Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Ne znam mogu li u svog prijatelja uvrstiti nekoga koga nikada nisam uživo upoznao. Nije baš uobičajeno. Mislim, ipak, da mogu. U slučaju Žike Stojkovića - po mnogo čemu ključne osobe među Ćosićevim siminovcima - mogao bih, štoviše, napisati i knjigu.
Žika Stojković je umro (zanimljivo: na Savindan, 27. januara) 1998. Osam godina prije mog (trajnijeg) dolaska u Beograd. Nije bilo šansi da ga upoznam. Ali sam zato duži niz godina, od 2007. nadalje, praktički sve do danas, čitao i studirao njegove članke (sabrane u knjizi "Otisci", izdanje BIGZ-a iz 1996.), pomno proučavao njegova pisma, slušao o njemu napete i uzbudljive priče iz usta Dobrice Ćosića, Dejana Medakovića, Matije Bećkovića...
Danas sa Žikom imam direktnu dokumentaciju iz njegovih pisama (originalni primjerci, napisani nalivperom, danas vrhunski historiografski izvori, ali i prvorazredni kolekcionarski rarireti), što mi ih je dao, štoviše poklonio, njegov unuk Aleksa Stojković. Jedna vrlo draga osoba, po temperamentu sušta suprotnost deda Žiki, tih, skroman, samozatajan, široj javnosti nepoznati (ili manje poznati) slikar iz Beograda... Sjećam se, upoznali smo se negdje 2009. (eventualno godinu dana ranije), na osobnu preporuku Dobrice Ćosića (nazvao je telefonom iz svog stana Aleksu i rekao mu da mi se stavi na raspolaganje). Prvi susret i razgovor imali smo u jednoj kafani u blizini mog beogradskog stana, u ulici paralelnoj s "mojom", Zmaj Jovinoj (gdje smo se i kasnije nekoliko puta susretali)...
A onda mi je, već 2010., taj isti Aleksa Stojković otvorio dušu - kao da se poznajemo 20 ili 30 godina. I tada sam se definitivno uvjerio da je politička i ukupna društvena situacija u Srbiji vrlo tvrda i vrlo loša, da se "dotjeralo cara do duvara". Aleksa mi se, u povjerenju, potužio da u Srbiji bijedno živi, da sve teže i mukotrpnije spaja kraj s krajem, da mu je egzistencija ozbiljno ugrožena, da živi u strahu da neće moći podići na svijet svoju malodobnu djecu, da je vlast u Srbiji hladna i bezdušna, da svi misle samo na sebe, svoj biznis i svoje ekstra-profite, i da će on, unuk Žike Stojkovića, najvjerojatnije morati emigrirati u inozemstvo. Spominjao mi je, dapače, i neke vrlo konkretne kombinacije - mislim da su u njih ulazile Slovenija i Italija (ili Austrija, nisam siguran). Tko zna, možda je on sada upravo negdje tamo, možda njegova djeca danas u njegovu (možda podstanarskom) domu govore, umjesto srpskog, slovenski, talijanski ili njemački... Nisam ga zvao, mislim, još od 2011., ali njegov broj i dalje čuvam u svom mobitelu...
Već tada sam, kad mi je to rekao (iskreno, bolno i ponizno, kao da se obraća deda Žiki a ne meni), bio siguran da će u Srbiji relativno brzo doći do (dugoročne) promjene vlasti i da će Aleksandar Vučić uspjeti ostvariti onaj svoj veliki ideal o kojemu mi je često pričao za našega tihog, nečujnog i nevidljivog prijateljevanja u razdoblju od 2003. do 2008. (tj. od mog upoznavanja s Vučićem, u sjedištu Srpske radikalne stranke u Zemunu, do osnivanja Srpske napredne stranke, u oktobru 2008.)
Dakle, pisma Žike Stojkovića... Tu su ispred mene, tj. ispred mog laptopa na kojem pišem. Pisma Dobrici Ćosiću, Mihailu Đuriću i ostalim siminovcima (kako se će oni kasnije zvati), datirana od novembra 1945. nadalje. U njima, umnogome, leži ključ odgonetavanja srpske (i jugoslavenske) poslijeratne povijesti; ona su, rekao bih, supstrat srpske (i šire) poslijeratne historije zahvaćen "sa dna kace", ne vjerujem da postoje (osim onih Udbinih) važniji, vredniji i dragocjeniji povijesni izvori od njih... Gotovo je nevjerojatno koje je sve teme Žika Stojković (tada nadobudni mladac, student književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu i intimni prijatelj najveće srpske književnice Isidore Sekulić) u njima otvarao i obrađivao: pitanja vjere i nevjere, pitanja optimizma i pesimizma, pitanja razočaranosti, tuge, utučenosti, očajništva, otpadništva, nepomirljivosti, nepokorenosti, prkosa, protesta, pobune... Ali, isto tako, i pitanja komunizma (boljševizma), marksizma, ateizma, nacionalizma, kršćanstva, uloge Isusa Krista u domaćoj i svjetskoj povijesti...
Dejan Medaković mi je govorio kako je ideal Žike Stojkovića za vrijeme školovanja u sremskokarlovačkoj gimnaziji (1937.-1941.), ali i kasnije, bio tzv. "nemoguća sinteza" Marxa i Krista (tj. marksizma i kršćanstva), i evo, baš sada čitam, tko zna po koji put, kako se on, Žika, u svom dugačkom pismu (pravi jedan esej ili studija) odaslanom budućem pravniku i filozofu Mihailu Đuriću (pismo na sebi nema datum, ali se dade zaključiti da je napisano oko 1947.) jada kako su vladajući komunisti u Beogradu, Srbiji i Jugoslaviji, baš kao i svi drugi vlastodršci u svijetu, zastranili, kako izopačuju ideale proleterske revolucije, kako se bahate, kako voze skupe automobile i odsjedaju u najskupljim, najluksuznijim hotelima, kako posvuda opet vladaju nejednakosti i nepravde, kako se novi, komunistički sistem zasniva na privilegijama, i - piše Žika - "šta bi iko bio potrebniji do da se Isus ponovo vrati, i to onaj koji je 'izbio neprijatelje svoje', bičem ih terao iz hrama"... Bila je to Žikina parafraza one čuvene epizode iz Novog zavjeta u kojoj Isus bičem istjeruje trgovce iz jeruzalemskoga hrama (Evanđelje po Ivanu 2:13-25).
A tek Žikin rukopis (ili, bolje rečeno, škrabopis ili "svrakopis") u tim njegovim pismima... Ja to nisam mogao čitati, čak ni dijagonalno, pa sam zamolio jednu stručnjakinju (lektoricu, tako nešto) za srpski jezik iz Zagreba da mi u tome pomogne. Mučila se, jako mnogo i jako dugo, na kraju je samo parcijalno uspjela. Mnogo toga ostalo je "nedešifrirano", odnosno neprevedeno (sa Žikinog samo njemu znanog jezika ili pisma, tj. neke njegove podvarijante srpsko-ćiriličnog).
Dejan Medaković mi je o tome kazao, za jednoga od naših brojnih razgovora u Krunskoj 15: "Žika nije bio brbljivac, on je umeo da napiše. Istina, on je teško pisao, škrabao, njegovi rukopisi - to je strašno. Ja mislim da je još u štampariji trčao da nešto menja! Ali je bio hrabar..."
Slično mi je govorio i Matija Bećković, koji mi je ujedno pokušao odgovoriti i na pitanje zašto iza Žike Stojkovića nije ostalo nijedno veliko pisano djelo (kao, uostalom, ni iza Mihiza), a toliko se od njega očekivalo. Dobrica Ćosić je napisao mnogo, Dejan Medaković također, Mihailo Đurić isto tako, uostalom ni sam Matija u tom pogledu nije iznevjerio - ali od Žike je ostalo samo nekoliko (uglavnom polemičkih) članaka od kojih je ipak na kraju uspio sklepati kakvu-takvu kompilaciju (uz pomoć Vladete Jankovića), i to samo dvije godine prije svoje smrti.
Kaže meni Bećković, u našem razgovoru od 2. aprila 2009.:
"Žikin rukopis je više ličio na EKG nego na regularan rukopis. Ne verujem da bi to iko mogao da pročita... Žika je suviše bio čistunac, zato nije mogao ni da piše. Spremao je, recimo, decenijama - i mora da je imao veliki rukopis - monografiju o Isidori Sekulić. Ali on je toliko to uvrtao i upredao svaku rečenicu da je sigurno na kraju bilo nemoguće tako to ni napisati, a pogotovo, i da je napisao, čitati. Tako to obično biva s ljudima koji, kao Žika, dobiju jedan veliki značaj, i u kulturi i drugde. Onda su oni obavezni da napišu neku što važniju i veću knjigu, pa da se, zbog silne odgovornosti, ne brukaju - i na kraju ne napišu ništa!"
Što se Žikinih škrabopisa tiče, prilažem ovome svom članku neke karakteristične primjere - ulomke iz njegovih pisama D.Ćosiću i M.Đuriću, iz kasnih 1940-ih.
E sad, mogu li ja, kao Hrvat-katolik, biti prijatelj s jednim vrlo radikalnim - kako sam ga sâm ne tako davno okvalificirao - srpskim nacionalistom, kakav je bio Žika Stojković? Ne zaboravimo (o tome sam nešto napisao u svoja dva članka o siminovcima, objavljenim u Nedeljniku u januaru o.g.) da se Žika grdno zamjerio mojim sunarodnjacima-Hrvatima. Samo tri stvari da spomenem. Kao pripadnik 45. srpske divizije, bio je jedan od prvih partizana, i to Srba, koji su, 8. maja 1945., umarširali u oslobođeni Zagreb (usput rečeno, dobar dio Hrvata i danas taj čin oslobođenja smatra okupacijom) te je, prema iskazu Dejana Medakovića, meni datom 2007., bio prvi ili među prvima koji je preko zagrebačke radio-stanice, u Vlaškoj, objavio Zagrepčanima da je njihov grad, nakon 4-godišnje ustaške vladavine, napokon slobodan. Drugo, usred "Hrvatskoga proljeća" 1971. prvi je, u SR Srbiji, javno pokrenuo srpsko nacionalno pitanje - znatno prije šefa siminovaca Dobrice Ćosića. Treće, prvi je među srpskim intelektualcima počeo javno kritizirati Stepinca i Katoličku crkvu u Hrvatskoj te je, štoviše, 1979. Katoličkoj crkvi objavio i "rat" (u svom neobjavljenom, jer ga je zabranio patrijarh German, vatrenom polemičkom članku u beogradskom Pravoslavlju)...
Svejedno, Dobrica Ćosić je bio čvrsto uvjeren da bismo Žika i ja, da smo se imali prilike upoznati, postali velikim, nerazdvojnim prijateljima. I ja Dobrici vjerujem. On to nije rekao tek tako. Mene je vrlo dobro skenirao (družili smo se 5-6 godina), a sa Žikom je bio prijatelj i suradnik od 1945. pa sve do Žikine smrti. Dobrica je, štoviše, u nama dvojici našao puno toga zajedničkog, a i ja sam tako osjećam, nakon dugogodišnjeg proučavanja Žikine riječi i djela. Uostalom, suprotnosti se uvijek privlače - kažu mnogi (iako bi to bila previše banalna interpretacija pretpostavljenoga velikog prijateljstva između Žike i mene).
Ja bih se ovdje ipak radije poslužio jednim drugim primjerom/argumentom, a to je iskaz uglednoga zagrebačkog teoretičara književnosti i krležologa (jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca svih vremena) Stanka Lasića iz 1989. Riječ je o njegovoj knjizi "O moralnoj strukturi i totalitarnoj svijesti", koja je, inače, bila drugi tom njegove šestosveščane studije (mnogi je smatraju njegovim životnim djelom) pod nazivom "Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži".
Lasić u toj svojoj knjizi piše, bez mnogo ustručavanja: "Ja nisam bio tako lucidan kao Živorad Stojković" - pa onda objašnjava kako je Žika već 1951. prihvatio Đilasov poziv književnicima da uđu u tzv. 'otvorenu diskusiju' napisavši spis 'O jednom ćutanju u književnosti' koji je na kraju bio ožigosan i zabranjen. Glavna Lasićeva pohvala na Stojkovićev račun sastoji se u tome što je Žika - citiram Lasića - "za punih deset godina anticipirao Đilasov razvoj", i to tako što je u svom (zabranjenom) spisu "izrekao riječi do kojih će Đilas polako dolaziti, rušeći, pretežno u samoći zatvorske ćelije, svoje iluzije i predrasude". A riječi su, po Lasiću, "bile vrlo jednostavne, izrazile su misao koja je postala bitnom idejom za čitav kasniji proces jugoslavenske liberalizacije: sloboda ne može biti oktroirana, nego samo izborena; tek izborena, sloboda jest prava sloboda, sloboda bez granica, ukratko: sloboda".
Lasić, pretpostavljam, nije bio ni svjestan kakvu je veliku i značajnu misao napisao. Iz svojih razgovora s Ćosićem i Medakovićem došao sam do uvjerenja (ili do spoznaje) da je sloboda - i to ne bilo kakva nego apsolutna, dakle najveća moguća i ničim ograničena sloboda - bila jedan od dva najveća i najvažnija ideala siminovaca. Onaj drugi (također neostvareni) ideal bio je ideal (ili utopija) o apsolutnoj jednakosti. Krajnja konzekvencija činjenice da su ta dva ideala bila, objektivno, neostvariva bio je stvaranje "očaja" kao jednog vrlo specifičnog i osebujnog, "siminovskog" pogleda na svijet i život (sin siminovca Miće Popovića, Jovan, mi je, u našim beogradskim razgovorima, detaljno objašnjavao da kategoriju "očaj" treba vrlo jasno razlikovati od pojma "očajanje"), iz kojega će se kasnije, s protokom vremena, razviti ono što će se uobičajenim i konvencionalnim političkim jezikom nazivati "srpskim nacionalizmom".
A ja u svojoj budućoj knjizi "Između očaja i Krista" idem još dalje pa izgrađujem tezu (koju ću u svom diskursu dokazati i argumentirati) da se suština sukoba između Srba i Hrvata u Jugoslaviji, tj. u 20. stoljeću, zasnivala na dva dijametralno oprečna i nespojiva shvaćanja slobode. Ideal Srba (siminovaca, ali isto tako i praksisovaca) bio je koncept apsolutne slobode, a ideal Hrvata-katolika - relativna ili tzv. usmjerena sloboda. To je najviša razina (ili najdublja dubina, kako se uzme) do koje sam došao u svom 12-godišnjem izučavanju historije srpsko-hrvatskog (ili hrvatsko-srpskog) sukoba u 20. vijeku.
U vezi s Lasićem jedna bitna napomena. Sam Lasić i Žika Stojković bili su dobri znanci ili prijatelji, ali, isto tako, i kolege (po struci i zanimanju): obojica su (neko vrijeme) bili lektori na Univerzitetu u Sorbonni, u Parizu, i to na katedri za jugoslavistiku, koju je, u vrijeme postojanja SFR Jugoslavije, osnovao francuski slavist Mišel Oben (Michel Aubin). Znači, Lasić je imao priliku upoznati Stojkovića i uživo, a ne samo preko njegovih tekstova. I sad, kad uzmem u obzir to što su njih dvojica bili kolege i prijatelji, puno bolje i sadržajnije razumijem riječi (ranije ih nisam dokraja razumio) koje mi je, u jednom pismu/razglednici iz Pariza, izrekao Stanko Lasić (s kojim sam, potkraj 1980-ih, uspio, kao novinar magazina Start, uspostaviti vrlo prisnu komunikaciju - najprije preko pisama, a onda i uživo, posjećujući ga u njegovu skromnom zagrebačkom stančiću u Savskoj).
Samo nekoliko dana (potkraj ljeta 1989.) nakon što sam u Startu objavio onaj svoj šokantan intervju s Vukom Draškovićem (zbog kojega je taj broj Starta bio privremeno, tj. preko noći, zabranjen, i to samo pet mjeseci nakon što je Start bio zabranjen zbog mog intervjua s Miroslavom Šolevićem), Lasić mi je poručio dvije stvari. Prvo, da ja u svemu ovome (u razgovoru i druženjima s najokorjelijim "srpskim nacionalistima" očito uživam; i drugo, da Srbi nisu bezveze "poludjeli". Lasić mi je, zapravo, htio reći da sigurno postoje neki čvrsti i objektivni razlozi zbog kojih su Srbi, tj. njihovi politički predstavnici, digli ustanak: najprije na Kosovu, a zatim i mnogo šire, u cijeloj Srbiji i Jugoslaviji. Danas mi je i više nego jasno da ga je u to uvjeravao, a onda i uspio uvjeriti - Žika Stojković.
E sad, kako je i zašto Žika Stojković postao lektor u Francuskoj, to je priča za sebe. O tome je nešto napisao Vladeta Janković u svom predgovoru Stojkovićevoj knjizi "Otisci 1951-1996", ali mi je to puno zanimljivije i s puno više "safta", u nekoliko naših razgovora u Krunskoj, ispričao Dejan Medaković (koji je tu Žikinu životnu avanturu promatrao iz neposredne blizine).
Problem je bio u tome što je Žika Stojković kao urednik izdavačke kuće Prosveta (u kojoj je radio od 1962.) napravio "spačku", tj. incident, zbog kojega je izgubio posao i, gotovo preko noći, ostao bez kruha. Žika je općenito bio vrlo konfliktan čovjek, to je znala cijela Srbija (mislim na javnu i političku scenu u SR Srbiji), no ovaj put je, kao što se to obično kaže, "prevršio mjeru". Zvanična interpretacija glasi da je s uredničke dužnosti u Prosveti smijenjen zbog svojih ekstremno polemičkih i kontroverznih istupa na tribini "O kulturi u socijalizmu" održanoj, u organizaciji Srpskog filozofskog društva, potkraj novembra i početkom decembra 1969. u Beogradu. A kad se, nakon izbacivanja s posla, našao na ulici, preko nekih svojih i siminovskih veza i poznanstava domogao se do pozicije lektora - i to ni manje ni više nego u Parizu. Formalno je to učinjeno (1971.) preko Saveznog zavoda za međunarodnu naučnu i nastavnu saradnju, i to zahvaljujući profesorima Mihailu Stevanoviću i Radoslavu Božoviću.
U biti, Žika Stojković je htio raditi i živjeti u Francuskoj, a sada mu se ta velika želja nekom "višom silom" ispunila. Štoviše, dobijao je lektorate u Francuskoj punih 14 studijskih godina (s nekim prekidima), i to na četiri francuska univerziteta: Pariz IV, Bordo, Tuluz i Klenmon-Feran.
Tijekom svojih beogradskih istraživanja, i to u drugoj polovici jula 2008., otišao sam u tzv. Titov arhiv na Dedinju (danas je taj Arhiv sastavni dio Arhiva Jugoslavije) da vidim, tj. istražim, što je to Žika Stojković na rečenoj tribini rekao. Našao sam - svašta.
U svojoj kritičkoj analizi naslovljenoj "Informacija sa skupa organizovanog od strane Srpskog filozofskog društva pod nazivom 'Kultura u socijalizmu' održanog 26. XI 1969. god.", tadašnji sekretar CK SK Srbije Latinka Perović svrstala je sudionike tribine u pet kategorija. Žiku Stojkovića i Borislava Mihajlovića Mihiza svrstala je u kategoriju "izraziti nacionalisti", Aleksandra Popovića u kategoriju "kominformovci", M.Životića, Zagu Pešić i N.Miloševića u kategoriju "anarholiberali", a Branu Crnčevića u kategoriju - "predstavnici grupacije iz Ježa".
U svom istupu, Žika Stojković je političku i ukupnu društvenu situaciju u SR Srbiji okarakterizirao "nemoralnom" i "nenormalnom" (najviše zbog učestalih zabrana pojedinih knjiga, listova, filmova, kazališnih predstava itd.), a osobito je burno prosvjedovao protiv zabrane kazališne predstave "Kad su cvetale tikve" po romanu Dragoslava Mihailovića. "Mi demonstriramo protiv takvog nemorala!" - zagrmio je. Okomio se i na film Veljka Bulajića "Bitka na Nerevtvi", premijeru kojega je okarakterizirao "neviđenom u Evropi, obesnom, primitivinom i rasipnom" - a koja se kao takva ("primitivna i rasipna") odigrala "istoga dana kada (zbog razornog potresa jačine 8 stupnjeva po Merkalijevoj skali - op. aut.) 1400 porodica u Banja Luci nema krova nad glavom".
Žika Stojković je usto rekao: "Živimo u vremenu ugrožavanja kulture, a ne ugrožavanja društva od kulture... Živimo u vreme poluistina, falsifikata, hipokrizije, pseudosloboda..." Uzeo je u obranu svog brata-siminovca Miću Popovića, čiji je film "Čovek iz hrastove šume" (iz 1964.) bio zabranjen, a napadan je također bio i njegov kasniji film "Delije" (iz 1968.), koji je Žika na tribini proglasio "jednim od najkrupnijih ostvarenja naše kinematografije" - i onda je tu Mićinu tragičnu sudbinu usporedio s bahaćenjima i primitivizmima na premijeri Bulajićeve "Bitke na Neretvi", filma koji "košta tolike milijarde dinara".
Žika se u svom govoru također obrušio i na hajku protiv potpisnika srpskog Predloga za razmišljanje (reakcije na Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967.), zavapivši: "Kako je kod nas ugušena ozbiljna diskusija o jeziku, najdrastičnijim merama, i šta se radi kod nas! Potpuno smo zaćutali kad govorimo o jednom nasušnom pitanju!"
Tako je, eto, tj. zahvaljujući takvom istupu (istupima) na tribini Srpskoga filozofskog društva, Žika Stojković izgubio posao, a kako je našao svoj novi, lektorski posao u Parizu, to mi je detaljno ispričao Dejan Medaković, i to ovim riječima:
"Žika je zahtevao da ide u Pariz. Ali sad pazite koja je varijanta njegovih zahteva. On od svih svojih prijatelja redom, i Luleta (Antonija Isakovića - op. aut.) i Dobrice i mene, i ne znam koga još, traži da u vlast idemo i da to zahtevamo. Ali logično je bilo da ide i on. Kažem: 'Pa Žiko, idi i ti.' 'Ne, ne, neću da ih molim!' Rekao sam mu: 'Pa znam, čoveče, ti ih ipak moliš, samo ti menjaš figuru, jednostavno ti nas isturaš... Ništa, ja ću otići, nije meni teško...' I ja sam otišao na dva mesta: u Ministarstvo inostranih poslova i kod Žike Berisavljevića, tada je on bio ministar (ministar kulture u Izvršnom vijeću SR Srbije - op. aut.), a inače budala, autonomaška. I Berisavljević je usvojio. Ne kažem da je to bila moja zasluga, možda više Dobričina, nije važno. Ali ja sam intervenisao da on to bude..."
Na moje pitanje kako to da je Žika Stojkovića dogurao do pozicije lektora na nekoliko univerziteta u Francuskoj, a nije iza sebe ostavio nijedno veliko pisano djelo, Medaković mi je odgovorio:
"Da, Žika je samo do lektora dogurao. I tu je jedna tužna priča, ja se nerado toga sećam... Mi smo svi navijali da on doktorira. A i Mihiza sam nagovarao: 'Ti bi levom rukom doktorirao! Nije problem za tebe, za druge - da.' Mihiz je bio kandidat za doktora, a Žika ne. Žika je tu bio vrlo jasan. A Mihiz je popustio. Dobrica je bio za njega, a on je imao dosta veliki uticaj, iako je dva puta omanuo..."
Dejan je ispio par kapi one izvrsne rakije koju smo nas dvojica redovito ispijali tijekom naših razgovora (po dvije čašice u svakoj subotnjoj turi), remek-djela njegova sina Pavla Medakovića, a onda nastavio:
"Vidite, Žika je imao specifičan način pritiska, a to je da on ne traži nego to se podrazumeva da ja moram. A kad ja činim i idem čak i u SSIP, kod onoga Pavičevića, i kad mu kažem da sam bio kod njega, onda se on ljuti na mene što sam išao! To je jedna čudna igra. Ustvari, ja čekam da ti ideš jer je to tvoja dužnost da ideš, a kad ideš, ja te grdim. To su mu, tako, finese, zanimljive, neobične... Ali, pazite, Žika je bio jako dobar kao lektor. On je, recimo, okupio slaviste (na Sorbonni i drugim univerzitetima u Francuskoj - op. aut.) i predavao im je kulturu države, iako mu to nije bila obaveza. Obaveza mu je bila da ih uči gramatici i tim stvarima, da ih čisto specifične stvari lingvističkog profila uči, a on ih je učio kulturi Balkana... I organizirao im je izlete, dolazili su čak i do Ohrida, levo, desno... Dakle, bio je jedan veliki animator, kao što je bio interesantan i kao urednik. On je imao veliku hrabrost, izuzetnu hrabrost, da u trenutku kad niko ne sme da predloži u "Sto knjiga srpske književnosti" (kapitalno izdanje beogradske Srpske književne zadruge, u kojoj je Žika Stojković pet godina, od 1957. do 1962., bio sekretar, i novosadske Matice srpske - op. aut.) ovoga Slobodana Jovanovića, koji je u to vreme kriminalac, đubre, izdajnik - on, Žika, ga predlaže, i preuzima na sebe da napravi i predgovor..."
Dobrica Ćosić mi je, sa svoje strane, u našim razgovorima uzdignuo Žiku Stojkovića na razinu "našeg patrijarha" (zamjenica "naš" odnosi se, naravno, na siminovce), odnosno "našeg komesara-moralista", obrazloživši takav stav ovim argumentima:
"Svi smo mi (siminovci - op. aut.) strahovali da nas on, Žika, ne uhvati u nekakvome nečasnom poslu: da prevarimo ženu, da napravimo nekakvu švaleraciju, da negde govorimo loše i ne zastupamo svoje ubeđenje kako treba. On je bio pravi naš nadzornik - bio je jedna funkcionalna moralna savest!"
Dobrica mi je, međutim, o Žiki rekao i ovo:
"Mračan čovek je bio, na trenutke veoma mračan: mračnih osećanja, mračnih pogleda... I što je kod njega bilo karakteristično, on je mogao danima da pati, nedeljama da ćuti, da ga muči jedna bol, da u tom bolu bude odan, da živi s jednom mišlju, s jednim porazom svojim u javnom životu, ili nekim osećanjem nekog poraza, i da to primi kao svoj poraz, i da danima, danima on to istinski tako oseća... Mihiz se istutnji, izbrblja, ispriča, a Žika u sebi to kuha. Zato mu je i puklo srce. On je umro od srca."
Žikin veliki prijatelj Matija Bećković bio je takoreći svjedok Žikine smrti. U našem razgovoru u aprilu 2009., na našemu stalnom sastajalištu u kafani "Tribeca" u Ulici kralja Petra, kazao mi je:
"Lepo je umro, na Savindan, obuvajući čarape. I sedeći u svojoj stolici. On je imao slabo srce, oslabljeno srce. Njemu su nudili da izvrši bajpas, ali on nije hteo. Nego obratno: on kad god čuje taj svoj katastrofalni nalaz, još više poveća svoju aktivnost!... Vidite, on je stotinu puta napravio skandale na raznim sastancima i večerama. Poznati su bili njegovi urlici u tim prilikama. Međutim, kako počinje da se nervira i da povisuje glas, tako njemu nailaze zlatne reči na usta i onda na kraju dovodi stvar do usijanja. I što je najvažnije, posle takvih ispada svi su se osećali poraženo i popljuvano, a on je bio blažen kao beba. I ja sam ubeđen: kad bi mu tada izmerili pritisak, pritisak bi bio idealan! Za njega nije bilo efikasnijeg leka, da iz sebe istera svaku traumu, od vike i deranja! Kod njega se pritisak regulisao na taj način što je on isterao 'visoki C' - tako da bi drugima povećao pritisak, a njemu bi se sredio!"