Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Istina bez ljubavi uništava, dijeli i razara
Svoj posljednji susret s piscem, povjesničarom umjetnosti i akademikom SANU Dejanom Medakovićem imao sam u subotu 14. juna 2008. Kod njega, u njegovu stanu, u Krunskoj 15. Tu smo se redovito sastajali još od oktobra 2006., kada sam i operativno počeo sa svojim beogradskim istraživanjima na temu "Raspad Jugoslavije".
Gledam u svom rokovniku iz 2008. kada sam prije toga bio zadnji put kod Dejana. Bilo je to u subotu 17. maja 2008. U međuvremenu, Dejan se bio teško razbolio, morao je u bolnicu. Nagovijestio mi je da još neće dugo, da mu organizam ubrzano otkazuje, da se polako već oprašta sa svijetom. Svejedno, nastavili smo kovati neke velike planove. Prvo, da ćemo napokon od A do Ž pregledati sve njegove obiteljske albume (pa i tzv. "badijski album", s fotografijama snimljenim za njegova četverogodišnjeg školovanja, od 1933. do 1937., u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na otočiću Badiji kraj Korčule) i da ćemo, tijekom ljeta, napraviti izlet u Sremske Karlovce, gdje je on, Dejan, odmah nakon svoje badijske etape, od 1937. do 1941., pohađao višu gimnaziju, u čuvenoj sremskokarlovačkoj gimnaziji - zajedno sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom, Žikom Stojkovićem i ostalima.
Dio toga smo čak i ostvarili. Mislim na ovo prvo, razgledavanje "badijskog albuma" (i još nekih). Upravo na tom našem posljednjem susretu i razgovoru, 14. juna 2008., Dejan mi je ushićeno, pun zanosa i nostalgije, pokazivao te njegove (i njegovih badijskih profesora) prastare fotografije, nastale u njegovu najosjetljivijem, pubertetskom i ranom adolescenstskom razdoblju, kad je imao između 12 i 16 godina. I stalno mi je ponavljao kako je on - tzv. "srpski nacionalist" (u vrijeme nastajanja Memoranduma SANU bio je generalni sekretar SANU i jedan od članova Komisije za izradu Memoranduma) - iznimno ponosan na svoj katolički odgoj. To jest, na odgoj koji je imao kod dalmatinskih fratara, na Badiji. Uz ostalo, rekao mi je (sve smo naše razgovore uredno snimali na diktafon):
"Tko god je dobio taj katolički pečat - a ja sam ga dobio, dakle ne govorim napamet - ne može ga se odreći nikada. Ja nikada ne bih mogao da se odreknem uticaja koji su na mene imali franjevci. Sačuvao sam jednu poetiku tog (franjevačkog - op. aut.) reda, te žrtve.... Reče meni jednom gvardijan iz Kotora, iz Sv. Klare, fra Vlašić: 'Dejane, doći ću ti u Beograd.' Ja kažem: 'Slušaj, nemoj da se šališ, pa da mi dođeš u civilu. Ti moraš doći u habitu sv. Franje, nemoj se odreći habita sv. Franje!' Ja, dakle, zahtevam od njega, u komunizmu, u Titovo vreme, da k meni dođe u habitu. Ha-ha-ha..."
Dejan se gorko nasmijao kad mi je to govorio. Vidjelo se da mu nije dobro, da trpi teške bolove, da se pati, da zna da će uskoro umrijeti. Na trenutak, u očima mu se ukazala smrt. Zabljesnula je, u svoj svojoj stravi. Zatečeno i pomalo uplašeno, gledao sam ispred sebe živog mrtvaca. U hipu sam se mašio svog digitalnog foto-aparata i zamolio Dejana da mi pozira. Takav kakav jest. Sa smrću u očima.
Naljutio se na mene (ali blago, najblaže što je mogao). Možda prvi put, otkako smo počeli razgovarati, družiti se i prijateljevati (od našega prvog susreta, u SANU, 17. oktobra 2006.). Shvatio je da ga "eksploatiram", da sada pomalo i manipuliram njime. Da smrt u njegovim očima doživljavam kao svoj veliki istraživački trofej, koji ću jednoga dana slavodobitnički objaviti u svojoj knjizi (ili, još prije toga, u novinama). Svejedno, nije se odupirao. Nagradio me i tom gestom, i tim poklonom, pa neka mi bude. Dopustio mi je (iako nevoljko) da tu smrt u njegovu pogledu zauvijek registriram.
Već idućeg dana, u nedjelju 15. juna 2008., putovao sam sa svojim prijateljem Aleksandrom Vučićem u Malo Crniće, kod našega zajedničkog znanca Siniše Ivkovića. Bio je to naš prvi (od, dosad, ukupno tri) izleta u to i ne tako malo (kako mu ime govori) selo pokraj Požarevca, u kojem je za vrijeme Drugoga svjetskog rata odrastala mala Baca (Mira Marković, kasnija supruga Slobodana Miloševića). Tih je dana (naravno, u apsolutnoj tišini) Vučić već naveliko radio na osnivanju Srpske napredne stranke.
Tijekom vožnje, negdje na pola puta između Beograda i Malog Crnića, nazvao sam, preko svog beogradskog mobitela, Dejana Medakovića. Nešto sam ga trebao pitati ili se posavjetovati s njime, ne sjećam se sada što. Kada smo naš (možda petminutni, možda desetminutni) razgovor polako privodili kraju, Vučić me zamolio da mu na trenutak ustupim svoj mobitel, pa da i on razmijeni dvije-tri riječi s Medakovićem. On ga tada još nije poznavao, ali je imao žarku želju da ga upozna. I ja sam ih sada upoznao, ovako spontano, ad hoc i "na daljinu", preko svog mobitela, za vrijeme vožnje prema Malom Crniću.
Na kraju, dogovorili smo naš zajednički izlet, utroje, u Sremske Karlovce. Toga ljeta, 2008. - Medaković, Vučić i ja! Vučić je bio neopisivo sretan što će napokon i uživo upoznati akademika Medakovića, kojeg, kako mi je rekao, iznimno cijeni i poštuje. Kao vrsnog intelektualca, ali i kao ustrajnog borca za nacionalnu (srpsku) stvar.
A i Medaković je bio sretan (osjetio sam to u njegovu glasu) što će imati priliku upoznati Aleksandra Vučića, koji je u to vrijeme još bio generalni sekretar Srpske radikalne stranke (po hijerarhiji osoba br. 3 u toj stranci, odmah iza Vojislava Šešelja, tada haškog zatvorenika, i v.d. predsjednika SRS-a Tomislava Nikolića). Još 2007. povjerio mi je da gubi povjerenje u Tadićeve demokrate i da ga, zapravo, mnogo više impresioniraju i privlače radikali. To jest, da su upravo oni njegova politička opcija. A Vučić među njima najviše. Istodobno, zamolio me da mu prigodom mojih redovitih subotnjih dolazaka k njemu, u Krunsku 15, više ne donosim Politiku (koja mu je bivala sve manje zanimljivom i relevantnom) nego - Dinjin Svedok. (Da, tako je, Dinja, najmanje pola godine dana naklada tvog Svedoka bila je za jedan primjerak veća od uobičajene - zahvaljujući Dejanu i meni, koji sam tvoj Svedok uvijek kupovao u kiosku pored "Ruskog cara", u blizini mog beogradskog stana, i nosio mu ga onda, taksijem, u njegov stan, što je njemu, u najpoznijim danima njegova života, pričinjavalo ogromno veselje.)
Nažalost, naš (Medakovićev, Vučićev i moj) zajednički izlet u Sremske Karlovce nije se nikada ostvario. Dejan je umro samo dva tjedna nakon toga našega telefonskog razgovora - 1. jula 2008. Odnosno, samo koji dan uoči svog 86. rođendana (rođen je 7. jula 1922. u Zagrebu).
Prilikom svog prvog dolaska u Beograd poslije ljetne pauze, u četvrtak 25. septembra 2008., posjetio sam, u Dejanovu stanu u Krunskoj 15, Dejanovu suprugu, sada udovicu, Veru (djevojačko prezime Veljkov), nekada poznatu beogradsku pijanisticu. Malo smo popričali, razgledali neke Dejanove slike i sačuvane omiljene predmete, a onda me gđa Vera zamolila da učinim nešto za pokoj Dejanovoj duši.
Donijela je bocu na čijem je dnu bilo samo nekoliko kapi rakije. Odlične rakije (pretpostavljam da je bila lozovača) koju je, kako mi je Dejan govorio, pravio njihov sin, poznati beogradski dirigent Pavle Medaković. Bila je to ona ista boca iz koje smo Dejan i ja pili rakiju za našega posljednjeg razgovora 14. juna 2008., kad smo pregledavali badijski i ostale foto-albume. I kada sam fotografski ovjekovječio smrt u njegovim očima.
U pravilu, tijekom naših subotnjih susreta i razgovora, u Krunskoj 15, Dejan i ja uvijek bismo popili po dvije šalice kave (remek-djelo njegove supruge Vere) i po dvije čašice rakije. Dejan zapravo zbog svoje bolesti baš i nije smio konzumirati alkohol, ali je, na neki način, "zloupotrebljavao" situaciju, tj. činjenicu da sam ja u njegovu domu, pa ako već pijem ja, što ne bi, zajedno sa mnom, pio i on (a rakija je doista bila prvorazredna).
Sada, 25. septembra 2008., gđa Vera Medaković natočila je onih nekoliko preostalih kapi rakije iz boce u čašicu i ja sam to, valjda po nekom starom srpskom (pravoslavnom) običaju, morao pred njom popiti. Nije tu, mislim, bilo tekućine ni za pola čašice. Pomolili smo se za pokoj Dejanovoj duši, a onda sam gđi Veri pokazao, na svom laptopu, onu Dejanovu fotografiju, iz 14. juna 2008., na kojoj se Dejanu ukazala smrt u očima. Vera je, vidjevši je, bila uzbuđena i potresena.
Tri dana kasnije, u nedjelju 28. septembra 2008., obišao sam, zajedno s Dejanovim sekretarom (priređivačem Dejanovih višetomnih dnevnika "Dani, sećanja") Vladom Davidovićem, Dejanov grob na Novom groblju u Beogradu. Iznenadio sam se koliko je malen i skroman. Kao da je u pitanju neki običan čovjek, a ne poznati pisac i intelektualac, usto i nekadašnji predsjednik SANU (u razdoblju 1999.-2003.).
Dejan Medaković bit će jedan od glavnih junaka moje iduće knjige "Između očaja i Krista", koju ću početi pisati ove jeseni (i koja će biti logičan nastavak knjige "Rim, a ne Beograd"). Bit će to vrlo teška i izazovna knjiga, o (krajnje kontroverznoj) povijesti odnosa i sukoba Srba i Hrvata u Jugoslaviji, tijekom (osobito druge polovice) 20. stoljeća.
Vlada Davidović me nekoliko puta upozoravao na činjenicu da je Dejan Medaković prije svega svjedok (i to bitan svjedok) događaja koje opisujem i analiziram u svojoj knjizi, a ne akter. Sada bih tu njegovu misao mogao raščlaniti na nekoliko komponenti.
Prvo, kao što sam to već detaljno opisao u svom tekstu "Siminovci" (Nedeljnik od 12. januara 2017.), Dejan Medaković je bio jedan od ključnih pripadnika intelektualne skupine ili klana "siminovci", okupljenog oko Dobrice Ćosića.
Drugo, Dejan je bio jedini siminovac rođen u Zagrebu, samim time i siminovac koji je daleko najbolje poznavao mentalitet i način razmišljanja Katoličke crkve u Hrvatskoj (glavne nacionalno-identitetne skupine u Hrvata, kojoj su siminovci, u situaciji kada je Srpska pravoslavna crkva nakon Drugoga svjetskog rata bila maksimalno oslabljena i devastirana, pokušavali koliko-toliko parirati).
Treće, Dejan je bio jedan od četvorice siminovaca koji su stupili u taj klan bježeći pred ustašama, s teritorija Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatska. Preostala tri bili su Mihiz (u trenutku kad su i Irig i Sremski Karlovci pripali NDH), Vojislav J. Đurić i Vladimir Medar.
Četvrto, Dejan je bio jedini siminovac koji u Drugome svjetskom ratu nije ni na koji način i ni u kom obliku stupio u partizane, skojevce ili komuniste. To je stalno isticao i time se iznimno ponosio, u razgovorima što smo ih vodili u razdoblju 2006.-2008.
I peto, a to je najmanje poznato (Dejan mi je o tome govorio u trenucima kad mi se najviše povjeravao): on se među siminovcima osjećao, u znatnoj mjeri, kao stranac. Stranac osobito u odnosu na Dobricu Ćosića, kao neformalnog šefa siminovaca, samim time i srpskoga nacionalnog barda br. 1. Povjerio mi je da ga siminovci - a Dobrica Ćosić među njima najviše - nikad nisu prihvatili do kraja, i to najviše zbog toga što je on po rođenju (a jednim dijelom i po mentalitetu) bio Zagrepčanin. Da baš ne kažem - "purger".
Razlika, u tom pogledu, između Dobrice Ćosića i Dejana Medakovića doista bode oči. Dobrica je rođen u najobičnijoj seoskoj kući u srpskome selu (u centralnoj Srbiji, već polako prema Kosovu) Velika Drenova, a Dejan u impozantnoj dvokatnici u najstrožem centru Zagreba, u parku Zrinjevac.
Otac Dobrice Ćosića Živojin bio je najobičniji seljak, vinogradar; a djed Dejana Medakovića, Bogdan Medaković, bogati odvjetnik i političar, koji je u razdoblju 1908.-1918. bio čak i predsjednik Hrvatskoga sabora (dapače, posljednji predsjednik Hrvatskoga sabora prije jugoslavenskog ujedinjenja 1918.).
Da bi mi što uvjerljivije ilustrirao dubinu raskola između sebe i Dobrice Ćosića, Dejan mi je u jednome od naših razgovora pročitao jednu svoju (neobjavljenu) dnevničku zabilješku, pod naslovom "Rekvijem za jedno prijateljstvo". Naravno, radilo se o (napuklom) prijateljstvu između njega i Dobrice. A nakon što ju je pročitao, izgovorio je, jedva čujno, ove riječi:
"Ja sam kriv, u Dobričinom slučaju, sigurno. Ja sam kriv što sam rođen na Zrinjevcu. To sigurno. To je moja krivica... On (Dobrica Ćosić - op. aut.) je osetio da mi ne možemo do kraja biti intimni, to je on osetio..."
Utoliko me Dejan Medaković, već kao Zagrepčanin po rođenju, prvi i najoduševljenije prihvatio, od svih mojih beogradskih sugovornika, znanaca i prijatelja, s kojima sam se upoznao i zbližio na mom projektu o raspadu Jugoslavije. Prihvatio me otprve, bez i najmanje zadrške, već u našem prvom ili drugom razgovoru, u jesen 2006.; dapače zavolio me kao svog sina (ili unuka, svejedno).
Nasuprot njemu, Dobrica Ćosić mi je pružao snažan otpor gotovo dvije godine - sve do februara 2008., kada mi se, iznenada, potpuno otvorio i povjerio mi da je još od svoje rane mladosti bio obuzet razmišljanjima o samoubojstvu. Međutim - moram to naglasiti - od onoga trenutka kad mi se Dobrica "predao", predao mi se do kraja, tako da sam od 2008. nadalje, tj. sve do svog odlaska iz Beograda, u junu 2011., često imao osjećaj da u njegovoj obitelji zauzimam upražnjeno mjesto, tj. mjesto koje je postalo prazno nakon smrti njegove supruge Božice (a koja je umrla samo godinu dana prije mog dolaska u Beograd, tj. 2005.).
Danas se prisjećam Dejana, tj. imam komunikaciju s njim, na dva načina. I u dva mjesta, odnosno u dva grada. Jedan je grad Zagreb, a drugi Beograd.
Kad prolazim Zrinjevcem, često zastanem ispred zgrade na Zrinjevcu 15 (zapadna stranka parka) i pogledam u njezino pročelje. To je ona zgrada u čijem je prizemlju dugo godina bila kavana "Lenuzzi", ranije "Splendid-ekspres" (kao takvu znaju je svi u Zagrebu). Na drugom katu zgrade skroz lijevo - tu je nekada, 1920-ih, bila Dejanova dječja soba. Točnije rečeno, tu je živio mali Dejan, zajedno sa svojim starijim bratom Srđanom.
I to je ono što često kažem svojim Zagrepčanima - da je, za razliku od nas, Dejan Medaković, jedan od glavnih beogradskih aktera moje priče o srpsko-hrvatskim odnosima i sukobima, zapravo Zagrepčanin. I to pravi, "fetivi" Zagrepčanin. Svi mi smo, manje-više, došli u Zagreb nešto kasnije, ja primjerice kao student, a Dejan je u Zagrebu rođen, on je u Zagrebu odrastao od samoga svog rođenja. Ja i mnogi moji kolege i prijatelji smo naspram Zagreba "dotepenci" (dođoši, doseljenici), a kuća u kojoj je Dejan Medaković rođen autentična je kuća njegove obitelji čak dvije generacije unatrag, ona se gradila za njegova bogatog djeda Bogdana Medakovića još u ono vrijeme (negdje potkraj 19. stoljeća) kada se gradio čitav Donji grad, danas "centar centra" grada Zagreba.
I da nije bilo Drugoga svjetskog rata, tj. Pavelićeve NDH, Dejan bi u Zagrebu ostao zauvijek. Ne bi postao Beograđaninom, pa tako ni pripadnikom Ćosićeve ekipe "siminovci".
Kad sam prikupljao materijal za svoju knjigu o raspadu Jugoslavije i srpsko-hrvatskim odnosima i sukobima, Dejan Medaković mi je povjerio da je on toliko volio Zagreb da ga nije namjeravao napustiti čak ni onda kad je, 10. aprila 1941., bila proglašena Nezavisna Država Hrvatska, sa svojim poglavnikom, vođom ustaša Antom Pavelićem. Rekao mi je da se njegov otac Đorđe jako bojao Pavelića i ustaša i da je cijelu obitelj nagovarao da što prije odu iz Zagreba kako bi sačuvali živu glavu, a da jedino on, Dejan, nije pokazivao nikakav strah i nelagodu od ustaša jer je vjerovao da njemu kao unuku bivšeg predsjednika Hrvatskog sabora Bogdana Medakovića nitko ništa ne može, imajući pritom u vidu da je taj njegov djed, Bogdan, bio poštovan i omiljen kod svih Hrvata, pa čak i onih tzv. desne političke provenijencije (kao tipičan primjer spominjao mi je frankovce, neku vrstu "mosta" ili prijelazne faze od Starčevićevih pravaša do Pavelićevih ustaša).
Presudan je, za Dejanov život i Dejanovu odluku da još 1941. emigrira iz Zagreba u Beograd, bio popis muške srednjoškolske omladine u Zagrebu na tadašnjem Sokolskom stadionu u Sveticama (blizu mjesta na kojem je danas Dinamov stadion u Maksimiru), u drugoj polovici maja 1941. Bio je to najjezovitiji događaj u Dejanovu životu, ujedno i jedna od najjezovitijih priča koju mi je ispričao bilo koji moj (beogradski) sugovornik na projektu o raspadu Jugoslavije. Detaljno ću je iznijeti, tj. prepričati, u svojoj knjizi koju imam u pripremi. Pavelić je tada, 1941., osnivao ustašku mladež pa je za početak odlučio popisati svu srednjoškolsku mladež (svršeni srednjoškolci i budući studenti) koja se toga ljeta, 1941., zatekla u Zagrebu, tj. evidentirati tko su od zagrebačke omladine Hrvati, tko Srbi, a tko Židovi.
Lako možemo sami sebe zamisliti u situaciji u kojoj se tada, u maju 1941., zatekao Dejan Medaković. Cijeli dan stojite na nogometnom stadionu načičkanom ustaškim vojnicima i dužnosnicima, vrućina je nesnosna a ne smijete popiti ni čašu vode, a onda vas, negdje u drugoj polovici dana, svrstaju u kolonu dva po dva i u toj koloni, kao da idete na smaknuće, prilazite popisivaču smještenom negdje ispod zapadne tribine (bio je to dužnosnik Sveučilišnog ustaškog stožera na čijem je čelu bio načelnik Stožera Zdenko Blažeković) koji vam postavlja pitanja o vašem podrijetlu, vjeri i nacionalnosti. Dva su pitanja bila najvažnija: "Kako se osjećaš po vjeroispovijesti?", i "Kako se osjećaš po nacionalnosti?"
Onaj tko se izjasnio kao Hrvat/katolik, dobio je plavu cedulju; onaj tko se izjasnio kao Srbin/pravoslavan, dobio je crvenu cedulju; a onome tko se izjasnio kao Židov bila je uručena žuta cedulja.
Neki su, kako mi je Dejan detaljno ispričao, lagali pa su rekli da su Hrvati ili "polu-Hrvati", tj. da im je netko od roditelja Hrvat, odnosno katolik. Dejan je, i dalje ponosan na svog djeda Bogdana Medakovića, rekao istinu, tj. da se po vjeroispovijesti osjeća kao pravoslavan, a po nacionalnosti kao Srbin. I kao takav je dobio crvenu cedulju.
Prvi su sa Sokolskog stadiona u Sveticama - nakon izvršenog popisivanja - mogli otići vlasnici plavih cedulja, tj. Hrvati, nakon njih pušteni su Srbi, a zadnji su sa stadiona mogli otići Židovi.
Samo tri ili četiri dana kasnije, 165 židovskih mladića, koji su na popisivanju dobili žutu cedulju, bili su uhapšeni, strpani u tri vagona i otpremljeni, 30. maja 1941., u novoosnovani konc-logor u Koprivnici, smješten u prostorijama napuštene tvornice "Danica". Kraj Drugoga svjetskog rata od tih 165 Židova živa su ostala samo trojica (i to kao partizani).
Taj je događaj 19-godišnji Dejan Medaković doživio vrlo bolno i stresno, nakon toga ni za njega više nije bilo dvojbe da što prije treba otići iz ustaškog Zagreba, kako bi spasio svoj život (i živote članova svoje obitelji). Sve ostalo je legenda. Već u septembru 1941. Dejan će biti u Beogradu, zajedno sa svojim školskim kolegama i prijateljima iz sremskokarlovačke gimnazije Mihizom, Žikom Stojkovićem i ostalima. Mjesto njihovih sastajanja i okupljanja: Žikina drvena obiteljska kućica na Čuburi. Početak (pred)historijata siminovaca.
Moja, opet, druga komunikacija s Dejanom odvija se u Beogradu. Nakon što sam, u junu 2011., otkazao svoj stan u Beogradu, u Zmaj Jovinoj 2, danas (počevši od februara 2013..) redovito u Beogradu odsjedam u hotelu "Park", na početku Njegoševe. Nedjeljom, kad idem na misu, idem redovito u crkvu Krista Kralja u Krunskoj (niti pet-šest minuta daleko od hotela "Park"), koja je samo haustor ili dva udaljena od zgrade u Krunskoj 15, gdje sam se 2006.-2008. svake subote sastajao s Dejanom. Prođem pored Dejanova haustora, pomolim se za nj, a onda se za njega, tj. za njegovu dušu, pomolim i u crkvi, za vrijeme mise. I tako svaki put kad sam u Beogradu.