Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Uvjerljiva pobjeda Aleksandra Vučića na izborima u Srbiji protekle nedjelje ("izborni politički cunami", kako su ga mnogi okvalificirali) dobra je vijest za Hrvatsku, koliko god to neki u nas ne željeli priznati i prihvatiti. To je ocjena koju treba jasno i glasno izreći, bez ikakve zadrške, i to već sada, kada se dojmovi još nisu dokraja slegli.
Druga je dobra vijest to što su pobijedile izrazito proeuropske i proreformske snage, dok su sve one stranke, grupacije ili koalicije koje su zagovarale prekid pregovora s Europskom Unijom, vanjskopolitičku orijentaciju isključivo na Rusiju i odustajanje od radikalnijih reformi doživjele totalni debakl.
Sve četiri stranke/koalicije koje su na ovim izborima osigurale ulaz u Narodnu skupštinu Srbije (Vučićeva, Dačićeva, Đilasova i Tadićeva) nose jasan proeuropski predznak - i to je činjenica koju ne mogu poništiti ni vrlo jaki, a katkad i vrlo dramatični, osobni i politički animoziteti između njihovih lidera. Isto tako, proeuropski i proreformski su orijentirane i nacionalne manjine (mađarska, bošnjačka i albanska) koje su također ušli u parlament.
Nasuprot njima, sve tri grupacije koje su otvoreno navijale za prekid pregovora s Europskom Unijom - Koštuničin DSS, Srpska radikalna stranka i Dveri - nisu uspjele prekoračiti izborni prag, tako da u novome sazivu srbijanske Skupštine neće imati ni jednog jedinog zastupnika.
To je vrlo signifikantan odraz trenutačnoga stanja svijesti u Srbiji, među njezinim najširim pučanstvom, za koje se još do jučer sumnjalo da je pozitivno okrenuto prema Europi, europskim (zapadnim) vrijednostima, kao i predstojećim, svakako neizbježnim političkim i gospodarskim reformama.
Najveća greška koju bi sada jedan hrvatski novinar, komentator ili analitičar mogao napraviti u valoriziranju rezultata proteklih izbora u Srbiji jest da pokuša umanjiti ili omalovažiti Vučićev trijumf upiranjem prstom u činjenicu da je on nekada bio generalni sekretar Šešeljeve Srpske radikalne stranke. Odnosno, da je bio ministar u nekadašnjoj Miloševićevoj Vladi (potkraj 90-ih). Nažalost, bojim se da će takvih pokušaja relativizacije rezultata ovih izbora ipak biti (možda čak i u nešto većem broju).
Kao novinar, Aleksandra Vučića osobno poznajem i komuniciram s njim već više od deset godina (još od prosinca 2003., kad smo se upoznali u sjedištu Srpske radikalne stranke u Zemunu). Odonda sam iz najneposrednije blizine promatrao, a pomalo i analizirao, njegovu temeljitu i sveobuhvatnu političku preobrazbu. Po mojemu sudu, današnji je Vučić sasvim drugačiji političar i čovjek u odnosu na onoga starog Vučića, od prije jednog desetljeća. Mislim da imam dovoljno uporišta vjerovati da on, u godinama što su pred nama, kao novi srbijanski premijer neće učiniti ništa što bi bilo na štetu Hrvatske, Hrvata i hrvatskih nacionalnih i državnih interesa.
Današnji je Vučić izvanredno značajan faktor političke stabilnosti u cijeloj regiji, a osobito na planu inače vrlo kompliciranih hrvatsko-srpskih odnosa (u kojima, kao što znamo, uvijek nešto ne štima). Pragmatik je po svojoj orijentaciji, usto još relativno mlad i potpuno svjestan odgovornosti koju ima, i hrvatski bi mu političari svakako trebali dati podršku.
Dovoljno je samo malo »prostudirati« kako se Vučić postavljao prema Hrvatskoj od onoga trenutka kad je došao na vlast, tj. kad je postao prvi potpredsjednik Vlade Srbije (neposredno nakon Nikolićeve pobjede nad Tadićem na predsjedničkim izborima u svibnju 2012.), pa sve do danas, tj. u protekle nepune dvije godine.
Prvo, on nikada nije izjavio nijednu rečenicu koja bi na bilo koji način bila optužujuća u odnosu na Hrvate ili Hrvatsku. Pokazao je, što se toga tiče, maksimalnu korektnost.
A drugo - znam što govorim jer sam sve to promatrao iz blizine - pritom se trudio umanjiti važnost aktualne tužbe Srbije protiv Hrvatske (za genocid).
Još kad je u travnju 2013., u svojstvu prvog potpredsjednika Vlade Srbije i srbijanskog ministra obrane, došao u svoj prvi (i zasad jedini) politički posjet Zagrebu, Vučić mi je rekao da će se hrvatski političari kad-tad morati naviknuti na njega - ma koliko ga netko volio ili ne volio - jer da je upravo on politička budućnost Srbije.
Mislim da je bio pomalo povrijeđen time što pojedini hrvatski političari, pa i državnici, više preferiraju neke druge srpske političare, među kojima su bili i njegovi ljuti protivnici na unutrašnjoj političkoj sceni Srbije, ali toj, uvjetno rečeno, nepravdi ipak nije želio pridavati preveliku važnost.
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović i današnja ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić proteklih su godina »tipovali« na neke sasvim druge ljude iz Srbije i potpuno krivo procjenjivali stvari, čime ne želim kazati da su pritom imali i pogrešne namjere.
Predsjednik Josipović favorizirao je, kao što znamo, bivšeg predsjednika Republike Srbije i doskorašnjeg predsjednika Demokratske stranke Borisa Tadića, dok je intimni favorit Vesne Pusić bio predsjednik Liberalno-demokratske partije Čeda Jovanović. Obojica su na ovim izborima doživjeli neuspjeh (Jovanović, štoviše, nije čak prešao ni izborni prag).
Smatram (a nisam u tome usamljen) da je Boris Tadić u ovome trenutku veći srpski nacionalist od Aleksandra Vučića, ali ima dovoljno vještina, taktičkog znanja i osobnog šarma da to prikrije. Njegov je najveći problem u tome što u svom političkom formiranju i sazrijevanju (kao jedan od čelnika DS-a i vođa antimiloševićevskog pokreta) nije imao petlje da u svojoj vlastitoj osobnosti izvrši, figurativno rečeno, "ocoubojstvo" (što je inače neizbježan korak koji mora napraviti svaki uspješan i ambiciozan čovjek, a pogotovu političar) te da se na adekvatan način obračuna s idejnom ostavštinom i autoritetom svog oca Ljubomira, srpskog akademika i jednoga od glavnih protagonista srpskog nacionalističkog pokreta u Titovoj Jugoslaviji.
Kao prikriveni "soft-nacionalist", on upravo zbog toga nije ni mogao (a možda čak ni htio) riješiti problem Kosova, dok se politika Republike Srbije u odnosu na Europsku Uniju za sve vrijeme dok je on bio srbijanski predsjednik u biti svodila na "sitno varanje" ili "povlačenje za nos" Europe – neovisno o deklarativnoj (a znatnim dijelom i stvarnoj) proeuropskoj i prozapadnoj orijentaciji i DS-a kao političke stranke, i države Srbije pod njegovim, tj. Tadićevim, vodstvom.
Za razliku od Tadića, Vučić je nekada bio ne mekani, nego tvrdi srpski nacionalist, ali je u sebi napravio zaokret od 180 stupnjeva, u svojoj je mentalno-psihičkoj strukturi izvršio radikalan prekid sa svim svojim korijenima i ishodištima, pa je zahvaljujući tome i mogao povući poteze o kojima Tadić i DS nisu mogli ni sanjati (ili jesu sanjali, ali ih, jednostavno, nisu mogli provesti u djelo).
Osim toga, Vučić je čovjek kojega, kad je o politici riječ, novac ne zanima, dok je za dobar dio vodstva Demokratske stranke (ne, doduše, i za Borisa Tadića) politika ponajprije bila, i jest, izvor stjecanja materijalnih dobara, pa i silnog bogaćenja.
Što se Čede Jovanovića tiče, on je raison d'être svog političkog postojanja tražio, a i pronalazio, u onoj i onakvoj Srbiji koja je većinski bila antizapadno i promiloševićevski nastrojena. Danas, međutim, kada je definitivno postalo jasno da u Srbiji realno nema te političke snage koja bi bila protiv Zapada i Europske Unije a da pritom bez ikakvih problema može prijeći izborni prag, nestao je, sam po sebi, i razlog postojanja Čede Jovanovića kao relevantnog političkog čimbenika.
Njega (kao, uostalom, i Borisa Tadića) može danas oživiti samo Aleksandar Vučić, bude li tako veliki džentlmen pa da u Vladu (ili blizu Vlade) pozove jednoga ili drugoga (ili jednoga i drugoga), čisto kao stručnjake (Jovanoviću, primjerice, nitko ne može osporiti da je vrlo spretan poduzetnik). No bojim se da bi se takvome čemu snažno usprotivio čovjek br. 2 u Srpskoj naprednoj stranci i aktualni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, a Vučić svađu s njime, vjerujem, neće riskirati (pogotovu ne zbog dva tako velika gubitnika).
Pred Vučićem, ali i pred Hrvatima - u odnosu na Srbe i Srbiju, pa samim time i na Vučića - jesu daljnji vrlo ozbiljni razgovori, pregovori i dogovori oko premošćivanja sukoba i unapređenja ukupnih odnosa između ta dva naroda, ali i sveukupnih odnosa u regiji, pa i šire.
Bit će vrlo zanimljivo ako na idućim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, potkraj 2015., pobijedi HDZ na čelu s Tomislavom Karamarkom. Vučiću bi, naime, HDZ trebao biti prirodni partner, budući da i HDZ i SNS pripadaju klubu Europskih pučkih stranaka (EPP), u kojem je, primjerice, i mađarski premijer Viktor Orbán, kao i njemačka premijerka, a ujedno i najmoćnija političarka u Europi, Angela Merkel.
Međutim, postoje, u Srbiji, i neke objektivne prepreke (ili opasnosti) za Aleksandra Vučića, s kojima će se on suočavati (ili bi se mogao suočavati) u svom predstojećem premijerskom mandatu. Podijelio bih ih u tri skupine.
Prvi je potencijalni problem to što Vučić i njegova stranka u iduće četiri godine neće imati pravu opoziciju (barem ne u državnom parlamentu). Osobno ne vjerujem da će se Vučić osiliti i da će postati neka vrsta diktatora. Oni koji tako govore izmišljaju babaroge i zapravo sami sebe tješe kada se suočavaju s težinom svog vlastitog političkog debakla.
Ali da je čitav jedan, i to nemali, segment kritičke političke javnosti u Srbiji nabrušen na Vučića - mislim ponajprije na onaj segment koji se u proteklih 10-15 godina identificirao s Tadićem i DS-om kao maltene "pretplaćenim" političkim snagama da Srbiju i srpsko društvo uvedu u euroatlantske integracije - to je danas sasvim očigledno, i Vučiću će se iz tih, tzv. "drugosrbijanskih" krugova svako malo bacati klipovi pod noge, samo da ne uspije u onome što je naumio.
Ako nismo uspjeli mi, ne treba ni on, a pogotovu ne bi smio on, nekadašnji Šešeljev radikal - to je iracionalna polazna točka svih tih duboko frustriranih (drugo)srbijanskih ideologa i opinion-makera koji se još nisu pomirili s činjenicom, a vjerojatno se s njom nikada neće ni pomiriti, da Srbiju u Europu uvodi Vučić, a ne njihovi dojučerašnji, ili još uvijek aktualni, politički idoli.
Drugi je problem Vučićeva zahuktala (iako još ne do kraja) borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, koja bi nakon njegove inauguracije za premijera mogla dobiti nov zamah. Koliko god to zvučalo užasavajuće, svakog dana, i u svakom djeliću sekunde, može se dogoditi da Vučić jednostavno bude ubijen - jednako kao što je 2003. bio ubijen i Đinđić. U zemlji poput Srbije to ne bi bio nimalo neočekivan ishod, naprotiv.
Ali Srbiji bi se u tom slučaju dogodilo ono isto što joj se dogodilo i neposredno nakon atentata na Đinđića. Novi diskontinuitet i novi sunovrat u prošlost, sa svim pogubnim posljedicama koje bi iz toga mogle proizaći.
A ni treći (potencijalan) Vučićev problem nije ništa manje delikatan. Pred Vučićem su vrlo ozbiljne i sveobuhvatne reforme srpskoga gospodarstva, pa i cjelokupnoga srpskog društva, a isto tako i vrlo temeljiti i bolni rezovi. Već su sada na dnevnom redu Zakon o radu i Zakon o stečaju – dvije točke prijelomnice nakon kojih bi se Srbija lako mogla suočiti sa svim onim izazovima i kobnim posljedicama s kojima su se suočavale, a suočavaju se i danas, i neke druge istočnoeuropske zemlje, današnje članice Europske Unije, u svojoj trnjem posutoj tranziciji ka onome što se danas (ali sve više u pejorativnom značenju) naziva "neoliberalnom privredom" ili »neoliberalnim društvom«. (To se, naravno, itekako tiče i Hrvatske, o čemu upravo u ovome broju Globusa opširno govori ekonomist i akademik dr. Zvonimir Baletić.)
Vučić bi učinio mudar potez kada bi se distancirao od čistih "neoliberalnih" metoda u preobrazbi srbijanskoga gospodarstva, a što više približio tzv. kejnzijanskim rješenjima (koja bi i na širem, europskom planu u skoroj budućnosti mogla postati dominantan trend). Mogao bi se, primjerice, ugledati na svojega kolegu, mađarskog premijera Orbána, koji se svojski trudi oko toga da većina banaka u Mađarskoj bude pod kontrolom (tj. barem u 50-postotnom vlasništvu) države, a ne privatnih stranih vlasnika.
U svemu tome, međutim, ne treba izgubiti iz vidokruga ni tu mogućnost - koliko god to u ovome trenutku izgledalo irealno - da Vučić jednoga dana, iz ovih ili onih razloga, padne. Da bude politički detroniziran. Pitanje glasi: tko bi umjesto njega mogao doći na vlast? Drugim riječima, tko je prava i realno moguća alternativa za Vučića?
Bojim se da su u velikoj zabludi svi oni analitičari koji smatraju da bi se, u slučaju Vučićeva poraza, ma kad da se on dogodio, na vlast mogli bezbolno vratiti demokrati (bilo oni autentični, bilo neka njihova izvedenica, kakva je u ovome času Nova demokratska stranka Borisa Tadića).
U neko dogledno vrijeme, teško je zamisliti ponovni dolazak Borisa Tadića (ili, recimo, Dragana Đilasa) na vlast. Ali je puno lakše zamisliti u kakvoj bi se kaotičnoj situaciji mogla naći Srbija ako se, za godinu, dvije, tri ili četiri, bilo kada, pokaže da je Vučić bio pogrešna opcija. Ili ako on kojim slučajem iznevjeri sva ona očekivanja i sve nade koje se u njega polažu.
Nemoguće je to sasvim egzaktno dokazati, ali Vučićev bi eventualni poraz vrlo vjerojatno povukao za sobom oživljavanje i povratak svega onoga najgoreg što se događalo u srpskoj politici 90-ih. I to posve neovisno o tome što je u ovome trenutku većina srpskog naroda ovako uvjerljivo proeuropski orijentirana.
Vučićev možebitni poraz sigurno bi prouzročio silno razočaranje ne samo u njega nego i u političku (pa i šire od toga - civilizacijsku) opciju koju on danas zagovara, a to bi se razočaranje onda vrlo lako moglo pretvoriti u jedan kolektivni očaj, u ono vrlo specifično i prepoznatljivo duhovno stanje koje srpskome nacionalnom biću, pa čak i kada govorimo o njegovoj (naj)novijoj povijesti, nije nimalo strano. Naime, upravo je »stanje očaja« i posvemašnje duhovne depresije u srpskome društvu tamo negdje na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete i pripremilo teren za pojavu Slobodana Miloševića, kao i svega onoga što se obično vodi pod pojam »miloševićevska politika«.
A znamo li još i to da one najspornije stvari s područja hrvatsko-srpskih (ili srpsko-hrvatskih) odnosa i sukoba još nisu riješene i da su najdublje rane i dalje otvorene, onda ovakav najpesimističniji scenarij pogotovu ne bismo smjeli tako lako ispustiti iz vida. Ali to je samo razlog više da Vučiću poželimo da uspije.
Na kraju nekoliko riječi o gospodarskoj i političkoj perspektivi nove, Vučićeve, Srbije. I o (najvjerojatnijim) Vučićevim potezima, na položaju srbijanskoga premijera, na području unutarnje i vanjske politike, kao i gospodarstva.
Jedno je od najintrigantnijih pitanja koće li Vučić priznati Kosovo, i ako da, kada to možemo očekivati.
To će ipak najvjerojatnije biti jedan dugotrajniji proces. U dogledno vrijeme, nije realno da će Vučić de iure priznati državnost Kosova, ali ono što on de facto čini, objektivno ide ka tom priznanju.
Moji izvori bliski SNS-u tvrde da u iduće četiri godine Vučić sigurno neće priznati Kosovo. A niti će to od njega tražiti bilo tko od predstavnika međunarodne zajednice. (U suprotnome, zabijali bi mu nož u leđa.)
Iako se na prvi pogled čini da većinu stanovništva Srbije pitanje Kosova više ne zanima, to je i dalje vrlo osjetljivo pitanje i čini se da srbijanska javnost formalno priznanje Kosova barem zasad ne bi progutala. Vučić bi doista puno riskirao ako bi se u to upuštao.
Što se Vojvodine tiče, tu se ništa suštinski novo neće događati. Vojvodina realno ima autonomiju i Vučić je sigurno neće dovoditi u pitanje, ali će se, s druge strane, maksimalno truditi da se postojeća autonomija Vojvodine razvija isključivo u okvirima države Srbije.
Sandžak više nije onako zapaljivo pitanje kao što je bio ranije, a jedan od najzaslužnijih za takvo stanje jest i politički predstavnik Bošnjaka u Srbiji Sulejman Ugljanin, koji je na ovim izborima osvojio tri mandata. I on, ali predstavnici ostalih nacionalnih manjina u Srbiji, podržavat će Vučića, jednim dijelom i zato što su manjine uvijek uz postojeću vlast.
Veliko je pitanje što će biti s onim jednim jedinim političkim predstavnikom hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, pripadnikom Demokratskog saveza Hrvata (sa sjedištem u Subotici), koji je proteklih desetak ili koliko već godina sjedio u srbijanskom parlamentu a da pritom nije rekao ni »A«. (Iskreno rečeno, ne znam kako se zove, on zapravo niti ne zaslužuje da mu se spomene ime i prezime, no poznato mi je da je na ovim izborima bio na Đilasovoj listi, i to prilično niskorangiran.)
Vojvođanski bi se Hrvati, po mom mišljenju, trebali vezati za Vučića i preseliti sjedište svoje stranke ili udruge iz puste srbijanske provincije u Beograd (jednako kao što i Srpsko narodno vijeće Milorada Pupovca ima svoj centar u Zagrebu).
U zasebnu kategoriju spada Vučićev odnos prema predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku. Koliko ja poznajem Vučića, on nije neki osobiti simpatizer Dodika, uz ostalo i zato što se Dodika povezuje s raznoraznim slučajevima korupcije, a ako Vučić išta prezire, onda je to korupcija u politici.
No ipak je nešto sasvim drugo politički (ili čak državnički) stav Aleksandra Vučića prema Republici Srpskoj, odnosno prema Bosni i Hercegovini kao državi. Vučić, pretpostavljam, sigurno neće biti za to da se Srbija koristi za destruktivno demontiranje Daytona (tj. za neodgovorne solo-partije Dodika ili bilo koga drugoga u srpskom entitetu u BiH), ali, s druge strane, neće niti dopuštati da se Republika Srpska urušava izvan ili mimo svih onih gabarita koji su svojedobno dogovoreni u Daytonu.
Ono što se najviše iščekuje, to je toliko najavljivani preporod srbijanskoga gospodarstva, o kojemu, u krajnjem slučaju, dugoročno ovisi politička sudbina Aleksandra Vučića.
Već se duže vremena najavljuje dolazak brojnih stranih investitora u Srbiju, uključujući i one iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, s čijim glavnim šeikom Vučić održave i osobne prijateljske odnose.
Generalna je procjena da će Vučićev trijumf na izborima učvrstiti političku stabilnost Srbije (koja je dosad donekle bila upitna), a kapital, poznato je, uvijek dolazi tamo gdje je teren siguran i stabilan. Vučićevo principijelno poštivanje standarda Europske unije bit će usto dodatni mamac za investitore.
Poznajem neke potencijalne investitore iz Hrvatske i zemalja Zapadne Europe koji su željno iščekivali Vučićevu uvjerljivu pobjedu na izborima pa da napokon započnu svoje poslove u Srbiji.
Moji beogradski izvori tvrde da postoje velike šanse da Srbija bude primljena u Europsku uniju do 2018., tj. do kraja Vučićevog mandata. Ali u tome će Vučić vrlo vjerojatno imati i podršku Hrvatske, kojoj zasigurno ne bi odgovaralo da Srbija ponovno padne u kandže ekstremnih nacionalista.