Sve žrtve rata
12. I 2018.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Već duži niz godina dvije posve različite hrvatske ustanove, jedna državna i jedna nevladina, paralelno (svaka za sebe) rade na utvrđivanju ukupnog broja stradalih u Domovinskom ratu u Hrvatskoj 1991.-1995. Njihov je rad sada u prilično zreloj fazi (kod jednih više, kod drugih manje) pa se polako već naziru i neki sasvim konkretni rezultati njihova istraživanja.

Država je ustanova Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, na čelu kojega je povjesničar i nekadašnji hrvatski branitelj dr. Ante Nazor. A ona nevladina - Documenta - centar za suočavanje s prošlošću, čija je voditeljica mirovna aktivistica Vesna Teršelič. Na prvi pogled čini se nemogućim da bi te dvije ustanove - i zbog svojega općeg profila i statusa, kao i zbog posve različitih metodologija svog rada - mogle doći do istih ili sličnih rezultata, no ja sam se ovih dana, kontaktirajući i s jednima i s drugima, uvjerio u suprotno.

Mislim da je to dobro i pozitivno jer je prebrojavanje, identificiranje i klasificiranje mrtvih (kao i nestalih) u ratu 1991.-1995. jedna od najkontroverznijih, najpolitiziranijih, pa i najmučnijih tema i u Hrvatskoj i šire. Ona uključuje cijeli set vrlo teških i osjetljivih pitanja i nepoznanica koje i danas, na raznim stranama, izazivaju međusobne polemike, raspiruju strasti i, nerijetko, podstiču na zlu krv: koliko je u ratu doista bilo ubijenih a koliko nestalih; koliko je ubijeno (ili nestalo) branitelja (vojnika), a koliko civila; koliko je stradalo, tj. koliko je ubijeno i nestalo Hrvata, a koliko Srba itd.

Eto, nedavno je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, u jednome televizijskom intervjju, rekao da je u ratu u Hrvatskoj 1991.-1995. nestalo više Srba nego Hrvata, i to je bilo sasvim dovoljno da se u Hrvatskoj, ali i u cijeloj regiji, zakovitla novi vihor strasti i međusobnih optuživanja: Vučić je točno ovako rekao: "Obmanjivali su Hrvate o nestalima, a mi smo izračunali da je više nestalih Srba nego Hrvata, pa kad sam to tamo rekao na inauguraciji (riječ je o inauguraciji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, početkom 2015. - op. aut.), svi su skočili na mene da sam četnik i svašta još."

Odmah da kažem na početku ovoga teksta: rezultati istraživanja (zasad preliminarni i još ne integralni) i Nazorova HMDCDR-a i Documente ne idu u prilog toj Vučićevoj izjavi.

Ali, u uvodu, najprije nekoliko riječi o načinu rada Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Documente. Odnosno, o tome koliko se te dvije ustanove međusobno razlikuju, odnosno koliko se razlikuju metode njihovih istraživanja.  

HMDCDR je državna ustanova, tj. ustanova koju je, 2004., osnovala hrvatska država. Ona se financira iz proračuna, a u svojim se istraživačkim projektima maksimalno oslanja na podatke prikupljene od pojedinih državnih tijela i ustanova, ponajprije od Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva zdravstva, DORH-a itd. Ante Nazor mi je ovako opisao početke rada HMDCDR-a:

- Naš je Centar započeo s radom 2005., što je nažalost kasno s obzirom na to da je od završetka rata bilo prošlo već 10 godina. Prvo se trebalo ekipirati, a onda započeti sređivati preuzeto gradivo "Republike Srpske Krajine" i prilagoditi se gotovo izvanrednim okolnostima u kojima je Centar radio praktički od svog osnutka, s obzirom na procese pred sudovima u Haagu. U ovome razdoblju naš Centar provodi ažuriranje, odnosno provjeru i nadopunu popisa poginulih hrvatskih branitelja i civila, koji smo prije par godina dobili od Ministarstva hrvatskih branitelja. Naime, s obzirom na dostupne podatke, bio sam uvjeren kako je popis smrtno stradalih hrvatskih branitelja i civila, odnosno smrtno stradalih osoba na slobodnom teritoriju Republike Hrvatske u Domovinskom ratu uglavnom riješeno pitanje, pa se naš Centar od samoga početka rada usredotočio na izradu popisa smrtno stradalih osoba na okupiranom području u tom razdoblju, jer smo na sređivanje i čuvanje preuzeli gradivo "Republike Srpske Krajine" koje je ostalo u Hrvatskoj nakon oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske i policije. Riječ je o više stotina tisuća stranica dokumenata, među kojima su i popisi poginulih pripadnika SVK i MUP-a RSK, kao i razna izviješća o stradanju stanovništva u samoproglašenoj "RSK", zapravo na okupiranom području RH, od 1991. do početka oslobodilačke operacije "Oluja".

Nasuprot HMDCDR-u, Documenta je nevladina ustanova, čiji projekt "Dokumentiranje ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995." financiraju ministarstva vanjskih poslova Švicarske i Norveške, Europska unija i jedna američka zaklada. Za razliku od više uredsko-institucionalnog načina rada HMDCDR-a, Documenta je više fokusirana na terenski oblik istraživanja. "Terenski rad je bitan  segment, bitno je od ljudi čuti što se dogodilo", rekoše mi u Documenti, kad sam ih prije nekoliko dana posjetio u njihovu uredu u Selskoj.

Važno je naglasiti da je sa svojim istraživačkim projektom Documenta krenula u trenutku kada se mogao steći dojam da se državne ustanove neće htjeti ili neće moći suočiti s tako delikatnim zadatkom kao što je evidentiranje ratnih žrtava u ratu u Hrvatskoj 1991.-1995. Bilo je to 2009. godine. Prije, dakle, dosta vremena. No odonda se Nazorov HMDCDR prilično zahuktao sa svojim radom (osobito u posljednje vrijeme), sada je već vrlo blizu njegova završetka i objavljivanja ukupnih i konačnih razultata, pa u Documenti ističu da bi se s njim najradije spojili. To jest, da bi povezivanje i spajanje više uredskog načina rada HMDCDR-a i više terenskog rada Documente bilo najbolje rješenje. No, Nazor mi je rekao da na to niti ne pomišlja jer sumnja ne samo u sposobnosti nego i u dobre namjere osobito vodećih ljudi Documente.

- O Documenti, odnosno o njezinu vodstvu - naglasio mi je - već sam dovoljno rekao u vremenu nakon prvostupanjske i uoči drugostupanjske presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, pa nema potrebe ponavljati se. Poštujem i podržavam svakoga tko stručno i odgovorno radi na prikupljanju podataka o smrtno stradalim osobama u Domovinskom ratu. Podsjetit ću da je Centar uvijek bio otvoren prema takvim inicijativama, što smo svojedobno pokazali i praktičnim postupcima, jer držim da pitanje smrtno stradalih i nestalih osoba ne smije biti predmet politiziranja i manipulacija. Stoga, suradnja s ovakvim vodstvom Documente nije moguća, kao ni s onim osobama koje problematici pristupaju aktivistički, zanemarujući izvore i činjenice.

U Documenti su mi objasnili da su svoje istraživanje pokrenuli po uzoru na Istraživačko-dokumentacijski centar iz Sarajeva (voditelj Mirsad Tokača), koji je 2012. napravio i objavio višesveščanu "Bosansku knjigu mrtvih", odnosno na Fond za humanitarno pravo iz Beograda, pod vodstvom Nataše Kandić, koji je priredio "Kosovsku knjigu pamćenja 1998-2000.". U tim se istraživanjima, rekoše mi, došlo do vrlo zanimljivih podataka.

Utvrđeno je da je na području bivše Jugoslavije ukupno stradalo oko 130.000 ljudi (ta brojka obuhvaća i ubijene i nestale). Neki su bili ubijeni u oružanim sukobima, a neki su bili žrtve ratnih zločina.

Što se Bosne i Hercegovine tiče, trenutačni je izračun (to se još uvijek nadopunjava) da je ukupno stradalo 95.940 ljudi, o toga 65 posto (62.013) Bošnjaka, 26 posto (24.953) Srba i 9 posto (8.403) Hrvata.

U Documenti su zasad završili sa 60 posto predviđenoga terenskog rada. Obradili su Istočnu i Zapadnu Slavoniju, Liku, Kordun i još neke krajeve, sada rade u Dalmaciji. Problem su im, kažu, financije. U početku su imali nekoliko istraživačkih timova, a sada samo tri osobe koje se bave istraživanjem. Stoga im rad teče sporije nego što su očekivali.

Nedavno su objavili konačne rezultate za Sisačko-moslavačku županiju, pri čemu su, među ostalim, koristili i podatke koje im je još 2009. dao, u ime svog Centra, upravo dr. Ante Nazor. Bilo je to u vrijeme kada su s njim bili u dobrim odnosima. Nisu mi mogli odgovoriti na pitanje kad će privesti kraju cjelokupni posao, dok Nazor predviđa da bi cijelu ovu priču njegov HMDCDR mogao završiti 2019. godine. 

Najbitnije je, međutim, sljedeće: kad sam ljudima iz Documente priopćio neke najvažnije brojke kojima, u ovome trenutku, barata dr. Nazor, u ime svog Centra, kazali su mi, bez imalo dvojbi, da je to i njihova generalna projekcija glede konačnih rezultata njihova istraživanja. Dakle, da tu, najvjerojatnije, (ipak) neće biti nekih većih odstupanja. Tu su zapravo ključna dva podatka - za kojima u hrvatskoj i široj javnosti ujedno i vlada daleko najveće zanimanje.

Prvo, da se ukupni broj stradalih u ratu u Hrvatskoj kreće između 20 i 22 tisuće. Tako u Documenti, među ostalima, procjenjuje i njezina glavna terenska istraživačica Božica Ciboci.

A drugo, da je omjer u stradanjima Hrvata i Srba tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. otprilike 2:1. To jest, da je stradalo dvostruko više Hrvata nego Srba.

U trenucima dok sam završavao ovaj tekst, Ante Nazor mi je nagovijestio da bi, kada sve provjere budu gotove, taj omjer mogao biti, otprilike, 2,3 naprama 1 (u "korist", odnosno na štetu, Hrvata).

U nastavku teksta izložit ću, u najkraćem, preliminarne rezultate istraživanja Nazorova HMDCDR-a o žrtvama rata u Hrvatskoj - onako kako mi je ih je, u razgovoru sa mnom, predstavio on sam, ravnatelj tog Centra.

Nazor me, prije svega, detaljno upoznao s kronologijom "službenih" popisa, od 2000. pa, praktički, sve do danas. Ta kronologija ima nekoliko etapa, odnosno nekoliko stupnjeva.

- Podsjetit ću vas - rekao mi je Nazor - da su prije 2005. već objavljeni prilično precizni podaci o stradanju hrvatskih branitelja i civila, čak i po županijama, odnosno pojedinim područjima ili regijama. Primjerice, prema podacima Odjela za informiranje Ministarstva zdravstva iz 2000., u Hrvatskoj je u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 25. ožujka 1999. smrtno stradalo 4737 civila.

Najviše je civila, istaknuo je Nazor, poginulo u Istočnoj Slavoniji (2587 ili 54,6 posto), potom u Zapadnoj Slavoniji (274 ili 5,78 posto), onda na zadarskome području 236 ili 4,98 posto itd.

U istom pak razdoblju, prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja (stanje iz listopada 2002.), smrtno je stradalo 8147 hrvatskih branitelja. Od toga najviše iz Vukovarsko-srijemske županije (1334 ili 16,4 posto), potom iz Zagrebačke županije (1163 ili 14,3 posto), Osječko-baranjske županije (948 ili 11,6 posto) itd.

Kada se sve to zbroji, proizlazi da je u Domovinskom ratu smrtno stradalo 12.884 hrvatskih građana na području pod kontrolom hrvatske vlasti (dakle, bez okupiranog područja). Važno je, međutim, istaknuti da u taj broj nisu bile uračunate osobe koje su se vodile kao nestale, niti smrtno stradali hrvatski građani na okupiranom području RH.

Ali onda je ratni ministar zdravstva RH dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi "Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku" (Zagreb, 2013.) naveo da je na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu, odnosno od 1991. do 1998., ukupno ubijeno i nestalo 14.154 hrvatskih branitelja i civila (6891 vojnik i 7263 civila).

Na to odstupanje - između Hebrangovih podataka i podataka koji su bili javno poznati prije objavljivanja njegove knjige - Nazor se osvrnuo ovim riječima:

- S obzirom na primjetnu razliku između broja smrtno stradalih u Hebrangovoj knjizi (14.154) i broja smrtno stradalih iz baze podataka Odjela za informatizaciju Ministarstva hrvatskih branitelja (iz 2002.), odnosno popisa Odjela za informiranje i istraživanje Medicinskog fakulteta u Zagrebu (siječanj 2000.), u Centru smo odlučili provjeriti zbog čega je tolika razlika, te nadopuniti podatke koji su nedostajali u popisu. Uz bazu podataka Medicinskog fakulteta, na temelju koje je prof. Hebrang pisao svoju knjigu, u zadnje tri godine provjerili smo više od 155 žrtvoslova i knjiga s popisima smrtno stradalih hrvatskih građana u Domovinskom ratu, te više stotina popisa i podataka koje smo prilikom održavanja predavanja i promocija izdanja našega Centra diljem Hrvatske preuzeli na terenu od lokalne uprave, ili udruga pripadnika pojedinih postrojbi ili udruga stradalnika iz Domovinskog rata. Naravno, sve dobivene podatke smo provjerili s podacima u temeljnoj bazi podataka smrtno stradalih, posebice podatke koje smo dobili u razgovorima sa sudionicima događaja, jer su oni često nepouzdani i ne mogu biti glavni izvor izrade popisa smrtno stradalih osoba.

Nazor mi je još rekao da je prilikom provjere raznih izvora primjećeno mnogo različitih podataka o istoj osobi (primjerice datum rođenja ili stradanja ili mjesto prebivališta ili okolnosti stradanja, čak i status određene osobe), pa su takve osobe posebno označene, radi dodatne provjere.

U ovome trenutku, nakon svih dosadašnjih izračuna i provjera - Nazor napominje da je to ipak samo preliminarni broj koji će se još sigurno mijenjati - u bazi podataka HMDCDR-a su imena 13.914 osoba na, uvjetno rečeno, hrvatskoj strani za koje se pretpostavlja da su smrtno stradale. Od toga su 8257 branitelja, a 5657 civila. To bi, zasada, bio generalni sukus evidentiranja i identificiranja ubijenih na slobodnom (neokupiranom) području Hrvatske, za vrijeme rata. Nazor pritom još kaže:

- Spletom okolnosti, određen broj smrtno stradalih civila nalazi se na popisu poginulih branitelja, tako da je u stvarnosti broj smrtno stradalih branitelja vjerojatno manji, a broj smrtno stradalih civila veći od onog koji se navodi u službenom popisu. Time se, ujedno, može pojasniti razlika između omjera poginulih branitelja i civila u popisima iz 2000. i 2002., ili u našoj bazi, i omjera branitelja i civila u knjizi prof. Hebranga, u kojoj se navodi veći broj smrtno stradalih civila. Tako smo primijetili da za 1232 smrtno stradala branitelja postoje izvori u kojima se oni navode i kao civili, pa bi se upravo time mogla objasniti razlika između broja civila koji su navedeni u popisu prof. Hebranga i u našoj bazi podataka.

Broju poimence navedenih smrtno stradalih hrvatskih branitelja i civila u bazi HMDCDR-a treba, međutim, pridodati i 1093 osobe koje je potkraj 2016. potraživala hrvatska strana (tzv. "nestale osobe"). Nazor o tome kaže:

- Prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja iz studenoga 2016., neriješenih slučajeva (nestali i traženje posmrtnih ostataka) bilo je 1993 (1560 civila i 433 vojnika), od toga 1093 osobe hrvatske narodnosti (428 hrvatska branitelja i 665 civila) te 900 osoba srpske narodnosti (5 vojnika i 895 civila). Gledajući po godinama, iz 1991./1992. traženo je 1212 osoba: 1051 hrvatske narodnosti (415 hrvatska branitelja i 636 civila) te 161 osoba srpske narodnosti (5 vojnika i 156 civila), a iz 1995. tražena je 781 osoba: 42 hrvatske narodnosti (13 hrvatskih branitelja i 29 civila) te 739 osoba srpske narodnosti (sve civili). Uz napomenu da određen broj nestalih osoba srpske narodnosti čine hrvatski branitelji i članovi obitelji hrvatskih branitelja, te da to što je netko prijavljen za traženje kao smrtno stradala civilna osoba ne znači da isti nije bio vojnik.

Taj broj "nestalih", koji je bio "na snazi" u studenome 2016., u međuvremenu je, međutim, smanjen na 1945. Nazor mi je to ovako obrazložio.

- Prema najnovijem stanju evidencije dobivenom od Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja na dan 3. siječnja 2018., još uvijek se traga za 1526 osoba, državljana/građana Republike Hrvatske nestalih tijekom Domovinskog rata (od kojih je 928 nasilno odvedeno i nestalo 1991./1992. godine, dok je 598 nestalo 1995. godine) te za posmrtnim ostacima 419 smrtno stradalih osoba za koje nije poznato mjesto ukopa. To znači da je tijekom 2017. godine broj neriješenih slučajeva smanjen za 48, međutim još ih nismo unijeli u bazu našeg Centra. To ćemo učiniti ovih dana, jer smo zadnje podatke o identifikaciji osam osoba dobili potkraj prosinca.

Svi se ovi dosad navedeni podaci odnose na slobodni (neokupirani) teritorij Hrvatske, tijekom Domovinskog rata. Nazorov HMDCDR je, međutim, posebno istraživao i žrtve rata na okupiranom broju Hrvatske, tj. na području samoproglašene Republike Srpske Krajine, te pritom došao do sljedećih rezultata (citiram Nazora):

- Kad je riječ o broju smrtno stradalih hrvatskih državljana/građana na okupiranom području RH od 1991. do 1995., mogu navesti da su do listopada 2017. u bazu podataka našega Centra unijeti podaci za 7204 osobe (od toga broja 873 osobe vode se kao nestale), većinom pripadnika srpskih postrojbi. U taj broj uračunato je i 524 pripadnika JNA, koji uglavnom nisu imali prebivalište u Hrvatskoj, od kojih je 395 bilo srpske narodnosti. Od ukupnoga broja, u bazi je 6127 smrtno stradalih osoba srpske narodnosti: uz spomenutih 395 pripadnika JNA, upisano je i 3086 pripadnika SVK, MUP-a RSK i srpskih paravojnih postrojbi, 1782 civila, dok za 864 poginulih osoba status nije poznat. Preostalih 1077 smrtno stradalih i nestalih osoba u bazi podataka su nesrpske narodnosti: 821 Hrvat, 78 muslimana/Bošnjaka, 25 Mađara, pet Slovaka, dva Slovenca, jedan Čeh, jedan Nijemac, jedan Rom i 140 ostalih (Albanci, Crnogorci, Makedonci...), te tri osobe nepoznate nacionalnosti. Njihova narodnosna pripadnost dijelom je određena prema imenu i prezimenu, pa je svakako još jednom treba provjeriti na temelju službenih dokumenata.

I kada sve ove podatke, koje mi je u našem razgovoru iznio Ante Nazor, zbrojimo i međusobno usporedimo, doći ćemo do (preliminarnog) zaključka, što sam ga već spomenuo u prvom dijelu ovoga teksta: da ukupan broj stradalih tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj iznosi oko 21-22 tisuće te da je pritom stradalo oko 2 ili nešto više od 2 puta više Hrvata nego Srba.

Međutim, u svemu ovome postoje još neki (bitni) upitnici. Nije još, među ostalim, točno utvrđeno koliko je od onih smrtno stradalih 5657 civila na teritoriju RH pod kontrolom hrvatske vlasti - u sadašnjoj bazi podataka HMDCDR-a - Hrvata, a koliko ljudi, građana RH, neke druge nacionalnosti, primjerice Srba. Ante Nazor mi je u našem razgovoru rekao da je oko branitelja stvar više ili manje jasna, ali da su civili najveći problem - zbog podataka koji još nedostaju.

To će, itekako složeno, pitanje Nazorov HMDCDR nastojati riješiti u idućih godinu ili nešto više dana, kompletirajući podatke koje već ima s podacima koji se nalaze u Maticama rođenih ili umrlih, odnosno u popisu stanovništva RH iz 1991. godine. Po Nazoru, to je jedini način da se točno, tj. znanstveno utvrdi nacionalna pripadnost svakog stradalog u Hrvatskoj, tijekom Domovinskog rata 1991.-1995.

Po Nazorovim riječima, bit će to finalna faza dugogodišnjeg istraživanja HMDCDR-a, koju će taj Centar obaviti u suradnji s Ministarstvom uprave i Državnim zavodom za statistiku, pod čijom ingerencijom ili u čijem se vlasništvu nalaze Matice rođenih i umrlih, odnosno rezultati popisa stanovništva iz 1991.

- Popis smrtno stradalih hrvatskih branitelja - kaže Nazor - u najvećoj je mjeri sređen, a popis civila, iako imamo okviran broj, treba još nadopuniti podacima koji nedostaju. Kada se pregledaju i posljednji relevantni izvori u kojima su podaci o smrtno stradalim osobama u Domovinskom ratu, kao što su predmeti o počinjenim zločinima čije podatke upravo provjeravamo s podacima u bazi našega Centra, moći će se pokrenuti završni "akcijski plan" s ostalim tijelima državne uprave, bez kojih popis nije moguće završiti. Primjerice, podaci koji nam nedostaju nalaze se u Maticama rođenih ili umrlih, ili u Državnom zavodu za statistiku. Razgovore o tome već smo obavili s odgovornim osobama u Ministarstvu uprave i Državnom zavodu za statistiku, pa nakon što se zadovolji potrebna pravna procedura, vjerujem da ćemo moći krenuti u završnu etapu toga procesa. Uz dodatni angažman državnih tijela, vjerujem da bi u tekućoj 2018. godini, najkasnije do sredine sljedeće godine, mogli riješiti najveći dio nepoznanica. Eventualne nepoznanice koje će ostati i nakon toga, riješit će se ciljanim odlaskom na teren.

Nažalost, nije mi ostalo dovoljno prostora da detaljnije opišem na koji način istraživači Documente nastoje doći do odgovora na pitanja koja "muče" Nazorov HMDCDR. Poveznica između njih i njega je upravo ova zadnja Nazorova rečenica - da će se eventualne nepoznanice riješiti "ciljanim odlaskom na teren".

A to je ono što oni već 9 godina rade, idući po terenu, takoreći od kuće do kuće. Dosad su intervjuirali 6890 članova obitelji i poznanika žrtava, uspjeli su prikupiti preko 26.500 dokumenata, a u svojoj bazi imaju trenutno registrirano 16.080 žrtava. Jedna od njihovih metoda je ispunjavanje upitnika o žrtvi, u koji, pored ostalih podataka, ulazi i utvrđivanje okolnosti stradanja za svaku žrtvu. Pritom se vode načelom da za svaku žrtvu mora biti najmanje tri dokaza.

Pravi test za Documentu bit će objavljivanje njihovih rezultata za Istočnu Slavoniju, s naglaskom na Vukovar. To bi moglo biti završeno, a onda i prezentirano javnosti, početkom 2019. Onda kada Nazorov Centar možda bude gotov s cijelim svojim poslom.

O lošem političkom ambijentu u Hrvatskoj i regiji oko utvrđivanja broja ratnih žrtava medijski koordinator Documente Eugen Jakovčić mi je rekao:

- Refleksija lošeg političkog ambijenta se ogleda i u gotovo nepostojećoj razmjeni informacija između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) i Tužilaštva za ratne zločine Srbije. To konkretno znači da se suđenja provode u odsutnosti optuženika. Na temelju tako donesenih pravomoćnih presuda kazne se ne izvršavaju, žrtve ne dobivaju satisfakciju a osuđenici naknadno mogu zatražiti obnovu postupka. Od 93 osobe obuhvaćene optužnicama DORH-a za ratne zločine, podignutih tijekom 2016. godine, čak devedeset optužnika nedostupno je hrvatskom pravosuđu i sudit će im se u odsutnosti. Trenutno, većina suđenja za ratne zločine koja se provode pred Županijskim sudom u Zagrebu odnose se na optuženike koji prebivaju na teritoriju Republike Srbije, pa im se sudi u odsutnosti. U pitanju su suđenja za zločine nad Hrvatima u Joševici, Novoj Drenčini, Zagrebu, Karlovcu i Jastrebarskom.