Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Potaknut najnovijim raspravama o socijaldemokraciji, tj. o sudbini (upitnoj i neizvjesnoj) socijaldemokratske politike (ili politikâ) u ovome našem današnjem, tzv. "neoliberalnom" vremenu, kako u Europi tako i u Hrvatskoj, komunicirao sam, proteklih dana, s dvojicom profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Zdravkom Petakom i Tončijem Kursarom, a sastao sam se i s Antunom Vujićem, aktualnim ravnateljem Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (ujedno i članom SDP-a), kojega na neki način možemo nazvati ocem socijaldemokracije u Hrvatskoj jer je u onim uzbudljivim i pomalo već zaboravljenim danima stvaranja višestranačja u bivšoj SRH (1989.-1990.) prvi osnovao autentičnu SD-stranku, s odgovarajućim imenom i sadržajem.
Moji kontakti i razgovori s tom trojicom intelektualaca dodatno su me uvjerili u ono što sam zapravo već i sam itekako dobro znao, a to je da je socijaldemokracija i kod nas i u svijetu u ogromnoj krizi, čak puno većoj i ozbiljnijoj nego što se to u javnosti najčešće govori ili piše.
Najviše mi je, ako mogu tako reći, otvorio oči profesor Zdravko Petak, koji me upoznao s jednim vrlo važnim detaljem za koji, moram priznati, dosad nisam znao (jer se tom problematikom jednostavno nisam bavio). Osnovne koordinate znanstvenog (intelektualnog) promišljanja o socijaldemokraciji u suvremenome svijetu zadane su, i to poprilično čvrsto, još poodavne 1988. u jednoj raspravi koju su vodila dvojica vrlo istaknutih lijevih intelektualaca, sa svjetskim pedigreom. Jedan od njih bio je Adam Przeworski, a drugi Gosta Esping-Andersen.
O toj dvojici (pa i o samoj toj raspravi) nešto se, iako ne previše, može pročitati i na Wikipediji. Przeworski (rođ. 1940.) je Amerikanac poljskoga podrijetla i najpoznatiji je po svojoj knjizi "Kapitalizam i socijaldemokracija", objavljenoj 1985. u New Yorku. S druge strane, Esping-Andersen (rođ. 1947.) je Danac, koji se najviše bavio preispitivanjima mjesta i uloge tzv. "države blagostanja" u kapitalističkim ekonomijama.
Sasvim ukratko: u spomenutoj "raspravi na ljevici" potkraj 1980-ih Przeworski je bio nešto veći pesimist pa je tvrdio (što se na lijevoj intelektualnoj sceni u to vrijeme moglo čak činiti bogohulnim) da je smisao postojanja SD-stranaka da reformiraju kapitalizam i čine ga socijalno održivim.
A Esping-Andersen je bio nešto veći optimist (a možda pomalo i "revolucionar") pa je ustrajao na svom stajalištu da je bit socijaldemokratskih stranaka da kapitalizam postupno pretvaraju u neku vrstu socijalizma.
O tome je svojedobno pisao i jedan od, recimo, desetak vodećih svjetskih politologa današnjice, američki Skandinavac Sven Steinmo. Prof. Petak mi je mailom poslao jednu njegovu studiju u kojoj on na dvije-tri stranice detaljno komparira Przeworskijeve i Esping-Andersenove argumente u toj diskusiji. Moju je pažnju osobito privukao Przeworskijev stav da europski socijaldemokrati neće biti u stanju uvesti europsko društvo u socijalizam, a ako bi na tome baš inzistirali, da će time zapravo uplašiti kapitaliste i prouzročiti ekonomsku krizu povećih razmjera.
Kada sam sve to pročitao i izanalizirao, nazvao sam prof. Petaka i rekao mu da je moj konačan zaključak da je Adam Przeworski bio u pravu, te da je u toj raspravi pobijedio svog intelektualnog suparnika. Petak se složio sa mnom kazavši da i on sam tako misli. Pritom je još istaknuo da ni on ne vjeruje u neke radikalističkije iskorake u socijaldemokraciji, osobito u ovome našem današnjem vremenu, u kojemu upravo živimo, te da je njegov ponajveći ideal među europskim socijaldemokratskim političarima bio i ostao nekadašnji njemački kancelar (u službi od 1974. do 1982.) Helmut Schmidt.
I eto - kada samo taj vrlo znakoviti detalj iz nešto malo davnije (ali ne i previše davne) prošlosti uzmemo u obzir, onda tek počinjemo postajati svjesni koliko je apsurdna i besmislena inicijativa pokrenuta ovih dana od strane nekih vrlo istaknutih pripadnika, pa i čelnika, naše, hrvatske Socijaldemokratske partije (SDP-a) o nekakvome povratku tzv. izvornim socijaldemokratskim ili socijalističkim vrijednostima, odnosno o nekakvome "povratku korijenima", što će reći - stavovima, vrijednostima i načelima koje zastupa tzv. "novi proletarijat", ma što bi god taj pomalo nezgrapan i nejasan izraz u ovome trenutku mogao, odnosno trebao značiti.
Po onome što čitamo u novinama, takva stajališta zastupaju dvojica (možebitnih ili pretpostavljenih) kandidata za novog predsjednika SDP-a Tonino Picula i Zlatko Komadina - što im svakako još više daje na važnosti. Doduše, moram priznati da me Antun Vujić u našem razgovoru, što smo ga nedavno vodili u jednome bistrou u Berislavićevoj, upozorio da on osobno ne vjeruje da bi Picula takvo što mogao misliti i zagovarati (čime je indirektno rekao da se njegovi stavovi i poruke u našim medijima ipak pomalo iskrivljeno interpretiraju). Ali da bi Komadina takvo što mogao govoriti - to mu se, s obzirom na Komadinin "lik i djelo", već čini puno logičnijim i shvatljivijim.
Po mom osobnom mišljenju, ovdje valja upozoriti na dvije vrlo važne stvari.
Prvo, vrlo je nepromišljeno - a u nekim situacijama to može biti i opasno - zagovarati povratak na nešto što je bilo i što je postojalo u nekim sasvim drugim vremenskim okolnostima. To jest - u (bližoj ili daljoj) prošlosti. Povratak na staro, tj. u ono što je bilo nekada - dok smo bili mlađi 10, 20 ili 50 godina - to spada u samu srž tzv. reverzibilne koncepcije vremena i povijesti, koja je u apsolutnom nesuglasju s ireverzibilnim poimanjem vremena na kojemu je sazdana naša, zapadna civilizacija. (Ili možda bolje rečeno: civilizacija kojoj stremimo i čiji sastavni dio želimo biti; inače ne bismo ušli u Europsku uniju niti bismo u njoj imali što tražiti.)
Komadina i Picula (kao i njihovi interpretatori) to možda ne znaju, ali im to onda treba jasno reći: da je reverzibilni odnos prema vremenu i povijesti stajao u samim temeljima srpskog nacionalističkog pokreta u Titovoj Jugoslaviji, od 1966. pa sve do raspada SFR Jugoslavije, na čijem je čelu bio Dobrica Ćosić.
Sastajao sam se i razgovarao s Ćosićem punih pet godina i znam o čemu govorim: samo je 50 posto Dobrice Ćosića bilo ono što se kod nas, u Hrvatskoj, naziva pojmom "srpski nacionalizam" (ili "velikosrpski nacionalizam", svejedno), dok je onih drugih - po mnogo čemu i važnijih - 50 posto sačinjavao Ćosićev stav da je povijest (i ona svjetska i ona tadašnja jugoslavenska) krenula pogrešnim smjerom i da kotač povijesti pošto-poto valja vratiti unatrag. I sve što je Dobrica Ćosić kao ideolog i političar poduzimao - to je bio pokušaj vraćanja na staro, tj. na ono što je, po njegovu mišljenju, bilo "bolje", "pravednije" ili "humanije" nego što je danas.
Što se svjetske povijesti tiče - Ćosiću nije odgovarao današnji globalni kapitalizam (čitaj: tržišna privreda u Jugoslaviji) pa je izražavao i širio snažnu nostalgiju za tzv. "zlatnim dobom" kapitalizma u svijetu (do sredine 1970-ih), u kojemu su postojali i neki elementi socijaldemokracije (a o kojemu je, vrlo pozitivno i s emotivnim angažmanom, pisao i glasoviti marksistički povjesničar Eric Hobsbawm). A što se ex-jugoslavenske povijesti tiče, njemu nije odgovarao konfederalistički zaokret što su ga inicirali Kardelj, Bakarić i Tito pa je zagovarao povratak u onakvu Jugoslaviju kakva je bila prije pada Rankovića 1966.
U kvalitativnom smislu, nema nikakve razlike između onoga što govore i zastupaju Picula i Komadina (naravno, ako ih njihovi novinski interpretatori korektno citiraju) i onoga što je, dok je bio živ, govorio Dobrica Ćosić.
A drugi je detalj Komadinin, rekao bih, posprdan ili podrugljiv odnos prema pojmu "liberalni tehnokratizam" (odnosno, prema onome što on pod njim smatra) - kao prema nečemu čega bi se današnji SDP, ako želi biti dosljedan sam sebi, trebao, pod svaku cijenu, kloniti. Komadina je, naime, nedavno izjavio - pretpostavljam da je ovaj citat korektan, inače bi ga on sigurno demantirao - da "moramo smoći snage za novi početak" jer da je SDP "stranka za socijaldemokrate, a ne liberalne tehnokrate", odnosno da je "to stranka za ljude koji rade za narod a ne kapital".
Ponavljam: ovo je sasvim neozbiljno i neodgovorno razmišljanje, gotovo bih rekao - laprdanje. Zagrebački politolog Tonči Kursar, koji je (tako kažu) na glasu kao ljevičarski orijentiran, vrlo mi je jasno napisao u svom mail-odgovoru, kada sam ga priupitao za komentar ovakvoga Komadinina razmišljanja (ili njemu sličnih):
"Poteškoća je što je 'liberalni tehnokratizam' dio šire vladajuće paradigme na kojoj počiva politika EU, odnosno čitavoga kapitalističkog svijeta, tako da spomenuti otpor zahtijeva sistematsku politiku koja nadilazi (lijeve) nacionalne okvire."
Dakle, ako Komadina ima nešto izričito protiv "liberalnog tehnokratizma" pa novi identitet SDP-a želi sagraditi upravo na tom otporu ili tom protivljenju - onda treba biti dokraja konzekventan pa reći da se samim time želi suprotstaviti, ili da se suprotstavlja, vladajućoj paradigmi u Europskoj uniji - pa da onda svakome bude jasno i razumljivo je li on za SDP kao europsku ili, ipak, protueuropsku (a samim time i protuzapadnjačku) stranku.
Ovdje, međutim, dolazimo do jednoga još složenijeg pitanja koje znatno nadilazi okvire ovoga teksta ali ga jednostavno ne možemo zaobići, a ono glasi: možemo li mi - ili čak i moramo - mijenjati i stvarati svijet onako kako nam jednostavno padne na pamet (npr. kao Komadina ili, eventualno, Picula, ili bilo tko drugi ili treći, ili deseti) ili smo, ako doista želimo bili ozbiljni i odgovorni protagonisti vlastite povijesti, dužni poštivati neka načela ili neke zakonitosti koje postoje mimo naše volje, koje možda nisu "najbolje" ili "najpravednije", i s kojima možda nismo sasvim zadovoljni, ali one s tu i, što god mi mislili o njima, one djeluju i one vode svijet i čovječanstvo u onome smjeru u kojem ga vode.
Konkretno: globalni kapitalizam (ili "liberalni tehnokratizam", kako bi se Komadina izrazio). Ne volimo ga baš previše i zasigurno bismo bili sretniji da ga nema. Mi stariji se još uvijek, neki čak i s nostalgijom, prisjećamo onih krajnje opuštenih 1970-ih, kada je globalni kapitalizam bio tek u povojima, ili ga još uopće nije ni bilo. I sad što? Hoćemo li dići ustanak protiv njega i na taj način istjerivati neku svoju pravdu? Ili ćemo, ipak, zauzeti jedan drugačiji (promišljeniji, zreliji) gard i drugačiji odnos prema stvarnosti?
Ono što se u međuvremenu dogodilo (a, na neki način, i još uvijek traje) - to je innformatička revolucija. Kod nas se informatička revolucija još uvijek doživljava nekako suženo i restriktivno. Ali to nije samo ulazak kompjutora, interneta ili mobitela u naše živote - to je i nešto puno više od toga. Informatička je revolucija nezamisliva bez svog društvenog sadržaja, bez svoje društvene supstancije, odnosno bez svoje socijalne "druge strane" iliti naličja, a to je - globalizacija. O tome su još davno pisali francuski isusovac Pierre Teilhard de Chardin i američki politolog i sociolog poljskoga podrijetla Zbigniew Brzezinski.
Drugo: najpoznatiji teoretičar informatičkog doba Manuel Castells je, u svojoj trilogiji "Informacijsko doba: ekonomija, društvo i kultura" (koju je kod nas, u hrvatskom prijevodu, objavio Golden Marketing), dokazao da se informatička revolucija realno mogla dogoditi samo na Zapadu i u kapitalističkom okružju, ali je isto tako i ona sama, kad se već jednom dogodila, dodatno učvrstila i "zacementirala" taj isti, kapitalistički svijet koji ju je i stvorio. Ona, dakle, nije bez svog društvenog (neki će reći i "klasnog") sadržaja.
Treće: američki filozof povijesti Francis Fukuyama je u svojoj knjizi "Kraj povijesti i posljednji čovjek" (kao i u nekim svojim člancima objavljenim neposredno nakon nje) napisao da se u vremenu u kojemu živimo donekle sužava okvir za apsolutno slobodnu ljudsku akciju usmjerenu na mijenjanje (po našoj slobodnoj volji) ljudske povijesti i da se puno toga počinje dešavati po pravilima koje je on sam, iako pomalo zagonetno, nazvao "prirodnim zakonitostima".
Globalni kapitalizam je, sa svim svojim manama i nedostacima (koji nisu mali, naprotiv), jednostavno neminovnost našega vremena i to je glavni razlog zašto je europska i svjetska socijaldemokracija sve više u krizi i zašto sve više gubi na svojoj prepoznatljivosti i identitetu (tako da neke europske stranke čak počinju iz svog imena izbacivati i samu riječ "socijalistički", ili bilo koji drugi pridjev koji izravno asocira na socijalizam). Taj će se trend u budućnosti, najvjerojatnije, još pojačavati.
Profesor Zdravko Petak rekao mi je - pozivajući se pritom na poznatog i utjecajnog njemačkog politologa Wolfganga Merkela - da su socijaldemokratske stranke u Europi i svijetu dužne prepoznati te, uvjetno rečeno, "znakove vremena" (naravno, to se tiče i našega SDP-a) te da svoje djelovanje moraju prilagoditi novonastalim uvjetima. To ne znači odreći se a priori socijaldemokratske politike i socijaldemokratskih načela - ali je vrlo važno znati kako s njima "baratati" u svijetu koji nas okružuje (a koji nije uvijek, ili je sve manje, prijateljski nastrojen prema tim vrednotama).
Pritom mi je poslao mailom i dvije vrlo važne Merkelove rečenice (iz jednoga njegova članka što ga je, zajedno sa svojim suradnikom Petringom, objavio, 2007., u njemačkom časopisu za komparativnu politiku "Zeitschrift für Vergleichende Politikwissenschaft"), koje bi, po njegovu mišljenju, trebale biti putokaz za djelovanje suvremene europske (a onda i hrvatske) socijaldemokracije:
"One SD-stranke koje nisu promijenile svoje tradicionalne strategije imale su najviše neuspjeha u ostvarivanju svojih tradicionalnih ciljeva - pune zaposlenosti i socijalne pravde... U vremenima rapidnih promjena, ograničeni i dobro promišljeni revizionizam pokazao se mnogo djelotvornijim za ostvarenje tradicionalnih ciljeva, nego ortodoksija koja nije promijenila niti strategije, niti ciljeve."