Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Ovih sam dana posjetio dvije hrvatske tvrtke koje se nalaze u neposrednoj blizini Beograda. Jedna se zove ADP d.o.o.; to je tvrtka-kćer (ili, kako kažu u Srbiji, "ćerka firma") solinske tvrtke AD Plastik d.d., proizašle iz nekadašnje Jugoplastike, i nalazi se u Mladenovcu, otprilike sat vremena vožnje daleko od glavnoga grada Republike Srbije.
Druga je Centar za reciklažu a.d., smještena u beogradskom industrijskom predgrađu Železnik. To je dio ogromnog poslovnog carstva zagrebačkog velepoduzetnika Petra Pripuza i njegova njemačkog partnera, kompanije Scholz AG.
Dalmatinci su u Šumadiju došli relativno nedavno, potkraj 2011., odnosno početkom 2012., no bili su, na neki način, u njoj prisutni i u nekadašnjoj Jugoslaviji, kada je splitska Jugoplastika bila glavni dobavljač kragujevačke Crvene zastave za sve plastične pozicije popularnog automobila Yugo (koji se u prvoj polovici 1980-ih počeo izvoziti i u SAD).
A hrvatski i regionalni kralj sakupljanja i primarne prerade industrijskih otpadaka Petar Pripuz krenuo je u osvajanje Srbije još nakon pada Miloševića, odmah iza 2000., kada je, uz već spomenuto njemačko partnerstvo, započeo suradnju s tamošnjim, srpskim kraljem reciklaže Branislavom Pejovićem, kojega ondje svi znaju kao Baneta.
Dan je bio vruć, temperatura je u hladu prelazila 40, a možda čak i 45 stupnjeva. Ne bih u takvim uvjetima niti pomišljao na to da se maknem iz Beograda da doista nisam imao žarku želju vidjeti i uvjeriti se na licu mjesta kako funkcioniraju hrvatski poduzetnici (ili njihovi najbliskiji partneri, odnosno zaposlenici) u stopostotnome srpskom okruženju, na tlu Republike Srbije.
Jer podatak što sam ga, prije nekih mjesec dana, dobio od mojih sugovornika iz Privredne komore Srbije bio je uistinu fascinantan: u Srbiji danas posluje ni manje ni više nego dvjestotinjak hrvatskih tvrtki - a kada kažem "posluje", onda tu riječ upotrebljavam u njezinu najužem i najdoslovnijem značenju, ne obuhvaćajući njome i nekoliko desetaka pukih trgovačkih predstavništava pojedinih hrvatskih gospodarskih subjekata (poput Kraša, Badela ili Podravke) u glavnome gradu Srbije. Drugim riječima rečeno: oko 200 hrvatskih tvrtki osnovalo je u Srbiji, u proteklih nekoliko godina, svoje tzv. tvrtke-kćeri, uz napomenu da se, po predviđanjima najupućenijih ekonomskih analitičara, pravi boom hrvatskih ulaganja u Srbiji tek očekuje - nakon nedavnog (od 1. srpnja 2013.) pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, odnosno nakon izlaska Hrvatske iz CEFTA sporazuma (unutar kojega je ona, u gospodarskom pogledu, imala brojne pogodnosti).
Jedan moj beogradski kolega rekao mi je, ne skrivajući svoju fasciniranost tim, u široj javnosti, možda i ne odviše prepoznatim i dobro razjašnjenim fenomenom: dok Hrvati kao takvi idu u Europu, misleći da će im tamo biti bolje, hrvatski poduzetnici idu (ili su već otišli) u Srbiju, jer znaju i jer su stoposto uvjereni da je tamo za njih bolje i prosperitetnije.
U ime ADP-a, u Ulici kralja Petra 334 u Mladenovcu dočekao me mladi direktor te tvrtke, 39-godišnji menadžer Ivan Ristić (rođen u Ivanjici), kojega je na tu dužnost postavio bivši predsjednik Uprave, a sadašnji predsjednik Nadzornog odbora solinskoga AD Plastika Josip Boban (današnju Upravu solinskih plastičara predvodi, od 2012., Mladen Peroš).
U industrijskom krugu mladenovačkoga ADP-a bilo je vrlo živo i dinamično, usprkos nesnosnoj vrućini; Ristić me, međutim, odveo u prostoriju za goste, na prvom katu zgrade uprave, gdje je bilo svježije za najmanje dvadesetak stupnjeva. Naručio sam kavu, a to po nepisanim pravilima srbijanskoga domaćinskog bontona znači da nećete biti posluženi majušnim espressom nego nekom inačicom "turske kafe", koja zauzima najmanje decilitar šalice.
Ristić mi je u nekoliko sažetih rečenica opisao kako su se Hrvati, u poslovnom smislu, našli u srcu Šumadije. Grupacija AD Plastik iz Solina konkurirala je kod talijanskog Fiata - još u vrijeme njegova dolaska u Srbiju, tj. u Kragujevac - i dobila pozicije provodnika zraka (za grijanje i hlađenje) za novi Fiatov model 500L. Uvjet, što su ga postavili Talijani, bio je, međutim, da se proizvodnja odvija u krugu od 60-70 kilometara od pogona Crvene zastave u Kragujevcu.
Članovi Uprave AD Plastika snimili su nekoliko lokacija u okruženju Kragujevca i nakon kraće analize odlučili se za - Mladenovac. I to iz dva razloga. Prvo, taj je gradić blizu autoputa Beograd-Zagreb (od njega je udaljen otprilike desetak kilometara). A drugo, u Mladenovcu je još otprije postojala tvrtka M-Prointex, u kojoj su se proizvodili netkani tekstili što se masovno primjenjuju u automobilskoj (ali i građevinskoj) industriji.
I tako su Dalmatinci, u siječnju 2012., kupili 12 i pol tisuća kvadrata proizvodno-kancelarijskih prostora od M-Prointexa, usto nabavili i novu opremu za proizvodnju, te na taj način uspostavili svoj mali gospodarski raj u Šumadiji, investiravši u cijeli taj posao 8,2 milijuna eura. Tvrtka ADP d.o.o. Mladenovac u stopostotnom je vlasništvu AD Plastika d.d. Solin, u njoj je zaposleno 86 ljudi (do kraja 2013. trebalo bi ih biti 126), a za tekuću, 2013., planira se ukupan godišnji prihod od 6,5 milijuna eura. U idućoj pak, 2014., očekuje se novi milijun eura ulaganja od AD Plastika - i to, po Ristićevim riječima, za konkuriranje novih plastičnih pozicija kod novih modela Fiata (Kragujevac), Renaulta (Novo Mesto) i Suzukija (Mađarska).
U svemu tome, Dalmatinci, tj. Hrvati, obilato iskorištavaju dvije goleme pogodnosti koje imaju u svom poslovanju u Srbiji (a na koje ne mogu računati u Hrvatskoj).
Prvo, Srbija ima potpisani sporazum s Ruskom Federacijom, Bjelorusijom i Kazahstanom o slobodnoj, tj. bescarinskoj trgovini, tako da se sve što se proizvede u Srbiji izvozi u te tri zemlje bez plaćanja ikakve carine (zapravo se plaća 1 posto tzv. carinske evidencije).
- Mi kupujemo vlakna iz Bjelorusije - rekao mi je Ivan Ristić - i od njih proizvodimo netkane tekstile, za proizvodnju autotapeta i autopodova, koje zatim izvozimo u Rusiju (usput rečeno, 30 posto vlasništva AD Plastika Solin drže Rusi, tj. ruska kompanija OAO Holding Autokomponenti - op. aut.). I tako nastaje zatvoreni krug. Nama se bescarinski uvoz, iz Bjelorusije, po srpskim zakonima tretira kao domaća sirovina, i to se onda računa kao domaći, srpski proizvod. Koristimo svaku preferencijalnu mogućnost da naš proizvod bude što jeftiniji i konkurentniji.
Suprotan primjer od AD Plastika iznio mi je, u našem zagrebačkom razgovoru, još prije nego što sam otputovao u Beograd, direktor Predstavništva Privredne komore Srbije u Zagrebu Drenislav Žekić. On mi je rekao da Siscia iz Siska izvozi u Rusiju kvalitetna muška odijela marke "Brijuni" i da na njih prigodom izvoza u tu zemlju plaća carinu od 23 posto. "Kad bi oni barem 51 posto poslova potrebnih za proizvodnju tih odijela obavljali u Srbiji", istaknuo je Žekić, "tada bi se ta odijela smatrala srpskim proizvodom pa bi u Rusiju išla bez ikakve carine."
A druga je pogodnost proizvodnje u Republici Srbiji činjenica da Vlada Srbije prilično izdašno subvencionira sve one kompanije kako iz same Srbije tako i iz drugih zemalja Europe i svijeta, uključujući i Hrvatsku, koje su spremne u Srbiji investirati nekoliko stotina tisuća ili nekoliko milijuna eura te na taj način otvoriti nekoliko desetaka ili stotina novih radnih mjesta u toj zemlji. O tome, u administrativnom smislu, vodi brigu SIEPA - Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza Republike Srbije, koju vode dva mlada i vrlo kompetentna stručnjaka - direktor Božidar Laganin i njegov specijalni savjetnik Aleksandar Miloradović. Njihovi se uredi nalaze u Vlajkovićevoj 3, odmah do Ministarstva kulture Republike Srbije, odnosno preko puta Narodne (bivše Savezne) skupštine Srbije.
SIEPA je organ Vlade Srbije i postoji još od 2001. Praksa subvencioniranja ulagača u srpsku privredu na djelu je od 2006., a visinu poticija utvrđuje, prema strogo propisanim kriterijima, međuministarska komisija koju formira ministar nadležan za poslove financija i privrede (u aktualnoj Vladi Srbije je to Mlađan Dinkić). Do danas je subvencionirano ukupno 254 projekata, od kojih su četiri vezana za tvrke iz Hrvatske, a koje su u Srbiji osnovale svoje tvrtke-kćeri.
Od hrvatskih je investitora najviše novca od srpske države dobio DIV iz Samobora, čiji je vlasnik Tomislav Debeljak (riječ je o istoj onoj kompaniji koja je ne tako davno kupila brodogradilište Brodosplit). Za ulaganje od 17.307.205 eura i otvaranje 300 novih radnih mjesta u Srbiji DIV je dobio subvenciju od 2.400.000 eura, odnosno 8000 eura po novom radnom mjestu. Tim je novcem on, zapravo, osnovao svoju tvrtku-kćer MIN-DIV u Svrljigu kraj Niša, u kojoj proizvodi željezničke pragove, laku željezničku mehanizaciju, dijelove za željeznička vozila, vijke i matice najrazličitijih veličina te ostale proizvode.
Usput rečeno, Debeljakov je DIV formirao u Srbiji još jednu tvrtku-kćer, TVIK-DIV, koja se nalazi u Valjevu, a koja je opremljena sa 40-ak strojeva za hladno kovanje i tokarenje, a bavi se i komercijalnim poslovima, tj. trgovinom, i to za šire područje Srbije, Makedonije, Kosova i Crne Gore.
Druga na listi hrvatskih kompanija koje su dobile poticaje od Vlade Srbije varaždinska je tvrtka (u javnosti relativno malo poznata) Comprom Plus koja je u Rumi, u srpskoj pokrajini Vojvodini, otvorila tvornicu ("Adriana.tex") za proizvodnju kupaćih kostima. Riječ je o investiciji veličine 7.220.000 eura, odnosno o 264 novih radnih mjesta, za što je srpska država Varaždincima (koji su, opet, dio talijanske grupacije Calzedonia Financiaira) dodijelila 1.848.000 eura poticaja.
Solinski AD Plastik nalazi se na trećem mjestu subvencioniranih hrvatskih tvrtki, s poticajem od 567.000 eura za investiciju vrijednu 6.040.202 eura, odnosno za 126 novootvorenih radnih mjesta. Aleksandar Miloradović iz SIEPA-a ovim mi je riječima argumentirao dodjelu te značajne subvencije Dalmatincima: "Prijavili su se 2010., a izdvojilo ih je to što su kompanija iz velikog sistema (Jugoplastika) s međunarodnim iskustvom, te što rade s najpoznatijim proizvođačima u autoindustriji poput Peugeota, Citroena, Forda i Volswagena, a u Srbiji su izabrani za dobavljača FIAT-a."
I tu je, naposljetku, Infomare d.o.o. (tj. njegova tvrtka-kćer "Safe Doc" u Beogradu), koji je za ulaganje od 626.000 eura i otvaranje 15 novih radnih mjesta dobio poticaje od 105.000 eura (tj. 7000 eura po novom radnom mjestu). "Oni su se", rekao mi je Miloradović, "prijavili 2011., a izabrani su zato što su investicija iz sektora usluga i informacijskih tehnologija s izraženom komponentom transfera tehnologije u Srbiju (skeniranje, mikrofilmovanje i arhiviranje raznih materijala)". Hrvatski vlasnik te kompanije je privredno društvo "Informare informatika i trgovina" d.o.o., osnovano (ako se ne varam, u Splitu) 1991.
Poticaje od Vlade Srbije nije dobila, kako sam provjerio, C.I.O.S. grupa iz Zagreba, vodeća grupacija u regiji za sakupljanje i recikliranje željeznog i čeličnog otpada, koja je, pored ostalih dijelova bivše Jugoslavije, i u Srbiji izgradila čitavu jednu gustu mrežu reciklažnih centara i sakupljačkih stanica za otpad, među kojima središnje mjesto zauzima Centar za reciklažu a.d. u beogradskom predgrađu Železnik. No, kako mi je rekao Miloradović, oni poticaje nisu ni zatražili.
C.I.O.S.-ov beogradski Centar za reciklažu posjetio sam kada sam se iz Mladenovca, nakon jednoipolsatnog obilaska pogona ADP-a, vraćao u Beograd. Riječ je o golemom industrijskom pogonu, koji je, zapravo, teško ili nemoguće mimoići. No, svejedno sam imao određenih poteškoća kada sam nastojao pronaći zgradu uprave CE-ZA-R-a d.o.o, kako glasi kratica za taj, srpski dio sakupljačko-reciklažnog imperija Petra Pripuza i njegova njemačkog partnera, kompanije Scholz AG (kao što je objavljeno i na internetu, 51,43 posto vlasništva C.I.O.S.-a drže Nijemci, a 48,57 posto Pripuz, sa svojom zagrebačkom tvrtkom C.I.O.M., što je, opet, kratica za "Crni i obojeni metali").
Obratio sam se, kako se ispostavilo, pogrešnoj osobi, jednome vremešnom, tamnoputom Romu koji je direktna, iako "nelojalna" konkurencija Pripuzovu srpskom partneru Branislavu Pejoviću Banetu, direktoru i suvlasniku beogradskoga Centra za reciklažu. Upitao sam ga, onako bezazleno (a i sav već mamuran od ekstremne vrućine koja je paralizirala Srbiju) gdje je direktor, odnosno gdje je uprava, misleći pritom na Baneta Pejovića i njegov Centar. On se, međutim, pravio da me ne čuje, čak me uputio u krivom smjeru (ili sam barem ja krivo shvatio njegova ne baš suvisla objašnjenja). I na taj način me u potpunosti zbunio.
U Srbiji, kako sam se i na tom primjeru imao prilike uvjeriti, regulativa koja definira gospodarenje otpadom nije još sasvim uređena, što zadivljujuće spretno iskorištavaju tamošnji najpoduzetniji Romi, od kojih su neki izrasli u prave lokalne kraljeve (ili, hajde, knjazove) željeznog otpada. Oni taj otpad marljivo skupljaju i preprodavaju, i tako iz godine u godinu zarađuju milijune eura. Sam Centar za reciklažu u Beogradu, kao sastavni dio hrvatsko-njemačke Grupe C.I.O.S., zaposlio je, u svojim vlastitim pogonima, desetak pripadnika romske zajednice, na što se obvezao i jednom posebnom klauzulom u akcijskom planu potpisanom uz ugovor o kreditu što ga je 2011. dobio od Svjetske banke.
Direktor Centra Bane Pejović uveo me u blistave i sjajno uređene i ulaštene prostorije Uprave kojoj je na čelu. Kad smo se penjali na kat, s ponosom mi je pokazivao staklene vitrine, poredane uzduž stepeništa, u kojima su se nalazili vrijedni predmeti, svojevrsne skulpture ili relikvije, koje su radnici Centra pronašli tko zna gdje i tko zna kada, zajedno sa svim ostalim odbačenim otpadom. Bile su tu, među ostalima, i biste Josipa Broza Tita, Ive Lole Ribara, Vladimira Nazora, Lenjina, pojedinih srpskih svetaca poput sv. Save... Na trenutak mi se se učinilo da se nalazim u muzeju, a ne u jednome od najvećih i najproduktivnijih industrijskih pogona u Srbiji.
Onda je Bane, kad me posjeo u svom uredu, pozvao i svoju prvu suradnicu, menadžericu za odnose s javnošću Tenu Đurašinović. Veselo me pozdravila, rekavši da me poznaje. Iznenadio sam se. Onda mi je rekla odakle je i gdje je nekoć radila: rodom je iz Zagreba i bila je u nekim prošlim vremenima suradnica pokojnoga Ive Pukanića u Nacionalu.
Branislav Bane Pejović rođen je u Podgorici 1954. Nekada davno bavio se reciklažom u Rumunjskoj, za talijansku tvrtku Eurinco Trading. Kad se osamostalio, u Beogradu, "kupila" ga je (u službenome biznis-jeziku to se zove "transfer") njemačka kompanija Scholz AG, koja svake godine, na svih pet kontinenata, obrće oko 5 milijardi eura. U biti, Baneta su zajedno "kupili" Petar Pripuz i njegov njemački partner. "Pripuz mi je", ispričao mi je Pejović, "rekao malo ucjenjivački: Bane, s tobom ili bez tebe - mi ulazimo u Srbiju. Stavio me uza zid, nije bilo alternative. Talijane, za koje sam dotad radio, zanimala je samo trgovina, a Pripuz je bio spreman za investicije..."
Bit suradnje Pripuza, Scholza AG i Baneta Pejovića sastojala se, a sastoji se i danas, u osvajanju Srbije i cjelokupne bivše Jugoslavije - u oblasti sakupljanja i reciklaže (a onda isto tako i prodaje) željeznog, ali i drugih vrsta otpada. Privatizirana je tvrtka Inos-metali u Železniku (na mjestu gdje je današnji Centar), za vrtoglavih 2,65 milijuna eura, i osnovana C.I.O.S.-ova "ćerka firma" u Srbiji, Centar za reciklažu a.d. Beograd, odnosno CINOS d.o.o. - holding-kompanija iliti upravljačko društvo za čitavu ex-jugoslavensko-balkansku regiju, u čijem se sastavu nalazi cijeli niz tvrtki i skladišta koje se na ovaj ili onaj način bave otpadom. Sedamdesetiosampostotni vlasnik CINOS-a je zagrebački C.I.O.S, 12-postotni Scholz AG, dok 10 posto vlasništva drži sam Bane Pejović. U biti, nešto više od trećine, negdje između 37 i 38 posto, cijeloga tog sakupljačko-reciklažnog carstva ima u svom osobnom vlasništvu Zagrepčanin Petar Pripuz. Hrvat je i na ovome području zavladao Srbijom.
C.I.O.S u svojoj Grupi ima četiri "šredera" (tako se zovu postrojenja za mljevenje automobila) - od toga jedan u Beogradu i jedan u Zagrebu - i taj tzv. šreder-šrot njihov je glavni proizvod. U Srbiji, 40 posto toga šrota Bane prodaje željezari Sirmium Steel u Sremskoj Mitrovici, dok 60 posto izvozi u Tursku i još neke zemlje. Beogradski Centar za reciklažu ima oko 400 zaposlenih, a njegov ukupan godišnji prihod iznosi 70-75 milijuna eura (kažu da je prije krize bilo još mnogo bolje). Zajedno s Centrom, u sklopu CINOS-a posluje još 7 ili 8 tvrtki, među kojima je novootvoreni REC-EE-O u Sremskoj Mitrovici (reciklaža elektronskog i električnog otpada, što je investicija vrijedna oko 3,5 milijuna eura), Blok signal u Nišu (proizvodnja kontejnera za komunalni otpad), Eco Recycling u Sirigu, pokraj Novog Sada (tvornica za reciklažu starih automobilskih guma) itd.
Petar Pripuz i njegova ekipa pokrili su, drugim riječima, cijelu Srbiju, i to s nekoliko različitih vrsta reciklaža. Na karti Srbije, koju su mi dali na uvid, ucrtane su sve njihove bitne poslovne lokacije: Subotica, Sombor, Kikinda, Zrenjanin, Novi Sad, Šid, Ruma, Stara Pazova, Sremska Mitrovica, Pančevo, Beograd, Šabac, Smederevo, Valjevo, Aranđelovac, Kragujevac, Bor, Zaječar, Čačak, Požega, Kraljevo, Kruševac, Niš, Raška...
Iako glavni cilj Petra Pripuza i njegovih suradnika nije najobičnije iskorištavanje komparativnih prednosti za poslovanje u Srbiji, a u usporedbi s uvjetima kakve imaju u Hrvatskoj - nego, prije svega, ovladavanje kompletnim tržištem u regiji, tj. na prostoru bivše Jugoslavije, a samim time i potvrđivanje vlastite jačine i superiornosti - činjenica je da oni itekako koriste sve, pa i najmanje pogodnosti na koje nailaze u toj zemlji. Prije nego što sam otputovao u Beograd, direktor Predstavništva Privredne komore Srbije u Zagrebu Drenislav Žekić vrlo mi je precizno objasnio o kojim se to pogodnostima radi.
Izdvajam, među ostalima: netto cijena rada u Srbiji je oko 350 eura, a u Hrvatskoj oko 750 eura; brutto cijena rada (davanja na netto plaću i izdvajanja iz plaće) je za oko trećinu manja u Srbiji nego u Hrvatskoj; PDV je u Srbiji 20, a u Hrvatskoj 25 posto; porez na dobit u Srbiji kreće od početne stope od 15 posto, a u Hrvatskoj je osnovna stopa 20 posto; parafiskalna davanja u Hrvatskoj (različite naknade kojih u Hrvatskoj ima jako mnogo: za vode, za šume, na tvrtku, spomeničke i druge rente itd.) znatno više opterećuju poduzetnike nego u Srbiji; za razliku od Hrvatske, koju limitiraju pravila EU, u Srbiji ima znatno više mogućnosti izravnih poticaja svakom stranom investitoru; ugovor Srbije s Ruskom Federacijom, Bjelorusijom i Kazahstanom oko izvoza srpskih roba i usluga bez plaćanja carine... I tako dalje, i tako dalje..
Posebna je priča činjenica da je ulaskom u EU Hrvatska izišla iz Cefte, regionalnog trgovinskog saveza (zemlje bivše Jugoslavije plus Kosovo, Albanija i Moldavija) u kojem je s lakoćom plasirala svoje proizvode. Hrvatski proizvodi, koji su dosad slobodno, bez ikakvih nameta, prelazili granice zemalja Cefte, sada potpadaju pod carinski režim, tako da će za Srbiju, BiH i druge zemlje to biti uvozni proizvodi opterećeni carinama i svim drugim nametima. Dakle, na izdašnome CEFTA-tržištu, od 27 milijuna stanovnika, mi ćemo odsad pa nadalje biti mnogo manje konkurentni.
Uoči, ali i nakon svog posjeta Mladenovcu i Železniku, o tome sam dosta opširno porazgovarao s predsjednikom Privredne komore Srbije Željkom Sertićem, kao i s njegovom savjetnicom, nekadašnjom novinarkom Politike Vesnom Jeličić (usput rečeno, uredi Privredne komore Srbije nalaze se točno nasuprot zgrade, u Resavskoj, nekadašnjoj Generala Ždanova, u kojoj je nekada, od 1946. do 1961., živio ondašnji visoki službenik JNA Franjo Tuđman). Sertić, koji je kadar Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića, bio je nedvosmislen: "Hrvati su apsolutno dobrodošli u Srbiju. Mi i kompletna vlast u državi činimo sve da se hrvatski investitori osjećaju u Srbiji sigurno, slobodno i dobrodošlo." Svejedno, naglasio je da upravo takav osjećaj slobode i dobrodošlosti nedostaje srpskim kompanijama-ulagačima u Hrvatskoj. I dok u Srbiji danas djeluje oko 200 hrvatskih tvrtki, koje tamo nesmetano ulažu, istovrsnih srpskih tvrtki koje posluju u Hrvatskoj nema niti desetak (ili u najboljem slučaju dvadesetak). Među najvećima, spominju se Swisslion Takovo, NCA Investment i Tesla Štedna banka.
S mojim boravkom u Beogradu i razgovorima s najodgovornijim ljudima iz Privredne komore Srbije, poklopio se jedan vrlo zanimljiv članak u beogradskom tabloidu Kurir (objavljen 23. lipnja 2013.), koji je počeo gotovo alarmantnom rečenicom (alarmantnom za hrvatske gospodarske interese): "'Cedevita', 'Vegeta', sardina 'Eva'... neki od hrvatskih proizvoda omiljenih u Srbiji od 1 jula, posle ulaska te zemlje u Evropsku uniju", biće i do 10 odsto skuplji." Ujedno se napominje da će najveću štetu nakon ulaska u EU pretrpjeti hrvatska prehrambena industrija, da će mesni i mliječni proizvodi iz Hrvatske biti skuplji jer će carina skočiti sa 4,5 na 13,2 posto, te da će Srbija u Hrvatsku izvoziti cigarete bez carina, dok će za hrvatski duhan i cigarete važiti srpske carine od 56,7 posto. Svi se ti podaci, više-manje, slažu sa svime onime što su meni izjavili čelnici PKS-a.
- Nakon ulaska u europsku porodicu - bio je, u razgovoru sa mnom, kategoričan predsjednik PKS-a Željko Sertić - doći će do smanjenja konkurentnosti hrvatskih poljoprivrednih proizvoda na tržištima Cefte. Istovremeno, očekuje se da će hrvatske kompanije ići na preseljenje svoje proizvodnje (naročito prehrambene) na tržište Srbije, gdje bi poslovale kao domaće i imale sve prednosti koje srpsko tržište nudi.
No taj je proces posvemašnjeg preseljenja u Srbiju, kao što sam u dosadašnjem dijelu teksta na pojedinim konkretnim primjerima pokazao, već počeo, pa, zadnjih godina, i prilično uznapredovao. Od direktora Ureda Hrvatske gospodarske komore u Beogradu Gorana Masneca dobio sam popis svih hrvatskih kompanija koje su u Srbiji osnovale svoje tvrtke-kćeri. Popis je uistinu impozantan: na njemu se nalaze kako one najveće i najzvučnije hrvatske kompanije (poput Agrokora, Nexe Grupe, Vindije ili, npr., Lactalis Groupa, francuske korporacije u čijem je sastavu hrvatski Dukat, koji je prethodno kupio Somboled iz Sombora), tako i tzv. mala i srednja poduzeća, koja danas čine 99 posto privrede u zemljama Cefte.
Todorićev Agrokor i ostale velike kompanije idu u Srbiju rukovodeći se ponaprije "željeznim" zakonima globalizacije. Za mog boravka u Beogradu, nekoliko je tamošnjih tjednika (primjerice, Vreme i Akter) objavilo na svojim naslovnicama portret samouvjerenog Ivice Todorića i njegovo preuzimanje Mercatora popratilo vrištećim naslovima poput: "Hrvatska kontrola nad srpskim tržištem."
Ona druga, međutim, mala i srednja poduzeća osnivaju svoje tvrtke-kćeri u Srbiji ponajprije zato - naravno, uz uvijek prisutan motiv da bitno prošire svoje tržište - da bi iskoristile sve one pluseve koje u Srbiji imaju, a o kojima u Hrvatskoj mogu samo sanjati. Tako je, npr., Eurco d.d. Vinkovci osnovao u Srbiji Eurco d.o.o. Stara Pazova; Free Port d.d. iz Zagreba Betel d.o.o. u Beogradu; Hidraulika Kurelja d.d. Stubičke Toplice Hidrauliku Kurelju - proleter d.o.o. u Kragujevcu; Kamen d.d. Pazin Moravu Mermer u Beogradu; KTC d.o.o. Križevci KTC d.o.o. u Subotici, Somboru, Kikindi, Apatinu i Vršcu; M san grupa d.o.o. Zagreb KIM-TEC d.o.o. u Beogradu; Radin grafika Zagreb Rotografiku d.o.o. u Subotici; Tehnix d.o.o. Donji Kraljevec Tehnix beo d.o.o. u Beogradu; Metalac PNT d.o.o. Krapina Metalac PNT SRB d.o.o. u Šidu... I tako dalje, i tako dalje...
Drenislav Žekić upoznao me s primjerom relativno male i u široj javnosti sasvim nepoznate Limarije Sebastijan iz Bestovja (kod Samobora) koja je u Srbiji, i to u Vojvodini, konkretno u Bačkoj Palanci, osnovala svoju tvrtku-kćer Limarija Jedinstvo Sebastijan a.d. Vlasnik je tih tvrtki, kako mi je rekao, jedan vrlo bistar i okretan poduzetnik Slavko Sebastijan, koji je jednu najobičniju limariju, s kojom je krenuo u biznis, uspio razviti u vrlo uspješnu i produktivnu tvornicu za opremanje domaćeg ugostiteljstva (vrtno roštiljanje i sl.). Htio sam se upoznati s njim i posjetiti njegove pogone u Bačkoj Palanci, no on se, nažalost, nije odazvao na moje pozive.
Nije mi se javio ni vlasnik samoborskog DIV-a Tomislav Debeljak, kad sam mu, preko njegove tajnice, javio da sam u Beogradu dobio podatak da je za svoju tvornicu u Svrljigu kod Niša (MIN-DIV) dobio poticaje od srpske države u visini od 2.400.000 eura.
No zato sam od SIEPA-e, vezano za nj, dobio sljedeće objašnjenje: "DIV d.o.o se prijavio 2011., i radi se o najvećoj hrvatskoj investiciji koja je došla preko nas. Osnovne karakteristike: brojno zapošljavanje, ulaganje na nerazvijenom jugu Srbije, proizvodnja ide 90% u izvoz..."
Radeći na ovome tekstu, ostvario sam kontakte s još nekim hrvatskim poduzetnicima koji, preko svojih tvrtki-kćeri, uglavnom uspješno posluju u Srbiji.
Grupacija Pastor d.d. iz Zagreba, čiji su suvlasnici Danijel Štern (sin poduzetnika Davora Šterna) i nekadašnji potpredsjednik Vlade RH (u Vladi Jadranke Kosor) Domagoj Milošević, ima dvije tvrtke u Beogradu: Gasop i Vatrosprem. Vatrosprem je trgovačka tvrtka, dok Gasop proizvodi specijalna vatrogasna vozila. Direktor Gasopa je Radoslav Radojičić, zvani Rale (a neki ga zovu i Rajko); osobno mi se predstavio kao prijatelj Domagoja Miloševića.
Većinski vlasnik Gasopa je Grupacija Pastor (51 posto), dok sam Radojičić raspolaže sa 49 posto vlasništva. Gasop je najveći proizvođač vatrogasnih vozila u Srbiji, ali ih, nažalost, ne uspijeva plasirati u Rusiju - i pored sporazuma Srbije i Rusije o slobodnoj, tj. bescarinskoj trgovini - jer je neki ruski tajkun blizak Vladi Rusije to ogromno tržište "bezecirao" za vatrogasna vozila tvrtke Rosenbauer iz Njemačke (koji u Rusiju uvoze 200 do 300 takvih vozila godišnje).
Gasop ima do 30 zaposlenih, prosječan godišnji prihod u zadnjih pet godina mu je preko 2 milijuna eura, dok je prosječna dobit, također u zadnjih pet godina, između 50 i 100 tisuća eura.
Zagrebačko Croatia osiguranje kupilo je 2003. Milenijum osiguranje iz Beograda, koje se po ukupnom tržišnom udjelu trenutačno nalazi na 10. mjestu u Srbiji - od ukupno 28 tamošnjih društava za osiguranje i reosiguranje. Milenijum osiguranje danas zapošljava preko 90 ljudi u Direkciji u Beogradu i oko 220 prodavača ili zastupnika osiguranja širom Srbije; već deset godina uzastupno posluje s dobiti, u kriznoj 2011. brutto dobit mu je povećana za 26,3 posto, dok mu je potkraj 2012. dobit povećana za čak 200 posto - i to na 1,12 milijuna kuna. Godišnji mu je prihod na razini od oko 14 milijuna eura.
Varaždinska tvrtka Comprom Plus (koja je u hrvatsko-talijanskom vlasništvu) sagradila je u Rumi, u listopadu 2012., tvornicu Adriana.tex za prozvodnju kupaćih kostima (riječ je o marki Calzedonia), koja je još u fazi razvoja i za koju je zacrtan plan da se do veljače 2015. u njoj zaposli više od 264 radnika i ostvari prihod od 4 milijuna eura.
Sam Comprom Plus je 2012. ostvario oko 120 milijuna kuna prihoda i za to razdoblje osvojio nagradu Zlatna bilanca Fine.
1) TOP 8 NAJVEĆIH HRVATSKIH ULAGAČA U SRBIJI
izvor podataka: Privredna komora Srbije i SIEPA
1. Agrokor prehramb. Beograd 614 7000
ind. S. Karlovci
Mljekara Senta prehramb. Senta 15 120
ind.
ind.
ind.
ind.
ind.
2) TOP 4: DRŽAVNE SUBVENCIJE ZA KOMPANIJE IZ HRVATSKE
izvor podataka: Privredna komora Srbije i SIEPA
Naziv kompanije Iznos poticaja Veličina investicije Br. novih radnih mjesta