Zadnji put susreo sam se s Dobricom Ćosićem 2. svibnja 2011., u njegovu stanu u Ulici dr. Dragoslava Popovića 14 u beogradskoj četvrti Palilula. Barem tako imam zavedeno u svojoj foto-arhivi, u koju sam uredno pohranjivao sve fotografije nastale za naših druženja, i to još od 2006., kada sam se bio doselio u Beograd i započeo sa svojim istraživanjem hrvatsko-srpskih odnosa i sukoba, pa nadalje.
Moguće je da smo se sastali i još koji dan kasnije, također u njegovu stanu, ali o tome nemam sačuvan nikakav dokument (barem ga u ovome trenutku ne mogu pronaći). U svakom slučaju, »družili« smo se – ako mogu tako reći – punih pet godina: od svibnja 2006., tj. od našeg prvog susreta, u njegovu kabinetu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u Knez Mihailovoj, pa sve do svibnja 2011., kada sam lagano privodio kraju svoj istraživački rad u Beogradu.
Za toga našega zadnjeg (ili, u najmanju ruku, jednog od zadnjih) susreta, 2. svibnja 2011., snimio sam tri fotografije Dobrice Ćosića kojima sam dao zajednički naziv »D.Ćosić mjeri krvni pritisak«. Sve tri nastale su u njegovoj radnoj sobi i doista prikazuju Ćosića kako za svojim radnim stolom, pred mojim očima, mjeri krvni tlak, i to pomoću (ako se ne varam, digitalnog) tlakomjera koji je neprekidno - zajedno s telefonom, lampom, knjigama, radnim fasciklima i mnogim drugim stvarima - stajao na njegovu stolu.
To je vrlo često radio kad bih mu došao u posjet. Gotovo čak svaki put. Imao je velikih problema s krvnim tlakom – on bi mu svako malo oscilirao pa bi ili rastao ili padao, i to u ekstremima – tako da me jednom prigodom, kad smo u proljeće 2007. razgovarali o Memorandumu SANU, na jedan vrlo pristojan način udaljio iz svoje kuće (tada je još stanovao na Dedinju), uz ispriku da mu je tlak naglo skočio i da jednostavno više nije u stanju otvarati usta.
Moram reći da se tog našeg »oproštajnog« (iako se nikada nismo službeno oprostili) susreta, iz svibnja 2011., baš osobito i ne sjećam. Bio je to naprosto jedan u nizu naših razgovora, i to u mom, kako sam ga volio nazivati, »postperiodu« - kad sam svoju »beogradsku misiju« uglavnom već privodio kraju. Puno mi je više ostalo u sjećanju naše živopisno druženje u restoranu »Vodenica« na Donjem Kalemegdanu, u nedjelju 27. veljače 2011. Toga sam dana slavio svoj rođendan pa sam Ćosića pozvao na večeru.
Uglavnom je on bio taj koji je mene častio ručkovima ili večerama, na različitim lokacijama u Beogradu, pa sam mu se sada ja htio revanširati. Taj sam naš »spoj« opisao u zadnjem poglavlju svoje knjige »Moj beogradski dnevnik: Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem 2006.-2011.«, koja je izišla u srpnju 2012.
Dobrica Ćosić je bio vrlo iznenađen kad sam objavio »Moj beogradski dnevnik« (koji je najvećim dijelom bio fokusiran upravo na njega). Uzbuđeno me nazvao, negdje u drugoj polovici srpnja 2012., iz Beograda, nezadovoljan člankom u Jutarnjem listu u kojem je ta moja knjiga bila premijerno najavljena (i to na punih pet stranica). Tada sam se nalazio na godišnjem odmoru, u Premanturi. Srećom, dobro sam se psihološki pripremio za taj naš telefonski razgovor i u nepunih pola sata, koliko je on potrajao, uglavnom »amortizirao« Ćosićevu vidljivu nervozu, izazvanu najavom moje knjige u Jutarnjem listu.
Moja se strategija i taktika svodila na to da najprije mora pročitati moju knjigu u cijelosti, pa tek onda donositi bilo kakve sudove o njoj. Dakle, bitna je cjelina, a ne izdvojeni detalji. Naravno, još prije nego što sam krenuo na godišnji odmor knjigu sam mu, džentlmenski, poslao, preporučenom poštom, u Beograd.
Prvi put nakon toga javio mi se negdje početkom rujna 2012. Zapravo, nisam siguran jesam li ja zvao njega ili on mene. Svakako smo tom prigodom razgovarali i o zagrebačkoj promociji »Mog beogradskog dnevnika«. Moj je izdavač, »Profil«, želio da svakako pozovem njega, Ćosića, na tu promociju. I ja sam mu to prenio. No on je takvo što kategorički odbio, iako sam mu u glasu mogao prepoznati stanovito zadovoljstvo, pa čak i zahvalnost, što ga zovem u Zagreb.
Iznio mi je cijeli niz razloga zašto ne može ili ne želi doći (starost, bolest itd.), a jedan od njih bio je i njegov strah da će u Zagrebu biti izviždan. Točno mi je tako rekao. Jamčio sam mu da se to sigurno neće dogoditi, ali nisam ga uspio razuvjeriti. No dobro sam upamtio kako mi je kazao da, sve kada bi i došao u Zagreb, ne bi doputovao kolima (moj mu je izdavač bio spreman osigurati ekskluzivan prijevoz), nego vlakom. Kao što je i nekada davno iz Beograda putovao željeznicom – bilo u Zagreb, bilo u Ljubljanu, a jednom prigodom (mislim da se to dogodilo 1976.) i u Beč.
Dobrica Ćosić nije imao nekih krupnih primjedaba na račun moje knjige. Nije imao ni razloga – sve što je u njoj bilo napisano, bila je istina. Ništa nije bilo izmišljeno ili predimenzionirano. Svejedno, imao je dvije malo »nježnije« zamjerke, koje mi je detaljnije izložio u našem posljednjem telefonskom razgovoru, negdje, ako se ne varam, u listopadu 2012. Nakon toga se više nikada nismo čuli, a ni vidjeli.
Prvo, nije skrivao svoje iznenađenje što sam knjigu napisao i objavio tako brzo (praktički, godinu dana nakon našega zadnjeg beogradskog sastanka), a da ga prethodno o tome nisam obavijestio. Zapravo, zamjerao mi je što mu rukopis nisam prije objavljivanja dao na neku vrstu autorizacije.
»Tješio« sam ga time što sam mu rekao da »Moj beogradski dnevnik« nije moja definitivna knjiga o njemu i, općenito, o hrvatsko-srpskim odnosima i sukobima u vrijeme Titove Jugoslavije, nego tek najava jednoga šireg ciklusa mojih knjiga na tu temu (što je živa istina: prave stvari, s moje strane, tek slijede). No na to je on vrlo izričito tražio moja jamstva da ću mu sve njegove citate, što ću ih u tim planiranim knjigama iznijeti, prethodno dati njemu na uvid – pa da ih on (napokon i kao pisac) pažljivo pročita, korigira i na neki način »amenuje«, odnosno odobri.
Nekako je iz mene izvukao moje (priznajem, neiskreno) obećanje, da ću tako i učiniti. Ali u sebi sam bio siguran da takvo što neće biti moguće. Jer, ako dam Dobrici Ćosiću priliku da autorizira svoje izjave, onda tako moram postupiti i prema svim svojim ostalim sugovornicima (kako iz Srbije tako i iz Hrvatske). A bilo ih je možda i pedesetak.
A drugo čime nije bio zadovoljan – to je već pomalo spadalo u tzv. »efemeriju«. Nisam ni slutio da bi Ćosić time mogao biti povrijeđen.
Naime, u našim brojnim razgovorima tijekom mojih pet beogradskih godina (2006.-2011.) on mi se često hvalio svojim »donžuanskim« avanturama, još od vremena Titova obračuna s Đilasom (1954.) pa naovamo. O tome je s neskrivenim guštom volio sa mnom razgovarati, i to na svoju vlastitu inicijativu. Ali ne onako neslužbeno ili en passant, nego baš u mikrofon mog diktafona (dakle, za naših oficijelnih razgovora), što sam ja protumačio kao njegovu želju da i to u mojim knjigama bude zabilježeno i ovjekovječeno.
Pohvalio mi se i svojim – kako se volio izražavati - »švaleracijama« sa svojim velikim zagrebačkim prijateljem Edom Murtićem, u Opatiji, tamo negdje pedesetih.
U »Mom beogradskom dnevniku« o tome sam napisao samo nekoliko, i to brižljivo sročenih rečenica. No i to ga je zasmetalo. I onda mi je napravio jedan ispad, koji mi baš nije najbolje legao – ali ja sam mu to davno oprostio.
Osobno sam s tadašnjim glavnim urednikom Politike Draganom Bujoševićem (jednako kao i s njegovim zamjenikom Radmilom Kljajićem) dogovorio feljtonizaciju »Mog beogradskog dnevnika« u tom još i danas relativno uglednom beogradskom dnevnom listu. Politika je, nedvojbeno, jedna od najvećih srpskih nacionalnih institucija i meni je uistinu bilo stalo da svoju knjigu o Ćosiću promoviram upravo u novinama s takvim, srpskonacionalnim pedigreom.
I sve je već bilo spremno za tu veliku akciju, no onda je sam Dobrica Ćosić stopirao objavljivanje izvadaka iz moje knjige u Politici. To mi je, na temelju informacija iz prve ruke, potvrdila i Sonja Biserko.
Kako moje glavne knjige o povijesti hrvatsko-srpskih odnosa u 20. stoljeću – kao i o ulozi Dobrice Ćosića u njima – tek slijede, možda ovo nije pravi trenutak za otkrivanje svega onoga što će u njima biti. A niti bi to, naravno, stalo u ovaj članak. No ipak, mogu najaviti da će biti popriličnih iznenađenja, ali ne samo kada je riječ o Ćosiću nego i o mnogim drugim (kako srpskim tako i hrvatskim) protagonistima svih tih događanja.
Jedno, međutim, moram istaknuti, već sada. Ono bitno što se tiče Ćosićeva života i ono najdalje do čega sam u razgovorima s njim došao – to je otkriće samoubilačke prirode njegove ličnosti. Dobrica Ćosić je, u biti, bio nerealizani samoubojica – čovjek koji je znatan dio svog života proveo u dubokim, intenzivnim razmišljanjima o tome da se ubije (ali pri čemu nikada nije imao petlje da to i učini).
To nije tek jedna od pikanterija iz njegova života, to je svojevrsna »vertikala« njegova života (uključujući i njegovo javno, tj. spisateljsko i političko djelovanje), koja je u značajnoj mjeri predodredila sve ono po čemu je Dobrica Ćosić bio to što je bio. Po mom mišljenju i po mom razumijevanju stvari – a puno sam se time bavio - on je upravo iz svojega nerealiziranog (ali u sebi duboko proživljenog) samoubilaštva izgradio svoj vrlo osebujan, ultrapesimistički pogled na svijet, iz kojega se, kroz dugogodišnje ideološko i političko sazrijevaje, razvila njegova glasovita »teorija o srpskim porazima«, koja je naposljetku – ali ne isključivo njegovom krivnjom – pripremila teren za pojavu Slobodana Miloševića u Srbiji, u drugoj polovici 1980-ih.
O tome sam u »Mom beogradskom dnevniku« pisao samo načelno, ali u jednoj od mojih predstojećih knjiga to ću puno detaljnije elaborirati – naravno, uz obilato citiranje svega onoga što mi je on sam o tome ispričao.
I kada bi me se danas pitalo koji je bio najpotresniji moment u svim našim razgovorima vođenim od 2006. do 2011., bez ikakvog bih dvoumljenja izdvojio 13. veljače 2008., kada mi je – u jednoj vrlo specifičnoj atmosferi koja je toga dana vladala u njegovu domu (a koju sam jednim dijelom i sam bio isprovocirao) – otkrio korijene svojega samoubilaštva. Ti korijeni sežu u 1938. ili 1939. godinu (nije bio dokraja siguran), kada je imao samo 16 ili 17 godina. Taj svoj ishodišni samoubilački doživljaj – koji je bio baza za sve ostalo - on mi je ovako rekonstruirao (to sada prvi put iznosim):
- Ja sam odlučio da se objesim. Tih se dana u mom rodnom selu, Velikoj Drenovi, objesio jedan seljak – za topolu na obali rijeke Morave. Vidio sam ga kako visi. Namjerno sam išao da to vidim. Naime, u selu se iznenada pročulo da se jedan čovjek objesio. Pronijela se vijest: »Dule se objesio u topoljaku!« I onda smo mi išli da to gledamo, još prije nego što je na mjesto događaja došla policija, odnosno žandarmerija. Pomno sam promatrao taj prizor, zanimao me način na koji se on objesio. Ta tehnika. Vidio sam kako je vezano konopče za granu, visoku, pa se popeo i tako... Moraš dobro da zavežeš konopac i onda da skočiš. Ako se prekine ovaj pršljen (Ćosić mi je na svom vlastitom tijelu pokazao koji – op. aut.), odmah je gotovo.
No iako je tom prigodom solidno proučio tehniku vješanja, Ćosić se na taj fatalan korak ipak nije odlučio. Ni tada ni poslije. Ali je, umjesto toga, učinio nešto drugo: svoja nikada dokraja prevladana samoubilačka razmišljanja transponirao je na područje srpske nacionalne ideologije (i politike), i psihološki, ali i na svaki drugi način, pripremio naciju na – ali ovaj put i u doslovnom, tj. političkom smislu – samoubilačku politiku Slobodana Miloševića.