Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Grupa "Labrador" zapravo nije postojala. Taj je pojam konstrukcija sigurnosne službe Republike Hrvatske; konkretno, Franje Vugrinca koji je, u jesen 1991., vodio istragu nad uhićenim članovima skupine.
Saslušavajući uhićene, Vugrinec je, po jednoj verziji, dao grupi ime po psu Branka Traživuka, najzvučnije "zvjerke" među tzv. "labradorcima". Traživuk je uoči raspada SFR Jugoslavije bio načelnik II. odjela (za emigraciju) Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH, dok je tijekom jeseni 1991. bio načelnik Odjela za borbu protiv terorizma u sklopu Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) MUP-a RH.
Po drugoj verziji, međutim, moguće je da je Vugrinec, dodjeljujući uhićenoj grupi ime "Labrador", bio inspiriran iskazom jednog od uhićenih, Srećka Ožegovića, koji je tijekom istrage, 18. listopada 1991., upotrijebio - misleći pritom na sebe i svoje suradnike - upravo taj, simboličko-kolokvijalni naziv.
Bitno je ovo: iako je istraga u sigurnosnoj službi Hrvatske bila vođena pod kodnim imenom "Labrador", taj pojam nikada nije bio u opticaju u Upravi bezbjednosti SSNO u Beogradu (načelnik uprave general Aleksandar Vasiljević), odnosno u Odjeljenju bezbjednosti u RV i PVO u Zemunu (načelnik Odjeljenja pukovnik Slobodan Rakočević), koji su tu akciju osmislili, razradili i organizirali. Pa se, jednako tako, nikada nije upotrebljavao ni u Drugom detašmanu RV i PVO u Maksimirskoj, u Zagrebu, kao zagrebačkom punktu ili zagrebačkom središtu operacije, hijerarhijski podređenom Komandi RV i PVO u Zemunu.
Izvorni kodni naziv akcije jest 13. grupa "Štakor". Taj je naziv dala vojska. Taj ću pojam pobliže objasniti u nastavku teksta.
Tema grupe "Labrador" - tj. 13. grupe "Štakor" - već je više puta obrađivana i opisivana. No, nikada se nije dao pravi kontekst njezina nastajanja. Taj su kontekst politička zbivanja negdje iza 1984., kada postaje jasno da se SFRJ dezintegrira i da se, s jedne strane, javljaju snage koje imaju jasnu političku koncepciju za njezino održavanje, a s druge strane snage koje imaju program za njezino dezintegriranje i pretvaranje u tzv. "Veliku Srbiju".
Bitan čimbenik u tim političkim previranjima jest JNA sa svojim političko-vojnim konceptom održanja (unitarne) Jugoslavije, te Slobodan Milošević sa svojim velikosrpskim nacionalističkim konceptom.
Admiral Branko Mamula već je negdje do polovice 1980-ih imao zaokružene planove za vojno-politički dolazak JNA na vlast u SFRJ. Naime, on je sa svojim užim kabinetom procijenio da republička rukovodstva u Jugoslaviji vode politiku dezintegracije SFRJ te da je došlo vrijeme da JNA preuzme političku odgovornost za SFRJ realiziranjem vodeće političke uloge vojske u Jugoslaviji i da je tako sačuva.
Da bi to postigli, kao svoj vojno-politički cilj Mamula i njegovi najbliži suradnici morali su napraviti planove za preuzimanje vlasti JNA u SFRJ, kako u svim republikama tako i na saveznoj razini. Pritom su procijenili i da Predsjedništvo SFRJ ne može više funkcionirati zbog svoje podijeljenosti, a osobito da ne može zapovijedati oružanim snagama.
Na temelju takvih procjena, u kojima posebno mjesto zauzima utjecaj stranog faktora i obavještajnih službi koje također žele dezintegraciju SFRJ, Mamula je zaključio da je potrebno "presjeći" - i to ni manje ni više nego akcijom državnog udara u Jugoslaviji.
Pored toga, admiral Mamula i vrh JNA za takvo su stanje krivili i Ustav SFRJ iz 1974., za koji su procijenili da je bio stvarna točka na "i" u procesu dezintegraciju SFRJ.
Kako po tom Ustavu JNA nikako nije mogla preuzeti političko vodstvo u Jugoslaviji, Mamula i vrh JNA odlučili su krenuti u stvaranje uvjeta da bi to postigli. To je bio motiv više da Mamula i vrh JNA krenu u detaljne planove za realizaciju državnog udara, pomoću kojih bi JNA preuzela političko vodstvo u Jugoslaviji, kada bi se i promijenio Ustav iz 1974. Time bi Jugoslaviju pretvorili u unitarnu državu koju bi vodila vojna diktatura.
Da bi to bilo izvedivo, vojni planovi za realizaciju državnog udara na svim društvenim razinama morali su precizirati i preuzimanje civilne vlasti u republikama od strane JNA.
Ovime sada polako idemo i prema priči o "Labradoru", odnosno prema priči o 13. grupi "Štakor". Jedan od mojih suradnika, bivši pripadnik hrvatske Službe državne sigurnosti, rekao mi je, u našem nedavnom razgovoru:
- Tragom navedenih planova, vojska je imala spremna nova rukovodstva koja bi preuzela vlast u republikama i na saveznoj razini. Vidite, to su bili pravi "labradorci", a ne ovi "Štakori", puka pješadija, koji su bili uhićeni i kojima se sudilo! U armijskom je vrhu bio u opticaju popis vrlo uglednih ljudi iz javnog života SR Hrvatske - liječnika, odvjetnika, sudaca, novinara, privrednika itd. - od kojih se trebala sastaviti nova vlada Hrvatske, nakon što Slobodan Milošević dođe do zamišljene granice Virovitica - Karlovac - Karlobag...
Od jednoga bivšeg ministra RH (iz 1990-ih) doznao sam da je postojao širi popis od 30, 40 ili 50 ljudi iz javnog života SRH na temelju kojega se trebala sastaviti buduća kvislinška hrvatska vlada u slučaju pobjede vojne/srpske opcije. Sam admiral Mamula rekao je o tom popisu (odnosno napisao u svojoj memoarskoj knjizi iz 2000. "Slučaj Jugoslavija"): "Mi smo apsolutno izvršili jednu provjeru po republikama ko bi to mogao biti s nama da nas podrži. I imali smo iz čitave zemlje. I imali smo spremno rukovodstvo."
Raspolažem informacijom da je predsjednik RH Franjo Tuđman bio upoznat barem s nekim imenima s toga popisa (neki su tada već bili njegovi najbliži suradnici, tj. pripadnici najužega političkog vrha RH!) i da je, u trenutku kad je za to doznao, "poludio".
Naprijed navedeni planovi o državnom udaru najvećim su dijelom bili precizirani do odlaska admirala Mamule u mirovinu 1988., kada ih je preuzeo general Kadijević sa zadatkom dorade tih planova i krajnjom realizacijom državnog udara.
U kontekstu tih planova za realizaciju državnog udara, Mamula i vojni vrh stvorili su koncepciju postupnih koraka u stvaranju neophodnih uvjeta koji će dovesti do državnog udara i preuzimanja vlasti od strane JNA.
Trinaesta grupa "Štakor" ne može se promatrati izvan ovoga okvira. Naime, JNA je najprije kroz tajnu akciju "Jedinstvo" (o kojoj smo detaljno pisali u Globusu od 14. srpnja o.g.) krenula na reorganizaciju vojnih oblasti, kako bi se stvorila nova vojno-teritorijalna organizacija u SFRJ, koja bi omogućila da JNA ima potpunu kontrolu republičkih teritorija, s ciljem stvaranja operativnih uvjeta koji će omogućiti učinkoviti državni udar.
Tu akciju, "Jedinstvo", JNA je realizirala temeljem Zakona o obrani koji joj je omogućavao da se ona sama reorganizira.
Dakle, to je bio jedan od prvih koraka koji je stvarao uvjete da se dalje krene po planu državnog udara na iduće operativne razine.
U tom kontekstu, važna je tajna vojna akcija "Proboj", kao sljedeći operativni korak koji će stvoriti uvjete da Uprava bezbjednosti JNA ostvari kontrolu nad svim segmentima društvenog života u Hrvatskoj (kao i u ostalim republikama), s ciljem stvaranja uvjeta za operativnu realizaciju državnog udara.
Glavni cilj akcije "Proboj" bio je stvaranje obavještajnih uporišta i punktova na teritoriju Hrvatske s ciljem realiziranja kontrole nad svim društvenim razinama.
Naime, plan je bio da se preko takvih obavještajnih pozicija ostvari uvid u političko raspoloženje ljudi u svim društvenim strukturama u Hrvatskoj, s ciljem da se identificiraju "neprijatelji" i potencijalni "prijatelji". U toj akciji pripadnici Organa bezbjednosti (OB) JNA imali su zadatak da takve pozicije realiziraju u pisanim i elektronskim medijima (HRT, Vjesnik, Danas itd.), u društveno-političkim ustanovama (npr. Sabor SRH), u CK SKH i novoosnovanim političkim strankama, u velikim privrednim organizacijama (INA, Končar, Astra, Ingra, Pliva i dr.), među uglednim odvjetnicima i liječnicima, u Teritorijalnoj obrani RH, u sigurnosnom aparatu RH itd.
Išlo se na totalno pokrivanje svih segmenata hrvatskog društva s ciljem potpune kontrole koja bi omogućila efikasno izvođenje državnog udara. Jer, ako imaš sve pod kontrolom, onda lakše izvedeš državni udar.
To je ujedno značilo i eliminaciju osoba koje bi pružile otpor državnom udaru.
Identična akcija "Proboj" realizirana je od strane JNA za Republiku Sloveniju i Republiku BiH. Tako je za Sloveniju vrijedila akcija "Proboj 1", za RH "Proboj 2", a za BiH "Proboj 3".
Prema tvrdnjama načelnika Uprave bezbjednosti SSNO Aleksandra Vasiljevića, za planove tajne akcije "Proboj" znalo je svega 20-ak visokih oficira OS JNA, među kojima je bio i general Konrad Kolšek, komandant V. armijske oblasti JNA u Zagrebu (iako je po nacionalnosti Slovenac). Cjelokupna dokumentacija s operativnim planovima akcije "Proboj", prema Vasiljevićevim tvrdnjama, strogo je čuvana u kasi Vrhovne komande JNA u Beogradu te do 1990. "nije provaljena od strane pripadnika OS JNA koji su s njom bili upoznati".
Dakle, upravo u taj kontekst planova vrha JNA za državni udar treba locirati 13. grupu "Štakor". To iz razloga što je ta grupa unutar sebe imala sva obilježja u svojoj aktivnosti koja je JNA u svojim planovima za državni udar akcentirala kao zadatke.
Ta je grupa snimala raspoloženje kadrova unutar MUP-a RH i SZUP-a, što je bila jedna od bitnih komponenti za realizaciju državnog udara od strane JNA. Tu je JNA trebala precizno utvrditi na koje kadrove se eventualno može osloniti, a koji bi kadrovi, opet, pružili otpor planovima JNA.
Osim toga, ta je grupa imala zadatak informirati OB JNA o akcijama koje bi MUP planirao u odnosu na JNA, kao i o osobama kojima bi OB JNA mogli pristupiti radi pridobivanja za suradnju.
Također, ta je grupa planirana, od strane OB JNA, i za izvođenje terorističkih akcija, likvidacija i otmica.
OB JNA tražili su, isto tako, i dostavu dokumenata od pripadnika te grupe koji bi se mogli iskoristiti za kompromitaciju MUP-a RH kao državne institucije, kao i čelnih ljudi MUP-a RH.
Također su takve podatke tražili i u odnosu na političko vodstvo RH.
Preko obrade 13. grupe "Štakor" Centar SZUP-a Zagreb došao je i do obavještajne mreže koju su OB JNA imali i u drugim centrima SZUP-a na području RH (Sisak, Karlovac, Gospić itd.) te u drugim državnim institucijama.
Isto tako, došlo se i do dijelova obavještajne mreže u Sloveniji i BiH.
Sve je to ukazivalo da je 13. grupa "Štakor" samo jedna od ostalih koje su pokrivale sve društvene segmente u RH, shodno planovima JNA za državni udar.
A sada detaljnije o samim "Štakorima" (kolokvijalno "labradorovcima").
U Zagrebu je djelovao Drugi detašman KOG RV i PVO u Maksimirskoj, čiji su oficiri 1988.-1989. intenzivno radili na stvaranju suradničke mreže među civilnim strukturama društva (u elektronskim i tiskanim medijima, u političkim strankama, među iseljeništvom koje se vraćalo u domovinu, među pripadnicima javne policije, u tajnim službama, u ministarstvima i državnim ustanovama, u velikim privrednim organizacijama itd.).
Operacija "Labrador" - to je, najjednostavnije rečeno, bio "Proboj" u malom. Ili, drugim riječima: "Proboj" fokusiran na hrvatsku tajnu službu. Trebalo je izvršiti "proboj" u Službu državne sigurnosti RSUP-a SRH (kasnije SZUP-a), vrbovati što veći broj njihovih agenata i operativaca te od njih napraviti suradničku mrežu koja će najtješnje surađivati s armijskom tajnom službom, tj. s KOS-om i KOG-om.
Grupu "Labrador" - točnije rečeno 13. grupu "Štakor" - prvi je, još u prvoj polovici 1990., tj. prije prvih slobodnih višestranačkih izbora u SRH, otkrio tadašnji načelnik I. odjela (za unutarnjeg neprijatelja) SDS-a RSUP-a SRH Darko Starčević. U našem nedavnom razgovoru opisao mi je kako se to dogodilo:
- Jedan dužnosnik srpske nacionalnosti došao je k meni u kancelariju (u Savskoj, gdje je bilo sjedište RSUP-a i SDS-a - op. aut.) i rekao mi: "Gospodine načelniče, oficiri JNA švrljaju po našem dvorištu i kontaktiraju neke naše djelatnike!" Rekao sam mu neka pokuša neprimjetno vidjeti koga to kontaktiraju. On je to učinio i izvijestio me da oficiri JNA kontaktiraju vozača Stručnih službi Vlade i Sabora SRH Vladimira Jadrijevića. Tragom toga, Jadrijević je stavljen pod mjere Službe i tako smo ustvrdili da ga na vezi drži pripadnik OB JNA iz Drugog detašmana KOG RV i PVO u Maksimirskoj, potpukovnik Ivan Sabolović. I onda smo, naravno, i njega zaveli u obradu Službe... Sve aktivnosti oko nadzora 13. grupe "Štakor" dogovarane su s Josipom Manolićem, koji je bio u tijeku poduzimanja svih mjera i radnji u obradi navedene grupe. Manolić je tada bio na čelu Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS)...
Prvo pa muško - rekao bih. Sabolović je bio prilično krupna "zvjerka", glavni ili jedan od glavnih u KOS-ovskome (KOG-ovskome) "gnijezdu" u Maksimirskoj. Pored majora Čedomira Kneževića, pukovnika Mirka Matića i još nekih. Bio je vrlo operativan u kontaktiranju pripadnika SZUP-a. Bio je "Rakočevićev oficir", tj. oficir pukovnika Slobodana Rakočevića, šefa Odjeljenja bezbjednosti u Komandi RV i PVO u Zemunu.
U hrvatskoj Službi državne sigurnosti znali su itekako dobro tko je potpukovnik Ivan Sabolović. Jedan moj sugovornik iz bivše Službe državne sigurnosti rekao mi je o tome:
- Sabolović je jednom došao u Savsku, još 1989., za vrijeme SFRJ, i donio, kao OB JNA, pismo od neke žene koje je sadržajno kompromitiralo Ivicu Račana (koji će već u prosincu 1989. biti izabran za novog predsjednika SKH). Ta je žena bila osoba s kriminalnom prošlošću, zvala se Jagoda Popržen... Pročitali smo to pismo i dali ga zamjeniku republičkog sekretara za unutrašnje poslove Đuri Pešutu, koji ga je odmah proslijedio Stanku Stojčeviću. CK je na kraju zaključio da je to akcija, u režiji vojne kontraobavještajne službe, koja se vodi na liniji kompromitacije Račana. Sve je u pismu bilo izmišljeno, Račana su optuživali za šverc, za nešto oko novca...
Potpukovnik Ivan Sabolović bio je, inače, Hrvat, ali jugoslavenske orijentacije. U jednome svom kasnijem intervjuu (post festum, u Beogradu, gdje danas živi) izjavio je da se u tajnoj akciji 13. grupa "Štakor" angažirao iz uvjerenja. Po mojim izvorima, on je sigurno bio upoznat s Mamulinim planom o preustroju JNA "Jedinstvo", ali nije poznato je li znao i za Mamulin plan o državnom udaru, koji je bio posve komplementaran s planom "Jedinstvo".
Nakon izbora 1990. i uspostave nove hrvatske države, Darko Starčević je o svojim saznanjima upoznao novoimenovanog ministra unutarnjih poslova RH Josipa Boljkovca (koji je, naravno, o svemu tome promptno izvijestio predsjednika Tuđmana). U hrvatskoj Službi državne sigurnosti (ona u novoj državi dobiva novo ime, SZUP) formirana je posebna operativna grupa koja će se baviti problemom koji će kasnije biti identificiran kao tajna vojna akcija "13. grupa Štakor". Na čelu te operativne skupine bio je, po Boljkovčevoj odluci, sam Darko Starčević, koji je negdje u ljeto 1990. "izmiješten" iz sjedišta SDS-a u Savskoj i postavljen u Centar SDS-a Zagreb, na Zrinjevcu, odakle je rukovodio akcijom. U Starčevićevoj operativnoj grupi bilo je angažirano u prvoj fazi oko 5, a u drugoj fazi oko 10 djelatnika SZUP-a
Ta je operativna skupina utvrdila veze oficira KOG-a u Maksimirskoj i identificirala njihove izvore, tj. od koga sve dobivaju obavještajne informacije, i iz kojih sve segmenata hrvatskog društva. Otkriveno je da su s vojnim kontraobavještajcima iz Maksimirske na vezi rukovoditelj Službe osiguranja u Saboru SRH Milan Grković, zajedno sa svojom suprugom Ljubicom Tintor, vrlo utjecajnom tajnicom u Izvršnom vijeću Sabora SRH; zatim bivši načelnik II. Odjela SDS-a RSUP-a SRH Branko Traživuk, kao i još neki operativci hrvatske Službe... Za Grkovića je čak ustanovljeno da je imao status rezidenta OB JNA, što znači je u Hrvatskoj imao cijelu svoju mrežu, novinare i druge djelatnike, koja je za nj prikupljala informacije, a koje je on dalje prosljeđivao OB-u KOG-a u Maksimirskoj.
Usput rečeno - kako sam doznao - potpukovnik Sabolović je imao izrazito prisan odnos s Grkovićevom suprugom Ljubicom Tintor, tajnicom u Saboru (koja, inače, nije uzela muževljevo prezime). U Banjoj Luci imali su stan u kojem su se sastajali.
S protokom vremena, donijeta je odluka da se cijeli Drugi detašman KOG RV i PVO u Maksimirskoj stavi pod operativni nadzor. To je podrazumijevalo: stvaranje suradničke mreže u njihovim (vojnim) redovima, ozvučenje prostorija, tajne pratnje... Ujedno je izvršen i tajni pretres stana potpukovnika Ivana Sabolovića, u Zagrebu.
Također su pod nadzorom bile i telefonske govornice u okruženju Drugog detašmana u Maksimirskoj. Preko tih centrala operativci Drugog detašmana kontaktirali su svoju obavještajnu mrežu.
U tajnoj pretresu, u Sabolovićevu je stanu pronađen notes u kojem je bila navedena, tj. identificirana grupa u hrvatskoj Službi državne sigurnosti i SZUP-u (Traživuk i ostali) koja je bila na vezi s KOG-om iz Maksimirske. U notesu je bio naveden točan izvorni kodni naziv grupe - 13. grupa "Štakor" - a ispod njega imena i šifrirani pseudonimi pripadnika te skupine (tj. KOG-ovih suradnika u redovima hrvatskoga SDS-a i SZUP-a).
Primjerice, pisalo je S3, a pokraj te šifre - "Branko Traživuk" (koji je u ovoj akciji također imao ulogu rezidenta, slično kao i Grković iz Sabora). Znači, on je, u KOG-u, bio izvor koji se vodio pod šifrom "S3". Isto tako, bila su navedena i imena i prezimena KOG-ovih suradnika S1 (vozač Vladimir Jadrijević), S2, S4, S5 itd. U jednome dokumentu SDS-a, koji sam ovih dana dobio na uvid, naišao sam na podatak da je KOG RV i PVO u Zagrebu imao na vezi najmanje 61 izvora, vrbovanog iz redova hrvatske Službe državne sigurnosti i SZUP-a (a, vrlo vjerojatno, i iz još nekih segmenata hrvatskog društva).
13. grupa "Štakor" - to su, dakle, bili operativci hrvatske Službe državne sigurnosti i SZUP-a koji su u ono kritično vrijeme, na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e i početkom 1990-ih, tj. uoči i za vrijeme rata u Hrvatskoj, bili na vezi s operativcima OB JNA.
- Mi smo, zapravo, otkrili jednu grupaciju, tu trinaestu - objasnio mi je jedan moj sugovornik iz operativne grupe Centra SZUP-a Zagreb. - Već samo njezino ime ukazuje na to da ih je bilo najmanje 12. A možda ih je, tko zna, bilo i 20. Ovo je bila sfera sigurnosti, ta 13. grupa. Kroz obradu te grupacije mi smo, malo-pomalo, došli i do nekih drugih grupacija, no onda se to sve strpalo pod kodno ime "Labrador", što je, naravno, diskutabilno...
Kroz obradu Drugog detašmana KOG RV i PVO u Maksimirskoj radna grupa sigurnosne službe Hrvatske otkrila je mnoge važne i zanimljive stvari.
Otkriven je, primjerice, detaljan nacrt kanalizacije grada Zagreba, sa svim punktovima i prostorijama, što upućuje na pretpostavku da su se "Štakori" namjeravali koristiti i tim, underground putovima i rutama. (Tko zna, možda su upravo i zato dobili to ime, "Štakori".)
Otkrivena je javka na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu, tj. tajno mjesto na kojem su "Štakori", tj. operativci hrvatskoga SDS-a, ostavljali obavještajne informacije pripadnicima KOG-a, kao i obrnuto (a bez njihova osobnih kontakata).
Kasnije (nakon uhićenja članova skupine) nađen je i eksploziv na tajnome mjestu na Jarunu (kao i u kupaonici, tj. kadi, Branka Traživuka, ali tek nakon što se on iselio iz svog stana u Zagrebu), što je dokaz da su "Štakori" bili obučavani i za terorističke akcije.
Otkriveno je i da je jedan od tjelohranitelja ministra obrane RH Martina Špegelja bio "labradorovac" (tj. "Štakor"). Njegov je preudonim bio "Rendžer" (radilo se o Miroslavu Brabenecu, rođenom u Sarajevu). "Štakori" su snimali sve trase kretanja Špegelja, čak i kad iz svog ureda na Tuškancu ide na WC. Cilj je bila otmica: htjelo ga se oteti, da bi mu se sudilo.
U prostorijama u Maksimirskoj (nakon pada Komande RV i PVO u Maksimirskoj, negdje u kasno ljeto ili ranu jesen 1991.) nađene su i trase kretanja političkih dužnosnika Tuđmanove vlasti.
Jedno od većih iznenađenja u razradi 13. grupe "Štakor" bilo je otkriće da su zajedno s operativcima SDS-a u toj grupi bili involvirani i Radoslav Radojčić i Slavko Malobabić, djelatnici u Stručnim službama bivšeg CK SKH. Njih su se dvojica ubrajali u najuspješnije "vrbovke" u Hrvatskoj, u to vrijeme. Vrbovala ih je tajna vojna služba - koliko se dade zaključiti, još sredinom 1980-ih, dakle upravo u ono vrijeme kad je savezni sekretar za narodnu obranu admiral Mamula, zajedno sa svojim timom, "punom parom" radio na planu preustroja JNA "Jedinstvo", kao i drugim tajnim planovima vojnog vrha s ciljem izvođenja državnog udara u SFR Jugoslaviji.
Izmiještanjem i povlačenjem Komande Drugog detašmana RV i PVO u Maksimirskoj operativna grupa sigurnosne službe Hrvatske došla je u posjed disketa, djelovodnika i drugih vrijednih materijala, iz kojih se, nakon dešifriranja, mogao iščitati popis većine pripadnika 13. grupe "Štakor". Bili su to, uz Branka Traživuka: Mile Vasiljevski, Srećko Ožegović, Milan Međed, Željko Rajnović, Zlatko Mažibrada, Slobodan Platiša, Miroslav Studen, Mane Malobabić iz MUP-a (brat Slavka Malobabića) i drugi.
Podaci iz nađenih disketa podudarali su se s već utvrđenim podacima Centra SZUP-a Zagreb.
Završivši operativno istraživanje, voditelj operativne grupe Darko Starčević sastavio je rezime i dostavio ga tadašnjem šefu hrvatske obavještajne službe Jerku Vukasu. Vukas i njegovi suradnici (među kojima je bio i njegov savjetnik Franjo Vugrinec) bili su zaprepašteni otkrićem. Nisu mogli vjerovati da je među "Štakorima" i jedan Branko Traživuk, koji je čitavo to vrijeme sjedio pored njih, u sjedištu Službe u Savskoj. U njega baš nitko nije sumnjao...
Sugovornici iz operativne grupe Centra SZUP-a Zagreb ispričali su mi:
- Nakon što je predan rezime, načelnik Centra pozvan je tek nakon sedam dana u sjedište Službe, u Savskoj. Na sastanku u sjedištu SZUP-a bili su prisutni Jerko Vukas, Franjo Vugrinec i još neki djelatnici SZUP-a. Tema razgovora bio je rezime o 13. grupi "Štakor". Vugrinec je izražavao određene sumnje u odnosu na rezime, pitavši se je li baš sve tako kako je napisano. Odgovoreno mu je protupitanjem - da li sumnja u sadržaj rezimea, na što je on odgovorio: "Papir svašta trpi" - dodavši tome: "Nisam siguran da bi Branko Traživuk to doista radio!" Na to mu je rečeno: "Ako nisi siguran, želiš li čuti snimke njegovih razgovora s potpukovnikom Sabolovićem?" Vugrinec je iznenađeno upitao: "Zar to imate?" "Naravno da imamo" - odgovoreno mu je. U Službi je postojalo pravilo da se vrpce tajno snimljenih razgovora brišu za sedam dana, ali su te snimke bile sačuvane, jer se procjenjivalo da bi moglo biti ovakvih pitanja. Vugrincu su poslane snimke i on je tada zašutio...
U čemu je bio catch? Traživuk je u svojoj komunikaciji sa Sabolovićem, osjećajući se vjerojatno presigurnim, napravio kobnu grešku: zvao je Sabolovića i na telefon, i to, štoviše, sa svog službenog telefona u Savskoj! Mislio je da mu je to najsigurnije, da se taj broj najmanje kontrolira. Nije ni pretpostavljao da su još od početka druge polovice 1990. "Štakori" pod operativnim nadzorom ustanove - hrvatske Službe državne sigurnosti - u kojoj su bili zaposleni i u kojoj su primali plaću.
Sve što se dogodilo - ili se nije dogodilo - nakon toga, spada u neku drugu priču. Stoga samo vrlo kratko i taksativno.
Vrh hrvatske Službe, u konzultaciji s vrhom hrvatske politike, donosi odluku o uhićenju "Štakora" (tzv. "labradorovaca"). Bilo je to onih dana kada su u Zagrebu zaredale prve uzbune zbog mogućih zračnih napada JNA.
Neki su "labradorovci" ("Štakori") uhapšeni (Traživuk, Ožegović, Rajnović i dr.), a neki su pobjegli (Platiša, Vasiljevski, Mažibrada i dr.).
Samo dan nakon uhićenja "Štakora", tj. nekih od njih, netko iz SZUP-a ili MUP-a RH daje Slobodnom tjedniku, tj. vlasniku i glavnom uredniku ST-a Marinku Božiću, medijsku priču (namijenjenu prvenstveno za političke potrebe) o tome kako je jedan dio tzv. grupe "Labrador" lišen slobode. Prema navodima iz knjige Josipa Manolića "Politika i domovina", i M.Božić je bio jedan od suradnika OB-a JNA.
Jedan od mojih sugovornika na ovoj temi rekao mi je:
- Prvotna je koncepcija bila da se evidentirani "Štakori" ("labradorci") vrbuju, da se upotrijebe kao izvori u našoj daljnjoj obradi ilegalne aktivnosti OB JNA, što je djelomično i učinjeno vrbovanjem nekih pripadnika 13. grupe "Štakor"... Međutim, njih su sve "digli", tj. uhapsili, a kad je materijal o tome osvanuo u Slobodnom tjedniku, bio je to signal svim drugim pripadnicima 13. grupe "Štakor" da su otkriveni, da bježe i da se sakriju...
Kasnije je došlo i do razmjene - uhićeni "labradorovci" razmijenjeni su za neke naše ljude koji su bili u srpskom zarobljeništvu.
S hrvatske strane pregovarali su Gojko Šušak (ministar obrane RH) i Josip Perković (šef SIS-a i pomoćnik ministra obrane Šuška), a sa srpske (vojne) Aleksandar Vasiljević. Pregovaralo se telefonom, u uredu poduzetnika i dugogodišnjeg aktivnog člana Židovske općine Zagreb Jakova Bienenfelda. Bienenfeld je bio na glasu kao "srbofil", otac mu je bio vojno lice (nosio je nadimak - barem su ga neki tako nazivali - "Srba Napast").
Budući da su za vrijeme pregovora bile potrgane telefonske linije između Zagreba i Beograda, uspostavljen je "bajpas" preko Mađarske.
Tijekom pregovora, Vasiljević je govorio koga hoće, a koga ne želi, od "labradorovaca", u Beogradu.
Ukupno je razmijenjeno 15-20 "Štakora" ("labradorovaca"). Najmanje jedan među njima, Željko Rajnović, odbio je ići u Beograd.
Rajnović je po povratku s te razmjene, budući da je odbio biti izručen u Beograd, vrlo brzo pušten iz zatvora na slobodu.
Radojčić (kodno ime "Ljudevit") i Malobabić (kodno ime "Kondor") nisu bili razmijenjeni, oni su pobjegli u Beograd prije uhićenja pripadnika 13. grupe "Štakor".
Nakon razmjene, dio "Štakora" uključio se u operativni rad grupe "Opera", u Zemunu, u sjedištu Odjeljenja bezbjednosti u RV i PVO, kod pukovnika Slobodana Rakočevića. Tu su se osobito istaknuli nekadašnji djelatnici Stručnih službi u CK SKH Radenko Radojčić i Slavko Malobabić. Njih su dvojica imali i zajedničku tvrtku, "Opera - orijentis", u Štrosmajerovoj ulici u Beogradu.
"Opera" je, na neki način, trebala odvući pažnju nakon razotkrivanja tzv. grupe "Labrador" od strane hrvatskih službi. Započela je s radom potkraj 1991., a završila u ožujku 1992. uhićenjima, optužnicama i suđenjima koje je inicirao general Božidar Stevanović (koji je, inače, bio odani Miloševićev čovjek).
U obračunu tvrde srpske linije i projugoslavenskih generala u JNA realizacija 13. grupe "Štakor", kao i "Opere" u Zemunu, iskorištena je za umirovljenje generala Ace Vasiljevića, kojem se stavljalo na teret da te vojne akcije nisu bile uspješne, već da su otkrivene i time kompromitirale JNA.
Na suđenju Radenku Radojčiću u Zagrebu 1994., Radojčić nije dokraja objasnio ulogu i zadatke pojedinaca u 13. grupi "Štakor", iako je za te podatke sigurno znao, kao visokorangirani suradnik vojne službe. A nije donio ni tzv. "miraz", tj. nikakav konkretni dokument, nikakav papir, ništa od arhiva. Došao je u Zagreb, u ožujku 1994., s velikim pričama, ali se na tim pričama uglavnom i ostalo.
Franjo Vugrinec je vodio istragu na način da je iskoristio segment izjave Radojčića za svojevrstan obračun sa Stankom Stojčevićem, koji ga je u drugoj polovici 1980-ih smijenio s pozicije načelnika Centra SDS-a Zagreb.
Stojčeviću se u izjavi imputiralo da je suradnik vojne službe, jer je imao kontakte sa šefom Službe 5. armijske oblasti (što je, međutim, bio normalni djelokrug njegovih poslova kao predsjednika hrvatske Partije).
Razmjenom pripadnika 13. grupe "Štakor" ta operacija se, na određen način, smatrala završenom. Međutim, do danas nisu otkriveni svi pripadnici 13. grupe "Štakor", kao i drugih grupa koje je OB JNA držala na vezi, pa je zbog toga to i do danas ostao jedan veliki, nikada dokraja razjašnjeni misterij.
Nisu se upotrijebila sva saznanja i dokazi do kojih se došlo kroz obradu i istraživanje 13. grupe "Štakor".