99 dinara, što znači da mu je za hranu i sve ostale troškove za cijelo to vrijeme koliko ga neće biti kod kuće ostalo samo 16 dinara.

Bilo je ljeto 1938. Dobrica je u svojoj glavi imao čvrsto zacrtan plan da će u jesen te godine nastaviti školovanje koje je bio prekinuo godinu dana ranije, 1937. Međutim, nije imao mnogo izbora. U Srbiji su tada postojale samo dvije više poljoprivredne škole: jedna u Valjevu, koja je bila stočarsko-ratarskog smjera, i druga u Bukovu kraj Negotina, koja je, kao i ona niža u Aleksandrovcu koju je pohađao od 1934. do 1937., imala voćarsko-vinogradarsko usmjerenje, a zvala se, još kad je 1891. osnovana ukazom kralja Aleksandra Obrenovića, "Škola za vinodelje i voćarstvo". Jedino, dakle, što je Dobrici stajalo na raspolaganju, s obzirom na njegovo dotadašnje školovanje - bilo je Bukovo. I zato se on i uputio tamo, s namjerom da položi prijemni ispit i da na jesen krene u školu.

Putovao je vlakom, preko Niša.

- Krenuo sam iz železničke stanice u Stopanji - ispričao mi je malo detaljnije svoj itinerar Dobrica. - To je preko puta Velike Drenove, tj. preko Morave. Išao sam do Niša, a odanle preko Knjaževca i Zaječara do Negotina. Imao sam u džepu samo 16 dinara i morao sam jako da pazim kako ću da ih potrošim. Dnevno kupim pola kile hleba i kilo grožđa - to me stajalo oko dinar, dinar i pol - i to je bilo sve što sam jeo svih tih desetak dana koliko nisam bio kod kuće. A spavao sam na senjaku Poljoprivredne škole u Bukovu.

Prijemni ispit (ili ispite) Dobrica je položio bez ikakvih poteškoća. Ipak je on bio bistar i načitan dečko. Od oko 150 kandidata, primljeno je samo 11 ili 15 đaka (u razgovoru sa mnom Dobrica se nije mogao točno prisjetiti koliko), a među njima je bio i on. Ali - nije se dugo radovao. Kad je njegov otac Živojin doznao gdje se nalazi i što je bez njegova znanja i odobrenja napravio, strašno se naljutio i smjesta krenuo u protuakciju, čvrsto riješen da njegovoj samovolji i prkosu stane na kraj.

- Kad je čuo da sam položio prijemni - kazao mi je Dobrica - telefonirao je direktoru škole Dumoviću, koga je poznavao, i zatražio od njega da me se ne primi u školu. Rekao mu je: "Neću, ne dam ga u školu, onemogući ga!" Kaže na to Dumović: "Ali ne mogu da to učinim, dečko je položio sve ispite." Kaže otac njemu: "Spreči kako god znaš!" I - Dumović pošalje profesora fizike, nekog Jocu Protića, da me ponovo pita. Mislili su da ja ne znam fiziku. Međutim, ja na sva pitanja odgovorim. Tačno, bez ikakvih problema. Kaže na kraju taj Joca Protić: "Alal vera, momče, ti si za školu, niko ti ništa ne može!" Vidite, ja tada nisam znao da moj otac radi tako, pozadi. On je hteo da se ja vratim u selo i da se oženim, i počnem da radim imanje. Čudan je bio taj njegov veliki otpor prema školi. Osim toga, mi nismo imali para za školovanje, a ovo ovde u Bukovu ipak je bio internat. 

Na kraju je cijela ta zavrzlama riješena svojevrsnim (ali za Dobricu nimalo sretnim) kompromisom: otac Živojin uspio je preko direktora škole Dumovića isposlovati da se početak daljnjega Dobričina školovanja odgodi za čitavu godinu dana. To jest, da on (čak ni nakon ponovljenog prijemnog) ne bude primljen u školu te školske godine, 1939.-1940., koja je bila na dnevnome redu, nego tek one iduće, 1940.-1941. A dotad da Dobrica i dalje bude na selu, tj. na njegovu imanju.

Snužden i obeshrabren, Dobrica Ćosić se vratio kući, u Veliku Drenovu. Još godinu dana pakla u tom selu, u kojem nikako nije mogao naći sebe! To je, kako mi je rekao, doživio kao "kraj sveta".

Na moje pitanje što je sve dalje radio i čime se sve zanimao u Velikoj Drenovi do jeseni 1939., kada je mogao računati na nastavak školovanja, Dobrica je odgovorio:

- Ništa posebno. Bavim se tim opštim poslovima, jurim cojke, igram fudbal, radim nešto na imanju, glumim u seoskom pozorišu... Neke seljačke uloge, banalne: ponekad Nušića, ne znam ni sam šta se sve tada igralo po selima...

A onda bi se, od vremena do vremena, ipak pojavila neka nova (ali uvijek na kraju neostvarena, tj. propala) kombinacija oko mogućega Ćosićeva zaposlenja. U razgovoru sa mnom, mogao se prisjetiti njih dvije.

Prvo, on se sam pokušao zaposliti u velikodrenovačkoj općini, kao pisar. Intervenirao je i kod predsjednika općine, ali nije upalilo.

A drugo, otac ga je, posredstvom nekog sveučilišnog profesora s kojim se poznavao, pokušao zaposliti na imanju kralja Aleksandra Karađorđevića u Demir Kapiji u Južnoj Srbiji (Makedoniji), u tamošnjim vinogradima. Dobrica je čak napisao i molbu da ga tamo prime - ali opet bez uspjeha.

Na kraju svega, kao summa summarum svih tih nastojanja da se pokrene s mrtve točke i nađe sebi mjesto pod suncem preostalo mu je onih nekoliko teških i debelih knjiga (uključujući i obje Durantove, "Um caruje" i "Ognjišta mudrosti"), većinom iz privatne biblioteke velikodrenovačkog svećenika Ranka Bačanina, u kojima je, suočen sa svojim neuspjesima i padovima, nalazio svoje jedine prave prijatelje i saveznike. I koje su mu, kako se njegova kriza identiteta postupno sve više pojačavala, postajale jedinim čvrstim uporištima i pravim životnim osloncima.

Pokušajmo sada odgovoriti na pitanje što je to mladi Dobrica Ćosić preuzeo, ili je mogao preuzeti, od Willa Duranta, u kojem smislu i u kojoj mjeri je Durant bio njegov prvi i najvažniji učitelj (ili jedan od učitelja) - te u čemu se sastojala, uvjetno rečeno, "tajna veza" između njega, mladog, nerealiziranog poljoprivrednika i vinogradara iz Velike Drenove, i jednoga od najpoznatijih i najutjecajnijih filozofa i pisaca onoga doba Willa Duranta?

No prije toga bih dao tri važnije napomene.

Prvo, mi ne znamo (osim nekih čvrstih uporišnih točaka) točan kronološki slijed svih ovih epizoda iz (mladalačkog) života Dobrice Ćosića, koje sam u dosadašnjem dijelu teksta opisao. Naime, sam Ćosić, u našim razgovorima, nije bio dokraja siguran što se dogodilo prije, a što poslije. Jedino u što stoposto možemo biti sigurni jest da su se svi ti događaji odigrali u razdoblju 1937.-1939., kada on nije išao u školu.

U jednome od naših razgovora, Ćosić mi je sugerirao da se previše ne opterećujem kronologijom nego da, kada to jednom budem prezentirao čitateljima, sve saberem u jednu logički zaokruženu i kompaktnu cjelinu, pa sam se ja, shodno tome, i odlučio - u svojemu maločas izloženom narativnom prikazu - za više tematski, a manje striktno kronološki raspored događaja.

Drugo, mi isto tako ne možemo biti dokraja sigurni ni kada se točno dogodila ona "scena" u topoljaku kraj Morave, kada je Dobrica na mrtvome obješenom tijelu proučavao tehniku vezanja čvora na konopcu namjeravajući je primijeniti za samoga sebe kada za to dođe odlučujući trenutak. Ne znamo, drugim riječima, je li se to dogodilo prije ili nakon što je njegov otac stopirao nastavak njegova školovanja u Bukovu kraj Negotina, nakon što je položio sve prijemne ispite.

A treće i najvažnije, vrlo je važno znati u čemu se Ćosićevo samoubilaštvo zapravo sastojalo. O tome sam već nešto napisao (ne spominjući pritom nijedan od ovih konkretnih primjera) u svojoj knjizi "Moj beogradski dnevnik" iz 2012.

Samoubilaštvo Dobrice Ćosića bilo je, prije svega, stanje (i to trajno stanje) njegova duha, odnosno sastavni dio njegova karaktera, a ne neki konkretan potez, namjera ili događaj u kojemu bi se on stvarno ubio ili se pokušao ubiti. Dobrica je ponajprije razmišljao "samoubilački", a onda isto tako i "samoubilački" javno i politički djelovao - u prenesenom smislu riječi, naravno - pri čemu je mnogo manje važno (iako ne i nevažno) bilo to je li u pojedinim životnim situacijama i stvarno, tj. fizički namjeravao dići ruke na sebe. Po tome je on dosta podsjećao na glavnog protagonista romana njemačkoga nobelovca Hermana Hessea "Stepski vuk" - darovitog pisca eseja o metafizici i umjetnosti Harryja Hallera.

U svom svakodnevnom govoru Ćosić je izbjegavao pojmove kao što su "samoubilaštvo" ili "samoubilački pogled na svijet", zasigurno smatrajući da bi to kod mnogih moglo izazvati zabunu pa ga u njihovim očima možda i kompromitirati, ali je zato bio vrlo izdašan - u čemu je znao i pretjerivati - u opisivanju sebe kao velikog i neizlječivog pesimista. Međutim, ta (sama po sebi neutralna i uglavnom bezazlena) riječ, "pesimizam", u njegovim je (uglavnom stiliziranim i romansiranim) autoportretiranjima ipak najčešće bila deminutiv ili umanjenica za njegovo ishodišno samoubilaštvo.

Kad sam ga jednom upitao kako tumači taj svoj do apsurda (hiper)naglašeni pesimizam i gdje vidi njegove prave uzroke, dao mi je ovakav odgovor (napominjući pritom da svi oni neuspjesi na njegovu imanju u Velikoj Drenovi koje je doživio ipak nisu bili presudni za formiranje njegova karaktera, odnosno da se u njegovu slučaju ne može govoriti ni o sretnom niti o nesretnom djetinjstvu):

- Kad sve saberem, mislim da je glavni razlog mog pesimizma ontološki. A to znači da je u srži mog bića svest o smrti najjača i najizraženija. Sve je, dakle, prolazno, sve je smrtno. I Zemlja je smrtna, i ona će se ohladiti. Ima Einstein jednu veličanstvenu rečenicu koja me je uvek uzbuđivala, a i sad me uzbuđuje: da će nastupiti vreme kada će se Sunce neizbežno ohladiti i kada će galaksijom plutati jedan grumen leda, a to će biti bivša Zemlja.

Tajna Ćosićeva samoubilaštva sastojala se, drugim riječima, u njegovu trajnom i nerazrješivom sukobu s vremenom, odnosno u njegovu nepristajanju na vrijeme u kojem je živio. Između neizvjesne i teško predvidive budućnosti s jedne te stoposto poznate, provjerene i pouzdane prošlosti s druge strane - on je izabrao ovo potonje, pa se, sukladno tom izboru, i proklamirao piscem i društvenim radnikom koji živi - ili koji je značajan dio svog života proveo - "u tuđem veku" (kako se zovu posljednji Ćosićevi dnevnici). Sintagma "tuđi vek" ovdje se nominalno odnosi na 21. stoljeće, ali suštinski ima šire značenje jer je 21. vijek faktički započeo u sedamdesetim godinama prošlog, 20. stoljeća, a to je bilo upravo ono razdoblje kada je Dobrica Ćosić bio na vrhuncu svog javnog i političkog djelovanja u SR Srbiji i SFRJ.

Što se Willa Duranta tiče, on je svojim knjigama i svojom "terapeutskom filozofijom" liječio, na jedan pomalo starinski način, sve one koje je moderni kapitalizam, kad je nakon Prvoga svjetskog rata ubacio u četvrtu ili petu brzinu, zatekao na krivini, dovevši u pitanje ne samo njihovu golu materijalnu egzistenciju nego i njihovo staro, tradicionalno viđenje svijeta na kakvo su oni bili navikli i s kakvim su se bili identificirali desetljećima, pa i stoljećima unatrag, prije nego što je Amerika, a s njom onda i cijeli svijet, pošla, onako naglavačke, ususret novoj epohi.

I tu su se, otprilike, Durant i Dobrica našli. Ili, bolje rečeno, Dobrica je našao (a zapravo ni kriv ni dužan) njega, Duranta.

Vrlo je zanimljiva, i nadasve neobična, i sama Durantova biografija, u kojoj možemo naći neke dodirne točke s Ćosićevom (pri čemu nikada ne treba izgubiti iz vida da je Durant ipak živio u Americi, a Ćosić u Srbiji, odnosno u Jugoslaviji).

Durant je zapravo trebao postati svećenik. Na tome je inzistirala njegova majka, vrlo pobožna katolikinja koja ga je odgajala u sličnome onakvome pobožnjačkom duhu kao što će u Hrvatskoj, nekoliko godina kasnije, Barbara Stepinac odgajati svog sina Alojzija, budućega zagrebačkog nadbiskupa i kardinala. Čak mu je izabrala i ime James (Josip), u slavu Isusova poočima i hranitelja sv. Josipa. Kao dječak, Durant se školovao u katoličkim župnim školama, gdje su ga podučavale časne sestre, a na koledžu sv. Petra u Jersey Cityju učitelji su mu bili jezuiti, od kojih ga je jedan, stanoviti o. McLaughlin, posebno pratio i nagovarao ga da se, čim diplomira, zaredi.

Međutim, u svom daljnjem razvoju i školovanju Durant se oteo kontroli, pobunio se protiv Boga (slično kao i Dobrica kada mu je oluja poharala vinograd) i oblikovao u osobu koja je bila nešto sasvim drugo od onoga što su bili isprojektitali njegovi roditelji, a osobito majka. Pod utjecajem "bezbožničke" literature (ponajprije Darwina, Huxleya, Spencera i Haeckela, a nešto kasnije i Spinoze), zaljubio se, najprije, u prirodne znanosti, a kad je napunio dvadesetak godina, postao je vatreni socijalist. Neko je vrijeme bio opsjednut bizarnom idejom da, zajedno sa svojim kolegom s koledža na kojem je studirao, američku Katoličku crkvu preobrati na socijalizam (tj. da, na neki način, sintetizira Tomu Akvinskoga i Karla Marxa), ali je od toga, uvidjevši na vrijeme apsurdnost te ideje, odustao.

U Srbiji je takvom idejom bio zaokupljen Živorad Žika Stojković u svojim mlađim godinama, uključujući i razdoblje kad je, zajedno s Mihizom i Dejanom Medakovićem, polazio gimnaziju u Sremskim Karlovcima. On je, kako mi je to Dejan ispričao, nastojao sintetizirati pravoslavlje i marksizam.

Sjemenište u New Jerseyu Durant je napustio 1911. odselivši se u New York, gdje se upoznao i zbližio s anarhistima Emmom Goldman i Alexanderom Berkmanom, ruskim emigrantima u Americi koji su 1880-ih izvršili neuspješan atentat na industrijalca i kapitalista Henryja Claya Fricka. I njih je, ovaj put s anarhizma, pokušavao preobratiti na socijalizam, ali bez uspjeha. Čak je, 1914., napisao i knjigu na tu temu, "Socijalizam i anarhizam". Doktorat iz filozofije položio je, na Sveučilištu Columbia, 1917. - u godini Oktobarske revolucije u Rusiji - a tada je napisao i svoju drugu knjigu, "Filozofija i društveni problemi".

Vrlo je važna godina u Durantovu životu bila 1921.: tada je osnovao "Labor Temple School", eksperimentalnu školu za obrazovanje odraslih (u bivšoj prezbiterijanskoj crkvi, na raskršću 14. ulice i 2. avenije u New Yorku), u kojoj je malim, običnim ljudima, a prvenstveno radnicima (ali i državnim činovnicima), držao predavanja iz različih humanističkih znanosti kao što su povijest, filozofija, književnost, umjetnost itd. (s namjerom da im proširi vidike i vrati im posustalu vjeru u današnjicu). Ta su njegova predavanja kasnije pretočena u 11 malih knjižica nazvanih "Little Blue Books", iz kojih je 1926. nastao prvi Durantov bestseler "The Story of Philosophy" (u Jugoslaviji izdano kao "Um caruje").

Ogroman tržišni uspjeh kao i povoljne recenzije te knjige osigurali su Durantu brojne narudžbe američkih časopisa, za koje je, tijekom druge polovice 1920-ih, napisao poduži niz pitkih i razigranih eseja o raznoraznim temama s područja filozofije. Te je eseje 1929. sabrao u svoj novi bestseler "The Mansions of Philosophy" (u srpskom prijevodu objavljen kao "Ognjišta mudrosti").

Po svom uvjerenju i svjetonazoru Durant je bio agnostik i panteist, a po vlastitu priznanju i umjereni pesimist. Jednako kao i njegov srpski učenik (tijekom druge polovice 1930-ih) Dobrica Ćosić, favorizirao je epohu koja je postojala prije industrijske revolucije - tj. agrarno ili poljodjelsko doba - pa je, u opreci spram materijalizma, mehanicizma i razvijenoga industrijskog kapitalizma, na nekim (mnogim) stranicama svojih knjiga, zagovarao okretanje poljoprivredi i uspostavljanje novih (u biti starih, nekadašnjih) obrazaca života, koji bi trebali biti zasnovani na agrarnim vrijednostima. To je najeksplicitnije izrazio u svojoj intimiziranoj autobiografiji "Transition" ("Prijelaz"), objavljenoj 1927. - dakle između knjiga "Um caruje" i "Ognjišta mudrosti" - u kojoj je napisao:

''Čak i prije Ethelina rođenja (Ethel je ime njegove kćerke – op. aut.), počeo sam se buniti protiv mehaničke koncepcije uma i povijesti, kopiletom našeg industrijskog doba. Slutio sam da staro, poljodjelsko viđenje svijeta kroz sjeme i rast puno bolje opisuje složenost i nezaustavljivo širenje stvari..."

Sasvim je izvjesno da je tako nježan, topao i suptilan Will Durant (onaj nešto stariji, autor 11-sveščane "Priče o civilizaciji", ipak će se, malo-pomalo, okretati američkom mainstreamu, pa će 1977. biti odlikovan, zajedno sa svojom suprugom Ariel, ''Predsjedničkom medaljom slobode'' koju će mu osobno uručiti tadašnji američki predsjednik u odlasku Gerald Ford) neizmjerno godio Ćosićevoj melankoličnoj, pesimističnoj, a nerijetko i mračnoj duši. Duranta su zato i nazvali "nježnim filozofom" (gentle philosopher), što nekako i ide uz ime Dobrosava Ćosića (kako je bio kršten, u siječnju 1922.) u deminutivu - Dobrica.

Gotovo je nevjerojatno kako je mladi Dobrica Ćosić kao jednoga od svojih glavnih životnih usmjeritelja izabrao (naravno, pukim spletom okolnosti) jednog Amerikanca, a ne, recimo, nekog Rusa ili bilo kojega mislioca s Istoka Europe. Bio je to, međutim, Amerikanac koji je imao petlje dignuti glas i pobuniti se protiv american way of life (i to još kada je pobuna takvog tipa imala smisla), pa iako mladi Dobrica, kad je na "gočkim livadama" čitao njegove knjige "Um caruje" i "Ognjišta mudrosti", vjerojatno nije dobro razumio baš sve njegove misli i rečenice, nema nikakve dvojbe da se mnogo toga jednom zauvijek upilo u njegovu mladalačku memoriju (ili se fermentiralo i nataložilo u njegovoj svijesti i podsvijesti, kako mi je on to sam jednom protumačio), da bi onda isplivalo na površinu mnogo godina kasnije, kada će Dobrica Ćosić mnogima drugima biti učitelj - u Srbiji (nakon Drugoga svjetskog rata) čiju je povijest i sam znatnim dijelom usmjeravao.

Utjecaj Willa Duranta na mladog Dobricu Ćosića mogli bismo podijeliti u šest skupina ili kategorija - i to upravo na primjeru knjige "Ognjišta mudrosti", u kojoj se nalazi i ono tzv. otvoreno pismo pesimistima, s uputama na koji bi način bilo najbolje ubiti se, a koje je Dobricu, kako smo to već vidjeli, naročito impresioniralo.

Prije svega, Durant već u predgovoru te svoje knjige (naslovljenom "Poziv na čitanje") izlaže oštroj i ubojitoj kritici društvo i način života koji je nastao u Sjedinjenim Američkim Državama u godinama i desetljećima nakon (najprije prve a onda i druge) industrijske revolucije. Pa piše, među ostalim: ''Prelaz sa zemljoradnje na radinost, sa sela na varoš i sa varoši na velike svetske gradove, uzdigao je nauku, srozao umetnost... zamenio skroman i čestit život uživanjem, uzdigao uzbuđenje iznad zadovoljstva... a u zamenu za sve to dao nam mehaničko i sudbinsko shvatanje života. Sve protiče, a mi ne znamo gde u toj reci da bacimo kotvu i gde da se zaustavimo..."

Ne možemo ovdje ne primijetiti da je ovo, u suštini, i Ćosićev (ili ćosićevski) način razmišljanja - onakav kakav će on, Dobrica Ćosić, podastrijeti u brojnim svojim tekstovima i knjigama objavljenim u Srbiji nakon Drugoga svjetskog rata.

Moju je pažnju u ovim Durantovim rečenicama također privukla i njegova snažna i upečatljiva metafora s rijekom koja protiče. Tu će metaforu često upotrebljavati i sam Dobrica Ćosić, kao simbol za neumitnu prolaznost vremena, a u (svjesnoj i duboko promišljenoj) opreci spram zapadnjačke koncepcije usmjerene povijesti koja vrijeme tumači kao linearno i usmjereno kretanje od točke A ka točki B (tj. od početka ili privremenog stanja prema konačnom cilju).

Drugi karakterističan primjer, u Durantovoj knjizi "Ognjišta mudrosti", imamo u potpoglavlju "Determinizam", unutar poglavlja "Je li čovek mašina?", uklopljenog u treći dio knjige, "Metafizika". Durant u njemu daje poražavajuću sliku zapadne civilizacije u prvim desetljećima 20. stoljeća, i to ovim riječima: "Veština se povlači korak po korak pred mehanizmom, kakvoća pred količinom, umetnost pred industrijom, karakter pred bogatstvom. Uskoro će iščeznuti i čovek, pa će ostati samo dugmeta i električni prekidači. Je li onda čudo što se jedno pokoljenje, koje se zadovoljava tonfilmom umesto pozorištem, ogromnim kućetinama umesto zasebnom kućicom, telegrafskim stubovima umesto drvećem, i političarima umesto državnicima; je li čudo što se to pokoljenje sasvim odreklo svake ličnosti i preduzimljivosti i dopustilo da ga pretstavljaju kao povorku mašina?"

Ovo, bez daljnjega, zvuči kao skica ili prototip Ćosićeva romana "Bajka" iz 1965., u kojemu je Ćosić dao svoje vlastito viđenje - ili svoju vlastitu definiciju - moderne zapadnjačke civilizacije (s naglaskom na Sjedinjene Američke Države) kao neke vrste koncentracijskog logora, usporedivog s Dachauom.

Pod rednim brojem 3. imamo primjer u kojem Durant svoju nesmiljenu (ali uvijek s primjesama ironije ili dvoznačnosti) kritiku modernoga industrijskog (kapitalističkog) društva usmjerava na zapadnjačku koncepciju napretka, i to u poglavlju "Je li napredak samo varka?", u sklopu šestog dijela knjige, "Istoriska mudrost". Durant se u njemu čak poziva i na drugog velikog Ćosićeva učitelja iz njegova mladalačkog perioda, njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, pa ujedno citira ove njegove riječi:

"Čovečanstvo ne napreduje. Ono čak i ne postoji..."

A onda na te Nietzscheove misli nadodaje svoj komentar: "Razvoj štampe i mašinsko štampanje očevidno su više doprineli da se srozavaju bolji duhovi, nego da se uzdignu loši. Osrednjost je pobedila u politici, u veri, u književnosti, pa čak i u nauci... Nauka, koja je trebala da bude babica napretka, postala je anđeo smrti, koji je ubijao tačno i brzo."

Kao što nam je dobro poznato, o napretku (ili progresu) u suvremenome industrijskom društvu, ali onome u SFR Jugoslaviji (kao i u SR Srbiji u sastavu SFRJ), vrlo je kritički i (uglavnom) s negativnim predznakom govorio i pisao i sam Dobrica Ćosić, osobito u svom (tada kontroverznom) predavanju održanom u jesen 1967. na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu, pod naslovom "Kako da 'stvaramo sebe'" (to je predavanje kasnije uvrstio u svoju knjigu "Moć i strepnje"). U njemu je on, gotovo kao da citira Duranta, napisao (izrekao) i ovo:

"Progres ima neograničenu moć podmićivanja... Progres podmićuje dvojako: sve lakšim zadovoljavanjem primarnih potreba i prijatnim sakupljanjem u trenutak sadašnji. Upravo taj progres savremene civilizacije počinje i na našem tlu da ostvaruje čovekovu prastaru žudnju za totalnošću svakog trenutka i svake prostorne tačke: sada imati i moći, sada biti sve i svuda..."

Budući da je ovo predavanje Ćosić održao nedugo nakon uvođenja privredne reforme u SFRJ 1965., kojom se jugoslavenski samoupravni socijalizam pokušavao lagano približiti kapitalizmu, ono se moglo protumačiti - a takvim je i bilo protumačeno - kao teška i "politički nekorektna" kritika upravo toga novoga, protržišnog (pa, donekle, i prokapitalističkog) kursa tadašnjega partijskog vodstva Jugoslavije. Usput rečeno, tu je Ćosićevu knjigu, "Moć i strepnje", proliberalno orijentirani CK SK Srbije 1971. zabranio (i to, po Ćosićevoj interpretaciji, po direktivi Tita i Kardelja).

Četvrti je primjer onaj u kojem Durant, u 7. dijelu svoje knjige "Ognjišta mudrosti", pod naslovom "Politička filosofija", krajnje izazovno i intrigantno dovodi u pitanje čak i američku liberalnu demokraciju, kao jedan od temeljnih stupova američkoga demokratskog i kapitalističkog poretka, upirući prstom u dva njezina (po njegovu viđenju) ključna nedostatka. Prvi je, tvrdi, taj što na demokratskim višestranačkim izborima često pobijede mediokriteti (pa predsjednikom Amerike može postati i budala), a drugi činjenica da se u svakoj parlamentarnoj demokraciji, pa tako i onoj američkoj, iza formalne, političke jednakosti građana krije njihova stvarna ekonomska nejednakost. Pa piše, između ostaloga:

"Demokratiju, čije je načelo vrlina, kako je to rekao Monteskje, rodili su novac i barut... Šta vredi jednakost pri glasanju, kad je bogatstvo nejednako podeljeno, i kad političke odluke moraju da se pokoravaju pre dolarskoj nego ljudskoj većini?... Ovo nestajanje ekonomske jednakosti i slobode jeste najdublji koren našega političkog pritvorstva i opadanja..."

Ali ni o američkim političarima svoga doba Durant nije imao najpovoljnije mišljenje, pa ih je, u potpoglavlju "Mehanizam demokratije", ovako nagrdio:

"Izbori postaju utakmica u laganju i nadvikivanju... Inteligencija je svuda pobegla sa demokratskih govornica kao ispred kakve bujice koja odnosi sve sa sobom. Budale su uskočile u sedlo i jašu čovečanstvo..."

Kakvo je mišljenje Dobrica Ćosić imao o liberalnoj demokraciji u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i općenito o američkoj politici i društvu - to nam je jako dobro poznato i oko toga ne treba trošiti mnogo riječi.

Osobito je, kod Duranta, uzbudljiv primjer br. 5. Nakon što je američku liberalnu demokraciju na neki način izvrgnuo ruglu, on postavlja (retoričko) pitanje nije li zapravo bolji, humaniji i svrsishodniji bio onaj nekadašnji, aristokratski oblik vladavine, kakav je postojao u agrarno doba, prije početka industrijske revolucije. Njegov je vlastiti odgovor na to pitanje dvosmislen. Najprije upozorava da sama činjenica "da je demokratija promašila, ... ne znači da treba na nju da gledamo kao na nešto bez ikakve vrednosti", jer "na kraju krajeva, bolje je da nama upravljaju osrednji ljudi, nego da nas streljaju kraljevi".

Kasnije, međutim, ipak izriče svoj konačan sud, pozivajući se pritom (opet) na Nietzschea: "Da je demokratija zadržala izvesne oblike starog aristokratskog sistema, možda bi uspela da stvori mnogo bolji politički poredak nego što je ovaj u kojem živimo, krećemo se i tako radosno podnosimo budale." A u nastavku teksta još je sigurniji u svoje mišljenje: "Ima nečega dobrog u aristokratiji. Mi to moramo da pronađemo i da ga utkamo s istinom koja se nalazi ispod naše demokratske obmane."

Ove su rečenice mladom, isfrustriranom Dobrici - koji je imao itekako ozbiljnih razloga da mrzi grad i sve gradsko, a osobito one "masne i raščupane gospođe" koje su na tržnicama u Kraljevu i Vrnjačkoj Banji, gegajući se kao guske, pipale i trpale u svoje košare njegovo vrhunski odnjegovano grožđe - sasvim sigurno jako godile i imponirale. Durant je (doduše s ironičnim odmakom) kritizirao i osuđivao sve ono što je i njemu bilo mrsko, dok je hvalio i kovao u zvijezde one vrijednosti do kojih je i on sam neizmjerno mnogo držao. I meni je, uostalom, Dobrica Ćosić s neskrivenim poštovanjem, pa i divljenjem, govorio o srpskoj seoskoj aristokraciji kao najboljem i najneiskvarenijem dijelu srpskoga (predgrađanskog) društva (prije nego što su industrijalizam, prvi zameci kapitalizma i komunizam sve to upropastili), pri čemu nije bila nevažna niti ta činjenica da je i njegova supruga Božica (rođ. Đulaković) pripadala obitelji (njihova je kuća bila najbogatija u Velikoj Drenovi) koja se ubrajala u pravu, nepatvorenu seosku aristokraciju.

Durant je - da se malo našalim - Dobrici i Božici mogao biti kum na njihovu vjenčanju (imao je tada, u drugoj polovici 1940-ih, 60 i nešto godina), kad su se tako dobro slagali oko vrednovanja aristokracije u suvremenom društvu kao i u svjetskoj povijesti.

A onda u ključnom, 26. poglavlju knjige, onome pod naslovom "Vredi li uopšte živeti?" (rečenice iz kojega je Ćosić s osobitim guštom zapisivao u svoju bilježnicu, jer je u njima pronašao "recept" kako da se ubije), Durant vrlo sugestivno opisuje kako je on osobno riješio svoj problem opstanka u ludnici zvanoj Sjedinjene Američke Države. Što je učinio? Pobjegao je iz grada (New Yorka) na selo, i to na ovakav način:

"Što se mene tiče, ja sam posle petnaest godina provedenih u velikom gradu bio sit toga, pa sam odlučio da usporim tok svog života time što ću stanovati negde gde mi priroda može dati primer kako se živi mirno i sigurno... Najmio (sam) kućicu u Long-Ajlendu, na nekih šesnaest milja od ludnice... Hoću da živim onde gdje je čovek čovek, a ne onde gde pretstavlja jedan broj u gomili. Hoću da šetam po sobi, po kojoj odjekuje ptičje cvrkutanje, po sobi okupanoj suncem... da jedem prostu hranu koja raste iz zemlje i koju je spremila meni mila ruka..."

Durant je, možemo ovdje zaključiti, komotno mogao doći k Dobrici u Veliku Drenovu, i pomagati njemu i njegovu ocu Žiki oko poljoprivrede i vinograda - sigurno bi bili savršeno uigran tim (a valjda bi u Velikoj Drenovi nešto konkretno i proizveli, i to, dapače, pretvorili u novac, kad već to samome Dobrici nije najbolje polazilo za rukom). Ovo, doduše, treba shvatiti samo hipotetički jer je Dobrica, kad je Durant objavio svoju knjigu "Ognjišta mudrosti", imao samo 7 godina (i nosio je onaj odvratan zavoj preko zagnojenoga lijevog oka)...

Ali nije bilo vremena za daljnje maštarije. Cijeloj je ovoj priči došao kraj (barem za ovu rundu) u jesen 1939., kad je Dobrica Ćosić napokon otišao u Bukovo kraj Negotina i upisao se u prvi razred tamošnje srednje poljoprivredne škole, voćarsko-vinogradarskog smjera. S njim se ondje dogodilo ono isto što se te iste, 1939. na 1940., dogodilo i njegovu vršnjaku Franji Tuđmanu, u prvom razredu tzv. Trgovačke akademije u Zagrebu. Potpao je pod jak utjecaj nekih svojih školskih kolega koji su već bili prekaljeni skojevci i koji su ga iz dana u dan snubili odgovarajućom, marksističkom literaturom. Nije se dugo opirao; ionako je na to već bio pripremljen prethodnim čitanjem i Duranta, i Stamboliskog i još nekih lijevo orijentiranih pisaca i mislilaca. Ono što je Tuđmanu u njegovim srednjoškolskim danima značio zagrebački skojevski vođa Stjepan Puba Cerjan, koji ga je na komunističku ideologiju navukao knjigama Marxa i Engelsa, Krleže, Cesarca itd., to su u Ćosićevu slučaju bili neki tamošnji, srpski Cerjani, koju su mu na čitanje davali ''Političku ekonomiju'' od Segala, brošuru ''Staljin'', Ustav SSSR-a itd. Ćosić mi je rekao:

- Jedva da sam mesec dana bio u poljoprivrednoj školi, a ti su mi skojevci i komunisti počeli da turaju u moju školsku klupu te knjige. Ja jednu od njih pročitam, pa ostavim. Onda oni stave drugu knjigu, pa treću, i tako redom. A jedne noći su mi prišli i upitali me da li bih hteo da uđem u SKOJ. Razmišljao sam dugo, celu noć, a sutradan, u školskom voćnjaku, rekao da pristajem.

U svojoj autobiografskoj zabilješci ''Jedno prisećanje uz ovu knjigu'' (koju je sročio kao dodatak novom izdanju, iz 1963., svog slavnog romana-prvijenca "Daleko je sunce"), Dobrica Ćosić je napisao:

''Te 1939. započeo je moj nov i u drugo nešto usmeren život. Iskustva, stvarnost, izgledi sutrašnjice pripaljivali su svest: treba nekako izmeniti ovaj svet ili propasti... Treba nekako menjati i u nešto drugo priterati ovaj pseći, prazni, glupi, svirepi život... treba srušiti sve što čini vlast i što vlada narodom; treba slistiti gospodu, gazde i sve silnike...''

Svakako bolje to nego se ubiti... Ćosić je našao, u tadašnjim okolnostima, najjači mogući odgovor na svoj temeljni, intimni problem. Kao što je napisao u istome tom autobiografskom tekstu, postao je ''vojnik revolucije'', čime je ''stekao veru, sticao uverenja, usvajao i sagledavao cilj''.

A to je ono što mu je u njegovim mladim godinama najviše i nedostajalo: vjera (nakon što je odbacio kršćanstvo, odnosno pravoslavlje), usmjerenje i jasan životni cilj. Osovio se, stao na noge i, prepun životnog elana, okrenuo se budućnosti, čvrsto, štoviše, riješen da bude njezinim stvarateljem. Upravo tako: da on, Dobrica, postane kreatorom nove Povijesti (s velikim P).

- Revolucionarni me pokret – rekao mi je Ćosić - izvukao iz mojih dubokih kriza i učinio me aktivnim. Odlučio sam da postanem revolucionar i budem stvaratelj nove istorije.

Odabirom pravog cilja i prave vjere – barem mu se u tom trenutku tako činilo – život Dobrice Ćosića napokon je dobio svoj pravi i puni smisao; Ćosićeva je životna vertikala bila uspostavljena. Osjećaj svrhe napokon je bio tu, i to tako jasan, konkretan i čvrst da se gotovo mogao opipati rukama. I problem se time činio riješenim. No u toj je jednadžbi, ne lezi vraže, jedna veličina i dalje ostala nepoznanicom, samo što on toga tada nije bio svjestan. Bilo je, naime, razloga upitati se: ako je zahvaljujući revoluciji i ulasku u SKOJ i Partiju on uspio razriješiti sve svoje egzistencijalne muke i probleme, za koje je još dojučer mislio da im možda nikada neće biti kraja, znači li to da je, pod nekim drugim pretpostavkama i u nekim drugim okolnostima, moguć i jedan posve obrnut, reverzibilan proces – ako se, nedajbože, on jednoga dana razočara u ciljeve i smisao te iste revolucije i tog istog, jugoslavenskog socijalističkog pokreta, kojemu se sada tako oduševljeno i bez ostatka predao i podredio?

Drugim riječima, nije li već samoga onoga trenutka kad je postao skojevac i komunist bilo realno očekivati da će se Dobrica Ćosić – kad i ako ponovno ostane bez cilja i bez vjere – vratiti u ono svoje prvobitno stanje, u kakvom je bio u Velikoj Drenovi, prije nego što je pristupio SKOJ-u i Partiji?

Dobrica Ćosić nije ni sanjao kakvu je delikatnu, prepunu zamki, životnu strategiju izabrao: za rješenje svojega suicidalnog problema izabrao je ideologiju (jugoslavenski socijalizam ili socijalističko jugoslavenstvo) koja je, uostalom kao i svaka druga ideologija, imala ograničen vijek trajanja. I sve će biti dobro dok ta ideologija bude jaka, životna, pobjedonosna i neprikosnovena, tamo negdje do sredine ili početka druge polovice 1960-ih (tj. do privredne reforme, a onda i ustavne reforme jugoslavenske federacije). Ali, s njezinim slabljenjem i odumiranjem i u samom će se Ćosiću neizbježno morati aktivirati onaj reverzibilan proces koji je, zapravo, već u samom početku bio upisan u tu njegovu fantastičnu revolucionarnu transformaciju, u vremenu što je neposredno prethodilo Drugom svjetskom ratu. I koji je otad pa nadalje cijelo vrijeme bio u njemu latentno prisutan. Taj je proces već tada bio njegova sudbina.

 

 

Kraj