Hrvati Bosni ne vjeruju
21. II 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Kad sam se u nedjelju navečer vraćao u Zagreb, nakon trodnevnog boravka u Bosni i Hercegovini, polako sam sabirao dojmove i pokušavao pronaći nekakav zajednički nazivnik iz svega onoga što sam tamo čuo i vidio. A razgovarao sam s jako puno ljudi, iz najrazličitijih slojeva i kategorija hrvatskoga naroda u BiH.

Gledam u svom notesu tko su sve bili moji sugovornici: gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić, predsjedatelj Vijeća ministara države Bosne i Hercegovine (tj. predsjednik bosanskohercegovačke Vlade) Vjekoslav Bevanda, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, prvi zamjenik Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (ujedno i predsjednik političke stranke koja se zove HDZ 1990.) Božo Ljubić, rektorica Sveučilišta u Mostaru dr. Ljerka Ostojić, gvardijan Franjevačkog samostana i izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Mostaru dr. fra Iko Skoko, dugogodišnji glavni urednik bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista Jozo Pavković, jedan od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika u BiH Ivan Knezović, visoki HDZ-ov dužnosnik u Županiji Središnjoj Bosni (tj. Srednjobosanskom kantonu) Nikola Lovrinović, župnik župe sv. Josipa u selu Rankovići kraj Novog Travnika don Jure Gavranić...

Svi su vrlo zabrinuti zbog svega ovoga što se proteklih dana u Tuzli, Sarajevu i, osobito, u Mostaru dogodilo, a pritom se otvoreno boje i još lošijeg razvoja događaja. Lošeg osobito za položaj Hrvata u BiH.

Lako za kišu koja je toga petka 14. veljače lila kao iz kabla, ali Mostar me toga dana dočekao puno depresivnije nego što sam se nadao.

Sjećam se, primjerice, lipnja 2002. kada sam u Mostaru proboravio punih tjedan dana. Tada se igralo Svjetsko nogometno prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji, na kojem je sudjelovala i naša reprezentacija (predvodio ju je izbornik Mirko Jozić). U hotelu Ero, gdje sam i taj put odsjeo, odgledao sam dvije utakmice naše reprezentacije - dolje u baru i restoranu, gdje je bio (kao što je i danas) veliki televizor.

Jednu smo dobili (protiv Italije 2:1), jednu izgubili (protiv Ekvadora 0:1). Cijeli je hotel -mislim, naravno, na njegovo prizemlje - bio pun, imao sam osjećaj kao da se cijeli Mostar ugurao u nj, da proslavi uspjeh naše reprezentacije. Slavilo se i vani, na ulicama Mostara, naveliko.

Ovaj put u Eri nigdje nikoga. Ni dolje, u restoranu i kafiću, ni gore u sobama. Avetinjska pustoš. Bilo mi je gotovo neugodno kad sam, pišući nešto ne svom notebooku, naručio piće. Svi su konobari zurili u mene - tko je taj koji sjedi ovdje i nešto naručuje u našem hotelu, pa makar i jednu mineralnu?

A ni istočni se dio Mostara nije proslavio. Kad sam sa svojim kolegom fotografom Tomom Dubravcem, prošetao, u petak navečer, tim dijelom grada, jedva da sam nabasao na restoran (srećom, bio je sasvim O.K.) u kojem se nešto moglo pojesti i popiti, a da te sutradan ne zaboli želudac. I ovdje je bilo puno življe 2002., za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji (iako su Bošnjaci i tada navijali protiv hrvatske reprezentacije).

A onda Busovača kraj Travnika - u nedjelju 16. veljače. Kad sam već bio u Vitezu, koji je na neki način središte Srednje Bosne (i gdje, moram priznati, ima razmjerno puno relativno raskošnih trgovačkih kuća, pa i jedan prvorazredni hotel, "Central", sa 4 zvjezdice), poželio sam vidjeti i to naselje - Busovaču - odakle je podrijetlom moj nekadašnji prijatelj Drago Stipac, osnivač HSS-a iz 1990. (kada je, u sklopu koalicije s HSLS-om i HDS-om, sudjelovao na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, protiv predsjednika HDZ-a Franje Tuđmana).

Ne znam ni sam što sam očekivao od Busovače, sada potkraj zime 2014. - 21 godinu nakon tih prvih izbora u RH. Ali ovo što sam vidio - to je avetinjski grad, u kojem je vrijeme definitivno stalo.

Inače, nacionalna je struktura u Busovači pola - pola (Bošnjaci i Hrvati su nekako poravnati), ali koga to briga kada tu života nema ni za koga?

Moj me vodič doveo do najstrožeg centra grada. Središte Busovače, s mini-tržnicom. Istina, bila je nedjelja popodne - ali to nije mogao biti izgovor za sliku koju sam vidio: svi kafići zatvoreni, na trgu nigdje nikoga, na obližnjim ulicama također nijednog automobila, bicikla, mopeda - a onda se pojavio neki otkačeni biciklist, kao u filmu apokalipse, koji je, poput provincijskog cirkusanta, pristao pozirati mom kolegi fotografu.

Ovo je bila slika kao iz Albanije u vrijeme Envera Hoxhe, s početka 1980-ih. Ili još gora,

Onda mi je moj vodič tu sumornu sliku dodatno "osnažio" podatkom da bošnjački porezni inspektori u svojim uznapredovalim racijama i ovo malo Hrvata-poduzetnika, kojih tu ima, svako malo kažnjavaju kaznama i od 1000 maraka, samo da im ubiju volju za bilo kakav posao.

Kojih 200 metara od tog sablasno pustog centra Busovače - red kuća za prodaju (njihovi su vlasnici sve redom Hrvati). Na jednoj piše: prodaje se za 30.000 eura. Jednokatnica, s (napuštenim) kafićem. Moj vodič kaže da je to za ovakvu kuću previsoka cijena.

Prije 1991. ovdje je, doznajem, bilo jako dobro. Živjelo se kvalitetno, a podjednako su dobro živjeli i Hrvati i Bošnjaci (a i oni treći, koliko ih je već bilo - Srbi). Sada je svima svega dosta.

Prošao sam pokraj rodne kuće Drage Stipca, u Busovači. Vrlo dobro održavana jednokatnica. Rekoše mi da je ona vlasništvo brata Stipčeva sina, koji je po zanimanju ginekolog.

Moj domaćin u Srednjobosanskom kantonu, visoki HDZ-ov dužnosnik Nikola Lovrinović, rekao mi je da lokalni Bošnjaci bojkotiraju sve gospodarske projekte koje u ovom dijelu BiH pokreću, ili nastoje pokrenuti, Hrvati, predvođeni HDZ-om. Ne vjeruju im i radije će i oni tavoriti u bijedi nego da se moraju opterećivati time hoće li ih njihovi susjedi Hrvati nekom svojom poslovnom inicijativom pokušati navući na tanak led.

- Osjećaj za poduzetništvo i gospodarstvo je kod Bošnjaka drugačiji negoli kod nas - objašnjava mi Lovrinčević. - Mi smo se, već i zahvaljujući našim putovnicama, prije uklopili u europski i poduzetnički način razmišljanja. A Bošnjaci su još u filmu državnoga gospodarstva, kao i u socijalističkoj Jugolaviji. Njihova je jedina filozofija da država to preuzme i to nekako riješi.

Zamjenica "to" odnosila se na nekoliko bivših industrijskih giganata u Srednjoj Bosni - većinom je to bila namjenska, tj. vojna industrija: Bratstvo u Novom Travniku, Vitezit u Vitezu, Borac u Travniku - koji danas postoje samo u obliku "ostataka ostataka".

U cjelokupnu tu sliku - konkretno ovdje, u Srednjoj Bosni - uklopio se i župnik don Jure Gavranić iz Rankovića kraj Novog Travnika, koji mi je rekao da je lani, 2013., ovdje bio organiziran 21 sprovod, dok je zabilježeno samo 13 krštenja. "Katastofalno za našu župu" - rekao mi je skrušeno.

Vraćam se na Mostar - sada, u petak, 14. veljače, tjedan dana nakon velikih nereda i paljevina. Jedan moj odlično informiran sugovornik iz Mostara (koji me zamolio da mu ne spomenem ime i prezime) rekao mi je, vodeći me glavnim mostarskim ulicama:

- Sad će se to malo stišati, a onda nakon dva mjeseca možemo očekivati nove nerede. Jer ovo ne može završiti tek tako. Riječ je o personalnom sukobu među vodećim bošnjačkim političarima u BiH u koji se pokušalo uvući i nas Hrvate. Ti bošnjački lideri imaju samo jednu ideologiju koja je isključivo bošnjačka - hteli bi majorizirati nas Hrvate - ali su, na svoju nesreću, međusobno isposvađani. Novih sukoba i nereda neće biti samo ako se oni u dogledno vrijeme međusobno dogovore. Ali ako ne bude dogovora, onda će sigurno biti novih okršaja.

Stanje među Hrvatima u BiH je vrlo napeto i, u određenoj mjeri, "miriše" na situaciju koja prethodi izbijanju nekog novog rata s Bošnjacima (iako tu, najgoru opciju zasad nitko ne uzima kao izvjesnu). U Županiji Središnjoj Bosni (u kojoj je nacionalna struktura stanovništva 1,6 : 1 u korist Bošnjaka) formirani su stožeri za praćenje sigurnosne situacije, i to u svih 11 tamošnjih općinskih organizacija HDZ-a BiH. Ujedno se održavaju sastanci i u svim temeljnim HDZ-ovim ograncima u svim naseljenim mjestima.

Čeka se, dakle, mjesec travanj kad bi u nekim gradovima i naseljima u BiH opet moglo gorjeti (ako ne i nešto puno gore od toga).

U subotu 15. veljače nekoliko sam sati proveo s gradonačelnikom Mostara Ljubom Bešlićem (rođ. 1958.). Vrlo zanimljiv čovjek i političar. Po mnogo čemu podsjeća me na zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića.

Tu usporedbu između njih dvojice nisam izrekao tek tako. Oni se, naime, međusobno vrlo dobro poznaju, zapravo su prijatelji ali i politički suradnici. Kad se Milan Bandić 2009. kandidirao za predsjednika Republike Hrvatske (glavni mu je protukandidat bio aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović), Bešlić mu je organizirao predizbornu kampanju u Hercegovini.

U političkom smislu riječi, Ljubo Bešlić je prava "lisica". Već je desetak godina gradonačelnik Mostara, a osim što je politički predstavnik mostarskih Hrvata, izvrsno zna komunicirati i s Bošnjacima iz istočnog dijela grada. Na određen način ih je "kupio" - jednako kao što je i Bandić "kupio" brojne Hrvate iz Bosne koji žive na jugoistočnoj periferiji Zagreba. Urbano je dijete Mostara (iako mu je otac podrijetlom iz Posušja), a u mladosti je dugo godina igrao rukomet, i to u Rukometnom klubu Velež.

Bešlić je čovjek (političar) koji je dosad najdalje i najdublje - rekao bih, i najhrabrije - otišao u objašnjavanju i interpretaciji prosvjeda i nereda koji su se proteklih dana (najviše 7. veljače) dogodili u BiH.

Točka do koje se zasad (javno) došlo svodi se na tezu da se radi o unutarbošnjačkom sukobu - tj. o internom sukobu između pojedinih članova bošnjačke političke elite u BiH - ali u koji se htjelo uvući i Hrvate, kad se već nije moglo uvući Srbe, koji imaju svoj kompaktan i zaokružen teritorij-entitet Republiku Srpsku.

I Bešlić se, naravno, slaže s tim mišljenjem pa mi je, u subotu, govorio (i) o tome kako su u tom unutarbošnjačkom sukobu na istoj strani i međusobno "svezani" lider SDA (formalno potpredsjednik te stranke) Bakir Izetbegović i predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija, dok je na onoj drugoj, njima suprotstavljenoj strani predsjednik Saveza za bolju budućnost (SBB) BiH, ujedno i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić - s kojim je, opet, u prikrivenom savezu hrvatski političar koji u BiH predstavlja Bošnjake Željko Komšić (donedavna je bio u SDP-u, a danas je na čelu Demokratske fronte BiH), inače dugogodišnji hrvatski član u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Ali Bešlić je otišao i puno dalje pa, čak i u javnosti, govori i o tome o čemu se njegovi kolege hrvatski političari ne usuđuju gotovo ni misliti.

Proteklih je dana imao dva istupa na dvjema televizijama u Mostaru.

Na RTM-u (Radio-televizija Mostar) je izjavio da su neredi, doduše, bili organizirani od strane Bošnjaka i bošnjačkih političara i da je njihov cilj bio u njih umiješati i Hrvate, ali da su osim bošnjačke politike važnu ulogu u njihovu osmišljavanju ili organiziranju odigrale i pojedine nevladine organizacije koje djeluju u BiH.

A na Federalnoj televiziji je otišao i korak-dva (ili čak tri) dalje. (Usput rečeno, Federalna TV je entitetska televizija Federacije BiH, koja je pod političkom kontrolom Bošnjaka i u kojoj se bore za prevlast, tj. kontrolu nad poslovanjem i TV-programom, dvije najveće bošnjačke političke stranke u BiH - SDP i SDA.) No, ta je njegova izjava bila (očito ne bez razloga) cenzurirana, tj. izbačena.

Ljubo Bešlić je taj svoj najdalekosežniji komentar dao u subotu 8. veljače, dan nakon paljenja zgrada u Mostaru (koje se dogodilo u petak 7. veljače). A taj je njegov istup bio zapravo reakcija na jedno vrlo znakovito gostovanje projekt-menadžera bosanskohercegovačke nevladine organizacije Centri civilnih organizacija (CCI) Adisa Arapovića u večernjem Dnevniku ("Vijesti u 7") sarajevske televizije Hayat TV, dan uoči izbijanja nereda, u četvrtak 6. veljače.

Bešlić mi je, u mostarskom restoranu "Bevanda", ukratko prepričao što je to izjavio Federalnoj TV, a što su mu oni isjekli. Kazao je da su rasplamsavanju političke situacije u BiH (uključujući i Mostar) jako puno pridonijeli i mediji, jednako kao i nevladine organizacije, dok je Arapovićev istup na Hayat TV-u prokomentirao, otprilike, ovim riječima: "Da se ovakva emisija dogodila u SAD-u, konkretno na CNN-u, i da je ubrzo nakon te emisije došlo do paljenja zgrada u pojedinim gradovima, sigurno je da bi ta televizija, tj. CNN, odmah bio zatvoren."

Bešlić je, u jednu riječ, uvjeren da su u svemu ovome prste imali i Amerikanci (koji su glavni financijeri nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini), jer, kako kaže, njima nikako ne ide u prilog smirivanje međunacionalnih tenzija u BiH, budući da oni i dalje žele zadržati svoj vrlo snažamn utjecaj u ovome dijelu Europe - osobito ako Europska unija u doglednoj budućnosti bude jačala.

Moram, međutim, reći da se s ovakvim njegovim mišljenjem ne slaže jedan od vodećih hrvatskih političara u BiH Božo Ljubić. Međusobno sam ih, na neki način, sukobio "na kavi" u mostarskome hotelu Ero, i tada je Ljubić ovakvo Bešlićevo razmišljanje okarakterizirao kao "teoriju zavjere". Bešlić međutim, ne odustaje od svojih pogleda i svemu tome dodaje da je međunacionalni konflikt u BiH u biti nerješiv, između ostaloga, i zato što svijet (na čelu s Amerikancima) baš tako hoće.

U Mostar sam došao u petak 14. veljače (točno tjedan dana nakon izbijanja nereda) oko podneva. Prvi koji me primio bio je gvardijan Franjevačkog samostana fra Iko Skoko (budući da su svi bitni hrvatski BiH-političari u tom trenutku bili na jednome velikom sastanku u Domu HDZ-a).

I - kakve li podudarnosti! Upravo se toga dana u Franjevačkom samostanu i njemu pripadajućoj Franjevačkoj crkvi obilježavalo sjećanje na ubojstvo 7 mostarskih franjevaca, 14. veljače 1945., od strane jugoslavenskih partizana. Franjevci su stoga bili jako zauzeti pa mi je fra Iko (koji je ujedno i kolumnist BiH-izdanja Večernjeg lista) mogao posvetiti samo pola sata.

Rekao mi je da Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju dva velika politička problema koji su, na neki način, sinonimi za njihovu sveukupnu političku neravnopravnost u toj državi.

- Glavni je problem - kaže Skoko - taj što mi Hrvati ne možemo izabrati svoje predstavnike u pojedinim tijelima vlasti. Prigovaralo nam se da je Željko Komšić (hrvatski član Predsjedništva BiH - op. aut.) Hrvat i da je to dovoljno. No, bitno je tko bira, a ne samo koje je nacionalnosti onaj koji je izabran. Nije bitno je li taj kojega smo mi izabrali po nacionalnosti Hrvat, bitno je da ga mi izaberemo.

Drugi je problem, po fra Iki Skoki, taj što oni Hrvati koje je hrvatsko biračko tijelo u BiH na općim izborima 2010. izabralo kao svoje političke predstavnike nisu, koliko god to paradoksalno zvučalo, mogli na kraju ući u Vladu Federacije BiH - nego je, kako kaže Skoko, "međunarodna zajednica izabrala one u hrvatskom korpusu koji nisu pobijedili". Pritom je Skoko posebno apostrofirao aktualnog Visokog predstavnika u BiH Valentina Izka (Austrijanca po nacionalnosti) koji svojom, kako se izrazio, "višom matematikom" samovoljno kroji izbornu volju građana BiH i onemogućava Hrvatima da u tijelima vlasti u BiH imaju svoje autentične predstavnike.

Na moje pitanje gdje vidi izlaz iz ovakve (za Hrvate evidentno nepovoljne) situacije, fra Iko Skoko je na prvome mjestu spomenuo promjenu Ustava BiH (a onda i odgovarajućih zakona).

Moram odmah reći da je ovakvo Skokino tumačenje bila neka vrsta konceptualnog okvira (tako je ispalo) za sve ono što su mi tijekom toga (petak) i u iduća dva dana izjavili svi moji ostali hrvatski sugovornici iz Mostara i Srednje Bosne. Razlike su bile samo u nijansama.

Predsjedatelj Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Vjekoslav Bevanda upozorio me, u našem 45-minutnom razgovoru, na činjenicu da su u Mostaru bile zapaljene samo gradske i županijske (kantonalne) institucije (jednako kao i stranačke), dok zgrada Vlade Federacije BiH nije bila ni dirnuta.

- Od tih 300 demonstranata - rekao mi je Bevanda - koji su u zapadni dio Mostara došli iz istočnog dijela grada, izdvojilo se njih 30 koji su uz poklike "Ovo je Bosna!" i "Allahu ekber!" ("Bog je velik") najprije zapalili zgradu Vlade Hercegovačko-neretvanske županije, a onda i Gradsku vijećnicu i još neke objekte. Sve je to bilo savršeno organizirano, to su bili ljudi s karnistrima i Molotovljevim koktelima. Već se i na temelju toga što su ti nasilnici poštedjeli zgradu federalne Vlade može zaključiti da je cilj nereda bilo rušenje županijskih vlada i županija (kantona). Glavni je cilj tih demonstracija unitarizacija Bosne i Hercegovine, odnosno stvaranje jedne unitarne Federacije BiH, sa sjedištem u Sarajevu. Oni koji stoje iza svega toga imaju u svojim glavama da se sav novac u državi treba skoncentrirati u Sarajevu, tako da Sarajevo bude ono što je u vrijeme jugoslavenske države bio Beograd. Drugim riječima, da Sarajevo bude - "mali Beograd".

Upitao sam Bevandu što je moglo poslužiti kao neposredan povod za demonstracije, koje su jednim ali ne i bitnim dijelom (barem ne u Mostaru) osim političkih imale naglašenu i socijalnu dimenziju. Bevanda mi je odgovorio da je glavni povod, najvjerojatnije, bila Rezolucija Europskog parlamenta od 6. veljače 2014. o izvješću o napretku Bosne i Hercegovine za 2013.

U tom je dokumentu - kako doznajem - na inicijativu hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu Tonina Picule i Davora Stiera (ali i Hrvata iz BiH, kao i nekih u odnosu na bosanskohercegovačke Hrvate tzv. "prijateljskih država"), po prvi put na ovako visokoj (međunarodnoj) razini bilo potencirano pitanje neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. U njemu se, osim toga, prvi put osim srpskog separatizma spominje, u određenom obliku, i bošnjački centralizam u BiH.

Neki, doduše, tvrde da se demonstracije nisu mogle organizirati samo u jednom danu, tj. između 6. veljače, kada je usvojen taj dokument, i 7. veljače, kada su krenuli prosvjedi i neredi. No, težinu te primjedbe uvelike umanjuje činjenica da je nacrt te Rezolucije bio poznat dobrih mjesec dana prije njezina konačnog usvajanja. Na taj me važan moment upozorio i predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić (koji mi je rekao da je nacrt te Rezolucije vrlo promptno napao Z.Lagumdžija).

Općenito, mnogi politički angažirani Hrvati u BiH s vidljivim zadovoljstvom ističu da je u posljednje vrijeme došlo do značajne promjene u odnosu Republike Hrvatske (i njezinih najodgovornijih političkih dužnosnika) prema pitanju neravnopravnog položaja Hrvata u BiH. Sve donedavna, kažu, Hrvatska se prema tom problemu ponašala distancirano ili pasivno, a u svemu tome je bilo i puno predrasuda, pa i otvorenih animoziteta, prema Hercegovcima.

Sada više nije tako, a jedan od hrvatskih dužnosnika - u ovom slučaju dužnosnica - koji je radikalno promijenio (promijenila) stav prema tom pitanju jest i ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić. A u sklopu ovakve generalne promjene službenog stajališta RH tumači se i posjet hrvatskoga premijera Zorana Milanovića Mostaru, neposredno nakon demonstracija.

Vjekoslav Bevanda mi je rekao da je on osobno dogovorio Milanovićev dolazak u Mostar. Odnosno, da je inicijativa bila obostrana (i njegova i Milanovićeva). Pritom je naglasio:

- Reakcija Bošnjaka, prije svega Bakira Izetbegovića (ali i hrvatskog političara Komšića koji u BiH predstavlja Bošnjake), na Milanovićev posjet Mostaru bila je užasna. Oni su u Dnevniku na Federalnoj TV postavili pitanje zašto je Milanović došao u Mostar, a ne u Sarajevo. Kao da Mostar nije sastavni dio BiH. Ta su dvojica političara, Izetbegović i Komšić, jednostavno zaboravili da sam ja premijer države Bosne i Hercegovine i da za ovakvo što ja ne moram pitati njih za dozvolu. I ne pada mi ni na kraj pameti da se bilo kome opravdavam...

Upitao sam Bevandu je li, s obzirom na razvoj događaja, realno moguća i ona krajnja opcija, a to je (opetovani) rat između Bošnjaka i Hrvata, odgovorio mi je - pomalo zagonetno i dvosmisleno - ovim riječima:

- Ja sam siguran da rata neće biti. Zapravo, nisam siguran... Ma, siguran sam da rata neće biti - kao što je rekao Alija Izetbegović 1992...

A na moje drugo pitanje, je li moguć posvemašnji egzodus Hrvata iz Bosne i Hercegovine, odgovorio je:

- Neće biti egzodusa, jer smo mi Hrvati prežilav narod. Možda je ova politička nervoza nastala i zbog toga što je popis stanovništva u BiH, sproveden u listopadu 2013., pokazao da Hrvata u Bosni i Hercegovini ima oko 550 tisuća, a očekivalo se da će ih biti ispod 300 tisuća. Nema nikakvih šansi da bilo koji od tri konstitutivna naroda u BiH bude natpolovičan, odnosno da Bošnjaka bude preko 50 posto. A neki su se tome nadali...

Kao jedan od argumenata za svoju tezu da, usprkos svemu, neće biti hrvatskoga egzodusa iz BiH, Bevanda mi je spomenuo i postojanje sjajno organiziranog Sveučilišta u Mostaru, jednako kao i Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. "A to su", napomenuo je, "dvije najvažnije stvari za običnog čovjeka: da se liječi i da uči."

Tijekom svog boravka u Mostaru sastao sam se i s rektoricom mostarskoga Sveučilišta, inače profesoricom anatomije i specijalistice za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju dr. Ljerkom Ostojić. I opet jedna (ne)slučajnost koja se savršeno poklopila s mojim posjetom Mostaru: u tom je gradu toga istog dana (14. veljače) bio i ministar znanosti, obrazovanja i sporta RH Željko Jovanović. On, međutim, u posjet mostarskom Sveučilištu nije došao zbog nemira (koji se u toj ustanovi takoreći nisu ni osjetili) već zbog nekih sasvim drugih (nepolitičkih) razloga.

Od dr. Ostojić sam doznao da se Sveučilište u Mostaru sastoji od 10 fakulteta i Likovne akademije i da na njemu studira 16.000 studenata, od kojih je 2700 njih iz Republike Hrvatske. Tu pretežno studiraju hrvatski studenti (u istočnom dijelu Mostara, treba reći, nalazi se slična institucija, Univerzitet "Džemal Bijedić"), ali jednu petinu ipak sačinjavaju ne-Hrvati, tj. Bošnjaci i Srbi.

- Ako netko od Bošnjaka iz Mostara želi studirati medicinu, njima je prva opcija Medicinski fakultet u Mostaru, pa tek onda Medicinski fakultet u Sarajevu. Na to smo ponosni, jer to dovoljno govori o kvaliteti našeg Fakulteta. Inače, Sveučilište u Mostaru je jedino javno sveučilište u BiH gdje je službeni jezik hrvatski, te je kao takvo temelj očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta u BiH.

Iako je od nereda i paljenja zgrada u Mostaru prošlo punih tjedan dana, opori miris paljevine osjećao se posvuda, a ponajviše u samim nastradalim objektima, kao što je, primjerice, Dom HDZ-a, u kojemu me dočekao predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.

Slično kao i fra Iko Skoko, Čović mi je rekao da je na dnevnome redu u političkom životu BiH temeljita promjena Ustava BiH. Bez toga dalje neće ići. Postojeći Ustav Hrvati u BiH shvaćaju i tumače kao "daytonsku formulu koja ne zadovoljava potrebe hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini", tim prije što on ionako nikada nije prošao nikakvu parlamentarnu proceduru te je zapravo nametnut - slično kao i tzv. Oktroirani ustav iz 1931. u Kraljevini Jugoslaviji.

Čović mi je, tijekom našeg razgovora, pokazao alternativni Ustav BiH što ga je još 2006. napravio HDZ BiH - odnosno, skupina ljudi iz HDZ-a s njim na čelu (u kojoj su, među ostalima, bili Borjana Krišto, Niko Lozančić, Bariša Čolak i nekoliko profesora ustavnog prava). Po čemu se taj alternativni Ustav razlikuje od postojećeg?

On i dalje zadržava postojeću državu Bosnu i Hercegovinu te dva entiteta od kojih se ta država sastoji. To su Republika Srpska i Federacija BiH. Ključna je, međutim, promjena u formulaciji od kojih bi se federalnih jedinica trebala sastojati država Bosna i Hercegovina.

U članku 2. HDZ-ova alternativnog Ustava piše: "Bosna i Hercegovina je federalna država koja se sastoji od četiri federalne jedinice... Jednu od federalnih jedinica čini Distrikt Sarajevo."

Dragan Čović mi je rekao da bi te četiri federalne jedinice, kao sastavni dijelovi Federacije BiH, svoja sjedišta trebale imati u Sarajevu (to bi, zapravo, bio Distrikt Sarajevo), Mostaru, Banja Luci i Tuzli. "To je temeljita promjena Daytona", istaknuo je, "a s aspekta racionalnosti to znači da bismo umjesto sadašnjih 13 vlada i 13 parlamenata imali 5 vlada i 5 parlamenata."

Početkom 2009. Dragan Čović, Milorad Dodik i Sulejman Tihić (kao predstavnik Bošnjaka u BiH) potpisali su tzv. Prudski sporazum kojim je Bosna i Hercegovina definirana upravo kroz te četiri federalne jedinice. No Tihić je ubrzo nakon toga među Bošnjacima proglašem izdajnikom (osobito su žestoko reagirali Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija) pa je cijela priča oko tog dogovora pala u vodu. I do danas se, uglavnom, nije maknulo s te (polu)mrtve točke. "Bošnjacima", kaže Čović, "očito odgovara BiH kao, de facto, islamska država bošnjačkoga naroda. Jedini od bošnjačkih političara koji se barem donekle distancirao od takve unitarističke koncepcije jest Fahrudin Radončić, koji tvrdi da ne može tolerirati majorizaciju hrvatskoga naroda od strane Bošnjaka; to je čak govorio u Bruxellesu, na službenoj razini."

I neki drugi politički i društveno angažirani Hrvati u BiH rade na nekim svojim alternativnim verzijama Ustava BiH, kojim bi se trebala uspostaviti stvarna ravnopravnost sva tri naroda (pa tako i hrvatskoga) koji žive u Bosni Hercegovini. Među njima je i glavni urednik bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista Jozo Pavković.

On mi je rekao da nacionalno pitanje hrvatskoga naroda u BiH treba riješiti do kraja, u potpunosti, a ne kozmetički. A to znači da eksplicitno mora biti istaknuto da je Bosna i Hercegovina država koja se sastoji od tri entiteta - bošnjačkog, hrvatskog i srpskog. Plus, naravno, Distrikt Sarajevo.

- Ja sam u tom smislu radikalniji od Čovića - kazao mi je. - Kod Čovića je to (mislio je na entitete - op. aut.) skriveno, tamo se ide na multietničnost. Ja, međutim, stalno govorim predstavnicima međunarodne zajednice: "Dopustite Hrvatima da imaju svoj nacionalni entitet!"

Predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić je, opet, za neku svoju verziju, koju mi je opisao ovim riječima:

- Pravo su rješenje tri multietničke federalne jedinice, u kojima je jedan od tri naroda većina. Jedna je Banja Luka, druga Mostar, a treća, bošnjačka - Zenica ili Tuzla; ili, recimo, Sarajevo. S tim da bi tu svakako trebao postojati i zaseban Distrikt Sarajevo (u kojemu bi bile glavne državne institucije), kao i Distrikt Brčko, gdje su se u ratu vodile velike bitke oko koridora. Imali bismo, dakle, ukupno 5 federalnih jedinica.

Najveća je šteta što bi u ovako zaoštrenoj političkoj situaciji najviše mogli nastradati uspješni hrvatski poduzetnici, jedan od kojih je Ivan Knezović (zvani Ićko), koji je - ni manje ni više - 2013. proglašen na naj-menadžera u regiji, po izboru članova žirija biznis-revije "Euromanager".

On je vlasnik kompanije SIK (metaloprerađivačka industrija), koja zapošljava čak 152 radnika, a čije se sjedište nalazi u mostarskom prigradskom naselju Raštani. Počeo je 1995. od nule - njegova je tvrtka nastala iz jedne male garaže - a danas je riječ o malom (ili velikom) metaloprerađivačkom divu koji mjesečno obrađuje 300 tona materijala i koji sve što proizvede izvozi u zemlje Europske unije, odnosno Europe: u Njemačku, Švicarsku, Švedsku, Norvešku...

SIK je kompanija koja radi po njemačkim normama i koja svima u BiH, ali i šire, služi kao primjer. Lani je njezin vlasnik Ivan Knezović (koji je 1999. diplomirao na tzv. Njavrinom fakultetu u Zagrebu) u halu i strojeve uložio 2 milijuna eura, a ove godine namjerava uložiti dodatnih 1 milijun eura. I sve bi u njoj i oko nje funkcioniralo besprijekorno - da nije bilo ovih prosvjeda i rušilačkih nemira, od 7. veljače o. g. Knezović o tome kaže:

- Bojao sam se da i nama netko nešto ne zapali, ali, srećom, to se nije dogodilo. Međutim, nemiri su se, hoćeš-nećeš, odrazili među našim poslovnim kupcima, i to u negativnom smislu. Svi su putem medija gledali što se u Mostaru i cijeloj BiH događa. I sad mi neprekidno stižu mailovi s upitima - iz Švicarske, Njemačke, Švedske, Norveške... Posjeti su otkazani, a narudžbe su stale. I to još traje...

Ivan Knezović je odlučio da, sa svoja dva pomoćnika, posjeti svoje poslovne partnere u svim navedenim zemljama i da ih osobno, u četiri oka, uvjeri da je on i u ovakvim, bitno otežanim okolnostima sposoban normalno funkcionirati. Pritom mi je rekao:

- Ovo je strašno odjeknulo među našim kupcima, jako sam uznemiren. Učesnik sam rata (iz 1990-ih - op. aut.) pa me to jako podsjeća na nj. To što se dogodilo u Mostaru, to paljenje i rušenje - to su napravili balavci od 18-19 godina. Mi privrednici ćemo sve to morati platiti, i nadoknaditi sve te silne odštete...

Google+