Lustracija
5. IX 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Zakon o lustraciji, i sve ono što uz njega obvezatno ide, jedna je od onih tema koja, već i na sam spomen riječi "lustracija", budi strasti. Mislim da bi stoga bilo vrlo usmjesno, i nadasve korisno, pokušati napisati takav članak o tome u kojem ne bi bilo iskazivanja nikakvih emocija - a ponajmanje ne onih koje asociraju na strasti. Članak, dakle, koji bi bio utemeljen isključivo na golim činjenicama - pa kad njih imamo na stolu, da onda, eventualno, idemo dalje.

Trebalo bi, zapravo, razjasniti dvije stvari. Prvo, odmotati barem onu najelementarniju kronologiju priče o lustraciji u proteklih još malo pa četvrt stoljeća postojanja samostalne hrvatske države. Ta je kronologija vrlo kompleksna, bogata detaljima, a na trenutke i uzbudljiva, da ne kažem dramatična. A još uvijek, uglavnom, nepoznata i nerazjašnjena.

A drugo, trebalo bi nešto dublje ući i u motive i ciljeve današnjega (Karamarkovog) HDZ-a - ili, recimo, nekih skupina unutar HDZ-a - koje se vrlo eksplicitno zalažu za donošenje Zakona o lustraciji, i u ovo današnje vrijeme. I ako je ikako moguće - steći barem najosnovniji uvid u skicu ili radnu verziju tog Zakona, ako ona u ovome trenutku uopće postoji.

Po pitanju točke br. 1. porazgovarao sam s nekim bivšim visokim dužnosnicima HDZ-a i hrvatske države koji su tijekom 1990-ih čitavo vrijeme bili u neposrednoj blizini predsjednika HDZ-a i RH dr. Franje Tuđmana.

A u vezi s točkom 2. - sastao sam se i porazgovarao s nekim HDZ-u bliskim ljudima koji su mi pomogli da steknem koliko-toliko cjelovitu sliku o namjerama aktualnog vodstva HDZ-a, kada je riječ o tom Zakonu.

Počinjem od kronologije, tj. od jajeta. I već se na toj razini sudaramo s nekim predrasudama ili krivim predodžbama o tom problemu, točnije rečeno s dvije velike zablude koje su u zadnjih nekoliko godina sasvim nezasluženo stekle status gotovo neupitnih povijesnih istina.

Prva zabluda glasi da je predsjednik Franjo Tuđman bio izričito protiv donošenja Zakona o lustraciji. To nije točno: dr. Tuđman je bio za taj Zakon - ali ne odmah (tj. ne tako dugo dok u Hrvatskoj traje rat) i ne bez ispunjavanja određenih (pred)uvjeta.

A druga je zabluda da je u pozadini svega toga - tada, u Tuđmanovo vrijeme - bio obračun vladajućeg HDZ-a s tadašnjim oporbenim strankama, ponajprije s Račanovim SDP-om. Sasvim obrnuto - radilo se o obračunu (i to na trenutke nemilosrdnom) pojedinih grupacija unutar samoga HDZ-a.

- Pitate me zašto predsjednik Tuđman nije proveo lustraciju? - rekao mi je, u razgovoru što sam ga s njim vodio prije nekoliko dana, nekadašnjivisoki dužnosnik HDZ-a i RH. - Kada postavljate takvo pitanje, morate dobro znati u čemu se sastojala bit Tuđmanova projekta stvaranja HDZ-a. On je uvijek govorio da kroz taj pokret želi okupiti različite sastavnice hrvatskoga nacionalnog bića, odnosno da želi pomiriti sinove ustaša i partizana. Na tom su projektu, po predsjedniku Tuđmanu, svi bili dobrodošli - osim onih koji su okrvavili ruke. To je ujedno bio i glavni Tuđmanov kriterij: u HDZ-ovu pokretu nije bilo mjesta ubojicama, ni u doslovnom ni u figurativnom smislu te riječi.

I tu sada dolazimo i do samih začetaka ideje o lustraciji. Po riječima mog sugovornika, ta je tema stalno bila prisutna na dnevnom redu - u vrhovima tadašnje Hrvatske demokratske zajednice. Od prvih parlamentarnih izbora 1990. pa sve do Tuđmanove smrti 1999. Tuđman je, kazao mi je, unutar HDZ-a kao stranke na vlasti kontinuirano bio izložen pritiscima da se ide u lustraciju. To jest, u donošenje Zakona o lustraciji. A tu je temu i taj zakon forsirala tzv. HDZ-ova desnica.

- Na užim sjednicama vodstva stranke - rekao mi je moj sugovornik - dolazilo je i do eksplozivnih rasprava, o tom pitanju. Problem je bio u tome što je unutar dijela članstva HDZ-a vladao osjećaj da su revoluciju izveli antikomunisti, dok vlast, i u HDZ-u i u državi, imaju bivši komunisti i udbaši. Bio je to osjećaj posvemašnje ljutnje i bijesa, pa i ogorčenosti. "Mi smo topovsko meso, a vlast nose komunisti i bivši suradnici Udbe!" - tako je razmišljala HDZ-ova desnica. To je tema koja je u vrhu HDZ-a izazivala snažnu polarizaciju, pa i uzbunu, a prema vani se to onda manifestiralo kao sukob desnice i tzv. tehnomenadžera.

Ovo je, odmah upozoravam, jedan od krucijalnih detalja u ovoj kronologiji: sukob desnice i tzv. tehnomenadžera unutar HDZ-a nije nastao zbog nekakvih možebitnih drugačijih gledanja na razvoj hrvatskoga gospodarstva (u najmanju ruku to nije bio glavni uzrok) nego, ponaprije, zbog dijametralno suprotstavljenih gledanja vezanih za lustraciju. HDZ-ova je desnica bila kategorički za donošenje Zakona o lustraciji, a HDZ-ovi tehnomenadžeri protiv njega. Ali i ne samo to: po mišljenju i uvjerenjima HDZ-ove desnice, taj se Zakon ponajprije trebao primijeniti na njih same - na dotične tehnomenadžere. Oni su trebali biti njegove prve žrtve, njih je prve (budući da su za postojanja SFRJ i SRH navodno surađivali s Udbom, KOS-om itd.) trebalo eliminirati iz političkog i javnog života RH.

E sad, kakav je u svemu tome bio stav predsjednika Franje Tuđmana? Po riječima mog sugovornika, Tuđmanov se stav po tom pitanju suštinski nije mijenjao, ali je u pojedinim fazama ili trenucima imao različite nijanse. U biti, Tuđman je bio za lustraciju, ali tek kada u Hrvatskoj završi rat. Uz napomenu da je pod riječju "rat" Tuđman podrazumijevao i mirnu reintegraciju dotad okupiranih područja. Dakle - po dr. Tuđmanu - u lustraciju možemo krenuti tek kada mirna reintegracija završi. A to znači - ne prije kraja 1990-ih.

Svejedno - bilo je nekih pokušaja da se u Hrvatskoj proglasi Zakon o lustraciji i prije (čak puno prije) te - nazovimo je tako - "kritične" vremenske točke. Najozbiljniji je pokušaj bio vezan za prikazivanje dokumentarnog filma o Bruni Bušiću, a to se dogodilo (već) u drugoj polovici 1992.

- Film o Bruni Bušiću - tvrdi moj sugovornik - trebao je potaknuti Zakon o lustraciji i obračun s tom tzv. udbaškom strukturom unutar HDZ-a. Predsjednik Tuđman je bio za to, da se ide u lustraciju - zato je i dopustio da se taj film prikaže unutar vodstva HDZ-a. Međutim, taj je film izazvao velike sukobe i konfrontacije u vrhu HDZ-a, tako da od svega toga na kraju nije bilo ništa.

Oko tog je filma, kao što je poznato, osobito bio angažiran jedan od (stvarnih ili pretpostavljenih) predvodnika tzv. hrvatske desnice Vice Vukojević, koji je tada bio na čelu državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Po nekim mišljenjima, on je i u ovome današnjem HDZ-u, s Karamarkom na čelu, jedan od najutjecajnijih zagovaratelja donošenja Zakona o lustraciji.

Stvari se, međutim, bitno mijenjaju potkraj 1990-ih. Mirna reintegracija je napokon  završena, rat u Hrvatskoj sada je samo prošlost, a sam dr. Tuđman se, opet, teško razbolio (ako je to u ovoj kronologiji uopće važno). U tom razdoblju, ili tih godina, HDZ-ova desnica i dalje vrši iznimno jak pritisak na Tuđmana - i on praktički u zadnjoj godini svog života popušta. To jest - izjašnjava se, sada sasvim eksplicitno, za lustraciju. O tome mi je nešto više rekao tadašnji savjetnik predsjednika Tuđmana za unutarnju politiku dr. Ivić Pašalić.

- Početkom 1998. - rekao mi je Pašalić - HSP je progurao u saborsku proceduru Zakon o lustraciji. Na čelu te inicijative bio je predsjednik HSP-a Anto Đapić. Obavio sam razgovor s predsjednikom Tuđmanom i rekao mu: "Ajmo mi, kao HDZ, to podržati!" On je malo porazmislio, a onda rekao: "U redu, odi u Sabor i reci našim zastupnicima - mislio je na Klub zastupnika HDZ-a - da sam ja za to. Da HDZ podrži taj Zakon."

Pašalić, međutim, nije ni stigao do zgrade Hrvatskoga sabora, odnosno do Kluba zastupnika HDZ-a - a na saborskoj je sjednici, na kojoj se o tome trebalo raspravljati, prijedlog tog Zakona bio naprasno skinut s dnevnoga reda. A "srušio" ga je nitko drugi nego - sam HDZ. Točnije rečeno, tadašnji predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Vladimir Šeks. Do tog sam podatka došao uvidom u stenogram s te sjednice (koja je održana 18. ožujka 1998.), a nešto više o tom događaju ispričao mi je sam inicijator Zakona o lustraciji u ono vrijeme - bivši HSP-ov predsjednik Anto Đapić, s kojim sam se ovih dana našao na Jarunu.

- Naš, HSP-ov prijedlog Zakona - rekao mi je Đapić - bio je jako dugo pripreman. Podloga nam je bio poljski Zakon o lustraciji, ali i prijedlog Janšinog zakona u Republici Sloveniji - ali koji tamo nije bio donijet. Janša se žestoko borio da to u Sloveniji prođe, ali nije uspio. No mi smo (riječ "mi" odnosila se na HSP - op. aut.) od Janšine stranke dobili njihov prijedlog Zakona, došli smo i do poljskoga, pa smo unutar ta dva zakona tražili naše, tj. hrvatske specifičnosti.

Na moje pitanje zašto mu se poljski Zakon o lustraciji učinio kao dobar model za Hrvatsku, Đapić mi je odgovovorio:

- Za to što je dotad - ako uzmemo u obzir sve tranzicijske zemlje Istočne Europe - bio najučinkovitiji, a bio je i konkretno primjenjivan. A mogao se preslikati na Hrvatsku, zbog mnogih sličnosti između naše i poljske situacije, kao što su položaj i uloga Katoličke crkve, faktor emigracije itd.

Po Đapićevim riječima, cilj Zakona o lustraciji nije bio kazneni progon pojedinih ljudi iz hrvatskoga političkog i javnog života nego njihovo uklanjanje na određeni period - kako bi došlo do "pročišćavanja odnosa u hrvatskom društvu". (Istu ovakvu argumentaciju iznosi i današnji, Karamarkov HDZ, odnosno radna skupina unutar njega koja radi na novom prijedlogu Zakona o lustraciji.) Đapić mi je to ovako obrazložio:

- Tom su zakonu trebali podlijegati: djelatnici komunističkih tajnih policija, suci koji su bili angažirani u montiranim političkim procesima, visoki funkcioneri SKJ koji su odlučivali o bitnim pitanjima, pojedini sveučilišni profesori, novinari i urednici... Imali smo, međutim, i jedan izuzetak koji je bio naša, tj. hrvatska specifičnost. Jedan član Zakona govorio je o tome da se taj Zakon ne bi primjenjivao na one koje bi inače trebao zahvaćati, ali koji su u svom životu i djelovanju zbog svojih hrvatskih i demokratskih vrijednosti trpjeli i bili proganjani. Tu smo, primjerice, mislili na Tuđmana i Šeksa. Tuđman je bio general JNA, a Šeks javni tužitelj - ali su obojica zbog svog hrvatskog nacionalizma i demokratskih uvjerenja bili hapšeni i zatvarani. S druge strane, jedan Josip Boljkovac nikako nije mogao pripadati u tu, povlaštenu kategoriju...

Sve u svemu, po Anti Đapiću, Zakonom o lustraciji - onakvim kakvog ga je on, zajedno sa svojim suradnicima, pripremao - nije trebalo biti obuhvaćeno više od 1000 ljudi.

Upitao sam Đapića zna li kakvo je mišljenje o tome imao predsjednik HDZ-a i hrvatske države Franjo Tuđman. Odgovorio mi je:

- Uoči same saborske rasprave o tom pitanju, na jednoj hercegovačkoj noći održanoj u Zagrebu - mislim da je to bila Širokobriješka noć - našao sam se s tadašnjim savjetnikom predsjednika Tuđmana za unutarnju politiku Ivićem Pašalićem. Upitao sam Pašalića za Tuđmanovo mišljenje. Rekao mi je da on za.

Taj se razgovor između Đapića i Pašalića morao dogoditi negdje u ožujku 1998. - budući da je saborska sjednica o tom pitanju održana, kao što sam već naveo, 18. ožujka 1998. Uoči te sjednice, u saborskom hodniku, Đapić se susreo s tadašnjim predsjednikom SDP-a Ivicom Račanom i upitao ga kako će se o njegovu (tj. HSP-ovom) prijedlogu Zakona o lustraciji izjasniti sam SDP. Račan mu je, po Đapićevoj interpretaciji, odgovorio:

- Ja ti osobno nemam ništa protiv, ali tu ti moji ionako neće biti puno zahvaćeni - međutim, HDZ ti to sigurno neće podržati!

Od djelatnika iz Arhive Hrvatskoga sabora dobio sam na uvid stenogram s te (29. po redu unutar 3. saziva Sabora) sjednice Zastupničkog doma, od 18. ožujka 1998., pa evo nekih bitnih zanimljivosti koje su se na njoj dogodile.

Točan naziv toga zakona - onako kako ga je HSP tada nazvao - glasio je: Zakon o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima. Njegovi su predlagatelji bili zastupnici iz redova HSP-a Anto Đapić, Boris Kandare i Vlado Jukić.

Na sjednici se, međutim, javio za riječ predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Vladimir Šeks, koji je predložio da se rasprava o Prijedlogu tog Zakona skine s dnevnoga reda. To jest - da se o njemu uopće niti ne raspravlja. Šeks je pritom naveo cijeli niz argumenata koji su trebali ići u prilog tom njegovu, odnosno HDZ-ovu stajalištu. Po Šeksu, taj Prijedlog Zakona nije bio prihvatljiv "ni sa ustavno-pravnoga ni sa nacionalno-političkoga stajališta", što je on argumentirao sljedećim razlozima:

1. Đapićev Prijedlog Zakona kosio se odredbom čl. 14 Ustava RH, po kojoj su svi građani RH jednaki pred zakonom, "neovisno između ostaloga i po svome političkom ili drugom uvjerenju ili drugim osobinama" (ovo su doslovce bile Šeksove riječi izgovorene na toj sjednici);

2. Đapić je tvrdio da tim Zakonom ne bi bilo obuhvaćeno više od 1000 hrvatskih građana, a Šeks je iz Prijedloga tog Zakona izvukao zaključak da bi on pogodio, kako je rekao, "tisuće i tisuće hrvatskih građana";

3. Šeks je našao krupnu manu i onome članu HSP-ova Prijedloga Zakona u kojoj se govorilo o izuzecima; naime, da bi netko bio izuzet od djelovanja tog Zakona, morao je imati kod sebe pisanu pravomoćnu odluku da je zbog svog nacionalnog ili antikomunističkog djelovanja bio za svoga života proganjan ili zatvaran - a mnogi, po Šeksovim riječima, takvu potvrdu jednostavno nisu imali niti su je objektivno mogli pribaviti (kao karakterističan primjer naveo je "tisuće ljudi" koji su bili proganjani nakon 1971.);

4. Šeks je smatrao da je svojevrsna (implicitna) lustracija već sprovedena na samim parlamentarnim izborima 1990., na kojima je hrvatski narod, zahvaljujući svojoj političkoj zrelosti, glasovao za neke, a nije glasovao za one druge stranke ili pojedince;

5. po Šeksu, mnogi ljudi koji bi prema Prijedlogu Zakona došli pod njegov udar borili su se u Domovinskom ratu s puškom u ruci - pa čemu da ih se sada proganja;

6. Šeks je Prijedlog tog Zakona okarakterizirao kao "nemoralan i štetan po državne i nacionalne interese Hrvatske";

7. isti je taj Prijedlog Šeks okvalificirao i kao protivan aktualnoj (HDZ-ovoj, tj. Tuđmanovoj) politici nacionalne pomirbe;

8. Šeks je rekao da bi provedba Zakona o lustraciji dovela do političkih čistki, koje je on osobno usporedio sa Staljinovim čistkama u Sovjetskom Savezu, ali i sa - kako se izrazio - "protukomunističkom histerijom" senatora Josepha McCarthyja u SAD-u.

Na sve ovo replicirao mu je predsjednik HSP-a Anto Đapić, također jednim podužim izlaganjem. U svom odgovoru Šeksu, Đapić je iznio sljedeće protuargumente:

1. sve istočnoeuropske zemlje koje su u tranziciji i koje su već ušle u NATO donijele su Zakon o lustraciji - po Đapićevim riječima, "ili sličan ili čak rigorozniji i restriktivniji nego ovaj što smo ga mi ovdje predložili";

2. Prijedlog Zakona o lustraciji, po Đapiću, "ne predlaže nikakve progone, nego upravo obrnuto, on predviđa samo provjeru onih koji se kandidiraju za vodeće dužnosti u državi i društvu, tj. jesu li (ili nisu) pripadali u kategoriju tzv. povlaštenika totalitarističkog režima"; drugim riječima, "tako dugo dok netko ne iskaže ambiciju za vodećim mjestom u državi i društvu, nitko ga neće ni pitati je li ili nije bio ideolog, ili je li imao, ili nije, vodeću ulogu u totalitarističkom komunističkom režimu";

3. zabrana djelovanja na najistaknutijim funkcijama u hrvatskoj politici i društvu ne bi, po tom Prijedlogu, bila stalna, odnosno vječna, nego, po Đapićevim riječima, "može biti izrečena na pet do deset godina"; pritom, istaknuo je Đapić, "te ljude nitko ne bi spriječavao ili ometao u obavljanju bilo kojeg drugog posla - oni, dakle, mogu biti npr. uspješni gospodarstvenici, ali ne, primjerice, i visoki državni dužnosnici";

4. neprihvatljivo je, po Đapiću, da se Prijedlog Zakona o lustraciji proglašava suprotnim koncepciji i politici nacionalne pomirbe, budući da je on zapravo "doprinos pomirbi, jer pomirba nije abolicija i oprost onima koji su smišljali i činili zločine pod okriljem totalitarističkog režima";

5. Đapić je još prigovorio Šeksu da je sama po sebi "ružna i loša praksa skidati prijedloge zakona s dnevnog reda"...

Šeks, međutim, nije popuštao i ostajao je kod svojih argumenata. Na kraju se i glasovalo. Za Šeksov (HDZ-ov) prijedlog da se ta rasprava ne uvrsti u dnevni red glasovala su 63 zastupnika, dok je za njezino uvrštavanje bilo njih 7. Omjer je, dakle, bio vrlo uvjerljivih 63:7 protiv HSP-ove inicijative.

Gotovo identična polemika o tom pitanju vodila se i na 43. sjednici Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, održanoj 20. listopada 1999. Opet je predlagatelj bio Đapićev HSP, i opet je njihov Prijedlog skinuo s dnevnog reda vladajući HDZ - s tim da ovaj put predlagatelj izbacivanja nije bio Vladimir Šeks nego jedan drugi HDZ-ov zastupnik, akademik Dubravko Jelčić. Ishod glasovanja u tom, ponovljenom pokušaju bio je 77:2 u korist protivnika saborske rasprave o Prijedlogu Zakona o lustraciji.

Posljednja epizoda iz toga razdoblja bila je zadnja (ili jedna od zadnjih) poslanica predsjednika Tuđmana (iz 1998. ili 1999.), u kojoj je vrlo jasno bila istaknuta i riječ "dekomunizacija" - kao svojevrstan sinonim za lustraciju. Neki od mojih sugovornika i danas se živo sjećaju toga Tuđmanova govora (navodno održanog u Saboru), ali, nažalost, do zaključenja ovoga teksta nisam do njega uspio doći ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu niti u nekim drugim povijesno-arhivskim ustanovama u RH.

Odonda do danas nije se, uglavnom, ništa bitno promijenilo - osim samoga vremena. Nakon Franje Tuđmana, na vlast u Hrvatskoj dolaze Ivica Račan (4 godine) i Ivo Sanader (nepunih 8 godina) - ali oni, svatko iz svojih razloga, nisu nimalo bili zainteresirani za tu priču. Uostalom, kao ni njihovi nasljednici. Sada je ta priča, međutim, reaktivirana, zahvaljujući Karamarkovu HDZ-u.

Jedan od mojih sugovornika, vrlo važan protagonist visoke hrvatske politike u doba dr. Tuđmana, rekao mi je:

- Velika je šteta što Zakon o lustraciji nije bio donesen 1998. ili 1999. Ljudi koje je taj Zakon trebao obuhvatiti danas su najmoćnija struktura u hrvatskom društvu. Hrvatsko se društvo tako sporo reformira upravo zato što su ti stari igrači zadržali svoje pozicije u društvu. Oni su ti koji onemogućavaju ozbiljne reforme, oni su ti koji su naše društvo učinili ovako tromim...

Međutim, taj isti moj sugovornik je još naglasio:

- Ovo, međutim, ni u kom slučaju ne bi smjela biti hajka nego ozbiljan projekt. Predsjednik Tuđman je uvijek imao pod br. 1 interes države - a ne interes nekih privatnih inicijativa. Mislim da je za ozbiljnu raspravu pitanje: je li Zakon o lustraciji još uvijek državni interes? I koliko takav Zakon može pridonijeti rješavanju naših današnjih problema? To najprije treba raspraviti, pa tek onda ići dalje.

U znatnom dijelu hrvatske javnosti prevladava mišljenje da iza najnovije (tj. aktualne) inicijative vezane za donošenje Zakona o lustraciji stoji Vice Vukojević, koji se općenito smatra predvodnikom, ili jednim od predvodnika, današnje HDZ-ove desnice. U tome se, tvrde neki, sastoji, zapravo, i kontinuitet između onoga nekadašnjega HDZ-ova vremena (kad je na čelu stranke bio Franjo Tuđman) i ovoga današnjeg (pod vodstvom Tomislava Karamarka). Želi se, zapravo, reći kako je Vukojević i onda (1990-ih) i danas bio, i jest, među najtvrdokornijim zagovarateljima Zakona o lustraciji. Neki se, štoviše, sasvim otvoreno pitaju koliko na toj temi uopće inzistira sam predsjednik HDZ-a Karamarko, a koliko, ipak, neke zasebne skupine ili kružoci unutar HDZ-a - pri čemu se opet, koliko mogu primijetiti, najviše tipuje upravo na Vukojevića i neke njegove istomišljenike i suradnike u stranci.

Međutim, ljudi bliski HDZ-u s kojima sam ovih dana o tome razgovarao kategorički opovrgavaju takve spekulacije. Uvjeravali su me da i sam Karamarko čvrsto stoji iza te inicijative, a da Zakon o lustraciji - odnosno prijedlog tog Zakona - u ovome trenutku operativno razrađuju dva HDZ-ova odbora koja su po defaultu zaduženi upravo za tu vrstu problematike. To su Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost (na čelu kojega je general Damir Krstičević) i Odbor za pravosuđe (koji predvodi Dražen Bošnjaković). U HDZ-ovu operativnom timu nalaze se, kako doznajem, i neki savjetnici HDZ-ova predsjednika Karamarka.

- Donošenje Zakona o lustraciji - izvijestio me jedan od mojih sugovornika, koji je vrlo blizak HDZ-u - zahtijevaju od Karamarka i Europski pučani. Oni, štoviše, vrše i određen pritisak na njega. Ali i sam Karamarko je tome sklon jer je uvjereni antikomunist, iako je neko vrijeme, ali vrlo kratko, bio kod predsjednika Mesića. Jedan od motiva za donošenje Zakona o lustraciji jest i pozitivno iskustvo kod svih tranzicijskih zemalja u kojima je on već godinama na snazi - poput Poljske, Češke, Slovačke... Te su zemlje krenule snažno naprijed, u njima više nema korupcije.

Postoji i nekoliko pisanih uporišta, u vidu raznih deklaracija ili rezolucija, na kojima je utemeljena najnovija inicijativa HDZ-ovih zagovornika Zakona o lustraciji. Među njima je i Rezolucija 1481 Skupštine Vijeća Europe iz 2006. u čijem članku 8. piše: "Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji."

A tu je, isto tako, i Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog pokreta u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine, usvojena u Hrvatskom saboru 30. lipnja 2006.

Međutim, Karamarko će, kako doznajem, osim same lustracije pokrenuti (naravno, postane li nakon parlamentarnih izbora 2015. hrvatski premijer) i pitanje nekadašnje imovine JNA, o čemu mi je jedan od mojih sugovornika blizak HDZ-u rekao:

- Karamarko ima podatke, iz Službe, na 300 stranica, o ratnim profiterima, i ispitat će gdje je sve završila imovina 5. vojne oblasti JNA, tj. tko se sve njome okoristio. To će specijalni timovi raditi - kada tu temu on i službeno postavi na dnevni red.

Od svojih sam sugovornika zatražio uvid u radnu skicu, ili konture te skice, budućega HDZ-ova prijedloga Zakona o lustraciji (koji će se ipak, najvjerojatnije, zvati nekako drugačije). To mi je bilo omogućeno - ali uz uvjet da navedem sve njegove bitne elemente.

Kao prvo, još nije sasvim jasno hoće li to uopće biti Zakon (odnosno, u početku prijedlog Zakona) ili možda neki drugi akt ili dokument - poput Odluke, Deklaracije ili Rezolucije.

Drugo, upozoren sam (još jednom) da ovdje nije riječ ni o kakvom političkom progonu nego o (privremenom) odstranjivanju iz javnog i političkog života RH onih ljudi koji su nekada radili za Udbu, KOS ili neke druge policijsko-doušničke izdanke nekadašnjega komunističkog poretka.

Najvažniji dio prijedloga (skice) Zakona odnosi se na egzaktno određivanje o kojim je to kategorijama ljudi riječ. Njih, po sadašnjim radnim nacrtima, ima ukupno devet.

U prvu kategoriju ulaze pripadnici nekadašnje tajne policije, kako one civilne (Udba) tako i vojne (KOS), kao i njihove tzv. "operativne veze" (tj. tajni suradnici).

Drugu kategoriju sačinjavaju nekadašnji pripadnici policije (javne sigurnosti) - ali ipak samo rukovodeći kadar. Pojam "rukovodeći kadar" u ovome prijedlogu zahvaća razinu do šefova bivših stanica javne sigurnosti.

Kategorija br. 3 odnosi se na "rukovodeći kadar Sekretarijata za pravosuđe, uključujući i sve rukovoditelje i načelnike i njihove zamjenike pravosudne policije".

Osobito je delikatna kategorija br. 4, koja se u skici Zakona vodi pod nazivom "svi pripadnici obavještajno-sigurnosnih organa bivše JNA, koji su prešli na našu stranu". O tome mi je rečeno:

- Imate ljude kao što su Antun Tus, Davor Domazet Lošo, Marko Lukić, oba Jastreba, Petar Stipetić... Pitanje je jesu li svi oni doista prešli na našu stranu, i zašto su prešli. Treba razjasniti njihovu ulogu. Domazet je, primjerice, završio ratnu školu JNA, i mi ne znamo njegovu ulogu. A mi smo te ljude prihvaćali jer je bio rat. Pitanje je bi li Lošo danas dobio certifikat. Svi su ti ljudi bili školovani na taj način da su njima glavni neprijatelji bili Zapad, Vatikan, Amerika, NATO, kapitalizam, Njemačka... I sad da nas ti isti ljudi vode u NATO i na Zapad - to je nemoguće. Glavni si bio u onome sistemu koji se oslanjao na SSSR i Istočni blok, a glavni bi htio biti i sada - pa to ipak nije u redu. Nema logike u tome da bivši komunisti nas danas uvode u EU, na Zapad i u NATO...

Poseban odvojak u toj, 4. kategoriji sačinjavaju pripadnici tzv. "ratne mreže" koja je, navodno, upostavljena još 1986., a koji su se, po tvrdnjama mojih sugovornika, od 1990. naovamo infiltrirali u sve pore hrvatskoga političkog i javnog života, pa čak i u Katoličku crkvu.

U kategoriju br. 5 ulaze svi dužnosnici (ali ne i obični članovi) nekadašnjega CK SKH, kao i sekretari i podsekretari koji su u CK-u radili kao profesionalni djelatnici. A, također, i općinski i međuopćinski komunistički funkcioneri, kao i svi predsjednici ozloglašenoga ONO i DSZ-a.

U 6. kategoriju ulaze javni tužitelji u SR Hrvatskoj.

Kategorija br. 7 - to su svi bivši suci, tj. suci u nekadašnjoj SRH. Jednako kao i šefovi zatvora u bivšem sistemu, kao i njihovi zamjenici - "koji su provodili torture nad zatvorenicima".

Osmom kategorijom obuhvaćeni su "svi zaposlenici saveznih institucija koji su prešli i rade u današnjim institucijama RH". Tražio sam da mi se ta kategorija malo pobliže pojasni pa mi je rečeno da se ona odnosi na onakav tip dužnosnika kakav je, primjerice, svojedobno bio Ante Marković.

A posljednja, 9. kategorija odnosi se, kako je napisano, na "sve čelnike javnih poduzeća i ustanova - posebno čelnike sveučilišta i fakulteta".

- Treba sagledati - rekao mi je moj sugovornik - tko se sve nalazi na čelu velikih poduzeća i tvrtki kao što su Podravka, Končar itd. Neke je od njih svojedobno birao i zapošljavao Komitet - pitanje je mogu li oni i dalje biti na tako važnim funkcijama.

Ovdje treba nešto reći i o samoj tehnologiji primjene Zakona o lustraciji (odnosno, odgovarajuće Deklaracije ili Rezolucije - ili kako se već, eventualno, bude zvao taj akt). Zakonom bi bila propisana tiskanica koju bi popunjavali sami lustranti a u kojoj bi oni izjavili, i to parafirali vlastitim potpisom, jesu li u svom životu obavljali neku dužnost u SRH (i koju konkretno), a koja je obuhvaćena jednom od devet maločas nabrojanih kategorija.

Vjerodostojnih takvih izjava provjeravalo bi posebno saborsko tijelo koje bi se moglo zvati Ured za povijesno sjećanje - po uzoru na Institut nacionalnog sjećanja (IPN, poljskom kraticom), kakav je uspostavljen u postkomunističkoj Poljskoj.

Inače, prema raspoloživim podacima, u Poljskoj je od donošenja Zakona o lustraciji 2006. do kraja 2013. zaprimljeno preko 300.000 izjava o lustraciji, od čega je oko 2500 ljudi priznalo suradnju s bivšim organima državne sigurnosti.

U pravilu, osobe koje bi se same prepoznale u Zakonu o lustraciji, odnosno u odgovarajućoj Deklaraciji, trebale bi, nakon popunjavanja rečene tiskanice, same napustiti funkciju na kojoj se nalaze. U protivnom, Ured za povijesno sjećanje imao bi ovlasti da, posredstvom općinskoga kaznenog suda, protiv njih pokrene kazneni postupak (a oni bi onda, naravno, imali pravo žalbe na tu odluku).

Sastavni dio Zakona o lustraciji trebao bi biti i Zakon o otvaranju trenutačno zatvorenih ili zablokiranih arhiva s građom iz nekadašnjega CK SKH, SRH (uključujući i Savjet za zaštitu ustavnog poretka SRH), pojedinih službi državne sigurnosti itd. Ova inicijativa u sebi objedinjuje dva kraka.

Prvi krak se odnosi na građu koja se nalazi u hrvatskim arhivima, ponajprije u Hrvatskom državnom arhivu.

Drugi se krak odnosi na građu koja je pohranjena u arhivima u Beogradu.

Prvu je građu moguće relativno lako riješiti - donošenjem odgovarajućeg zakona u RH. No za drugu je potrebno dobiti dopuštenje vlasti u Republici Srbiji, pri čemu Karamarkov HDZ računa i na svojevrsno "pritiskanje" Beograda, odnosno uvjetovanje hrvatske podrške ulasku Srbije u Europsku uniju predajom tih dokumenata. O tome mi je jedan moj beogradski sugovornik, vrlo ugledan novinar i bivši diplomat, rekao:

- Pitanje arhiva je dosta složeno i ozbiljno, to je i pitanje sukcesije. Međutim, to je dosta spor proces, pomiješan s pravnim tehnikama. Možda se i ubrza - ako Hrvatska time bude uvjetovala Srbiju na njezinu putu u EU. Koliko mogu procijeniti, to bi mogla biti opasna prepreka, više iz načelnih nego prektičnih razloga.

Inače, u Srbiji je relativno davne 2003. (nedugo nakon pada Slobodana Miloševića) bio usvojen Zakon o lustraciji, uz napomenu da je njegov točan naziv glasio Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, od poznatijih srbijanskih političara njega je osobito podržavao predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, no on se u stvarnom političkom i javnom životu nikada nije primjenjivao, tako da je 2012. naprosto zastario. Upućeniji analitičari tvrde da u Srbiji nikada nije ni postojala politička volja za provođenje tog Zakona, odnosno da je u toj zemlji pitanje ratnih zločina još uvijek tabu.

Jedan od mojih zagrebačkih sugovornika, koji odlično poznaje stanje u arhivima i u Zagrebu i u Beogradu, rekao mi je:

- U zagrebačkim se arhivima nalazi samo "sitniš". Najjači su igrači, koje bi Zakon o lustraciji trebao obuhvatiti, u beogradskim arhivima, i to ne toliko u arhivima Udbe koliko KOS-a. Udba je kamilica u odnosu na KOS, jer su se strateške stvari događale na KOS-ovoj, tj. vojnoj razini.

Tijekom rada na ovome tekstu porazgovarao sam i s Josipom Manolićem, bivšim vrlo istaknutim dužnosnikom HDZ-a i hrvatske države. On je, što se uostalom moglo i očekivati, krajnje skeptičan u pogledu samoga smisla Zakona o lustraciji, a tu je svoju skepsu argumentirao dvama razlozima.

- Ne vjerujem - rekao mi je Manolić - da će od svega toga išta biti, jer ako bi se takav Zakon donio, onda bi jedna od njegovih prvih žrtava trebao biti sam Tomislav Karamarko. A drugo, moje je mišljenje da je lustracija u Hrvatskoj već izvršena, i to još 1990. Mislim na tzv. izbornu lustraciju, kada se sam hrvatski narod opredijelio na kojoj je strani. Ja sam, zajedno s HDZ-om, na tim izborima osvojio 67 posto glasova - pa neka sada Karamarko pokuša osvojiti barem približno toliko.