Bitka za Lovćen (objavljeno u Nedeljniku)
3. V 2018.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Svoj posljednji susret s uglednim hrvatskim povjesničarom i političarom (nekadašnjim hrvatskim emigrantom u SAD-u) Matom Meštrovićem, sinom slavnoga hrvatskog i jugoslavenskog kipara Ivana Meštrovića, imao sam 5. aprila o.g., u njegovu privatnom stanu na Srebrnjaku, reprezentativnoj ulici/četvrti na sjeveroistoku Zagreba. I ovaj put razgovarali smo, pretežnim dijelom, o monumentalnome Njegoševu mauzoleju na Lovćenu, podignutom 1971. prema idejnoj zamisli i projektima njegova oca Ivana Meštrovića, a po narudžbi Vlade, odnosno najužega političko-partijskog vrha nekadašnje SR Crne Gore (tada još u sastavu SFR Jugoslavije).

Mate Meštrović i ja, zapravo, o toj temi razgovaramo, u kontinuitetu, već 10-11 godina i nevjerojatno je koliko je ona i danas aktualna. Možda danas čak aktualnija nego ikada prije (barem kada je riječ o ovoj novoj eri, nakon raspada Jugoslavije). Eto, ne tako davno, u oktobru 2017., Meštrović je gostovao u najgledanijem talk-showu na državnoj Crnogorskoj televiziji, "Živoj istini" (kod novinara Darka Šukovića), a glavna tema razgovora bio je i ovaj put - Njegošev (tj. Meštrovićev - jer on ga je napravio) mauzolej na Lovćenu.

Meštrovićev je u tom intervjuu izjavio (cijela se emisija može pogledati na You Tubeu): "Pitao sam jednom zgodom moga oca zašto mu je bilo tako važno da se podigne taj spomenik Njegošu, a on mi je odgovorio: 'Da se uzdigne svijest crnogorskog naroda, i važnost njegova identiteta!'" Meštrović je tome dodao i svoje vlastito mišljenje o Mauzoleju: "Ja mislim da su oni koji su protiv tog Mauzoleja - protiv samobitnosti Crne Gore!"

Isto to Mate Meštrović je rekao i meni; točnije rečeno - govori mi to već godinama. Sada, u ovome našem posljednjem razgovoru, posebno je naglasio: "Kad sam pitao svog oca: 'Zašto to radiš za Crnogorce?' - rekao mi je: 'Da im dignem nacionalnu samosvijest, da znaju da su oni Crnogorci, da imaju Njegoša kao simbol svoje prošlosti i nezavisnosti, odnosno samobitnosti...'" (Drugi je razlog, po M.Meštroviću, činjenica da je kipar Ivan Meštrović jako cijenio Njegoša, znao je "Gorski vijenac" napamet; a treći je razlog da je Meštrović bio nizak rastom pa je imao dodatni motiv više napraviti nešto veliko, grandiozno, što će biti u punom suglasju s veličinom njegova lika i djela.) No ovaj put, u aprilu o.g., Meštrović mi je otkrio još nešto.

Uoči referenduma o nezavisnosti Crne Gore, u proljeće 2006., bio je, zajedno sa suprugom Rumjanom, kod crnogorskoga predsjednika Mila Đukanovića, i to iz dva razloga. Prvo, htio je, svojim osobnim (i očevim) ugledom, podržati referendum o crnogorskom osamostaljenju i nezavisnosti (i isplatilo se: taj je njegov posjet doista imao vrlo zapažen odjek u crnogorskim medijima); a drugo, htio je napokon uživo vidjeti taj veličanstveni spomenik Njegošu koji je prije nekoliko desetaka godina isprojektirao i napravio njegov otac Ivan Meštrović. No, vladalo je veliko nevrijeme i Mate Meštrović se nije usudio popeti na Lovćen (pristup do Mauzoleja nije lak i tamo se isplati, odnosno moguće je ići samo kad je lijepo vrijeme).

"Onda mi je Milo Đukanović", otkrio mi je Meštrović, "ponudio helikopter, ali ja se ni tada nisam usudio ići: bilo je pravo nevrijeme, kiša, a ja nisam bio siguran u njihove helikoptere! No kasnije sam ipak jednom zgodom posjetio Mauzolej, zajedno s Rumjanom i povjesničarom Ivom Bancem: krenuli smo kolima iz Dubrovnika i na kraju se popeli kroz onaj tunel (dugačak 135 metara - op. aut.) na vrhu Lovćena, sve do Mauzoleja..."

Bavim se ovom temom već 12 godina, počevši od 2006., kada sam u Beogradu započeo svoje istraživanje o srpsko-hrvatskim odnosima i raspadu Jugoslavije. Za nju me posebice senzibilizirao poznati beogradski advokat (danas pokojni) Dragoljub Todorović, koji mi je, za jednoga našeg susreta, poklonio sačuvani primjerak izvanrednog, 27/28. broja (iz jula-decembra 1971.) časopisa za likovnu umjetnost i kritiku Umetnost, koji je sav, od prve do posljednje (270. i neke) stranice, bio posvećen Njegošu i Njegoševu spomeniku/spomenicima na Lovćenu, a zvao se - "Sudbina Lovćena 1845-1971". Taj su broj uredili siminovci Dejan Medaković i Živorad Stojković, zajedno s likovnim kritičarom i povjesničarom umjetnosti (ujedno i velikim prijateljem Dobrice Ćosića) Lazarom Trifunovićem, a Titova ga je vlast odmah po objavljivanju zabranila.

Jer, siminovci su u tom, specijalnom broju Umetnosti žestoko i beskompromisno ustali protiv rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu (koju je 1925. dao podići kralj Aleksandar) i podizanja novoga spomenika Njegošu u vidu monumentalnog mauzoleja po projektima Ivana Meštrovića - a to je u ono vrijeme bila politička odluka par excellence koja se nije smjela tek tako dovoditi u pitanje (tim prije što ju je, jednodušno podržavši Crnogorce, amenovao i sam predsjednik SFRJ Josip Broz Tito).

"Bitka za Lovćen" - tako bih ja nazvao ovaj temat - jedna je od najkompleksnijih, najzamršenijih i najnetransparentnijih tema iz naše (bivše jugoslavenske) novije ali i nešto starije povijesti, koja je od mene zahtijevala strahovito puno truda, energije i vremena, najprije da uopće povežem sve glavne konce, a zatim da proniknem i u mnoge suptilnije detalje, koje nije lako zapaziti i evidentirati na prvi pogled. Tijekom 12-godišnjeg istraživanja služio sam se spomenutim brojem časopisa Umetnost (on mi je poslužio kao baza za istraživanje) i još nekim publikacijama, a od sugovornika najvažniji su mi bili Dejan Medaković, Matija Bećković i Dobrica Ćosić iz Beograda te Mate Meštrović iz Zagreba.

Kažem, nije mi bilo lako, osobito onih prvih godina mog boravka u Beogradu (razdoblje 2006-2011.), kad na internetu nije bilo (gotovo) nikakvih informacija i sadržaja o ovoj temi, tako da sam praktički morao krenuti od nule. Rezultate svojega istraživanja podijelio sam u 11 jedinica, i to ću sada prezentirati u dva veća nastavka u Nedeljniku. Bit ću vrlo sažet i ekonomičan u izričaju, kako bi mi u ovaj moj diskurs stalo barem ono najbitnije - riječ je, doista, o pravom moru (ili oceanu) podataka i interpretacija, od kojega, nismo li dovoljno koncentrirani, vrlo lako zaboli glava.

Dat ću prednost (gdje god je to moguće) usmenim svjedočenjima mojih sugovornika, jer se ona baš nigdje ne mogu naći ni pročitati - ni na internetu ni na papiru.

Prvoj jedinici dao sam naslov "Odluka o rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu". Vrijeme radnje je 1951/1952. Tada je, zapravo, sve bilo odlučeno; sve ostalo bilo je, više ili manje, rezultat te, prvotne odluke.

Godine 1951, na 100. obljetnicu smrti pjesnika, vladara i vladike Petra Petrovića Njegoša ("vladike Rada"), političko rukovodstvo NR Crne Gore (predsjednik crnogorske Vlade bio je jedan od organizatora partizanskog ustanka crnogorskog naroda u Drugome svjetskom ratu i veliki Crnogorac Blažo Jovanović) odlučilo je podići Njegošu spomenik, i to ne bilo kakav nego takav koji bi isprojektirao i napravio najveći hrvatski i jugoslavenski kipar svih vremena, podrijetlom iz Dalmatinske zagore (selo Otavice kraj Drniša), Ivan Meštrović. Cijela stvar oko toga izvedena je brzo i promptno, u direktnoj komunikaciji između Crnogoraca i Ivana Meštrovića, koji je tada živio i radio u emigraciji, u gradu Syracuseu u Sjedinjenim Američkim Državama. Posrednik između crnogorske Vlade (tj. Blaža Jovanovića) i Ivana Meštrovića bio je tadašnji ambasador FNRJ u New Yorku, također Crnogorac, Vladimir Popović.

V.Popović je Ivanu Meštroviću odaslao pismo 2. aprila 1952., a Meštrović mu je odgovorio već 6. aprila 1952. U odgovoru Crnogorcima, Meštrović je napisao: "... ja sam se pred više od petnaest godina (znači, u doba Kraljevine Jugoslavije - op. aut.) bavio problemom spomenika Njegošu. Zamišljao sam ga tada na Lovćenu, u formi jednog malog hrama s Njegoševom figurom u nutrini zdanja. Mjesto je bilo ono isto gdje je jedna kapelica Njegošu u spomen (riječ je o kapelici koju je 1925. dao podignuti kralj Aleksandar - op. aut.). Ta je ideja propala jer da su se navodno protivili crkveni krugovi, jer da im nije izgledala dosta pravoslavna..."

Sin Ivana Meštrovića, Mate Meštrović, objasnio mi je da je taj prvi projekt Njegoševa Mauzoleja na Lovćenu od Ivana Meštrovića bio naručio (još 1924.) jugoslavenski kralj i Njegošev veliki osobni prijatelj Aleksandar Karađorđević, ali da ta zamisao "nije bila u bizantinskom stilu" pa je neslavno propala (nakon toga se kralj Aleksandar odlučio za drugo, mnogo skromnije i jeftinije rješenje, vrlo slično, odnosno gotovo istovjetno originalnoj Njegoševoj kapelici, podignutoj još u Njegoševo doba, a porušenoj, od austrougarske vojske, u Prvome svjetskom ratu, 1916.). Ova, nova inicijativa komunističkih crnogorskih vlasti, na čelu s B.Jovanovićem i uz zdušno posredovanje ambasadora V.Popovića, bila je, dakle, stanoviti revival neostvarenih ideja iz doba Kraljevine Jugoslavije, tj. pokušaj (koji će ovaj put uspjeti) realizacije nečega što u prvome navratu nije prošlo.

Dana 21. maja 1952. predsjednik crnogorske Vlade Blažo Jovanović obratio se Ivanu Meštroviću, u Syracuse, svojim direktnim pismom, u kojem je napisao: "Spomenik Njegošu mi zamišljamo u vidu divnog i veličanstvenog mauzoleja... Taj mauzolej postavili bi(smo) na vrhu Lovćena, tamo gdje je sada kapelica..." B.Jovanović je pritom naglasio: "Mi smatramo da bi takvom spomeniku kao velikom umjetničkom djelu u slavu Njegoša, najbolje odgovarali motivi iz Njegoševe i narodne epike, a ne crkveno-religiozni motivi..."

Ivan Meštrović je smjesta, čak oduševljeno, pristao na ovakvu redukciju lika i djela Petra Petrovića Njegoša, tj. na ideju da spomenik/mauzolej koji će se podizati bude spomenik (samo) pjesniku i vladaru Crne Gore Njegošu, ali ne i spomenik pravoslavnome vladiki Njegošu, napisavši u odgovoru B.Jovanoviću 8. juna 1952.: "Nije meni ni onda (1924. - op. aut.), kao ni sada, lebdio pred očima vladika Rade, ni vladalac Crne Gore, već pjesnik Njegoš..."

U našem razgovoru od 2. aprila 2009., pisac i akademik SANU Matija Bećković rekao mi je da ne vjeruje da je ideja (ova druga, komunističko-crnogorska, iz 1951/1952.) potekla (samo) od Blaža Jovanovića, odnosno da je bila mnogo šira i dalekosežnija nego što se to čini na prvi pogled. Ovako je kazao:

"Ja mislim da mi to (pravog inicijatora - op. aut.) doznati nećemo. To je neko mnogo dalekosežniji, dublji, morao biti... Oni (Crnogorci - op. aut) su se neprestano pozivali na to da je tu kapelu obnovio (1925. - op. aut.) kralj Aleksandar, da ju je posvetio kralju Petru II., da to nije Njegoševa nego Aleksandrova kapela. I da drugačije izgleda, i slične priče... Ja mislim da je to čisto jedna ideološka odluka, koja je u to vreme bila neprozirna za veliki krug ljudi, koji su mislili da se tu zaista radi samo o jednoj pošti i čisto umetničkoj stvari... Međutim, da je to tačno, ne bi Josip Broz Tito bio toliko zainteresovan da se to ostvari, a ne bi se još ta ideja ostvarila u vreme jednoga antisrpskoga raspoloženja i antisrpske politike, na liniji odvajanja Crnogoraca od ostalih Srba i Crne Gore od Srbije!"

Na moje izričito inzistiranje da mi kaže tko je pravi inicijator projekta izgradnje Njegoševog (tj. Meštrovićevog) Mauzoleja na Lovćenu, Bećković je rekao:

"Nemoguće je tu otkriti jednog inicijatora. Ja mislim da je inicijator ceo taj koncept od Kominterne pa do Tita, koji je inzistirao da se jedan narod, koji je smatran da je so soli srpskoga naroda (Crnogorci - op. aut.), da oni uopšte nisu Srbi. To je dosetka na koju je došla Kominterna... To je, otprilike, bilo na liniji 'progresa' i 'emancipacije', da se oni (Crnogorci - op. aut.) iščupaju iz tih kandži 'velikosrpske hegemonije'!"

Bećković mi je pritom posebno istaknuo:

"Komunisti su neprestano inzistirali da Njegoš i nije baš neki vladika. Oni su više inzistirali da je pesnik, pa su vadili te razne citate i stihove koji bi govorili o nekom njegovom panteizmu, o nekom paganstvu... Ali to je sve bilo na liniji da se on iščupa iz Crkve čiji je bio vladika!"

Sa svoje pak strane, u našem razgovoru iz 2007., kod njega kući u Krunskoj 15, akademik SANU Dejan Medaković ovako mi je - uz napomenu da, po njegovu mišljenju, "Crnogorci nisu nacija nego zanimanje" - identificirao inicijatora/inicijatore projekta izgradnje Mauzoleja Njegošu na Lovćenu:

"Cela stvar je zamišljena kod crnogorskih 'podguznih muha', koje su se uvlačile Titu, na čelu s crnogorskom Vladom... Provodnik te cele ideje bio je, formalno, u ime crnogorske Vlade, Vladimir Popović, ambasador u Washingtonu..."

Prelazimo sada na jedinicu br. 2. To je događaj, odnosno niz događaja (mahom su se odvijali u Beogradu) vezanih za Njegoša, koji se odvijaju simultano i paralelno s prepiskom između komunističkih crnogorskih vlasti i Ivana Meštrovića - ali posve neovisno o toj prepisci i dogovorima. Ovdje, dakle, imamo dvije paralelne radnje (ili dva niza paralelnih radnji).

Potkraj novembra 1951. vodeća srpska književnica i prva žena-adakemik u Srbiji Isidora Sekulić, inače mentorica talentiranog beogradskog studenta-siminovca Žike Stojkovića, objavila je knjigu "Njegošu knjiga duboke odanosti" - i u ovom je slučaju to bilo u povodu 100. obljetnice Njegoševe smrti. U jednome od središnjih poglavlja te knjige ("Izgled i lik Vladike Rada") Isidora se upustila u prilično hrabru i intrigantnu polemiku s poznatom (i vrlo raširenom, tj. umnoženom u mnogo primjeraka i posvuda prodavanom) Njegoševom figurom (stolnom glavom ili poprsjem) koju je Ivan Meštrović napravio negdje 1930-ih (kada je, nakon neuspjeha ideje o podizanju Mauzoleja Njegošu na Lovćenu, postala vrlo aktualna jedna sasvim drukčija zamisao, da Meštrović Njegošu napravi reprezentativan spomenik u Beogradu).

Isidora Sekulić je Meštrovićevu figuru Njegoša proglasila "netačnom" i "tuđom" Njegoševu liku i djelu, odnosno sredini (srpskoj, crnogorskoj) iz koje je on ponikao. "To nije suštinski Njegoš" - napisala je - posebno se pritom usredotočivši na njegovu glavu koja je, u Meštrovićevu konceptu i izradi, "ne samo netačno, nego bezmalo neprijatno pognuta" te je kao takva "neadekvatna biću Vladičinu, neadekvatna istini".

Po mišljenju I.Sekulić, Ivan Meštrović je u toj svojoj figuri Njegoša "u dva sasvim pogrešna pravca 'retuširao'; prvo, što mu je "dodao gospodstvenosti u smislu evropski aristokratskom, ili egzotičnom, a Vladika je bio dinarski rasan i domaćinski otmen"; a drugo, što ga je "intelektualizovao", "kako se na već vrlo stereotipan način prikazuju mislioci", a "Vladika nije bio svetski stilizovan, nego sasvim osobeno, lično, i vrlo crnogorski usklađen".

Dakle, za projektanta i autora Njegoševa Mauzoleja na Lovćenu, Ivana Meštrovića, Isidora Sekulić je ustvrdila - ne upuštajući se pritom u komentiranje i vrednovanje same odluke crnogorskih vlasti o realizaciji toga megaprojekta - da on zapravo (u spomenutoj figuri) krivotvori Njegoša. "Meštrović je stegao tome liku dušu" - bila je možda i ključna (i nekako najzvučnija) rečenica u toj njezinoj knjizi-posveti.

Isidori je na vrlo grub i krajnje isključiv i netolerantan način odgovorio Milovan Đilas (tada jedan od najmoćnijih ljudi u političkom establišmentu FNRJ), u svojoj knjižici "Legenda o Njegošu", štampanoj potkraj marta 1952. On je u njoj za Isidoru napisao da je ona "koncentrat i pad svega onoga što je srpski idealizam rekao o Njegošu", usporedivši je pritom - naravno, u krajnje negativnom kontekstu - s vladikom Nikolajem Velimirovićem (autorom knjige "Religija Njegoševa") i nekim drugim tumačima Njegoša koji, kako je napisao, "Njegoševim pesimizmom obrazlažu svoj reakcionarni idealizam". Bila je to, uza sve ostalo, i žestoka politička diskvalifikacija Isidore Sekulić, iz britkog pera (vele)utjecajnog pisca i agitpropovca Milovana Đilasa.

"Isidora je" - rekao mi je Dobrica Ćosić - "napisala jednu jako emocionalnu, pesničku, zaljubljeničku knjigu o Njegošu, koja je po Đilasovom mišljenju, i mišljenju Agitpropa, bila popovska, prejako religiozna, tumačila je Njegoša iz religioznog ključa. I Đilas je nju žestoko napao..."

A o burnoj reakciji njegova prijatelja Žike Stojkovića i drugih siminovaca na tu Đilasovu knjigu Ćosić mi je kazao:

"Žika tada još nije prijateljevao sa Đilasom (upoznat će se i sprijateljiti nešto kasnije, još kad je Đilas bio na vlasti - op. aut.), ali jeste sa Isidorom. I bio je jako ogorčen na Đilasa zbog te knjige. Bio je duboko ubeđen da Isidora ne samo da ima pravo da tako misli nego da je ona napisala veliku knjigu. I sećam se tih sastanaka, na kojima su on (Žika - op. aut.), Mihiz i Pavle Ivić tumačili tu knjigu, žestoko napadajući Đilasa. Ja u toj kavgi nisam učestvovao, zato što ja nisam znao Njegoša..."

Taj isti događaj Matija Bećković mi je - iz svog kuta gledanja - ovako opisao, u našem razgovoru od 2. aprila 2009.:

"Đilas je tada partijski ideolog. Glavni problem je Njegoš. Pravi se nova nacija, crnogorska, a sad, najveći, odnosno jedan od tvoraca srpskoga nacionalnog identiteta je Njegoš; on je jednodušno proglašen za najvećeg srpskog pesnika... I Đilas u toj svojoj prvoj knjizi o Njegošu, razume se, hoće da otme Njegoša, da ga odbrani od njegove Crkve, od njegove religije, i da ga stavi na liniju borbe i otpora i bilo čega drugoga, ali ne da je on neki religiozni mislilac... To je, dakle, bilo na liniji spašavanja Njegoša od njegove vlastite vere i Crkve, jer je ta vera i ta Crkva dospela u najgori položaj u svojoj istoriji. U Crnoj Gori sveštenici nisu mogli da nose brade ili mantije!"

Srpstvo i srpski identitet Njegoša i Njegoševa "Gorskog vijenca" Matija Bećković mi je najeksplicitnije podcrtao ovim riječima:

"Njegoš je tvorac te ideje, da se onaj svet koji nije hteo da se preda na Kosovu (1389. - op. aut.), da se on odmetnuo u Crnu Goru, da je ustvari tu produžena Kosovska bitka! 'Što se nešće u lance vezati, to se zbježe u ove planine' - veli Njegoš u 'Gorskom vijencu'. I taj spev je postao nacionalna Biblija, imaju ga u kući kao svetinju. Njegoš se tako jednim beskompromisnim stavom i jezikom uhvatio s takvom jednom temom i isplivao iz svega toga, dajući jeziku i njegovoj istini pravo da iskaže suštinu toga naroda."

Na moje pitanje: "Kojeg naroda?" - Bećković mi je odgovorio:

"Pa, Njegoš je vladika Srpske Crkve, jedine preostale slobodne eparhije - jedine od tzv. Pećke patrijaršije. Sve drugo je palo u ropstvo!"

Usput rečeno, ta druga priča/jedinica, oko Isidore Sekulić i Milovana Đilasa, imala je i dva (ne)očekivana epiloga.

U teškoj rezignaciji i očaju nakon ubojite Đilasove kritike, Isidora Sekulić je spalila svoj drugi rukopis, onaj koji je tek trebala objaviti - o Njegoševu "Gorskom vijencu". (No, zato će Žika Stojković, kao urednik, 1977. prirediti drugo izdanje njezine knjige "Njegošu knjiga duboke odanosti" - u sklopu "Sabranih dela Isidore Sekulić".)

A Đilas se s vremenom pokajao pa je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, 1957-1959., napisao svoju novu, pokajničku knjigu o Njegošu, koja je nosila naslov - "Njegoš - pjesnik, vladar, vladika". Već se iz naslova te knjige vidi da Njegošu, nakon svojega pokajanja, više nije nijekao da je uza sve ostalo, tj. pored toga što je bio pjesnik i vladar, bio i vladika Srpske pravoslavne Crkve. No, kada je tu knjigu objavio, Isidora Sekulić je već bila mrtva (tj. umrla je upravo kad ju je pisao, 1958.).

Za puno razumijevanje ovoga temata, "Bitka za Lovćen", morat ćemo se sada nešto više udubiti u tri kontekstualne jedinice koje grade i sačinjavaju, odnosno od kojih se sastoji, širi i dublji historijat cijele ove priče. To su: Ivan Meštrović (točka br. 3), "Njegošev amanet" ili "Njegoševa kletva" izrečena uoči Njegoševe smrti 1851. (točka br. 4) te zbivanja vezana za Njegoševu kapelu na Lovćenu tijekom Prvoga svjetskog rata i postojanja Kraljevine Jugoslavije. Tek s tim jedinicama, odnosno sa svime onime što u njih ulazi, cijela ova priča o Njegošu i njegovu spomeniku na Lovćenu postaje uistinu kompletna, a to istodobno znači i beskrajno zamršena i višeznačna, ali i politički iznimno intrigantna i kontroverzna.

Političke se kontroverzije kroz cjelokupnu ovu kronologiju isprepliću u vidu dvije temeljne osi: jedna je sukob između Srba i (državotvornih) Crnogoraca, a druga sukob između Srba i Hrvata (odnosno, između Srpske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve).

Dakle, Ivan Meštrović. Postoje, zapravo, dva Ivana Meštrovića. Jedan je bio onaj za života kralja Aleksandra i postojanja Kraljevine Jugoslavije (kao i neposredno prije jugoslavenskog ujedinjenja 1918.), a sasvim drugi onaj od razdoblja Drugoga svjetskog rata i postojanja NDH (pa i neposredno prije toga) nadalje, osobito u najpoznijim godinama njegova života, u emigraciji u SAD-u.

Onaj prvi Meštrović bio je po političkom uvjerenju integralni Jugoslaven, a usto i vrlo blizak i intiman prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića. O tome mi je njegov sin Mate Meštrović rekao:

"Moj otac je, kao mlad čovjek, bio pod utjecajem panslavizma Tolstoja. Dakle, to je jugoslavenstvo uključivalo i Bugare. To nije bila Jugoslavija kakva je stvorena 1918., to bi bila Jugoslavija koja bi išla od Triglava do Crnog mora. Moj otac je čak imao neke izložbe u Bugarskoj prije Prvoga svjetskog rata, i to je bila ta ideja da smo svi braća."

Ovdje treba naglasiti i to da je Ivan Meštrović bio podrijetlom iz Dalmatinske zagore, koja je bila nadaleko poznata kao ustanički kraj. "U 19. stoljeću", rekao mi je Mate Meštrović, "muškarci su u Dalmatinskoj zagori stalno išli pod oružjem, niste bili muškarac ako niste išli sa kuburom ili mačem ili nožem, to je bio hajdučki kraj! Sjećam se da je moj otac napisao u svojim memoarima da mu se - kad je došao prvi put u Beograd i upoznao "čika Peru", tj. kralja Petra I. - učinilo kao da govori sa svojim stricem, tj. da im je mentalitet nekako sličan!"

Sa svojim integralnojugoslavenskim i unitarističkim političkim uvjerenjima, "doživljen kao Mesija jugoslavenskog unitarizma" (formulacija Ive Banca), Ivan Meštrović je, još kao mlad umjetnik, zamislio veličanstveni i monumentalni Vidovdanski hram (dugačak 250 metara), koji je trebao biti podignut na mjestu Kosovske bitke, na Gazimestanu (ta se megalomanska zamisao, kao što znamo, ipak nije ostvarila). Štoviše, za veliku drvenu maketu tog Hrama dobio je prvu nagradu na Velikoj međunarodnoj izložbi u Rimu 1911., gdje je svjesno i namjerno izlagao u paviljonu Kraljevine Srbije odbivši poziv austrougarskoga Ministarstva kulture da na toj prestižnoj međunarodnoj likovnoj smotri nastupi kao podanik crno-žute monarhije.

Žika Stojković je u svom polemičkom tekstu "Hegemonija falsifikata" iz 1970. citirao što je te, 1911. godine Ivan Meštrović izjavio listu Štampa: "Srbin i Hrvat - to su dva imena za jedan narod, samo što je taj narod pod imenom Srbin bolje sačuvao svoju individualnost - slobodu i čežnju za slobodom. Stoga mi je to ime milije."

Međutim, u poznim godinama Kraljevine Jugoslavije, a osobito za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Ivan Meštrović doživljava temeljitu političku preobrazbu. Prijelomni se trenutak dogodio 1942., kada su ga ustaše, zbog njegova antifašističkog stava, uhapsile, zatvorile i čak osudile na smrt. Iz zatvora ga je izbavio nitko drugi nego zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je intervenirao i kod poglavnika Pavelića, da se Meštrovića pusti na slobodu.

"Moj otac je", rekao mi je Mate Meštrović, "poznavao Stepinca još kad je ovaj bio pomoćni biskup Antunu Baueru. A kad je moj otac bio u zatvoru, Stepinac je išao kod Pavelića i protestirao. A onda je i papa Pio XII. također poslao protest. Dakle, Stepinac se založio za moga oca..."

Sam Drugi svjetski rat i zvjerstva i pokolje koji su se tijekom rata dogodili Ivan Meštrović je, po riječima svog sina Mate, ovako doživio:

"Kad je, u Drugom svjetskom ratu, došlo do pokolja između Srba i Hrvata, mog oca je to uvjerilo da ta (jugoslavenska - op. aut) država ne može da opstane. I onda je on rekao, kad je počeo taj pokolj: 'Sad se vidi da su Srbi i Hrvati isti narod, da su jedni i drugi divlji i da oni ne mogu skupa!'"

U emigraciji, u SAD-u, Ivan Meštrović je i privatno i javno zagovarao nadbiskupa Stepinca, branio ga je kada ga je Tito proganjao i zatvarao, dao je o tome nekoliko vrlo zapaženih izjava listu The Syracuse Herald Journal, a što je možda najvažnije - napisao je o Stepincu nekoliko članaka (plus veliki intervju) u hrvatskome emigrantskom časopisu Hrvatska revija, što ga je, u Buenos Airesu, izdavao i uređivao pisac, novinar i nekadašnji član ustaškog pokreta Vinko Nikolić (najzapaženiji je bio njegov članak "Stepinac - duhovni heroj", objavljen u Hrvatskoj reviji u septembru 1956.). Iz nekadašnjega gorljivog integralnog Jugoslavena i unitarista Ivan Meštrović se transformirao u (ipak umjerenog i razboritog) hrvatskog nacionalista i katolika, o čemu je mi je njegov sin Mate Meštrović, u našem razgovoru 24. februara 2009., posvjedočio:

"Nije istina da je Stepinac bio idol moga oca. To sigurno nije bio. Čak je moj otac rekao: 'Stepinac je bio više katolik nego Hrvat. Ako bi trebalo birati između hrvatstva ili katoličanstva, on bi bio katolik.' No svakako je moj otac smatrao da je Stepinac ispravan čovjek, da je bio u sukobu s Pavelićem i ustašama, da on nije bio na ustaškoj strani..."

A sada nekoliko riječi o "Njegoševu amanetu" ili "Njegoševoj kletvi" (jedinica br. 4) koju je Petar Petrović Njegoš ili vladika Rade izrekao uoči smrti, podižući na vrhu Lovćena svoju zadužbinu (podizao ju je u razdoblju 1843-1846.). Za ovu je našu priču osobito važno to što je svjedok te kletve bio i pradjed Dejana Medakovića, Milorad Medaković, koji je tada bio u Njegoševoj službi, kao sekretar/ađutant na Dvoru u Cetinju.

Crkvu-kapelu i grob u njoj Njegoš je podigao na vrhu Lovćena (Jezerskom vrhu) još za svojega života, s jasnom namjerom da u njoj/njemu, kad umre, bude i sahranjen. Milorad Medaković je posvjedočio da je upravo u njegovu prisustvu Njegoš stavio svojom rukom osnovni kamen na toj crkvici i tom prigodom, odnosno pri samrti, "zakleo svog brata Pera i bratučeda Đura (Đorđa, Đurđija)" da, kada umre, ispune njegovu želju - tj. da ga upravo u toj crkvici sahrane. "Inače ću vas ostaviti pod prokletstvom!" - upozorio ih je pritom, jasno im naznačivši što ih čeka ako tu njegovu želju ne ispune.  

"Njegoš je", rekao mi je Dejan Medaković, "dao kletvu, na samrti: neka se prokune onaj ko ne ispuni amanet. I Crna Gora je pod kletvom, Njegoševom!"

Neki crnogorski povjesničari i intelektualci sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja Njegoševa ađutanta Milorada Medakovića, no Matija Bećković mi je, u našem razgovoru 2. februara 2009., bio prilično eksplicitan i nedvosmislen, rekavši:

"Za sve što kaže čovek može se sumnjati, ali za takve stvari kao što su te poslednje reči i oporuke - teško. Njegoš je hteo da tu bitku, koju je vodio za života, nastavi i posle smrti! I hteo je da i njegov grob vodi njegov boj!"

Kako je na dan Njegoševe smrti vladalo veliko nevrijeme te se nije mogao iznijeti na Lovćen, Njegoš je, privremeno, sahranjen u manastiru na Cetinju, tj. u grobu njegova strica sv. Petra Cetinjskog. Njegov je amanet, četiri godine nakon njegove smrti, izvršio Njegošev nasljednik knjaz Danilo: on je posmrtne ostatke (kosti) svoga strica Njegoša prenio u crkvicu sv. Petra na vrhu Lovćena u septembru 1855.

Ulazimo sada u tematsku jedinicu br. 5: Prvi svjetski rat i razdoblje Kraljevine Jugoslavije.

Njegoš je u svojoj zadužbini na Jezerskom vrhu na Lovćenu mirno počivao 61 godinu. A onda je, u januaru 1916. - u jeku Prvoga svjetskog rata, kada se srpska vojska, pred udruženim snagama Austrougara, Nijemaca i Bugara, povlačila k moru - austrougarska vojska, osvojivši Lovćen, srušila crkvicu u kojoj je on bio sahranjen. Po naredbi generalnog guvernera von Webera, Njegoševe su kosti prenesene, u avgustu 1916., na Cetinje (i to prilično šeprtljavo, o čemu postoje razna svjedočenja). A na mjestu gdje je bila Njegoševa kapela - dakle na Jezerskom vrhu, na nadmorskoj visini od 1759 metara - Austrougari su naumili sagraditi veličanstveni "kip trijumfa" u slavu svog vladara, cara Franje Josipa I.

Matija Bećković mi je to ovako prokomentirao:

"Tu je bio predviđen spomenik austrijskom vojniku. Austrijanci su Njegoševu kapelu srušili da bi postavili 'lepotu'. Oni su na tu kotu, na vrhu Lovćena, hteli da stave svoj znak. To je ta simbolika koja nije slučajna. Nije slučajno da oni baš iz čista mira dovode topove da gađaju kapelicu na vrhu Lovćena!"

I tu sada dolazimo do onog "kobnog" (ili jednog od "kobnih") trenutka u ovoj kronologiji, kada se ta kronologija račva. To jest, kada je mogla ići i u ovom i u onom smjeru.

U zraku je visjelo pitanje tko će prvi obnoviti razrušenu Njegoševu kapelicu, tj. sagraditi novu, zamjensku, na mjestu stare: da li (državotvorni) Crnogorci, mahom zelenaši, koji su vladavinu kralja Aleksandra u novoj jugoslavenskoj državi okararakterizirali kao "teror nad Crnogorcima" (jedan od argumenata za tu tvrdnju bilo je i ukidanje autokefalne Crnogorske pravoslavne Crkve), ili Srbi - odnosno jugoslavenski kralj Aleksandar.

Aleksandar je bio brži i spretniji, obrativši se - a kome će drugome nego službenom dvorskom kiparu i svom osobnom prijatelju Ivanu Meštroviću, da on isprojektira i sagradi novi spomenik Njegošu na Lovćenu. (O vezama kralja Aleksandra i Ivana Meštrovića dovoljno svjedoči podatak da je 1933., godinu dana prije svoje tragične smrti, Aleksandar Meštroviću ponudio mjesto predsjednika jugoslavenske Vlade, što je ovaj odbio.)

Međutim, to što je Ivan Meštrović tada bio zamislio, u Srbiji/Jugoslaviji nije prošlo. Jedni kažu: njegov je projekt bio preskup. Drugi, međutim, tvrde da se protiv njegova projekta pobunio vrh Srpske pravoslavne Crkve - zato što zamišljeni mauzolej nije bio u bizantskom stilu.

Mate Meštrović mi je o tome rekao:

"Moj je otac napravio taj projekt, ali to je bilo blokirano od SPC-a. Moj je otac pričao da su se vladike pobunile. To jest, da je SPC bila protiv toga jer da to nije isprojektirano u bizantskom stilu... Moj otac nije govorio o novcu... To je, dakle, obustavljeno zbog političkih otpora, to je bila velika graja, možda još veća nego kasnije, za vrijeme komunista... I onda je Aleksandar odustao od toga."

Umjesto velikog, skupog i pompoznog mauzoleja, kralj Aleksandar se odlučio za mnogo skromnije i jednostavnije rješenje te je o svom trošku ("za sitan novac", kako se tvrdilo), a u čast rođenja svog sina prijestolonasljednika Petra II., odlučio sagraditi gotovo istu onakvu crkvicu/kapelicu - i to na istome mjestu, na Jezerskom vrhu - kakav je bio i Njegošev original, iz 1840-ih. Netko bi strane rekao da je riječ o jednoj te istoj građevini, tj. da onoga rušenja od strane Austrougara u januaru 1916. nije ni bilo (neki su crnogorski interpretatori ipak upirali prstom u razlike između Njegoševa originala i novog rješenja, naručenog od kralja Aleksandra).

Kad sam upitao Matiju Bećkovića da mi objasni što se zapravo dogodilo, ovako mi je rekao:

"Aleksandar je bio čovek od velikog ukusa. Sve što je pravio, to je sve prvoga reda. Njemu su, dakle, ipak izložili neki drugi koncept za Lovćen (drugi u odnosu na Meštrovićev - op. aut.). Tko je sve učestvovao u svemu tome, ne znam, ali u svakom slučaju oni su odlučili da to bude crkva (dakle ne mauzolej - op. aut.). On je odlučio. On se odlučio za ovu kapelu, kao za nešto primerenije. On je verovatno hteo (sagraditi mauzolej - op. aut.), ali je čuo i nešto drugo, i to drugo je odobrio..."

Ovdje nije naodmet spomenuti ni tu činjenicu da je kralj Aleksandar bio, zapravo, Njegošev bliski rođak po ženskoj liniji: Aleksandrova majka, princeza Zorka, bila je najstarija Njegoševa kćerka (koja se 1883. oženila za princa Petra Karađorđevića koji je 1903. postao kralj Srbije). Matija Bećković o tome kaže:

"Na neki način, kralj Aleksandar je Njegošev unuk, po majci. Znači, Aleksandar je, što se toga tiče, mogao slobodno pretendovati na crnogorski presto! Aleksandar je jedini kralj koji se rodio na Cetinju. Ni Njegoš se nije rodio na Cetinju nego na Njegušima... Zahvaljujući ocu i majci koji su živeli u izgnanstvu na Cetinju, i Aleksandar je do svoje 11. godine živeo na Cetinju. I bio je ljubimac svog dede kralja Nikole..."

Svečano prenošenje Njegoševih kostiju iz Cetinjskog manastira u novosagrađenu kapelu na Jezerskom vrhu na Lovćenu dogodilo se 21. septembra 1925. Svečanosti su osobno prisustvovali kralj Aleksandar, mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić (budući srpski patrijarh) i mitropolit Nikolaj Velimirović, koji je ujedno i blagoslovio zadužbinu kralja Aleksandra, kao novi spomenik Njegošu. Taj mi je događaj Matija Bećković ovako opisao:

"Na otvaranju kapele, čuveni govor održao je mitropolit Nikolaj Velimirović. I on je rekao tu čuvenu rečenicu: "Evo nas na krovu naše otadžbine, i vaše veličanstvo, na kolena!" I kralj Aleksandar je kleknuo. A budući da se Crna Gora bila prilično iskompromitovala u Prvom svetskom ratu, sa svojim šurovanjima s Austrijom, a da bi on to ispravio i da bi to poravnao, Aleksandar je skinuo sa svoga revera Albansku spomenicu i stavio je Njegošu na grudi, na oltar. To je značilo da su i Crnogorci, Nikola i to društvo, da su i oni prešli Albaniju i stvorili tu novu zemlju..."

Ali netko time nije bio zadovoljan, netko je, u potaji, bijesno škrgutao zubima. Ne netko nego neki, mnogi. Crnogorci - državotvorni Crnogorci, crnogorski nacionalisti, tzv. zelenaši i njima bliski, koji su željeli samostalnu državu Crnu Goru i kojima nikako nije bilo po volji u Aleksandrovoj Jugoslaviji. Ovaj novi spomenik na Lovćenu za njih nije bio spomenik crnogorskom vladaru Njegošu nego spomenik kralju Aleksandru i monarhističkoj Jugoslaviji.

Crnogorski književnik, publicist i književni kritičar, ideolog "hrvatske Crne Gore", Savić Marković Štedimlija ovako će napisati u zagrebačkom Vjesniku 26. aprila 1970. - u vrijeme završnih radova na izgradnji Njegoševa mauzoleja na Lovćenu po nacrtima Ivana Meštrovića, a po političkoj narudžbi komunističkog rukovodstva SR Crne Gore:

"Naučeni da s ponosom upiru svoje poglede u lovćenski vrh, Crnogorci su sada na njemu vidjeli spomenik koji ih je stalno podsjećao na najcrnje doba njihove duge povijesti, na vladavinu kralja Aleksandra, pa su sa stidom obarali poglede i izbegavali da svog najvećeg sina gledaju kroz koprenu spomenika. Iz dana u dan sve im je više navirala krv na oči gledajući tu 'zadužbinu'..."

Ovakvu je, umnogome antisrpsku, atmosferu u Crnoj Gori na vlastitom iskustvu doživio i sam Mate Meštrović, kad je 1959. posjetio Budvu, Cetinje i još neke crnogorske gradove. Ovako mi je posvjedočio:

"Bio sam uglavnom u Budvi, na Cetinju, u Boki Kotorskoj... I razgovarajući s ljudima, vidio sam da su tamo zelenaši, da su jako nabrušeni protiv Srba; u tom kraju, na Cetinju, otvoreno su napadali Srbe... Bio sam i na Skadarskom jezeru. Tamo sam upoznao neke Paštroviće, oni su mi nešto tumačili da su oni neko zasebno pleme, nisam pravo razumio što je to... Bio sam uglavnom u tom dijelu Crne Gore; nisam nikad bio u Nikšiću, u sjevernoj Crnoj Gori, gdje su bili bjelaši..."

Pravu priliku da uklone Karađorđevićev spomen s Lovćena ti će Crnogorci dočekati u novoj, Titovoj Jugoslaviji: pod Titom im je bilo omogućeno ono što je bilo nezamislivo u doba kralja Aleksandra. Ne samo što se tiče Njegoševa mauzoleja na Lovćenu nego i - što je mnogo važnije - i same državnosti Crne Gore.

Montenegrinjani su želeli da se uklone svi ostaci intervencija na kapeli koje je izvršio, posle Prvoga svetskog rata, kralj Aleksandar. Meštrovićev mauzolej na Lovćenu je, 1971., bio izgrađen da trajno razdvoji Srbe i Crnogorce. To je pravi smisao borbe za Lovćen!"

 

KRAJ PRVOG DIJELA