Papa Wojtyla i Brzezinski zajedno protiv komunizma
20. VI 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Danas, kad je papa Ivan Pavao II., alias papa Wojtyla, ponovno u modi (i to po dvije osnove: prvo, jer je proglašen svecem; i drugo, u povodu obilježavanja četvrt stoljeća od prvih slobodnih izbora u Poljskoj i tadašnjemu Istočnom bloku, što je bio proces kojemu je i on sam dao itekako značajan obol), odlučio sam otići u Poljsku i na licu se mjesta uvjeriti koliko je taj velikan Rimokatoličke crkve i u ovo naše današnje vrijeme, u 21. stoljeću, doista aktualan i živ u srcima Poljaka, ali i desetaka, pa i stotina tisuća drugih ljudi iz Europe i cijeloga svijeta koji svakodnevno hodočaste na sva ona mjesta u Poljskoj, a ima ih jako mnogo, što ih je svojim životom i djelovanjem on svojedobno bio obilježio.

Priključio sam se, u tu svrhu, hodočašću "Putevima Ivana Pavla II. po Poljskoj", što ga je, od 5. do 8. lipnja o.g., organizirala župa sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, u suradnji s putničkom agencijom "Mihael" iz Varaždina. Bilo je to vrlo naporno (putovanje autobusom od Zagreba do južne Poljske traje više od 12 sati) ali odlično organizirano i nadasve korisno putešestvije iz kojega je svatko mogao izvući neku korisnu pouku, pa tako i ja, koji sam se u tu avanturu uključio ponajprije iz povijesno-istraživačkih pobuda.

Već je u prvoj dionici putovanja, od Varaždina do hrvatsko-mađarske granice, turistički vodič Robert Belaj (iz putničke agencije "Mihael") lagano podgrijavao atmosferu proglašavajući, preko mikrofona, papu Ivana Pavla II. "najvažnijim čovjekom u 20. stoljeću". A kad smo došli u Poljsku, uvjerili smo se da je to uistinu tako. Wojtylu smo susretali doslovce na svakom koraku: bilo u obliku kipa, bilo neke velike slike ili postera, bilo na neki treći način.

Hodočašće je bilo zamišljeno kao neka vrsta rekonstrukcije životnog i pastoralnog puta Karola Wojtyle, i to od njegova djetinjstva pa sve do onih dana kad je bio nadbiskup u Krakowu, a onda i Sveti Otac u Vatikanu - ali je i kao papa relativno često dolazio u svoju domovinu Poljsku. Počeli smo u njegovu rodnom mjestu Wadowicama, gdje je njegova rodna kuća pretvorena u muzej, a završili u Krakowu, posjetivši, uz ostalo, i tamošnji nadbiskupski dvor na čijem se prozoru s kojega se Wojtyla nekoć obraćao masama (bilo kao krakowski nadbiskup ili, kasnije, kao papa) danas nalazi njegov veliki portret - tako da čovjek može steći dojam da je on i danas živ i da i danas drži svoje znamenite mobilizacijske govore vjernicima.

A svaka druga ili treća važnija zgrada ili objekt (barem tu, u južnoj Poljskoj) nosi ime po njemu, po papi Ivanu Pavlu II. Hodočasnički dom u najznačajnijem poljskom marijanskom  svetištu Jasna Gora u Czestochowi (u kojemu smo prvoga dana odsjeli) zove se Dom Ivana Pavla II.; međunarodna zračna luka u Krakowu zove se Aerodrom Ivan Pavao II.; a Wojtyla je glavni junak čak i u najstarijem rudniku soli u Poljskoj Wieliczka, u predgrađu Krakowa, gdje se njegov golemi kip nalazi na dubini od kojih stotinjak metara.

Župnik župe sv. Josipa u Zagrebu Damir Ocvirk (koji je bio voditelj cijeloga ovog putovanja) sa stanovitom je nostalgijom prokomentirao toliku popularnost i sveprisutnost pape Wojtyle u Poljskoj, rekavši da kamo sreće kad bismo i mi Hrvati ovoliko pažnje i počasti pridavali našem nadbiskupu i metropoliti Alojziju Stepincu (koji će također, kako se najavljuje, uskoro biti proglašen svecem).

Ali čitava ova priča - u to sam se također na samom "terenu" uvjerio - ima i svoje naličje, a ono glasi: da, zapravo, vrlo, vrlo mali broj ljudi (i Poljaka i stranaca) uistinu zna tko je bio i što je sve u svom životu napravio Karol Wojtyla. Usudio bih se reći da o tom heroju Crkve danas prevladava slika koju bih najradije nazvao romantičarskom.

Najviše se zna o vjerskom, pastoralnom djelovanju Ivana Pavla II. - koje je nekako najtransparentnije i koje se po prirodi stvari vezuje za jednoga papu.

Nešto se manje zna, ali danas ipak sve više (pa zahvaljujući, uz ostalo, i djelovanju Novih kozervativaca u Hrvatskoj), o Wojtylinoj "teologiji tijela", koja se sve više prihvaća kao temelj i polazište svih onih (ponajprije etičkih i moralnih) načela što se najčešće vezuju uz pojam "konzervativni pogled na svijet".

Najmanje se, međutim, zna o političkom djelovanju Karola Wojtyle, osobito u prvome desetljeću njegova pontifikata (od 1978. do, recimo, početka 1990-ih), kada se povijest svijeta ubrzano lomila i kada je kapitalistički Zapad krenuo u snažnu političku ofenzivu protiv komunističkoga (socijalističkog) Istoka - ofenzivu koja je na prijelazu iz 1980-ih u 1990-te urodila rušenjem Berlinskog zida, slamanjem komunizma, uvođenjem parlamentarne demokracije u sve zemlje Istočne Europe te, naposljetku, raspadom Sovjetskog Saveza (ali isto tako i Jugoslavije i Čehoslovačke).

Taj dio ili taj aspekt djelovanja Ivana Pavla II. nekako se i dalje tretira kao tabu-tema, odnosno kao nešto za što se, doduše, zna da je bilo i da je postojalo - ali po čemu ne bi trebalo dalje kopati i preispitivati baš svaki detalj i svaku pojedinost čitavoga tog tematskog kompleksa. E sad zašto je to tako - to je posebna priča koja sama po sebi ima jako puno elemenata. Ukazat ću, ovom prigodom, samo na neke.

Prvi je sama Katolička crkva (i u svijetu i u Hrvatskoj) u kojoj jednostavno ne postoji "kritična masa" koja bi poticala i ohrabrivala ozbiljnija i sustavnija istraživanja političkog angažmana Ivana Pavla II. Crkvi, čini mi se, odgovara puno benignija i romantičnija predodžba o Wojtyli u odnosu na njegov stvarni lik i njegovo stvarno djelo, kao da bi taj lik i to djelo bili na neki način "oskvrnuti" ako bi se bacilo više svjetla na njegovu - recimo to tako - nepastoralnu ili čisto političku dimenziju.

Drugi element su naši povjesničari koji su, prvo, previše lijeni: drugo, ne znaju; a treće, kao da žive u nekom velikom strahu - uz ostalo, i strahu od samog upuštanja u tako delikatne i rizične teme kao što je Wojtylin angažman na suzbijanju komunizma u Istočnoj Europi i cijelome svijetu.

Evo, nedavno smo imali jednu mini-poplavu tekstova o Ivanu Pavlu II. u našim novinama, u povodu njegove kanonizacije. Nisam ni u jednome tekstu primijetio ni milimetar napretka u odnosu na ono što smo o tom čovjeku znali i ranije.

Da budem dokraja jasan i konkretan: istraživati Wojtylin politički angažman doista nije šala i na tom se terenu čovjek može vrlo lako okliznuti i kompromitirati. Jer taj je angažman uključivao i ono o čemu neki ne bi htjeli čak niti razmišljati (a kamoli da to istražuju): riječ je o jednome vrlo specifičnom (i nadasve kontroverznom) savezništvu između Vatikana i Rimokatoličke crkve, na čelu s Wojtylom, i najmaterijalističkije i najkapitalističkije zemlje svijeta, Sjedinjenih Američkih Država, u razdoblju kada se rušio Istočni blok i komunizam. Dakle, u drugoj polovici 1970-ih i tijekom cijelih 1980-ih. Zaključno s rušenjem SSSR-a i stvaranjem tzv. novog svjetskog poretka, sa SAD-om na čelu.

A upuštanje u takvo tematsko područje neizbježno nosi sa sobom i preispitivanje "tajne" političkog savezništva (ali i osobnog prijateljstva) dvojice najmoćnijih Poljaka na svijetu u drugoj polovici 20. stoljeća. Jedan je bio Amerikanac poljskog podrijetla Zbigniew Brzezinski, mastermind američkog predsjednika Jimmyja Cartera u razdoblju 1976.-1981. (ali i puno više od toga), a drugi - sam Wojtyla. Ključ za razumijevanje onoga najvažnijeg što se dogodilo u svjetskoj povijesti druge polovice 20. stoljeća jest upravo odgonetanje svega onoga što se dogodilo između te dvojice glavnih protagonista i pokretača dotične svjetske povijesti. A dogodilo se puno toga - iako o svemu tome mi i danas znamo jako, jako malo. Žalosno malo.

Svejedno, neki bitni pomaci postoje. Jedan od najvažnijih jest knjiga uglednog talijanskog povjesničara i sveučilišnog profesora suvremene povijesti Andreae Riccardija "Ivan Pavao II.: biografija", koja je prije tri godine objavljena i u hrvatskom prijevodu (u izdanju splitske nakladničke kuće "Verbum"). Ta je knjiga, po meni, prijelomnica - ili je, barem, to trebala biti. Nažalost, barem kod nas, u Hrvatskoj, veliki publicitet u javnosti dobivaju nevažne knjige, dok one najznačajnije i prijelomne prolaze nekako nezapaženo. Ne sjećam se (a možda se i varam) da sam ikada igdje u našim novinama pročitao bilo kakav širi i ambiciozniji osvrt na tu knjigu.

A Andrea Riccardi je vrlo važan autor, i to iz dva razloga.

Prvo, on je znanstvenik a ne običan "skriboman". Tako i njegova knjiga o Ivanu Pavlu II. pretendira na to da bude, prije svega, znanstvena (recimo, jedna znanstvena sinteza). A ona to objektivno i jest.

A drugo, u odnosu na samoga Wojtylu Riccardi nije nikakav "padobranac" koji se odjedanput sjetio da piše o liku i djelu najvažnijeg i najutjecajnijeg pape u 20. stoljeću; riječ je, kao što je to navedeno i u komentaru na poleđini korica, o "povjesničaru koji je dobro poznavao Ivana Pavla II. i intenzivno s njim surađivao". Riccardi je, dakle, insider, nekadašnji bliski suradnik, pa i prijatelj, Ivana Pavla II. I koji već i po toj liniji o Ivanu Pavlu II. jako puno zna.

Kada sam napisao da je Riccardijeva knjiga o Wojtyli prijelomnica (u tom segmentu ili u tom podžanru povijesno-publicističke ili historiografske literature), onda sam ponajprije mislio na dva važna detalja koji su, barem za mene osobno, predstavljali najozbiljniji ili najstroži test vrednovanja te knjige.

Prvi je krucijalan detalj Riccardijevo nuđenje odgovora na pitanje je li papa Wojtyla bio konzervativac ili progresist. O tome se i danas lome koplja, primijetio sam da se to pitanje poput leit-motiva povlačilo i u napisima što su u našem tisku nedavno bili objavljivani, u povodu Wojtyline kanonizacije.

Naravno, samo je jedan odgovor na to pitanje točan, a on glasi: Wojtyla nije bio ni jedno ni drugo (ili je bio i jedno i drugo), uz napomenu da je samo postavljanje takvog pitanja u osnovi besmisleno. Jer, Wojtyla je djelovao u našem, informatičkom dobu (moj kolega Inoslav Bešker s punim ga pravom naziva "papom globalne komunikacije"), u kojemu uobičajena podjela na naprednjake i konzervativce, na lijeve i desne, na bijele i crne itd. gubi svaki dublji smisao. Riccardi je bio vrlo jasan kad je napisao: "Wojtylu se teško može svrstati i u kategoriju naprednjaka, kao i u kategoriju konzervativaca. To pokazuje ne samo originalnost njegove osobe, već i neosnovanost tih kategorija."

A drugi je bitan element Riccardijevo fokusiranje na "tajnu vezu" između Brzezinskog i Wojtyle - vezu koja, kao što sam već rekao, predstavlja ključ za razumijevanje sveukupnog Wojtylina "lika i djela", ali i cjelokupne svjetske povijesti druge polovice 20. stoljeća kao takve.

S Andreom Riccardijem i ovom njegovom knjigom neke stvari ili neki detalji koji su se još donedavna mogli smatrati suspektnima, pa čak i možebitnim sastavnim dijelovima "teorije zavjere", polako ulaze u mainstream, tako da će se o njima ubuduće moći pisati s puno manje straha a s puno više slobode i poticaja za daljnja istraživanja i spoznavanja tijeka stvari i događaja o kojemu je riječ.

Prvi je krucijalan detalj međusobno upoznavanje i zbližavanje Brzezinskog i Wojtyle, u srpnju 1976. na Harvardu, u SAD-u. Wojtyla je tada još bio krakowski nadbiskup, a Brzezinski vrlo ambiciozan i prodoran teoretičar društvenih znanosti (politolog, sociolog, pa i filozof povijesti), koji se dosta rano, još početkom 1960-ih, specijalizirao za istraživanje komunizma u Istočnoj Europi, ali je i vrlo strpljivo (i nadasve budno) iščekivao trenutak kada će se i on, i to u političkoj praksi, uključiti u suzbijanje komunizma, a ponajprije rušenje sovjetskoga, Istočnog bloka.

Riccardi je napisao da je toga ljeta, 1976., Wojtyla u Americi proveo punih šest tjedana. Neposredan povod za tu njegovu američku turneju bio je 41. međunarodni euharistijski kongres što se (od 1. do 8. kolovoza 1976.) održavao u Philadelphiji (na njemu je, usput rečeno, bio i zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić), ali je on u Americi ostao i puno duže - "kako bi radio na svojemu filozofskom djelu". U svemu tome, najvažnija je ova Riccardijeva rečenica: "U Sjedinjenim Državama (on, Wojtyla - op. aut.) susreće i Zbigniewa Brzezinskoga, koji je zatečen njegovom 'inteligencijom i smirenom snagom'".

Iz nekih drugih povijesnih izvora (otkrivenih i objelodanjenih prije ove Riccardijeve knjige) mogli smo doznati da je toga "sudbonosnog" dana (riječ je, konkretno, o 26. srpnja 1976.) na Harvardskom sveučilištu začeta ne samo politička (ili političko-svjetonazorska) suradnja u užem smislu riječi (i Brzezinski je, naime, bio veliki, po nekima čak i fanatični katolik) nego i jedno specifično prijateljstvo između Brzezinskog i Wojtyle, sastavni dio kojega je bila i njihova vrlo živa i dinamična intimna korespondencija.

A još je važniji onaj detalj, ili onaj događaj, koji se zbio samo dvije godine nakon toga prvog kontakta i međusobnog upoznavanja te dvojice - nazovimo ih tako - "super-Poljaka". Bio je to Wojtylin izbor za papu, u listopadu 1978. Riccardi je ovdje vrlo jasan i vrlo određen (a, rekao bih, i vrlo hrabar) kada se direktno i nedvosmisleno poziva na neke KGB-ove izvore i dokumente iz kojih proizlazi da je jedan od ključnih ljudi koji je stajao iza Wojtylina izbora za papu bio upravo njegov suradnik, istomišljenik i prijatelj Zbigniew Brzezinski. Ali i ne samo on nego i jedan drugi vrlo važan i utjecajan Amerikanac poljskog podrijetla, tadašnji kardinal i nadbiskup u Philadelphiji John Krol.

Brzezinski i Krol izlobirali su sve američke kardinale (a možda i neke druge) koji su mogli utjecati, a koji su sigurno i utjecali, na Wojtylin izbor za papu, jer je njihova (a poglavito Brzezinskijeva) procjena bila da će upravo Wojtyla biti, kao što je i bio, najbliskiji i najpouzdaniji partner Sjedinjenih Američkih Država u njihovu zajedničkom (američko-vatikanskom) projektu rušenja komunizma u Istočnoj Europi - s naglaskom na Wojtylinu i Brzezinskijevu domovinu Poljsku koja je, iz više razloga, izabrana za "srce" udara na komunizam i sovjetski blok.

"Osovinu Brzezinski-Wojtyla" Riccardi u svojoj knjizi identificira vrlo jasno, ali i vrlo skrupulozno, baš kao pravi povjesničar-znanstvenik, ne upuštajući se u neke detalje na kojima bi se mogao okliznuti  - a opet sasvim izravno i precizno, tako da svakome tko čita njegovu knjigu ono najbitnije u hipu bude kristalno jasno. Ako se malo pažljivije pročitaju i izanaliziraju sve njegove ključne rečenice, kao i fusnote o toj temi (a odmah zatim potraže i neke druge relevantne informacije koje se relativno lako mogu pronaći na internetu ili u specijaliziranoj historiografskoj literaturi), tada se uz visoki stupanj vjerodostojnosti može rekonstruirati i sam mehanizam njegove historičarske argumentacije, koji, malo pojednostavljeno rečeno, funkcionira na tri razine.

Prva je razina studija povjesničara i aktivista za vjerska prava u bivšim sovjetskim republikama i u Istočnoj Europi Felixa Corleya "Sovjetska reakcija na izbor pape Ivana Pavla II.", objavljena, 1994., u časopisu "Religion, State and Society" - na koju se Riccardi direktno poziva.

Druga su razina dvije vrlo zapažene knjige dvoje istraživačkih novinara koji su svojedobno emigrirali iz SSSR-a - Vladimira Solovyova i Yelene Klepikove.

A treći, najdelikatniji izvor - to su tajni dokumenti iz arhiva KGB-a, i to iz onoga razdoblja kada je na čelu sovjetske tajne službe bio budući sovjetski vođa (nakon smrti Leonida Iljiča Brežnjeva) Jurij Andropov.

Ti su dokumenti, naravno, i dalje pod ključem, od njih je u javnost iscurilo vrlo, vrlo malo (i upravo su to maloprije spomenuti autori uspjeli zabilježiti i objaviti) - ali i to sićušno, u ovakvoj željeznoj blokadi o kakvoj je riječ, može se doimati kao planina. Jedno je neosporno - a i to je jedan od zaključaka koji se može izvući iz Riccardijeve knjige o Ivanu Pavlu II.: sve će se to dokraja razbistriti i pojasniti (ako ikada to živi budemo dočekali) tek onoga trenutka kada arhivi KGB-a barem djelomice budu otvoreni.

Jer sâm Zbigniew Brzezinski o tome sasvim sigurno neće reći ili napisati ama baš ništa. Niti jednu jedinu riječ ili rečenicu. Bavim se tim čovjekom (naravno, ne samo njime) već nekoliko godina, mislim da sam detaljno "prokužio" njegov psiho-robot i mogu reći da je on - osim što se radi o nevjerojatno pametnom i inteligentnom čovjeku - po mnogo čemu nalik našemu Joži Manoliću. Utoliko što će sve svoje tajne ponijeti sa sobom u grob.

Ovome svemu dodao bih još četiri vrlo važne stvari.

Prvo, riječ je o detaljima o onome prvom, inicijalnom susretu i razgovoru Brzezinskog i Wojtyle na Harvardu, 26. srpnja 1976. Riccardi se u te pojedinosti ne upušta, no puno toga zanimljivog može se pročitati na web-stranicama Debka.com (ali samo ako se ulogirate i pritom nešto platite), koje je otvorila izraelska organizacija DEBKAfile, sa sjedištem u Jeruzalemu.

To nije bilo kakva stranica: američki list "The Forbes" ne tako davno ju je proglasio za dobitnika u rubrici "najbolje od weba", i to ponajprije zahvaljujući njezinoj opsežnoj arhivi u kojoj su pohranjene brojne vijesti, izvještaji i analize vojno-političkog i obavještajnog karaktera. (Riječ je, inače, o projektu što su ga još 2000. pokrenuli izraelski novinari Giora Shamis i Diane Shalem.)

U izvještaju pod naslovom "Otkrivena suradnja u tajnom Hladnom ratu između pape Ivana Pavla II. i Bijele kuće", objavljenom na tim stranicama, navodi se da je Brzezinski Wojtylu, nakon njegova sjajnog predavanja na Harvardu, pozvao na čaj i s njim načelno dogovorio strategiju rušenja komunizma i Istočnog bloka putem podsticanja vjerskog nacionalizma među katoličkim narodima u pojedinim komunističkim zemljama Istočne Europe (ponajprije Poljske).

U izvještaju, uz ostalo, piše: "Brzezinskijev čaj s poljskim kardinalom proizveo je američku strategiju Hladnog rata koja je, ukratko, potpalila fitilj zapadnjačkog oružja Sudnjeg dana u Hladnom ratu, iskoristivši nesavršeno potisnut religijski žar (na engleskom: "religious zeal") koji je pulsirao među masama u sovjetskom bloku."

Drugo, Brzezinski je - iako najvažniji - bio samo prva točka ili početak jedne puno duže, opsežnije i sveobuhvatnije kronologije susretanja i dogovaranja Karola Wojtyle (od listopada 1978. pape Ivana Pavla II.) s pojedinim najznačajnijim američkim političkim, obavještajnim i državnim dužnosnicima. Osim Brzezinskog, tu su posebice bili važni direktor Centralne obavještajne službe SAD-a (CIA-e) William J. Casey i američki predsjednik od 1981. do 1989. Ronald Reagan. S tom se dvojicom Ivan Pavao II. (naravno, tajno) susretao u Rimu, odnosno u Vatikanu.

Wojtyla se s Reaganom tajno susreo, u vatikanskim odajama, najmanje triput. Do prvog je njihova susreta došlo 27. lipnja 1982., drugi se susret dogodio 2. svibnja 1984., a treći - 6. lipnja 1987.

Treće, jedina knjiga (barem na ex-jugoslavenskim prostorima) u kojoj je vrlo precizno (sa svim datumima) navedena čitava ta kronologija (i to s najosnovnijim objašnjenjima) izašla je u Srbiji, njezin je naslov "Opus Dei: Novi krstaški pohod Vatikana", a njezina autorica - stručnjakinja za javno međunarodno pravo, nekadašnja profesorica Slobodana Miloševića (još u 1960-ima), dr. Smilja Avramov.

S prof. Avramov susreo sam se u Beogradu, u njezinu privatnom stanu u Ulici sv. Save na Vračaru, nekoliko puta u razdoblju od 2006. do 2008. Tada mi je ujedno otkrila i svoj glavni motiv bavljenja Hrvatima, Katoličkom crkvom i Amerikancima. U Drugom svjetskom ratu ustaše su joj, u Jasenovcu, poklale cijelu njezinu obitelj (njih više od 10) i tada je, na određen način, zamrzila i Hrvate i Katoličku crkvu. Pa i čitav Zapad kao takav. I ta joj je mržnja bila pokretačka energija da se, kao znanstvenica, bavi tim temama.

Ali eto: ta i takva Smilja Avramov (koja je osvjedočeni srpski nacionalist i eksplicitni antizapadnjak) udostojala se otići u Vatikan, u tamošnji povijesni arhiv, proboraviti tamo nekoliko dana i, ako ništa drugo, identificirati neke najvažnije datume i okosnicu cijele priče, dok se naši (hrvatski) smjerni povjesničari, osim što se sva ta (kao i neka druga) pitanja iz nekog čudnog, neizrecivog straha uopće ne usuđuju postaviti na dnevni red, ne miču iz Zagreba, pa im je kopanje po Hrvatskom državnom arhivu ujedno i početak i završetak svih njihovih kvaziistraživanja.

I četvrto, o svemu ovome sam, još prije nekoliko godina (točnije: 2008.), vrlo opsežno porazgovarao sa svojim prijateljem i kolegom, dugogodišnjim glavnim urednikom Glasa Koncila don Živkom Kustićem.

Živko Kustić je bio jedan od glavnih protagonista suzbijanja komunizma u SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji, putem projekta hrvatske Katoličke crkve (što ga je znatnim dijelom sam bio osmislio) "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata 1975.-1984.", projekta koji je bio sasvim kompatibilan s puno širim i sveobuhvatnijim vatikansko-američkim projektom rušenja komunizma u cijeloj Istočnoj Europi, tijekom 1970-ih i 1980-ih. (Usput rečeno, Wojtyla je, osim što je prijateljevao s Brzezinskim, bio i prijatelj, odnosno bliski suradnik, hrvatskih biskupa Franje Šepera, Frane Franića i Franje Kuharića (još iz doba Drugog vatikanskog koncila), a u proljeće 1978. upoznao se i sa samim Kustićem.

Sa suzama u očima (svjestan toga da mi, na vlastiti rizik, vrlo otvoreno progovara o "zabranjenim temama"), Kustić mi je rekao da je suradnja Wojtyle i Brzezinskog (kasnije i Reagana) bila, sa stajališta širih interesa Rimokatoličke crkve, povijesno opravdana, ali da je njemu osobno iznimno žao što je iz svega toga daleko najveću korist izvukao nehumani i nekršćanski neoliberalni (američki) kapitalizam, koji sasvim sigurno nije ono za što se zalagala, i za što se danas zalaže, Katolička crkva kao takva.

Uz ostalo, kazao mi je:

- Do onoga časa dok se Sovjetski Savez nije raspao, papa (Wojtyla - op. aut.) je mogao biti povezan sa svim snagama koje su išle za tim da se komunizam pobijedi, ovako ili onako. Dok je trebalo rušiti komunizam, bili smo zajedno. I to je bila Wojtylina svjetska misija. Kao i misija, recimo, Lecha Wallese. To je, zapravo, bio katolički prilog, i to vrlo veliki, rušenju komunizma u Europi.

No Kustić je tim svojim riječima dodao i ovo:

- Mi (mislio je na Katoličku crkvu u Hrvatskoj - op. aut.) smo se cijelo vrijeme nadali da će pad komunizma stvoriti uvjete za kršćansko, humano poimanje socijalizma. Ali to se, nažalost, nije dogodilo. Niti se događa. I što da vam kažem? Ono nije valjalo, u komunizmu su nijekane osnovne ljudske vrijednosti, nijekan je Božji zakon - ali isto tako ne valja ni ovaj i ovakav kapitalizam. Evo, i u Rusiji se u ovo naše današnje vrijeme razvija jedan vrlo grubi kapitalizam. Što kršćanstvo kani? Hoće li se između Rima i Moskve naći jedna nova konvergencija za neko novo kršćanstvo - ja to doista ne znam...

Posve skrušeno, gotovo već uplakan, Kustić mi je, u svojoj sobici u Domu umirovljenika u Klaićevoj, još rekao, početkom ljeta 2008.:

- Iz kapitalizma se nema kuda nego u pakao, a iz komunizma se može nešto spasiti, ako se postavi čovjek umjesto Sotone. Ne znam što Bog kani, i što povijest kani, ali kad bi se mogao stvoriti jedan humani socijalizam, bez kapitalizma i bez Partije, to bi bio ljudski život! Ali, nažalost, izgleda da mi to ne znamo napraviti. Iskreno da vam kažem - ja mislim da zapadno liberalno društvo nije pogodno za rast kršćanstva. Jer ako u njemu nema vrijednosti iznad dobiti, ako ljudska osoba, svaka pojedina, nije apsolutna vrijednost, onda nema niti kršćanstva. Tako da bih prije rekao da živimo u vrijeme kada Sotona zapravo vlada svijetom. Tu postoji papa, postoji par križeva, par katedrala, par milijuna katolika ili kršćana koji pokušavaju drugačije misliti, ali zapravo vlada Sotona! I sve će se to jednoga dana raspasti. Raspast će se prije Sudnjeg dana, vjerujte. Bit će ruševina grozna, to ide u propast...