Milorad Dodik (objavljeno u Jutarnjem listu)
5. X 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ja uzletjeli smo s heliodroma na banjalučkome brežuljku Paprikovac točno u 17 sati. Destinacije: Ljubinje i Trebinje - dva gradića u jugoistočnoj Hercegovini, gdje je te večeri (srijeda, 1. listopada) Dodik imao svoje predizborne mitinge. U helikopteru smo nas dvojica bili sami: pilot i kopilot naprijed, a Dodik i ja otraga. Kako je u kabini helikoptera bilo jako bučno, komunicirali smo pomoću mikrofona i slušalica.

Toliko sam dosad toga čuo o Miloradu Dodiku (a jednom s njim radio i intervju za Globus - u siječnju 2007.), a sada sam ga imao pokraj sebe, gotovo puni sat vremena, u sasvim neslužbenom, da ne kažem privatnom ambijentu. Doduše, tog smo popodneva, prije odlaska na put, on i ja već bili vrlo intenzivno razgovarali, i to dobrih 45-50 minuta, u njegovu uredu u zgradi Predsjedništva Republike Srpske. Ali to je bilo dosta službeno, gotovo u formi novinskoga intervja, slično kao i 2007. Ovo sada, međutim, u policijskom helikopteru RS, bilo je nešto sasvim drugo.

S crnim naočalama na glavi (iako je vani sunce već bilo gotovo zašlo), Dodik je izgledao vrlo borbeno, rekao bih - fajterski, ali i pomalo mistično. No prije svega je bio cool.

Upitao sam ga da li se boji. Odgovorio je niječno - da ga ničega nije strah. I pritom je, moram priznati, zvučao uvjerljivo. No svakog bi drugog na njegovu mjestu, pomišljao sam u sebi, moralo biti barem malo strah.

Informacije što sam ih dan-dva ranije dobio od najbližih Dodikovih suradnika i prijatelja djelovale su prilično alarmantno. A i sam Dodik mi ih je potvrdio, u našem razgovoru što smo ga toga popodneva vodili u njegovu predsjedničkom uredu. Zapad - tj. pojedine zapadne sile, ili možda bolje rečeno: pojedini zapadni obavještajci ili agenti - pripremaju mu stupicu, i on je sada nekako zgurnut ili sabijen uza zid. Nalazi se u sličnoj situaciji u kakvoj je bio i Slobodan Milošević, u Srbiji 2000. - iako se on sam, uglavnom, nikako ne bi mogao uspoređivati s Miloševićem. Osim što je, osobito u zadnje vrijeme, dosta ruski (u njegovu konkretnom slučaju: proputinovski) orijentiran.

- Opet se aktivirala - potvrdio mi je Dodik te crne glasine - ona "budimpeštanska kancelarija", koja je stvarala i obučavala DOS (Demokratsku opoziciju Srbije) u vrijeme Miloševića. U Bijeljini drže pod kontrolom tamošnju televiziju (BN), i financiraju je, a u Tuzli su, u tamošnjem hotelu, na njegovu 3. i 4. katu, sve donedavna imali svoje urede. To su različiti nevladini sektori - ali plaćeni od pojedinih stranih vlada. Oni su bili direktni organizatori i onih nemira i nereda u Sarajevu i Mostaru, u veljači o.g. A pokušali su te nerede proširiti i na Banja Luku - samo što im to mi nismo dopustili. Njihov je cilj da ovdje nastane kaos, da se kaže da je Dayton mrtav i da treba krenuti ispočetka. Oni žele destabilizirati ova ovdje društva, u BiH, pa da dođu na vlast eksperti, pod njihovom izravnom kontrolom.

Navodno je taj "međunarodni faktor" već osmislio i odgovarajući scenarij, koji bi se trebao realizirati tijekom izborne večeri, u nedjelju 12. listopada. Ako Dodikova opozicija koju on i financijski i na svaki drugi način podupire (riječ je o Savezu za promjene što ga predvode Mladen Bosić i Ognjen Tadić iz Srpske demokratske stranke te Mladen Ivanić iz Partije demokratskog progresa) bude poražena tijesnim rezultatom - riječ "tijesno" ovdje znači: s ne više od 5 posto razlike - Republikom Srpskom (odnosno Banja Lukom) će se proširiti glas da su izbori pokradeni i narod će izaći na ulice. I onda će pokušati zbaciti Dodika s vlasti - silom, kad već ne ide milom.

- Ali to se sigurno neće dogoditi - rekao mi je samouvjereno Dodik tijekom leta helikopterom - jer najnovije ankete, što su ih napravile najjače agencije iz Srbije i Republike Srpske, govore da ja u ovome trenutku imam 13 do 14 posto prednosti. Tako da ja sigurno pobjeđujem.

Inače, postoji čitav niz razloga zašto bi pojedine zapadne sile (ili neki njihovi politički predstavnici) voljele vidjeti Dodika na koljenima. Oni se mogu sažeti u dvije skupine. Prvo, Zapadu se nimalo ne sviđa način na koji Dodik vidi budućnost Bosne i Hercegovine - a on zapravo uopće više i ne krije da je ta država za njega čista i apsolutna prošlost. To jest, da treba, pošto-poto, ići na osamostaljivanje Republike Srpske, ali i hrvatskoga i bošnjačkoga tzv. entiteta, u obliku Herceg-Bosne (Hrvati) i Bosne (Bošnjaci). A drugo, meta ove velike zapadnjačke ofenzive jest i Milorad Dodik osobno - kao političar i državnik.

- Pod udarom je - objasnio mi je jedan Dodikov vrlo bliski suradnik - i sam MUP Republike Srpske. Jer, stranci smatraju da je policija Republike Srpske pod direktnim Dodikovim utjecajem, i da zato ne želi istraživati korupciju i kriminal u RS - s tim da su oni pritom uvjereni da je upravo on na čelu tog koruptivnog tima. Međutim, 11 je stranih obavještajnih službi dosad istraživalo Dodika, otkako je on došao na vlast, i nisu mu ništa našli. Ni jedan jedini papir s njegovim potpisom. Stalno se priča da je Dodik na vrhu te korupcijske hobotnice, ali to jednostavno nije dokazano.

U helikopteru sam upitao Dodika tko to - tj. koja zemlja - prednjači u toj međunarodnoj harangi (ili kako već da to nazovemo) protiv njega. Odgovorio mi je da je to Velika Britanija - čak više od samih Amerikanaca.

A kad sam ga upitao zašto, odgovorio mi je da je to zbog toga što su Englezi bliski saveznici Erdoganove Turske i njezinih aktualnih nastojanja oko povratka nekadašnje Otomanske imperije.

A onda me, još u prvom dijelu puta, Dodik poprilično iznenadio. Povjerio mi je da već (ipak!) ima razrađenu odstupnicu - za slučaj ako (i kada) izgubi. Vratit će se biznisu, kojim se bavio potkraj 1980-ih, uoči raspada Jugoslavije. A on - već tada - nije bio bilo kakav biznismen. Imao je veliku tvrtku s blizu 200 (179 ili tako nekako) zaposlenih, a proizvodio je namještaj, krevete i fotelje na rasklapanje - za male stanove, kakvih je tada u Jugi bilo najviše. Jedan od njegovih poslovnih partnera bilo je i jedno tadašnje poduzeće iz Zaboka, u Hrvatskom zagorju.

A politički gledano, Dodik je pripadao Reformistima tadašnjeg predsjednika jugoslavenske vlade Ante Markovića. A Markoviću je, prije nekoliko godina, bio i na sprovodu - na zagrebačkom Mirogoju.

- Ipak je bilo bolje u vrijeme Jugoslavije - pomalo jugonostalgičarski mi je istupio Dodik u helikopteru - svi su nakon njezina raspada loše prošli. Pogledajte Sloveniju: toliko je prednjačila u Jugi, a sada je u dužničkom ropstvu iz kojega nikada neće izaći. A to se isto može reći i za Hrvatsku.

Letjeli smo nekih 500-600 metara iznad tla i Dodik mi je svako malo pokazivao što je gdje ispod nas: ondje Jajce, ovdje Mrkonjić Grad, tamo Vrbas, ondje Pliva... Onda smo ušli u zračni prostor iznad teritorija Federacije BiH. Preletjeli smo Kupreško polje, približili se Tomislavgradu, a onda nadletjeli i Široki Brijeg. Bili smo već blizu Međugorja, iako se ono nije nalazilo na našoj ruti. A onda je Milorad Dodik napravio gestu, koja je obilježila ovo naše uzbudljivo putovanje.

Upitao je - mene, kao Hrvata i katolika - želim li posjetiti Međugorje, ovako iz zraka. Odgovorio sam potvrdno, na što je Dodik naredio pilotu neka skrene sa zacrtane trase i uputi se ravno prema Međugorju. Nismo najbolje stajali s vremenom, čak smo malo i kasnili (miting u Ljubinju je već trebao početi), ali Dodik mi je baš htio priuštiti to zadovoljstvo, da vidim najpopularnije katoličko svetište u BiH i iz ovako atraktivne, zračne perspektive.

Preletjeli smo točno iznad ona dva markantna, visoka tornja međugorske crkve. Pokraj crkve, na tribinama, bilo je jako puno ljudi - upravo je trebala početi popodnevna misa. Onda mi je kopilot rukom pokazao na križ na jednome od brežuljaka iznad Međugorja; tamo je, rekao mi je, neka djevojčica svojedobno ugledala Gospu.

Sve ovo nije bilo slučajno. I na ovakav, simboličan, način Dodik mi je htio poručiti da oni, Srbi (iz Republike Srpske) od nas, Hrvata, traže da im budemo saveznici. Čvrsti politički saveznici. U njihovoj strategiji, koncepciji i politici osamostaljenja Republike Srpske (ali i tzv. Herceg-Bosne, što se Hrvata tiče) iz BiH.

A ova je Dodikova gesta samo koju minutu kasnije bila pojačana jednim neočekivanim i gotovo šokantnim prizorom.

Zapravo se dogodilo da se Dodik malo preračunao. Kad smo iz Međugorja (tj. iz zračnog prostora iznad njega) naglo zaokrenuli, za čitavih 90 stupnjeva, prema Ljubinji, Dodik je najprije rekao, pokazujući na zemlju, polja i vinograde ispod nas, kako je ovo čisti hrvatski teritorij. To jest - kako Hrvati (ipak) imaju nešto svoje, u BiH. Kad tamo, to baš i nije bila čista hrvatska zemlja. Najprije se, ispod našeg helikoptera, ukazala jedna džamija, pa zatim još jedna, pa još jedna, pa još jedna, dvije, tri... Za samo minutu ili dvije smo u jednom jedinom "kadru", gledajući lijevo, ravno, i desno - kroz prozore helikoptera - mogli nabrojati točno 10 džamija. Dodik je, zbrajajući ih, bio frapiran. A najviše je bio frapiran činjenicom da te džamije i nisu pripadale nekim točno definiranim selima.

- Evo pogledajte - pokazivao mi je rukom, pomalo uzbuđeno, na ta brojna muslimanska svetišta ispod nas - dovoljno je da imate tri, četiri ili pet muslimanskih kuća, ovako usamljenih, izvan sela, i ti ljudi već grade svoju vlastitu džamiju. Gotovo za ne povjerovati.

Upitao sam ga tko financira gradnju svih tih džamija (onako iz zraka doimale su se prilično novima - barem većina njih). Kratko je odgovorio: Saudijska Arabija.

U Ljubinji (jednom krajnje zaostalom i turobnom mjestašcu na jugoistoku BiH), sletjeli smo na sam centar nogometnog igrališta. Dodika je dočekala hrpa djece, sa zastavom (skroz crvenom) i transparentima njegove stranke, SNSD-a. Dodik je prišao oduševljenim dječarcima, s njima malo popričao, a onda im i nešto dao. Kad smo sjeli u auto, kojim smo se odvezli do sportske dvorane u kojoj se održavao predizborni miting, upitao sam Dodika što im je, odnosno koliko im je dao. Odgovorio je: 100 eura.

U svom predizbornom govoru, u prepunoj (400 ljudi, sam je izbrojao da ih je bilo toliko) dvorani, Dodik je naglasio tri bitne teze.

Prvo, da BiH nema budućnosti, da njome nitko nije zadovoljan, pa ni sami stranci koju su je, ovakvu kakva jest, i stvorili. Prema tome, tu državu treba ukinuti.

Drugo, kao negativan primjer - ili kao upozorenje njima samima, Srbima iz Republike Srpske - Dodik je spomenuo negativno hrvatsko iskustvo s Herceg-Bosnom. Hrvati su tu svoju "državu" imali, no onda su napravili strahovitu grešku, time što su je se odrekli (mislio je na Washingtonski sporazum iz 1994.). No zato se njima, Srbima iz Republike Srpske, takva kobna greška sigurno neće dogoditi.

A treće, upozorio je na jačanje muslimanskog fundamentalizma u BiH.

Kad smo, nakon mitinga u Ljubinju, sjeli natrag u helikopter i produžili prema Trebinju, gdje se održavao drugi predizborni skup, u nazočnosti od oko 4000 ljudi, na kojemu je govorio i Emir Kusturica (u svojstvu Dodikova prijatelja), upitao sam predsjednika Republike Srpske smatra li doista da bi bosanskohercegovački Hrvati ponovno trebali formirati Herceg-Bosnu koju su imali sve do 1994. i potpisivanja Washingtonskog sporazuma, odgovorio je potvrdno: 

- Da, ja ne bih oklijevao da tu Herceg-Bosnu podržim. Mislim da je službena politika Republike Hrvatske svojedobno žrtvovala hrvatski nacionalni interes u BiH, prihvaćajući tu grešku zvanu Washingtonski sporazum. Ja imam pozitivan stav prema Herceg-Bosni i ne bi me smetalo da ona i danas postoji. Ali da doista bude republika i da doista ima sve prerogative države - jednako kao i Republika Srpska - jer je nama krivo uvaljeno da se to zove entitet, što je riječ koja sama po sebi ne znači ništa, odnosno koja ima sasvim drugačije značenje od države. Federacija BiH se kao entitet pokazala nefunkcionalnom i neodrživom, jednako kao i ovakva Bosna i Hercegovina. Jedina je na teritoriju BiH održiva Republika Srpska - ona bi već ovoga trenutka mogla početi sa svojim samostalnim životom. A druga održiva republika ili država bila bi Herceg-Bosna - ako bi se formirala. A Bošnjaci bi, opet, imali svoju Bosnu, kao svoju samostalnu republiku ili državu. Sve ostalo jest puki eksperiment koji se pokazao neuspješnim.

- Međutim, pitanje ponovnog uspostavljanja Herceg-Bosne moraju artikulirati sami hrvatski politički predstavnici. Mislim da je Hrvatska sada u nešto lagodnijoj situaciji jer više nije opterećena svojim ulaskom u EU i NATO, pa kao takva može bitno pomoći Hrvatima u BiH. I ja bih to, kažem, podržao. A to što Amerikanci govore da u BiH ne može postojati tzv. treći ili hrvatski entitet, to samo po sebi ne mora ništa značiti; tako su govorili i za Jugoslaviju, pa se Jugoslavija svejedno raspala. Herceg-Bosna itekako može biti realnost. Jer, ako Hrvati nju istinski žele, a ako nju onda podrži i Republika Srpska - onda su Bošnjaci, odnosno muslimani, u svemu tome dramatična manjina. Naravno, puno toga ovisi i o utjecaju globalne zajednice...

Milorad Dodik je ovim svojim riječima izrazio samu bit svojih aktualnih političkih nastojanja, u koja ulazi i nuđenje dogovora ili sporazuma s Hrvatima u BiH - s njegove i sa strane Republike Srpske - oko stvaranja tzv. labave konfederacije u BiH i budućeg, kad za to dođe vrijeme, osamostaljivanja i odcjepljenja kako srpske (RS) tako i hrvatske konfederalne jedinice ili države (tj. pretpostavljene Herceg-Bosne). Ideja o tom sporazumu utemeljena je na premisi da će njih dvoje udruženi i ujedinjeni (RS i Herceg-Bosna) to mnogo lakše moći učiniti nego svatko od njih sam za sebe - a u opreci spram Bošnjaka ili muslimana koji se zalažu za daljnju centralizaciju i unitarizaciju BiH.

U Republici Srpskoj trenutačno vlada golemi strah od Bošnjaka (muslimana) za koje se smatra da su u savezu s vodećim zapadnim svjetskim silama (ili s nekima od njih). Pretpostavlja se da su glavni ciljevi Zapada i Bošnjaka: prvo, ukinuti entitetsko pravo glasovanja u BiH; drugo, ukinuti postojeće Predsjedništvo BiH (koje se sastoji od tri člana: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog) pa da bude samo jedan predsjednik BiH i dva njegova potpredsjednika; i treće, formiranje Vlade BiH (koja zasad na razini države BiH ne postoji, postoji samo Vijeće ministara) u koju bi ušla i neka nova ministarstva s velikim budžetima (npr. Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo zdravstva) kojima bi vladajući Bošnjaci upravljali iz jednog mjesta, tj. iz Sarajeva. Time bi, smatraju vodeći političari u Republici Srpskoj, bio zacementiran kurs na daljnjoj centralizaciji i unitarizaciji BiH na kojemu osobito u zadnje vrijeme ustraju i Zapad i Bošnjaci.

A da se to ne bi dogodilo, Republici Srpskoj, odnosno Dodiku, potrebni su čvrsti politički saveznici u obliku Hrvata - koji bi Bošnjake u ovako zategnutoj situaciji doveli u rang manjine. Taj pretpostavljeni srpsko-hrvatski savez u BiH trebao bi, po mišljenju Dodika i njegovih suradnika, imati dva apekta. Jedan je kulturno-civilizacijski, a drugi čisto politički.

Kulturno-civilizacijski aspekt - to znači da su Srbi i Hrvati u BiH pripadnici jedne te iste, kršćanske civilizacije koja je sada u smrtnoj opasnosti od ekspanzije islamske, odnosno muslimanske civilizacije.

- Nemamo razloga da bježimo od činjenice - rekao mi je Dodik - da mi, Srbi i Hrvati, pripadamo jednoj, zajedničkoj civilizaciji. Iako neki govore da sukob civilizacija danas više ne postoji. Ali on je itekakva realnost...

Taj se, kulturno-civilizacijski aspekt može izraziti i ovom rečenicom: točno je da su Republika Srpska i Rusija (tj. Dodik i Putin) danas u svojevrsnome savezu, ali taj rusko-srpski savez na neki način anulira činjenica da su oba kršćanska naroda u BiH, dakle i Srbi i Hrvati, danas jako (i sve više kako vrijeme protječe) ugroženi od Bošnjaka, odnosno od muslimana.

U tom kontekstu, jedan od Dodikovih bliskih suradnika podsjetio me kako je sam papa Ivan Pavao II. (tj. Karol Wojtyla) svojedobno inzistirao na tome da Europska unija treba biti kršćanska - a to je osobito govorio kada je jedan od kandidata za ulazak u EU bila Turska. Time je papa - po mišljenju mog sugovornika - htio reći da muslimanima nije mjesto u Europskoj uniji.

U Republici Srpskoj općenito jako puno govore o jačanju vehabijskog pokreta na području BiH i pritom upozoravaju na činjenicu da je nakon zadnjih događaja na Bliskom istoku odavde, tj. iz Bosne i Hercegovine, regrutirano u Siriju i Irak više od 700 BiH-građana. Za ovdašnje se muslimane - ne sve, ali svakako one koji su na ovaj ili onaj način aktivni u vehabijskom pokretu - ovdje, u Republici Srpskoj, govori da su "krvoločni". A imaju, kažu, nekoliko centara ili baza: jedna je u Maoči kod Brčkog; druga u Bužimu, između Cazina i Bihaća (tamo je bio i njihov glavni vođa Nusret Imamović, koji je sada u bijegu) - dok je stvarni glavni centar vehabija, tvrde, u Beču.

Drugi je aspekt povezivanja Srba i Hrvata u BiH čisto političke naravi, a on se zasad odvija u nekoliko vidova, i to, uglavnom, preko svojevrsnoga političkog deala što su ga još prije nekoliko godina uspostavili šef SNSD-a Milorad Dodik (sa sjedištem u Banja Luci) i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović (za sjedištem u Mostaru).

Dodik mi je potvrdio da su on i Čović još (najvjerojatnije) 2007. (ili tu negdje) potpisali jedan vrlo važan politički sporazum koji ima historijsku važnost - jer je to prvi politički srpsko-hrvatski sporazum ikada napravljen u BiH u novije vrijeme, a sa svrhom da se Srbi i Hrvati zajednički obrane od unitarizacije i asimilacije u Bosni i Hercegovini. Pokušao sam doći do pismene forme tog sporazuma, tj. do njegova originala, ali u tome nisam uspio. Dodik je, kad smo nas dvojica razgovarali u zgradi Predsjedništva RS, naredio jednoj od tamošnjih službenica da mi ga pokaže, na papiru, no ona ga, za mog boravka tamo, nije uspjela pronaći.

A kad sam to isto telefonski zamolio tajnicu Dragana Čovića u Mostaru, rečeno mi je da zašto bi mi oni to davali na uvid kad mi to može pokazati sam Milorad Dodik, odnosno njegovi ljudi, u Banja Luci.

Taj je sporazum vrlo važan i zanimljiv i zbog toga što određuje neke vrlo konkretne i praktične detalje. Naprimjer, upravo je zahvaljujući njemu jedan od troje ministara u Vladi RS - ovdje, u Banja Luci - član Čovićeva HDZ-a BiH Davorin Čordaš. On je, dapače, u Vladi Republike Srpke ministar za izbjeglice. S druge strane, HDZ BiH po tom sporazumu ima obvezu da osigura jedno mjesto Dodikovu SNSD-u u Vladi Federacije BiH (što trenutačno nije u stanju budući da nije dio tamošnje vladajuće strukture).

Drugi vid političkog saveza na relaciji Dodik - Čović odnosi se na činjenicu da će nakon izbora u BiH koji će se održati 12. listopada - a pod pretpostavkom da sve prođe kako je planirano - novi članovi Predsjedništva BiH postati sam Dragan Čović i Dodikova desna ruka u SNSD-u, inače aktualna premijerka Republike Srpske Željka Cvijanović.

Tandem Čović-Cvijanović trebao bi u Predsjedništvu BiH biti snažna protuteža novom/starom bošnjačkom članu tog Predsjedništva Bakiru Izetbegoviću, a koja protuteža dosad nije bila moguća iz jednostavna razloga što (do)sadašnji hrvatski predstavnik u državnom Predsjedništvu BiH nije bio stvarni zastupnik hrvatskih interesa u BiH nego političar, Hrvat, kojega su zapravo izabrali Bošnjaci - Željko Komšić.

- Što se Dragana Čovića tiče - rekao mi je Dodik - bilo bi to prvi put da član Predsjedništva BiH bude pravi Hrvat, a ne Željko Komšić. I to bi bio povratak stvarnih hrvatskih interesa u tu iznimno važnu političku instituciju. Bude li tako, bit će to sasvim drugačija, relaksirajuća situacija, jer dosad su u tom Predsjedništvu bila dva bošnjačka i jedan srpski, a nijedan hrvatski predstavnik.

Milorad Dodik mi je, uza sve ostalo, nagovijestio i promjenu Ustava Bosne i Hercegovine. Odnosno, pokušaj da se do te promjene dođe. "Mi ćemo", otkrio mi je, "legitimno predložiti da u tom Ustavu jedno od rješenja bude mehanizam za mirni razlaz u Bosni i Hercegovini, jednako kao što je to bilo i u Jugoslaviji." Međutim, i za ostvarenje tog nauma Dodiku su potrebni Hrvati, tj. političko savezništvo s njima. Taj njegov naum, odnosno tu njegovu strategiju, jedan od njegovih vrlo bliskih suradnika objasnio mi je ovim riječima:

- Dodik želi labavu konfederaciju, a to znači da bi jednoga dana neke generacije imale pravo da raspišu referendum o samostalnosti i odcjepljenju Republike Srpske (s tim da se njezino pripojenje Srbiji, iako se u javnosti o tome dosta govori, ne predviđa; mi smatramo da bi nas Srbija u tom slučaju pregazila ili, u najmanju ruku, zanemarila). A kada bi i Hrvati pristali da se takav referendum može održati, tada bi Bošnjaci ostali u manjini. I stvar bi bila riješena. Ali hrvatska je podrška za takvo što moguća samo u slučaju da i sami Hrvati u BiH dobiju svoj, tzv. "treći entitet". Sve je to, dakle, jedno s drugim međusobno povezano...

Porazgovarao sam, naravno, i sa samim Hrvatima koji žive ovdje, u Banja Luci. Zanimljivo i možda pomalo neobično: nisam se uspio susresti s hrvatskim ministrima (njih troje) iz Vlade Republike Srpske. Davorin Čordaš iz Čovićeva HDZ-a BiH bio je stalno izvan Banja Luke pa mi je na kraju preostala samo ta (meni, moram priznati, ne odviše simpatična) mogućnost da komuniciramo isključivo preko službenog (nepersonaliziranog) maila ovdašnjega Ministarstva za izbjeglice; jedna druga hrvatska ministarka, Nada Tešanović, tražila je da joj uoči razgovora u pismenom obliku dostavim pitanja itd. Sve je to bilo previše komplicirano. Ali oni koji su me otprve primili, bez ikakvih otezanja i uvjetovanja - to su bili visoki dužnosnici ovdašnje katoličke zajednice, tj. Banjolučke biskupije, sa sjedištem u najstrožem središtu Banja Luke, u nekadašnjoj Titovoj ulici, a danas Ulici kralja Petra I. Karađorđevića.

Kako je biskup Franjo Komarica bio odsutan, primio me direktor Caritasa Banjolučke biskupije mons. dr. Miljenko Aničić.

U jednoipolsatnom razgovoru što smo ga vodili u njegovu uredu, Aničić mi je izložio krajnje sumornu sliku o položaju Hrvata u Republici Srpskoj.

- U Federaciji BiH - rekao mi je - Hrvati jesu zapostavljen i obespravljen faktor, to je istina, ali kako god bilo, to je glas koji se čuje. Međutim, ovdje, u Republici Srpskoj, ne možete čuti ni glasa, kad je riječ o Hrvatima. Točnije rečeno: možete čuti glas biskupa, možda i nekog svećenika, i to je to. A na razini političara nećete čuti ništa, osim kada su izbori.

Statistički podaci o broju i zastupljenosti Hrvata u Republici Srpskoj, a posebice u Banjolučkoj regiji - što mi ih je izložio mons. Aničić - krajnje su poražavajući. Bit će dovoljno da spomenem samo neke brojke, odnosno statističke činjenice.

Prije rata (tj. prije 1991.) u Republici Srpskoj je živjelo oko 220 tisuća Hrvata. Sada ih ima između 11 i 12 tisuća, što je samo 1 posto od ukupnog broja stanovnika RS.

Kada je pak o samoj Banjolučkog regiji riječ, tu je zastupljenost hrvatskog stanovništva još manja i iznosi tek malo više od 0,5 posto.

U gradu Banja Luci živi oko 250 tisuća stanovnika, a od toga je samo 1000 do 1400 Hrvata. A i ti banjolučki Hrvati - kaže Aničić - "to su većinom starije osobe i sirotinja, s mirovinama od 100 i 150 eura, a samo u onim iznimnim slučajevima 200 eura". A 50 posto od radno sposobnih Hrvata u Banja Luci su nezaposleni.

Što se povratnika tiče, u Banjolučku regiju ih se nakon rata vratilo tek malo više od 3 posto od ukupnog broja protjeranih (s tim da su me moji srpski izvori iz Banja Luke upozorili da je većina Hrvata odavde protjerana tek 1995., kad je RH zaposjela dotad okupiranu Republiku Srpsku Krajinu). U apsolutnim brojkama iskazano, vratilo ih se između 2000 i 2400; a trebalo bi ih se vratiti oko 70 tisuća, pa da broj povratnika bude maksimalan, tj. stopostotan. "U cijelu Banjolučku regiju", naglasio je Aničić, "vratilo se manje Hrvata nego što se vratilo Srba u grad Drvar."

A tu su i krajnje nepovoljni demografski trendovi, o čemu mi je nešto više rekao župnik u jedinoj banjolučkoj katoličkoj gradskoj župi - onoj Pohoda Bl. Djevice Marije, sa sjedištem u Srpskoj ulici (nekada Ulici fra Grge Martića), vlč. Vladislav Žarko Ošap.

- Ove godine - kaže vlč. Ošap - imali smo 41 sprovod, do kraja rujna, tako da je za očekivati da ćemo do kraja godine imati najmanje 60 sprovoda. U istom razdoblju, imali smo samo 5 krštenih - od čega smo krstili samo jedno novorođenče. Lani smo pak imali 10 krštenja (od toga samo dvoje novorođenčadi), a 40 sprovoda.

Mons. Aničić napomenuo mi je da niti on niti bilo tko drugi od njegovih kolega iz Banjolučke biskupije ne može reći ništa loše o Miloradu Dodiku, tj. da se nikako ne bi moglo reći da je on protiv Hrvata, ali im neke stvari - kada je o položaju Hrvata u Banja Luci i Republici Srpskoj riječ - svejedno nisu sasvim jasne.

Uz ostalo, malo im je čudan način na koji se izabiru, odnosno postavljaju, hrvatski ministri u Vladi RS. Po Aničiću, oni na te svoje ministarske funkcije ne dolaze putem izbora i izbornog mehanizma - "nego su to dogovori iza leđa, tj. na kraju bude onako kako se Dodik dogovori s Čovićem". Zato neki te hrvatske dužnosnike u RS pomalo posprdno nazivaju - "Dodikovim Hrvatima". Tko zna, možda je i to razlog zašto su me oni nekako izbjegavali, za mog boravka u Banja Luci.

Stanovita rezerviranost u Banjolučkoj biskupiji vlada i kada je riječ o tzv. trećem ili hrvatskom entitetu u BiH. Stekao sam dojam da je do tog "entiteta" (ili kako ćemo to već nazvati) puno više stalo samome Miloradu Dodiku nego vodećim ljudima u Banjolučkoj biskupiji.

- Ja mislim - rekao mi je mons. Aničić - da bi zapadna Hercegovina i Srednja Bosna željele entitet, međutim ostaje pitanje što je s Hrvatima u drugim dijelovima BiH. Primjerice, s Hrvatima iz Posavine. Dodik ne želi ni čuti da bi nama nešto ustupio, kada je riječ o Posavini. Ovdje, u RS, etničko je čišćenje zacementirano.

Ono u čemu se Aničić i Dodik (a zasigurno i Dragan Čović) slažu - to je izrazito kritički stav prema bivšim hrvatskim političkim dužnosnicima (ponajprije Račanu i Mesiću) koji su, kada su bili na vlasti, zanemarili pitanje položaja Hrvata u BiH i pritom zamrznuli Sporazum o posebnim odnosima između RH i Federacije BiH - uz obrazloženje da se RH više nema što miješati u unutarnja pitanja BiH budući da je riječ o drugoj državi. A hrvatsku Katoličku crkvu u Republici Srpskoj također brine i jačanje muslimanskog fundamentalizma u BiH.

- Jak islamski utjecaj i radikalizacija - rekao mi je mons. Aničić - sve se više s elitnih slojeva šire na pučko stanovništvo. A tu je i pojačano miješanje Turske i Erdogana u poslove i politiku na Balkanu. To ovdje pobuđuje zlu krv i strahove. I tu mi i Srbi uistinu imamo zajedničkog neprijatelja. Muslimani su se ovdje, u BiH, jako promijenili, to nisu oni muslimani od prije rata...

Mons. Miljenko Aničić imao je tri konkretne primjedbe na račun predsjednika RS Milorada Dodika i čak me na neki način zamolio da mu ih prenesem.

Prva je primjedba glasila: zašto se Dodik već dvije godine ne želi sastati s biskupom Komaricom - a prije su se znali relativno češće sastajaati (osobito kad je Dodik bio premijer RS)?

Druga se primjedba odnosila na tzv. "banjolučkog Komšića", tj. jednoga od dva potpredsjednika Republike Srpske, Emila Vlajkija, koji je samo na papiru Hrvat - a zapravo s ovdašnjim Hrvatima nema nikakve veze niti su ga sami Hrvati izabrali na tu visoku funkciju (na nju su ga, kao formalnog predstavnika Hrvata u RS, izabrali Srbi). On je ovdje čisti ekvivalent onoj kontradiktornoj poziciji koju ima Željko Komšić u Predsjedništvu BiH.

A treće se pitanje ticalo vrlo uglednoga Katoličkog školskog centra "Bl. Ivan Merz" u Banja Luci, koji je prisiljen da se sam financira, da sam traži sponzore i donatore - a u kojemu čak 70 posto učenika otpada na pravoslavne Srbe (dok je katoličkih Hrvata u strukturi njegovih učenika samo 20 posto). U toj je gimnaziji, za koju vlada vrlo veliki pritisak đaka i njihovih roditelja višeg socijalnog statusa, zaposleno oko 25-30 nastavnika, broj učenika veći je od 200 - a plaće kasne i po nekoliko mjeseci.

Ta sam tri pitanja postavio Miloradu Dodiku tijekom našeg leta helikopterom iz Banja Luke u Ljubinje i Trebinje. Odgovorio mi je, sljedećim redom.

Prvo, obećao mi je da će se s biskupom Komaricom sastati odmah nakon izbora. Onako implicitno, on ima nekih prigovora na njegov račun, ali mi o tome nije htio otvoreno govoriti. Koliko sam shvatio, smeta ga što biskup Komarica jedno izjavljuje ovdje, u Banja Luci, a nešto savim drugo negdje drugdje, npr. u Zagrebu (iako tu njegovu situaciju razumije i ne ljuti se zbog toga).

Drugo, vezano za "banjolučkog Komšića" Vlajkija - to, kaže Dodik, jest svojevrstan paradoks, ali takav je izborni sistem u BiH, i takav će biti sve dok ga se ne bude mijenjalo.

A treće, u vezi s banjolučkim Katoličkim školskim centrom - ne mogu ga, u Republici Srpskoj, nikako staviti u proračun jer bi im se onda s istim takvim zahtjevima javljale i pojedine pravoslavne škole - kojih ovdje ima podosta.

U Republici Srpskoj, ali i puno šire, sve se više govori o jačanju ruskog utjecaja na ovome području, što je dodatno osnaženo i nedavnim posjetom Milorada Dodika Putinu u Moskvi. Smatra se da su Rusi za Republiku Srpsku zainteresirani iz geostrateških, ali, isto tako, i ekonomskih razloga.

Rusi u Republici Srpskoj imaju u svom vlasništvu dvije ogromne rafinerije nafte i motornih ulja (one u Brodu i Modriči), imaju svoju državnu banku, SBERbank, a isto su tako puno investirali i u istraživanje rezervi nafte u Posavini i Semberiji.

Doznajem da su ta tajna ruska istraživanja otkrila u RS najmanje 2,5 milijuna tona nafte (možda i više) u nalazištima, što su, koliko god to paradaksalno zvučalo, puno veće rezerve od onih kojima raspolaže Republika Hrvatska.

U planu je, isto tako doznajem, da će, preko rafinerije u Brodu koja je u ruskom vlasništvu, ruska kompanija Zarubežnjeft u dogledno vrijeme kupiti petrokemijsku industriju Dioki smještenu u okolici Rijeke, s tim da bi se proizvodi iz Diokija nakon te transakcije plasirali najvećim dijelom na golemo rusko tržište.