Gospa Olovska
14. IV 2017.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Prior karmelićanskog samostana Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru kraj Tomislavgrada, o. Zvonko Martić, nedavno je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom "Hodočasničko mjesto kao prostor međureligijskog dijaloga - Marijansko svetište u Olovu". Riječ je o znanstvenoj studiji posvećenoj svetištu Gospe Olovske u Olovu, u Istočnoj Bosni, koje uživa reputaciju najstarijeg marijanskog svetišta (u najmanju ruku jednog od najstarijih) na Balkanu.

Jedan primjerak Martićeva doktorskog rada već je nekoliko dana u mojim rukama i čim nekome od svojih znanaca ili prijatelja iz redova Crkve to kažem, odmah me zamoli da mu ga posudim. Riječ je, očito, o atraktivnoj temi koja mnoge ljude (čak i ne samo crkvene) jako intrigira i zanima. Obećao sam, među inima, i hercegovačkim fratrima iz Franjevačkog samostana Hercegovačkog provincijalata u zagrebačkoj Dubravi da ću im donijeti "svoj" primjerak Martićeve studije, čim dovršim pisanje ovoga članka.

O. Zvonka Martića posjetio sam prošlog tjedna u Novoj Topoli kraj Banje Luke ("metropole" predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika), gdje upravo drži duhovne vježbe u Samostanu sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Ljubazno je ugostio mene i mojega kolegu fotografa Gorana Mehkeka, potanko mi objasnio bit i smisao svoje studije i ujedno me najavio mojim/našim domaćinima u Olovu, upravitelju svetišta Gospe Olovske fra Iliji Božiću i glavnom imamu u Olovu ef. Esadu Pepiću - kojima smo se Goran i ja uputili odmah nakon "radnog ručka" u novotopolskome samostanu. Put od Nove Topole do Olova potrajao je dobrih pet ili šesti sati, stigli smo na odredište tek oko 21.30, (pre)umorni od naporne vožnje grbavim, prekrpanim, nerijetko i očajnim bosanskohercegovačkim prometnicama, da bi nas u samome Olovu ipak dočekalo "čudo" (valjda po zagovoru čudotvorne Gospe Olovske, nema po kome drugome).

"Čudo" se, zapravo, počelo događati već u Kladnju, gradiću udaljenom nekih pola sata od Olova (a iz pravca Tuzle, koja se i dalje očajno guši u stravičnom dimu što ga neprestance ispušta tamošnja termoelektrana). Sve se gotovo u hipu promijenilo nabolje: i pejzaž, i kvaliteta ceste kojom smo putovali, i sve ostalo. Kao da smo iz "bosanskog vilajeta" kročili pravo u Sloveniju - to je bila moja prva asocijacija.

Sjeverno i srednjebosansku sivu i neuglednu vegetaciju (koja nas je pratila osobito u prvoj polovici puta) zamijenile su prekrasne borove šume, kao da smo pod Alpama; zrak je odjedanput postao čist, da čišći nije mogao biti; cesta "ž" kategorije pretvorila se u magistralu prvoga reda ton kojoj, uza sve ostalo, daje i jarko osvijetljeni novopodignuti tunel, dugačak nešto manje od kilometra, kojega se ne bi postidjela ni autocesta Zagreb - Split; a kad smo ušli u samo Olovo, dojam je bio kompletiran. I, rekao bih, fascinantan.

Lijepa, pitoma, simpatična kotlinica u kojoj se dvije uzane rječice, Stupčanica i Bioštica, spajaju u jednu malo veću rijeku, Krivaju iznad koje se, na jednome od brežuljaka (a to je upravo Gornje Olovo), koče, pod elegantnom večernjom/noćnom rasvjetom, crkva Gospe Olovske i olovska džamija - dok se na brežuljku sa suprotne strane nudi pogledu nešto slabije (ali još uvijek sasvim pristojno i vidljivo) osvijetljena srpska pravoslavna crkva. Tri olovska svetišta osvijetljena noću kao tri dvorca iz bajke. A u Olovu kao takvome - prava senzacija. Novopodignuti "Motelvizija", u najstrožem centru gradića, sagrađen u (neo)alpskome stilu, u kojem smo odsjeli, mogao bi po komforu konkurirati i najboljim zagrebačkim hotelima, dok velika samoposluga s restoranom ("Vertigom") pokraj (također blještavo osvijetljene) zgrade općinske uprave radi sve do 22 sata, tako da si prije spavanja bez problema možete kupiti jogurt. To je doista privilegija, imati u ovakvome malom mjestašcu, s ne više od desetak tisuća stanovnika, dućan i restorančić otvoren do 10 sati navečer. Turizam tu polako (ili ubrzano) kuca na vrata...

No uvjerili smo se ubrzo i zašto je to tako: vlasnik samoposluge i restorana nije nitko drugi nego načelnik Općine Olovo Džemaludin Memagić Kemo - a on je ujedno i vlasnik velike tvornice rublja (najbolje u Bosni), "Alma Ras", koja svoje proizvode izvozi i u Italiju i Austriju. Dakle, na Zapad. Džemu Memagića mi je, među ostalima, hvalio i sam upravitelj svetišta Gospe Olovske fra Ilija Božić (u našem razgovoru što smo ga vodili sutradan, u petak 31. ožujka), što me dodatno uvjerilo u vrlo visoku i gotovo idiličnu razinu odnosa između muslimana i katolika u tom gradiću - uz napomenu da katolika ovdje zapravo praktički više niti nema.

U starome Gornjem Olovu jedini je katolik bosanski fratar koji upravlja Gospinim svetištem, dok u novijem Donjem Olovu, sagrađenom u 20. stoljeću, prema najnovijim statistikama živi samo 19 katolika (fra Ilija kaže da ih je zapravo još manje), i to poodmakle starosne sobi (čitaj: umirovljenika).

Usprkos tome, identitet Olovu daje upravo katoličko svetište Gospe Olovske, koje međutim - a to upravo i jest glavna specifičnost ovoga gradića i ovoga kraja - štuju ne samo katolici (uključujući i brojne katoličke hodočasnike koji ovdje dolaze tijekom ljetne polovice godine) nego i muslimani. A ponajprije muslimani iz Gornjeg Olova, koji žive u neposrednoj blizini katoličke crkve - ali isto tako i džamije, udaljene od svetišta Gospe Olovske možda samo stotinjak metara.

I to je, dakle, ono što je o. Zvonka Martića inspiriralo da napiše znanstvenu studiju o Olovu i svetištu Gospe Olovske: to je marijansko svetište kultno mjesto ne samo katolika nego i muslimana koji žive u tom kraju (posebice onih iz Gornjeg Olova), i to posve neovisno o tome što ti isti muslimani imaju svoje vlastito svetište, džamiju, i svog vlastitog, lokalnog vjerskog vođu - imama ef. Esada Pepića. Kuriozitet (iako ne jedini u BiH) koji snažno proturječi općoj slici i predodžbi o Bosni i Hercegovini kao mjestu nerazrješivog prijepora triju naroda (Hrvata, Srba i Bošnjaka) i tri religije (katolištva, pravoslavlja i islama).

- U Bosni i Hercegovini imate prijepor kao žarišnu točku, i onda se uzimaju religijski elementi da bi se taj prijepor nekako opravdao. Jer poznato je da se svi nacionalni identiteti formiraju upravo oko religijskih identiteta. A Olovo je baš suprotan primjer koji ne teži prijeporu, a to je - čisti religijski kontekst. Gospa Olovska nije ekskluzivno katoličko svetište nego u nju dolaze pripadnici različitih religija - katolici, muslimani i pravoslavni - i to zbog svojih osnovnih egzistencijalnih potreba. Time svetište Gospe Olovske odašilje snažnu poruku kako religije i religijski pojedinici u svojoj biti ipak ne žive u prijeporu nego teže skladu, odnosno da naizgled nepomirljive podjele mogu nadići, i nadilaze ih, svojom vjerom. Neosporno je, dakle, da u Bosni i Hercegovini kao takvoj postoje prijepori kao njezina stalna obilježja, ali na lokalnoj razini, poput Olova, postoje i komunikacije radikalno drugačijega tipa unutar kojih ljudi štite drugoga znajući za njegovu vjeru i njegovu naciju.

O. Martić pritom ističe da suživot (koji je zapravo mnogo više od suživota) različitih vjera ili religija u Olovu funkcionira kao čisti, autentični pučki dijalog, dakle kao nešto što se odvija na spontanoj razini i što nema nikakve veze s djelovanjem neke političke ili državne institucije (poput, primjerice, Međureligijskog vijeća kao specifične nevladine organizacije u BiH) koja proklamira mirotvorstvo kao jedan od svojih glavnih ciljeva. "Ovdje je u prvome planu", kaže Martić, "iskustvo svetoga, doživljaj Boga, dakle nešto sasvim spontano i izvaninstitucionalno, što po samoj svojoj definiciji ne ide prema prijeporu".

Pritom se o. Martić u svojoj studiji poziva i na glasovitoga teologa i sociologa religije Željka Mardešića (alias Jakova Jukića) koji je u svojim analizama također skretao pozornost na stanovitu diskrepanciju između službenoga međureligijskog dijaloga i pučkog prijateljstva ljudi različitih konfesija. U Olovu je, nedvojbeno, riječ o ovome drugome, što se dade potkrijepiti s nekoliko upečatljivih primjera (a u neke od kojih sam se i sam uvjerio za mog boravka u Olovu).

Prvi primjer doživio sam već pri samome dolasku u Olovo, tj. prigodom smještaja u "Motelviziji". Prišao mi je upravitelj toga motela Miralem Karagić (rođ. 1967.), pokazao mi rukom (čim sam mu rekao da dolazimo iz Zagreba) na osvijetljenu crkvu Gospe Olovske i džamiju, na brežuljku iznad grada koji se zove Gornje Olovo, i rekao mi da i on, poput brojnih drugih muslimana iz Olova, ide svake godine o Velikoj Gospi u olovsku katoličku crkvu. I to zajedno sa svojim prijateljima iz okolice Orašja (kao i iz nekih drugih mjesta u BiH).

- Mi nismo nikakvi vjernici - rekao mi je pritom - ja sam komunist, u Titovo sam vrijeme bio pionir. I moj je otac, ugostiteljski radnik, također bio komunist. Ali mi svejedno idemo u crkvu Gospe Olovske, kad je Velika Gospa. Idemo tamo hodočastiti. Ne sudjelujemo, doduše, na misi. Kad počne misa, izađemo iz crkve van, u dvorište.

Drugi je primjer ratna anegdota (iz 1990-ih) koja se i danas rado prepričava ne samo u Olovu nego i u cijeloj Bosni, osobito među bosanskim franjevcima.

U to, ratno vrijeme čuvar ili upravitelj svetišta Gospe Olovske bio je fra Berislav Kalfić, kojemu se jednoga dana iznenada dogodila prometna nezgoda pa je završio u bolnici. U svetištu je ostao samo stariji fratar, fra Bernardin Matić. Franjevci iz susjednog samostana u Visokom došli su obići olovsko svetište i fra Bernardina. Kada su došli pred crkvu, bilo je podne, vrijeme kada katolici, uz zvonjavu zvona, mole molitvu Anđeo Gospodnji. Na olovskoj crkvi zvonila je jedna žena. Po završetku molitve i zvonjenja, fratri su joj prišli pozdravljajući je uobičajenim katoličkim pozdravom, hvaljen Isus i Marija. Žena im je oštro odgovorila: "Dobar dan! Mene se tako ne pozdravlja!" Jedan od fratara ju je pitao: "Pa, kako zvoniš?" Odgovorila mu je: "Pa, lahko. Vučem." (Tu je anegdotu, kao i brojne druge istovrsne primjere, prepričao i o. Zvonko Martić u svojoj studiji o hodočasničkom marijanskom svetištu u Olovu kao prostoru međureligijskog dijaloga.)

Poanta ove anegdote sastoji se u tome što je žena koja je zvonila na katoličkoj olovskoj crkvi usred rata 1990-ih bila po vjersko-nacionalnoj pripadnosti - muslimanka. Zvala se Naila Halilović. U toj crkvi, kao ni blizu nje, nije tada bilo nijednoga katolika (osim fra Bernardina i fra Berislava), svi su se odande već bili sklonili ili odselili, tako da je uobičajenu katoličku dužnost u njoj obavljala jedna muslimanka, koja, kao i brojni drugi muslimani iz (uglavnom Gornjeg) Olova, tu crkvu smatra i svojim, tj. i muslimanskim a ne samo katoličkim, svetištem.

O. Zvonko Martić o tom fenomenu u svom znanstvenom djelu piše: "U kazivanjima o specifičnostima Gornjeg Olova u odnosu na druga mjesta u okolici, muslimani ističu da samo oni imaju Marijinu crkvu, koju nazivaju svojom crkvom, i da je Marijin blagdan Velika Gospojina njihovo dovište (sveto mjesto ili svetište - op. aut.). Svoj stav potvrđuju i kazivanjima da nemaju drugog dana osim Velike Gospe kada mole molitve za kišu za sušnih razdoblja (kišne dove), a taj dan pozivaju svoje prijatelje i rodbinu da s njima slave svoju dovu, očitujući na taj način jasno svoje veze sa svetištem i Gospom."

Anegdota o muslimanki Naili koja u podne zvoni na crkvi Gospe Olovske u Gornjem Olovu toliko je u Bosni postala popularna da je "opjevana" i ilustrirana i u jednome stripu čiji su autori bosansko-ramski franjevac fra Tomislav Brković i hrvatski strip-crtač mlađe generacije, podrijetlom iz Slavonije, Marko Dješka. O tome, među ostalima, piše i zagrebački sociolog religije (podrijetlom iz okolice Rame) dr. Ivan Markešić, u jednome svom članku koji se može pročitati i na internetu.

Treći primjer. Asim Kopić, vlasnik olovskog motela "Panorama", udomio je (i to besplatno) upravitelja svetišta Gospe Olovske fra Gabrijela Tomića - tijekom svih šest mjeseci dok se to svetište (nakon rata) obnavljalo. A ugošćivao je, također, i časne sestre koje su tada pomagale u svetištu. A kad su ga upitali zašto je to učinio, odgovorio je da kakvo je to pitanje jer da se to samo po sebi podrazumijeva.

Četvrti primjer. Kadir Plećan, novinar državne Bosanskohercegovačke televizije (BHT) u svom je prilogu, emitiranom u središnjem dnevniku (s početkom u 19 sati) na Božić, 25. prosinca 2009., prikazao upravitelja Gospina svetišta fra Gabrijela Tomića i glavnog imama Medžlisa islamske zajednice Olovo ef. Esada Pepića kako na platou ispred Gospine crkve šeću zajedno ruku pod ruku. Taj je nesvakidašnji prizor prokomentirao rječima: "Kada bi primjera poput olovskog, gdje građani u šetnji ruku pod ruku mogu vidjeti svoje vjerske prvake, bilo više, budućnost bi nam bila puno izvjesnija."

I tako dalje... Inače, o. Martić u svojoj studiji napominje da marijansko svetište u Gornjem Olovu nije jedini primjer međureligijskog dijaloga u Bosni i Hercegovini. Tih primjera ima nekoliko, a među njima vrijedi spomenuti: svetište sv. Ivana Krstitelja (sv. Ive) u Podmilačju kod Jajca (neki ga nazivaju "bosanskim Lourdesom"), marijansko svetište na Kondžilu, marijansko svetište Gospa Stupska u Sarajevu itd. Ali Gospa Olovska nekako ipak "strši" među svim tim primjerima pa je o. Martić upravo njoj, a ne nekom drugom svetištu, posvetio svoj doktorski rad (koji, usput rečeno, ima 292 kartice).

Kako katolika u Olovu danas ima samo simboličan broj (u Gornjem Olovu nijedan - osim upravitelja Gospe Olovske, a u Donjem Olovu najviše 19), svetište Gospe Olovske je u većem dijelu godine potpuno mirno i povučeno, život u njemu kao da je zamro. Sadašnji (od 2012.) upravitelj svetišta fra Ilija Božić (rođ. 1972. u Varešu) tu praktički nema kome služiti mise. Svetište oživi samo četiri puta u godini, u četiri tzv. hodočasnička vremena, kada se u njemu ili pokraj njega održavaju tradicionalna hodočašća.

Prvo je hodočašće 1. svibnja, kada se od 1996. slavi početak svibanjskih pobožnosti za Vrhbosansku nadbiskupiju. Tada u Olovo dolazi i kardinal Vinko Puljić. Muslimani na tom hodočašću ne sudjeluju, oni toga prazničnog dana, 1. svibnja, roštiljaju u Olovu i okolici. (Koliko sam mogao primijetiti, dobar dio olovskih muslimana i danas se deklarira kao - komunisti. Ili, barem, kao bivši komunisti.)

Drugo, najveće hodočašće u godini je ono na Veliku Gospu, 14./15. kolovoza. Upravo tada muslimani (mahom iz Gornjeg Olova) najviše ostvaruju interakcije s katoličkim hodočasnicima i sudjeluju u misnim slavljima. Nekada su ta hodočašća, za Veliku Gospu, bila mnogo masovnija nego danas, a drugačiji je bio i tip (ili ruta) hodočašća. Hodočastilo se od svetišta Gospe Olovske u Gornjem Olovu do ruševina crkve sv. Roka u obližnjim Bakićima, kojih pet-šest kilometara daleko od Olova, a tijekom procesije prenosila se slika Čudotvorne Gospe Olovske. Danas se hodočasti samo na užem prostoru oko crkve, u Gornjem Olovu, a dolazi i (znatno) manji broj katolika nego, primjerice, u razdoblju između dva svjetska rata (a da o tzv. zlatnom dobu hodočasništva u Olovu, u 16. i 17. stoljeću, prije paljenja starog srednjovjekovnog samostana Gospe Olovske 1704., u tursko doba, i ne govorimo).

I danas su živa sjećanja na ona "dobra stara vremena" kada je u Gornje Olovo hodočastio toliki broj Hrvata-katolika da nisu imali gdje boraviti ili noćiti pa su noć od 14. na 15. kolovoza prespavali u kućama gornjoolovskih muslimana. A ovi su im širom otvarali kapije i bili baš ponosni što ih mogu ugostiti.

Treće je hodočašće 8. rujna na blagdan Rođenja Bl. Djevice Marije (Mala Gospa), a četvrto - na posljednju nedjelju u listopadu, kada se komemorira obljetnica smrti fra Luje Zloušića (1895.-1969.), legendarnog obnovitelja olovskog svetišta.

Danas svakoga dana na jutarnjoj kavi (ili na podnevnom ručku) u kući upravitelja svetišta Gospe Olovske možete susresti (i s njima porazgovarati) tri osobe.

Prva je aktualni upravitelj svetišta fra Ilija Božić (on je ovdje naslijedio fra Gabrijela Tomića, a u Gornje je Olovo došao 2012. iz Kraljeve Sutjeske, gdje je šest godina bio gvardijan).

Druga je osoba tzv. "službena" domaćica u svećeničkoj kući, Hrvatica-katolikinja Mara Bartolović (koja inače živi u Donjem Olovu). Danas je udovica, pokojni muž bio joj je veterinarski tehničar.

A treća je osoba tzv. "neslužbena domaćica" u svećeničkoj kući i u svetištu Gospe Olovske, muslimanka Senija Degirmendžić (koja živi u Gornjem Olovu, u neposrednom susjedstvu crkve). Upravo je njezina pokojna sestra Naila zvonila na crkvi Gospe Olovske onoga podneva, tijekom rata, kad su u svetište bili naišli franjevci iz samostana u Visokom - i kad je i nastala ona anegdota "Lahko", ovjekovječena i u stripu.

Zajedno smo ručali toga petka, 31. ožujka. Ručak je pripremila gđa Mara (uz Senijinu asistenciju), dok je Senija pozirala kolegi Goranu čisteći relikviju zvanu "Crni kamen" u dvorištu ispred crkve (riječ je o ostatku dovratnika one stare, spaljene srednovjekovne olovske crkve).

Fra Ilija Božić je drugačiji tip upravitelja Gospe Olovske u odnosu na svoje prethodnike - fra Gabrijela Tomića, fra Berislava Kalfića i druge. Netko bi na prvu loptu rekao da je pomalo mrzovoljan. Manje govori, a više radi; nije toliko "blagoglagoljiv" kao, primjerice, fra Gabrijel i nije sklon hodanju ruku pod ruku (posebice kad je u blizini TV-snimatelj) s glavnim imamom u Olovu ef. Esadom Pepićem, ali se zato sav posvetio aktivnostima vezanim za obnavljanje crkve.

Za svog je "mandata" osvijetlio crkvu i uveo vodu (dotad se voda tu donosila u karnistrima), a sada ide još dalje. Kad smo ga (prethodno najavljeni) posjetili, upravo se, u dvorištu crkve, dogovarao s pripadnicima Armije BiH (hrvatska komponenta) oko predstojećih malo "žešćih" radova na obnovi i proširenju crkve.

- Bit će to velik projekt - povjerio mi je - u visini od 500.000 konvertbilnih maraka. Armija BiH će osigurati ljudstvo i strojeve, a ja gorivo.

Pohvalio mi se svojom vrlo kvalitetnom suradnjom s načelnikom Općine Olovo, Džemaludinom Memagićem Kemom, koji je, kako je rekao, "prozapadno orijentiran".

Pomalo je tužan zbog toga što u Gornjem Olovu nema, osim njega, nijednog katolika, navikao je na sasvim drugačiji ambijent u Kraljevoj Sutjesci ("najstarijoj instituciji u BiH kroz povijest", kako mi je s ponosom istaknuo), odakle je tu, prije nepunih sedam godina, došao. I pomalo ga "nerviraju" Hrvati iz zapadne Hercegovine koji govore samo o Trećem entitetu. Požalio mi se, među ostalim:

- Kad predsjednica Kolinda i ostali Hrvati dođu u BiH, nitko od njih da dođe u Tuzlu, svi se bave samo Hercegovinom. Prije šest godina dođoše u samostan u Kraljevoj Sutjesci, gdje sam bio gvardijan, na ispomoć neki liječnici iz Mostara, i jedna liječnica odmah s vrata vikne da trebamo prihvatiti Treći entitet. Odgovorio sam joj: "Prihvaćamo, ali pod uvjetom da glavni grad bude u Kraljevoj Sutjesci!" Kako da vam kažem, bolje bi bilo da taj Treći entitet konačno saživi, da se Hercegovina odvoji i da nas prestane braniti...

Drago mu je, kaže, i Međugorje, ali je Gospa Olovska spram Međugorja ipak nešto posebno. Istaknuo je, kad smo zajedno ispijali prijepodnevnu kavu:

- Olovo nije Međugorje, Olovo je tiho, mirno, intimno... U Olovo dolaze ljudi s posebnim potrebama. Muslimani nas ovdje peckaju da su nama, bosanskim franjevcima, hercegovački Hrvati sve uzeli, pa čak i Gospu, a ja im na to kažem: "Gospa u Međugorju radi preko tjedna, a ovdje se, u Olovu, odmara vikendom!"

Onda mi je malo detaljnije ispričao kako je u svetištu Gospe Olovske svoj smiraj i utjehu prije tri godine našla i jedna Srpkinja, pravoslavne vjere, koju su mučili nesanica i ružni snovi (inači su Srbi, njih oko tri pol tisuće, iselili iz Olova u vrijeme rata), a osobito ga se dojmila skupina od pet muslimana (s malim djetetom) koji su jednom došli moliti na prostoru ispred crkve, dodirujući pritom Crni kamen. "Djedo je", rekao je, "obišao čak pet krugova oko Crnog kamena, izgovarajući pritom molitve koje je tom prigodom proučio i naučio."

Potvrdio mi je ono o čemu se naveliko priča u cijelome Olovu, da je upravo on osvijetlio (još u jesen 2012., čim je došao u Gornje Olovo) crkvu, ali je toj priči, kao poseban aneks, dodao: "Vidite, kad sam to učinio, reče meni službenica, muslimanka, na šalteru u banci: 'Lijepo ste nam osvijetlili crkvu!' Naglasak je ovdje na riječi "nam". Olovski Muslimani našu crkvu doista smatraju svojom, kao što je Velika Gospa i njihov blagdan - iako istodobno štuju i svoje, muslimanske blagdane i običaje..."

Neposredno prije ručka fra Ilija me upoznao s "neslužbenom" domaćicom svetišta Gospe Olovske, muslimankom Senijom Degirmendžić (rođ. 1949.), čija je sestra Naila (umrla je 2009.) zvonila na crkvi za vrijeme ratnoga vihora u Bosni. Iznenadio me njezin pedigre, o tome mi nitko ništa nije rekao kad sam polazio u Olovo. Kao istaknuta članica i aktivistica SKJ, bila je delegat na posljednjem, 14. kongresu SKJ, održanom 20.-22. siječnja 1990. u Beogradu. A godinu dana prije, 1989., bila je prvi govornik na partijskom kongresu u Bosni i Hercegovini...

- Izabrali su me - reče mi gđa Senija - za najboljeg radnika-samoupravljača u Tvornici trikotaže u Olovu, odakle sam bila predložena za republički susret radnika-samoupravljača i ušla među prvih 10 radnika u BiH. U međuvremenu sam Partiju napustila, sad sam vjernik. Postim i Bogu se molim. A kad je ovdje misa na Veliku Gospu, u kući sam (mislila je na svećeničku kuću u Gornjem Olovu - op. aut.) ili, zajedno s drugim muslimanima, izađem tu van i slušam... U Olovu nikad nije bilo problema, a za rat u Bosni krivi su političari. Čim primijete da je narod složan, oni odmah počnu izmišljati. Oni truju te odnose...

Zamolio sam fra Iliju da odemo zajedno kod ef. Esada Pepića, u obližnju džamiju (stotinjak metara ispod, u neposrednom susjedstvu). Međutim, nije za to bio raspoložen...

- Gledajte, ja se ne držim za ruke s njim... Mog prethodnika, fra Gabrijela Tomića, svi su ovdje tapšali po ramenu, ali samo pod uvjetom da ne pokazuje nikakav interes. Nitko prije mene nije ovdje uveo vodu, voda je tek u svibnju 2016. uvedena, ja sam drečao zbog toga! Fra Gabrijel, dakle, nije pokazivao nikakav interes, a ja sam, čim sam ovdje došao, rekao načelniku Općine da ne želim biti ničija zastavica. Ne mogu reći da me netko ovdje mrzi, ali... ima tu nešto, ne znam... Ne osjećam ništa loše s imamove strane, ali... A tko zna, možda je to i do mene!

Na kraju sam, s kolegom Goranom, otišao kod imama, u džamiju, sam. Na moje pitanje što da kažem ef. Esadu, tj. zašto nije i on htio ići, fra Ilija mi je odgovorio:

- Recite mu da sam jako zauzet. Very, very busy...

Ef. Esad Pepić (rođ. 1968. u mjestu Rožaje u Crnoj Gori) nas je nestrpljivo iščekivao. Satima, takoreći od ranoga jutra. Već je bio izgubio svaku nadu da ćemo kod njega navratiti (jer, zadržali smo se kod fra Ilije mnogo duže od planiranog vremena, fra Ilija nas je svojim džipom odvezao i do obližnjih Bakića, tj. do ruševina crkve sv. Roka, do kuda su nekada išle hodočasničke procesije za Veliku Gospu). Najprije nas je primio u džamiji (tj. u njoj je pozirao kolegi Goranu), a onda nas je ugostio u svojoj obiteljskoj kući, također tu u Gornjem Olovu, gdje nas je upoznao sa svojom suprugom Hedom (rođ. u Novom Pazaru) i troje djece.

Rekao sam mu da fra Ilija nije s nama mogao doći jer je jako zauzet. Na to je odgovorio:

- Da, znam da je fra Ilija zauzet... Gledajte, on je pozitivac, možda olovski čovjek nije navikao na njegovu otuđenost i česta odsustva iz Olova. On često putuje, a njegov prethodnik fra Gabrijel uvijek je bio tu, s nama, bio je statičan, a volio se i družiti sa svojim poznanicima. Osjećao sam se ponosnim što imam takvog prijatelja kao što je fra Gabrijel, i danas se nas dvojica redovito čujemo, moja ga djeca jako vole, kad dođe donese im čokolade... A fra Ilija... on je, vidite, opterećen ganjanjem donatora za rekostrukciju crkve, prilaznih puteva... Osim toga, suočio se s problemom da u ovome gradu nema kome služiti mise. A došao je iz Kraljeve Sutjeske. Vjerojatno ga proganja pitanje: kome ćeš ovdje biti pastir?

Upitao sam ef. Esada Pepića za ono gotovo već mitologizirano "hodanje ruku pod ruku" s fra Gabrijelom Tomićem, u "eri" prije dolaska u Olovo fra Ilije Božića. Odgovorio je:

- Zamolili smo novinara da napravi tu priču. Bio je to lokalni novinar Kadir Plećan, koji radi i za Slobodnu Europu. Uhvatili smo se ruku pod ruku kao otac i sin (fra Gabrijel je puno godina stariji od ef. Esada - op. aut.), odnosno kao dva čovjeka koji obnašaju glavne vjerničke funkcije u Olovu. Ja u imamskoj odori, on u odori fratra; ruku pod ruku šetali smo smo se po dvorištu ispred katoličke crkve...

Imamova supruga Heda ponudila nas je kavom (bez premca najboljom koju smo pili tog dana), sokom od ruže i nekim kolačem. Onda sam, gotovo onako iznebuha (iako sam to u sebi dobrih sat vremena planirao), upitao imama bi li bio raspoložen da zajedno odemo kod fra Ilije - kad već on nije imao vremena da, zajedno s nama, dođe k njemu, u džamiju, odnosno u obiteljsku kuću.

Otprve je, bez trunke razmišljanja, odgovorio pozitivno. Da krenemo k fra Iliji. Odmah, iz istih stopa. Jer, da ne bi imalo smisla da radimo reportažu o međureligijskom dijalogu u Olovu, a da nemamo zajedničku fotografiju njega i fra Ilije.

Pet-deset minuta kasnije, uspinjali smo se tzv. "uskom kaldrmom" (imam Esad tako zove tu stazu, inače je, skupa sa svojom obitelji, pasionirani planinar) gore, ka svećeničkoj kući fra Ilije. On, imam Esad, njegova supruga Heda, sinčić Bakir, Goran i ja. Zatekli smo fra Iliju u nekom poslu, u kući. Odlično je odreagirao. Bio je jako iznenađen tim (nenajavljenim) posjetom, ali se brzo pribrao i bez ikakve ljutnje i nervoze "odradio" foto-seansu. Onda smo svi skupa malo porazgovarali, za blagovaoničkim stolom u fra Ilijinoj svećeničkoj kući. Iz razgovora se vidjelo da su si fra Ilija i ef. Esad zapravo jako dobri.

Na rastanku mi je ef. Esad Pepić rekao:

- Gradit ćemo uskoro novu džamiju, preko puta restorana "Vertigo", u centru Olova, s one strane rijeke. Već je potpisan protokol. Zbratimili smo se s turskom Općinom Kiršehir i spremni smo zamoliti njih iz Turske da daju svoj doprinos i rekonstrukciji olovske crkve. Tako je mi muslimani zovamo, "olovska crkva", jer je ona i naša crkva.