Četiri zločina prema Veri Miletić (objavljeno u Nedeljniku)
27. IV 2017.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Dana 23. februara 2011. sa svojim sam domaćinom Dobricom Ćosićem malo opširnije popričao o Veri Miletić, majci supruge Slobodana Miloševića, Mirjane Mire Marković.

Budući da sam znatan dio svojih beogradskih istraživanja (2006.-2011.) posvetio i nesretnoj i, nadasve, tragičnoj sudbini te žene, jednog od najznačajnijih učesnika, tj. učesnica NOB-a u Srbiji koja je, međutim, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata proglašena i jednim od najvećih izdajnika u povijesti srpskoga partizanskog pokreta, htio sam čuti i njegovo mišljenje o njoj, tj. o njezinu liku i djelu.

Podsjetio sam Dobricu Ćosića na činjenicu da su njih dvoje tijekom 1943. zajedno pisali za Glas, glasilo Narodnooslobodilačkog fronta Srbije. Naravno, svatko je pisao iz svog ugla i u sredini u kojoj se u to vrijeme nalazio: D.Ćosić u Rasini i Toplici u centralnoj/južnoj Srbiji, a V.Miletić u Brežanama kraj Požarevca.

"Jeste, čitao sam te njene tekstove u Glasu... Vera Miletić je bila žena lepe pismenosti. Vrlo lepe pismenosti. Ja duboko suosećam sa sudbinom Vere Miletić."

Ćosić je onda nastavio: "Ona je oklevetana na najgori mogući način. Ružan, ružan način."

"Apsolutno" - kazao sam - i tome dodao: "Ne opravdavam njezinu kćerku, Miru Marković, za sve što je u svom životu napravila, ali mogu razumjeti njezinu traumu."

"Mira Marković je vrlo tragična ličnost, s takvim povredama duše da je prosto bila predestinirana za nesrećan život, za nesrećne odluke, za isključivost, za mržnju, za osvetu, za grandomaniju... Ona je bila žena s vrlo velikim ambicijama. To (riječ "to" odnosila se na njezinu političku karijeru, ponajprije 1990-ih - op. aut.) je bio revanš za majčin poraz, majčinu nesreću, tragediju... Ja sam njenu tu intimnu dramu razumevao, i uvek sam osuđivao okrutnost boljevičku, okrutnost Titovih pristalica i Partije, što je tako strogo, tako svirepo sudila tu mučenicu!"

Odgovorio mi je: "Nikad ja nisam imao moći da bilo šta promenim. To je bilo mišljenje partijsko, mišljenje rukovodstva..."

Podsjetio sam Dobricu: "Sa Slobodanom Penezićem Krcunom ste bili prijatelj, a s Rankovićem ste se u najmanju ruku poznavali..."

Na to mi je rekao: "Nisam imao motivaciju da bilo šta..." Na trenutak je zastao, malo razmislio, a zatim nastavio, mnogo samouvjerenijim tonom: "Treba razumeti te godine, i šta je za komuniste značila izdaja beogradske partijske organizacije (u oktobru 1943., vezano za hapšenje, a zatim i policijsko saslušavanje Vere Miletić, Vasilija Buhe i još nekih najistaknutijih vođa KPJ i partizanskog pokreta u Beogradu i Srbiji - op. aut.), kojom je izgubljeno nekoliko hiljada skojevaca. Žrtava je bilo toliko na toj strani, na našoj strani, u toj velikoj provali, u kojoj je stradala ta nesrećna Vera Miletić, da nijedan savestan čovek bez dobrih, jakih dokaza nije smeo da pomisli na reviziju tog događaja. Čuo sam od jednog kompetentnog čoveka (pretpostavljam da je Ćosić ovdje mislio na uglednoga ratnog povjesničara dr. Venceslava Glišića, koji je u temi "Vera Miletić" bio i jedan od mojih ključnih sugovornika, tijekom 2008. i 2009. - op. aut.) da je streljano nekoliko hiljada mladića i devojaka..."

"Meni je dr. Venceslav Glišić rekao da je Petar Stambolić (jedan od trojice glavnih ljudi u Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju od ljeta 1943. nadalje - op. aut.) imao neka čudna ponašanja i čudne postupke u ta nepuna dva mjeseca - u septembru i početkom oktobra 1943. - koliko je Vera Miletić djelovala u svojoj specijalnoj misiji u Beogradu, kamo ju je potkraj augusta 1943. doveo politički sekretar PK KPJ za Srbiju Blagoje Nešković. Dok Vera Miletić očajnički čini sve od sebe, povezujući pokidane konce rasturene i praktički nepostojeće beogradske partijske organizacije, Petar se skriva po Beogradu, ima ranjenu nogu; a kad je Vera bila uhapšena, 5. oktobra 1943., Petar umjesto da javi ostalima što se događa, da se sklanjaju, naređuje da se sklanja arhiva PK-a, i oružje, a ne i ljudi..."

"To ja ne znam", odgovorio je Ćosić. "Te detalje ne znam, to nije bila oblast mog interesovanja niti sam bio u mogućnosti da to saznam."

"Kažu", dodao sam na to, "da je upravo Petar Stambolić bio jedan od tih koji su nakon rata širili famu o izdajništvu Vere Miletić."

Dobrica Ćosić je to prokomentirao riječima: "Ne isključujem tu mogućnost."

"Apsolutno. Pera Stambolić u tom beogradskom rukovodstvu, u svojoj beogradskoj fazi, dok je bio ilegalac, nije sasvim čist čovek, i o tome se šaputalo. Ali ja ne znam konkretno koji su njegovi gresi. Ali, šaputalo se da to doba nije bilo slavno za njegovu ličnost."

"Meni bi, vidite, bilo logično, a navodno je tako i bilo, da Mira Marković zamoli svog poznanika, tj. kuma Slobe Miloševića, Ivana Stambolića - ako ju je nakon rata već toliko opsjedala sudbina njezine majke - da on, Ivan, poradi na rehabilitaciji Vere Miletić..."

Rekao sam: "Navodno Ivan ništa nije poduzeo i time joj se jako zamjerio."

"Vrlo verovatno" - odgovorio je D.Ćosić, a onda svoje mišljenje o Veri Miletić sumirao ovim riječima:

"Vera Miletić je velika žrtva te konspirativne ideologije boljševičke. Ona je tragična ličnost, i kad bih imao više vremena, ja bih se tom tragedijom pozabavio. Vera Miletić zaslužuje pisca i istoričara!... A što se tiče njena oca, Mome Markovića, on je bio loš čovek, sa lošom biografijom, kukavica je bio, i čovek koji je bio sposoban za podao čin."

Na kraju te dionice našeg razgovora, od 23. februara 2011., vođenog u Ćosićevu stanu u Dr. Dragoslava Popovića 14, na Paliluli, upitao sam svog domaćina:

"Kad sve uzmemo u obzir, bi li bila presnažna ocjena reći da je cijeli život Mire Marković bila, zapravo, jedna osveta?"

"Prejako bi to bilo, ali u svakom slučaju... Sudbina njene majke bila je jedan bolni pokretač, jedan permanentan bol i pokretač mnogih njenih raspoloženja, depresije, sklonosti za veliku ulogu, za rehabilitaciju svoje majke... To su bili živi motivi u toj duši..."

Tijekom svog boravka u Beogradu i Srbiji, od 2006. do 2011., htio sam što dublje i temeljitije proniknuti u "tajnu" lika i djela Vere Miletić i utjecaja njezine nesretne sudbine na život njezine kćerke, Mirjane Mire Marković. Osim razgovora s nekolicinom beogradskih istraživača i "insajdera" (povjesničar dr. Venceslav Glišić, nekadašnji direktor Jugoslovenskog bibliografskog instituta i znanstveni savjetnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu; zatim novinari i publicisti Slavoljub Đukić, Pero Simić, Đuro Zagorac i Nenad Stefanović, te još neki sugovornici), posjetio sam i najvažnije životne postaje Vere Miletić, od trenutka njezina rođenja pa sve do smrti. Tih ključnih životnih postaja ima ukupno četiri.

Prva je postaja mjesto gdje je Vera Miletić, 10. jula 1942., rodila svoju kćerku, koja je kasnije dobila ime po njezinu partijskom pseudonimu, Mira. To se mjesto nalazi na izlasku iz sela Brežane kraj Požarevca, pokraj jedne šume i potoka (koji je danas, tj. kad sam ja bio tamo, 2008., već potpuno presušio, kapi vode u njemu više nije bilo, a koji je u vrijeme Mirina rođenja, kako je to sama Mira Marković u svojim sjećanjima znala isticati, veselo žuborio).

Druga je mjesto gdje je mala Mira (koju su u njezinim prvim godinama zvali "Baca") bila, tijekom rata, skrivana. To je bilo u naselju Malo Crniće, također kraj Požarevca, ali na suprotnoj strani u odnosu na Brežane (dok je Brežane naspram Požarevca sjeverozapadno, zračnom linijom gotovo na sredini između Požarevca i Smedereva, Malo Crniće je jugoistočno, na putu za Petrovac, a od Požarevca je udaljeno kojih desetak kilometara).

U obilascima ta dva mjesta mnogo su mi pomogli braća Siniša i Dragiša Ivković iz Malog Crnića. Siniša Ivković je 1990-ih bio predsjednik ogranka političke stranke JUL Mire Marković u Malom Crniću, ujedno i obiteljski prijatelj Slobodana Miloševića i Mire Marković u čijoj se kući u Malom Crniću za vrijeme NATO-bombardiranja 1999. skrivao njihov sin Marko.

Jedan kuriozitet: tijekom rada na temi "Vera Miletić" Sinišu Ivkovića sam, na njegovu zamolbu, upoznao s Aleksandrom Vučićem (tada još generalnim sekretarom Srpske radikalne stranke, koji je, međutim, u to vrijeme već naveliko radio na osnivanju nove, Srpske napredne stranke), s kojim sam se u međuvremenu bio sprijateljio. To jest - Siniša Ivković me zamolio da mu Vučića dovedem u njegovu kuću, da mu on bude domaćin, da mu u svoju tadašnju, Srpsku radikalnu stranku učlani njegovu kćerku koja je upravo bila završila srednju školu i upisivala se na fakultet - a Vučić je taj prijedlog oduševljeno prihvatio. Odatle i naši (Vučićevi i moji) zajednički izleti u Malo Crniće, kod Siniše Ivkovića - njih ukupno tri, u razdoblju od 2008. do 2013.

Treća je postaja "križnog puta" Vere Miletić bila u kući u Lastinoj 9 (danas Mosorskoj 9) na Voždovcu, gdje je ona 5. oktobra 1943. bila uhapšena. U toj dionici istraživanja puno mi je pomogao novinar i publicist (autor monografije "Beograd u trećem milenijumu"), inače nekadašnji studentski kolega Slobodana Miloševića, Nebojša Dragosavac (rođ. 1940. u Gračacu, u Hrvatskoj).

I naposljetku, četvrta je životna postaja Vere Miletić bio Banjički logor (danas Muzej Banjičkog logora) u Beogradu, gdje je ona, nakon saslušanjâ u Đušinoj, provela posljednje (zatočeničke) mjesece života, prije nego što je, 7. septembra 1944., strijeljana.

Dok pišem ove retke, preda mnom na stolu nalazi se knjiga Đurice Labovića "Tajne enigme o Veri Miletić", objavljena u Beogradu 1991. Nju mi je, 2007., poklonio danas pokojni istraživač i publicist Pero Simić (koji se i sam dosta bavio Verom Miletić i Mirom Marković). Labović je bio beogradski obavještajac i pisac, kojega je Mira Marković angažirala da u književnoj (publicističkoj) formi rehabilitira (tj. skine s nje epitet ratnog izdajnika) njezinu majku Veru Miletić - kad to već nisu htjeli učiniti vodeći srpski komunisti (Petar i Ivan Stambolić, Draža Marković i ostali). Za mog boravka u Beogradu ta je knjiga gotovo svakodnevno bila na mom radnom stolu, u mom improviziranom uredu u Zmaj Jovinoj 2.

Fascinirala me intelektualna (pomalo hladna, svakako netipična) ljepota Vere Miletić. Nju mi je Dobrica Ćosić, u našem razgovoru 23. februara 2011., opisao ovim riječima: "Njeno lice nije označavalo ništa drugo nego intelektualnu, lepu, pametnu fizionomiju..." Fotografije Vere Miletić nastale za vrijeme njezina ilegalnog rada u KPJ, odnosno u partizanima, nalaze se na 24. i 73. stranici Labovićeve knjige. A kad ih usporedite s njezinom fotografijom na 143. stranici iste knjige, koja je snimljena u beogradskome istražnom zatvoru (u Đušinoj), nakon njezina hapšenja - sve vam je jasno. Te fotografije govore više i rječitije od bilo čega drugoga. I kad ih pogledate, osjetite u sebi neku tešku nelagodu, mučninu i šok. I gotovo - stid. Na njezinu mučeničkom i skroz uvelom licu, na toj fotografiji (prvotno objavljenoj u prorežimskom, tj. pronedićevskom dnevnom listu Novo vreme), vide se tragovi najstravičnijih mučenja i zlostavljanja kojima je ona bila podvrgnuta u zatočeništvu, a uz pomoć kojih su njezini istražitelji, na čelu s Božidarom Boškom Bećarevićem, šefom Četvrtog (antikomunističkog) odeljenja Specijalne policije Uprave grada Beograda, iz nje iznudili ono zbog čega je ona po završetku rata bila proglašena velikim ratnim izdajnikom: "otkucavanje" 40-ak (po procjeni V.Glišića) njezinih suradnika, beogradskih skojevaca i komunista, koji su nedugo nakon toga njezina iznuđenog priznanja svi redom bili uhapšeni i strijeljani (jednako kao i ona sama).

Muke kroz koje je prošla Vera Miletić (naravno, ne samo ona) opisane su u monografiji "Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945" (ta je knjiga objavljena 1984., njezin je redaktor bio dr. Venceslav Glišić, a odgovorni urednik Radomir Bogdanović) ovim riječima: "Žene su udarali drvenim lopaticama po unutrašnjim stranama butina. Naročito su bili opasni udarci u slabinu ili u grudi, koji su dovodili do unutrašnjih povreda. Često su vezivali ruke i noge pozadi i provlačili kroz vezu motku vešajući tako uhapšene između dva stola, a onda su ih udarali sa raznih strana dok se ne onesvesti..."

Svom istraživanju životnog puta Vere Miletić (a paralelno s time i puta njezine kćerke Mire Marković, kao, naravno, i Mirina supruga, srpskoga nacionalnog lideraSlobodana Miloševića) dao sam, još u Beogradu, radni naslov "Četiri zločina prema Veri Miletić". Tu nisam mislio na zločine što su ih prema njoj počinili njezini istražitelji i krvnici, policajci i isljednici Specijalne policije Milana Nedića, nego njezini partijski i partizanski kolege - koji su umnogome kumovali ovakvoj njezinoj tragičnoj sudbini. Možda je izraz "zločini" u ovome slučaju pretežak i pomalo neprimjeren (ili "politički nekorektan", može se i tako reći), no jednostavno nisam uspio naći bolji i adekvatniji izraz za teške i (gotovo) neoprostive nepravde koje su učinjene prema Veri Miletić, a zbog kojih nitko nikada nije odgovarao, nego je sva krivica i ljaga bačena na nju samu. Licemjerno i okrutno.

Prvim "zločinom" (sa ili bez navodnika) nazivam sam dolazak na svijet Mire Marković, kćerke Vere Miletić, na salašu u Brežanama kraj Požarevca, 10. jula 1942. Kao i ono što se dogodilo neposredno nakon njega.

Drugi je zločin odvođenje Vere Miletić iz (koliko-toliko sigurne) unutrašnjosti Srbije u okupirani i policijskim agentima krcati Beograd, potkraj augusta 1943., sa zadatkom da ona (kao mlada, nedovoljno iskusna 23-godišnja žena i majka, dojučer još djevojka ili tinejdžerka), kada to već nisu bili u stanju učiniti njezini partijski šefovi, poveže konce u posve rasturenoj (nakon provala i racija potkraj 1942. i početkom 1943.) beogradskoj partijskoj organizaciji, odnosno da - kako je to navedeno u knjizi "Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945" - "bude rukovodilac Mesne organizacije (KPJ u Beogradu - op. aut.) dok se ne formira Mesni komitet". Šanse da takvo što učini i pritom ostane živa bile su praktički ravne nuli. Drugim riječima, Vera Miletić je odvedena u Beograd kao "ovca na klanje". Njezina kćerkica Mira imala je tada nešto više od godinu dana.

Treći je zločin prepuštanje Vere Miletić (ali i ne samo nje) svojoj vlastitoj sudbini u trenucima njezina hapšenja, 5. oktobra 1943. Petar Stambolić se tada po Beograda skriva i ne reagira; Blagoje Nešković je, čim je Veru doveo u Beograd, otišao na slobodni teritorij u južnu Srbiju; Moma Marković je također negdje po šumama i gorama, duboko u unutrašnjosti Srbije...

I četvrti je zločin - nakon svega ovoga - proglašenje Vere Miletić ratnim izdajnikom. A ovi koji su je proglasili ratnim izdajnikom proglasiše sami sebe - narodnim herojima.

Svim tim zločinima možemo pripisati i peti zločin: traumatično odrastanje male Mire, odnosno "proizvodnja" te djevojčice i djevojke u najvećeg "monstruma" u novijoj (mislim na 20. stoljeće) povijesti Srbije.

Krenimo od prvog krimena: rođenje male Mire, na imanju partizanskog simpatizera Dragana Filipovića u Brežanama kraj Požarevca (danas je na mjestu Mirina rođenja kućica za psa, budući da je salaš u kojem je ona došla na svijet u međuvremenu srušen). Miru je Veri Miletić "napravio" njezin prepostavljeni iz vrha partijske organizacije Srbije, čovjek zadužen za osnivanje okružnih komiteta u Srbiji (uključujući i Verin, požarevački Okružni komitet) i dizanje partizanskog ustanka u Srbiji, Moma Marković (1912.-1992.; čovjek stariji od Vere osam godina). A kad je Mira došla na svijet, Moma je Veru i njezinu bebu bezobzirno napustio.

Povjesničar dr. Venceslav Glišić (rođ. 1932.), koji je Momu Markovića osobno poznavao (jednako kao i Blagoja Neškovića i Petra Stambolića), potvrdio mi je da je u pitanju bio najobičniji partizanski flert.

"Mislim da je to bio flert, tj. ljubav bez obaveze. Nikakav partizanski brak, kako neki tvrde. Moma je bio takav: alav (pohlepan) na žene. Nije mu Vera Miletić bila prva... Jer, pazite, ti su se rukovodioci obično ponašali tako. A ti Markovići su bili nezajažljivi, pogotovo Draža i Moma. To je čudo jedno. Oni su tražili, gde god dođu, pogotovo Draža kad je bio moćan u Srbiji, da im prirede jagnje i žensku. To je bio taj stil Markovića. Pazite, ja da nisam znao njih i njihov način ponašanja, ja bih možda tvrdio da bi Moma nju, Veru Miletić, eventualno oženio. Ali on se za nju nije borio... To su bili ljudi loših moralnih kvaliteta."

O lošim stranama Momina karaktera, i njegovoj "alavosti na ženske", pisao je u svojim memoarima "Sećanja i zapisi jednog borca i diplomate" jugoslavenski diplomat (rođen iste godine kad i Vera Miletić, 1920., u Nišu) Slavoljub Đera Petrović. On je Momu Markovića, spletom okolnosti, upoznao u maju 1951. u Parizu, kao ministar-savjetnik (otpravnik poslova) u tamošnjoj jugoslavenskoj ambasadi. Marković je tada bio ministar zdravlja u saveznoj (jugoslavenskoj) Vladi te je s još dvojicom ministara doputovao u Pariz u povodu nekog velikog sajma koji se tamo održavao - a Đera Petrović je dobio zaduženje da mu cijelo to vrijeme bude na raspolaganju.

Kad je izbliza vidio kakav je Moma Marković karakter, tj. kad se uvjerio u njegovo bahato i arogantno ponašanje, Đera je smislio način da mu se osveti. Jedne ga je večeri odveo u kabare "Lido" na Elizejskim poljima, nadaleko poznat po svojim "vrućim" erotskim sadržajima i tamo mu priredio "diverziju" (sam se tako izrazio) koju je (ali puno godina kasnije) detaljno opisao u svojoj knjizi, i to ovim riječima: "Diskretno sam šefu sale došapnuo 'da gospodina sa naočarima' (Momu Markovića - op. aut.) treba više puta fotografisati, uz pikantan dodatak golišavih devojaka i u obliku suvenir-kutije šibica dati meni..."

"Ma vidite, Đera je Momu namerno odveo tamo gde su gole ženske - objasnio mi je tu (tragi)komičnu situaciju, u našem razgovoru 5. juna 2009., dr. Glišić - da mu vrati milo za drago što ga je ovaj maltretirao, u Parizu. Verovatno je Moma u tom kabareu kibicirao; da nije kibicirao, ne bi to bilo optužujuće. A ovi su onda napravili neki kolaž..."

Te je suvenir-kutije šibica (njih deset) s fotografijama Mome Markovića kako bulji u (polu)gole Parižanke Slavoljub Đera Petrović u najstrožoj diskreciji dao u ruke srpskom političaru Jovanu Žarku Veselinovu (koji je upravo tih dana na povratku iz Londona bio na proputovanju kroz Pariz), sa zamolbom da ih preda osnivaču srpske Udbe Slobodanu Peneziću Krcunu, "koji ima najviše smisla za takvu vrstu šale" (kako je to Đera napisao u svojoj knjizi). A Krcun je onda taj kompromitirajući sadržaj proslijedio, u dogovoru s Rankovićem, Edvardu Kardelju (i to na svečanom prijemu organiziranom u povodu rođendana Josipa Broza Tita), "uz predlog da on, kao ministar spoljnih poslova, obavesti Momu Markovića da je francuska vlada uputila protestnu notu (u jugoslavensku ambasadu - op. aut.) povodom 'njegovog nedoličnog ponašanja u Parizu'". Kardelj je to tako ozbiljnim riječima priopćio Markoviću da je on u to iskreno povjerovao i zbog toga - kako je to Đera Petrović s puno humora i sarkazma opisao u svojim memoarima - "bio van sebe", odnosno - "poludeo".

Vera Miletić je u svom životu imala samo jednu veliku ljubav: njega, Momu Markovića. A on je imao tri (velike) ljubavi (sve tri tijekom rata: jednu Nadu i dvije Vere) i s njima izrodio ukupno petero (ili šestero, nisam siguran) djece.

Jednu vezu imao je prije Vere Miletić, drugu poslije nje. A samo je veza s Miletićevom bila ilegalna; štoviše, dijete iz te veze (malu Miru) on dugo vremena nije htio priznati.

Momina prva supruga Nada Petrović (iz Aranđelovca) bila je sestra narodnog heroja Dušana Petrovića Šaneta, a sa svojom drugom zakonitom ženom, Verom Dimitrijević, također istaknutom učesnicom NOB-a, Marković je već bio oženjen kada se rat završio.

Ljubavni čin u kojemu je Mira Marković bila začeta dogodio se negdje u oktobru 1941. Stanoviti "Zoran", kojega je Vera Miletić primila u SKOJ sredinom 1940., izjavio je pred policijom, kad su njega bili uhapsili, da je oko Brežana (kamo se Okružni komitet KPJ Požarevac, s Verom Miletić kao njegovim organizacionim sekretarom, preselio, iz planinskog zaleđa, početkom 1942.) Miletićeva ''viđana sa stomakom do zuba, da se porodila u velikim mukama i ponovo otišla u partizane''.

Nakon porođaja, Vera Miletić nije mogla biti sa svojim djetetom, jer je morala nastaviti svoj mukotrpan partijski (partizanski) rad, u Brežanu i okolici. Moma Marković ju je pak ostavio negdje potkraj ljeta 1942. Mala je Mira stoga prebačena na sigurno, kod Verinih roditelja u Malo Crniće. Verin otac Dragomir, ugledni srpski patriot, učesnik Drugog balkanskog i Prvog svjetskog rata te nositelj nekoliko ratnih odlikovanja (prošao je i "albansku golgotu" 1915. na 1916.), bio je u Malom Crniću upravitelj Bajlonijeva mlina, čiji su vlasnici, Bajloni, bili Česi. Malu je Miru iz Brežana u Malo Crniće prebacio radnik u Bajlonijevu mlinu Božidar Jovanović, kod čijeg smo praunuka, Siniše Ivkovića (on je po zanimanju uzgajivač pečuraka), Aleksandar Vučić i ja u zadnjih nekoliko godina triput išli na izlete.

Idemo sada na situaciju (ili "zločin") br. 2. Nakon što je organizacija KPJ u Beogradu, nakon teških i katastrofalnih gubitaka koji su je zadesili potkraj 1942. i početkom 1943., dovedena na sam prag (ne)postojanja, bez vodstva i s vrlo malim brojem aktivnih članova (po podacima iz knjige "Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945", od ranijeg partijskog kadra preostalo je samo oko 100 članova KPJ), vodstvo Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, na čelu s političkim sekretarom Blagojem Neškovićem (1907.-1986.), odlučuje u Beograd poslati nju - Veru Miletić. Pa da ona riješi probleme i KPJ u Beogradu izvuče iz ponora. Odnosno, da bude (privremeni) rukovodilac Mjesne organizacije KPJ u glavnom gradu Srbije sve dok se ne formira Mjesni komitet. Bila je to vrlo kontroverzna, po mnogo čemu upitna (iako, doduše, ne i sasvim nelogična) odluka.

Najjači argument koji je išao u prilog tome da se Veri Miletić dodijeli ta specijalna misija bio je taj što je ona za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu (od 1938. do aprila 1941.) bila, kao mlada komunistička aktivistica, zadužena za skojevski rad sa srednjoškolskom omladinom - a ti su nekadašnji srednjoškolci upravo sada, u ljeto 1943., stasali (ili su trebali stasati) u pouzdane partijske ilegalce. Oni su, dakle, Veru Miletić poznavali, ona je za njih predstavljala autoritet, ona im je "mitingovala" kad su, uoči rata, išli u srednju školu. Prema tome, imala je s njima izgrađen kvalitetan odnos koji je sada, u ovome vrlo kritičnom trenutku, mogao poslužiti kao dobra osnova za daljnju suradnju.

S druge strane, Vera Miletić u Beogradu nije bila toliko prononsirana u policijskim redovima kao tadašnji vodeći ljudi u Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju Blagoje Nešković, Moma Marković i Petar Stambolić. Što opet ne znači da je policiji bila nepoznata, naprotiv...

A pod rednim brojem 3, Vera Miletić je bila dokazano sposobna i iznimno vrijedna partijska aktivistica, vrlo pametna i obrazovana mlada žena, velikih radnih sposobnosti i visokih ljudskih i moralnih kvaliteta.

To je jedna strana priče. A druga je činjenica da je za Veru Miletić, objektivno gledano, to (ipak) bilo preteško breme, tj. pretežak i preodgovoran zadatak (zadaci), a osim toga vrlo su joj mali (gotovo ništavni) bili i izgledi da ona, izvršavajući povjerenu joj misiju, uopće ostane među živima. Kolike je šanse Miletićeva imala da od stotinjak preplašenih i napola pasiviziranih komunista stvori novu mjesnu organizaciju KPJ i da je koliko-toliko postavi na noge dovoljno govori podatak da je u beogradskoj Specijalnoj policiji, kao jednome od glavnih stupova Gestapoa u okupiranoj Srbiji, na tu šačicu komunističkih fanatika danonoćno vrebalo najmanje dvije tisuće (po nekima i više) agenata. Znači, u prosjeku 20 na jednoga (iako se, naravno, Specijalna policija nije bavila samo komunistima). Matematički je izračun davao Veri Miletić najviše mjesec i pol dana života i rada na slobodi - i upravo je toliko ona izdržala.

Vera Miletić je u trenutku slanja u Beograd bila član (štoviše i organizacioni sekretar) Okružnog komiteta KPJ Požarevac. Nakon što su četnici Draže Mihailovića, spuštajući se s (relativno obližnjih) Homoljskih planina, počeli "čistiti teren" oko Požarevca (i šire), ona se, u julu 1943., sklanja, sa skupinom partizana, u Šumadiju i kreće se, zajedno sa Šumadijskim bataljonom, po šumama na Rudniku, Bukulji, Venčacu, Bukoviku itd. U svom iskazu policiji, u novembru 1943. (zapisnik s njezina saslušanja u Đušinoj objavili su, u beogradskim Večernjim novostima, još u novembru 2004., Veljko Lalić i Uglješa Balšić, u feljtonu od 15 nastavaka pod naslovom "Vera Miletić - izdajnik ili mučenik"), izjavila je da se na tom svom putešestviju opet povremeno viđala s Momom Markovićem.

Odluka o slanju Vere Miletić u Beograd, u njezinu "nemoguću misiju", donijeta je na Međuokružnom savjetovanju političkih i vojnih rukovodilaca zapadne i centralne Srbije, održanom 15. jula 1943. na Bukulji, blizu Aranđelovca. Osim političkog sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju Blagoja Neškovića i još nekih visokih partijskih/partizanskih dužnosnika tom je skupu prisustvovao i Verin bivši ljubavnik i otac male Mire Marković - član PK Srbije Moma Marković.

Na moje pitanje je li Blagoje Nešković odvukao Veru Miletić u Beograd samoinicijativno ili na nečiji nalog, dr. Venceslav Glišić mi je, u našem razgovoru 5. juna 2009., rekao:

"Samoinicijativno. Vera Miletić je vodila zapisnik na tom savetovanju, u Šumadiji. Blagoje to nije učinio ni na čiji nalog. On je meni rekao: 'Moja reč je bila poslednja i bespogovorno se slušala.' Doduše, on je to učinio uz saglasnost Mome Markovića. Pitao ga je, a Moma se saglasio."

Na moje pitanje: "Na koji je način Blagoje pitao Momu?", Glišić je odgovorio: "To mi nije detaljnije objašnjavao. Samo je rekao da to nije učinio bez njegove saglasnosti. On, Blagoje je znao da je ona njegova devojka."

Na moje pak iduće pitanje: "Kako objasniti to da se Moma bez mnogo razmišljanja složio s time da Veru odvedu kao 'ovcu na klanje' u Beograd?", dr. Glišić je dao ovakav odgovor:

"I meni je to bilo neshvatljivo. Ja to ne mogu objasniti. Ja Blagojev motiv ne znam. On je meni nonšalantno to ispričao."

Rekao sam Glišiću: "Ja ženu koju volim ne bih pustio". Odgovorio je: "Pa svako normalan ne bi. To je iznenađujuće... Moma je bio cinik i čudan čovek. Ti Markovići, trebalo bi u njihovu psihu prodreti..."

Na moje pitanje: "A koji je bio Neškovićev motiv da Veru vodi u Beograd?", Glišić je kratko odgovorio: "To mi nije objasnio."

Onda sam Glišića, kao iskusnog i vjerodostojnog istraživača, povjesničara i insajdera, zamolio da mi, po mogućnosti što detaljnije, opiše kako je Blagoje Nešković i uz čiju asistenciju doveo Veru Miletić u Beograd i gdje ju je, po dolasku u glavni grad Srbije, sklonio. Ovako mi je to opisao:

"Krajem avgusta 1943., posle tog savetovanja u Šumadiji, Vera i Blagoje dolaze sa čezom (kočijom) do Žarkova. To ih je jedna seljanka vozila čezom. To konj vuče. Oni, dakle, putuju od Šumadije do Žarkova, a u Žarkovu s vezom odlaze kod Miroslava Parezanovića, u njegovu kuću u Lastinoj 9 (u današnjoj beogradskoj četvrti Voždovac, onda se taj predio zvao Predgrađe kraljice Marije - op. aut.). Miroslav Parezanović i njegova žena Olivera bili su vrlo poverljive ličnosti Blagoja, odnosno Pokrajinskog komiteta. Oni su održavali vezu preko Obrenovca i skele sa Sremom, tom vezom su Petar Stambolić, Vladislav Ribnikar, Đorđe Andrejević Kun i mnogi drugi otišli u NOB u Bosnu... Kad su silazili s čeze, Blagoju je ispao pištolj pa se ona seljanka koja ih je vozila užasnula. Jer, Blagoje je stalno nosio dva pištolja sa sobom. Jedan je imao na leđima..."

Sam dolazak Blagoja Neškovića i Vere Miletić u kuću Parezanovićevih u Lastinoj 9, gdje će ona samo mjesec i nešto dana kasnije (5. oktobra 1943.) biti uhapšena, Glišić mi je opisao ovim riječima:

"Nešković je bio posebna vrsta ilegalca koji je raspolagao sa osam stanova u Beogradu. On je stalno kružio, dok ovi ostali, nažalost, nisu mogli. Ostale je on smestio u određene stanove, dok je Veru Miletić smestio kod Parezanovića. I tu je on ostao da prespava, s Verom, tu jednu noć..."

Začuđeno sam pogledao Glišića i upitao ga, možda više pogledom nego riječima: "Nešković je te noći spavao s Verom?" Odgovorio je:

"Pa on je morao da prespava. Kasno su došli. Dok su se oni prebacivali, morali su čekati da padne noć, da kasno dođu. Verovatno je postojao policijski sat. Blagoje je jedino zbog policijskog sata morao tu da prespava, nije imao uslova... E sad, da li je te noći nešto bilo između Blagoja i Vere - ja to ne znam i u to neću da ulazim. Blagoje mi ništa nije rekao o tome, taman posla da kaže..."

U svom iskazu policiji, u novembru 1943., Vera Miletić je izjavila da je s Blagojem Neškovićem "preko volje pošla" u Beograd. Bila je totalno iscrpljena nakon ubitačnoga partizanskog rada na terenu, u unutrašnjosti Srbije, od ljeta 1941. do ljeta 1943., pritom još i skrhana velikom tragedijom u obitelji (njezin mlađi brat, student prava, Mihajlo Miletić, zvani Mika, ubijen je 22. januara 1942. kao pripadnik VII. čete Požarevačkoga partizanskog odreda u borbama protiv četnika kod sela Crljenca, u požarevačkom kraju), a usto, kao majka, silno zabrinuta za svoju kćerkicu Miru, koja je u trenutku njezina odlaska u Beograd imala jednu godinu i jedan mjesec...

Usput rečeno, pitanje pogibije Mihajla Mike Miletića dugo je opsjedalo i Mirjanu Miru Marković, u godinama dok je vladala Srbijom, zajedno sa Slobodanom Miloševićem. Mika je bio njezin ujak. O tome mi je nešto više rekao Ljubisav Rajić iz Malog Crnića, koji je u poratno vrijeme bio predsjednik Općinskog odbora SUBNOR-a u Malom Crniću:

"Došla je tu kod nas, u općinu. Hoće Mira da vidi mesto gde joj je ujak poginuo! Mene su odredili da ih vodim do mesta gde je Mihajlo Miletić poginuo. To se selo zove Crljenac. I mene, kao predsednika SUBNOR-a, odrede da sednem u Mirina kola. Vozio je njen sin Marko, što je meni, po mom shvatanju, bilo malo neobično. Posle sam razumeo, bio je reli-vozač..."

Prelazimo sada na treću tematsku cjelinu ili treći "zločin" protiv Vere Miletić - njezino hapšenje u Beogradu i, osobito, okolnosti vezane za to hapšenje.

Konkretne zadatke koje je Vera Miletić imala u Beogradu, a koje joj je osobno dao Blagoje Nešković, Venceslav Glišić mi je opisao ovim riječima:

"Ona je u Beogradu imala nekoliko zadataka. Prvo, da poveže razbijenu partijsku organizaciju. Drugo, da održava kontakte sa simpatizerima KPJ koji su radili u raznim okupatorskim i kvislinškim ustanovama, u prvome redu s obaveštajcem i šefom kartoteke u beogradskoj Specijalnoj policiji Jankom Jankovićem, koji se smatrao najdragocenijim konspirativnim saradnikom Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju jer je pod svojom kontrolom držao kompletnu policijsku bazu podataka u kojoj su bili pohranjeni podaci o ilegalnom delovanju svih skojevaca i komunista na području grada Beograda, pa i šire. Veri Miletić se, dakle, sada predavalo u ruke ono što se nikome pre nje nije predavalo i što je bilo u isključivoj nadležnosti političkog sekretara PK. U Beogradu se tada već nalazio Pera Stambolić, u njemu je i org-sekretar PK Vasilije Buha, bila su još dvojica članova PK, ali niko od njih nije držao vezu s tim ljudima, nego šalju Veru! I ona je njima (tim vodećim ljudima u PK - op. aut.), po dolasku u Beograd, morala podnositi izveštaje o svojim kontaktima i razgovorima sa svima njima (s ilegalcima na terenu - op. aut.). Ona je sada bila najistureniji čovek koji je trebao obavljati sve ono što je ranije obavljalo nekoliko ljudi!"

U trenutku dolaska u Beograd, Vera Miletić se, osim Vasilija Buhe, nije mogla zbiljski osloniti ni na koga od vodećih ljudi u Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju. Moma Marković je bio izvan Beograda, Nešković se Beograd upravo spremao napustiti (početkom septembra 1943. otići će na jug Srbije, da tamo dalje razvija NOP i NOV), a student agronomije Petar Stambolić (1912.-2007.), koji je u julu 1943. došao iz Bosne i koji će već 1944. biti imenovan za komandanta Glavnog štaba Srbije - e, on se u Beogradu zabunkerirao i nije se htio izlagati nikakvome većem riziku.

"Jednom sam", povjerio mi je Glišić, "upitao Neškovića da li je baš morao Miletićevoj natovariti tolike zadatke i nije li barem nešto od toga mogao obaviti Pera Stambolić. Dobio sam ovakav odgovor: 'Pera se tada nije mogao kretati jer je imao operaciju na jednoj nozi.' Pera je u Bosni doista bio ranjen, a kad je tu ranu zalečio, general Peko Dapčević hteo je da ga pošalje u Tuzlu. Pera je, međutim, inzistirao da dođe u Srbiju jer su mu se gnojila dva prsta i na drugoj nozi, pa je bila neophodna hirurška intervencija. U Beogradu je našao lečnika koji ga je operisao. To je jedno. A drugi je razlog zašto se Pera vrlo malo kretao bio taj što je bio upadljiv i poznat policiji. Zato se samo jednom ili dva puta sreo s Jankom Jankovićem, s kojim je Vera Miletić, po dolasku u Beograd, održavala stalnu komunikaciju (Miletićeva je s Jankovićem održala ukupno osam sastanaka - op. aut.)."

U našem (najdužem i najsadržajnijem) razgovoru od 5. juna 2009. Venceslav Glišić je bio još otvoreniji (i detaljniji) pa mi je rekao:

"Zašto ja krivim Stambolića i Neškovića? Prvo, Nešković je preneo na Veru sve partijske zadatke i sve veze. I tu je taj najveći kiks Blagoja - što je prenio vezu koju nije smeo! Bio je to Janko Janković, šef kartoteke u beogradskoj Specijalnoj policiji. Računalo se da vezu s Jankom moraju držati vodeći ljudi u Partiji. Ali on (Blagoje - op. aut.) se meni pravdao da nije imao nikoga drugoga. Da Pera, budući da je bio onako ranjen, nije mogao... Iako je Pera išao dva-tri puta kod Jankove rođake, i susretao se s Jankom. To je meni Pera pričao. On je dva-tri puta bio na toj vezi, ali veza je uglavnom išla preko Vere Miletić. I ono što je najkritičnije: što ona (Vera - op. aut.) nije uspela da poništi ove papire koje joj je Janko dao (prema knjizi 'Beograd u ratu i revoluciji 1941-1945', kod Vere Miletić se u trenutku hapšenja zatekla cedulja pisana rukom Janka Jankovića, što je bio jasan dokaz da je surađivao s NOP-om - op. aut.). Trebala je, ali nije uspela, jer iznenada su bili uhapšeni Parezanovići, gazda i gazdarica, a ona je bila sakrivena u skloništu... Ona nije imala uslova da to uništi."

KRAJ 1. DIJELA