Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Zadnji javni istupi predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka uvelike su uzbunili hrvatsku političku javnost. Nažalost, kao i obično, mediji se puno više bave onime što je politički folklor, a ne bit stvari.
Osobno, s velikom sam znatiželjom došao na HDZ-u svečanu tribinu održanu u Društvu hrvatskih književnika na Trgu bana Josipa Jelačića u petak 28. veljače, u povodu obilježavanja vrlo značajnoga HDZ-ova jubileja - punih 25 godina od prvog inicijativnog skupa za osnivanje te stranke, na kojemu je, tada, 28. veljače 1989., glavnu riječ vodio HDZ-ov utemeljitelj i budući prvi predsjednik samostalne hrvatske države Franjo Tuđman.
O tom sam povijesnom skupu (kao i o brojnim drugim događanjima, vezanim za stvaranje višestranačke scene u Hrvatskoj, u razdoblju 1989.-1990.) pisao u svojoj knjizi "Banket u Hrvatskoj", pa me tim više zanimalo kako će ta proslava jubileja proteći.
Odmah da kažem - HDZ-ovo me slavlje nije odveć dojmilo. Nisam bio na onome skupu od prije 25 godina, ali sam ga, po svjedočenju mojih brojnih sugovornika, zamišljao, a onda i rekonstruirao u svojoj knjizi, kao nešto što bi danas, s ove sadašnje distancije od četvrt stoljeća, zasluživalo kudikamo veći respekt od ovoga što su ga HDZ-ovci sami sebi pružili i demonstrirali u salonu DHK-a, prošloga petka.
Da je Franjo Tuđman živ, u DHK-u bi toga petka grmjelo; ovako, puno je veselije, pretpostavljam, bilo u obližnjim kavanama na sjevernoj strani Jelačić placa nego na samome poprištu obilježavanja velikog i važnog jubileja.
Govorila su - u onome razmjerno stješnjenom prostoru, gdje ne stane više od stotinjak ljudi, ako i toliko - njih četvorica: Božidar Petrač u ime domaćina, DHK-a; a potom čelnici HDZ-a Milan Kovač, Vladimir Šeks i Tomislav Karamarko. Kovač i Šeks kao neposredni svjedoci onog događaja, od prije 25 godina, a Karamarko kao aktualni šef stranke, a po nekim predviđanjima i budući premijer.
Nijedan me se govor nije naročito dojmio, bilo je tu puno jeftine i isprazne patetike, ali još više, što me osobito neugodno iznenadilo, i neke čudne nezainteresiranosti da se taj, ipak, prvi javni skup HDZ-a u njegovoj povijesti obilježi i proslavi na način na koji on to nedvojbeno i zaslužuje, a ne ovako: rutinerski, površno, na brzaka, nedovoljno osmišljeno, i što je zapravo najporaznije - bez pravoga zanosa. Ali i to što se po tom pitanju moglo čuti bilo je nekako bačeno u drugi plan, dok su sve oči (i sudionika skupa i nekolicine okupljenih novinara) bile uprte u Tomislava Karamarka, uz silno, nesuspregnuto očekivanje što će on reći, ali ne o prošlosti HDZ-a nego o HDZ-ovoj sadašnjoj politici, za koju je on osobno, kao aktualni šef HDZ-a, najodgovorniji (ili jedino odgovoran).
I tu se, za vrijeme Karamarkova govora, dogodio onaj daleko najvažniji i najuzbudljiviji trenutak večeri. Ponavljam: čudi me kako to mediji nisu adekvatno zabilježili.
A Karamarko je učinio sljedeće: ogradio se od onih primitivnih dobacivanja u Omišu, na nedavnome HDZ-ovu skupu od prije desetak dana, rekao je da nije dobro čuo niti dobro razumio što su ti neki dobacivali sa strane, ali je zato potvrdio, i s tri debela flomastera podvukao, ono najbitnije rečeno u Omišu - tako da su te njegove riječi izgovorene tom (ne)prigodom u Dalmaciji sada ovdje, u srcu Zagreba, doživjele i svoju definitivnu potvrdu.
Karamarko je na vrlo direktan i izazovan način doveo u pitanje Tuđmanov koncept pomirbe, koji je stajao u samome središtu Tuđmanove ideologije i politike, kako u vrijeme osnivanja HDZ-a, tako i u razdoblju nakon pobjede na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj u proljeće 1990., na što se onda nadovezao i rat u Hrvatskoj.
Karamarko je, otprilike, rekao (citiram ga slobodno, po sjećanju): Tuđmanov je koncept pomirbe bio uglavnom OK u ono vrijeme i za ondašnje prilike, kada se zahuktavao ratni stroj protiv Hrvatske i kada je cijela Hrvatska, da bi se što bolje obranila, trebala biti ujedinjena; no u svemu je tome bilo i Tuđmanove naivnosti - upravo tako: Karamarko je Tuđmana okarakterizirao naivnim - koju su zloupotrijebili oni koji se nikada nisu pomirili sa samostalnom hrvatskom državu, pa umjesto da se, kao takvi, na vrijeme maknu s političke scene, opstali su, upravo zahvaljujući Tuđmanovu programu pomirbe, na političkoj sceni, u javnome i političkom životu osamostaljene Hrvatske, da bi svoje u biti antidržavno i antidomoljubno djelovanje nastavili i danas, 25 godina poslije, kako u strukturama vlasti tako i u medijima, u raznim kulturnim ustanovama i drugdje.
Na ove Karamarkove riječi nitko u dvorani DHK nije reagirao, iako je Karamarko dao, u biti, jednu vrlo tešku i kontroverznu izjavu. Karakteriziranjem Franje Tuđmana naivnim čovjekom, a u kontekstu njegova programa svehrvatskoga pomirenja, ponudio je, na određen način, svojevrsnu reviziju izvornoga Tuđmanova učenja, kao i izvorne HDZ-ove politike. Jer, ako se Tuđmanu i HDZ-u oduzme koncepcija pomirbe, i to tako da se ona diskvalificira kao naivnost, pitanje je - što onda od Tuđmana i HDZ-a ostaje? Jer, i HDZ-ov trijumf na parlamentarnim izborima 1990., a isto tako i pobjeda Hrvatske u Domovinskom ratu, izvojevani su upravo i isključivo na platformi općehrvatskoga izmirenja.
Karamarkova revizija ili njegov pokušaj revizije izvornog programa Franje Tuđmana i HDZ-a (i to još u ovakvoj svečanoj prigodi, kada se obilježavao zaokruženi jubilej 25. obljetnice prve političke promocije upravo takvog programa na javnoj i političkoj sceni u ondašnjoj SR Hrvatskoj) ima, po mom mišljenju, daleko veću težinu od spominjanja tamo nekih jama ili čisto osobnih uvreda i dobacivanja na račun nekih ne-HDZ-ovih političara. I to je ono čime bi se ozbiljni analitičari trebali baviti.
Tu treba spomenuti nekoliko važnih stvari.
Prvo, ovo što je Karamarko rekao u DHK-u (o naivnosti Franje Tuđmana, a u vezi s njegovim programom pomirbe) nije njegov usamljen eksces; on to ponavlja već stanovito vrijeme. Dakle, to je, u njegovu slučaju, konstanta. I u Omišu je nešto slično izjavio; kako je novinski izvjestitelj s toga skupa pribilježio, kazao je: "Oni (neprijatelji hrvatske države - op. aut.) su, sada je to jasno, Tuđmanovu pomirbu prihvatili samo kao način preživljavanja, a mi smo bili naivni, pa smo im povjerovali da su zaista stali na našu stranu..."
Dakle, u razmaku od pet dana (ponedjeljak 24. veljače u Omišu - petak 28. veljače u Zagrebu), na dva udarna HDZ-ova jubilarna skupa, Karamarko je za Tuđmana i ondašnji (Tuđmanov, izvorni) HDZ izjavio da su bili naivni.
A drugo, ta teza o Tuđmanovoj naivnosti i nije toliko nova, ona je već duže vrijeme (iako pomalo poskrivečki) prisutna u našoj javnosti, a ponajprije na raznim internetskim portalima i forumima, gdje se, ako ne duže, ono svakako od ljeta 2013., vode pokatkad i burne rasprave na tu temu.
Koliko razumijem stvari, tezu o Tuđmanovoj naivnosti u vrijeme osnivanja HDZ-a i samostalne hrvatske države pokrenule su snage koje pripadaju onome što se obično naziva hrvatskom političkom desnicom (ma što to doista značilo). A tu tezu onda, koliko vidim, pobijaju oni koji pripadaju nekakvome hrvatskom političkom centru, a imaju - točnije rečeno: imali su, onda, u ono vrijeme - blizak ili relativno blizak, možda čak i izravan personalni kontakt s Tuđmanom, pa se zahvaljujući tome mogu smatrati pouzdanim svjedocima.
Navest ću dva možda najtipičnija primjera - svaki s po jedne od sukobljenih strana.
Prvi je primjer s portala HRsvijet.net, a autor mu je, meni nepoznati, Milan Vidić. Tekst je objavljen 11. rujna 2013., a u njemu se, uz ostalo, kaže: "Naivnost dr. Franje Tuđmana ujedno je i jedina pogreška (njegova, Tuđmanova - op. aut.) jer nije shvaćao da s komunističkom partijom nema dijaloga!..."
A drugi, suprotan, primjer imamo na portalu Dnevno.hr, a iz pera Vesne Škare-Ožbolt, koja je, 21. kolovoza 2013., direktno polemizirajući s takvim stavovima, napisala: "Je li dr. Tuđman bio idealista i naivan jer je vjerovao (...) kako će i oni koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv vlastite države pa kasnije bili abolirani, jednog dana 'zavoljeti hrvatsku domovinu'? Tvrdim, i znam, da nije. Bio je samo realan i pragmatičan."
Ovo sve spominjem samo zbog toga da bih pokazao da rasprava o toj temi nije sasvim nova, da traje već nekoliko mjeseci, i da se Karamarko sada u nju osobno uključio, i to tako što se jasno svrstao na jednu stranu. Na stranu koju zastupa (stvarna ili takozvana) hrvatska politička desnica.
Ovdje svakako valja upozoriti na jedan vrlo kontroverzan, a do danas još neanaliziran i neproblematiziran aspekt cijele ove polemike. I koji nju gotovo a priori dovodi u pitanje.
Naivnost (bilo čija, pa u ovom slučaju i, navodno, Tuđmanova) jest karakterna osobina. To je li netko naivan ili nije tiče se njegove naravi, njegova karaktera. A Karamarko (i njegovi sumišljenici) tu i takvu karakternu osobinu (pripisanu Tuđmanu) dovode na razinu jednoga ideološko-političkog koncepta, u ovome konkretnom slučaju hrvatske pomirbe. Pa jedno miješaju s drugim.
Uvijek je neprimjereno miješati kruške i jabuke, a naročito je opasno nečiju narav izjednačavati - ili na bilo koji način uspoređivati - s njegovom ideološkom ili političkom orijentacijom ili pozicijom. I to je osnovni nedostatak ove Karamarkove "kritike" ili "revizije" Tuđmana.
A kada se maknemo i od tog spornog momenta, i posvetimo se isključivo pitanju je li Franjo Tuđman bio naivan - i ako jest, u kojoj mjeri - tada ćemo se suočiti s nizom detalja koje ovakav uopćeni i u političke svrhe instrumentalizirani pristup totalno previđa i ne uzima u obzir.
O tome sam ovih dana vrlo detaljno porazgovarao s nekolicinom vrlo istaknutih članova i nekadašnjih visokih dužnosnika HDZ-a (i hrvatske države). Napravio sam jednu malu tribinu na kojoj su bila postavljena dva ili tri temeljna pitanja: prvo, je li Tuđman, u vrijeme kad je stvarao HDZ, i u vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države, pa i tijekom Domovinskog rata, bio naivan ili nije? I drugo, postoji li ikakva veza između njegove, stvarne ili tobožnje naivnosti, i njegova programa svehrvatskoga pomirenja?
I kao treće, možda i glavno pitanje: što Karamarko danas želi postići time kada Tuđmana proglašava naivnim?
Odmah moram reći: svi su me moji sugovornici zamolili da im u tekstu ne spomenem ime i prezime, osim jednoga - bivšeg premijera Nikice Valentića. Ovdje ujedno moram istaknuti da se ni Nikica Valentić (čak ni u primislima) ne slaže s tezom da je Tuđman bio naivan (u čemu je bio u potpunosti suglasan sa svim ostalim mojim sugovornicima), ali je tu Karamarkovu tvrdnju doveo u kontekst njegove i HDZ-ove aktualne predizborne kampanje i umanjio mu, u određenoj mjeri, težinu i značaj, okarakterizivši ga, jednostavno, kao Karamarkovu političku taktiku. Dakle, ne strategiju nego taktiku.
- Tuđman je bio sve samo ne naivan - rekao mi je Valentić tijekom našega jednosatnog razgovora u njegovu uredu u tvrtki Niva u Gradiščanskoj 34. - A ako je nešto bilo njegova jaka strana, onda je to ideja pomirbe, koja, doduše, nikada nije bila dokraja razrađena. I ako sada netko, u ovome slučaju Karamarko, ide protiv Tuđmanove pomirbe - onda to ne može biti drugačije shvaćeno nego kao - promjena političke paradigme. I onda je to nešto vrlo, vrlo teško i ozbiljno. Ali ja osobno vjerujem da Kamarko to izgovara isključivo u kontekstu predizborne kampanje. Ja poznajem Karamarka. Bio je šef zagrebačke policije dok sam ja bio premijer. Znam ga kao mladog, ambicioznog, korektnog i hrabrog čovjeka. On je sada procijenio da može privući jedan dio hrvatskih birača koji je desniji od HDZ-a, i to je razlog zašto to govori. Drugo je pitanje je li ta taktika dobra, ja mislim da nije i da bi bilo bolje da se Karamarko okrenuo centru, ali on je tako odlučio. I on to radi samo zbog toga da bi dobio izbore.
Valentić je pritom posebno naglasio:
- Ta će Karamarkova retorika s vremenom, posebice nakon izbora, otpasti. Ne vjerujem da je to strateška odrednica sadašnjeg HDZ-a i da će to ući u njegov program. To nije i svakako ne treba biti dio HDZ-ova programa. Usput rečeno, siguran sam da će HDZ na izborima pobijediti, dobit će 5 posto više glasova od SDP-a.
Valentić je pritom rekao da ovo govori kao običan član HDZ-a, koji danas u toj stranci nema nikakvu funkciju.
Nakon poduže serije razgovora što sam ih proteklog vikenda imao s pojedinim bivšim i sadašnjim dužnosnicima HDZ-a (btw., niti jedan od njih nije bio pozvan na svečanu HDZ-ovu tribinu 28. veljače!), a onda i nakon moje osobne "kritičke analize" svega onoga što sam od njih čuo - uz napomenu da je postojao vrlo visok stupanj kompatibilnosti između svih tih pojedinačnih iskaza - mislim da mogu dati jednu objektivnu sliku sadašnje političke pozicije Tomislava Karamarka i njegovih trenutačnih istupanja koja se lako mogu doživjeti kao ozbiljan pokušaj revizije Tuđmanove koncepcije pomirbe (pa, samim time, i kao novi pokušaj "detuđmaniziranja Tuđmana").
Najbolje je da ovu sintezu do koje sam došao iskažem postupno i razložno, po pojedinim točkama, kako bih bio jasniji i precizniji.
Prvo, Tuđman nije bio naivan. Najdalje dokle se može ići - to je da kažemo da je bio idealist (pa čak i možda veliki idealist). Ali između idealizma i naivnosti zjapi jedna velika provalija, i te se dvije pozicije (od kojih je ova druga, kako sam već rekao, karakterna osobina a ne idejno-politička orijentacija) nikako ne mogu međusobno izjednačavati.
- Tuđman je prije svega bio idealist - rekao mi je jedan moj sugovornik. - Imao je ideal u koji je strastveno vjerovao, taj temeljni ideal bila je samostalna i suverena hrvatska država, a onda je taj svoj idealizam nadograđivao realizmom i pragmatizmom. I tako je radio svoju povijesnu sintezu.
Na moje potpitanje je li, i u kojoj mjeri, Tuđman u isti mah bio i naivan, jedan moj sugovornik mi je kazao:
- Ne, nikako ne stoji teza da je bio naivan. On je u nemogućim okolnostima, tijekom rata, razgovarao sa svima, i s Miloševićem i s Kadijevićem i s Izetbegovićem itd., i u svim je tim situacijama pokazao na djelu da je bio sve samo ne naivan. Naivan čovjek iz onakve geopolitičke situacije u kojoj se tada nalazila Hrvatska nije mogao izaći kao pobjednik. A Tuđman je bio jedini stvarni pobjednik u procesu raspadanja Jugoslavije, i on je jedini ostvario svoj državnotvorni cilj.
U pokušaju da razgraničimo - ma koliko takva usporedba bila nezahvalna i u osnovi krivo postavljena - Tuđmanov veliki idealizam s njegovim navodnom naivnošću, došli smo, moji sugovornici i ja, do ovakvog odgovora:
- Bez ideala se ne mogu raditi velike stvari. A ako si ti naivan, tebe će preveslati svaka budala. A tko je Tuđmana preveslao? Nitko. Koliko je samo u pregovorima s Kadijevićem bilo blefa i igara - s naše, hrvatske strane - koje naivan čovjek ne može napraviti. Hrvatska, na kraju krajeva, tijekom rata nije bila uništena. Ako je i bilo pogrešaka, bilo ih je zbog idealizma, a ne zbog naivnosti.
Kao jedinu Tuđmanovu stratešku pogrešku, neki su moji sugovornici naveli pristajanje na Daytonski sporazum, a ta se Tuđmanova greška, kako kažu, temeljila na tome što on nije imao životno iskustvo s Muslimanima, tj. što nije dobro poznavao mentalitet Muslimana. Jedan od njih mi je rekao: "Opet je postupio idealistički. Mi smo, u Bosni i Hercegovini, trebali imati čisti entitet, kao što Srbi danas imaju Republiku Srpsku."
Nikica Valentić mi je otkrio neke zanimljive detalje iz svojih razgovorima s Franjom Tuđmanom, u kojima je bilo riječi i o pomirbi.
- S Tuđmanom sam razgovarao barem 50-ak puta u Nazorovoj i dvaput kod mene, na Jordanovcu. I bez ikakva kolebanja mogu reći: da nije bilo Franje Tuđmana, ne bi bilo ni hrvatske države. Tuđman mi je često govorio o pomirbi i pritom me uvjeravao da bez hrvatskih komunista ne bi bilo ni hrvatske države. Što se ustaša tiče, njih je donekle opravdavao onom svojom poznatom tezom da je NDH bila ostvarenje vjekovne težnje hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, ali je na ustaše u totalu gledao negativno. U najmanju ruku, blago negativno. A u povjesničarskom smislu, za ustaše i ono što su oni u Drugom svjetskom ratu napravili govorio je da je to jedna od najcrnjih točaka u povijesti hrvatskoga naroda. Možda ni zato nije previše volio govoriti o toj temi...
Na moje pitanje što je Tuđman htio postići pomirbom, Valentić je odgovorio:
- Prije svega, htio je postići jednu zajedničku efikasnost za dobivanje rata. Jer taj se rat lako mogao izgubiti. A drugo, on je uistinu vjerovao da je taj povijesni sukob i podjela unutar hrvatskoga naroda jedna povijesna tragedija. Ostale su, međutim, neke nejasnoće oko samog sadržaja, ali i forme, pomirbe. Kako postići pomirbu djece i unuka očevi neki od kojih su radili za Udbu, a drugi u ratu bili ustaše? Tuđman je govorio da će vrijeme učiniti svoje, a da će, s druge strane, Domovinski rat pokazati da će se svi Hrvati zajednički boriti za svoju državu te da će to biti bitan i presudan faktor povezivanja.
Ispalo je, međutim, da vrijeme ipak nije do kraja (ili nije uopće) učinilo svoje. Podjele su i dalje jake i sveprisutne, što je, eto, ovih dana sadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko doveo do točke usijanja svojom tezom da je Tuđman potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih bio, u biti, naivan.
U nastavku teksta pokušat ću, u nekoliko točaka, objasniti (ponavljam, nakon razgovora s mojim sugovornicima iz redova HDZ-a) zašto to Karamarko radi i što stoji (ili bi trebalo stajati) u pozadini toga.
Riječ je, zapravo, o nekim, nazovimo ih tako, "slabim" točkama Tomislava Karamarka (u političkom smislu), kojih ima najmanje pet.
Prva se njegova slaba točka sastoji u tome da, u onome trenutku kad je postao predsjednik HDZ-a, on nije imao nikakvu suvislu ideju, program ili projekt. Tuđman je stvarao HDZ na bazi projekta (i to vrlo konzistentnog) što ga je imao u glavi i na papiru, dok je u slučaju Karamarka takvo što izostalo.
Drugo, Karamarko je kroz čitavo vrijeme postojanja HDZ-a - od onoga trenutka kad ga je Tuđman utemeljio (1989.) do trenutka kad je on sam izabran za predsjednika stranke (2012.) - živio izvan ozbiljnog stranačkog angažmana. On nikada nije radio u ozbiljnim stranačkim strukturama i na ozbiljnim stranačkim poslovima pa, u tom pogledu, organski zapravo niti ne pripada povijesti stranačkoga života HDZ-a.
Prvi mu je pravi stranački angažman taj što je, 2012., postao predsjednik HDZ-a. A dotad je, u proteklih (gotovo) 25 godina, svoj javni život živio faktički izvan stranke.
- Ogroman je problem - rekao mi je jedan moj sugovornik - što Karamarko nikada nije bio u prigodi da, radeći u strukturama stranke, razmišlja o tome što treba, a što ne treba napraviti. I taj se minus danas vrlo jasno očituje u njegovu vođenju HDZ-a.
Treći Karamarkov problem neposredno proizlazi iz drugog, a može se sažeti u rečenicu: Karamarko je mentalno ostao u devedesetima. On to razdoblje (od 1989./1990. pa sve do kraja 1990-ih) nije politički proživio, u smislu da bude na nekoj važnijoj političkoj funkciji, kakva je, npr., funkcija saborskoga zastupnika, gradonačelnika, ministra u vladi ili nečeg sličnog. U vrijeme kad su drugi obnašali takve važne i odgovorne funkcije, on je, zapravo, bio nečiji tajnik: šef kabineta predsjednika Vlade RH Josipa Manolića, šef kabineta predsjednika Hrvatskog sabora Stipe Mesića itd.
- On nikada nije imao pravi politički angažman - tvrdi jedan vrlo ugledan član i bivši visoki dužnosnik HDZ-a - Dok smo mi, osobito početkom 1990-ih, hodali naokolo, javno istupali i pritom, iskreno rečeno, lupetali svašta, on je bio skroz u pozadini, izvan javnog života. Mi smo se istutnjali na vrijeme, a on to nije učinio, jer za to jednostavno nije imao prilike.
Četvrto, neki HDZ-ovi članovi smatraju da se Karamarko previše oslanja na tzv. hercegovački kružok u toj stranci, a riječ je - kako mi je rekao jedan moj sugovornik - "o onim HDZ-ovcima koji nikada nisu racionalno mogli prihvatiti Tuđmanu politiku, utemeljenu na pomirbi, nego su Tuđmana ukapirali samo emotivno i, u biti, iako su u HDZ-u, žive neki svoj vlastiti film". Kako se u tom kružoku nalaze i neki moji dobri prijatelji, mogu i osobno ustvrditi da ovo zapažanje, kolokvijalno rečeno, "pije vodu".
I peto, Karamarko je po struci povjesničar (diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), što možda i ne bi bio problem, kada bi bio vrstan povjesničar. Mnogi će, međutim, reći da je on vrlo prosječan ili čak ispodprosječan povjesničar (svakako neproduktivan, jer do danas nije objavio nijednu iole zapaženu povijesnu knjigu ili raspravu), a to baš nije najbolja ishodišna točka za nekoga tko se želi baviti visokom politikom.
Pravi, vrhunski povjesničari previše drže do svoje profesije a da bi je "prljali" dnevnom politikom. S druge strane, i za Tuđmana smo znali govorili da je, u biti, puno više političar nego povjesničar, ali kada bismo stavili na hrpu sve njegove knjige i rasprave što ih je tijekom svog života napisao i objavio, on bi se u usporedbi s Karamarkom doimao kao neupitan povjesničarski autoritet.
Većina mojih sugovornika, međutim, u nečemu Karamarku daje za pravo. Ovo što sad radi i kako istupa, kažu, njegov je odgovor na detuđmanizaciju, koja je u zadnjih 10-15 godina objektivno otišla predaleko. Kao nositelje detuđmanizacije vide HNS (na čelu s Vesnom Pusić,), SDP i pojedine (bivše) strukture u HDZ-u, na čelu kojih je bio Ivo Sanader.
- Detuđmanizacija je bila pogrešan pristup - rekao mi je jedan ugledan član HDZ-a. - Nije trebalo omalovažiti i do kraja podcijeniti Tuđmana i njegovu ulogu u stvaranju države, kao što su to neki činili. Tuđmanovo je vrijeme bilo časno vrijeme, kada se znalo što treba raditi, a ne kao što mi danas lutamo poput gusaka u magli.
Jedan moj sugovornik posebno je naglasio da je velika šteta što Tuđman nije poživio još barem desetak godina, pa da dovrši svoje državničko djelo. "Nakon Tuđmana je krenulo naopako", kaže, "i to je danas svakome jasno".
Sve u svemu, nisam naišao ni na jednoga člana ili dužnosnika HDZ-a koji misli svojom glavom, a da se slaže s Karamarkovom tezom da je Tuđman bio naivan kada je ustrojavao HDZ i hrvatsku državu na načelu pomirbe.
S druge strane, većina njih ističe da u hrvatskom društvu i danas postoje stanovite "mafijaške strukture" (upravo se tako izrazio jedan vrlo važan i angažiran aktualni član HDZ-a), koje svoje podrijetlo vuku iz prijašnjega sustava, a svoj vrlo snažan, a često i dominantan utjecaj na društvo i državu žele zadržati i u ovo današnje vrijeme.
Protiv njih, kažu, treba voditi borbu, ali ne ideološki i svakodnevnim ideološkim zaoštravanjima, nego jednom temeljitom demokratizacijom, širenjem pluralizma u društvu i jačanjem vladavine prava, pa, u zadnjoj istanciji, i određenim oblikom lustracije, ali takve lustracije koja će puno više biti okrenuta budućnosti, a puno manje, ili uopće ne, prošlosti. I bit koje se neće sastojati u diskreditiranjima konkretnih pojedinaca.
Kao pozitivan primjer zemalja (današnjih članica Europske unije) koje su znale rješiti to bolno pitanje spominju se Češka i Poljska. A kao negativan primjer, koji bi Hrvatska svakako trebala izbjeći - Rumunjska i Bugarska.