Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Igor Štimac na odlasku
20. IX 2013.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


Moje poznanstvo i moja dosadašnja komunikacija s izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije Igorom Štimcem zasnivali su se na jednome specifičnom (svakako prešutnom) savezništvu protiv bivšeg izbornika Slavena Bilića.

U svojim tekstovima nikada nisam prikrivao kritičnost pa i određenu podozrivost spram trenerskih i, pogotovu, izborničkih kvaliteta Slavena Bilića, a to je isto tako vrlo otvoreno činio i Igor Štimac – kako u svojim javnim nastupima (npr. na televiziji), tako i u razgovorima sa mnom.

Danas, nakon svega što se u međuvremenu dogodilo, počinjem sumnjati jesam li bio u pravu kada sam Štimca pretpostavljao Biliću.

Naravno da Bilića nikada nisam mrzio, u mom kritičkom pisanju o njemu nije bilo ničeg osobnog; upravo obrnuto, smatram da je on i kao čovjek i kao trener sasvim OK. Bilo mi je, međutim, dosta onih beskrvnih igara naše reprezentacije kada joj je on bio izbornik, osobito ako se ima u vidu da jedan dio sportske javnosti i sportskih novinara to nije popraćao adekvatnom kritičnošću spram Bilića nego ga se, dapače, dizalo u nebesa i od njega pravio mit.

Sada, međutim, moram konstatirati dvije stvari.

Prvo, bez obzira na Štimčevo gromoglasno zaklinjanje u diskontinuitet u odnosu na Bilića – u trenutku kad je preuzeo vođenje reprezentacije – danas u njoj igraju, uglavnom, oni isti igrači koji su igrali i kod Bilića, svih proteklih godina. Štimac, doduše, na svakoj utakmici nastoji lansirati po jednog mladog igrača i to mu se ne može osporiti, ali okosnicu momčadi sačinjavaju oni isti koji su igrali i u onim prethodnim kvalifikacijama (za Europsko prvenstvo 2012.), pa čak i u onima prije njih. I u tom se pogledu baš ništa nije promijenilo.

Umjesto najavljenog diskontinuiteta imamo kontinuitet.

A drugo, što se kvalitete igre tiče, tijekom ove godine igramo čak lošije nego u vrijeme Slavena Bilića. Ili u najboljem slučaju – na istoj (ne odviše visokoj) razini.

Utakmica Hrvatska – Škotska (0:1) bila je neka vrsta reprize utakmice Gruzija – Hrvatska (1:0) u Bilićevoj epohi. Utakmica Wales – Hrvatska (1:2, nakon vodstva Velšana od 1:0 u poluvremenu) bila je kopija utakmica poput Hrvatska – Gruzija (2:1) i Hrvatska Izrael (3:1). Utakmica Srbija – Hrvatska (1:1) bila je, opet, nekakav ekvivalent Bilićeve utakmice od prije tri godine Hrvatska – Grčka (0:0), samo što su na njoj ipak pala dva gola, na svakoj strani po jedan.

Isti igrači, isti rezultati, isto mučenje i davljenje te provlačenje kroz iglene uši (ili, ponekad, čak ni to ne). Pitam se: pa gdje je tu promjena?

Kada sam sa Štimcem radio veliki inaugurativni intervju za Globus, odmah nakon što je bio imenovan za novog izbornika reprezentacije – bilo je to početkom srpnja 2012. – pale su, tijekom razgovora, zakletve (sa Štimčeve strane), da će u njegovu mandatu sve biti drugačije (dakle, bolje) nego u vrijeme Bilića.

Štimčevo obećanje zasad nije ispunjeno, usprkos relativno obećavajućem početku u jesen 2012., kada je naša reprezentacija igrala čvrsto, borbeno i solidno te kada je od četiri službene, kvalifikacijske utakmice dobila tri, a samo jednu (i to protiv Belgije u gostima) igrala neriješeno.

Žao mi je zbog toga – najviše zbog same reprezentacije, ali i zbog Štimca: djelovao mi je iskreno, pa i nadahnuto kada je najavljivao veliki preporod, a ja sam, opet, prepoznao u njemu potencijal da ono što je najavljivao doista i učini.

Sa Štimcem sam dosad imao tri velika susreta i razgovora, sva tri vezana za moje pisanje u Globusu. Prva dva bila su noćna, tako da s pravom mogu reći da sam sa Štimcem imao noćnu komunikaciju. To je našem druženju davalo jedan poseban štimung.

Prvi sam se put s njim sastao u noći od 10. na 11. listopada 2010., u hotelu Westin. Tada smo, u tamošnjem Diana baru, razgovarali sve do pola 3 ujutro. Bilo je to u ono vrijeme kada se Štimac kandidirao za novog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza te je bio oštar i nemilosrdan protivnik Zdravka Mamića koji se svim silama borio (u čemu je na kraju i uspio) da zadrži totalnu kontrolu u hrvatskom nogometu.

To je bio toliko važan razgovor – ta naša noćna konverzacija u Westinu – da se moram na nj malo opširnije osvrnuti.

Upitao sam, negdje pri samom kraju ćaskanja, Štimca zašto se uopće kandidirao za novog chiefa HNS-a i zašto s tolikom strašću kidiše na Mamića. Odgovorio mi je da svojom borbom protiv Mamića želi zauvijek iskorijeniti zlo u hrvatskom nogometu pa mi je tom prigodom prepričao i jedan svoj vrlo povjerljivi razgovor s njim, koji ga je izravno potaknuo da tog čovjeka eliminira iz vodstva našeg nogometa.

Taj se razgovor između Štimca i Mamića vodio u Mamićevoj kući na Tuškancu negdje u jesen 2009., kada je već bilo jasno da se hrvatska reprezentacija neće kvalificirati na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010.

Mamić je tom prigodom predložio Štimcu jedan big deal. Ponudio mu je da on bude novi izbornik reprezentacije (u krajnjem slučaju čak i novi predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza), ali uz određene uvjete.

Najbolje je da citiram samoga Štimca – onako kako mi je on interpretirao te Mamićeve riječi, a što sam ja, u listopadu 2010., objavio od riječi do riječi u Globusu (odgovor cjelokupne nogometne javnosti na taj moj tekst bio je posvemašnji muk, niti usamljeni lavež pasa se nije čuo).

Dakle, Štimac je izjavio:

"Mamić mi je rekao: 'Čuj, imam za tebe prijedlog koji nećeš moći odbiti!' Kazao sam: 'Slušam.' On (Mamić) je nastavio: 'Stavljam ti svu svoju logistiku na raspolaganje, da postaneš novi izbornik hrvatske nogometne reprezentacije ili predsjednik HNS-a. Što ćeš ti odlučiti, to je, naravno, na tebi, međutim ja ti sugeriram da prihvatiš mjesto izbornika hrvatske izabrane vrste jer Slaven Bilić odlazi i pun nam je kufer ovoga što se dogodilo. A ako ti je cilj biti predsjednik HNS-a, na to ćeš morati pričekati jer ja neću dopustiti da bilo tko makne Vlatka Markovića prije nego što on sam želi otići. Ako prihvatiš mjesto izbornika, imenovat ćemo te odmah nakon utakmice s Kazahstanom (koja se igrala u listopadu 2009. - op. aut.). A od tebe tražim samo jedno: da ti kao izbornik odlučiš o 15-16 udarnih igrača, a da se za ostalo konzultiramo."

U svemu ovome ključna je, naravno, bila zadnja rečenica: "da ti kao izbornik odlučiš o 15-16 udarnih igrača, a da se za ostalo konzultiramo".

Danas, četiri godine nakon tog razgovora Štimca i Mamića, jasno je da je taj njihov big deal na djelu – usprkos tome što mu se Štimac u prvi mah žestoko suprotstavio te je, štoviše, istaknuo svoju kandidaturu za novog šefa HNS-a upravo zato da se big dealovi poput ovakvoga više nikada ne dogode.

Kada sam sa Štimcem imao svoj drugi veliki razgovor za Globus – bilo je to u noći od 5. na 6. srpnja 2012., ovaj put na terasi hotela Esplanade – upitao sam ga zašto je pregazio svoje riječi otprije te zašto je pristao na suradnju s Mamićem, dapače na svoje potčinjavanje njemu, iako ga je ranije prozivao kao najveće zlo u hrvatskom nogometu te obećao, i meni i čitavoj javnosti, da će ga – ako ne njega osobno, ono, sasvim sigurno, metode kojima se on služi – ukloniti.

Dao mi je vrlo neodređen odgovor, praktički je izbjegao odgovoriti na postavljena pitanja. Puno je određenije i odrješitije kritizirao Slavena Bilića zbog načina na koji je vodio našu reprezentaciju u proteklih osam godina – s posebnim osvrtom na (ne)učinjeno na Europskom prvenstvu 2012. – nego što je obrazložio svoj salto mortale s Mamićem.

Drugim riječima – nije djelovao uvjerljivo. Ali lako za mene; pravi je problem u tome što je sav hrvatski nogometni narod, do zadnjeg laika na šanku, prepoznao da je Štimac pogazio svoju prvotno datu riječ i da je pristao na suradnju s čovjekom čije je eliminiranje samome sebi postavio kao svoju najveću životnu misiju – te da je to učinio iz razloga koji su sve samo ne principijelni. (Ovime, naravno, ne mislim reći da je Mamić apsolutno zlo u hrvatskom nogometu, odnosno da je samo on potpuno crn a da su svi drugi oko njega bijeli.)

I to je, sigurno, glavni razlog zašto se oko naše reprezentacije, čim je Štimac postao njezinim izbornikom, stvorila onako loša atmosfera te su prve utakmice u njegovu mandatu, najprije ona prijateljska u Splitu protiv Švicarske, a zatim i ona službena u Zagrebu protiv Makedonije, bile onako mizerno posjećene.

Nemamo nikakvih konkretnih dokaza, ali s pravom možemo vjerovati u to da se Mamićev ultimatum (ili kako to već nazvati) Štimcu, izrečen u obliku »Od tebe tražim samo jedno: da ti kao izbornik odlučiš o 15-16 udarnih igrača, a da se za ostalo konzultiramo« - sve ovo vrijeme, kako je Štimac izbornik, ostvaruje u praksi.

Zato je i bilo onoliko povike na (u biti ni krivog ni dužnog) Sammira, nakon utakmice i poraza od Škotske u Zagrebu. Sammir je kvalitetan igrač, ali je strano tijelo (naravno, ne zato što je Crnac) u našoj izabranoj vrsti. Strano utoliko što se nije u nju prirodno uklapao, kao što je to bio slučaj sa svim ostalim igračima (ili, barem, s velikom većinom njih). On nije prirodno srastao s tom momčadi, nego je preko noći banuo u nju – i to upravo u trenutku kada se aktualizirao njegov transfer iz Dinama u neki strani klub. Zato takav igrač nije smio biti glavni playmaker u našoj ekipi u jednoj tako važnoj utaknici kao što je bila ta protiv Škota. Tim prije što je poznat po svom nesolidnom životu i nesportskom ponašanju; trener bečke Austrije Nenad Bjelica sasvim je bio u pravu kada je rekao da takvom igraču ne može biti mjesta u udarnoj momčadi i da on, da mu je on trener, ne bi igrao.

Sammir je, najvjerojatnije, igrao samo zato što je tako htio Mamić, a Mamiću je ponajprije bilo do toga da Sammir na međunarodnom nogometnom tržištu postigne što veću cijenu te da ga onda on što skuplje proda i ostvari što veću zaradu.

Koliko je Mamić osjetljiv po pitanju Sammira, najbolje nam govori incident koji se u zagrebačkom Dinamu dogodio početkom kolovoza o.g.

Mamić je, zajedno s igračima i stručnim štabom Dinama, već bio ušao u avion za Moldaviju, na uzvratnu utakmicu protiv Sheriffa, no čim je vidio da Dinamov trener Jurčić nije na put poveo Sammira nego ga je ostavio u Zagrebu – poludio je na njega, demonstrativno izašao iz zrakoplova i ostao u Zagrebu. Već je tada bilo jasno da su Jurčiću u Dinamu odbrojeni dani.

Meni osobno, ponavljam, iznimno je žao što onaj vrlo dobro započeti niz iz jeseni 2012. Štimac nije nastavio i u proljeće i ljeto o.g.

U jesen 2012. imao je uzlaznu liniju. U nizu od četiri službene kvalifikacijske utakmice (protiv Makedonije u Zagrebu, Belgije u Bruxellesu, Makedonije u Skoplju i Walesa u Osijeku), svaka je ta utakmica bila bolja od one prethodne. Igralo se borbeno i čvrsto (iako ne i osobito lijepo za oko, s izuzetkom utakmice protiv Walesa u Osijeku), igrači su grizli, bilo je ritma i dinamike, kao i jedne natjecateljske drskosti – upravo ono što je nedostajalo Slavenu Biliću. Činilo se da će Štimac uspjeti u svom naumu da »ispravi« i »reformira« Bilića na način na koji je u svojim usmenim najavama i nagovijestio.

Onda je došao ovoproljetni i ovoljetni niz od četiri mršave i tanke utakmice (Srbija, Wales, Škotska, Srbija) koje, sve zajedno, predstavljaju diskontinuitet u odnosu na jesen 2012., a kontinuitet u odnosu na ono najgore što smo imali kod Bilića.

Pitanje je svih pitanja: što se to u međuvremenu - od jeseni 2012. do proljeća 2013. - dogodilo, a da imamo ovakav skor i ovakav razvoj događaja. I, iznad svega, što se to dogodilo sa Štimcem. Onaj Štimac, od lani, i ovaj Štimac, kakav je sada, dvije su različite ličnosti (iako, naravno, ima i puno toga što ih povezuje).

Prije nego što je preuzeo izborničku funkciju, Štimac je puno radio na sebi. I psihološki, i mentalno, i svakojako drugačije. To nikada nije ni krio. Puno se iskorigirao u odnosu na samoga sebe kakav je nekada bio, i to u vrlo pozitivnom smislu. To je čak bila promjena vrijedna poštovanja i divljenja.

A sada, pogotovu nakon nedavne beogradske utakmice protiv Srbije, odnekud se izmaljao onaj stari Štimac, zapravo nešto još gore od njega. Kao kontrast na one brižno njegovane, pomno isprofilirane, kojiput i slatkorječive rečenice i izjave od prije (uz ostalo, i prigodom komentiranja euro-utakmica na HTV-u), imali smo izljeve nevjerojatnih vulgarnosti i prostota (u stilu: nabijem te na k...., pos... se na njega itd.) - naročito u onoj dugoj, besanoj noći u Beogradu, u druženju s novinarima, kada je, kako neki govore, i nešto konzumiranog alkohola učinilo svoje.

Kod Štimca se dogodio obrat kakav je malo tko očekivao. Nešto se u njemu otelo kontroli i sada strašno para uši i oči te izbija na vidjelo.

Drugo - nelogičnosti u izjavama, što se opet svodi na pomanjkanje kontrole u samome sebi. Nakon pobjede nad Walesom u jesen prošle godine, Štimac je, te iste večeri, izjavio da ukoliko hrvatska reprezentacija neće igrati u finalu Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014., da će on to smatrati svojom osobnim neuspjehom, iz čega će onda izvesti i odgovarajuće konzekvencije.

Sada pak izjavljuje da neće dati ostavku ukoliko se uopće i ne kvalificiramo na to isto Svjetsko prvenstvo. Čovjek se tu mora zapitati: postoji li ikakva logična veza između te dvije izjave?

Ali lako za izjave - puno je veći problem što Štimac ne poznaje (ili barem doskora nije poznavao) ni propozicije natjecanja u kvalifikacijama za SP.

Nakon neriješenog skora sa Srbijom u Beogradu, kazao je da će preostale dvije utakmice (protiv Belgije i Škotske) naša reprezentacija igrati lagano i opušteno, budući da na tablici ne može ni gore ni dolje, te da će iskoristiti tu priliku da ubaci i testira neke nove, mlade igrače (npr. Halilovića).

Onda se ispostavilo da mi još uopće nismo osigurali plasman na SP-u, da se, po pravilima FIFA-e, u kvalifikacijskoj skupini brišu rezultati protiv posljednjeplasiranog u skupini, u našem slučaju protiv Walesa (ukoliko Wales bude zadnji), da se dakle brišu naše dvije pobjede protiv Walesa, da mi nemamo 17 nego samo 11 osvojenih bodova, te da nam je za odlazak u Brazil neophodna još jedna pobjeda - ili protiv Belgije u Zagrebu ili protiv Škotske na gostujućem terenu.

Kako se takva nesmotrenost mogla kod Štimca dogoditi - veliko je pitanje. Da je to učinio neki novinar, čija je odgovornost puno manja nego kod izbornika Štimca, i on bi zaslužio da mu se zbog tog propusta jako zamjeri.

Četvrti je problem što je Štimac, kako se čini, već pročitan kod svojih vlastitih igrača, a to je ono najgore što se može dogoditi jednom treneru, odnosno izborniku. Igrači su shvatili da on nije onakva faca kao što se od samog početka nametnuo.

To je sasvim jasno došlo do izražaja iz Mandžukićeve rečenice, izgovorene odmah nakon utakmice sa Srbijom, kada je rekao da je naša momčad odigrala loše prvo poluvrijeme zato što im je Štimac izričito naredio da ne napadaju i da puste Srbe da igraju, a da su ga oni, igrači, sasvim pogrešno shvatili.

Jasna je bila ironija koja je izbijala iz te Mandžukićeve rečenice; ton kojim je Mandžukić to izgovorio djelovao je optužujuće protiv Štimca.

No najveću je grešku u svojoj dosadašnjoj izborničkoj karijeri Igor Štimac, po mom mišljenju, napravio uoči utakmice protiv Škotske, ovoga proljeća u Zagrebu. Ne zbog Međugorja i Thompsona, kako mu neki spočitavaju, nego zbog sasvim drugih stvari.

Dvoboj protiv Škota shvaćen je isuviše lako i neozbiljno, kao da se polazilo od pretpostavke da ćemo tu utakmicu dobiti bez nekog osobitog truda te da se treba čuvati za odlučujuće dvoboje koji predstoje. A Škoti su se za tu utakmicu itekako brusili.

Jedan moj kolega, nekadašnji sportski novinar, ispričao mi je kako je vlastitim očima promatrao zadnji trening Škota, dan uoči utakmice, na terenima Zagrebella u Veslačkoj. Bio je impresioniran onime što je vidio. Ovako mi je rekao:

- Bila je očita raznovrsnost treninga kod Škota, kao i marljivost svih igrača da punim tempom sudjeluju u onome što im je njihov izbornik dao u zadatak. Taj je trening trajao tri sata i na njemu se točno moglo vidjeti što će se sutradan, na samoj utakmici dogoditi. Iz njega se vrlo lako moglo predvidjeti kako će Škoti protiv nas igrati u Maksimiru. Međutim - što? Na tom treningu, koji je trajao tri sata, nije bilo nikog od naših, niti ikoga iz vodstva reprezentacije, a niti od novinara. A pristup je svima bio otvoren! Da je to netko od naših gledao, sve bi mu bilo jasno. Škoti su baš bili nabrijani i spremni da nešto ozbiljno naprave.

E da sad ja ne budem general nakon bitke - i ja sam taj meč, protiv Škota, shvatio previše olako. Neposredno uoči utakmice poslao sam Štimcu SMS u kojem sam napisao: "Večeras pobjeđujemo s najmanje tri razlike!" Ali ja sam - ako mi je to isprika - pošao od pretpostavke da se Štimac za tu utakmicu temeljito pripremio.

Jedan pak drugi novinar, koji inače rijetko istupa u javnosti jer se malo povukao, kazao mi je:

- Možda smo bili prekritični prema Slavenu Biliću, a možda smo od Štimca s pravom očekivali više. Čini se da je Bilić ipak bolji trener od Štimca. Ako ništa drugo, normalnija je i civiliziranija ličnost, i nikad se nije pretvarao da je drugačiji nego što jest. Za razliku od Bilića, Štimac se stalno pretvarao da je drugačiji, a sad, kad je krenulo nizbrdo, pokazao je svoje pravo lice. Vjerujem da je, kao trener, Bilić studiozniji od njega.

Usprkos svemu, ja Igora Štimca još uvijek ne bih otpisao, i to ne samo zbog toga što smo u zadnjih godinu i nešto dana nas dvojica uspostavili donekle i prijateljski odnos.

Već je prijateljska utakmica protiv Južne Koreje, odigrana samo tri dana nakon dvoboja sa Srbijom, pokazala da još nije sve izgubljeno. Igrači su se na njoj svojski trudili (doduše, igrala je kombinirana momčad), dobili smo i novog vratara (Krešića), osjećala se dobra atmosfera i pozitivan pomak u igri i pristupu igri – iako se u početku činilo da je ta utakmica čisti promašaj i da je HNS (tj. Šuker) napravio veliku glupost što ju je, u ovom terminu, uopće dogovorio.

Moguće je da je Štimac tijekom ovoga proljeća i ljeta imao, i ima, i neke sasvim osobne probleme, da ga nešto na tom planu muči, i da se i zato donekle izgubio i dopustio da mu mnoge stvari izmaknu kontroli.

Zbog toga smatram da treba pričekati da se završi cijeli kvalifikacijski ciklus, s (pretpostavljenim) dokvalifikacijama, i da se tek onda donese konačna ocjena o Štimcu.

Ne treba smetnuti s uma da se naša reprezentacija čak i onda kad joj je na čelu bio Ćiro Blažević itekako znala izvlačiti u zadnjim utakmicama u svojoj kvalifikacijskoj skupini, nakon čega bi onda ipak ostavila sjajan dojam na samome europskom ili svjetskom prvenstvu.

Tako je bilo 1995. u zadnjem kolu protiv Slovenije (nakon čega je slijedilo vrlo dobro odigrano Europsko prvenstvo u Engleskoj, u kojem smo se uspjeli probiti u četvrfinale); tako je bilo i 1997., kada smo plasman na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj osigurali tek u dodatnim kvalifikacijama protiv Ukrajine, da bismo onda na tom istom prvenstvu briljirali i ostvarili spektakularan rezultat osvajanjem trećeg mjesta.

Štimac, dakle, još uvijek ima priliku da ponovi ovakav rezultat (ili postigne nešto slično tome) - iako će se, nakon svega što smo ovoga proljeća i ljeta vidjeli, malo tko na takav ishod biti spreman okladiti.

Google+

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje