Novi zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije
18. VII 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Sasvim neplanirano, moj susret s novoustoličenim zagrebačko-ljubljanskim mitropolitom Porfirijem (Perićem) produžio se, u prostorijama Mitropolije kod Cvjetnog trga u Zagrebu, na puna dva sata. To jest, trajao je od 9 do 11 sati u ponedjeljak, 14. srpnja, dan nakon njegova ustoličenja.

Inače smo se bili dogovorili da ćemo razgovarati oko pola sata. Taj smo dogovor postigli u nedjelju navečer, kad sam mitropolita direktno nazvao na njegov mobitel. Toga smo se dana i upoznali te već imali dva blic-susreta, neposredno prije i neposredno nakon ceremonije njegova ustoličenja u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg, u sastavu Mitropolije.

Moram reći da mi se u samom startu svidjela takva praksa - da se jednog mitropolita Srpske pravoslavne crkve, i to još onoga koji stoluje u Zagrebu, može nazvati na mobitel i s njim izravno dogovoriti sastanak u četiri oka. Kamo sreće, pomislio sam, kad bi takav običaj imao i naš, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Mitropolit Porfirije mi je, štoviše, rekao da će tako nastojati komunicirati s javnošću i ubuduće, s tim da zasad ima samo mobitel sa srpskim brojem, a za neko vrijeme će, kako mi je najavio, nabaviti i hrvatski.

U zadnjih 10-15 minuta našeg razgovora (oko 10.45) priključio nam se i poglavar SPC-a Irinej, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, koji se zadržao u Zagrebu dan ili dva nakon Porfirijeva ustoličenja (ako sam dobro zapamtio, odsjeo je u hotelu "Westin").

Razmišljao sam, u nedjelju navečer, koju bih taktiku trebao upotrijebiti za svoj prvi službeni susret s Porfirijem. A onda sam odlučio da igram otvoreno, i to najotvorenije što je moguće. Sada sam uvjeren da je to bilo jedino pravo rješenje.

Moram priznati da sam se za vrijeme Porfirijeva ustoličenja, u nedjelju prijepodne, osjećao malo čudno. S jedne strane, sve je bilo besprijekorno, bio je to uistinu pravi spektakl.

U i ispred crkve bilo je jako puno ljudi, među njima i dosta uglednika (nadbiskup Bozanić, gradonačelnik Bandić, srpski ministar vanjskih poslova Dačić, neizbježni Buda Lončar, predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj Pupovac i Stanimirović itd.); HTV je izravno prenosio taj događaj, što je već samo po sebi predstavljalo prvorazrednu senzaciju, a prijenos se mogao pratiti i preko dva velika TV-ekrana koja su bila postavljena na pročelje crkve, točno preko puta Horvatinčićeva trgovačkog centra "Cvjetno"... I puno, puno osmjeha i srdačnosti na svim stranama; ali koliko iskrenih i koliko spontanih - to je već bilo puno teže procijeniti.

Svi se smješe, svi su međusobno srdačni i ljubazni, a, opet, svatko šuti i misli si u sebi svoje - stalno mi je na um dolazila ta misao. Pitao sam se je li toga svjestan i sam novoustoličeni mitropolit Porfirije.

Priznao mi je, u ponedjeljak, da je pomalo zatečen svim tim što ga je snašlo. I potpuno je svjestan svih razlika i suprotnosti između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve - razlika i suprotnosti koje su obilježile (gotovo) cijelo 20. stoljeće, uključujući i dva protekla rata (Drugi svjetski i rat iz 1990-ih). A da ništa od toga u međuvremenu nije prevladano niti riješeno, nego je samo stavljeno pod tepih - i to je točno.

Evo nekoliko mojih prvih dojmova o mitropolitu Porfiriju, koje sam stekao nakon dvosatnoga druženja s njime.

Moji su dojmovi, prije svega, pozitivni. Gotovo sam uvjeren da će Porfirije biti konstruktivan, možda čak i vrlo konstruktivan, čimbenik u odnosima između hrvatske i srpske Crkve. Ali, naravno, neće sve ovisiti samo o njemu.

Ono što smo na samom početku razgovora ustanovili, to je da u Srbiji imamo (točnije rečeno, imali smo, jer su oni u međuvremenu poumirali) neke zajedničke poznanike, pa, uvjetno rečeno, i prijatelje. U prvome redu mislim na Dejana Medakovića i Dobricu Ćosića, ali i na još neke vrlo istaknute pripadnike srpske intelektualne scene.

Naravno, pritom ipak postoji jedna bitna razlika: Medaković, Ćosić i ostali bili su, prije svega, moji sugovornici u mom istraživačkom projektu na temu hrvatsko-srpskih odnosa i sukoba, dok je Porfirije Perić s njima (bio) povezan i na sasvim osobnoj razini. On je, zapravo, pripadnik one iste intelektualne, javne i društvene scene kojoj su i oni sami pripadali.

U svemu tome je osobito važan Dejan Medaković, točnije - njegov djed, Bogdan Medaković. Bogdan Medaković (po zanimanju odvjetnik, ali i političar, na liniji Hrvatsko-srpske koalicije) bio je zadnji predsjednik Hrvatskog sabora prije jugoslavenskog ujedinjenja 1918. (na toj se funkciji nalazio gotovo 10 godina), a po svom društvenom statusu bio je jedan od najbogatijih ljudi u Zagrebu i tadašnjoj Hrvatskoj. Dvokatnica na Zrinjevcu 15, tamo gdje je danas Lenuzzi, bila je njegovo osobno (tj. obiteljsko) vlasništvo.

Tada - potkraj 19. i na početku 20. stoljeća - zagrebački su Srbi (naravno, ne svi, ali značajan broj njih) bili vrlo imućni i društveno utjecajni, a neki od najprepoznatljivijih oblika njihova, u prvome redu, gospodarskog djelovanja bili su Srpsko privredno društvo "Privrednik", čuvena Srpska banka (sa sjedištem u Jurišićevoj), kao i čitav niz štedno-kreditnih zadruga.

Tu su moć i taj utjecaj zagrebački (hrvatski) Srbi u međuvremenu izgubili, ali su među njima - među samim Srbima - ostala vrlo živa sjećanja na to njihovo slavno razdoblje. A u novije je vrijeme uspostavljen i određeni kontinuitet - ponovnim osnivanjem "Privrednika", ali ovaj put u Novom Sadu. Porfirije (čije svjetovno ime glasi Prvoslav) Perić bio mu je dugo godina na čelu.

Unuk Bogdana Medakovića - Dejan Medaković - bio je po zanimanju povjesničar umjetnosti i pisac, a od 1999. do 2003. i predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti. U drugoj polovici 1980-ih, uključio se, kao srpski akademik, u izradu poznatog Memoranduma SANU - no tu činjenicu, držim, ne bi trebalo previše mistificirati jer je gotovo cijela ondašnja srpska intelektualno-politička javnost bila, više-manje, na liniji Memoranduma. Kao zagrebački Srbin po svom podrijetlu, Dejan Medaković je jedan od ključeva za dešifriranje "tajne" srpsko-hrvatskog sukoba u drugoj polovici 20. stoljeća i osobno mi je bilo drago kad sam se uvjerio da je mitropolit Porfirije, kao njegov dugogodišnji bliski suradnik i prijatelj, apsolutno svjestan te činjenice.

Stekao sam dojam da je mitropolit Porfirije pomalo i uplašen (ali ne u nekom zabrinjavajućem smislu) možebitnim političkim konotacijama koje će se sigurno vezivati za njegovu novu ulogu i funkciju u SPC-u. Nije slučajno nedavno izjavio da dolazi u Zagreb s radošću - ali i "sa strahom". Svejedno, učinio mi se kao čovjek koji je spreman nositi se s tim izazovom.

Ako smijem prognozirati, Porfirije će voditi relativno samostalnu politiku, pa (donekle) samostalnu i u odnosu na srpskog patrijarha Irineja. To mi nije decidirano rekao, ali ja sam tako, na temelju nekih njegovih odgovora, zaključio.

Porfirije je potpuno svjestan toga da se nalazi u Zagrebu, a ne u Beogradu (ili Novom Sadu), pa će to značajno utjecati na njegovo buduće djelovanje i ponašanje.

Ono što, čini mi se, ni njemu samome nije u ovome trenutku sasvim jasno - to je kakvi će biti odnosi i možebitna suradnja (ili nesuradnja) s vrhom Katoličke crkve u Hrvatskoj, konkretno sa zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom Josipom Bozanićem. Sada, prigodom njegova ustoličenja, njih su dvojica razmijenili nekoliko kurtoaznih riječi ili rečenica, i to je bilo sve. Za istinsku suradnju i za istinski suživot bit će potrebno puno više.

A izazova će biti mnogo; štoviše, neki se već sada nameću. Najveći je među njima "slučaj Stepinac" - ako je uopće umjesno ovdje upotrebljavati riječ "slučaj".

Svatko tko se imalo razumije u hrvatsko-srpski (ili srpsko-hrvatski) spor u 20. stoljeću zna da je Alojzije Stepinac - točnije rečeno: odnos prema Stepincu - u samim temeljima ili u samoj jezgri, u "najdubinskijim dubinama", toga sukoba. Kao što se Hrvati i Srbi nikada neće složiti u političkoj ocjeni hrvatske vojno-redarstvene akcije "Oluja" iz 1995., tako se i hrvatska Katolička i Srpska pravoslavna crkva nikada neće složiti oko političke (i svake druge) ocjene djelovanja i držanja Alojzija Stepinca - u Drugom svjetskom ratu, ali i inače. Za Hrvate i hrvatske katolike Stepinac je oličenje svega najboljeg, najpozitivnijeg i najplemenitijeg, simbol i konstanta hrvatskoga identiteta i autentičan svetac - dok je za Srbe i Srpsku pravoslavnu crkvu on oličenje zla.

I tu se, po mom mišljenju, ništa bitno neće promijeniti, barem u idućih 200 ili 300 godina. Nemoguće je na tom planu napraviti bilo kakav kompromis. Ili bilo kakav značajniji pomak.

Mnogi smatraju da bi bilo najbolje - za neku idealnu projekciju suživota Hrvata i Srba, ili Srba i Hrvata - kada se o Stepincu (kao i još nekim "temama-svađalicama" iz nedavne nam zajedničke prošlosti) uopće više ne bi govorilo, i kada tog čovjeka više nitko ne bi javno spominjao. Ali to je nemoguće: Stepinac je jedan od ugaonih kamena u prvome redu hrvatske nacionalne (i crkvene) povijesti, on je njezina vertikala i njezin svjetionik, a osim toga, a to je u ovome trenutku i najaktualnije, Vatikan će ga, sudeći po svim najavama, već za nekoliko mjeseci proglasiti svetim.

Upozorio sam, sada u ovome našem razgovoru, mitropolita Porfirija da to može u značajnoj mjeri utjecati na buduću (možebitnu) revalorizaciju hrvatsko-srpskog spora u 20. stoljeću. Rekao sam mu da Vatikan sigurno zna sve činjenice o Stepincu - pa i o njegovu javnom i političkom djelovanju uoči, za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata - i sada, kada je pred odlukom da Stepinca proglasi svetim, ta odluka ne može a da u sebi nema i neke političke konotacije. U krajnjoj instanciji, to bi moglo zazvučati - ili bi to čak moglo i realno biti - i kao službena "presuda" Katoličke crkve u predmetu hrvatsko-srpskog spora u 20. stoljeću (i, naravno, Stepinčeve uloge u njemu).

Za Srpsku pravoslavnu crkvu to, sasvim sigurno, ne bi bila ugodna činjenica. Naprotiv. I sada se stvari oko toga počinju zahuktavati.

Kao što je već objavljeno na nekim portalima, patrijarh SPC-a Irinej nedavno je poslao pismo papi Franji u kojemu je izrazio svoje nezadovoljstvo skorašnjom (pretpostavljenom) kanonizacijom Alojzija Stepinca. A onda je to na odgovarajući način komentirao u svom intervjuu za beogradski dnevni list Politika.

Malo smo i o tome popričali - u ovome našem kratkom susretu i razgovoru u zagrebačkoj Metropoliji. Patrijarh Irinej mi je rekao da ne odustaje od svojih stajališta. U jednoj sam ga stvari, međutim, morao ispraviti. Irinej je kazao kako je Stepinac puno više popularniji i omiljeniji kod hrvatskih biskupa nego u samome hrvatskom katoličkom puku.

Ja se s tim nisam složio. Rekao sam mu da je Stepinac itekako popularan i kod običnoga hrvatskoga čovjeka-vjernika. Kao argument u prilog tome, spomenuo sam mu i dnevničke zabilješke Dejana Medakovića koji, za jednoga svog posjeta Zagrebu 1976., nije mogao vjerovati koliko puno cvijeća i svijeća hrvatski vjernici donose na Stepinčev grob u zagrebačkoj katedrali.

Moram priznati da je patrijarh Irinej vrlo brzo uvažio moj argument, nije mi ničim protuslovio, a koliko sam razumio stvari - i mitropolit Porfirije se odmah svrstao na moju stranu.

Ali sada je Porfirije u svojevrsnoj "gabuli", točnije rečeno - između čekića i nakovnja.

Evo sad su ga nedavno pitali - u njegovu ekskluzivnom intervjuu Hini, u povodu ustoličenja - što misli o mogućem kanoniziranju Alojzija Stepinca, a slutim da će ga tek daviti takvim i sličnim pitanjima. Izvukao se, koliko je mogao, ali ipak nije mogao a da ne kaže kako po tom pitanju pitanju "dijeli mišljenje patrijarha srpskog Irineja".

Kada već govorim o tome - u ovome našem razgovoru, od ponedjeljka, mitropolit Porfirije mi je otkrio jedan vrlo zanimljiv detalj. Novinar Hine, koji ga je intervjuirao, to mu je pitanje, o Stepincu i njegovoj kanonizaciji, postavio naknadno. Dakle, najprije ga je propustio ili "zaboravio", a onda je u redakciji Hine procijenjeno - s pravom, naravno - da je to ipak "pitanje svih pitanja". I Porfirije se "morao" o njemu izjasniti.

Moje je mišljenje da bi se vodeći ljudi u hrvatskoj Katoličkoj crkvi, na čelu s nabiskupom Bozanićem, trebali u ovoj situaciji ponašati - koliko god je to moguće - "fer" prema svojim kolegama (ili suparnicima, kako se uzme) iz SPC-a, ako Stepinac doista bude proglašem svecem.

To znači da ne bi trebali nastupati trijumfalistički (posebice ne prema SPC-u), odnosno da možebitnu Stepinčevu kanonizaciju ne bi trebali (barem ne preeksplicitno) politizirati. Ali, naravno, to isto vrijedi i za SPC: i njihova bi politizacija tu itekako mogla raspiriti strasti. Bojim se da će tu još biti svakojakih komplikacija.

Učinilo mi se da bi se novoustoličeni zagrebačko-ljubljanski mitropolot Porfirije želio što češće sastajali s nadbiskupom Bozanićem i njegovim suradnicima. I s njima otvoreno razgovarati i o najbolnijim temama. Bila bi šteta ako ta njegova dobra volja ne bi bila prepoznata na Kaptolu.

Po svojoj nekoj generalnoj (političkoj i svakoj drugoj) profilaciji, Porfirije je demokrat. Kao predsjednik Vijeća Republičke radiodifuzne agencije (RRA) u Srbiji, borio se za slobodu medija i pritom doživio nekoliko neugodnih iskustava (zamolio me da ih u ovome tekstu ne spominjem). Osjetio sam iz njega, za našeg razgovora, neko pozitivno zračenje i volio bih da uspije - ali da zajedno s njim uspije i hrvatska Katolička crkva.

Makar znam da ovo zvuči kao nezamisliva utopija.