Velika transformacija Tončija Huljića
15. VIII 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

 

S Tončijem Huljićem sam se zadnji put susreo i razgovarao negdje oko 2001. ili 2002. Dakle, prije 12 ili 13 godina. Tada sam s njim radio veliki biografski intervju za Globus.

Sjećam se, onako u izmaglici, da mi je tom prigodom najavljivao neke svoje nove velike projekte, na planu instrumentalne glazbe, koji su bili namijenjeni izvozu. Bili su to (u međuvremenu uspješno odrađeni) projekti "Bond" i "Maksim Mrvica". Postoje neki podaci da su ti izvođači s Huljićevom glazbom prodali, do danas, oko 6 milijuna primjeraka nosača zvuka.

U međuvremenu, puno se toga promijenilo, a najviše se promijenio sam Tonči Huljić. On definitivno više nije onaj Tonči Huljić kakav je nekad bio i kakvog sam upoznao prije nešto manje od desetljeća i pol. On je danas jedna sasvim drugačija osoba, ali i drugačiji tip glazbenika. Pritom promjena o kojoj je riječ nije mala ili simbolična; ona je upravo dramatična.

To su već zapazili i neki drugi moji kolege, ali i općenito ljudi iz svijeta glazbe, popularne kulture, elitne kulture, filma, kazališta, koječega još... A uza sve ostalo, i filmaši. Evo pred neki dan, 6. kolovoza o.g., Huljić je na Starigrad Paklenica Film Festivalu promovirao svoj dokumentarno-igrano-glazbeni polusatni dokumentarac "Tonetov život: Bog, lavur, iće i piće", što ga je snimio kao svojevrsnu PR-potporu svom novom, drugom po redu samostalnom albumu "Panika" (što je izišao prije nešto više od mjesec dana). A onda je, na toj istoj pozornici na kojoj je prikazana premijera tog filma, održao, negdje već debelo iza ponoćnih sati, i jednosatni koncert, zajedno sa svojim bandom Madre Badessa.

Taj Huljićev dokumentarac (što ga kao redatelj potpisuje Mario Grabovac) i ta glazba (svojevrstan world music s dalmatinskim predznakom) koju on danas piše i izvodi, to je nešto sasvim suprotno u odnosu na sve ono što je on dosad radio, na području pop-glazbe ali i cjelokupne pop-kulture. Ljudi koji to sa strane promatraju u isti čas su i zbunjeni i zadivljeni.

Zbunjenost je na premijeri filma, u Starigradu Paklenici, nastala već i zbog same činjenice što su mnogi očekivali autobiografski film o Tončiju Huljiću (moram priznati da su takva bila i moja vlastita očekivanja). Kad tamo, bio je to zapravo film o Tončijevu bratiću Toniju - sinu brata njegova danas pokojnog oca - koji živi u Jelsi na Hvaru. Sve ono što Tonči Huljić danas jest, to njegov bratić sa Hvara (koji je po zanimanju šef sale ili konobar u nekom tamošnjem hotelu, a bavi se i poljoprivredom) nije; i obrnuto, sve ono što taj njegov bratić jest, Tonči Huljić nije. Ni po fizičkom izgledu, ni po vrsti zanimanja, ni po nekim temeljnim životnim nazorima i opredjeljenjima itd.

Svejedno, Tonči Huljić je u tom svom bratiću - i to je jedna od bitnih poruka tog filma - prepoznao samoga sebe. Svoj vlastiti alter ego. Prepoznao je sve ono što on dosad nije bio, ali što bi, u ovoj svojoj golemoj preobrazbi kroz koju upravo prolazi, mogao jednoga dana postati. Ili, ako ništa drugo, ono što bi, možda, želio biti - danas, kad je shvatio da na ovome svijetu postoje i neke sasvim druge vrijednosti ili preferencije u odnosu na one do kojih je on sam ne tako davno najviše ili isključivo držao.

U jednome od svojih zadnjih medijskih istupa Tonči Huljić je nagovijestio da je on, u biti, podijeljena ličnost, tj. da u njemu postoje i Dr. Jekyll i Mr. Hyde koji se neprestano sudaraju i sukobljavaju. Upitao sam ga, dan nakon premijere filma i solističkog koncerta u Starigradu Paklenici (btw. Huljićev je dokumentarac na festivalu osvojio prvu nagradu publike, što znači da poruke koje on u zadnje vrijeme želi promovirati nailaze na plodno tlo), je li to istina. Kratko je odgovorio - uz jedan vrlo spontan i širok osmijeh:

- Tko prizna, pola mu se prašta!

Onog bivšeg Tončija Huljića on sâm danas, uz puno autoironije, naziva "Mamićem u hrvatskoj estradi" (i meni se tako izrazio). A ovome sadašnjem Tončiju Huljiću klanjaju se - i to svoje klanjanje, štoviše, otvoreno demonstriraju  - svi (ili barem većina) koji su ga dojučer nesmiljeno pljuvali i omalovažavali.

Na festivalu u Starigradu Paklenici došla mu se, primjerice, pokloniti najmanje jedna polovica domaće rock-kritičarske elite, na čelu s Hrvojem Horvatom i Zlatkom Gallom (Horvat je pritom napisao i panegirik ovome novom Tončiju Huljiću, u zadnjemu broju Rolling Stonea). Ali fascinirani su isto tako i stranci. Dopisnik ljubljanskoga Dela - gledao sam to vlastitim očima - pričao je Huljiću nakon koncerta, stisnuo mu ruku i rekao: "Gospodine Huljiću, vi ste ozbiljan čovjek!"

A jedan od onih koji su mu te večeri (ili bolje rečeno: noći) komplimentirali bio je i poznati njemački redatelj (autor niza glazbenih dokumentaraca, uključujući i onaj o Nicku Caveu) Uli M Schueppel. On je Huljiću rekao da se ne sjeća kada je tako uživao u nekom filmu kao sada u Starigradu Paklenici, kada je gledao film o njegovu, Huljićevu alter egu, Tončijevu bratiću Toniju iz Jelse sa Hvara.

Družio sam se s Tončijem Huljićem gotovo cijela dva dana, pažljivo sam preslušao oba njegova glazbena CD-a što ih je potpisao pod imenom "Tonči & Madre Badessa" (s naglaskom, naravno, na aktualni album "Panika"), nekoliko sam puta odgledao i njegov dokumentarac o bratiću Toniju - pa mislim da raspolažem s dovoljno informacija na temelju kojih se mogu upustiti u jednu kratku analizu o tome na kojim se sve poljima ili na kojim sve razinama ovaj sadašnji Tonči Huljić sukobljava ili obračunava s onim bivšim ili dojučerašnjim Tončijem Huljićem.

Izdvojio bih tri takva područja, odnosno tri razine.

Prvo, ili prva, je u temeljnom glazbenom (ili glazbeno-vrijednosnom) opredjeljenju: onaj stari Tonči Huljić (koji, međutim, još uvijek postoji - evo nedavno je uz pomoć instant-megahita "Uvik isti" ponovno oživio Petra Grašu, za kojega se praktički nije čulo već 7 ili 8 godina) bio je neprikosnoveni "gazda" hrvatske estrade, tj. najjači, ali ujedno i najomraženiji kompozitor u hrvatskoj zabavnoj glazbi u zadnjih 20-ak godina; ovaj novi Tonči Huljić, međutim, funkcionira kao punokrvni artist, alternativac, pa čak i kao avangardnjak. Razlika je u čitavih 180 stupnjeva.

Pritom ovaj novi Huljić na neki način "mrzi" ili "prezire" onoga starog Huljića, jer je svjestan da je onaj stari podilazio mediokritetskom ukusu većine i non-stop kalkulirao, dok ovaj novi više ne kalkulira ni s čim, a svojim najnovijim uratcima podiže sve dosad poznate standarde i prekoračuje sve dosad zabilježene kreativne granice.

Sam mi je Huljić, na tu temu, u našem razgovoru rekao:

- Moj prvi samostalan album, "Ka hashish" (izdan 2011. - op. aut.), bio je čisto istraživanje, a ovaj drugi,"Panika" - to je bila borba protiv samoga sebe. Najjednostavnije rečeno - trebalo je ubiti šlageraša u meni!

Huljić, međutim, ima čime biti ponosan: CD "Panika" nepatvoreno je remek-djelo kojim je on svim svojim (svakako brojnim) protivnicima i osporavateljima definitivno začepio usta i dokazao im da je, uza sve ostalo, i genijalac. To jest, da to može biti kad god to poželi. Ne usuđujem se reći da je to najbolji album u cjelokupnoj dosadašnjoj povijesti hrvatske pop-glazbe - jer ih nisam sve preslušao - ali moram priznati da sam doista uživao, i još uživam, u njegovu slušanju. A kada je o prvih šest pjesama na tom CD-u riječ (sve su one sporijeg tempa, a Huljić ih je objedinio u zasebnu cjelinu kojoj je dao podnaslov "Cool") - ne sjećam se da sam tako dobar i kvalitetan niz pjesama ikada igdje čuo, pa i ne samo kada su u pitanju glazbeni CD-ovi s ovoga našega podneblja.

Stilski gledano, to jest neka vrsta - uvjetno rečeno - dalmatinskog world musica, ali već i sam taj naziv krije u sebi mnoge zamke. Ima nešto u njemu što je već na prvo slušanje proturječno. Ali to je ujedno i ono drugo područje ili druga razina na kojoj se Huljić vrlo promišljeno sukobljava s nečime što mu je već samo po sebi, kad se upustio u ovu avanturu, bilo dato, odnosno zadano.

Te iste večeri, kad smo se spremali za projekciju njegova dokumentarca, u Starigradu Paklenici, on mi je otkrio o čemu je riječ: on konceptualno ide protiv klapa i klapskog načina pjevanja, odnosno muziciranja. On, doduše, zna da, ako radi dalmatinski etno ili world music, da klape ne može izbjeći, tj. da one na ovaj ili onaj način moraju biti u središtu njegove glazbe. Jer, klape su temelj dalmatinskoga etno-glazbenog idioma, na njima počiva sam njegov identitet. Jednostavno - nema dalmatinske glazbe bez klapa i klapskog načina pjevanja.

Međutim, Huljić je itekako svjestan i svih nedostataka klapske glazbe, kao što je svjestan i mana svih ostalih etno-glazbenih idioma koje imamo u Hrvatskoj. Izuzetak je jedino međimurska glazba - to je u nas jedina glazba koja služi isključivo za slušanje, a ne za to da se uz nju jede ili pije. I zato on klape u svojim pjesmama - to osobito vrijedi za onih prvih šest pjesama laganijeg tempa na novom albumu - smišljeno napada. I, na neki način, "uništava".

Pjesma najčešće počinje vrlo tradicionalno i vrlo dalmatinski, da ne kažem klapski. No na tu početnu melodiju, koja izravno asocira na klape, Huljić, kao antitezu, vrlo brzo nadodaje neku drugu melodiju, a nerijetko i drugi ritam, koji su preuzeti iz nekog drugog ili nekih drugih etno-glazbenih idioma. Dijapazon izbora vrlo je širok i očigledno je da Huljić u svom autorskom izričaju eksploatira cijeli tzv. mediteranski bazen, u koji spadaju Alžir, Libija, Maroko, Španjolska, Francuska, Italija, Grčka i druge zemlje. Najintrigantniji je, međutim, kada poseže za odabranim "citatima" s Bliskoga istoka, u čemu postaje donekle sličan legendarnom "Miletu Basu", tj. srpskom narodnjačkom skladatelju Miodragu M. Iliću, koji je kroz svoj projekt "Južni vetar" tijekom 1980-ih i 1990-ih bio prvi pravi utemeljitelj "world musica" na bivšim jugoslavenskim prostorima - samo što mu to dosad nitko nije priznao (jer se narodnjake kod nas uvijek a priori pljuvalo, bez da ih se pokuša barem malo sustavnije analizirati).

No očito je da Huljić isto tako voli posegnuti i za new age melodikom, ili nečim sličnim, samo da bi "ubio" klapu i ono "klapsko" čime započinje većina njegovih (sporijih) pjesama. S bržima već nema takav problem, jer u njima i nema potrebu da se, čak i u njihovim počecima, oslanja na klape. Ali nekima će možda zasmetati što te, brže pjesme nerijetko možda malo previše podsjećaju na ono što je dosad radio Goran Bregović (glazbenik koji je na Huljića, po njegovu vlastitom priznanju, puno utjecao), iako me, moram priznati, glazbeni kritičar Hrvoje Horvat skoro pola sata uvjeravao, nakon Huljićeva koncerta u Starigradu Paklenici, da ova današnja Huljićeva glazba s Bregovićevom ostavštinom ima jako malo ili nimalo veze.

Evo što mi je o klapama, u našem razgovoru, rekao sam Tonči Huljić:

- Pogledajte ovu našu devastiranu dalmatinsku pjesmu koja je hibrid svega i svačega - a pritom je to zastarjelo i po pitanju aranžmana, i po pitanju produkcije, i po pitanju melodike. Klape su cijeli život pjevale patničke ljubavne pjesme - jesi li ikad čuo neku dalmatinsku pjesmu koja, recimo, poziva u rat? Ili u kojoj imaš eksplicitnih seksualnih prizora - kao, primjerice, u pjesmama u Dalmatinskoj zagori, koje možeš čuti čim prijeđeš brda Biokovo i Mosor? Koje su to teme o kojima govore klapske pjesme? Glad, sirotinja, nesretna ljubav, osuđenost na motiku, stijene i more... A tu i tamo se provuče i koja pjesma o ljepoti ribe koja je završila na ulici. Eto, to su ti teme dalmatinske pjesme i dalmatinskoga višeglasnog pjevanja. Kad sam to probao izvesti vani, ovi moji engleski producenti počeli su se hvatati za glavu. Vodio sam ih u Skradin na festival klapa, i već nakon 15 minuta izašli su van i rekli: "Ovo nama ne treba, nitko ne želi dva sata slušati tužne pjesme!" Pokušao sam ih razuvjeriti: "Ali ovo je lijepo, interesantno višeglasno pjevanje." Odgovorili su mi: "Znaš što je višeglasno pjevanje? Dođeš na Havaje i čuješ ono njihovo pozitivno pjevanje, koje je isto tako višeglasno. A ovo kod vas je - višeglasno tužno!"

Treće područje djelovanja Tončija Huljića tiče se njegova društvenog i sociološkog angažmana - kroz društveni i sociološki angažman njegovih pjesama. On sam mi je to definirao kao - antiglobalizam i euroskepticizam. To jest, za sebe samoga rekao je da je antiglobalist i euroskeptik. Evo kako mi je to argumentirao:

- Ja sam doista antiglobalist i euroskeptik. Globalizacija na ljude gleda kao na resurse, ne želi nikoga tko štrči iznad prosječnosti i nagrađuje prosječnost - ali minimalnim sredstvima. Nagrađivati prosječnost - to je najveća mana globalizacije. Shvaćam da smo bitku s globalizacijom izgubili, ali to ipak nije razlog da ja osobno ne budem antiglobalistički opredijeljen. Današnja pop-kultura je toliko iritantna. Pogledaj samo reklame za mobitele i telekomunikaciju. Telekom-kultura i internet dva su tipična primjera globalizacije. Utoliko globalizacija štetno djeluje, jer ubija ljudima identitet.

Ovo može vrlo neobično zvučati ako izlazi iz usta (tj. iz glave) Tončija Huljića, čovjeka koji se još dojučer smatrao sinonimom za uspješnoga kapitalističkog poduzetnika - uz ostalo, i na području hrvatske pop-glazbe, kao i cjelokupne domaće pop-kulture. Huljić, međutim, tvrdi da se i na tom polju radikalno promijenio, i to ne zato što je u njegovu biznisu nešto, eventualno, pošlo nagore pa sad nema kuda ni kamo - nego je jednostavno počeo drugačije razmišljati. I na jedan drugačiji način gledati na svijet i ljude oko sebe.

- Ja sam - rekao mi je - cijeli život živio u kapitalizmu, imao sam puno love. Nije problem u tome. Nego, ja se doista smatram talentiranim čovjekom i, srećom, izborio sam se za nekakvu poziciju u ovome društvu, imam prijatelje i mogu se skloniti gdje god hoću - ali ja doista najviše volim živjeti ovdje! U Hrvatskoj i u Dalmaciji. Ali, isto tako, ne želim biti obučen kao i drugi. Grozim se prosječnosti, prosječnost je smrt za civilizaciju.

Zanimljiva je, u svemu tome, i Huljićeva sociokulturološka analiza današnje popularne glazbe. Prevladava, kaže, masovni, globalizirani ukus - a to su "Ceca, Severina i Jelena Rozga" (tim mi ih je redoslijedom naveo). No, postoje, tvrdi, i ekstremi koji taj mediokretizirani mainstream sustavno napadaju. Prvi je ekstrem world i etno glazba - to je upravo ovo što on danas radi. A drugi je - EDM glazba (electronic dance music); to je, uz ostalo, i ono što se puštalo na nedavnom održanom festivalu "Ultra" u Splitu. A to i on danas također vrlo intenzivno sluša i iz toga pokušava puno naučiti - iako mu se neke stvari tu baš pretjerano i ne sviđaju.

- Ta, elektronička glazba - kaže - bila je prije pet godina avangarda, a sad i sama postaje pop. Bojim se da će to biti samo još jedan korak bliže ka globalizaciji. To će još više unificirati ljude. No u sebi se ipak nadam da će se civilizacija moći oduprijeti tim trendovima...

Od svjetskih DJ-eva, Tonči Huljić posebno cijeni Tiësta (koji je na toj sceni već veteran), upravo se sprema proučiti debitantski album Afrojacka, a osobito mu se dopada novi singl Davida Guette "Lovers On The Sun" (u kojemu se ovaj malo poigrao Ennijem Morriconeom, iz onih poznatih špageti-vesterna Sergija Leonea).

Kako god bilo, svakoj proračunatosti i kalkulantstvu u glazbi, Huljić danas odlučno pretpostavlja "čaroliju trenutka", kakva se, primjerice, dogodila na samome kraju njegova koncerta u Starigradu Paklenici, kada su on i njegov gost iz Makedonije Vlatko Stefanovski zajedno improvizirali pjesmu "Providenca" s njegova (Huljićeva) novog albuma - a da taj svoj nastup nisu prethodno uvježbavali niti minutu. Sve je to bilo vrlo spontano i laganini, i dogodilo se, takoreći, samo od sebe. Huljić tvrdi da mu je taj duet sa Stefanovskim jedan od najdražih trenutaka u cijeloj njegovoj dosadašnjoj glazbenoj karijeri.

- Treba pritom imati u vidu - naglasio mi je - da u ovome što danas radim više nema ljubavnih pjesama. Od njih sam se u potpunosti maknuo. Izuzetak je jedino "Providenca"... Ali u svojoj 53. godini moraš imati stav o nečemu - pa da nešto suvislo kažeš na jedan smiješan, ironičan i ciničan način - ne možeš samo hedonistički živjeti, okrenut sam sebi!

Već i površan uvid u tekstove Huljićevih pjesama - tu je velik i sjajan posao obavila njegova supruga Vjekoslava Huljić - otkriva na čijoj je strani njihov autor. Odnosno, s kojim se ljudima on najviše poistovjećuje. To su mali, dobroćudni, jednostavni (ali, isto tako, i pomalo lijeni i inertni) ljudi iz njegova zavičaja, iz Dalmacije, obuzeti svojim svakodnevnim brigama i problemima u ovome našem današnjem kompliciranom vremenu obilježenom globalizacijom kao i svim drugim fenomenima karakterističnim za tranzicijski tzv. neoliberalni kapitalizam na ovaj naš, hrvatski način.

U Huljićevim se pjesmama stoga može osjetiti stanovita nostalgija za jednostavnošću i opuštenošću onih nekadašnjih vremena, kakva su bila prije početaka informatičke revolucije i globalizacije. Pritom u njima ima nerijetko i pesimizma, a zamjetna je i okrenutost prošlosti (kao suprotiva sadašnjosti, koja Huljiću, očigledno, nije sasvim po mjeri).

Tako je jedan od današnjih Huljićevih "idola" postao i njegov (polu)anonimni bratić Toni sa Hvara, Dalmatinac koji puno ne haje za globalizaciju i moderne aspekte života, tako da se, kao utemeljitelj lokalne "Zelene akcije", počeo čak boriti i protiv turizma, a zalagati se za otcjepljenje Jelse i drugih mjesta na sjevernoj strani Hvara od samoga grada Hvara i ostalih mjesta na jugu otoka, koja su se potpuno okrenula (i podredila) turizmu.

Svoj pak euroskepticistički stav Huljić najeksplicitnije izražava u pjesmi "Ajvar", na albumu "Panika", koju mi je on sam opisao ovim riječima:

- "Ajvar" je blago euroskeptična pjesma, a kad pročitaš njezin tekst, shvatit ćeš o čemu govori. Mali (riječ je o makedonskom pjevaču Emilu Arsovu, koji gostuje na Huljićevu albumu, a nastupio je i u Starigradu Paklenici - op. aut.) pjeva o tome kako kao Makedonac dolazi u pečalbu u Split i nosi meni teglu ajvara. I prelazi hrvatsku granicu kod Vinjana Gornjih i tako ulazi u Europu - a ovaj ga na carini ne pušta s teglom ajvara jer ovo je već Europa pa ti za prenijeti ajvar preko granice trebaju posebne carinske deklaracije. A mali mu na to kaže: "Šta kažeš, ovo je Europa, ajvar nije nivo, pa nemoj tako, brate, dilili smo sve živo... Jao, jao, Europa, udari šamar, ali mi pusti ajvar..."

Na to, međutim, ide i nastavak teksta, u kojemu Huljić, uz pomoć Vjekoslave, kaže: "Nima ića, ni pića, ako nije iz EU... Pustit ćemo samo GMO, GMO iz EU..."

- Ta moja pjesma, "Ajvar" - kaže Tonči Huljić - objavljena je točno 1. srpnja prošle godine, na dan ulaska Hrvatske u Europsku uniju! Prepao sam se kad sam na You Tubeu vidio da ima tri milijuna klikova...

O današnjem, globalizirajućem vremenu, i onome što mu se u njemu nikako ne sviđa, Huljić mi je još rekao:

- Danas je ogromna količina informacija, i ogromna količina muzike. I ti možeš doći do izražaja samo ako si vrlo eksplicitan ili ako napraviš kakav eksces. Evo, nedavno sam gostovao u jednome spotu (riječ je o "Žigolu" repera Fila Tilena - op. aut.) i bilo mi je simpatično i šarmantno da glumim tamo nekakvog mafioza iz diskografske industrije. Ali kad smo pogledali spot, vidjeli smo da je to zapravo gomila eksplicitnih seksualnih scena. I samo zbog toga, kao i zbog moje glume, taj je spot za samo dva-tri dana dogurao do 200.000 klikova na You Tubeu. Znači, ti više ne možeš doći u javnost ako stvari ne simplificiraš i ako ne ideš na nekakav eksces. U sekundu ili dvije odeš u ekstrem - i dobio si pet minuta slave. Problem je, međutim, s onima koji ne žele pet minuta slave nego na tim i takvim temeljima žele biti slavni cijeli život! Eto, iz tih sam razloga i ušao u ovoliki broj projekata, pa istovremeno i sinkronizirano radim i kazališne predstave, i musical, i dugometražni film...

Konkretno - Tonči Huljić trenutačno ima u planu 3 ili 4 iznimno ambiciozna multimedijska projekta neki od kojih će možda biti gotovi već do sredine iduće godine. Pored ostalih, tu se izdvajaju: "koncertna predstava" (tj. kazališna predstava potkrijepljena njegovom glazbom) za koju je scenarij napisao Ivica Ivanišević (soundtrack za tu predstavu bit će, zapravo, treći Huljićev samostalan album); dugometražni film ("crnohumorna nadrealna drama", kako kaže) s Brankom Đurićem u glavnoj ulozi; zatim jedan vrlo zahtjevan musical što će ga Huljić napraviti u koprodukciji s piscem Mirom Gavranom...

 Kuriozitet je, međutim, u tome da je čitava ta najnovija Huljićeva glazbena megaavantura počela, zapravo, slučajno (ali mnoge velike stvari započnu baš tako), a da je za nju, na određen način, najzaslužniji bio Goran Bregović - s kojim se Huljić zbližio još 2009. Dosad sasvim nepoznati i neotkriveni historijat te priče Huljić mi je izložio ovim riječima:

- Moja prva ideja bila je napraviti instrumentalni CD na kojemu bi bio klavir i četiri puhačka instrumenta - pa da uz pomoć Bonda i Maksima Mrvice to pokušam plasirati vani, u inozemstvu. Plan mi je bio da budem predgrupa Maksimu pa da prođem s jednim potpuno otkačenim idiotskim zvukom klavira i četiri trube. I tako sam došao do Gorana Bregovića da zajedno radimo instrumentalnu ploču. Ali kad sam mu donio svoje melodije, on me natjerao da u njima budu i tekstovi pa da se to pjeva. A kad je čuo kako ja pjevam te melodije, tim svojim prepoznatljivim glasom kastrata, nagovorio me da vokalni solist budem upravo ja, a ne netko drugi. Počeli smo 2009. i radili smo na zvuku pune dvije godine. Onda sam se otišao posavjetovati s Gibonnijevim ocem, Ljubom Stipišićem, koji je pravi etnomuzikolog. Htio sam ne samo glazbeno nego i tekstualno stvoriti jedan univerzalan, mediteranski jezik - jer su me u našem, hrvatskom jeziku smetale ove nebrojene "ćoškaste" riječi s kojima vani ne možeš napraviti nikakav iskorak - pa sam ga upitao postoji li ikakav rječnik nekih dalmatinskih riječi u kojemu ima i dosta talijanizama. I on me odmah uputio na Berezinu Matoković, koja je još 2004. u vlastitoj nakladi objavila "Ričnik velovareškega Splita" iz 19. stoljeća. Dakle, knjigu o tome kako su govorili Splićani iz Velog Varoša na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. I onda se otkrilo da tu ima oko 60 posto talijanizama, ali i 27 posto turcizama (jer Turci su u Dalmaciji došli sve do Klisa). Mi čak nemamo hrvatsku zamjenu za riječ "kapija"...

Tako je, eto, u čitavome tom višegodišnjem glazbeno-lingvističkom istraživanju nastao taj vrlo osebujan "mediteranski jezik" kojim su ispjevane sve pjesme u world music izričaju na oba samostalna albuma Tončija Huljića (svakome od ta dva CD-a priložene su i knjižice s prijevodima nepoznatih ili manje poznatih riječi), iako se na kraju ispostavilo da čak i to strancima zvuči jako lokalno i samim time nedostupno, tako da engleski producenti sada traže od Huljića da barem neke od tih pjesama ipak prevede na engleski - pa da svatko onda razumije o čemu se u njima radi. (Traže, drugim riječima, njihovu "globalizaciju".) Huljić mi je rekao da to neće ni u snu učiniti jer da bi time ubio njihovu "dušu". Za Engleze će stoga napraviti neke sasvim nove stvari, a "Panika" će ići u izvoz ovakva kakva je sada, na "talijaniziranom" ili "poturčenom" hrvatskom. "Ide ako Bog da" - rekao mi je Huljić.

A što se Hrvata (i hrvatskih glazbenika) tiče, koji s oprezne distancije promatraju ovo što on danas radi, Tonči Huljić strahuje samo od jednoga: da mu netko kojim slučajem ne ukrade, odnosno ne nagrdi i prostituira sve ove njegove originalne ideje.

- Postoji jako velika opasnost - rekao mi je - da ove neke moje zvukove, kao i to moje baratanje s raštimanom mandolinom, drhtavom harmonikom itd., neki ne počnu jednostavno zloupotrebljavati. A vidim da to pojedinci počinju trpati u jeftini pop i na taj način banalizirati čitavu tu stvar. Opasno je Hrvatima izlagati neke opasne ideje, njih doista treba čuvati za neke posebne prilike - jer nema toga što Hrvati ne mogu upropastiti ili pojefiniti!