Samoubilaštvo Dobrice Ćosića (objavljeno u Nedeljniku)
17. XI 2016.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

U srijedu 13. februara 2008., nešto iza 16.30, u svom novom stanu na 4. katu u Ulici dr. Dragoslava Popovića 14, ispod Palilulske pijace (kamo se iz svoje vile na Topčiderskom brdu preselio potkraj 2007.), Dobrica Ćosić mi je otkrio jednu od najvećih i najmračnijih tajni svoga života (ili, u najmanju ruku, svojega mladalačkog razdoblja, kad je mogao imati 16 ili 17 godina). Izgovorio mi je u diktafon, ne opterećujući se previše time što će ta njegova ispovijest biti zabilježena i u elektronskom obliku, ove riječi:

- Ja sam mislio da se obesim. Jer, toga dana se u mom rodnom selu, Velikoj Drenovi, obesio jedan seljak, za topolu na obali Morave. I onda sam ja išao da vidim njega kako visi. Još pre nego što je na to mesto došla policija, žandarmerija. Selom se odjedanput proneo glas da se jedan čovek obesio. Mislim da se zvao Dule. "Dule se obesio u topoljaku!" - ljudi su uzbuđeno govorili. I onda smo mi išli da to gledamo. I ja sam to gledao. Interesovao me način na koji se taj čovek obesio. Video sam kako je vezao konopče za granu, visoku, kako se popeo, a posebnu sam pažnju posvetio tehnici uz pomoć koje se obesio. Moraš dobro da zavežeš konopac i onda da skočiš. Ako se prekine ovaj pršljen (Dobrica mi je na svom tijelu točno pokazao koji - op. aut.), odmah je gotovo.

Svejedno, iako je toga dana dobro proučio tehniku vješanja (naravno, koliko je to bilo moguće, s obzirom na okolnosti), Dobrica Ćosić se na taj fatalan korak ipak nije odlučio. Ni tada ni kasnije. Rekao mi je da nije bio dovoljno jak da to učini i da je na kraju presudio strah od smrti, odnosno strah od kraja.

Ali to nije bio kraj njegovim mukama. Suicidalne misli su ga i nakon toga relativno često proganjale. Uz ostalo, bio je opsjednut idejom da skoči u rijeku Moravu i da iz nje više nikada ne iziđe van, na površinu vode. Dakle, da se utopi.

- Zaista sam - rekao mi je - mislio da se utopim u svojoj zavičajnoj reci Moravi. Ali nisam bio siguran - možda ću da isplivam. Osim toga, gde da nađem taj vir koji će me poneti u dubinu vode? I kako da to učinim, možda da stavim kamen oko vrata? Svašta mi je padalo na pamet. Nagomilalo se jedno neraspoloženje u meni, nezadovoljstvo samim sobom...

Šutio sam i puštao Ćosića da govori. Koliko god sam bio iznenađen, pa i šokiran, ovom njegovom ispoviješću, toliko sam je, na neki način, i očekivao. Da budem potpuno iskren, i sam sam, posve promišljeno i namjerno, potaknuo Ćosića da mi se na ovakav brutalan način otvori. Na taj naš sastanak, drugi po redu otkako se bio preselio u svoj novi, palilulski stan (u kojem je još sve mirisalo po boji, lakovima i novom namještaju) došao sam odlično pripremljen, čvrsto riješen da ovaj put baš ništa ne bude prepušteno slučaju.

Još kad sam, 2005. na 2006., čitao Ćosićeve "Piščeve zapise", "detektirao" sam u njima mnoga mjesta iz kojih se moglo naslutiti da ih je napisao čovjek - pisac i tzv. "otac srpske nacije" - koji je u znatnoj mjeri bio opterećen samoubilačkim razmišljanjima. No, ta su, najkritičnija mjesta u njegovim "Zapisima" cenzurirana, iz njih je izbačeno ono najbitnije. Po svom dolasku u Beograd, u maju 2006., odlučio sam da te ispuštene dijelove vratim natrag, i to pomoću metode koja mi se učinila daleko najučinkovitijom. I jedinom ispravnom.

Ta se metoda zasnivala na čitanju i pomnom analiziranju svih onih knjiga (ili barem većine njih) što ih je čitao i sam Dobrica Ćosić u svojim najosjetljivijim godinama, kada se tek formirao kao čovjek, tj. kao osoba. I kada su ga i počele proganjati one teške, samoubilačke krize koje mi je u našem razgovoru vođenom u februaru 2008. prvi put opisao. Po mom mišljenju, to je definitivno najbolji (iako dosta složen i mukotrpan) način da uđete u psihu osobe koja vas zanima, odnosno kojom se sustavno bavite kao istraživač. U nekim svojim memoarskim tekstovima ili izjavama Dobrica je spomenuo nazive tih knjiga (ili, ponekad, njihove autore). Tako je svom zemljaku Bošku Ruđinčaninu za njegovu knjigu "Zavičaj i Prerovo Dobrice Ćosića" (koju mi je poklonio u jesen 2008., kad smo zajedno išli u njegov rodni kraj, Zapadno Pomoravlje), izjavio:

"Na gočkim livadama, pod zvezdanim nebom, razmišljao sam o kraju i beskraju vasione, podstaknut 'Umom koji caruje'. Bolno me mučio smisao i besmisao života; u vetrovitim noćima na Kovačkoj kosi, dok su jelove šume hujale, ja sam sebi postavljao neostvarljive ciljeve..."

Osim sintagme o "bolnoj muci" (koja ga je pratila u tim njegovim prvim, mladićskim razmišljanjima i sanjarenjima o smislu života), u ovoj Ćosićevoj izjavi središnje mjesto zauzimaju nazivi dva lokaliteta iz njegova zavičaja koji su snažno obilježili njegovo adolescentsko razdoblje - "gočke livade" i Kovačka kosa - kao i točan naslov knjige što ju je na tim samotnim mjestima, u svojim uznapredovalim ranim krizama, s ogromnim interesom i radoznalošću čitao i "gutao". Riječ je o knjizi "Um caruje" glasovitoga američkog filozofa, povjesničara i pisca Willa Duranta (1885.-1981.) - za kojega s punim pravom možemo reći da je bio jedan od prvih i najznačajnijih Ćosićevih duhovnih učitelja.

Uostalom, on mi ga je sam, u našim razgovorima, takvim opisao.

"Gočke livade" - to je plato na sjevernoj strani planine Goč (najviši vrh 1124 metra) s kojega se pruža živopisan pogled na veći dio Zapadnog Pomoravlja, a, kad je osobito lijepo i bistro vrijeme, i na samu Veliku Drenovu. Tu je neko vrijeme (ali tek po završetku Drugoga svjetskog rata) boravio i Ćosićev veliki prijatelj i jedan od stožernih članova njegova klana "siminovci" (uspostavljenog 1945. na 1946.), Živorad Žika Stojković. Kovačka kosa se, međutim, nalazi na suprotnoj, južnoj strani Goča, koja gleda prema Kopaoniku; tu je Dobričin otac Živojin svojedobno sjekao jelove trupce i grede kad je gradio kuću i osnovnu školu u jednome tamošnjem selu, a Dobrica mu je pritom pomagao.

Što se Willa Duranta tiče, mladi Dobrica se zapravo oduševio dvjema njegovim knjigama koje su, dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, bili bestseleri u gotovo cijelome (civiliziranom i opismenjenom) svijetu, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (naravno, kod nas u srpskome prijevodu). Prvu od njih, "Um caruje" (čiji je originalni naziv glasio "The Story of Philosophy: The Lives and Opinions of the Greater Philosophers"), Durant je objavio (u svojoj matičnoj zemlji, Sjedinjenim Američkim Državama) 1926., a drugu knjigu, "Ognjišta mudrosti" ("The Mansions of Philosophy: A Survey of Human Life and Destiny"), 1929. Bili su to njegovi, uvjetno rečeno, rani, ali po mnogo čemu i najintrigantniji ikada objavljeni radovi, nakon kojih se on bacio na pisanje svojega životnog djela "Priče o civilizaciji" ("The Story of Civilization"), koje će u idućih nekoliko desetaka godina (od 1935. do 1975.) narasti na čak 11 svezaka (uz napomenu da je neke od njih napisao zajedno sa svojom suprugom Ariel). Za deseti svezak, pod naslovom "Rousseau i revolucija", Durant je 1967. dobio Pulitzerovu nagradu za književnost.

O "tajnoj vezi" Willa Duranta i Dobrice Ćosića više ću govoriti u drugom dijelu ovoga serijala, zasad bih samo ukratko naznačio po čemu su bile važne njegove prve dvije knjige-bestseleri, "Um caruje" i "Ognjišta mudrosti".

Prvo, Will Durant (punim imenom William James Durant) bio je oštar kritičar (američkog) kapitalizma, i to upravo onog zrelog, snažnog, zahuktalog kapitalizma dvadesetih godina 20. stoljeća, u razdoblju neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, kada su se već počeli nazirati prvi vjesnici ili obrisi nadolazeće znanstveno-tehnološke revolucije koja će samo nekoliko desetljeća kasnije, sredinom druge polovice 20. stoljeća, najprije Sjedinjene Američke Države, a onda i cijeli svijet uvesti u novu, još "kapitalističkiju" postindustrijsku epohu.

Industrijskom kapitalizmu, a osobito njegovoj zreloj fazi koja je bila neka vrsta uvoda ili prijelaznog razdoblja u ono što će kasnije (osobito nakon informatičke revolucije) biti prepoznato kao globalni kapitalizam, Durant je pretpostavljao epohu prije industrijske revolucije, tj. agrarno ili poljodjelsko doba, svojstveno starom, seoskom (ruralnom) načinu života, smatrajući da je ono bilo neusporedivo bolje, ljepše, sretnije i za čovjeka primjerenije i dostojnije od (po njegovu mišljenju) okrutnog i surovog vremena današnjice.

Kao što znamo, isto je takvo stajalište prema kapitalizmu imao i Durantov učenik i sljedbenik Dobrica Ćosić, u vremenu (1922.-2014.) u kojemu je on živio.

A drugo, Durant nije bio običan filozof. On filozofiju nije shvaćao larpurlartistički, kao puko razmišljanje ili teoriju koja bi sama sebi bila svrha, nego funkcionalno, tj. kao pomoćno (u biti terapeutsko) sredstvo za dopunsko obrazovanje i dijeljenje praktičnih savjeta malim, običnim ljudima koji su se izgubili u labirintima modernoga industrijskog doba, koje je kapitalizam u svom "pojačanom" izdanju uplašio, a neke od njih i osiromašio i ponizio, koji imaju razloga smatrati se njegovim gubitnicima ili žrtvama i mnogima od kojih se u tom novom tzv. "vrlom" svijetu zapravo više i ne živi.

Pritom je Duranta kao filozofa i pisca odlikovao neobično sugestivan način izražavanja kojim se uspio uvući pod kožu svojih čitatelja, "žrtava" nadolazeće nove epohe, pa im je i neka njihova najcrnja i najpesimističnija razmišljanja znao toplo i neposredno prenijeti gotovo kao svoje vlastite sudove. Ali uz jednu bitnu pretpostavku: on je to činio s puno ironije i autoironije, da im pokaže da ih razumije i da zna kako će im pomoći i kako će ih izliječiti, a golobradi ga je Pomoravac Dobrica Ćosić, kad ga je u svojim (post)pubertetskim krizama grozničavo upijao na "gočkim livadama" i Kovačkoj kosi, shvatio upravo onako kako ga nije trebalo shvatiti - previše (ili isključivo) doslovno.

Evo najkarakterističnijega primjera - koji zadire u suštinu ovoga teksta. U 26. poglavlju svoje knjige "Ognjišta mudrosti", pod naslovom "Vredi li uopšte živeti?", Durant piše otvoreno pismo pesimistima poručujući im - ali, naravno, s naglašenim ironičnim odmakom - da su oni, kada se sve uzme u obzir, zapravo u pravu što im se u takvom izopačenom, licemjernom i dehumaniziranom društvu (a pod krinkom najdemokratskijeg na svijetu) kao što je american way of light više ne živi i što se žele ubiti. Pa im poručuje: da, ubijte se, i to što prije. Pritom im, štoviše, predlaže i kako da to učine, tj. koji je najbolji i najefikasniji način za samoubojstvo.

Pa piše, među ostalim: "Smrt, smrt, smrt... A zašto opet čovek da čeka na smrt duge godine mučnog rada i brige, da boluje, da dočeka staračku nemoć i opadanje? Da li bi samoubistvo mnogo bolelo? Na koji li je način najzgodnije ubiti se? Ciankali uživa dobar glas. Ili bi možda bilo bolje razrezati venu u vodi?..."

Upravo sam te (i još neke) Durantove rečenice čitao, iz svog notebooka, Dobrici Ćosiću u našem razgovoru od 13. februara 2008., u njegovu stanu na beogradskoj Paliluli. Kad je vidio da često spominjem Duranta, Ćosić me prekinuo i rekao:

- Eto, sve to što vi meni sada čitate, to sam ja ispisivao u svoju beležnicu (onda, kad je imao 16-17 godina - op. aut.). Te Durantove mudrosti, i te njegove misli. I sećam se da je ta pesimistična nota u Durantu meni godila, i da me je podsticala da i ja budem pesimist. Sigurno je Durant tu mene podstakao. Podstakao je taj pesimizam u meni. I ja sam nakon toga zauvek ostao pesimist. Pesimizam je i danas moja filozofija.

Malo zastavši, Dobrica je nastavio:

- Vidite, ja sam tada, oko 1938., bio toliko gnevan, toliko razočaran, nisam imao devojku, niko me nije hteo, imao sam neku inferiornu poziciju... I onda se u moju čistu, primitivnu dušu, malu, nevinu, urezalo kao jedno egzistencijalno pitanje: ima li smisla živeti? Pa me to pitanje, o smislu života, mnogo mučilo... Duranta sam počeo da čitam iz jedne radoznalosti, iz jedne želje da se duhovno i umno obogatim, a pesimizam koji se nalazio u njegovim shvatanjima meni je upravo ležao i podstakao je u meni ta samoubilačka osećanja...

U tom sam trenutku, kada mi je to govorio, Dobrici pročitao i onu udarnu rečenicu iz Durantova otvorenog pisma pesimistima, iz njegove knjige "Ognjišta mudrosti", u kojoj on (naravno metaforički) sugerira svojim čitateljima da se ubiju uz pomoć ciankalija ili tako da prerežu vene. A on mi je kao "protuodgovor" na to izgovorio onu rečenicu s kojom sam ja započeo ovaj tekst: "Ja sam mislio da se obesim" - da bi mi potom detaljno ispričao onaj događaj iz Velike Drenove kada se "neki Dule" objesio u topoljaku kraj Morave...

Nakon ovakvoga (priznajem: barem napola iznuđenoga) priznanja, Dobrica Ćosić i ja u našim brojnim razgovorima, počevši od ovoga prijelomnoga, vođenog 13. februara 2008., pa nadalje, više nismo imali dilemu oko čega ćemo zapravo razgovarati: to više nije bio ni tzv. Londonski ugovor iz 1915., ni Memorandum SANU, ni njegovi odlasci u Primošten i suradnja s Jovanom Raškovićem, ni rat u Bosni devedesetih, ni nešto peto, šesto ili deseto (iako, naravno, ni to nismo zanemarili) nego on sam, Dobrica Ćosić, sa svojom izuzetno kompleksnom strukturom ličnosti kao i s ishodišnim upitnikom njegova života: zašto je postao (ekstremni) pesimist i zašto je u određenim trenucima, razdobljima ili situacijama taj fundamentalni pesimizam, ugrađen u temelje njegova karaktera, kulminirao intenzivnim razmišljanjima o samoubojstvu?

Evo kako smo, u najosnovnijem, rekonstruirali njegovo mladalačko razdoblje, prije početka Drugoga svjetskog rata (kada mu je Durant, spletom okolnosti, i bio došao u ruke).

Prva veća trauma u Ćosićevu životu bila je bolest njegova (lijevog) oka, koju je zaradio još u djetinjstvu. Ta je činjenica već poznata iz dosadašnje literature o Ćosiću (uključujući i njegove vlastite memoarske zapise). On je tu bolest definirao kao firciger ili permanentno curenje gnoja iz oka. Zbog nje je kasnio s polaskom u osnovnu školu pa umjesto da đakom prvakom postane 1929., dakle sa 7 godina, postao je tek 1930., kad je imao 8 godina i 7 mjeseci.

Najnezgodniji aspekt te Ćosićeve bolesti bio je taj što je preko lijevog, bolesnog oka on duže vremena morao nositi zavoj ili maramu, čak i kad je išao u školu, tako da je dobar dio svog djetinjstva (ili dječaštva) morao provesti u stanovitom polumraku. Meni se potužio da je njegovo djetinjstvo time bilo "traumatizovano" i "unakaženo" te da je "uvek bio tužno i tmurno dete, tih i mračan dečko, depresivan mladić", koji se "oseća inferiorno pred svetom i u svetu".

Jednom mi se pak povjerio:

- Jako sam se mučio i bio sam teško ranjiv zbog tog fizičkog nedostatka.

Međutim, ima tu nešto još važnije. Za njegovu bolest oka vezan je i njegov prvi osjećaj poraza. Pravog, autentičnog (iako u biti malog, ali za malo je dijete i mali poraz veliko i značajno iskustvo) poraza. Dobrica Ćosić je u svom javnom i političkom djelovanju često govorio o porazima Srba i Srbije u 20. vijeku, čuvena je njegova sintagma "dobitnici u ratu a poraženi u miru" kojom je u svojoj pristupnoj besjedi u SANU 1977. sažeo tragično iskustvo Srba i Srbije počevši od ishoda Prvoga svjetskog rata nadalje. Međutim, malo je poznato da je njegova tolika opterećenost, pa i opsjednutost srpskim nacionalnim porazima u značajnoj mjeri bila projekcija njegovih ličnih, intimnih poraza što ih je doživljavao u svom osobnom životu. I to ponajprije u periodu djetinjstva ili adolescencije.

Evo kako mi je on sam opisao taj svoj prvi doživljaj poraza:

- Moj otac Živojin poveo me u Beograd, na lečenje (nakon što me nisu uspeli izlečiti kod naših lokalnih doktora i baba-vračara). Prvi put sam došao u Beograd, na očnu kliniku. Bila je zima, bio sam mali i otac me nosio u naručju. I kupio mi je pomorandžu. Međutim, kad smo silazili niz Višnjevačku ulicu, od Kliničkog centra nizbrdicom ka Kneza Miloša, meni je pomorandža ispala iz ruku i otkotrljala se poledicom. Sve do Kneza Miloša. I jedan je čovek (možda pedesetak metara udaljen od mene) uze i odnese. To je bila prva pomorandža koju sam video u životu, i koju nisam pojeo. I po tome sam zapamtio taj svoj prvi dolazak u Beograd: vezan je za to moje bolesno oko i za taj gubitak mogućnosti da prvi put u životu pojedem pomorandžu. Nisam je pojeo.

No, nakon malog uslijedio je i veliki poraz. Ali ne odmah nego nešto kasnije. Ključan period u Dobričinu mladalaštvu bio je interval od ljeta 1937. do jeseni 1939. Tada se mnogo toga bitnoga u njegovu životu dogodilo.

Prije svega, on tada nije išao u školu, pune te dvije godine proveo je kod kuće, u Velikoj Drenovi. U ljeto 1937. završio je nižu poljoprivrednu školu voćarsko-vinogradarskog smjera u obližnjem Aleksandrovcu i nakon toga je, po logici stvari, trebao nastaviti školovanje, tj. upisati se u neku višu srednju školu. Međutim, to mu nije dopustio njegov otac Živojin, koji ga je svom silom htio zadržati za sebe i za njihovo imanje u Velikoj Drenovi - koje je Dobrica kao mladi, netom stasali ekonom trebao, po očevim projekcijama, bitno unaprijediti, pa i revolucionirati.

Ovdje valja reći dvije-tri riječi o Dobričinu ocu Živojinu Ćosiću.

On nije bio običan seljak nego vrlo prosvijećen poljoprivrednik, pritom osobito sklon inovacijama u proizvodnji. Kao načitan i pismen čovjek, imao je svoj vlastiti pisaći stol i bio je pretplaćen na dva tada vrlo popularna lista, Poljoprivredni težak i Poljoprivredni glasnik, s jednim od kojih je i surađivao. Za svoje je poljoprivredne proizvode dobio nekoliko nagrada, na velikim poljoprivrednim izložbama zemaljskoga (jugoslavenskoga) karaktera. Jedne je godine, primjerice, proizveo najveći grozd u zemlji, sorta "afusali", i za njega dobio - po Dobričinim sjećanjima - drugu nagradu u Jugoslaviji. "Specijalno je hranio" - opisao mi je Dobrica - "taj čokot, specijalno kopao i orezivao, da bi se na njemu rodio taj jedan jedini grozd, a onda je pravio jamu da poraste i podmetao slamu da mu bude žut." Bio je član Srpskog poljoprivrednog društva, neke vrste srpske poljoprivredne akademije, u koji su bili učlanjeni najnapredniji i najugledniji seljaci i poljoprivredni stručnjaci iz cijeloga srpskog dijela Jugoslavije. Pripadao je, mogli bismo reći, seljačkoj eliti. K njemu u goste dolazili su i profesori Poljoprivrednog fakulteta iz Beograda. A od cjelokupnoga svog imanja najviše je volio svoj vinograd, velik tri hektara, koji se nalazio iza jednog brdašca kod Velike Drenove, i to na nekoliko parcela.

Živojin Ćosić je, međutim, imao i jednu dodatnu osobinu po kojoj se još više razlikovao od ostalih ljudi, a koja je ostavila vrlo snažan pečat na njegova sina Dobricu. A to je - jedan specifičan doživljaj slobode. Slobode u svoj svojoj punini, u maksimumu.

- On je duboko verovao - rekao mi je Dobrica - da sretan može biti samo slobodan čovek, a da slobodan čovek može biti samo - seljak. A istinski sretan čovek da može biti samo vinogradar i voćar. I on je, kad cvatu vinogradi - sećam se toga, to je ličilo na jednu opsesivnost - odlazio u vinograde jako rano, da sedi i da leži u vinogradu, i da miriše taj najfiniji miris, miris vinove loze, cveta vinove loze. Tako da je on zaista bio jedan potpuno atipičan seljak. On, zapravo, po mentalitetu i nije bio seljak, nego čovek-osobenjak. Jedan veliki maštar. Recimo, Oskar Davičo ga je smatrao nadrealistom (u vremenu poslije Drugoga svjetskog rata - op. aut.). I, što je naročito važno napomenuti, on nije imao jak osećaj svojine. Bio je čovek koji je doslovce prezirao novac, tako da nije imao niti novčanik. Kad proda kravu, svinju, grožđe, žito - ja nikad nisam video da novac lepo prima pa da ga stavlja u novčanik ili što li već. Ne, nego to on ovako zgužva i strpa u džep. Tu sam karakteristiku i ja nasledio od njega: nemam nikakav odnos prema novcu.

Ćosićev osjećaj pune, autentične i (gotovo) ničim ograničene slobode u životu na selu, u izravnom kontaktu sa zemljom i biljkama, daleko od otuđenosti života u gradu u koji - uključujući i gradove u Srbiji - sve više prodiru valovi hladnog i okrutnog industrijalizma i kapitalizma, bit će jedna od polaznih točaka (naravno, pored mnogih ostalih) u formiranju ideala o tzv. "apsolutnoj slobodi" koji će biti jedno od temeljnih obilježja svjetonazora ili "ideologije" klana "siminovci", s Ćosićem na čelu, u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. O tome ćemo više govoriti jednom drugom prigodom.

A sada da vidimo u čemu se sastojao drugi Ćosićev poraz - ali ovaj put ne mali (veličine i značaja jedne naranče) nego mnogo, mnogo veći. Evo kako mi ga je opisao sam Dobrica:

- Hteli smo da napravimo preokret. Do tada se u Velikoj Drenovi proizvodilo samo jeftino grožđe i jeftino vino. A nama to nije bio izazov, mi smo hteli da napravimo proizvod koji bi bio redak i skup. I napravili smo 300 litara vermuta; pravog, prvorazrednog vermuta. Tako dobrog, kvalitetnog pića još nije bilo u našem kraju. Međutim, nismo imali dovoljno novca da kupimo lepe flaše za taj vermut, pa da ga kvalitetno flaširamo, nego smo iz apoteke uzeli one ružne, neugledne flaše, prali ih i u njih ulivali naš vermut. To je bio užas jedan, mi jednostavno nismo umeli da upakujemo to svoje piće. I onda je moj otac uzeo jedan balon i otišao da ga nudi po hotelima u Vrnjačkoj Banji. Oni su to probali i rekli mu: "Šta ti je, bre, Žiko? Koliko ti imaš vermuta?" "Tristo litara" - odgovori otac. "Pa" - reče mu na to hotelijer Sotirović - "to ti cela Srbija ne može da popije za deset godina!" Oni su, dakle, hteli da uzmu samo po neki litar, a mi smo imali 300 litara. I moj otac, uvređen, ne da njima da kupe ni ta tri litra. Nego, vrati se s tim, pa u bure. I to smo mi pili sve do 1947. godine. Čak su i ruski vojnici pili. Poveo sam 1947. jednog člana ruskog Komsomola u svoj zavičaj i, sećam se, bio je zaprepašten jer takvo vino nikada do tada nije pio.

Taj svoj i njegova oca Živojina "debakl s vermutom" Dobrica Ćosić mi je sumirao ovim riječima:

- Ja sam tada video da znanje ništa ne vredi, ako to ne možeš da plasiraš. Mi smo na svom imanju imali i visokokvalitetne kruške, i visokokvalitetno grožđe, i viskokvalitetne jagode - ali sve to nije vredelo jer nisi imao tržište za to. I onda, pošto sam bio malo prosvećen čovek, počeo sam sa studentima i đacima u Velikoj Drenovi da osnivam ta razna kulturno-prosvetna društva, čitaonicu, sokolsko društvo, nogometni klub...

Tako je Dobrica već u svojim tinejdžerskim godinama naučio jednu gorku lekciju: ako živiš na selu i baviš se poljoprivredom, i ako želiš od toga živjeti, onda nije dovoljno samo to da urodi budu dobri, a proizvodi od njih prvoklasni, nego te iste prozvode treba, pod jedan, znati i dobro upakirati (tj. da i izvana izgledaju što atraktivniji), a onda, pod dva, naći i kupca koji će to htjeti kupiti. Važan je, dakle, marketing, s jedne strane, a s druge, opet, potražnja na tržištu, tj. odgovarajući broj potencijalnih kupaca. Neumoljivi zakoni tržišta su, dakle, na prilično bolan i surov način srušili sve snove Dobrice Ćosića (i osobito njegova oca Žike) da na svom imanju u Velikoj Drenovi naprave svojevrsnu mini-revoluciju i postanu najnaprednijim vinogradarima i vinarima možda i u cijelom Zapadnom Pomoravlju (ako ne i šire).

Sastavni dio cijeloga toga procesa bilo je i rađanje osjećaja mržnje (ili, u najmanju ruku, animoziteta) prema gradu, u svijesti (a, dakako, i u podsvijesti) Dobrice Ćosića. Taj je osjećaj imao dva aspekta.

Prvi je aspekt bila sama činjenica da ti na svojoj zemlji imaš prvorazrednu robu, u koju si uložio toliko znanja, truda i vremena, a prema kojoj je grad indiferentan i koju ne želi kupiti (osobito u onim otegotnim uvjetima, kada su se još itekako osjećali odjeci velike agrarne krize koja je nekoliko godina uzastopce drmala cijelim svijetom, pa tako i Jugoslavijom). "Bila je užasna jeftinoća svega", rekao mi je Dobrica, "a ti ne možeš da prodaš".

A drugi je aspekt bio potcjenjivački i arogantan odnos grada (tj. pojedinih ili čak mnogih njegovih stanovnika) prema tvojim vrhunskim proizvodima sa sela. Dobrica mi je ispričao da je na tržnicama u Kraljevu i Vrnjačkoj Banji doživio brojna - kako se sâm izrazio - "poniženja", koja je teško podnio, i da je zbog toga jednom zauvijek "omrznuo i te gospođe i tu gospodu", što mi je ilustrirao ovom anegdotom:

- Moj deda-stric Žika (zvao se kao i moj otac) i ja zajedno smo prodavali proizvode s našeg imanja: grožđe, kruške, zelje, papriku... Mi krenemo pešice, to je skoro 60 kilometara od Drenove do Kraljeva. Natovarimo robu na kola, imamo jednu kobilu, Curku, koju upregnemo u te kočije, i krenemo u grad, u Kraljevo, popodne, u zaranke. On tera, a ja idem, držim se za srčenicu i idem pešice. Jer, kad vozimo tu robu, nemam gde da sednem, a niti Curka ne može da vuče. Nego, Žika sedi i upravlja, a ja se držim otraga i hodam. Samo na dva mesta do Kraljeva, u Bogdanju i Ratini, kad kola idu nizbrdo, on me popne u kola, a sve ostalo vreme ja se držim i dremam, i spavam, i idem tako pešice do Kraljeva. Celu noć. Ujutro stignemo u Kraljevo i prvi smo na pijaci. Kupimo malo somuna, podelimo hleba, i stanemo, i otvorimo svoje sanduke, prvoklasno grožđe, sve. I, naravno, kao i svi trgovci, mi metnemo ono najlepše odozgo. I sad, ako je sve to tako kvalitetno grožđe, onda mi damo i visoku cenu. I šta se događa? Prvo se pojavljuje ona sirotinja, koja se okupi pa ide na posao. Mi samo kažemo: "Dva i po, ili dva dinara kila" - ali niko ni da čuje. Skupo im je. Malo kasnije, u 8 sati, pojavljuju se gospođe sa služavkama - u šlafrocima, debele, nagojene, masne, mirišljave. Služavke nose korpe, a ona dođe pa mi pipa ono grožđe. Pita pošto je. Mi kažemo: "Dva dinara kila." Ona kaže: "Dobro" - i pokupi nam ono najlepše, što je za izlog, a nama nakon toga ostane ono što je slabije kvalitete. I mi moramo da spustimo cenu. I to je mene jako revoltiralo - to biranje najlepšeg. Od svega ponuđenog ona izabere najlepše! A mi nećemo tako, mi hoćemo sve da damo po 2 dinara - ali ona neće. I one izaberu sve što je najbolje, i paprike, i svu ostalu robu, sve najbolje izaberu. Te gospođe, njih desetak, ili 15, idu jedna za drugom ko debele guske! A nama na kraju ostane najjeftinije grožđe, i sve ostalo, i mi to damo onim nakupcima jeftino...

Dobrica je tome još dodao:

- Te gospođe, njih i sad prezirem. I sad ih vidim kako izgledaju, u šlafrocima, malo raščupane... Gospođe bogatih trgovaca, bogatih činovnika. A bilo je među njima i oficiruša.

Kad je vidio da mu u poljoprivredi neće ići baš najbolje i da tu nema mnogo kruha (ali ni ostvarenih velikih ideala, s kojima je tek zakoračio u život), Dobrica Ćosić se, malo-pomalo, počeo okretati prema Crkvi. Točnije rečeno - Crkvi ga je približio velikodrenovački svećenik podrijetlom sa Sandžaka Ranko Bačanin, inače njegov susjed (kuće su im bile udaljene samo pet-šest minuta laganog hoda), koji je, osim što je bio dosta mlad, i po temperamentu bio blizak Dobrici, a strastveno je volio čitati te je imao bogatu privatnu biblioteku punu raznovrsnih knjiga (njegov sin i kćerka kasnije će postati učiteljima). Neke od njih Bačanin je počeo posuđivati Dobrici, što je njih dvojicu dodatno zbližilo.

Nisu to bile bilo kakve knjige, bili su to odabrani radovi ("glomazne filozofske knjižurine", po Dobričinu kazivanju) filozofâ Friedricha Nietzschea (npr. knjiga "Volja za moć''), Arthura Shopenhauera i Henryja Bergsona, zatim malo znanstvene fantastike H. G. Wellsa (npr. "Vremeplov""), nešto od pravoslavno-filozofske literature itd... A među tim su naslovima bili i bestseleri (primjenjena, tj. terapeutska filozofija) američkog filozofa i pisca Willa Duranta "Um caruje" i "Ognjišta mudrosti".

Vrlo čudan odabir i, ako ćemo pravo, teška, preteška literatura za mladog, zbunjenog, prilično dezorijentiranog a pritom još i nerealiziranog poljoprivrednika iz Velike Drenove, kojega su odjedanput, naizgled bez vidljivog povoda, stala zaokupljati i ona, valjda, najsloženija i najzamršenija filozofska pitanja koja postoje, otkako je svijeta i ljudskoga roda. Ćosić mi je rekao da je naprosto "upao u tu literaturu", a da se energija koju je iz nje pokupio onda u njemu postupno "taložila", odnosno "fermentirala".

- Naravno - priznao mi je - veliko je pitanje koliko sam ja od svega toga uopšte mogao da shvatim u ono vreme, kada su mi te knjige prvi put došle u ruke.

Ali problem time nije bio riješen. Umjesto da mu ta literatura pomogne da nađe sebe i da se izbavi iz svojih prvih većih životnih kriza i depresija, ona mu je zapravo odmogla i bacila ga u još veće ponore od onih u kojima je bio prije nego što mu je došla u ruke. Na moje pitanje je li se kome, u takvoj situaciji, počeo ozbiljnije povjeravati, Ćosić mi je odgovorio potvrdno: povjeravao se upravo onome koji mu je te knjige i dao na čitanje, velikodrenovačkom svećeniku Ranku Bačaninu.

- U Bačanina sam imao najviše poverenja jer je bio mlad i jer sam s njim mogao otvoreno da razgovaram. A čitao je, uglavnom, isto što i ja. S njim sam osnovao  čitaonicu u crkvenoj školi, u zgradi crkvene opštine. Žalio sam mu se da sam neraspoložen, čemu da se živi, kako da se živi, moj život nema nikakvog smisla i tako dalje... Onda on na to reče: "Ali ima Boga, smisao je u Bogu!" I počinje da me vodi kod Nikolaja.

Riječ je, naravno, o vladiki Nikolaju Velimiroviću (1881.-1956.), episkopu žičkom, sa sjedištem u manastiru Žiči, pokraj Kraljeva, ali i vrlo karizmatičnoj ličnosti u cijelome srpskom narodu jer se upravo tih godina on bio stavio na čelo jednoga veoma raširenoga populističkoga religiozno-moralnog pokreta začetog unutar Srpske pravoslavne Crkve čiji je puni naziv glasio Pravoslavna hrišćanska zajednica, ali je u najširim narodnim slojevima bio najpoznatiji pod imenom Bogomoljački pokret ili Bogomoljci.

Jasno, bilo je to nakon Nikolajeve velike duhovne preobrazbe koja mu se dogodila u razdoblju 1920.-1934., kada je bio na dužnosti episkopa ohridskog, odnosno episkopa ohridsko-bitoljskog, najprije u Ohridu a zatim u Bitolju, u tadašnjoj Južnoj Srbiji, današnjoj Makedoniji. Prije svog dolaska u Ohrid Velimirović je bio izrazito zapadnjački orijentiran (čuvene su njegove besjede na savršenom engleskom što ih je izgovarao u SAD-u i Engleskoj tijekom Prvoga svjetskog rata agitirajući u onim ratnim godinama među tamošnjim ljudima, zapadnjacima za srpske nacionalne i političke interese), a onda je, kao episkop ohridski, došao pod snažan utjecaj pravoslavne Rusije i ruskog sjavjanofilstva i preobrazio se u stopostotnoga asketu, usamljenika i mistika, odnosno - kako je jednom primijećeno - u "molitvenika najstrožeg pravoslavnog tipa".

Dobrica Ćosić ga se, u našim razgovorima, vrlo dobro sjećao pa mi je, uz ostalo, rekao:

- Nikolaj je bio senzacija. I neosporno je bio duhovni vođa celokupnoga toga naroda. Sva ta srpska buržoazija i svi ti bogati ljudi, oni sa čezama i fijakerima (u celom srezu je tada postojao samo jedan automobil) - sve je to hrlilo da sluša što on govori. A pored ostaloga, Nikolaj je bio i prvi intelektualac u Centralnoj Srbiji koji je govorio o neposrednoj opasnosti od komunizma.

U Bačaninovoj pratnji, Dobrica Ćosić je redovito odlazio k vladiki Nikolaju i pomno slušao njegove propovijedi. Posjećivao ga je u dva manastira u kojima je Nikolaj besjedio: u manastiru Žiča (izgrađenom oko 1220. i zvanom u Srbiji ''mati svih crkava'', koji je Nikolaj u međuvremenu već bio obnovio) te u manastiru Ljubostinja, zadužbini kneginje Milice, koji se nalazio samo tri kilometra daleko od Trstenika te je Dobrici geografski bio još bliži.

O svom komuniciranju s vladikom Nikolajem tijekom 1938. Dobrica Ćosić mi je rekao:

- On je mene poznavao. Kad god bih mu prišao nakon bogosluženja, da mu celivam ruku i dobijem od njega blagoslov, on bi mene uvek pitao: ''A što si sad pročitao, Dobrice?'' Onda bih mu ja podneo kratak izveštaj, na što bi on rekao svećeniku Bačaninu: ''Dobro, a sad mu daj tu i tu knjigu da pročita.'' Preporučivao mi je i neke svoje vlastite knjige kao obaveznu literaturu: ''Molitvu na Jezeru'' (iz 1920.), ''Nove besede pod Gorom'' (1922.), ''Misli o dobru i zlu'' (1923.)...

Ćosić je bio uvjeren – koliko ga je pamćenje služilo – da je prisustvovao i velikom bogomoljačkom saboru u Žiči na Krstovdan 27. septembra (po starom kalendaru 14. septembra) 1938., na kojem je glavnu riječ vodio upravo Nikolaj Velimirović. A pritom je samo malo nedostajalo da se i on sam nađe među pripadnicima tadašnjega bogomoljačkog pokreta.

- Nikolaj me s vremenom zavoleo - kazao mi je Ćosić - pa je čak bacio oko na mene, jer sam mu se učinio pametnim, marljivim i poslušnim dečkom. I to je dao na znanje svećeniku Bačaninu. A Bačanin mi onda u jednome poverljivom razgovoru reče: "Slušaj, Dobrice, preosvećeni vladika želi da ti budeš sekretar bogomoljačke organizacije Šumadije!'' Nikolaj je, dakle, video da sam ja bistar, da mnogo čitam, pa me verovatno zato favorizovao. Ali ja nisam hteo da idem u bogomoljce i u tu njihovu organizaciju...

Postojala su dva glavna razloga (pored još nekih) zašto Dobrica Ćosić nikada nije postao članom bogomoljačkog pokreta koji je predvodio vladika Nikolaj Velimirović. Prvi je razlog taj što on zapravo nikada niti nije iskreno povjerovao u Boga (iako se, kako mi je rekao, iz petnih žila trudio da postane vjernik), a nakon jedne katastrofalne oluje, koja je u ljeto 1937. ili 1938. poharala sve, pa tako i njegov (tj. njegova oca), vinograde i voćnjake u Velikoj Drenovi, čak ga je i zamrzio.

Tada je on, sa samo 15 ili 16 godina, napisao i pjesmu protiv Boga (koja je, kako mi je rekao, bila njegov prvi literarni uradak u životu).

- Kad je toga leta - ispričao mi je Dobrica - grad ubio naš vinograd, svi smo bili potpuno depresivni. Ja sam onda u očajanju napisao pesmu protiv Boga. Moja mati ju je čuvala, ali je za vreme okupacije to bilo uništeno.

A drugi se razlog dade objasniti time što je, otprilike, u isto ono vrijeme kad je posjećivao vladiku Nikolaja u manastirima Žiča i Ljubostinja, i slušao njegove besjede, on potpao i pod utjecaj lijeve socijalne literature, konkretno – lijevoga zemljoradničkog pokreta na čijem je čelu stajao srpski političar i znanstvenik Dragoljub Jovanović (1895.-1977.), jedan od najobrazovanijih ali i socijalno najangažiranijih srpskih intelektualaca iz toga vremena (doktorirao je na Sorbonni), čiji su se sljedbenici u Srbiji zvali ''dragoljubovci''. Taj je pokret, koji se razmahao u godinama uoči Drugoga svjetskog rata, imao mnogo dodirnih točaka s učenjem bugarskoga političara i revolucionara Aleksandra Stamboliskog (1879.-1923.), lidera Bugarskoga zemljoradničkog saveza, koji je, kao ideolog seljačkog pokreta, zagovarao agrarni socijalizam.

Ćosić mi je otkrio da ga je na tu ideologiju posebno "navukao" još jedan (pored svećenika Bačanina) od njegovih načitanijih i intelektualno verziranijih susjeda u Velikoj Drenovi, student građevinarstva Mika Ćurčić, koji je bio Jovanovićev suradnik i član njegove Seljačke narodne stranke, a posuđivao mu je knjige Stamboliskog i nagovarao ga da se priključi ''dragoljubovcima'' istom onom revnošću kojom ga je Bačanin mamio knjigama vladike Nikolaja i poticao ga da se priključi bogomoljačkom pokretu. Tako se Dobrica, htio - ne htio, našao ''između dvije vatre'', o čemu mi je rekao:

- Taj me moj komšija, Mika Ćurčić, koji je bio tri-četiri godine stariji od mene, baš propagandno obrađivao. Video je da sam angažovani omladinac, radoznale prirode, pa me pomoću knjiga Stamboliskog pokušao prevesti na svoju stranu. Slušao sam ga i s velikim interesom čitao to što mi je nudio. Naravno, ''dragoljubovci'' su mrzeli popove, pa tako ni Nikolaja nisu voleli jer je Nikolaj za njih bio desničar, mračnjak i mistik. I mene su od Nikolaja odvraćali. I ja sam tako celo to vreme bio između Bačanina, koji me vukao ka Nikolaju, i Mike Ćurčića koji me vukao u leve zemljoradnike.

Slika o životu Dobrice Ćosića u Velikoj Drenovi u razdoblju 1937.-1939., tijekom njegove apstinencije od školovanja i (uglavnom neuspješnih) pokušaja da se ozbiljnije bavi zemljoradnjom, ne bi, međutim, bila potpuna kada ne nismo spomenuli i jedan radikalan zaokret u planovima i projekcijama njegova oca Živojina, koji se ticao upravo Dobrice i njegove budućnosti. Čini se da se Ćosić stariji s vremenom pomirio s time da od njegovih megalomanskih planova o radikalnom unapređivanju proizvodnje na njegovu imanju neće biti ništa (barem ne u dogledno vrijeme) pa je racionalno zaključio da ne bi bilo loše kada bi se njegov sin Dobrica osim agrarom bavio i nekim drugim aktivnostima, na kojima bi se (napokon) moglo nešto konkretno zaraditi.

Recimo, da bude nešto poput vinarskog trgovca, tj. da se ne bavi samo uzgajanjem biljaka (i sitnom prodajom voća i povrća po pijacama u Kraljevu i Vrnjačkoj Banji) nego i malo ozbiljnijom trgovinom - npr. u gostionici ili negdje drugdje.

Međutim, jedan od preduvjeta za takvo što bio je da se Dobrica oženi nekom bogatom djevojkom, tj. takvom djevojkom koja ima (točnije rečeno - čiji roditelji imaju) pristojno imanje, ali nema braću, tako da to imanje može - kako se to obično kaže - "ponijeti sa sobom'' prilikom udaje. U Srbiji takve djevojku zovu ''miraždžijkama''.

Dobrica je bio zgodan i naočit mladić i, kako mi je rekao, njemu nije bio problem naći djevojku. Imao je u Velikoj Drenovi nekoliko prijateljica kojima je bio zanimljiv i koje su ga simpatizirale (iako je, po njegovim riječima, tek Božica bila njegova prva prava ljubav). Jedno je, međutim, bilo imati simpatiju ili djevojku, a nešto sasvim drugo – oženiti se miraždžijkom, iz čistog interesa. Ta se kombinacija Dobrici nije nimalo sviđala. A nije ju baš bilo lako ni ostvariti.

- Jedna od tih potencijalnih miraždžijki - rekao mi je Dobrica - čak mi se i svidela. Bila je veoma lepa devojka, i zvala se Divna. A osim što je bila lepa, bila je i visoka, ali i otmena: družila se isključivo s učiteljicama, a samo je jednom nedeljno izlazila na korzo u Velikoj Drenovi. I mnogo je čitala. Mislim da je godinu dana bila starija od mene. Ona mi se čak bila i obećala, ali njezini roditelji nisu hteli da je daju za mene, seljaka! Tako je i ta zamisao propala.

Druga nesuđena miraždžijka u Dobričinu adolescentskom razdoblju bila je 15-godišnja harmonikašica Radojka Živković, koja će nekoliko godina (ili desetljeća) kasnije, u Titovoj SFR Jugoslaviji, postati velikom harmonikaškom zvijezdom, a u ono je vrijeme bila jedan od najvećih kafanskih talenata u Srbiji. "Projekt Radojka'' osmislio je Dobričin ujak, pokušavajući na taj način riješiti problem ogromnih dugova u koje je bio zapao njegov otac, tj. Dobričin djed po majci, Aleksa, koji je olako i nepromišljeno raznoraznim ljudima potpisivao mjenice pa je napravio dug (40 do 50 hiljada dinara) koji je, otprilike, iznosio kao i cijelo jedno imanje. Ćosić mi je o tome ispričao:

- Ujak je smislio jednu specijalnu kombinaciju, rekao bih – pravu seljačku maštariju: da uzmemo u Vrnjačkoj Banji kafanu u kojoj ću ja biti kafedžija, a gde će Radojka svirati, dok će me on, moj ujak, i moj otac Žika snabdevati pićem! A piće se tada teško prodavalo. Grožđe koje smo mi proizvodili prodavalo se u bescenje... Međutim, Radojkin otac nije hteo ni da čuje za tako nešto. Tako da tu ženu, odnosno devojku, nisam tada ni video; upoznao sam je mnogo kasnije, kad je već bila veoma poznata osoba i kad je nastupala sa svojim tadašnjim mužem, također harmonikašem Tinom...

Suočen sa svim tim neostvarenim planovima, totalnim neuspjesima i debaklima, i sam sa sobom već načistu da je "maler bez premca", kakvoga nema možda ni u cijeloj Centralnoj Srbiji, Dobrica Ćosić se odlučio za ono jedino što mu se u tom trenutku učinilo preostalim i mogućim - da od svega toga pobjegne. Da pobjegne od kuće, iz Velike Drenove. Što dalje - to bolje. I otišao je, kradomice, u posve drugi kraj Srbije – u Istočnu Srbiju, u naselje Bukovo kraj Negotina, poznato po istoimenom manastiru iz 14. stoljeća, posvećenom Sv. Ocu Nikolaju Čudotvorcu.

Pritom je imao i jedan konkretan naum: htio je nastaviti školovanje silom prekinuto (zbog očeva pritiska) 1937., pošto je bio završio nižu poljoprivrednu školu u Aleksandrovcu.

 

Kraj 1. dijela