Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Svoj prvi susret s Mićom Popovićem imao sam, sasvim neplanirano, 5. maja 1993. Toga je dana, odnosno te večeri, zasjedala, na Palama, Narodna Skupština Republike Srpske i odlučivala o sudbini Vance-Owenovog plana koji su, kao mirovni prijedlog za kraj rata u Bosni i Hercegovini, napravili specijalni izaslanici međunarodne zajednice Cyrus Vance i lord David Owen.
Bilo je to izuzetno važno, napeto i uzbudljivo zasjedanje: među ostalima, prisustvovali su mu i Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić i grčki premijer Konstantinos Micotakis. Nakon dramatične i, na trenutke, vrlo žučne rasprave, poslanici Narodne skupštine Republike Srpske su odbacili Vance-Owenov plan - iako su ih i Milošević i Ćosić uvjeravali da treba postupiti suprotno. Ključan je, koliko se sjećam, bio istup Ratka Mladića: on je nekako najeksplicitnije i najenergičnije bio protiv tog plana. Direktan prijenos te sjednice gledao sam na banjalučkoj televiziji (danas se zove RTRS, onda se zvala nešto drugačije, zaboravio sam kako). Tada sam živio u Dubravi, na istočnoj periferiji Zagreba, i mogao sam - iako na jedvite jade - hvatati signal te televizije. Slika je, naravno, bila katastrofalna, ali se, uglavnom, moglo razabrati o čemu se radi.
Na kraju prijenosa sjednice na Palama, negdje oko ponoći, banjalučka je televizija prikazala jedan domaći (srpski) film, koji me ostavio bez daha. Takvo što nikada nisam gledao, niti sam znao da postoji. Glavni junak filma (tumači ga Mija Aleksić) šumski je čovjek Maksim koji, u Drugome svjetskom ratu, surađuje s četnicima sistematski ubijajući (koljeći) partizane i suradnike partizana - da bi mu na kraju ti isti četnici došli glave. Glavni zaplet filma nastaje u trenutku kada se Maksim zaljubio u gradsku ženu, crnoberzijanku, zbog koje je, skroz pogrešno protumačivši njezinu pojavu, upetostručio posao ubojice. Ta ga je žena na kraju izdala. Shvatio sam da u tom filmu ta žena simbolizira Zapad, a šumski čovjek Maksim - autentičnu, praiskonsku, buntovničku Srbiju.
Zato je, na banjalučkoj televiziji, taj film i bio prikazan neposredno nakon sjednice na Palama, u noći od 5. na 6. maja 1993., na kojoj su poslanici Narodne Skupštine Republike Srpske rekli odlučno "ne" Zapadu, ne ponavljajući katastrofalnu grešku koju je u rečenom filmu šumski čovjek Maksim učinio prema ženi-crnoberzijanki iz grada.
Kako sam, gledajući taj film, propustio najavnu špicu - a film kao takav uspio sam snimiti na svoj VHS-rekorder - raspitivao sam se kod svojih znanaca i prijatelja o kojem se to (i o čijem filmu) radi. Na kraju mi je Slavko Goldstein, tadašnji vlasnik časopisa za promicanje liberalne demokracije Erazmus (za koji sam redovito pisao), a nekada i sam filmaš, objasnio da je riječ o filmu Miće Popovića "Čovek iz hrastove šume".
Film je prvi put bio prikazan 1964. i tadašnje su ga komunističke vlasti odmah zabranile. Cijeli svoj vijek (do ranih 1990-ih) proveo je, uglavnom, u bunkerima (uostalom, slično kao Mićin film iz 1969., "Delije").
Godine 2006. dolazim u Beograd, u svoju najveću životnu avanturu - istraživanje historije srpsko-hrvatskih odnosa i sukoba u Jugoslaviji, tj. u 20. stoljeću. Danas pokojni advokat Dragoljub Todorović, s kojim me povezao njegov suradnik i prijatelj Rajko Danilović (veliki srpski liberal iz ranih 1970-ih), poklonio mi je monografiju Dobrice Ćosića "Mića Popović, vreme, prijatelji" (iz 1988.), rekavši mi da ću iz nje puno toga doznati ne samo o Mići Popoviću nego i o ostalim tzv. siminovcima (kako ih je sam D.Ćosić nazvao u svojoj knjižici, tj. katalogu za izložbu, pod naslovom "Prizori Miće Popovića", iz 1974.).
Ubrzo nakon toga sam se upoznao i sprijateljio i s Dobricom Ćosićem, koji mi je fenomen "siminovaca" približio i protumačio, tijekom punih pet godina našeg intenzivnog sastajanja i prijateljevanja (2006-2011.), u sve tri dimenzije. Jednako kao i Dejan Medaković i svi ostali moji beogradski sugovornici.
Ključno je, međutim, bilo moje upoznavanje sa sinom Miće Popovića Jovanom, negdje početkom jeseni 2009. Jovan mi je o svom ocu Mići ispričao mnoge stvari koje nisu bile poznate ni samom Dobrici Ćosiću. A onda me, u oktobru 2010., odveo, na moju zamolbu, na Staro sajmište, s onu stranu rijeke Save (blizu Brankovog mosta, prektički preko puta današnjega Beograda na vodi) gdje je Mića Popović nekada imao atelje. I gdje je čak neko vrijeme i živio, u tamošnjoj slikarskoj koloniji (zajedno s Mihizom i ostalim siminovcima).
Za jednoga od naših razgovora, u svom privatnom stanu u višekatnici na zapadnoj strani Trga Republike (gdje je nekada živio i sam Mića, zajedno sa svojom obitelji), Jovan Popović mi je dao na uvid legendarni Mićin Ratni dnevnik, o kojem je, inače, mnogo pisao Dobrica Ćosić u svojim memoarskim tekstovima (a neke je rečenice iz tog Dnevnika često i citirao). Točnije rečeno - poklonio mi je kompletan prijepis Dnevnika, uredno otkucan na pisaćoj mašini. Pritom mi je pokazao i original Dnevnika, ispisan Mićinom rukom, te mi dopustio da neke njegove stranice presnimim pomoću svog digitalnog foto-aparata.
Ponio sam Mićin Ratni dnevnik kući, tj. u svoj beogradski stan (preuređen u istraživački ured) u Zmaj Jovinoj 2, počeo ga čitati, i onda ostao - paf. Nisam mogao vjerovati što je to Mića Popović u njemu napisao. To što sam pročitao bacilo mi je potpuno novo svjetlo kako na Miću, tako i na ostale siminovce, uključujući i jednog od najvećih Mićinih (kao i Mihizovih, Ćosićevih itd.) prijatelja - Žiku Stojkovića. Iz nekih, meni nepoznatih, razloga, taj, možda najbitniji dio Mićina Ratnog dnevnika i do danas je ostao neotkrivenom tajnom. Dobrica Ćosić ga nikada nije spominjao, ni u jednome svom tekstu.
Da bi bilo jasnije sve ovo o čemu pišem - samo nekoliko najelementarnijih natuknica o tome što je to Mića Popović uopće radio, tj. u kojoj se partizanskoj jedinici borio, u Drugome svjetskom ratu. Riječ je o čuvenoj 45. srpskoj diviziji - iz sastava Druge armije generala Koče Popovića - jedinici koja je, 8. maja 1945., negdje u prijepodnevnim satima, između 10 i 11, prva umarširala u grad Zagreb, dotadašnji glavni grad Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske. Zagrepčane i dandanas pomalo tišti i boli činjenica da su njihov grad "oslobodili" Srbi, tj. pripadnici 45. srpske divizije (a ne, primjerice, Deseti zagrebački korpus, sastavljen od Hrvata iz sjeverozapadne Hrvatske i okolice Zagreba, koji se tijekom cijeloga rata borio tu negdje, u blizini Zagreba), a ta je njihova bol, ili trauma, postala još veća kad sam prije nekoliko godina, točno na 68. obljetnicu Dana oslobođenja Zagreba, otkrio, u jednome svom tekstu napisanom za tjednik Globus, da su se među srpskim partizanima iz 45. srpske divizije nalazila i dvojica (budućih) siminovaca, tj. pripadnika klana okupljenog oko najvećeg "srpskog nacionalista" Dobrice Ćosića - Žika Stojković i Mića Popović. Žika se, štoviše, nalazio u onoj, najbržoj i najspretnijoj grupi partizana (iz 20. srpske brigade 45. srpske divizije) koji su se, prešavši rijeku Savu, prvi uspjeli probiti do zagrebačke radio-stanice (tzv. radio-krugovala, u Vlaškoj, blizu Kvaternikova trga) i objaviti Zagrepčanima, putem etera, da je njihov grad slobodan.
Smisao postojanja i cjelokupni ratni put 45. srpske divizije - od istočne Srbije preko Bosne do Zagreba, a onda i dalje prema zapadu, sve do Leibnitza u Austriji - ni danas, više od sedam desetljeća nakon svih tih događaja, nije potpuno jasan. Službena (vojna) historiografija tvrdi da u prvotno smišljenim planovima i projekcijama Generaštaba JA uopće nije bilo predviđeno da 45. srpska divizija, na svom ratnom pohodu od istoka prema zapadu, ulazi u glavni grad NDH i sudjeluje u njegovu oslobađanju, nego da se to dogodilo ad hoc, spletom niza nepredviđenih okolnosti. U dokumentima, međutim, do kojih sam ja došao tvrdi se drugačije. U originalnom ratnom dokumentu Štaba 45. srpske divizije (fotokopiju kojega čuvam u svom posjedu), pod naslovom "Vojna relacija za borbe vođene u vremenu od 7-12. maja 1945. god.", piše, uz ostalo, da su, tijekom odlučujuće ofenzive u sklopu završnih borbi za oslobođenje Jugoslavije, jedinice 45. srpske divizije "od Doboja do Zagreba (...) prešle preko 250 kilometara za 20 dana", da je "bilo dana kada su borci prelazili i po 40 km danju, odnosno noću", ali da "fizički napor borci nisu osetili, odnosno nisu hteli da osete, jer krajnji cilj im je bio - Zagreb".
Taj su dokument potpisali načelnik Štaba 45. srpske divizije potpukovnik Milan Abramović, komandant potpukovnik Rade Zorić i politkomesar 45. srpske divizije, čiji potpis na dokumentu nije dovoljno bčitak.
A drugi je bitan dokument upravo Ratni dnevnik Miće Popovića, koji mi je dao njegov sin Jovan. Zasigurno nijedan partizan iz 45. srpske divizije nije iza sebe ostavio ovako jasno, precizno, živopisno i uvjerljivo svjedočanstvo o ratnom putu te jedinice (od jeseni 1944. do kasnog proljeća 1945.), kao i o svojoj vlastitoj ulozi i doprinosu u toj jedinici, kao Mića Popović. Mića je, štoviše, u svom dnevniku napisao da je sebi uvrtio u glavu da će - citiram ga - "poginuti pred Zagrebom", fiksirajući i na taj način grad Zagreb kao glavni cilj (ili jedan od glavnih ciljeva) ratnog pohoda vojne formacije u kojoj se borio.
Mića Popović je bio mobiliziran u partizansku vojsku nakon oslobođenja Beograda, u jesen 1944. Kao talentirani slikar (doista je imao razloga biti privilegiran: nakon rata, u Titovoj Jugoslaviji, postat će jedan od najboljih slikara - ako ne i apsolutno najbolji - u Srbiji, pa i šire!) nije bio upućen na frontu nego u duboku pozadinu, u propagadni odsjek Štaba 45. srpske divizije. Međutim, sam je u jednom trenutku poželio da ga se pošalje na frontu, i to kada mu je otac Toma iz zarobljeništva u Njemačkoj poslao dopisnicu sa zagonetnom porukom: "Sunce se rađa na istoku". Mića je to protumačio da mu otac poručuje da treba ići u pravi, konkretan boj, dakako na strani partizana.
Kod Žike Stojkovića je bilo drugačije: on nije bio mobiliziran nego se u partizansku vojsku javio kao dobrovoljac, još u kasno ljeto 1944. Tada je, ujedno, došlo i do rascjepa među "Karlovčanima" (tj. među bivšim đacima sremskokarlovačke gimnazije, koji su Drugi svjetski rat provodili u okupiranom Beogradu). Žika je svom silom htio ići u partizane, Dejan Medaković i Borislav Mihajlović Mihiz su bili protiv. Smatrali su: ako se dosad nismo borili, što ćemo ići u rat sada, kada je rat ionako pri kraju. To nije moralno.
I sad kao da Svevišnji piše svoj roman: Mića i Žika - iako još ne znaju za sebe - nalaze se u istoj jedinici: u 20. srpskoj brigadi 45. srpske divizije (jednoj od tri brigade od kojih se sastojala 45. divizija)! S tom razlikom što je Žika bio u sanitetu - bio je politički komesar brigadne (ili bataljonske, po nekim izvorima) bolnice, dok se Mića, nakon što je, u januaru 1945., donio odluku da se bori s puškom u ruci, bio pravi borac-ratnik.
Od (kasnije) poznatih Beograđana, u 45. srpskoj diviziji bili su još i slikar Stojan Ćelić i glumac Mija Aleksić (da, on, glavni junak Mićina filma "Čovek iz hrastove šume" 1963.!) Za Aleksića mi je posvjedočio moj kolega, urednik Večernjih novosti Ivan Miladinović.
Dolazimo sada do onog kobnog trenutka - za Miću Popovića - kada je on bio ranjen u jednom jurišu 20. srpske brigade 45. srpske divizije. To se dogodilo 5. aprila 1945. (dakle, samo mjesec dana uoči trijumfalnog ulaska srpskih partizana u Zagreb), u bitci za brdo Straževac, blizu Gračanice, na samome početku odlučujuće ofenzive Kočine Druge armije za oslobođenje zemlje.
Miću je, kako je napisao u svom ratnom dnevniku, ranio neki ustaša. Na vrhu Straževca bili su neprijateljski bunkeri, s kojih su ustaše tukli po partizanima. U Mićinu dnevniku piše: "Ustaša je mnoge bombe pustio da se kotrljaju. I one su protrčavale tik pored mog nosa..." Jedna ga je bomba zakačila, i Mića je morao izvan stroja. U toj borbi bio je ranjen, ali smrtno, i poručnik Uroš Žižić (ili Žigić): njemu je bomba raznijela stomak.
Kao ranjenik, Mića upada u depresiju. Napisao je u svoj dnevnik: "Počelo je da me uhodi pretskazanje: poginuću. Čim se vratim u borbu... poginuću. Ili ne baš odmah... Najzad uvrteh sebi u glavu da ću poginuti pred Zagrebom..."
I tu se sada - negdje u bosanskoj pustopoljini, u prodiranju 45. srpske divizije od istoka prema zapadu - upoznaju, međusobno, Mića i Žika. Legenda kaže da je Žika "nanjušio" Miću u trenutku kad je ovaj, ležeći kao ranjenik u volovskim kolima, čitao "Brevijar estetike" talijanskog filozofa Benedetta Crocea. Kasnije će, neposredno nakon rata, negdje u rano proljeće 1946., upravo Žika dovesti Miću u Siminu 9a, ravno pred Mihiza, Dobricu Ćosića i ostale siminovce.
Ima tu, međutim, i jedna komplikacija. Žika i Mića su iz rata izašli neslavno, kao gubitnici. Obojica su došli u konflikt (konflikte) s vodećim ljudima 45. srpske divizije (komandantom, komesarom, načelnikom Štaba itd.), i to skupo platili. Žika i Mića su zagovarali asketski, čistunski partizanski moral, kakav je dominirao u prvoj polovici rata, do ljeta 1943., i to u NOB-u u Srbiji - među srbijanskim partizanima (među kojima je značajnu ulogu, kao komesar odreda, imao i Dobrica Ćosić). A potkraj rata zavladao je sasvim novi, "hijerarhizirani" moral, utemeljen na vojnim činovima, nejednakostima, hijerarhiji i privilegijama. Taj je, novi moral uvodio Josip Broz Tito, po uzoru na moral u sovjetskoj Crvenoj armiji.
Žika se sam raščinio (nakon rata imao je čin poručnika), i izbačen je iz KPJ. A Mića je čak bio uhapšen. Dana 1. decembra 1945. sproveden je u interni zatvor 20. srpske brigade 45. srpske divizije, koja je nekoliko mjeseci nakon rata bila stacionirana u Belom Manastiru, u Baranji. U samici, u koju su ga zatvorili, bilo je ekstremno hladno pa je zaradio upalu pluća. Dana 6. decembra 1945. - tako je zapisao u svoj ratni dnevnik - izmjereno mu je 40 stupnjeva Celzijevih. Nakon toga ga odvode u brigadnu bolnicu, koja se također nalazila u Belom Manastiru.
A onda, 23. decembra 1945., lijepi trenutak: Mići dolazi u posjet, u vojnu bolnicu, njegov prijatelj i dojučerašnji ratni drug Žika Stojković! Nije im, međutim, bilo dopušteno da se sastanu u četiri oka, ali su zato Mići proslijedili paket (sa slavskim kolačem) koji mu je donio Žika.
I upravo tu, u vojnoj bolnici u Belom Manastiru, na samu Staru godinu, 31. decembra 1945., Mića Popović u svoj ratni dnevnik počinje pisati svoju autobiografsku ratnu pripovijetku "Sveti Antun", koja će ubrzo prerasti u središnji i najvažniji dio njegova ratnog (bolje rečeno: zatvoreničkog) dnevnika. Završio ju je u rekordnom roku, 2. januara 1946., a posvetio ju je - Žiki Stojkoviću.
U dnevniku je napisao: "Pišem je (tu svoju autobiografsku novelu - op. aut.) isključivo za svog divnog prijatelja Žiku Stojkovića. Hteo bih da mu za praznik Nove godine poklonim jedan deo svoje duše..."
Mića je pripovijetki dao ime "Sveti Antun" zato što mu je njegova majka Dana ("inače vrlo pravoslavna i vrlo Srpkinja", kako to na početku novele napominje), još dok je bio dijete, kupila za Novu godinu u jednoj katoličkoj crkvi ikonu (zapravo kutijicu veličine oko dva centimetra, u obliku kapele sa staklenim vratancima) poznatog katoličkog sveca Svetog Antuna. Riječ je sv. Antunu Padovanskom, prvom i najvećem suradniku utemeljitelja franjevačkog reda Katoličke crkve sv. Franje Asiškoga, koji ima vrlo velik broj štovatelja i među pripadnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj, osobito u Dalmaciji (primjerice, sv. Antun je bio osobni svetac-zaštitnik i glavnog urednika zagrebačkoga Glasa Koncila i jednog od najbližih suradnika prvog biskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj kardinala Franje Kuharića, don Živka Kustića; po njemu je Živko i dobio na krštenju svoje drugo ime Ante).
Mića se s tom ikonom-kutijicom dugo godina igrao kao sa svojom najdražom igračkom, sve dok njezina krhka vratašca nije polomio. Pravu ulogu te ikone u svom životu - i to upravo za vrijeme ratnog pohoda 45. srpske divizije prema Zagrebu - Mića, međutim, otkriva na samom kraju svoje pripovijetke.
U svojoj autobiografskoj noveli "Sveti Antun" Mića Popović vrlo detaljno, studiozno i sugestivno opisuje što mu se sve dogodilo u razdoblju između ranjavanja u bici za Straževac (5. aprila 1945.) i ulaska partizana iz 45. srpske divizije u Zagreb (8. maja 1945.). Prava poslastica kako za historičara-istraživača tako i za potencijalnog biografa Miće Popovića. Uz jednu napomenu: Mića je, na početku novele, istaknuo da "u ovoj belešci (...) ima mesta, gde istinita osećanja zamenjuju istinite događaje". Nešto je, dakle, i modificirao, odnosno "fabulirao" - prepuštajući se svojim emocijama koje su ga obuzimale dok je, tužan i nemoćan, ležao u partizanskoj bolnici u Belom Manastiru, misleći pritom cijelo vrijeme na svog nerazdvojnog druga Žiku Stojkovića.
U novelici su osobito dojmljivi, upravo fantastični, opisi zauzimanja Bosanske Dubice, Sunje i Siska - na pobjedonosnom ratnom putu 45. srpske divizije, već sasvim blizu Zagreba. Primjerice, prilikom oslobađanja Bosanske Dubice, Mića je čuo svoje ratne drugove kako, u pauzi između dvije borbe, međusobno razgovaraju i jedan drugoga hrabre:
"Sve ti je ovo bitka za Zagreb."
Mića je onda sam sebi rekao, u svojim mislima:
"I ja shvatim da je ovo bitka za Zagreb, i da je, pošto već treba da se gine, bolje to učiniti tamo kao borac, nego ovde."
I baš je tu, u Bosanskoj Dubici, u blizini obale rijeke Une, na granici između budućih YU-republika Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Mića osjetio da mu je rana, koju je zadobio u napadu na Straževac, zacijelila i da je spreman vratiti se u četu. Taj je trenutak u svom dnevniku ovjekovječio ovim riječima - dajući pritom svoj vlastiti doživljaj vojnika iz 45. srpske divizije i uloge te partizanske formacije u završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije:
"Prolaze vojnici, namršteni, ćutljivi. Ni dvojica nemaju jednake uniforme. Na ponekom još uvek pantalone od grubog sukna ponete iz Srbije. I gura taj narod. Podmetnuo leđa pod tešku protivtenkovku, mitraljez, minobacač. I ide. Ne nazad, nego napred. Prošle noći zarobili smo nekoliko ustaša. Obučeni odlično, uhranjeni, podbuli od pića. Oni su cele zime jeli hleb. A naš borac iščeprkavao divlje kruške ispod snega. I eto, taj drugi ide napred. Žile nabrekle. Najednom mi dođe ovaj čovek nekako veliki, značajan po sudbinu sveta..."
Bitka za Sisak, 4. maja 1945., bila je, po Mići, "romantična". "Bila je u stilu", zapisao je Mića u svoj dnevnik, i tome dodao: "Pravo uživanje. Uskrs proslavismo u Sisku. Imalo je ruma, rakije, vina. Kad su komandovali pokret, ja sam se jedva klatio - pijan. Sa jednom stvari bio sam načisto: Sad dolazi Zagreb. I strah je ustupio mesto nečem tamnom..."
Oslobađajući Sisak, srpski su partizani, iz 45. srpske divizije, oslobodili i industrijsko predgrađe Siska, Caprag. Bio je to onaj isti Caprag u kojem je 1941. bila, neko vrijeme, zatočena (u tamošnjem koncentracionom logoru) Mihizova djevojka iz Sremskih Karlovaca Ivanka Mikić, zajedno sa svojim ocem, pravoslavnim svećenikom i katehetom u sremskokarlovačkoj gimnaziji Gligorijem Glišom Mikićem.
Idemo sada na glavni dio radnje - na ono što se Mići dogodilo dan (večer, noć) uoči ulaska 45. srpske divizije u Zagreb. To je doista bilo jedno nevjerojatno i nezaboravno iskustvo.
Bilo je popodne, ponedjeljak 7. maja 1945. Nakon jednoga malo žešćeg fajta s ustašama, domobranima i Nijemcima negdje u blizini Velike Gorice (koja je danas, praktički, predgrađe Zagreba, s jugoistočne strane), Mića se, sa svojim suborcima iz 20. srpske brigade, zatekao u jednome (više ili manje napuštenom) selu. U svom dnevniku mu ne navodi ime, no ja sam, pomoću nekih povijesnih (vojnih) izvora, rekonstruirao da je to bilo selo Kuče, neposredno kraj Velike Gorice.
Ušavši u selo, Mića je sjeo na prag jedne velike, neomalterirane kuće, s namjerom da očisti pušku i da se malo odmori. Odjedanput, vraća kuće lagano su se odškrinula i kroz njih je izvirila djevojčica od kojih četiri-pet godina. Ubrzo se na kućnom pragu pojavila i njezina majka, seljanka tridesetih godina. Nekim čudom, bila je upravo Mićin tip žene. Na prvi pogled mu se svidjela. I to jako. Ovako ju je opisao u dnevniku: "Cela ona delovala je čisto. Ima žena koje izgledaju kao da su tog momenta izašle iz kupatila. Sveže. Uvek sam ludo voleo takve žene, i sanjario o njima..."
Mića je bez riječi gledaou tu ženu, a ona u njega. Tko zna kad je Mića, kao partizan, zadnji put vidio ženu i bio, štoviše, s njom u četiri oka? Ali i ta je žena bila sama, sa svojom kćerkicom. Gazda, njezin muž, nije bio kod kuće. Tko zna je li bio u ustašama, domobranima ili u partizanima. I je li uopće još bio živ?
Odjednom, jedna je ustaška mina zasvirala nad kućom i pala kod obližnje crkve. Žena je Miću pozvala u kuću. Nešto kasnije otkrit će Mići kako se zove. Zvala se Marija, baš kao i Isusova majka. "Pa ona i nije mogla da se drukčije zove" - napisao je u svom dnevniku Mića. Bila je, naravno, Hrvatica-katolikinja...
U kući, Marija je s nevjericom odmjeravala neznanca Miću: tko je taj čovjek i što hoće? Mića ju je počeo smirivati, rekao joj je: "Vi znate da smo mi partizani?... Nemojte da se plašite! Mi nosimo slobodu..." No, onda se sam sebi učinio neuvjerljivim i pomalo smiješnim, kad je izustio riječ "sloboda", pa je rekao: "Vama su sigurno pričali da mi koljemo?!" Djevojčica je na to briznula u plač. Mića joj reče, tješeći je: "Nemoj, sekice. To je laž. Mi smo kao i vi. Patili smo pod okupacijom..." Mića onda reče Mariji:
"Ja sam Srb..."
Htio je reći da je po nacionalnosti Srbin, ali nije uspio dovršiti rečenicu jer je tik pokraj kuće pala još jedna (zasigurno ustaška, možda njemačka) mina. Eksplozija je bila strahovita, zatresla su se okna na prozoru. Kad je grunulo, djevojčica je htjela poletjeti k majci u naručje, ali to nije stigla učiniti jer ju je zadržao Mića, koji se u tom kritičnom času nalazio između nje i njezine mame. Djevojčicu je zaklonio šinjelom, ona se ispod njega sva tresla od straha...
Kad se smirilo, Marija je pozvala Miću da sjedne za stol. Dala mu je da nešto prezalogaji, vidjela je da je jako gladan. Na stol je iznijela šunku, sir, mlijeko...
Objedujući, Mića se definitivno uvjerio da želi tu ženu. Kao muškarac. Napisao je u dnevniku: "Ja ovu ženu silno želim. Zašto sam ušao u kuću? Zašto me je prožimala jeza?... Cela mi se soba okretala u glavi. Osetih vatru po obrazima. Dohvatim je (Mariju - op. aut.) iznenada i nezgrapno za ruku. Bila je hladna. I ta me hladnoća osvesti. Ispustim njenu ruku. Zatim pokušam da joj uhvatim pogled. Ona je bežala očima negde po podu..."
Ponovno je jedna ustaška mina pala blizu kuće, ovaj put mnogo bliže nego one dvije prijašnje. Tresak eksplozije bio je zaglušujući. Sa zida je pala, piše Mića u dnevniku, "Renijeva Bogorodica". Piše dalje: "Žena je pritisla glavu meni na grudi zagrlivši i mene i ćerku."
U Mići je, iz minute u minutu, rasla požuda. A ni Marija, čini se, nije bila ravnodušna. Uostalom, bili su sami samcati (ne računajući, naravno, djevojčicu)... Piše Mića dalje u nastavku:
"Stajao sam kod kreveta. Ona mi se približi s leđa i ponudi me da legnem. Dobih neodoljivu želju da je uhvatim oko pasa, da joj ljubim vrat, da se zagnjurim u njene (masivne) dojke..." Ipak, savladavao se, nije htio ispasti nasilan i grub. Osjetio je neodoljivu potrebu da Mariji objasni svoju situaciju:
"Oprostite drugarice. Ne znam šta mi je, ali vi ste tako... Ja sam vam vrlo zahvalan. Ako možete da mi oprostite. Ja nisam rđavo hteo i grubo. I samo vas molim... Ne tražim..."
Mića u svom dnevniku dalje nastavlja:
"Izgubih sasvim ravnotežu. Dođem do nje i ponovo je uhvatim za ruku. Ona pokuša da je izvuče. Zatim klonu. Prinesoh usnama njenu ruku i počeh da je mahnito ljubim. Pokušam da je obuhvatim oko bedara, ali se ona nemo i energično odupre. Ruku međutim nije trzala. I ponavljala je vrlo tiho, i u kratkim razmacima: 'Ne... ne!' Pokušam ponovo da je zagrlim. U njenom opiranju bilo je znakova da će popustiti..."
Smrklo se. Do ulaska 20. srpske brigade 45. srpske divizije preostalo je još samo nekoliko sati; najviše 12, 13 ili 14... Mića je bio svjestan da mu još nije puno preostalo. Nije valjalo propustiti ovu šansu. Rekao je Mariji:
"Marija, još neki sat ili minut... i mi se nikad više nećemo videti. Niko neće da sazna. Ja vas molim. Verujte mi... beskrajno... hteo bih vas. Znate li šta je Vojnik? Dugo smo marširali; a vi ste divni. Ne znam, tako iznenada, ali vi ste ono što sam uvek želeo (ja sam vas video u najcrnjim bitkama). Ne, nije slučajno to što vas nađoh, ima tu i nečeg sudbinskog. Vi ste možda poslednja žena, ali potpuna i raskošna!"
Dugo je pričao Mariji, "zanosno, požudno, vrelo". Marija je za to vrijeme "šumno drhtala". U jednom trenutku, pao joj šal na pod, ali ga nije ni pokušala podići. Mića nastavlja: "Ja je ponovo uhvatim oko pasa. Zatim pomerim ruku na nedra. Žena se onda potpuno priljubi uz mene. Usnama pronađoh njen goli vrat..."
Upravo u taj čas djevojčica je, iznenada, uskliknula: "Mamika!" Marija se odvojila od Miće, "ali ne naglo, nego bolno i kao da mi već je bila ljubavnica". Djevojčica je stajala kraj odškrinutih vrata i s divljenjem promatrala nebo iznad sela Kuče, išarano neprijateljskim raketama. Crvenim, zelenim, bijelim...
Kad je Marija ustajala s kreveta, Mića je malo pažljivije promotrio i onako slikarski analizirao njezin profil, "obasjan mlečnom svetlošću bele rakete", diveći se i umirući u njezinoj ljepoti. "Ličila je na jedan prekrasan portre, remek delo neuporedivog Sebastijana del Piomba", napisao je.
Ali bio je to ujedno i kraj ove prekrasne, nestvarne idile, u selu Kuče. Marija je otišla k prozoru, uzela odande stolicu i donijela je na pola puta između vrata i Miće. Bio je to njezin znak ili poruka da Mići ipak neće dati. Da je razmislila, da se osvijestila i da neće moći ispuniti Mićinu veliku, očajničku želju.
Mića je shvatio poruku. Napisao je u svoj dnevnik:
"Razumeo sam je. Istinski očajan pognem glavu u ruke..."
Razočarano i nemoćno, Mića je potonuo u polusan. A usnuli su i njegovi suborci iz 20. srpske brigade, koji su čitavo bto vrijeme sjedili u dvorištu ispred kuće. Prošao je sigurno cijeli sat...
A onda se iz dvorišta oglasio komandat bataljona. Naredio je pokret. Trebalo je slomiti još onaj zadnji otpor ustaša i Nijemaca koji su i dalje, povlačeći se prema zapadu, čuvali svoje položaje u susjednom selu Vukovini. Ako tu prepreku u predstojećem jurišu probiju, srpski će partizani imati širom otvorena vrata prema Zagrebu.
Marija je stajala pokraj Miće i drhtala "kao breza". Pomogla je Mići natovariti ranac na leđa. Mića ju je uhvatio za ruke, ispričao joj ukratko ("u tri, četiri, pet reči") cijeli svoj život i priopćio joj da je gotovo uvjeren da će u odlučujućem napadu na Zagreb - za koji sat - poginuti.
Ovako je to opisao u svom dnevniku:
"Dograbih njene ruke... Hitro i duboko osećajno kažem joj kako je za mene mnogo značila. I kolika je bila moja želja i uzbuđenje... Prisno... potpuno... svetlo. 'Ja ću, Marija, noćas poginuti. Shvatate li zašto sam toliko molio?'..."
Marija je jedva disala. Pokušavala je nešto reći, Mića se trudio da te njezine riječi poveže u neku smislenu cjelinu:
"Hoću... dođite... ti..."
Kao da mu je Marija htjela reći da ga očekuje natrag, u svojoj kući u selu Kuče, čim završi predstojeća bitka za Zagreb.
"Njeni su me prsti grčevito stezali; oslobodih se grubo", zapisao je u svoj dnevnik Mića.
Vani su se Mićini drugovi iz 20. srpske brigade već žurno prebacivali preko ograde u njivu. Krenuo je prema njima. No kad je već htio da i sam preskoči ogradu, Marija ga je stigla. Htjela mu je nešto, na rastanku, pokloniti. Da je se zauvijek, za cijeli život, sjeća.
Taj je dirljivi trenutak Mića u svom dnevniku ovjekovječio ovim riječima:
"... ona me stiže. Plačući gorko vezivaše mi konac oko vrata. Na njemu je bio mali... nije krst... nekakav predmet. Stavila ga je između mojih vrelih grudi i razdrljene košulje. Noktima smo jedno drugom usekli ruke... Za ostalima potrčah u groznici."
Lijevo od kolone srpskih partizana, u njihovu jurišu na ustaške (njemačke) položaje, jedna je raketa zaparala nebom. Mića i njegovi suborci prilijepili su se za zemlju. Netko od njih upitao je: "Ko baca rakete, neprijatelji ili naši?"
U mrkloj noći, ali obasjan kratkotrajnim bljeskom rakete, Mića je, polegnut na zemlju, uspio baciti pogled na predmetić koji je visio na koncu što mu ga je seljanka Marija, kad su se rastajali, ovjesila oko vrata. Kakvo iznenađenje, kakav blagoslov! Bila je to ona ista ikonica sv. Ante Padovanskog, velikog katoličkog sveca, prvog učitelja bogoslovije iz reda sv. Franje Asiškog, ona ista kapelica ''svetog Antuna'' sa staklenim vratašcima koju mu je njegova majka kupila dok je bio još mali i koju je on, sve dok je nije polomio, smatrao jednom od svojih najdražih igračaka.
I kakav sada oksimoron! S kršćanskim/katoličkim simbolom oko vrata, sa sv. Antom Padovanskim na svojim grudima, ''oboružan'' svetačkim likom toga legendarnog franjevca iz 13. stoljeća kojega je, među ostalima, i don Živko Ante Kustić, glavni konceptualizator (budućega) jubilejskog pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975-1984.), još u svom djetinjstvu bio izabrao za svojega vlastitog sveca-zaštitnika, i koji ga je, kako mi je to Kustić u našim zagrebačkim razgovorima ispričao, pratio i štitio cijeli život (jednako kao i njegova djeda i baku, i sve njegove dalje pretke iz Dalmacije), Mića Popović je te noći, toga jutra, sa zvijezdom petokrakom na kapi, u svojoj 20. srpskoj brigadi, u 45. srpskoj diviziji, jurišao na katolički, najkatoličkiji hrvatski grad Zagreb (tada još glavni grad Pavelićeve NDH). I u njega pobjedonosno ušao, zajedno sa Žikom Stojkovićem, prije hrvatskih partizana.
Završetak njegove autobiografske pripovijetke ''Sveti Antun'', toga Mićina sjajnog ratnog dnevnika, što ga je pisao oko Nove godine 1945. na 1946., dok je u zatočeništvu u vojnom zatvoru u Belom Manastiru čekao presudu i možda i višegodišnju zatvorsku kaznu (srećom, bio je uskoro oslobođen, zahvaljujući Titovoj amnestiji), nešto je najpotresnije što sam ikada pročitao:
Okrenuvši se s mukom na bok, izvadim iz nedara Marijin poklon; Malena kapela sa staklenim vratima. Kad je novi snop raketa osvetlio polje, otvorim vratanca: Sveti Antun. U njegovom osmehu pročitah da neću poginuti.
Ne tiče me se ko baca rakete; neprijatelj ili naši.