Moji BG-prijatelji (4): Borislav Mihajlović Mihiz (objavljeno u Nedeljniku)
7. XII 2017.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Lagao bih kad bih rekao da sam Borislava Mihajlovića Mihiza ikada doživljavao kao nekog naročito velikog prijatelja, tj. kao čovjeka s kojim bih se - sve kada bih to i mogao, tj. da je još bio živ kad sam, 2006., došao "za stalno" u Beograd - želio družiti i biti s njim naročito blizak i intiman. Ali ne zbog njegove ideologije ili političkih nazora, nego naprosto zbog njegove konstitucije ličnosti.

Svi su mi ga predstavljali - uza sve pohvale i komplimente izgovorene na njegov račun, odnosno njemu u korist - kao autodestruktivnog egzibicionista, kockara, ovisnika o alkoholu, ženskara, teškog ljenčugu, blefera, nerealiziranog čovjeka, latentnog samoubojicu, gotovo čak propalicu. Kad kažem "svi", mislim i na njegove najbliže prijatelje i dugogodišnje suradnike, poput Dobrice Ćosića i Dejana Medakovića.

Ćosić mi je jednom - bilo je to u našem razgovoru od 20. marta 2009.. - rekao o Mihizu:

"Mihiz je bio bestidan. Mihiz je mogao da se udvara ženi ili sestri nekoga od nas (zamjenica "nas" odnosila se na siminovce - op. aut.). On nije imao ni stid ni poštovanje. A Žika Stojković se stidio pred nama što ima ljubavnicu. To smo mi znali. I on je nju stalno nazivao samo prijateljicom. Žika se jako razlikovao od Mihiza, Žika je prezirao Mihizovo bestiđe..."

Dejan Medaković mi je pak često govorio o Mihizovoj neutaživoj strasti za kockanjem, pa mi je u jednome od naših razgovora iz 2007. ispričao i ovu istinitu anegdotu:

"Mihiz je moj školski drug i moje kumče. Ja sam ga venčao, u crkvi... Ali Mihiz je, nažalost, bio neizlečivi kockar. On je u Rovinju, on se ne okupa celu sezonu, kocka u jednoj vili zagonetnoj, napolju, i to s kim, bolje je ne znati: partner mu je bio Peko Dapčević (čuveni partizanski vojskovođa, zapovjednik Druge proleterske divizije u Drugom svjetskom ratu - op. aut.)! Nisu to male zverke... Ne znam da li je to u Rovinju bio s Pekom, ali ja sam mu zamerao: 'Kako možeš s njim, ja znam što ti misliš o njemu!' Kaže: 'Ja s njime ratujem!'... A onda ode brodom u Veneciju, i vraćaju se oni iz Venecije, i on tamo zaradi pet miliona lira na Lidu, u kockarnici. Pet miliona lira, ej! To mi je sam pričao. To je bio veliki novac, izvinite... Ali iduće nedelje on ponovo ide u Veneciju, te pare nosi sobom i gubi tih pet i pet novih miliona lira - u jednome danu, dakle, izgubi 10 miliona lira! Vraća se ko pištolj, nema ništa, ima samo za brodsku kartu. Ceo Rovinj o tome priča, legenda... Ja mu kažem: 'Pa zar ti ne znaš da je kazino institucija koja je napravljena za budale? To tebi nije jasno?' Mihiz je, vidite, sve te stvari radio na jedan egzibicionistički način...

O Mihizovoj neizlječivoj strasti za kockanjem svjedočio mi je i Dragiša Đurić Gile, jedan vrlo specifičan društveni radnik (takvih u Beogradu više nema, kao što, nažalost, nema ni ljudi poput Mihiza) koji se u svom životu oprobao na nekoliko različitih funkcija: bio je, uza sve ostalo, predsjednik Komiteta Omladine grada Beograda, predsjednik općine Čukarica, direktor Avala filma, direktor beogradskog aerodroma Surčin, prijatelj Ivana Stambolića, Stipe Šuvara, Dobrice Ćosića, pa i samoga Mihiza (i osobito njega, Mihiza). On se Mihizu, zapravo, divio, beskrajno, ali je bio svjestan i njegovih mana, nedostataka i konstantne sklonosti poroku. Rekao mi je još 2006.:

"Mihiz je bio divan, plemenit čovek, pametan, interesantno da je navijao za OFK Beograd. U Beogradu je bila podela: Partizan je bio vojni tim, Zvezda je bila na granici da bude narodni tim, a OFK Beograd je bio policijski tim, udbovski, tu su bili Srba Savić, Milisav-Misa Lukić itd. Ljudi iz srpske Udbe su stvorili OFK Beograd. Mihiz je navijao za OFK, a Duško Radović za Partizan. Mislim da se kod Mihiza strast za kockanjem javila još u detinjstvu. Uvek je voleo da igra karte. Mihiz i ja smo često igrali preferans, a s nama je igrao i novinar Politike Dragoljub Guca Trailović, muž Mire Trailović, koji je bio sjajan preferanist. Tu je uglavnom Guca pobeđivao jer je Mihiz, kako se kaže, riskirao mnogo. On je bio kockar-gubitnik, apsolutno. Ali ja sam znao koji je njegov sretni broj, kad kocka. Bio je to broj 32! Ja sam njega, vidite, kibicirao. Ja nisam kockao, ali sam gledao njega kako kocka, i video sam da on stalno igra na 32. I onda, kad sam bio na festivalu u Kanu, kad sam radio u Avala filmu, odem jedne večeri tamo u kazino i krknem na broj 32 više puta, i dobijem pare da kupim auto! Mislim da sam kupio 'citroen', taj auto zovu 'ajkula'! Stvarno sam gledao u Mihiza kao u Boga: prepametan, duhovit, zabavan, hrabar, sve što hoćete. Neponovljiva ličnost."

Latinka Perović - za razliku od Gileta, Dobrice i Dejana - nije pripadala Mihizovu krugu, ali je i ona, iako izvana i s nešto veće distance, prepoznala da je u tom njihovu društvu Mihiz po mnogo čemu glavni i neprikosnoven. I ona je, u našim razgovorima, imala dosta primjedaba na njegov račun, kazavši mi jednom prigodom, u martu 2008.:

"Mihiz je bio najinteligentniji među njima. Ali je bio dijaboličan. Suviše ih je nekako podsticao. Imao je jednu rezervu zla, pravo da vam kažem, te logoreičnosti. To su vam ti logoreični tipovi!"

Mogao bih tako nizati unedogled. I, iskreno govoreći, kad sam sve to slušao, i to godinama, od 2006. pa sve do 2011., nisam u sebi gajio neke posebne simpatije prema Mihizu. Činio mi se dalekim, nepristupačnim i stranim, toliko stranim da, ako bih i imao priliku da se s njim sretnem i popričam, ne bih imao o čemu pričati. Zapravo i bih, kako ne bih imao, ali bi mi u njegovu društvu bilo neugodno, nelagodno, osjećao bih se suvišno. Prvo, ne pušim; drugo, ne pijem (tj. ne opijam se); treće, ne kockam... A nisam ni toliko duhovit kao Mihiz, vjerojatno ni pametan kao on. A sasvim sigurno ne ni toliko šarmantan. A još manje brbljiv. Pretpostavljao sam da u razgovoru s njim ne bih mogao izdržati više od 10-15 minuta.

Kada bi me pitali za koga mi je najviše žao - među mojim beogradskim protagonistima - što ga nisam mogao upoznati živoga, Mihiza bih uvijek stavio na neko od zadnjih mjesta. A Žiku Stojkovića (osobito kada sam se definitivno uvjerio u njegovu važnost) na prvo. Prvi je (među pokojnima) bio Žika, onda, možda, Mića Popović, Mihiz tek negdje pri kraju liste. No tako je bilo samo u početku, tj. u prvim godinama, kasnije sam umnogome promijenio mišljenje. Kako sam u svojim istraživanjima sve više napredovao, tako sam sve više razlikovao bitno od nebitnoga pa sam i u Mihizovu slučaju znao lučiti važno (njegov realan doprinos tijeku srpske i regionalne povijesti u drugoj polovici 20. stoljeća) od manje važnoga ili nevažnoga (crte njegove ličnosti koje me nisu oduševljavale niti privlačile).

S današnje distance potpuno mi je jasno da je ipak on po mnogo čemu bio "predvodnik" i osoba broj jedan. A kada sam se, kao istraživač, počeo malo ozbiljnije baviti njime osobno, otkrio sam neke stvari po kojima mi je postao simpatičan i drag, i preko kojih sam se s njim po mnogo čemu mogao čak i identificirati. Najviše me k njemu približilo jedno moje otkriće iz 2010., o kojem ću nešto više reći u drugoj polovici ovoga teksta.

Evo, čisto onako taksativno, po čemu je sve Borislav Mihajlović Mihiz bio centralna ličnost među protagonistima suvremene (mislim na sredinu i drugu polovicu 20. stoljeća) srpske, kao i nešto šire, historije. Nabrojit ću samo neke činjenice.

Prvo, bio je ključna osoba među đacima Sremskokarlovačke gimnazije u razdoblju 1937.-1941., iz kojih će se kasnije iznjedriti grupa, fenomen, klan ili pokret zvan "siminovci". Dobrica Ćosić će u to društvo doći kasnije (u martu 1946.), Mihiz je tu bio od samog početka.

Dejan Medaković je bio nedvosmislen i rezolutan kada mi je, u jednome od naših brojnih razgovora što smo ih vodili u njegovu stanu u Krunskoj 15, rekao:

"U našoj karlovačkoj grupi, iz koje je sve dalje poteklo, Mihiz je bio naš 'papa', Žika Stojković naš 'dopapa', treći sam valjda bio ja, a četvrti - Voja Korać. To je bio naš 'Politbiro'. Mihiz je, dakle, bio šef toga "Politbiroa".

Drugo, Mihiz je i u Siminoj 9a bio stožerna ličnost oko koje se sve vrtjelo. Siminovci su se zapravo i okupljali upravo u njegovoj studentskoj sobi, u Siminoj, koju je dijelio s Vojom Đurićem. On je tu bio domaćin i "gazda". Dapače, njegova je bila glavna i odlučujuća kada se odlučivalo o tome tko u to (polu)zatvoreno društvo može ući, a kome vrata moraju ostati zatvorena.

Treće, upravo je preko Mihiza, u rano proljeće 1946., Dobrica Ćosić pristupio siminovcima. Da je Mihizu Ćosić bio antipatičan, on, Ćosić, nikada ne bi postao član (a kasnije i mentor) njihove ekipe. I srpska bi se povijest odvijala sasvim drugačijim smjerom nego što je to uistinu bilo.

Četvrto, dobrim dijelom zahvaljujući Mihizovim talentima, zaslugama i sposobnostima - negdje na prijelazu iz 1940-ih u 1950-te - u siminovsku će "jazbinu" ući i Antonije Lule Isaković (tada su se siminovci okupljali kod Žike Stojkovića na Čuburi), iako njemu tu po mnogo čemu nije bilo mjesta. A za daljnji tok srpske historije nije bilo nimalo svejedno je li Isaković zajedno i u istoj priči s tim ljudima ili nije. To će osobito postati značajno tijekom 1950-ih i 1960-ih, kada će siminovci početi "osvajati" srpske kulturne i znanstvene institucije - zaključno, 1970-ih i 1980-ih, sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti.

Peto, prvi eksplicitni antititoist u Siminoj 9a, i uopće u Beogradu, Srbiji i Jugoslaviji (ne računamo li, naravno, Titove ratne neprijatelje, npr. četnike ili ljotićevce) bio je upravo - Borislav Mihajlović Mihiz. "Mihiz je", rekao mi je Ćosić, "bio među nama prvi antikomunist, a kao antikomunist bio je, istovremeno, neverovatno oštar, nepravedan i pravedan, ali i banalan antitovac. On je toliko mrzeo Tita da je koristio svaki razgovor u kafani, u pijanom ili treznom stanju, da ga na sav glas ogovara."

Mihiz je ujedno prvi za Tita počeo govoriti "Broz", tretirajući ga gotovo kao stvar, a ne ljudsko biće. Nazivanje Tita riječju "Broz" postalo je u Beogradu pomodno 1980-ih, Mihiz je tako govorio još 1940-ih.

Šesto, Mihiz je najgorljivije i najkonzekventnije - gotovo do oksimorona - zastupao jedno od dva ključna načela siminovskog pogleda na svijet, a to je bila "apsolutna sloboda" (onaj drugi princip bila je "apsolutna jednakost").

Sedmo, mnoge pripovijetke, romani i druga književna djela ne bi u Srbiji bili napisani i objavljeni - barem ne u takvom (superlativnom) izdanju u kakvom ih poznajemo - da nije bilo Mihiza (kao njihova redaktora ili nešto tome sličnog). To se odnosi i na romane Dobrice Ćosića (o čemu on nikada nije rekao pravu istinu).

I tako dalje, mogao bih ovdje nanizati još mnogo toga što bi Mihizu bilo na čast. U nastavku teksta pokušat ću malo detaljnije elaborirati barem dio ovoga što sam naveo.

U sremskokarlovačkoj gimnaziji, koja je "nulti početak" srpske nacionalne priče iz doba Titove Jugoslavije i godinâ koje su joj neposredno prethodile, Mihiz je bio apsolutno najbolji učenik. Isticao se bistrinom, briljantnom memorijom (po uzoru na svog oca, iriškog svećenika Gojka Mihajlovića) i, iznad svega, govorništvom. Prognoziralo se da će postati "novi Skerlić", što je bila aluzija na vrlo popularnog srpskog književnog kritičara i povjesničara Jovana Skerlića (1877.-1914.), jednog od najvećih "sijača" jugoslavenstva (tj. srpske verzije jugoslavenstva) među Srbima na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Ali imao je i svoje naličje, o čemu mi je njegov školski drug u Sremskim Karlovcima Dejan Medaković rekao:

"Bio je drzak, volio se potući i često je, iako onako malen, mršav i žgoljav, izazivao razredne 'golijate' pa da njima dokaže tko je jači. U školi je imao autoritet i svi su ga svojatali. Meni je davao satove matematike, za novac koji bi onda prokartao. Tukao sam ga u šnapsu, jedinoj kartaškoj igri koju sam znao. Kod sremskokarlovačkog slastičara Joce Karlića, inače Hrvata po nacionalnosti, jednom je prokockao novac za upisninu i školske bilježnice - sve je do zadnjeg dinara spiskao! Morao se onda pešice vratiti u Irig k svom ocu po nove pare."

U poznim 1930-im godinama, u razdoblju koje je neumitno vodilo ka raspadu Kraljevine Jugoslavije, sremskokarlovački đaci, budući siminovci, postajali su politički sve osvješćenijima i angažiranijima (naravno, koliko su to objektivno bili u stanju kao srednjoškolci), i sami su počinjali biti (bitnim) protagonistima historije, i svi su se, netko više a netko manje, formirali kao politički ljevičari. A Mihiz je i na tom planu među svima njima prednjačio, o čemu mi je Medaković, kao svjedok iz prve ruke, rekao:

"Od svih nas - mislim na Mihiza, Žiku i mene - Mihiz je u svom političkom formiranju najviše otišao ulevo. Međutim, nikada se nije učlanio u Komunističku partiju. Kazao je: 'Ne mogu da pristupim komunistima jer su tamo, u toj organizaciji, sve sami glupani!' Što je i bilo tačno. To što je Mihiz, u svojim mlađim godinama, zagovarao bila je neka anarhistička verzija komunizma, i to na specifično sremski, mihizovsko razbarušeni i prgavi način. Jedna samozadovoljna izbirljivost. A što se njegova konkretnog političkog angažmana tiče, evo vam jednog primera. U Sremskim Karlovcima je bila vrlo aktivna partijska, tj. komunistička ćelija izvesnoga krojača Savića. I oni su nas, učenike, zvali, vabili da i mi u nju uđemo. Mihiz je išao. Bio je jedanput ili dvaput. Ali kad je trebalo da se učlani, on neće da ide. Pitam ga: 'A zašto nećeš?' Kaže: 'To su sve budale! Šta ću ja s budalama? Kakav Savić da meni soli pamet? Taj pojma nema ni u čemu!'"

Mihiz je bio središnja ličnost i kao student, u Siminoj 9a u Beogradu - barem do dolaska Dobrice Ćosića u taj otkačeni intelektualni kružok. Mnogi su svraćali u Siminu samo da vide i upoznaju to "čudo od čovjeka" i "novog Skerlića" koji se zove Mihiz. On je i preko dana najčešće ležao u svom krevetu, u svojoj studentskoj sobici, rijetko je kada sjedio, a zimi je bio pokriven debelim pokrivačem na kojem je izbušio rupe kako bi, kad polemizira (polemiziranje mu je bila jedna od najvećih strasti), mogao gestikulirati rukama. "I to je", objasnio mi je Medaković, "bio jedan vid ispoljavanja tog njegovog egzibicionizma, koji je na nepoznate ljude trebao da deluje šokantno". Jedini koji se Mihizu u Siminoj usudio oponirati, pa i gromko se izderati na njega, bio je - Žika Stojković.

A s kolikom je silinom i strašću (mladi) Mihiz zagovarao maksimalno slobodoljublje i oponiranje bilo kakvom obliku pokoravanja i neslobode najbolje će nam ilustrirati jedna istinita anegdota koju mi je 2009. ispričao Dobrica Ćosić. On mi je, zapravo, prepričao jedan duži razgovor koji se među siminovcima vodio 1952., nakon što se Ćosić, kao već afirmirani mladi profesionalni pisac (1951. objavio je svoj debitantski roman "Daleko je sunce"), usto i vrlo blizak partijskom vrhu SR Srbije, vratio sa svog prvog službenog putovanja po Zapadnoj Evropi. Vrhunac te ekskurzije bio je glavni grad visokorazvijene kapitalističke Velike Britanije - London.

Ćosić je na tom putovanju bio neka vrsta političkog komesara KUD-a "Ivo Lola Ribar", koji je imao turneju, dugu dva mjeseca, po Velikoj Britaniji, Holandiji i Belgiji. Nakon što se vratio kući, u Beograd, Ćosić je svoje dojmove s toga puta detaljno ispričao svojim najbližim suradnicima i prijateljima, uključujući, naravno, i Mihiza. Sve su bili jako radoznali kako je Dobrica doživio London i Zapadnu Evropu općenito, jer nitko od njih tada još nije bio na Zapadu.

"Naša je zajednica" - objasnio mi je Ćosić - "bila, pored svega ostaloga, i forum unutar kojega je svatko od nas, kad bi se vratio s bilo kojeg puta, do najsitnijeg detalja prepričavao šta je sve video i doživeo, i mi bismo onda svi o tome žustro raspravljali. Tako je taj naš intelektualni krug funkcionirao. I sad se ja vratim iz Londona i referišem svojim prijateljima kako sam na londonskim ulicama prvi put u životu video semafore i njihovu upotrebu u regulisanju javnog prometa. U to vreme u Beogradu semafori još nisu postojali pa je za moje prijatelje, a naročito za Mihiza, to bila prvorazredna senzacija. Pa kažem: 'Zamisli, Mihize, ti u Londonu ne možeš da pređeš ulicu kako ti hoćeš i na onome mestu koje se tebi sviđa, nego za to postoje posebno obeleženi pešački prelazi i na njima semafori, tako da ulicu možeš da pređeš samo onda kad se na semaforu upali zeleno svetlo. A kad je upaljeno crveno, prelaz je zabranjen.' Mihiz me gledao širom otvorenih očiju, nije mogao da poveruje. 'I?' - kaže on meni. 'Ništa', kažem, 'ne možeš da ideš dok je na semaforu crveno, moraš da čekaš da ti se upali zeleno. Tako semafor funkcioniše.' 'Čekaj', pita mene Mihiz sumnjičavo, 'hoćeš da kažeš da nisi prelazio ulicu tako dugo dok je na tom uređaju svetlilo crveno?' 'Nisam', kažem, 'takav je u Londonu propis, morao sam da čekam dok se na semaforu ne upali zeleno.' Mihiz onda kaže: 'Pa ti si, Dobrice, stvarno blesav čovek!' Kažem: 'Kako, misliš, blesav?' Kaže: 'Pa ko tebi može da naređuje kad možeš, a kad ne možeš da prelaziš preko ulice? Zar ti da se pokoravaš jednoj najobičnijoj lampi? O čemu to govoriš, čoveče?' Dugo Mihiza nisam mogao da ubedim da je to zaista tako i da za regulisanje javnog prometa u Londonu postoje električne naprave koje se zovu semafori. U nedoumici je vrteo glavom: 'Čekaj, Dobrice, ti to mene zezaš ili je stvarno bilo tako?' Kažem: 'Ne zezam se, Mihize, imaš tamo te semafore i ne možeš da ideš preko ulice sve dok ti semafor to ne signalizira.' Reče na kraju Mihiz: 'Ma ti si, Dobrice, najobičnija budala! Sad si me stvarno razočarao, ja to sebi nikada ne bih dopustio. Meni jedna lampa da naređuje kako ću ja da se ponašam i kako ću da se krećem po gradu? Taman posla!'"

Dobrica Ćosić mi je također posvjedočio kako je upravo zahvaljujući Mihizu u siminovsko društvo, negdje početkom 1950-ih, ušao (i to jednom zauvijek) budući veliki srpski pisac i potpredsjednik SANU Antonije Lule Isaković. Inače, prvi Isakovićevi dojmovi o njima, siminovcima, bili su krajnje poražavajući.

Ćosić se s Isakovićem upoznao još kao partizan, u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata, kada su ga demobilizirali, Isaković se posvetio političkom radu u KPJ u unutrašnjosti Srbije. Živio je i radio najprije u Jagodini, a onda u Kragujevcu, ali je često dolazio u Beograd, kako poslom tako i da posjeti svog ratnog druga Ćosića.

"Jednoga dana", ispričao mi je Dobrica, "Lule mi je doneo da pročitam njegovu početničku pripovetku 'Kukuruz'. Svidela mi se na prvo čitanje. Bila je to dramatična priča o otkupu kukuruza i poljoprivrednih proizvoda uopšte u ono vreme. Rekao bih - imanentna kritika otkupa, koliko je to mogla da bude. Jer, mi tada nismo bili generalno protiv otkupa, ali smo bili protiv terora u otkupu. Tu je temu na našim siminovskim sastancima najčešće nametao Mihiz, kao Sremac. Mihiz i ja smo naše sastanke obično i započinjali izveštajima o stanju useva. Mi kao seljaci - Mihiz i ja. On iz Iriga, ja iz Velike Drenove. Ja njemu govorim kakvo je stanje u Pomoravlju, pre svega u vinogradarstvu, a on govori kakvo je stanje u Sremu. To je strašno nerviralo Miću i Žiku, ta naša poljoprivreda, dok mi to natenane ne ispričamo i obostrano se ne obavestimo, kakva je godina, kakva će biti ona koja sledi itd. Tu smo Mihiz i ja pravili parade."

Svjestan činjenice da se u njemu krije veliki spisateljski talent, Ćosić je Isakovića odlučio predstaviti svojim prijateljima - Mihizu, Žiki, Mići i ostalima. Računao je da bi bilo vrlo korisno da se njihova zajednica proširi za takvog jednog čovjeka.

 "Lule je", reče mi Ćosić, "bio veoma boljševički nastrojen, stalno je, sa stajališta partijske linije, kritikovao moja shvatanja i opominjao me da kršim partijsku liniju. I sad ja odlučim da ga upoznam s mojim drugarima. Da mu ih predstavim, da on vidi kakvi su to ljudi... I odvedem ga na jedan od naših sastanaka kod Žike Stojkovića na Čuburu, u kuću njegova oca Alekse Stojkovića. Žikina majka Leposava spremi nam ogroman lonac pasulja, ispeče veliki hleb, nahrani nas, svi se najedemo i - počne priča. Užasno smo se posle te večere naraspravljali. Satima smo pričali i svađali se - a ton je, naravno, davao Mihiz! Jer uvek kad se pojavi neki novajlija, on ode više, upregne iz petnih žila, da ga odmah zbuni, da ga fascinira. On je voleo da zavodi, i žene i ljude. I ostanemo mi do tri noću u tim raspravama. Za sve to vreme Lule ćuti. On ćuti kao đak. Ni reč ne progovara. Takav je bio čovek. Ćutao je i čudio se svemu onome što sluša."

Kad je seansa završila, nešto iza 3 ujutro, Ćosić i Isaković su se zajedno vraćali svojim kućama. Ćosić mi je to ovako opisao:

"On je stanovao vrlo blizu Slavije, na početku Beogradske ulice, a ja sam stanovao u Birčaninovoj, kod Kriste Đorđević, također nadomak Slaviji. I silazimo, on i ja, odozgo, od Žikine kuće i kafane 'Trandafilović' prema Slaviji; do Slavije ima skoro kilometar. Ni reč on ne progovara. Ja čekam da kaže šta je večeras doživeo, šta je čuo, čekam njegovo oduševljenje. Ali on - ništa. I sad treba da se rastanemo, tu na samom uglu Slavije. Ja kažem: 'Ništa ne govoriš o ovoj našoj večerašnjoj diskusiji.' On mirno meni kaže: 'Ja bih sve njih streljao! Laku noć!'"

Ćosić je bio šokiran. To je najmanje što je očekivao od Isakovića.

"Nisam mogao da verujem", rekao mi je Dobrica, "da bi moj drug ove moje drugove streljao zbog tobožnjeg reakcionarnog, antikomunističkog mišljenja. Koso sam išao kući. Nisam išao trotoarom nego ravno preko Slavije, strahovito zbunjen i zabrinut. Nikako sebi nisam mogao da objasnim šta je to Luleta toliko izbezumilo na Čuburi, da je on u njima vidio reakcionare i antikomuniste. Posle sam dugo morao da ga ubeđujem..."

Međutim, kako se Isaković ni nakon nekoliko uvjeravanja nije dao tako lako razuvjeriti, Ćosić je shvatio da će ga, da bi ga omekšao, morati dobiti na trik. Trik je, treba priznati, bio majstorski zamišljen. Šifra se zvala - Mihiz.

"Ja strpljivo čekam", reče mi Ćosić, "kad će Lule iduće nedelje ponovo da se pojavi u Beogradu, da mu sve to malo razjasnim. I utrošim grdno vreme, da ga opet privedem mojim prijateljima siminovcima. Ali kako da ga privedem? A onda se dosetim: nagovorim ga da svoju priču 'Kukuruz' preda Mihizu, kao našem književnom kritičaru (od 1951. do 1954. Mihiz je bio književni kritičar NIN-a - op. aut.)! A Mihiz je bio majstor da pomogne lošem piscu ili piscu-početniku. I on njemu veoma prijateljski i korisno izrediguje tu priču, "Kukuruz", i tako se Lule malo približi Mihizu. Onda upozna Žiku, koji je svojim poštenjem i nastupom sve osvajao. Pa počne i sa Žikom prijateljevati, ali ne odmah u širem krugu. Oprezan je on bio..."

Antonije Lule Isaković nije, naravno, bio jedini kojem je Mihiz pomogao da postane veliki srpski pisac. Mihiz je, među inima, asistirao i Dejanu Medakoviću kad je pisao svoje najveće i najpoznatije literarno djelo, višesveščane životne memoare "Efemeris". No, u Siminoj 9a se Mihiz grdno zamjerio Dejanu. Dejan mi je tu svoju životnu epizodu ispričao gotovo sa suzama u očima.

Dejan Medaković je u Siminoj bio prvi koji je nešto konkretno napravio. Bila je to zbirka pjesama "Motivi", objavljena 1946. Dejan je bio vrlo ponosan na to svoje djelce, u njemu se nalazila i pjesma "Pred Vatikanom", u kojoj je mladi Dejan, još kao student, izrazio svoj (negativan i osuđujući) stav prema Katoličkoj crkvi.

Mihiz je, međutim, kao nedodirljivi autoritet u Siminoj, osobito za književna pitanja, odlučio da se ta Dejanova zbirka spali. U njihovoj Zefir-peći, na koju su se oni, siminovci, grijali (osobito zimi 1945. na 1946., koja je bila osobito studena). Bio je to jedan od najtraumatičnijih događaja iz Dejanovih studentskih dana. Kad mi ga je opisivao, 2007., stekao sam dojam da Dejan Mihizu to još nije oprostio. To jest, da mu nikada niti neće oprostiti. I da će to sa sobom zauvijek ponijeti u grob.

"Sudove je u Siminoj", potužio mi se Dejan, "uvek izricao Mihiz. On je bio glavni arbitar. U mom slučaju, tj. u slučaju moje zbirke 'Motivi', konstatovao je: 'Dejan Medaković je pripovedač i dramski pisac, on nije pesnik!' I ja sam tako bio osuđen da ne budem pesnik, u Siminoj. Mihiz je tu moju zbirku pesama obezvredio, rekao je da ništa ne valja. A Voja Đurić se s tim složio te je, zajedno s Mihizom, učestvovao u tom ceremonijalnom spaljivanju!"

Međutim, kad je pisao svoje literarizirane memoare "Efemeris" (u pet svezaka), Dejan je zamolio upravo svojega "krvnika" iz mladalačkih dana, Mihiza, da mu pomogne. To jest, da ga savjetuje. I - pomogao mu je. Dejan mi je povjerio da je Mihizov prijedlog bio (on ga na kraju ipak nije usvojio) da se ti njegovi memoari zovu - "Zrinjevac 15". Bila je to, naime, adresa velike obiteljske dvokatnice Medakovićevih u Zagrebu, u kojoj je Dejan bio rođen i u kojoj je proveo prve godine svog života (zapravo, sve do 1941., kad je emigrirao u Beograd).

Kako mi je to Dejan objasnio, Mihiz je znalački primijetio da njegov izvorni rukopis "Efemeris" nije stilski i kompozicijski ujednačen i da bi bi ga u nekim dionicama trebalo bitno popraviti. Po Dejanovim kazivanjima, glavni su problem bila neka njegova kritička razmišljanja (napisana pomalo suhoparnim esejičkim stilom) o Stepincu i Katoličkoj crkvi, koja su odudarala od ostatka rukopisa. "Mihizova primedba", rekao mi je Dejan, "nije bila da li Stepinac treba da uđe u rukopis ili ne, nego je sporan bio način na koji sam ja u prvoj verziji to prikazao... Mihiz je bio izvanredan čitač tuđih tekstova, mislim da bi i Dobrica bio jako dužan da mu zahvali..."

A onda je, u jesen 1947., i na Mihiza došao red da nešto napiše i objavi. On sam, a ne da drugima drži lekcije u stvaranju njihovih djela. I to je taj događaj - ili moment iz Mihizova života - preko kojega sam ja Mihiza osobno zavolio. To jest, preko kojega mi je postao blizak. Jer, bio je ponižen i popljuvan, a da to ipak nije zaslužio. Riječ je o njegovoj debitantskoj zbirci pjesama jednostavna naziva - "Pesme". Mihiz je taj uradak objavio, u vlastitoj nakladi, u oktobru 1947. (godinu dana nakon Dejana). Troškove tiskanja zbirke podmirio je njegov drug Mića Popović, nakon što je, za 20.000 dinara, prodao jednu od svojih najboljih tadašnjih slika, "Beograd".

Službena je kritika Mihizovu zbirku pjesama pokopala. U humorističkom listu Jež (tadašnji su vlastodršci - vjerojatno je tome kumovao i Radovan Zogović, s kojim je Mihiz kao student vatreno polemizirao - namjerno podesili da se Mihizom i njegovim ostvarenjem bave drugorazredna ili trećerazredna spisateljska pera iz humorističkih listova, da bi ga se dodatno omalovažilo) okarakterizirana je kao smeće, dok ju je književni kritičar omladinskog časopisa Mladost Antonije Marinković proglasio - nekulturnom pojavom.

A i sam Dejan Medaković mi je to Mihizovo ostvarenje valorizirao (tj. popljuvao) riječima: "Ja sam Gete spram Mihiza!"

Riječ je, međutim, o vrlo značajnom, gotovo bih rekao epohalnom djelu, doduše ne u literarnom smislu riječi nego po svojim širim društvenim, ideološkim i svjetonazorskim porukama koje umnogome nadilaze definiciju književnog žanra o kojem je riječ (tj. zbirku pjesama, i to još početničku, koju je napisao mladac-student od 20 i nešto godina).

Čitao sam tu Mihizovu zbirku u knjižnici SANU, tamo negdje 2008. ili 2009., i ostao zatečen dubinom i slojevitošću autorove poruke koju, sve dotad, još nitko u Beogradu nije bio registrirao, pa ni sam Dobrica Ćosić. Poanta ili catch je u završnom bloku zbirke, koji se sastoji od četiri pjesme: "Akvarel s pruge", "Mirno!", "Pismo" i one daleko najznačajnije među njima - "Kojim smerom".

"Akvarel s pruge" i "Mirno!" su Mihizove akcijaške pjesme, koje je on napisao u ljeto 1946. na radnoj akciji Brčko - Banovići. U njima je Mihiz "jednosmjeran" komunist, nepokolebljivi optimist i progresist, koji zna samo za jedan jedini pravac ili smjer društvenog kretanja, a to je - prema naprijed.

Završni stihovi prve pjesme glase: "... strela se / bela / odapela, / galopom putuje trasa!", dok su glavni stihovi pjesme "Mirno!": "Stremimo u vis ko bor, / što stremi u nebo prozirno..."

Međutim, u trećoj pjesmi, "Pismo", koju je Mihiz posvetio svom prijatelju Mići Popoviću, Mihiz se iznenada koleba pa kaže: "Kojim ću smerom / pesmu za uzdu da povučem, / ja ne znam, al slutim, / slutim da ću daleko..."

A u četvrtoj pjesmi, "Kojim smerom", Mihiz je čvrsto odlučio: nema naprijed, to ne valja, nego treba - natrag. Pa kaže: "Mihize, na levo krug, / pa nazad, / ne, napred, / do Branka, do Đure!"

"To je paradoks, to je igra reči", protumačio mi je bit Mihizove poruke Dejan Medaković, kad smo zajedno analizirali i "dešifrirali" njegovu pjesmu "Kojim smerom", dodavši tome: "U tom paradoksu Mihiz smatra trajnom vrednošću istinu koja je bila sadržana u delu Branka Radičevića i Đure Jakšića. Oni su jedina dva pozitivca u pesmi - za razliku od negativaca Miloša Crnjanskog, Gustava Krkleca, Desanke Maksimović i drugih pesnika koji su se udvarali novom režimu a da nisu platili svoje dugove. Ovo: '... pa nazad, / ne, napred' - to, po Mihizu, znači da je ići natrag ustvari ići napred. Da napred možemo ići samo ako prvo pođemo natrag. Novi smer, po Mihizu, treba biti istina, a ne laž. A taj novi smer Mihiz podešava prema natrag, prema onome prošlom, prema onome što je bilo, jer ovo što je danas ne vredi..."

Sa svojom analizom (uz pomoć Dejana) Mihizove zbirke pjesama "Kojim smerom" Dobricu Ćosića sam upoznao u našem razgovoru od 30. jula 2010. Iznenadio se time što sam mu rekao, duboko se zamislio, a onda je dao svoj vlastiti komentar:

"Analizom pesme 'Kojim smerom' vi ste odgovorili na pitanje zašto sam svoje prijatelje siminovce, uključujući i Mihiza, nazvao 'ljudima bez kompasa'. To je upravo to. Vidite kako se Mihiz ovde napinje: muka - odluka. Najprije da, zatim kolebanje, a na kraju odluka u obliku odgovora 'ne'. U svakom slučaju, Mihiz je među nama bio najveći tradicionalist. Žika je, recimo, bio pravoslavac, bio je pobožan; Mihiz nije verovao u Boga, ali je bio tradicionalist, zagovarao je povratak starim vrednostima, klasičnoj literaturi, klasičnoj poeziji... Valja, međutim, reći da je Mihiz istovremeno bio sposoban da prihvati i jednoga Vaska Popu ili Miodraga-Miju Pavlovića. Mihiz je, i kao književni kritičar NIN-a, bio most preko kojega je moderna srpska poezija i moderna srpska literatura prešla na pravu, pobedničku stranu i u Srbiji stekla legitimnost."