Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Osmi svibnja 1945. - partizansko oslobođenje Zagreba (objavljeno u Večernjem listu)
30. IV 2023.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


Bliži se 8. svibnja 2023., dan kada ćemo obilježiti 78. obljetnicu oslobođenja Zagreba, događaja kojim je završio Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Iako je od 8. svibnja 1945. proteklo jako puko vremena - još samo dvadesetak godina i navršit će se već cijelo stoljeće - mi još uvijek nemamo punu, jasnu i zaokruženu sliku svega onoga što se toga dana u Zagrebu uistinu dogodilo. Partizansko zauzimanje ili oslobođenje glavnoga grada Nezavisne Države Hrvatske i danas je jedan veliki misterij oko kojega se u proteklih 80-ak godina ispreplelo nevjerojatno mnogo dijametralno različitih i međusobno kontradiktornih opisa, prikaza i interpretacija.

Prijepori su, prije svega, po međunacionalnoj liniji, tj. oko nikada dokraja razjašnjenog pitanja jesu li u Zagreb prve ušle i oslobodile ga hrvatske ili srpske partizanske jedinice. Tijekom postojanja Titove SFR Jugoslavije službena je verzija glasila da je u grad prva ušla 45. srpska divizija, sa svojom 20. i 24. srpskom brigadom, a nakon nje i ostale jedinice iz sastava Druge armije JA (28. slavonska i 39. krajiška divizija), na čelu koje je bio Beograđanin Koča Popović. U Hrvatskoj je pritom dugo vladalo uvjerenje (a tako je, uglavnom, ostalo i do danas) da je Desetom zagrebačkom korpusu, regrutiranom od domaćih ljudi iz Zagreba i zagrebačke okolice, nečijom smišljenom odlukom donijetom u vrhu Jugoslavenske armije bilo onemogućeno da sudjeluje u neposrednim borbama za oslobođenje Zagreba te da je on namjerno ostavljen po strani.

Bol i frustraciju Hrvata (osobito Hrvata-domoljuba) zbog svega toga general HV i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH od 1992. do 1995. Janko Bobetko izrazio je u svojoj memoarskoj knjizi Sve moje bitke, iz 1996., ovim riječima: 

"A sada nešto o tome zašto se Hrvatska stalno marginalizira. Vezano je to za ulazak srpskih jedinica u Zagreb i ovaj dio Hrvatske godine 1945. Ta je činjenica kasnije poslužila Srbima kao dokaz da su oni oslobodili Zagreb..." I dalje: "Prolaz (u Zagreb - op. aut.) je bio dopušten uglavnom Prvoj i Drugoj armiji, dakle srpskim jedinicama, mobiliziranim 1944. i početkom 1945. iz četničkih i drugih kvislinških formacija... Dakle, iako je Hrvatska imala dovoljno snage da se sama oslobodi, njezine su jedinice stavljene na periferiju, a tu su žarile i palile srpske jedinice."

Slično je u svojim Sjećanjima, iz 1986., ustvrdio i ratni politički komesar Desetog zagrebačkog korpusa (početkom 1970-ih istaknuti hrvatski proljećar) Ivan Šibl, koji se u trenutku ulaska jedinica Druge armije u Zagreb 8. svibnja 1945. nalazio, zajedno sa Štabom Korpusa, u Sv. Petru Orehovcu, na sjeverozapadnim obroncima Kalničkoga gorja, oko 60 kilometara daleko od Zagreba. On je u tim svojim ratnim memoarima s puno gorčine i zlovolje napisao da su u grad Zagreb ušli "nepoznati" ljudi, da je ulazak partizanske vojske u Zagreb preko zagrebačkoga Radija obznanio "glas nepoznatog komandanta bataljona" te da je glavni grad Hrvatske toga dana općenito pružao ovakvu turobnu i poražavajuću sliku:

"Ulice su pune vojske. To su borci I. i II. armije... Armije su provaljale Srbiju i Srijem i putem mobilizirale sve što je bilo sposobno da nosi pušku. Seljački momci 'uplovili' su u brigade sa šajkačama, šubarama i klobucima..."

Ali jedan se detalj u toj Šiblovoj knjizi doima osobito zanimljivim i intrigantnim. Pri kraju drugoga sveska Sjećanja on piše o tome kako je 8. svibnja 1945. - kako kaže: u "podne" - sjedio kraj radio-aparata u kući seoskog trgovca u Sv. Petru Orehovcu, zajedno s komandantom Desetog zagrebačkog korpusa Matom Jerkovićem, i slušao program Radio-Zagreba (tj. Krugovalne postaje Zagreb, kako se zagrebačka radio-stanica zvala u vrijeme NDH). Ono što je tada čuo i doživio opisao je ovim riječima:

"'Krugoval' se počeo čudno vladati. U studiju su se očito svađali i do nas dopru glasovi: 'Daj da govorim! Ne dam!' I onda odjednom: 'Ovdje komandant bataljona... Građani Zagreba! Poslije četirigodišnjeg ropstva Zagreb je oslobođen!'"

Šibl je u svojim memoarima tu epizodu ostavio nerazjašnjenom. Nije se upuštao u spekulacije tko se to i oko čega svađao. Doduše, na početku trećeg sveska Sjećanja istaknuo je da je tu vijest, o oslobođenju Zagreba, izgovorio u eter – kako je napisao - "komandant ili zamjenik komandanta bataljona iz II. armije", pod prezimenom Devčić, ali dalje od toga nije išao. Samo je, zagonetno, nadopisao kako "ima nekoliko njegovih kolega iz raznih divizija i brigada koji taj povijesni čin svojataju i pripisuju sebi". 

Prepirka dvojice ljudi na Radio-Zagrebu - "Daj da govorim! Ne dam!" - nerijetko se spominje, tj. citira, i u današnjim prigodničarskim novinskim člancima ili feljtonima na temu oslobođenja Zagreba. Pritom se prešutno polazi od pretpostavke da su se to međusobno uhvatili ukoštac pripadnici različitih, suprotstavljenih vojsci. Jer, tako se to na prvi pogled čini najlogičnijim. Dakle, ako je jedan od njih, Devčić, bio partizanski borac iz Druge armije JA, nekako se samo po sebi podrazumijeva da je onaj drugi trebao pripadati onoj drugoj, protivničkoj strani, od koje se Zagreb 8. svibnja 1945. oslobađao. Međutim, to nije točno: i onaj drugi je pripadao partizanskoj vojsci, ali je, za razliku od Hrvata Devčića, bio - Srbin. 

U tome je bila poanta toga događaja: to je, u biti, bio međunacionalni - hrvatsko-srpski - verbalni okršaj, ali unutar jedne te iste, Jugoslavenske armije!

Prvi i jedini jugoslavenski novinar koji je taj sukob točno dijagnosticirao i rekonstruirao (iako lapidarno i uz eufemizam da se radilo o "kratkoj prijateljskoj prepirci") bio je publicist Jovo Popović - u 21. nastavku svog "dugometražnog" serijala Armije idu na zapad, što je u proljeće 1975. izlazio u zagrebačkom dnevnom listu Vjesnik, u povodu obilježavanja 30. obljetnice oslobođenja Jugoslavije i glavnoga grada Hrvatske. Naslov toga nastavka glasio je Pjesma u slobodnom gradu, a objavljen je 7. svibnja 1975. Ali za taj se članak danas više ne zna, to je u međuvremenu posve zaboravljeno. Popović je u njemu opisao kako su se - i to ne u glavnom studiju Radio-Zagreba, u središtu grada, nego nekoliko kilometara južnije, s one druge strane rijeke Save, u pomoćnom studiju u zgradi odašiljača zagrebačke radio-stanice na Bundeku - bili pokoškali komesar Drugog bataljona 21. slavonske brigade 28. slavonske divizije kapetan Jure Devčić (po nacionalnosti Hrvat) i komandant ili politički komesar Drugog bataljona 24. srpske brigade 45. srpske divizije major Velimir Maksimović Sava (po nacionalnosti Srbin). Razlog prepirke bio je taj tko će prvi od njih dvojice najaviti ulazak partizanske vojske u grad. Kao i, naravno, koja jedinica prva ulazi: da li srpska (45. srpska divizija) ili hrvatska (28. slavonska divizija).

Kad sam priređivao ovaj tekst, moji su me stariji zagrebački kolege upozorili da je Jovo Popović mogao sebi dopustiti da takvo što objavi u politički najrelevantnijem hrvatskom dnevnom listu još 1975. po dvije osnove. Prvo, bio je po nacionalnosti Srbin (rođen je 1935. u Lici, u okolici Gračaca) te je, samim time, imao, u ono vrijeme, veću slobodu od svojih hrvatskih kolega; a drugo, bio je karijerni publicist (po nekima i propagandist), autor nekoliko zapaženih knjiga o radničkom pokretu i NOB-u, ali i šire, s posebnim statusom u novinsko-izdavačkoj kući Vjesnik. Bio je urednik VUS-a, Večernjeg lista i drugih Vjesnikovih izdanja, a od 1969. do 1972. i glavni urednik Arene. God. 1976. prešao je za savjetnika u Predsjedništvu SUBNOR-a Jugoslavije kod generala-armije Koste Nađa, a onda je postao savjetnik u Savjetu federacije SFRJ, također generalu Nađu.

Do 1965. - do godine privredne reforme i početka decentralizacije SFRJ - nije se ništa znalo o hrvatskom kapetanu Devčiću i njegovu doprinosu oslobođenju Zagreba. Tek 1965. javljaju se u zagrebačkom tisku pojedini bivši hrvatski partizanski komandanti, sudionici događaja iz 8. svibnja 1945., koji počinju svjedočiti o tome da su u Zagreb prve ušle i oslobodile ga jedinice u kojima su se oni borili, a ne jedinice 45. srpske divizije. Osim zamjenika komandanta Posavskoga partizanskog odreda Ivana Ožbolta-Sokola, koji je svoj prvi veliki intervju dao novinaru Vjesnika Salihu Zvizdiću 19. svibnja 1965., u medijima se iz godine u godinu (osobito na okrugle obljetnice oslobođenja Zagreba) kontinuirano javlja i ratni komesar Drugog bataljona 21. slavonske brigade 28. slavonske divizije Jure Devčić. On je poslije rata bio vrlo istaknuta političko-poslovna figura u Hrvatskoj, na položaju "vječnog" (punih 37 godina) direktora zagrebačke tvornice ortopedskih pomagala Banija, u kojoj je bilo zaposleno više od 400 ljudi.

Dva svoja najveća i najzapaženija novinska intervjua za vrijeme postojanja SFRJ Devčić je dao 1975. Stipi Joliću za njegov feljton u Fokusu te 1985. Aleksandru Vojinoviću za njegov serijal u Studiju (ovome svakako treba pridodati i njegovo svjedočenje "na licu mjesta", tj. u zgradi tada već bivšeg odašiljača Radio-Zagreba na Bundeku, u dokumentarnom filmu Televizije Zagreb Oslobođenje Zagreba snimljenom 1985., koji se danas u cijelosti može pogledati na You Tubeu). U svim je tim intervjuima Devčić iznosio svoju "revizionističku" verziju događaja iz 8. svibnja 1945., po kojoj je on toga dana prvi i jedini došao na odašiljač Radio-Zagreba i odaslao vijest o tome da su u Zagreb ušli partizani - naravno, oni iz njegove jedinice. Drugim riječima, zatajio je da ga je u tome, barem za nekoliko trenutaka, preduhitrio njegov suborac iz 45. srpske divizije major Maksimović te da je u eter Radio-Zagreba, nekim neobičnim spletom okolnosti, ušla čak i prepirka između njega i Maksimovića - i to upravo oko toga kome, odnosno čijoj jedinici, pripada prvenstvo osloboditelja Zagreba.

Nakon pažljive analize svih povijesnih izvora do kojih sam uspio doći te razgovora s nekolicinom mojih sugovornika i suradnika, u nastavku teksta donosim detaljnu rekonstrukciju događaja na Bundeku (i oko njega), toga utorka, 8. svibnja 1945., u jutarnjim, odnosno prijepodnevnim satima.

Zagreb je 8. svibnja 1945. bio nebranjen grad. Poglavnik NDH Pavelić je iz njega pobjegao još u nedjelju 6. svibnja, a zajedno s njim i cijela ustaška vlada, časnici Hrvatske (ustaške) vojske, brojni dužnosnici iz državnog aparata NDH, naposljetku i puno običnoga naroda koji se bojao odmazde partizanske vojske. Nekoliko dana prije povlačenja Pavelić je ponudio zagrebačkom nadbiskupu Stepincu da on preuzme vlast pa da je onda preda prvoj partizanskoj jedinici koja bude ušla u grad. Budući da je Stepinac to kategorički odbio, Pavelić je predavanje Zagreba jedinicama Jugoslavenske armije povjerio ravnatelju saborske kancelarije Đuri Kumičiću, sinu hrvatskoga književnika Eduarda Kumičića. 

U nedjelju 6. svibnja 1945. Kumičić je na zagrebačkome Radiju Zagreb proglasio "otvorenim gradom", što je značilo da se glavni grad NDH ne namjerava braniti i da je ulazak u nj slobodan.

U utorak 8. svibnja 1945. rano ujutro 21. slavonska brigada 28. slavonske divizije nastupala je, u svojemu posljednjem velikom ratnom jurišu, iz Velike Gorice preko Odre prema kolnom i željezničkom Savskom mostu (kamo će stići nešto prije 11 sati). Bitno je ovdje ukazati na specifičnu hrvatsku komponentu 28. slavonske divizije, a osobito njezine 21. brigade, u odnosu na ostale jedinice iz Kočine Druge armije. Iako je i u njoj, kao i u cijeloj Drugoj armiji, bilo, u završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije, više Srba nego Hrvata, ona je u cjelini nosila hrvatski pečat, i to zahvaljujući dvjema okolnostima. Prvo, nastala je i razvila se, tijekom rata, u sastavu Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. I drugo, u 21. slavonskoj brigadi bilo je usto i dvadesetak Zagrepčana, od kojih pet-šest na rukovodećim dužnostima: Stjepan Cerjan, Jure Devčić, Zvonko Vedrina, Željko Cerjan (Stjepanov brat) i drugi. Svi su oni imali žarku želju što prije ući, kao osloboditelji, u svoj rodni grad.

I što se tijekom jutra 8. svibnja 1945. događa? Od ostalih jedinica 21. slavonske brigade (koje idu prema Savskom mostu) odvaja se njezin Drugi bataljon, pod komandom kapetana Nikole Bogojevića i kapetana Jure Devčića, i kreće, poprečnim putem, prema tadašnjem selu Otoku, današnjem Bundeku, gdje se nalazio odašiljač Krugovalne postaje Zagreb. Trenutak je bio i više nego dramatičan (Jedna napomena: odašiljač Radio-Zagreba nalazio se točno na onome mjestu gdje je danas, ako još uvijek postoji, Motel ili Hotel Zagreb, u neposrednoj blizini današnjega novozagrebačkoga naselja Središće. Bio je to vrlo markantan objekt koji se vidio i izdaleka zahvaljujući dvama antenskim stupovima visokim 50 metara. Tijekom rata, pa i tog, posljednjeg ratnog dana u Zagrebu, 8. svibnja 1945., odašiljač Hrvatskoga krugovala na Bundeku čuvala je skupina od 20-40 domobrana.)

Na temelju podataka što sam ih prikupio za ovaj članak mogu s vrlo visokim stupnjem vjerojatnosti zaključiti da je Komanda 28. slavonske divizije došla do informacije da na desnu obalu Save izbijaju jedinice 20. i 24. srpske brigade 45. srpske divizije (također iz sastava Druge armije JA) te da se vrlo lako može dogoditi da netko od tih Srba prvi dođe do odašiljača na Bundeku i preko njega proglasi sebe, tj. svoju jedinicu, osloboditeljem glavnoga grada Hrvatske. To bi značilo da su Zagreb oslobodili srpski, a ne hrvatski partizani - što bi, naravno, imalo itekako duboke implikacije na daljnje odnose i tijek događaja u budućoj državi Jugoslaviji (kao što je i imalo). 

Da bi osujetila taj plan Srba, Komanda 28. slavonske divizije je poslala na Bundek svoje, uvjetno rečeno, "specijalne snage", u obliku Drugog bataljona svoje najisturenije, 21. slavonske brigade, komesar kojega je bio kapetan Jure Devčić. Devčić se, štoviše, u Odri ili malo iza Odre, desetak kilometara južno od Zagreba, odvojio od svojih suboraca iz Drugoga bataljona i krenuo s jednom svojom četom prema odašiljaču. A onda se, nakon nekog vremena, odvojio i od te čete i pohitao sâm u smjeru odašiljača. Vrlo žurno, koliko su ga god noge nosile. Zadnju je dionicu puta prevalio na biciklu što ga je posudio od nekog seljaka.

O toj akciji ratni komandant 28. slavonske divizije Radojica Nenezić je u svom sjećanju Dvadeset osma slavonska divizija u završnoj ofanzivi, objavljenom u zborniku Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije (Beograd, 1986.), napisao, uz ostalo: "U određivanju ciljeva (misli se na ciljeve te akcije - op. aut.) veliku pomoć su pružali drugovi iz Zagreba koji su se nalazili u 28. diviziji, posebno predratni zagrebački komunist Stjepan Puba Cerjan i komesar 21. brigade major Branko Kobali."

Kad sam dugogodišnjem (1991.-2004.) predsjedniku boračke organizacije RH Ivanu Fumiću pročitao tu Nenezićevu rečenicu, rekao mi je:

- Čim Nenezić to spominje u svom sjećanju, to znači da se taj zadatak osmislio u Komandi 28. divizije. Odnosno, da je velika vjerojatnost da je inicijator te akcije bio Cerjan. On je znao situaciju u gradu, bio je u tijeku događaja, bio je politički rukovoditelj u 21. slavonskoj brigadi i žarko je želio da Zagrepčani prvi uđu u grad. On je tih dana bio ranjen, u Mraclinu, ali mogao se kretati, i fizički je bio u Komandi Divizije, zajedno s Nenezićem, kad se o tome raspravljalo. Mislim da je Cerjan, uza sve ostalo, bio i član ili rukovoditelj Političkog odjela 28. slavonske divizije, koji se bavio političko-propagandnom djelatnošću. To je moja pretpostavka...

Fumić, pored toga, dopušta mogućnost da su Cerjanu tu akciju sugerirali i Zagrepčani iz nekih drugih partizanskih jedinica, poput, primjerice, Šestoga slavonskog korpusa NOVJ-a (formiranog 17. svibnja 1943.), o čemu mi je rekao:

- U tom je Korpusu bilo puno Zagrepčana, i to školovanih, studenata, zanatlija, politički dobro potkovanih ljudi. Borci iz toga Korpusa imali su kontakt sa zagrebačkim ilegalcima, dobro su poznavali grad i bili su svjesni značaja propagandnog djelovanja, tj. koliko je važno prvi obavijestiti da si ušao u Zagreb... Zagrepčanima je u partizanskoj vojsci bilo stalo da oni prvi jave da ulaze u grad i zbog toga da se time oda počast Zagrebu koji je dao oko 50.000 boraca u NOB-u...

Stjepan Puba Cerjan je bio veliki Zagrepčanin i veliki lokalpatriot, svi moji sugovornici tvrde da mu nikako nije moglo biti drago kad je čuo da se srpski partizani, iz 45. srpske divizije, spremaju zauzeti odašiljač kod jezera Bundek i preko njega javiti da oni prvi ulaze u Zagreb. On je, inače, bio taj koji je uoči Drugoga svjetskog rata, kao skojevski aktivist i rukovoditelj, senzibilizirao svojega vršnjaka i prijatelja Franju Tuđmana za SKOJ i marksističku literaturu (o čemu mi je posvjedočio za moju knjigu Tuđman: biografija). Nakon rata bio je potpredsjednik SUBNOR-a Hrvatske i glavni urednik Večernjeg vjesnika (u razdoblju 1957.-1958.), preteče današnjega Večernjeg lista

S druge strane, komandant 28. slavonske divizije Radojica Nenezić - jedan od najbliskijih Cerjanovih ratnih drugova - bio je podrijetlom "slavonski Crnogorac". Rođen je Crnoj Gori, i to u okolici Nikšića, ali je djetinjstvo i mladost proveo u Slavoniji, gdje su mu se roditelji bili naselili kao kolonisti. Ivan Fumić mi je rekao da je u partizane otišao iz mjesta Šodolovci kraj Osijeka. Kao Crnogorac koji živi u Slavoniji bio je, i mentalitetno i politički, puno bliži Hrvatima nego Srbima pa se i time može objasniti zašto je, osobito 1980-ih, pri kraju postojanja SFRJ, vrlo borbeno i polemički istupao protiv zagovornika teze da je 8. svibnja 1945. prva u Zagreb ušla 45. srpska divizija. U tim je svojim polemikama blisko surađivao s hrvatskim vojnim povjesničarom Nikolom Anićem, koji je također bio jedan od najžešćih kritičara i osporavatelja "teorije" o primatu 45. srpske divizije, kada je riječ o oslobođenju Zagreba. 

Logično je, dakle, da su se 8. svibnja 1945. ujutro Cerjan i Nenezić brzo i lako sporazumjeli kad je do Komande 28. slavonske divizije (ona se u tom trenutku mogla nalaziti u Velikoj Gorici ili Mraclinu) došla vijest da srpski partizani, iz 20. i 24. srpske brigade, planiraju zauzeti radio-odašiljač na Bundeku i s njega javiti Zagrepčanima da su oni osloboditelji Zagreba. U svakom slučaju, Cerjan je za tu svoju akciju, usmjerenu na suzbijanje toga plana, morao dobiti Nenezićevu suglasnost jer, za razliku od njega, on u 28. diviziji nije imao operativnu vlast. 

 I onda su njih dvojica brzo našli nekoga tko je pogodan za njezinu realizaciju, a to je bio komesar Drugog bataljona 21. slavonske brigade kapetan Jure Devčić. Moj kolega Stipo Jolić (dugogodišnji novinar Večernjeg lista, danas u mirovini) dobro je upoznao Devčića kad ga je 1975. intervjuirao za svoj feljton u Fokusu, pa mi je u nekoliko riječi skicirao njegov profil zahvaljujući kojemu mu je povjereno izvršenje tog zadatka:

- Devčić je podrijetlom iz Like, ali je u biti bio Zagrepčanin. U Zagrebu je živio od svoje 15. godine, u partizane je otišao iz Zagreba. Osim toga, imao je i nacionalnu svijest koju je Cerjan sigurno zamijetio, možda su o tome i razgovarali. Bio je probojan, ambiciozan, vrlo hrabar, na određen način i drzak...

U svakom slučaju, radilo se o ad hoc odluci, usmenom dogovoru na terenu, koji, iz razumljivih razloga, nije zabilježen ni u kojem pisanom ratnom dokumentu. Trebalo je hitno reagirati, situacija se mijenjala iz minute u minutu.

A, osim toga, bili su tu u pitanju i hrvatski interesi pa je i stoga taj dogovor morao biti obavljen u tajnosti. 

U svojim intervjuima Joliću i Vojinoviću Devčić je tvrdio da je iz Odre potrčao - sam, ispred svoje jedinice - prema odašiljaču na Bundeku zbog toga što je bio toliko sretan i uzbuđen što se nakon nekoliko dugih ratnih godina vraća u svoj, kako je rekao, "voljeni grad" da jednostavno nije mogao izdržati a da preko Radio-Zagreba ne pošalje poruku svojim sugrađanima, Zagrepčanima, da partizani ulaze u glavni grad Hrvatske. Osobito u razgovoru s Vojinovićem, 1985., nije štedio na emocijama i suptilnom psihologiziranju svojih motiva da što prije stigne do odašiljača, istaknuvši čak i to da je za Zagreb bio "psihički vezan".

Ali, naravno, bila je to samo Devčićeva izlika, za koju je mislio da u ono vrijeme, 1975.-1985., može proći. Pravi su motivi njegova postupka bili posve drukčiji. Kao komesar svoje jedinice, koji je sasvim sigurno raspolagao i određenim obavještajnim podacima, Devčić je zapravo dobio veliki ratni zadatak da pod hitno zauzme odašiljač, odnosno da spriječi da ga zauzmu njegovi suborci (ali u ovoj konkretnoj akciji njegovi suparnici) iz 45. srpske divizije.

Pitao sam Stipu Jolića je li mu Devčić, kad ga je intervjuirao, možda štogod povjerljivo rekao, a što nije objavio u svom članku. Odgovorio mi je da obavještajci (ili oni koji raspolažu obavještajnim informacijama) u pravilu ne vole govoriti o tim stvarima, ali da je puno toga zaključio iz njegova ponašanja (tada, 8. svibnja 1945., kada se to dogodilo).

Prvo, Devčić nije mogao samovoljno napustiti svoju jedinicu, Drugi bataljon 21. slavonske brigade, i upustiti se u neku svoju solo-akciju jer su partizani bili organizirana vojska. Takve se stvari dogovaraju, to mora odobriti netko na višoj razini (u ovome konkretnom slučaju na razini 28. divizije).

Drugo, Devčić se jako žurio prema odašiljaču, išao je tako brzo kao da su u pitanju bile minute i sekunde.

Treće, znao je točno gdje je odašiljač, kao da se služio GPS-navigacijom. To znači da je imao neke podatke koji su samo njemu bili dostupni.

Četvrto, nije se ničega bojao, kao da mu ne prijeti opasnost da ga, na pustopoljini kojom se kretao, ne upuca neki njemački ili ustaški vojnik (što je u ratu bila česta pojava). A kad je ušao u prostor ispred zgrade odašiljača, nije ga bilo strah bodljikave žice kojom je on bio omeđen, kao ni jednokatnih kula raspoređenih naokolo u kojima su se nalazili domobrani. Vrlo je vjerojatno, dakle, imao određene informacije od ilegalaca NOP-a u domobranskim redovima, koji su radili kao špijuni. 

I peto, zadnju je dionicu puta, od Odre (ili malo iza Odre) do Otoka, odnosno Bundeka, prevalio sam, bez pratnje svojih suboraca. Ivan Fumić mi je o tome rekao:

- Malo mi je čudno da je Devčić išao sam. To znači da su njegovi komandanti ocijenili da u tom dijelu zagrebačke okolice nema neprijateljske vojske. To svakako nisu bile normalne okolnosti. Bataljon se sporo kreće, dok pojedinac ide brzo, i Devčić se na nekoj točki očito odvaja od svog Bataljona, odnosno od svoje čete...

Svemu ovome valja dodati još nešto. Partizani iz 28. slavonske divizije znali su da Deseti zagrebački korpus stoji nekoliko desetaka kilometara daleko od Zagreba i da još nije dobio dozvolu da krene prema Zagrebu. Računali su da će se nešto bitno promijeniti ako se na Radio-Zagrebu objavi vijest da je Zagreb oslobođen. (Tako se i dogodilo: politički komesar Korpusa Šibl je tek preko Devčićeve objave na Radiju doznao da je glavni grad Hrvatske u partizanskim rukama.)

U trenucima dok je kapetan Devčić hitao iz Odre prema odašiljaču, jedinice 20. i 24. srpske brigade iz sastava 45. srpske divizije, upravo su zaposjedale položaje na desnoj obali Save. Najbliži odašiljaču Radio-Zagreba bio je Treći bataljon 20. srpske brigade, obavještajni oficir kojega je bio Radomir Bulajić. Dotični će se Bulajić 40-ak godina nakon Drugoga svjetskog rata, u razdoblju 1985.-1989., često javljati u polemikama o oslobođenju Zagreba na stranicama zagrebačkoga Vjesnika i beogradske Politike, pa će u svom polemičkom pismu objavljenom 15. srpnja 1989. u Politici napisati:

"Odašiljač se nalazio u rejonu 3. bataljona 20. srpske brigade, pa sigurno da najbolje o tome znam kao obaveštajni oficir."

U vojnom žargonu, riječ "rejon" označava prostor koji treba zauzeti određena jedinica. To znači da se odašiljač Radio-Zagreba nalazio upravo na onome dijelu terena što ga je trebao zauzeti Bulajićev Treći bataljon 20. srpske brigade 45. srpske divizije.

Desno, opet, od Trećeg bataljona 20. srpske brigade, na desnoj obali Save, držao je položaje Drugi bataljon 24. srpske brigade. Njime je zapovijedao Velimir Maksimović Sava. (On je po funkciji bio politički komesar, tj. partijski rukovoditelj, toga Bataljona, no kako je komandant Bataljona Drago Piletić poginuo u bitci kod Sunje 4. svibnja 1945., Maksimović je vjerojatno za tih nekoliko preostalih ratnih dana preuzeo i njegovu, komandantsku dužnost.)

Moguće je da je obavještajni oficir Trećeg bataljona 20. srpske brigade Radomir Bulajić spazio Juru Devčića kako hita prema odašiljaču i o tome odmah obavijestio Maksimovića. To je i bio posao obavještajnog oficira: da za svoju jedinicu prikuplja podatke o neprijatelju (ali i o pripadnicima svoje vlastite vojske) te da hitno obavještava komandanta i komesara o svim bitnim promjenama na terenu. Kad je na to bio upozoren, Maksimović je odmah požurio prema odašiljaču, da preduhitri Devčića.

Ali, naravno, moguće je i da se sve to događalo nekoordinirano, posve spontano. Nikada nećemo doznati što se u tim trenucima točno dogodilo.

Na odašiljač je prvi stigao, i to na biciklu, Jure Devčić. Međutim, tek što je krenuo razoružavati domobrane koji su čuvali odašiljač, dotrčao je i Velimir Maksimović, sa svog položaja na desnoj obali Save. Po opisu Jove Popovića 1975. u Vjesniku, Maksimović je u prvi mah bolje (odnosno brže) reagirao. Inzistirao je kod čuvara odašiljača da smjesta telefoniraju studiju Radio-Zagreba, koji se tada nalazio u Vlaškoj 116, blizu Kvaternikova trga (riječ je o onoj zgradi u kojoj je dugo godina nakon rata bila uprava tvornice Badel). A kad je dobio vezu, zatražio je od spikera (ili od neke druge osobe koja mu se javila na telefon) da odmah emitira vijest sljedećeg sadržaja:

"Građani Zagreba! Drugovi! Oslobodilačka armija ulazi u Zagreb. U grad su prve ušle brigade 45. divizije. Građani, budite mirni i oprezni. Neprijatelj se još povlači iz grada..."

Što se nakon toga dogodilo, Devčićev ratni komandant (iz Drugog bataljona 21. slavonske brigade) Nikola Bogojević je Jovi Popoviću, za njegov feljton, prepričao ovim riječima:

"Naš komesar, kapetan Jure Devčić naljutio se na druga iz srbijanske divizije: kako, veli, smiješ reći da samo 45. (divizija - op. aut.) ulazi u Zagreb? A što je s nama? Malo su se porječkali. Drug iz 45. divizije se branio: važno je da mi grad oslobodimo, a lako ćemo za to tko je prvi ušao! Jure Devčić ipak nije popustio već je zahtijevao da se vijest ispravi. Tada je ponovno telefonirano radio-stanici i spiker je emitirao vijest u kojoj je rečeno da su u Zagreb prve ušle čete našeg bataljona i 2. bataljona 24. srbijanske brigade..."

Ovdje treba dobro razlučiti dvije stvari, odnosno dvije posve različite objave o ulasku partizanske vojske u Zagreb. Prva je bila ona Maksimovićeva. Ona s radio-odašiljača na Bundeku nije izgovorena izravno u eter Radio-Zagreba nego je izdiktirana telefonom nekome od namještenika Hrvatskoga krugovala u Vlaškoj, da bi onda na temelju nje u studiju Radio-Zagreba bio sastavljen proglas što ga je pročitao dežurni spiker. Do tog sam zaključka došao čitajući i međusobno uspoređujući nekoliko novinskih članaka i drugih izvora o tom događaju. Među njima je i članak Kako je zagrebačka Radio-stanica spašena od razaranja, objavljen u dvotjedniku Radio-Zagreb od 1. svibnja 1946. 

U Maksimovićevoj su objavi bile ključne dvije tvrdnje. Prva, da u Zagreb ulazi - kako je točno rečeno - "Jugoslovenska armija". Ili, po nekim drugim inačicama, "oslobodilačka armija". A druga je tvrdnja glasila da su u Zagreb prve ušle jedinice 45. srpske divizije. 

Ta je vijest, u obliku proglasa, pročitana na Radio-Zagrebu nekoliko puta. Ona je tijekom dana bila uhvaćena i na Radio-Beogradu te je upravo referirajući se na nju beogradska Borba, dnevni list KPJ, u svom sutrašnjem broju, od 9. svibnja 1945., objavila izvještaj pod naslovom Oslobođen je Zagreb - glavni grad federalne Hrvatske. U verziji objavljenoj u Borbi ključna je rečenica proglasa glasila: "Hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije ušli su u grad u 11 sati."

A onda se, nakon srpskog majora Maksimovića, iz 20. srpske brigade, s odašiljača na Bundeku javio i hrvatski kapetan Jure Devčić, iz 21. slavonske brigade, zasigurno vrlo ljutit i ogorčen zbog toga što ga je u izvršavanju njegova velikog ratnog zadatka omeo, tj. preduhitrio, njegov suborac (ili suparnik) iz srpske partizanske jedinice. Devčićeva se objava o oslobođenju Zagreba od one prvotne, Maksimovićeve razlikovala u dvije bitne stvari.

Prvo, Devčić je svoj proglas izgovorio izravno u eter, tj. nije ga izdiktirao spikeru (ili nekome drugome na Radiju) pa da ga on naknadno pročita.

I drugo, on je u svojoj objavi posebno istaknuo da u grad Zagreb ulaze - ne jedinice 45. srpske divizije, kao što je to formulirao Maksimović - nego Drugi bataljon 21. brigade 28. slavonske divizije. Dakle, one jedinice koja ga je i poslala na odašiljač. 

Svom sugovorniku Stipi Joliću, za njegov članak Napad točno u podne objavljen u Fokusu od 6. travnja 1975., Devčić je izdiktirao u magnetofon svoju vlastitu verziju proglasa izgovorenu u zgradi radio-odašiljača na Bundeku, u kojoj su najvažnije bile ove rečenice:

"Jedinice Narodnooslobodilačke vojske pod komandom kapetana Jure Devčića - Drugi bataljon 21. brigade 28. divizije - ulaze u grad Zagreb. Građani, povucite se u vaše kuće, jer neprijatelj je u povlačenju i može vam nanijeti jako velike štete..."

Pojedini interpretatori događaja na Bundeku navode različite termine u kojima je Devčić izgovorio svoj proglas. Po S.Joliću, to se dogodilo u 9 sati, po A.Vojinoviću između 9 i 10, po J.Popoviću u 11, dok ratni komandant 28. slavonske divizije Radojica Nenezić u svom sjećanju Dvadeset osma slavonska divizija u završnoj ofanzivi iz 1986., navodi da se to zbilo u 10:30.

U polemikama o oslobođenju Zagreba što su se razbuktale u godinama uoči ratnog raspada SFRJ, u razdoblju 1985.-1989., ratni obavještajni oficir Trećeg bataljona 20. srpske brigade Radomir Bulajić iskazivao je dvije sumnje u mogućnost da je kapetan Devčić s odašiljača na Bundeku izgovorio u eter Radio-Zagreba svoje priopćenje o ulasku jedinica 21. brigade 28. slavonske divizije u grad. (Bulajić je nakon rata živio u Splitu te se u javnosti predstavljao kao "novinar i publicist iz Splita".)

Prva se sumnja odnosila na to da nigdje ne postoji povijesni dokument prvoga stupnja u kojemu jasno piše da je 21. slavonskoj brigadi, odnosno njezinu Drugom bataljonu, bio određen, toga utorka 8. svibnja 1945., pravac nastupanja od Velike Gorice prema selu Otoku, odnosno prema jezeru Bundeku. Primjerice, u svom vojnohistoriografski intoniranom članku Borbe Druge armije JA za oslobođenje Hrvatske s posebnim osvrtom na oslobođenje Zagreba, objavljenom 1986. u zagrebačkom Časopisu za suvremenu povijest, Bulajić je napisao: "Sporno je i otkud su dijelovi 2. bataljona 21. slavonske brigade u Bundeku, u rejonu Trećeg bataljona 20. srpske brigade, kad je pravac nastupanja te brigade bio sasvim drugi."

Bulajić je, zapravo, ovime htio reći da, prema općem planu ulaska jedinica Druge armije u Zagreb (dogovorenom u ponedjeljak 7. svibnja navečer), Devčić toga dana nije niti mogao biti na Bundeku nego da je on to sve izmislio. No, on očito nije znao da je Devčić od svojih nadređenih u 28. slavonskoj diviziji (Nenezića, odnosno u pozadini Cerjana) praktički u zadnji čas dobio specijalan ratni zadatak da pod hitno zauzme odašiljač, uz ostalo i zato da ga ne bi zauzela 20. srpska brigada, u kojoj je bio i on sam, Bulajić. Kao što nije znao niti to da je to bio usmeni ad hoc dogovor za koji je namjerno odlučeno da o njemu nema nikakvih pisanih tragova.

A drugi je Bulajićev argument bio tehničke prirode. Po Bulajiću, odašiljač Radio-Zagreba je navodno bio u nekom kvaru, tj. nije bio uključen u radio-stanicu u Vlaškoj. Ovdje je puno toga nejasno. Devčić je u svojim svjedočenjima hrvatskim novinarima, 1965.-1985., tvrdio da je on, kao komesar svoje jedinice, inzistirao na tome da svoj proglas izgovori direktno u eter, tj. da ga se čuje uživo, u programu Radio-Zagreba, te da je u tu svrhu u pomoćnom studiju u zgradi odašiljača na Bundeku za manje od pet minuta bilo osposobljeno neko staro pojačalo koje nije bilo korišteno tri godine. Kvar o kojem govori Bulajić mogao se, dakle, odnositi na taj uređaj. Sve se to može pogledati u dokumentarcu TV Zagreb, iz 1985., na You Tubeu.

Kako me u priređivanju ovoga članka zanimao i taj, čisto tehnički aspekt događaja na Bundeku, obratio sam se voditelju Odjela održavanja audio-opreme na HRT-u Davoru Grgesini, koji mi je, u našem razgovoru 7. travnja o.g., rekao:

- Ako je bilo tako kako Devčić opisuje, tehničar na odašiljaču je mogao isključiti dolaznu tonsku liniju iz Radio-stanice u Vlaškoj, koja je bila telefonska, te onda u modulator odašiljača priključiti pojačalo, zajedno s mikrofonom. To je s tehničke strane bilo izvedivo. Strogo tehnički gledano, dakle, Devčić je mogao govoriti u eter...

A što se Devčićeve prepirke s Maksimovićem tiče - koja se također čula na Radiju, a čuo ju je, među ostalima, i Ivan Šibl u Sv. Petru Orehovcu - i ona se može razmjerno lako objasniti. Kad je Devčić dao znak tehničarima da je spreman, oni su uključili uređaje i počeli emitirati njegov proglas. No prije nego što je on počeo govoriti, Maksimović ga je pokušao onemogućiti, što je posve neplanirano ušlo u eter. Međutim, kad je Maksimović vidio da je Devčić vrlo agresivan i otresit i da mu ne da govoriti, povukao se tako da je Devčić svoj naum uspio izvesti do kraja.

- Devčić nije bio visok - rekao mi je Jolić - ali je bio plećat i imao je doista energičan nastup. Volio se svađati. Osim toga, Devčić je ipak imao iza sebe Cerjana i Nenezića, govorio je u njihovo ime, pa je zato i mogao vikati na ovoga Maksimovića na Bundeku...

Po analizi Stipe Jolića, Devčićevi su motivi u ovoj "operaciji Bundek" bili trostruki. Prvi je motiv bio vojnički, tj. javiti preko Radija - po zadatku svojih nadređenih - da u Zagreb ulazi njegova vojna jedinica, tj. 21. slavonska brigada 28. slavonske divizije. Drugi je motiv bio nacionalni - poslati u javnost poruku da Hrvati ulaze u Zagreb prije Srba, tj. da su oni, a ne Srbi, osloboditelji svojega grada. I treće, Devčiću je svakako bilo stalo i do toga da u svojoj objavi izgovori svoje ime i prezime, kako bi se pritom i on sam upisao u povijest. 

Moji stariji kolege mi tvrde da je Devčić svoj ratni zadatak dobro obavio te da je zato i bio nagrađen svojim višedesetljetnim direktorskim položajem u poduzeću Banija.

Možemo se na kraju ovoga članka upitati tko je, zapravo, ovdje koga pobijedio ili nadmudrio: da li hrvatski kapetan Devčić srpskog majora Maksimovića ili obrnuto - Maksimović Devčića? Pravi odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan. 

Usprkos tome što ga je Devčić na kraju nadjačao (pa makar i "na mišiće"), srpski je komandant Maksimović ipak, u znatnoj mjeri, ispunio svoju misiju. Uspio je odaslati u javnost poruku koja će kasnije, osobito kada bude objavljena u beogradskoj Borbi, poslužiti kao jedan od krunskih dokaza tvrdnje da su grad Zagreb oslobodile jedinice 45. srpske divizije. Jer, ono što je 9. svibnja 1945., s osloncem na Maksimovićevo priopćenje, objavila Borba, to će se kasnije ponavljati i u brojnim drugim novinskim (i inim) člancima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, počevši od svibnja 1945. pa nadalje. Među ostalim, i u zagrebačkom Narodnom listu od 26. svibnja 1945., u velikoj reportaži Osam povijesnih sati Jelačićevog trga (potpisao ju je izvjesni "dr. J. J."); zatim u tekstu zagrebačkoga novinara Joze Puljizevića 1945. Zagreb u 11 sati..., objavljenog u Telegramu od 7. svibnja 1965., itd. Izvještaj u Borbi od 9. svibnja 1945. bio je za sve novinare u Jugoslaviji, barem do 1965., "zakon".

Ali Maksimovićeva je objava imala i jednu dodatnu dimenziju. Točnije rečeno, dodatnu je dimenziju imao izvještaj u Borbi od 9. svibnja 1945., načinjen na temelju one tri-četiri rečenice od kojih se sastojao Maksimovićev telefonski nalog s odašiljača na Bundeku studiju Radio-Zagreba u Vlaškoj. Moje je istraživanje pokazalo da su u tom Borbinu članku napravljene tri krupne intervencije (ili konstrukcije) koje su u znatnoj mjeri utjecale na opću percepciju onoga što se 8. svibnja 1945. u Zagrebu doista dogodilo. 

Prva s ticala "faktora vremena". U Borbinu izvještaju piše da se prepirka između dvije osobe koja se čula u eteru (u tekstu nije navedeno da su se to pokoškali kapetan Devčić i major Maksimović) dogodila u 13:13 sati, a ne tijekom jutra ili prijepodneva kao što se to uistinu odigralo.

Druga se intervencija odnosila na "faktor mjesta". U Borbinu se članku sugerira da se prepirka o kojoj je riječ dogodila u studiju Hrvatskoga krugovala u Vlaškoj, a ne na odašiljaču Radija na Bundeku.

A treća je intervencija svakako bila najkrupnija i najdalekosežnija. Ono što je Velimir Maksimović s Bundeka telefonski izdiktirao nekome od namještenika Radio-Zagreba u Vlaškoj, to je u članku u Borbi stavljeno u usta - ili, bolje rečeno, "u pero" - komandanta 20. srpske brigade majora Vojina Vidovića. On je, naime, naveden kao autor (ili potpisnik) na Radiju pročitanoga Proglasa građanstvu grada Zagreba u glavnoj rečenici kojega su spojene u jednu logičnu cjelinu one dvije ključne poruke što ih je s Bundeka bio odaslao major Maksimović: da su "hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije ušli u grad u 11 sati."

Komandant 20. srpske brigade Vojin Vidović (podrijetlom, inače, iz sela Vidovići kraj Bosanskog Grahova, u BiH) također se u tim dramatičnim trenucima - toga prijepodneva 8. svibnja 1945. - nalazio na desnoj obali Save, zajedno sa svojim suborcima iz te jedinice (s Maksimovićem, Bulajićem i ostalima).

Tim je trima intervencijama (ili konstrukcijama) Borba, zapravo, objavila, po svemu sudeći, falsificiranu vijest da je već u 13:25, dakle u ranim popodnevnim satima, 20. srpska brigada, iz 45. srpske divizije, na čelu s majorom Vidovićem, upala u Krugovalnu postaju Zagreb, u Vlaškoj 116, i zauzela je. Tom je konstrukcijom srpska službena verzija o oslobođenju Zagreba bila, možemo to tako reći, zatvorena i "zapečaćena". U Borbi, kao "organu KPJ", verificirano je, crno na bijelom, da je 45. srpska divizija, predvođena svojom 20. brigadom, oslobodila grad Zagreb po oba bitna ključa ili kriterija po kojima se nekome može priznati "status" osloboditelja nekoga grada. Prvo, prva je, kako se navodi u Proglasušto ga je (navodno) potpisao major Vidović, ušla u grad - dakle, zauzela je teritorij. A drugo, prva je upala u zagrebačku radio-stanicu - što znači da je preuzela kontrolu nad glavnom informativno-medijskom kućom u Zagrebu i Hrvatskoj. I upravo s nje objavila vijest građanima Zagreba da je njihov grad oslobođen.

(U stvarnosti, toga utorka, 8. svibnja 1945., jedine je prave borbe protiv preostalih ustaša-luburićevaca i Nijemaca u krugu oko zagrebačke radio-stanice od 13 sati pa sve do noći od 8. na 9. svibnja vodio Posavski partizanski odred, koji je u tim borbama imao 3 mrtva i 10-ak ranjenih.)

Dakle, itekako je imao smisla onaj telefonski nalog što ga je major Velimir Maksimović dao studiju Radio-Zagreba u Vlaškoj prije nego što se sa svojim proglasom javio u eter kapetan Devčić. 

Ali nije ni Devčić Maksimoviću ostao dužan. U svojim intervjuima što ih je davao zagrebačkim novinarima 1965.-1985. on je rekonstruirao svoju vlastitu verziju događaja na Bundeku u kojoj je bilo mjesta samo za njega, ali ne i za Maksimovića. On je srpskog majora i ono što je on izgovorio na Bundeku jednostavno prešutio, kao da nije ni postojao. Možemo sada samo nagađati zašto je tako postupio. 

Pravi odgovor vjerojatno leži u tome da je on time htio "izbrisati iz povijesti" činjenicu ili događaj da je jedan Srbin ipak došao prije njega do radio-odašiljača na Bundeku. Za njega to 1965.-1985. više nije bilo bitno. Ako je Maksimović njega nadmudrio time što je s Bundeka prvi poslao vijest na temelju koje su i Radio-Zagreb (već toga dana, 8. svibnja) i beogradska Borba (sutradan, 9. svibnja) obznanili da su u Zagreb prve ušle jedinice 45. srpske divizije, sada je on, 20-40 godina nakon Drugoga svjetskog rata, nadmudrio njega time što je tim svojim naknadnim, revizionističkim iskazima elegantno "maknuo" njega iz cijele ove priče, kao da se ta epizoda, s Maksimovićem u glavnoj ulozi, nije ni dogodila.

Uklonio je, drugim riječima, svaki trag koji bi mogao kompromitirati hrvatski NOB (u odnosu na srpsku komponentu NOB-a), kada je riječ o oslobođenju Zagreba.

U svemu je ovome posebno zanimljiva, i vrlo indikativna, formulacija što ju je kapetan Devčić izgovorio u svom naknadno prepričanom proglasu. Dok je Velimir Maksimović javio s Bundeka - tj. tako su to prenijeli Radio-Zagreb i Borba - da u Zagreb ulaze "jedinice Jugoslavenske/Jugoslovenske armije", Devčić je upotrijebio jednu sasvim drugu sintagmu, "jedinice Narodnoslobodilačke vojske". Jolić mi je rekao da je, kad ga je 1975. intervjuirao, on baš inzistirao na tom izrazu, kad mu je tu svoju objavu iz 1945. diktirao u njegov magnetofon.

Poznata je povijesna činjenica da je naredbom Josipa Broza Tita 1. ožujka 1945. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) preimenovana u Jugoslavensku armiju (skraćeno JA). Devčić je, međutim, i 1975. ustrajao na njezinu starom nazivu, koji je bio u upotrebi prije ožujka 1945., najvjerojatnije zbog toga da izbjegne riječ "Jugoslavija". Evidentan je, dakle, bio njegov republikanski, tj. prohrvatski pristup cijeloj ovoj stvari. 

- Devčić je "puhao" na izraz "Jugoslavenska armija" - rekao mi je Jolić - tvrdeći da je NOV širi pojam. To mi je baš zvonilo, zašto nije rekao "JA". Gotovo da sam razmišljao da stavim u tekst "JA", ali mislim si, ne mogu ja njega ispravljati...

I baš kao što je Jure Devčić u svojim "revizionističkim" istupima u javnosti, otprilike na sredini vremenskoga kontinuuma od završetka Drugoga svjetskog rata do ratnog raspada SFRJ, bez ikakve zadrške iskazivao svoju prohrvatsku političku orijentaciju, tako je i njegov ratni suborac iz 1945., obavještajni oficir Trećeg bataljona 20. srpske brigade 45. srpske divizije Radomir Bulajić, u svojim polemikama o oslobođenju Zagreba vođenim u drugoj polovici 1980-ih, u vrijeme kad je Slobodan Milošević već bio na vlasti u SR Srbiji, posve jasno i otvoreno izražavao svoju naklonost centralističko-unitarističkom preuređenju SFRJ. Primjerice, u svom polemičkom pismu objavljenom u beogradskoj Politici 10. lipnja 1989. (Puna usta pluralizma i demokratije, a rade po svome) prosvjedovao je protiv ukidanja zajedničkog TV-dnevnika za srpskohrvatsko govorno jezično područje na RTV Zagreb, zalažući se za ostanak na starome, tj. da se zajednički, jugoslavenski TV-dnevnik i dalje redovito emitira u Hrvatskoj.

Time su polemike o oslobođenju Zagreba iz razdoblja 1965.-1989. sasvim prirodno i očekivano zadobile svoju realnu, političku dimenziju. Zagovaranje teze da je Zagreb oslobodila 45. srpska divizija značilo je, u biti, izjašnjavanje za jugoslavenski centralizam i unitarizam; i obrnuto, zagovaranje tvrdnje da su Zagreb oslobodili Hrvati, i još k tome Zagrepčani, značilo je, indirektno, izjašnjavanje za samostalnu hrvatsku državu.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje