Hrvatska desnica
12. XII 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

    Posljednjih smo tjedana svjedoci nekih sasvim novih događanja na hrvatskoj javnoj, društvenoj i političkoj sceni, ponajprije na onome njezinu kraku koji običnom nazivamo "hrvatskom desnicom". Iako - već tu nastaje jedan malo veći problem u ozbiljnijem pristupu tom fenomenu. Neki (ako već ne mnogi) od protagonista toga gibanja ne žele da ih se naziva desničarima. Jer, kako kažu, taj pojam podrazumijeva neke "malo previše" negativne konotacije (ustaštvo, politički ekstremizam itd.) s kojima oni ne bi htjeli imati ništa zajedničko.

   Ali da taj fenomen postoji, da on traje i da je, dapače, u kontinuiranoj ekspanziji - to se ne može zanijekati. To je već i slijepcima sasvim jasno. Ali nitko se s tim fenomenom još ne želi uhvatiti ukoštac.

   Primjerice, promocije knjiga pojedinih hrvatskih "desničara" (sa ili bez navodnika) - bilo da je riječ o novinarima, kolumnistima, književnicima ili političarima - sve više postaju prvorazredni društveni događaji na kojima se znade okupiti i po nekoliko stotina ljudi. To se ranije nije događalo, barem ne u ovolikom broju. Ili ako se i jest događalo - to je još bilo tamo negdje oko 1989. i 1990., u onim prevratničkim vremenima uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.

   Eklatantan primjer su promocije najnovijih knjiga Zdravka Tomca ("Crveni predsjednik") i Tihomira Dujmovića ("Hrvatska u raljama djece komunizma"), održane u dvorani Vijenac (i susjednim dvoranama) na zagrebačkom Kaptolu. I jedna i druga uspjele su privući oko tisuću ljudi, među kojima je bio i velik broj vrlo poznatih i uglednih javnih ličnosti - pripadnika zagrebačke i hrvatske društvene, političke, kulturne, intelektualne i svake druge elite. Dujmović mi je rekao da mu je jedan od nazočnih na tom događanju, redatelj i bivši HDZ-ov političar Antun Vrdoljak, ispričao da je u gužvi koja je tom prigodom nastala najmanje 200 ljudi ostalo bez stolice, a među njima su bili, pored ostalih, i Ćiro Blažević, Miroslav Škoro i Željka Markić.

   Slična se atmosfera stvara i oko najrecentnijih knjiga nekih drugih autora koji pripadaju tom - "politički desnom" ili kakvom već - krugu, poput akademika Ivana Aralice ("Smrad trulih lešina"), bivšega HDZ-ova čelnika Andrije Hebranga ("Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na RH"), novinara Vjekoslava Krsnika ("Ivo Josipović - kronologija izdaje") itd.

   S druge strane, događa se i jedan drugi fenomen - u sferi "gole" ili "čiste" politike - a to je stvaranje tzv. Velike koalicije (zasad nema drugačiji naziv), grupacije od nekoliko političkih stranaka koje se okupljaju - ili su se već okupile - oko HDZ-a, predvođenog Tomislavom Karamarkom. Ne računajući sam HDZ, njih ima devet, a to su: HSLS, HSS, Hrast, HSP Ante Starčević (koji se nedavno raspao), Blok Umirovljenici Zajedno, Hrvatska demokršćanska stranka, Zagorska demokratska stranka i - što će uskoro tek biti objelodanjeno - novoosnovana stranka Anta Đapića, Demokratski savez nacionalne obnove (DESNO).

   Predsjednik HDZ-a Karamarko rekao mi je da svi ti koalicijski partneri HDZ-a u svojoj ukupnoj snazi (riječ je ipak o malim strankama) nisu "teži" od 6 posto hrvatskoga biračkoga tijela, ali da će zajedno s njima HDZ na parlamentarnim izborima iduće godine gotovo sigurno osvojiti dvije trećine glasova. (I pritom mi je, moram reći, djelovao vrlo samouvjereno.)

   Naravno, to političko okupljanje oko HDZ-a, koje je u tijeku, samo po sebi podgrijava ono staro i nikada dokraja apsolvirano pitanje koje je bilo na dnevnom redu još 2000. i 2001., u vrijeme tzv. Račanove koalicije (a sa Stipom Mesićem kao predsjednikom RH), a ono glasi: može li se cjelokupna hrvatska desnica ujediniti u jedan savez ili koaliciju, ili čak u jednu stranku, koja bi kao takva, složna i ujedinjena, bez nekih većih problema mogla osvojiti vlast u državi? Tada to nije išlo, iako su bili učinjeni golemi napori u tom smjeru. Jedan od lidera (tadašnje) hrvatske desnice trebao je postati i general Ante Gotovina, ali znamo kako je to završilo.

   Ako svemu ovome (tj. cijelome ovom movingu) pribrojimo i veliki prosvjed branitelja u Savskoj (koji još uvijek traje, iako s nešto manjim intenzitetom nego ranije), zatim cijelu onu gužvu u Vukovaru na Dan sjećanja 18. studenoga o.g. kao i još neke događaje ili trendove - slika postaje, više-manje, kompletna i neumitno povlači za sobom pitanje: što se to zapravo događa u Hrvatskoj?

   Jedan moj znanac rekao mi je da je na djelu "nova baršunasta revolucija" ili "novo Hrvatsko proljeće" koje će, kako kaže, još više uzeti maha iduće, 2015. godine.

   Jedan drugi promatrač aktualnih političkih zbivanja u nas tvrdi da bi najprimjereniji naziv za sva ova događanja bio "Domoljubna koalicija"; a tako bi on nazvao i Veliku koaliciju oko HDZ-a, kada bi se njega pitalo.

   Sa svoje strane, Tomislav Karamarko predlaže naziv "Hrvatsko narodnjaštvo" - tako mi je barem on sam kazao u razgovoru što smo ga ovih dana vodili u Zagrebu. Kao jedan od argumenata za takvo ime naveo je činjenicu da je HDZ unutar Europske unije član grupacije European People's Party (EPP), što je, u biti, naziv za europske demokršćane.

   U neku ruku, možda bismo ovdje mogli govoriti i o pokretu, iako on - ako se uopće radi o pokretu - još nije ušao u onu višu ili razvijeniju fazu "kristalizacije", a pitanje je hoće li se to ikada i dogoditi.

   Učinilo mi se da bi bilo vrlo korisno upitati neke od samih aktera svih ovih događanja i gibanja - što oni o tome misle i gdje oni vide uzroke svemu tome. Dobio sam nekoliko vrlo zanimljivih odgovora.

   Dr. Andrija Hebrang misli da je ovo sasvim prirodna i logična reakcija na - kako on to procjenjuje - medijsku cenzuru ili medijsku blokadu koju je u zadnje tri godine zavela lijeva Kukuriku-koalicija, koja je na vlasti. On tvrdi da je u velikoj većini hrvatskih medija na djelu dosad nezapamćena (naravno, računajući od demokratskih promjena 1990.) medijska cenzura ili medijska blokada - i da se u takvim uvjetima jednostavno morao dogoditi, odnosno pronaći nekakav "ispušni ventil", u vidu tako masovno posjećenih promocija knjigâ onih autora koji u tim, kontroliranim medijima više nemaju slobodan pristup. Odnosno, onih koji su "zabranjeni" ili, u najmanju ruku, potisnuti na margine, slično kao što su to bili i prije 1990. Stjecajem okolnosti - ili možda bolje rečeno: po inherentnoj, unutarnjoj logici cijele ove priče - radi se, uglavnom, o "politički desnim" autorima. Odnosno o piscima i imtelektualcima čiji je svjetonazor ili političko opredjeljenje suprotno od "lijevog".

   Vrlo zanimljivo objašnjenje dao mi je predsjednik relativno nove političke stranke Hrast Ladislav Ilčić, koji je nedavno prelomio (prouzrokovavši time rascjep u svojoj stranci, ali koji, kako kaže, neće uroditi većim posljedicama) i odlučio se na koaliciju s HDZ-om. On mi je rekao:

   - Razlog ovome promotivno-književom boomu jest ovakva radikalna SDP-ova Vlada. Oni su se nadali da će svojim utjecajem u medijima i političkom čizmom moći ljudima nametati svoju ideologiju. I sve ovo što se sada događa zapravo je proces oslobađanja društva od jednoga takvog zaostalog ideologijskog pristupa.

   Na moje pitanje neće li se time - ako ovo gibanje i ovaj "pokret" i uspije - jedna ideologija ponovno zamijeniti onom drugom, pa ćemo od jednog ekstrema tko zna po koji put otići u onaj drugi, po već poznatom i toliko oprobanom "principu klatna" (koji ništa bitno ne mijenja nabolje), Ilčić mi je odgovorio:

   - Ne, ovdje nije riječ o razlici u svjetonazoru nego o činjenici da smo mi spremni prihvatiti različite svjetonazore u Hrvatskoj. Ako mi uđemo u vlast, ja ću sasvim jasno reći da sva hrvatska djeca ne moraju ići na onakav zdravstveni odgoj kakav zagovara udruga GROZD. Ja ću se i tada zalagati za to da postoje dva različita programa i da roditelji različitog svjetonazora mogu birati između jednog i drugog. Ovi koji su sada na vlasti smatraju da je samo njihova ideologija jedina ispravna, a mi mislimo da u Hrvatskoj mogu zajedno živjeti različiti svjetonazori. To je suštinska razlika između naše moderne demokratske političke ideje i zastarjele socijalističke ideje jednoumlja koju zastupaju SDP, HNS i predsjednik Josipović.

   U nedjelju navečer (7. prosinca) sastao sam se s Tihomirom Dujmovićem, koji se upravo bio vratio iz Dalmacije, gdje je (sasvim konkretno: u Solinu i Trilju kraj Sinja) promovirao svoju novu knjigu. Glavni mu je promotor, sasvim sigurno ne slučajno, bio - dr. Andrija Hebrang. To je solidarnost - jedan drugoga potpomaže. Ispričao mi je, u pola sata, cjelokupnu svoju novinarsku karijeru, koja bi, maksimalno pojednostavljeno, mogla stati u jednu rečenicu: dosad mu je, kao novinaru, triput bilo zabranjivano ili onemogućavano da piše (2001. u Slobodnoj Dalmaciji, 2008. u Večernjem listu i 2012. ponovno u Večernjaku), a to se uvijek događalo onda kada bi, u svom prepoznatljivom stilu, uzeo na nišan u datom trenutku najmoćnijeg hrvatskog političara (i to kronološkim redom: Ivicu Račana, Stipu Mesića, Ivu Sanadera i Ivu Josipovića).

   Rezultat svega toga je, kaže, ovo što upravo ovih dana doživljava na javnim predstavljanjima svoje najnovije knjige, na kojima puni dvorane ili crkve u Splitu, Dubrovniku, Osijeku, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Varaždinu, Sisku i drugim hrvatskim gradovima. On to objašnjava ovim riječima:

   - Ovo je čisti revolt. Narod je rekao - i meni i mojim kolegama koji dijelimo sličnu sudbinu: "Shvaćamo o čemu govorite, u pravu ste!" Jednostavno je to izašlo van. U Hrvatskoj desničari imaju status kao Crnci u Americi, i netko je već jednom morao reći da je tome dosta. Po mom mišljenju, 2014. je važna kao što je bila i 1990. Odabir Josipović - Kolinda, na predsjedničkim izborima, vrlo je sličan odabiru Tito - Tuđman. Ovi su izbori referendumsko pitanje desnog političkog centra i desnice. Ako pobijedi Josipović - to će eutanazirati parlamentarnu pobjedu HDZ-a iduće godine. To jest, morat će doći do kohabitacije. A to će onda zaustaviti reforme...

   Svim ovim objašnjenjima aktualnih gibanja, u kojima neki prepoznaju i obrise revolucije (doduše, ipak samo baršunaste), dodao bih još jedno - izrekao mi ga je jedan politički analitičar koji je blizak HDZ-u. On tvrdi ovako:

   - Ljudi su osjetili da je država u opasnosti. To jest, da su ovi koji su na vlasti doveli državu u veliku opasnost. U takvim je uvjetima neka vrsta pobune neminovna.

   Ovdje bi sada valjalo raščlaniti - odnosno odvojiti - dva relativno zasebna područja na kojima se odvijaju ti pomaci. Ili te promjene. Jedan je kulturološko-politički, i to su upravo ove spektakularne političko-literarne promocije o kojima sam govorio. Drugi je, opet, čisto politički, a on - kada malo bolje sagledamo stvari - povlači za sobom dva pitanja koja se međusobno nadopunjuju.

   Prvo je pitanje: je li ujedinjavanje hrvatske desnice - tj. stvaranje "domoljubne koalicije" iliti "novoga hrvatskog narodnjaštva" - doista moguće?

   A drugo je, ništa manje aktualno pitanje: je li takvo što uopće potrebno?

   I već se ovdje, u samom startu, nameću dvije vrste ili dva modela odgovora. Jedan odgovor nudi HDZ i stranke koje su s njim u koaliciji. Drugi pak odgovor nudi Savez za Hrvatsku - koalicija (također desnih ili desnocentrističkih) stranaka koje su se početkom ove godine okupile oko osječko-baranjskoga HDSSB-a, a kojom, iako je već nekoliko godina u zatvoru, upravlja nekada najmoćniji slavonski HDZ-ovac Branimir Glavaš. Doduše, ne više sam jer je taj Savez odnedavna iznjedrio i svog novog lidera (vidjet ćemo je li pravi ili ipak samo "nesuđeni") - aktualnoga predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića.

   Moj sugovornik iz redova HDSSB-a koji me zamolio da ga ne imenujem rekao mi je da bi za Hrvatsku bilo politički štetno, a možda i pogubno, ako bi HDZ još jednom preuzeo stvari u svoje ruke te da je, demokracije radi, prijeko potrebno da i hrvatska desnica, sama za sebe, ima dva relativno (ili sasvim) zasebna središta. Ovako mi je to obrazložio:

   - Smisao je Saveza za Hrvatsku u tome da bude kontrapunkt HDZ-u - kako se u Hrvatskoj opet ne bi dogodila ista ona priča, samo s drugim akterima (ovo je bila sasvim jasna aluzija na Ivu Sanadera - op. aut.). Politički balans je potreban, nije dobro da na desnici bude jednoumlje. Stoga HDZ-u ne treba dati apsolutnu vlast u ruke. Uostalom, HDZ još nije ponudio svoj ekonomski program i platformu za izlazak iz krize; vidimo to i po tome što je gospodarski resor dodijelio HSLS-u.

   Doduše, isti taj moj sugovornik priznao mi je da 90 posto običnih ljudi u narodu, na tzv. desnome političkom spektru, želi međusobno zbližavanje desnih i desnocentrističkih stranaka te da svako malo postavlja pitanje: "A što se napokon ne udružite?"

   Sasvim drugačiji tip odgovora dao mi je predsjednik Hrasta Ladislav Ilčić koji se, kao što sam već istaknuo, odlučio za koaliciju s HDZ-om. On ovako rezonira:

   - Bez obzira na različite procjene osobnosti Tomislava Karamarka, ostaje činjenica da je on predsjednik HDZ-a koji je dosad stvorio najširu predizbornu koaliciju - i da je tako interese Hrvatske stavio iznad interesa HDZ-a. Ona bahatost koja je dosad karakterizirala HDZ nekako se smanjila, to je stavljeno na stranu. Izvan naše koalicije, u kojoj je i Hrast, ostale su marginalne stranke koje na parlamentarnim izborima neće dobiti više od nekoliko postotaka glasova. To mislim i za Savez za Hrvatsku. On će na parlamentarnim izborima prijeći prag u najviše tri izborne jedinice. Vjerojatno samo u Slavoniji. Dobro znam što govorim, tri sam mjeseca bio s tim strankama...

   Osobno mi se čini, i to čak mogu i potpisati, da će - s obzirom na ovakav raspored na hrvatskoj političkoj šah-ploči kao i na ovakav razvoj događaja - od iznimne važnosti biti kakve će poteze, idućih tjedana i mjeseci, vući predsjednik HDZ-a Karamarko. Zato sam se s njim i sastao i porazgovarao - da vidim, odnosno provjerim, kako on na sve to gleda i kakve sve poteze ima u pričuvi, tj. u neposrednom planu. Moram priznati da je bio vrlo konkretan, puno konkretniji nego što sam se nadao.

   Prije svega, Karamarko se ne slaže s mišljenjem Tihomira Dujmovića da su predsjednički izbori, koji će se održati potkraj prosinca, toliko važni i presudni. Čak i ako Josipović na njima pobijedi - smatra Karamarko - HDZ-ova će (kako on očekuje: uvjerljiva) pobjeda na parlamentarnim izborima 2015. njegovu (možebitnu) pobjedu bitno neutralizirati.

   - Kolinda, tj. njezina pobjeda - rekao mi je Karamarko - nama mijenja ambijent, to je neosporno, ali Kolinda ipak nije preznačajna, to nije tako "fatalna priča", kao što se govori.

   Karamarko mi je ovime htio poručiti da je HDZ psihološki pripravan i na eventualan Kolindin poraz (iako, kako je naglasio, svi u HDZ-u čvrsto vjeruju u njezinu pobjedu), te da to ni na koji način neće omesti HDZ u njegovim pripremama za predstojeće parlamentarne izbore.

   Da bi mi ilustrirao, odnosno potkrijepio, tu svoju i HDZ-ovu odlučnost i samouvjerenost, Karamarko mi je otkrio nekoliko najznačajnijih mjera i poteza što će ih on osobno, zajedno s vodstvom stranke, povući u idućih godinu dana (neke prije a neke, podrazumijeva se, neposredno nakon parlamentarnih izbora i svog, tj. HDZ-ova, pretpostavljenog dolaska na vlast). Izdvojio bih njih četiri.

   Prvo, 1. lipnja 2015. HDZ će u svojim stranačkim redovima napraviti simulaciju svog osvajanja vlasti - pa će, uz ostalo, napraviti "hodogram što radimo po ministarstvima i koje sve zakone mijenjamo".

   Drugo, kad (i, naravno, ako) dođe na vlast, HDZ će se upustiti u rekonstrukciju institucije predsjednika RH. Po novome, tj. po Karamarakovome, ići će se na kancelarski sustav, a predsjednik Republike će se ubuduće birati u parlamentu, a ne neposredno.

   - Kolindi ćemo, bude li izabrana za predsjednicu, dati da odradi svoje, a dalje će se ići po novom sustavu. Sve vitalne izvršne funkcije moraju se nalaziti u Vladi, uključujući i imenovanje veleposlanika.

   Treća je mjera stavljanje dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, u Ustav RH. Karamarko mi je to ovako obrazložio:

   - Ja svakako hoću staviti dr. Tuđmana u Ustav. Nije Tuđman baština HDZ-a, on je baština hrvatske povijesti - i zato ga i želim staviti iznad stranačkih funkcija. Ne možemo Tuđmana izjednačavati s ostalim stranačkim prvacima, poput Račana ili Budiše...

   I četvrto - ovo je jedan od onih poteza koji će, po prirodi stvari, uslijediti prije izbora - HDZ će, najvjerojatnije oko 1. ožujka 2015., javno predstaviti prve konture svog programa. Karamarko smatra da nema potrebe da to čini ranije, a to, kaže, nije ni moguće - budući da "treba posložiti sve kockice, odnosno mozaik mora biti logičan". To ujedno znači da HDZ neće obznaniti svoju "Vladu u sjeni" - ili kako da to nazovemo - sve dok ne bude čvrsto definiran i objelodanjen njegov izborni program. Neki će možda time biti razočarani, ali Karamarko je tako odlučio, i tako će vjerojatno i biti.

   Jedna od razočaranih bit će - a tko zna, možda i neće - dojučerašnja liderica HSP-a Ante Starčević i aktualna zastupnica u Europskom parlamentu Ruža Tomašić. Sastao sam se s njom, proteklog vikenda, u centru Zagreba, da vidim kako i ona diše. Priopćila mi je neke vrlo zanimljive stvari.

   A uopće nije nevažno kako će se Ruža Tomašić idućih mjeseci postaviti i kojem će se taboru definitivno prikloniti - sada, kad se HSP AS raspao a ona već krenula u osnivanje nove, Hrvatske konzervativne stranke (čiji će se osnivački sabor, kako mi je najavila, održati u ožujku 2015.). Ako ta njezina nova partija uđe u HDZ-ovu tzv. Veliku koalicija (čime bi taj savez narastao na okruglih 10 stranaka), to bi bila velika stvar za Karamarka i njegove planove; naprotiv, opredijeli li se drugačije, HDZ bi se (iako ne nužno) mogao naći u problemima.

   Jer Ruža Tomašić - na to me mnogi upozoravaju - nije bilo tko. Pored ovoliko izdanja ili inačica HSP-a koliko ih danas ima (sama R.Tomašić nabrojala mi je u dahu njih šest), ona je i dalje jedini pravi simbol za HSP ili jedini autentičan HSP-ov brand, pa kad se izgovori sama riječ "Ruža", misli se automatski na njih - na pravaše. Pa iako njezina nova, Hrvatska konzervativna stranka, kako mi reče, formalno neće biti sastavni dio te (ipak malo previše) razgranate pravaške obitelji, u svojoj biti ili po svojoj specifičnoj težini to će biti (ili bi trebala biti) to: prava i jedina uistinu vjerodostojna hrvatska pravaška stranka. A to onda neumitno povlači za sobom pitanje: kakva je to Velika koalicija - mislim pritom na ovu HDZ-u, tj. Karamarkovu - koja u svojim redovima nema njih, tj. pravaše?

   I to upravo nju, Ružu Tomašić, čiji je ugled među biračima crno na bijelom bio verificiran na ovogodišnjim izborima za Europski parlament (bila je prva na zajedničkoj listi s HDZ-om i HSS-om), a ne tamo nekakve ostatke ostataka HSP-a AH, od kojih možda već sutra neće biti ništa.

   Pitao sam je, dakle, vrlo otvoreno što je odlučila ili što će uskoro odlučili. Dala je mi zagonetan, odnosno dvosmislen odgovor:

   - Ja ću se postaviti onako kako se HDZ bude postavio prema mojim zahtjevima. Ako pokažu da je sposobnost iznad podobnosti, onda je to super, ali ako im je vlast zanimljiva samo radi vlasti, onda ja tu sebe, iskreno, ne vidim. Imam jedan prigovor na njihov račun: "vlada u sjeni" se već trebala formirati, budući ministri bi već sada trebali razmišljati o onome što ih čeka kad budu postavljeni na svoje funkcije, a ne da se to radi u zadnji čas. Mislim da HDZ u to ne ulazi onoliko ozbiljno koliko bi trebalo. S druge strane, podržala sam Kolindu u predsjedničkoj kampanji, ali sam je i savjetovala da se mora potruditi da privuče i one glasače, njih 50 posto, koji se još nisu opredijelili i koji inače ne izlaze na izbore. Smatram da je njezina kampanja trebala biti drugačija, HDZ ju je previše sputao svojim stranačkim okvirima... Ovo su ozbiljna vremena, nema više vremena za zafrkancije!

   Između redaka, međutim - a na taj su me zaključak uputili i neki moji sugovornici - dalo se primijetiti da je Ruža Tomašić u ovome trenutku ipak (možda i puno) bliža Karamarku i njegovoj, tj. HDZ-ovoj koaliciji nego bilo kojoj drugoj opciji...

Who is Who na desnici, ili: Domoljubna koalicija, ili: Hrvatsko narodnjaštvo

   Četvrti je po redu predsjednik HDZ-a (nakon Tuđmana, Sanadera i J.Kosor), a sada stvara i tzv. veliku (narodnjačku) koaliciju s kojom će iduće godine izaći na parlamentarne izbore. U zadnje dvije godine uspio je konsolidirati stranku, nakon one velike krize u koju je HDZ zapao nakon adbikacije, a kasnije i uhićenja Ive Sanadera. Iako ga mnogi svrstavaju u izrazito desne političare, zbog njegovih poznatih stavova oko lustracije, komunizma i titoizma, glavna je njegova briga ipak, čini se, usmjerena na gospodarski oporavak države, ako HDZ nakon izbora dođe na vlast, a on postane premijer.

   Iako je osuđen na 8 godina zatvorske kazne - kaznu služi u KPZ-u u Mostaru - on je i dalje vrlo važan politički igrač u Hrvatskoj. Iz zatvora upravlja svojom strankom, HDSSB-om, a u znatnoj mjeri kontrolira i procese u Savezu za Hrvatsku, iako se tamo za lidera nametnuo Milan Kujundžić. Bit će zanimljivo vidjeti kakvu će političku budućnost imati nakon povratka iz zatvora. Mnogim iskonskim desničarima, sklonim integralnom hrvatstvu, smeta njegov slavonski regionalizam.

   Sve donedavna bila je predsjednica HSP-a Ante Starčević, a sad osniva novu, Hrvatsku konzervativnu stranku. No kako god bilo, mnogi je i dalje smatraju jedinom pravom i dosljednom pravašicom na hrvatskoj političkoj sceni. Doima se kao osoba kojoj je iskreno stalo do hrvatskih državnih interesa, više nego do neke svoje osobne slave. Na izborima za Europski parlament o. g. postigla je najbolji rezultat na svojoj listi (HDZ - HSS - HSP AS).

   Zajedno sa svojom sestrom Kristinom Pavlović, predsjednicom udruge GROZD, jedan je od poticatelja i kreatora novog, alternativnog civilnog društva u Hrvatskoj, utemeljenog na tradicionalnim, konzervativnim i demokršćanskim vrijednostima. No odnedavna je zakoračio i na teren politike, transformiravši prvobitni pokret Hrast u političku stranku Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku, s kojom će na idućim izborima, a u koaliciji s HDZ-om, pokušati osvojiti nekoliko saborskih mandata. 

   Jedan je od tri ozbiljna kandidata za predsjednika Republike. Predsjednik je male stranke Hrvatska zora - stranka naroda, no u ovoj je predsjedničkoj kampanji izrastao i u lidera Saveza za Hrvatsku, iako su mnogi čvrsto uvjereni da tom koalicijom i dalje iz zatvorske sjene upravlja Branimir Glavaš. Njegova predsjednička kandidatura realno najviše smeta HDZ-u, jer u toj stranci računaju da će u konačnici uzeti određen broj glasova Kolindi Grabar Kitarović, odnosno "pokloniti" ih (u drugome izbornom krugu) Ivi Josipoviću.

   Nije više politički aktivan u doslovnom smislu riječi, ali je i dalje vrlo utjecajna politička figura na desnome kraku hrvatske političke scene. Ima krug svojih istomišljenika i u HDZ-u i u Savezu za Hrvatsku, pa i u nekim HSP-ovima. Neki ga čak doživljavaju kao "nekog drugog Kujundžića" u HDZ-ovu biračkom tijelu, u kojem ga i dalje poštuju i uvažavaju, no ima i onih koji od njegove karizme poprilično zaziru - pa možda i zato predsjednik HDZ-a Karamarko još nije poradio na tome da ga ima blizu sebe, u svojoj stranci (a pitanje je hoće li to ikada učiniti). U zadnjih godinu ili dvije dana, vrlo je aktivan, kao laik, u Katoličkoj crkvi - prije svega, u kršćanskoj zajednici Kristofori.

   Sve je zbunio svojim iznenadnim povlačenjem iz utrke za predsjednika Republike dan prije nego što je trebalo predati minimalnih 10.000 potpisa da bi se uopće steklo formalno pravo na kandidaturu, pa se pitaju zašto taj potez nije povukao u subotu, na dan predaje potpisa. Javnost iz toga izvlači zaključak da nije niti uspio prikupiti sve potrebne potpise pa da je zato odustao. Uživa status kontroveznog pravaša, mnogi ga kritiziraju da je srozao ugled HSP-a.

   Prezueo je HSP nakon Anta Đapića, s misijom da tu stranku preporodi pa da ona opet bude ono što je bila nekada, u svojim najboljim danima (naravno, u razdoblju od 1990. naovamo). No pitanje je koliko je u tome uspio. Sa svojim je HSP-om zasad u Savezu za Hrvatsku, koji je stvoren kao kontrapunkt HDZ-u. Poznat je po svom euroskepticizmu: njegova je stranka bila jedina u Hrvatskom saboru koja je zagovarala prekid pregovora oko ulaska u Europsku uniju.

   Politički je tajnik Hrvatske čiste stranke prava, no objektivno je njezin pravi lider i daleko najpoznatiji član. Njegov je teren djelovanja u Splitu, gdje je već dugo vijećnik u splitskome Gradskom vijeću. Trenutačno oponira splitskom gradonačelniku Ivi Baldasaru. God. 2000 bio je suorganizator velikog skupa na splitskoj rivi "Svi smo mi Mirko Norac".

   Potpredsjednica je HSS-a i hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu. Uz Prirodno-matematički fakultet, završila je i Katoličko-bogoslovski fakultet u Zagrebu, te je, uz svoje poznate stavove, s pravom stekla status katoličke političarke koja promiče kršćanske i demokršćanske vrijednosti. Postigla je vrlo dobar rezultat na izborima za Europski parlament o.g..

   Jedan je od lidera Novih konzervativaca, inače po rođenju Amerikanac (St. Joseph, Missouri). Profesor je političke filozofije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, predsjednik građanske udruge Centar za obnovu kulture (COK), a usto i povjerenik predsjednika Josipovića za vjerske zajednice. Zamjetno je distanciran od aktualnih gibanja na hrvatskoj desnici, a puno više senzibiliziran za neka druga ne striktno politička i ideološka pitanja - npr. ona s područja gospodarstva i kulture. Zastupa limited government koncepciju upravljanja državom i društvom za razliku od big goverment pristupa koji dominira u Hrvatskoj, bez obzira o kojoj se stranci radilo.

   Zajedno sa Stjepom Bartulicom, predvodi Nove konzervativce. Rođen je u Sydneyu, u Australiji, tako da se na Wikipediji vodi kao "australski doktor znanosti iz područja sociologije". Predstojnik je Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije, vanjski član saborskog Odbora za dijasporu, a usto i predsjednik građanske udruge Vigilare. Vrlo je aktivan na društvenim mrežama preko kojih nastoji animirati i probuditi pomalo uspavano, ali ipak sve dinamičnije građansko društvo u Hrvatskoj. Kao i Bartulica, relativno je rezerviran prema klasičnoj hrvatskoj političkoj desnici, puno ga više zanima traženje jedne sasvim nove paradigme za Hrvatsku.

   Nekada je bila prva predsjednica stranke-pokreta Hrvatski rast (Hrast), danas je predvodnica Građanske inicijative U ime obitelji. Najveći je uspjeh postigla inicijativom za raspisivanje referenduma o ustavnoj definiciji braka, potkraj 2013., kada se 946.433 ili 66 posto građana izašlih na referendum izjasnilo "da". Njezin drugi, ovogodišnji referendum, vezan za promjenu izbornog zakona, bio je, međutim, mnogo manje uspješan, a kada se pokazalo da ona, zapravo, sve više pokazuje interes za čistu politiku, s naglašenim liderskim ambicijama, došlo je do izvjesnog udaljavanja između nje i Crkve, kao i potpunog razlaza s HDZ-om, koji je njezina stremljenja doživio kao pokušaj drobljenja svoje vlastite (HDZ-ove) snage.

  Sestra je Ladislava Iličića i predsjednica udruge GROZD - Glas roditelja za djecu, ujedno i promotorica programa cjelovitog spolnog odgoja Teen STAR. God. 2006. GROZD je sa svojim programom zdravstvenog odgoja pobijedio na natječaju Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, ali je kasnije onemogućeno da taj program roditelji mogu slobodno birati po školama. No ipak, on se danas provodi u svim katoličkim školama u Bosni i Hercegovini.

   Jedan je od naših najistaknutijih teologa, osnivač hagioterapije i utemeljitelj Centara za hagioterapiju u nekoliko hrvatskih gradova, kao i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu. Na svojim predavanjima na Hrvatskom katoličkom radiju i u zagrebačkoj Kinoteci kritički je govorio o koncepciji zdravstvenog odgoja što ju je bilo nametnulo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, na čelu s ministrom Željkom Jovanovićem, a podržao je i referendum Željke Markić o ustavnoj definiciji braka. Inicijator je programa "Molitva za obranu domovine" (MOD), usmjerenog ka stvaranju jednog novog konsenzusa u hrvatskom društvu, utemeljenog na kršćanskim vrijednostima i međusobnom praštanju.

   Teolog i katolički novinar; najčitaniji je kolumnist Glasa Slavonije, a piše i za Večernji list. Kritizirao je don Ivana Grubišića kao najvećeg ljevičara među svećenicima, a oštro je napadao i koncepciju zdravstvenog odgoja iza koje je stajalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta predvođeno Željkom Jovanovićem. Vrlo je provokativan, zna pogoditi žicu prosječnog čitatelja-katolika iz naroda.

   Teolog, dekan KBF-a u Zagrebu, specijalizao se za bioetiku. Njegovo kritičko predavanje o zdravstvenom odgoju što ga je održao na Teološko-pastoralnom tjednu na Šalati u siječnju 2013. i danas je klasik (već je gotovo dvije godine u arhivu na web-stranici Hrvatskoga katoličkog radija). Aktivan je u medijima kao teolog i intelektualac, redovito piše za Kanu. Na HDZ-ovoj klauzuri u Opatiji, u siječnju 2013., održao je predavanje o etici i politici, nakon čega su ga mediji proglasili "HDZ-ovim vjerskim guruom" i "svećenikom HDZ-ovcem". On se, međutim, na to uvrijedio i kategorički izjavio da nema takvih ambicija.

   Kanonik je Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila. Najzapaženiji je po svojim kolumnima ili uredničkim komentarima koje objavljuje u svakom broju GK-a. Voli biti politički vrlo provokativan i žestok je kritičar aktualne vlasti, koju predvodi SDP. Možda je donekle i opteretio Glas Koncila tim svojim kolumnama, svi su ostali članci i prilozi u njegovoj dubokoj sjeni.

   Hrvatski je svećenik salezijanac, studentski kapelan Sveučilišta u Zagrebu i član Povjerenstva za pastoral mladih HBK. Rođen je u Torontu, u Kanadi, tako da zajedno s Bartulicom i Batarelom sačinjava tzv. "anglosaksonski lobi" u alternativno-demokršćanskom sektoru javnog života Grada Zagreba i Hrvatske. Vrlo je popularan među mladima, uči ih moralno čistome spolnom životu, ima reputaciju karizmatičara. Najaktivniji je u crkvi Sveta mati slobode na Jarunu, u kvartu u kojem živi velik broj mladih.

   Pomoćni je zagrebački biskup, ujedno i isusovac. Profesor je kršćanske etike na Filozofskom fakultetu DI u Zagrebu, posebno se ističe na području bioetike. Žestoko je kritizirao model zdravstvenog odgoja kakav je ministar Jovanović 2013. nametnuo u hrvatskim osnovnim i srednjim školama, a i inače voli politički žešće istupati, a na meti su mu obično ljevičari iz SDP-a i sličnih stranaka na (ili pri) vlasti. Nedavno je za Mirelu Holy rekao da je "zelena darkerica", što u dijelu javnosti baš nije najbolje primljeno.

   Prvi je sisački biskup, ujedno i predsjednik Komisije HBK "Justitia et Pax". Voli komentirati događanja u društvu, ima britak jezik i često polemizira s ljevičarima - ali i oni njega bespoštedno napadaju. Tu, izgleda, nema pomirbe. Ima i senzibilitet za povijest. Osobito je bio kritiziran zbog toga što je sudjelovao u zagrebačkom dočeku haškog osuđenika Darija Kordića.

   Jedan je od najpoznatijih hrvatskih branitelja, sudjelovao je u obrani Vukovara (kuća mu je bila na prvoj liniji), a prošao je i iskustvo srpskih logora. Predsjednik je Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, o kojemu postoje dijametralno podijeljena mišljenja (među kojima ipak prevladavaju ona negativna). Svojim je istupima u javnosti, u rujnu 2013., poticao na skidanja dvojezičnih (tzv. ćiriličnih) ploča u Vukovaru, postavljenih na neke državne institucije u tom gradu. Ove ga je godine HDZ morao smirivati, u čemu je i uspio.

   Predsjednik je Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojba, u Domovinskom ratu bio je u Tigrovima i u 5. gardijskoj brigadi. Jedan je od organizatora velikog braniteljskog prosvjeda u Savskoj, ove jeseni. Međutim, pridonio je i stanovitom smirivanju situacije. Zagovornik je dolaska Ante Kotromanovića na funkciju ministra branitelja, u Vladi RH.

   Kao bivši specijalac, danas je predsjednik Udruge specijalne policije Domovinskog rata. Uspješan je poduzetnik, vlasnik tvrtke Klemm sigurnost, jedne od najvećih zaštitarskih tvrtki u Hrvatskoj. Sudjelovao je u organizaciji dočeka oslobođenih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, u studenome 2012., a sada je, opet, jedan od glavnih organizatora braniteljskih prosvjeda u Savskoj. Ove je jeseni uoči Dana sjećanja u Vukovaru predstavnicima vlasti poručio da im je mjesto na začelju kolone.

   Veteran je HOS-a, bivši HSP-ovac i predsjednik Udruge stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata. Njegova je udruga udarna pesnica aktualnih braniteljskih prosvjeda u Savskoj. On je zapravo taj koji je dugo vremena razgovarao i pregovarao s ministrom branitelja Predragom Matićem, pa kada su se njih dvojica definitivno razišli, tj. kada je on stekao dojam da ga je Matić izigrao - odlučio se za puno radikalnije metode političke borbe. Sve ostale braniteljske udruge na ovome su prosvjedu zapravo potpora njemu i njegovoj udruzi.

   Jedan je od najčitanijih kolumnista Večernjeg lista. Potječe iz hrvatske katoličke obitelji iz okolice Imotskoga. Piše tečno, britko i provokativno, mnogi ga napadaju da je pritom "politički nekorektan". U zadnje je vrijeme nešto širi i umjereniji nego ranije, ali je i dalje zadržao svoju polemičku oštricu. Neki tvrde da su mnogi njegovi stavovi čak i programski vrlo slični stajalištima HDZ-a.

   Vjerojatno je najradikalniji od svih hrvatskih kolumnista u ovome trenutku. Kao takvome, nije mu bilo dopušteno da piše tamo gdje je to htio, sam je jednom izjavio da mu je u posljednjih desetak godina čak triput bilo zabranjivano pisanje zbog kritiziranja vlasti. Objavio je i knjigu pod tim naslovom - "Tko mi zabranjuje kolumne". Dvaput je morao otići iz Večernjeg lista (zadnji put 2012.), tako da danas piše i objavljuje na portalu dnevno.hr. Njegova se najnovija knjiga "Hrvatska u raljama djece komunizma" može, u određenom smislu shvatiti, i kao idejno-politička platforma današnjega sveopćeg dizanja hrvatske političke desnice.

   Bio je profesor na FPN-u u Zagrebu, potom je, iza 1990., bio jedan od čelnika u Račanovu SDP-u i potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva, a onda se, pomalo iznenada, preobratio i ujedno se javno pokajao što je progonitelju Stepinca i hrvatske Katoličke crkve Jakovu Blaževiću kao ghostwriter napisao knjigu "Tražio sam crvenu nit". Svake godine napiše i objavi po jednu knjigu, a ova najnovija, "Crveni predsjednik", u kojoj se bavi predsjednikom Ivom Josipovićem, doživjela je ove jeseni spektakularnu promociju na zagrebačkom Kaptolu (jednako kao i ona Dujmovićeva). Mlađi desničari Tomca baš i ne obožavaju, smatraju da se previše gura na čelo kolone i da uvijek on želi biti glavni.

   Veteran hrvatskog novinarstva, bio je eksplicitno hrvatski opredijeljen još u doba Jugoslavije, 1970-ih i 1980-ih. Bio je dopisnik Tanjuga u Australiji, a uoči raspada Jugoslavije jedan od vodećih komentatora Vjesnika, poznat po svojim kritičkim tekstovima protiv Miloševića i njegove politike. Bio je suutemeljitelj i prvi glavni urednik Hine. Nedavno je objavio knjigu "Ivo Josipović - kronologija izdaje", koja je pandan Tomčevoj knjizi "Crveni predsjednik".

   U vrijeme Domovinskog rata bio je ministar zdravstva u Vladi RH i predsjednik Glavnog stožera saniteta RH, a potkraj 1990-ih, nakon Šuškove smrti, i ministar obrane, doduše samo četiri mjeseca. Kad je postao svjestan razmjera korupcije i državno-političkog kriminala u Hrvatskoj, povukao se iz vlasti. Međutim, u vodstvu HDZ-a ostao je aktivan sve do zadnjih godinu ili dvije dana. Početkom 2000-ih osnovao je, zajedno s Miroslavom Tuđmanom, Hrvatski istinski preporod (HIP), koji je trebao objediniti kompletnu hrvatsku desnicu. U Sanaderovo je doba nosio epitet "najdesnijeg" čovjeka u vrhu HDZ-a. Ovih dana intenzivno promovira svoju knjigu "Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na RH".

   Kao i Ivkošić, jedan je od najčitanijih kolumnista u Večernjem listu, ali se od Ivkošića dosta razlikuje. Ako se za Ivkošića može reći da je (relativno) blizak HDZ-u, Raspudić je blizak Crkvi - ali opet ne u doslovnom smislu riječi. Njega vrlo rado čitaju i Novi konzervativci Bartulica i Batarelo, zato što ima odmak od klasične, čiste politike pa se bavi i širim temama kao što su "lijeva hegemonija" u kulturi, suvremeni kulturno-civilizacijski trendovi u Hrvata, položaj Hrvata u BiH itd. Oni koji ga ne vole tvrde da je previše narcisoidan i da će za godinu dana, kada se (i ako se) stvari donekle budu promijenile, pisati drugačije nego što piše danas.

   U Večernjem listu piše političke kolumne, ali se specijalizirao i za povijest, tako da često objavljuje i komentare iz suvremene hrvatske povijesti, s naglašenim domoljubnim pristupom. Voli zadirati u "zabranjene teme", kao što je, npr., povijest ustaškog pokreta. Kao i Marijana Petir, diplomirao je na KBF-u Zagrebu. Urednik je časopisa Vojna povijest, a i vlasnik tvrtke Despot Infinitus, u sklopu koje objavljuje vrlo zapažene knjige s povijesnom tematikom.

Politički je komentator u Večernjem listu i jedan od, uvjetno rečeno, umjerenijih desničara. Ima naglašen urednički štih, što znači da može objedinjavati različite pristupe, ali ipak s jasnim političkim stavom i predznakom. Nešto je mekši u izričaju od većine ostalih tzv. "desničarskih" kolumnista.

Svojedobno je, još 1980-ih, pisao, u političkom tjedniku Danas, u tandemu s Jasnom Babić, a onda se osamostalio i formirao se na domoljubnoj liniji. Bio je jedan od urednika tjednika Hrvatski obzor. God. 2012. objavio je zapaženu zbirku kolumni "Korifeji lažnih istina".

   Vrstan obavještajac; u vrijeme Jugoslavije bio je vrlo aktivan u hrvatskoj političkoj emigraciji, kao zakleti protivnik Udbe. Najpoznatiji je po knjizi "Tajni rat UDBE protiv hrvatskoga iseljeništva", objavljene 2001. Javno je istupao u vezi sa suđenjem Josipu Perkoviću u Njemačkoj - naravno, protiv njega, odnosno protiv Udbe. Često piše za Hrvatski tjednik, gdje raskrinkava nekadašnje suradnike jugoslavenskih komunističkih tajnih službi - Udbe i KOS-a.

   Neformalni je šef tzv. desnog ili hercegovačkog kružoka u HDZ-u - iako to nikada nije čvrsto dokazano. Vrlo je obrazovan, studirao je pravo u Parizu. Tijekom 1990-ih, sudjelovao je u ustrojavanju HR Herceg-Bosne. God. 1991. postavljen je na čelo Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, unutar Hrvatskoga sabora, a u listopadu 1992. je napravio film "Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo", koji je bio emitiran i na HTV-u. I danas je eksplicitan zagovornik lustracije.

   Akademik, jedan od najvećih hrvatskih književnika, publicist, polemičar, ideolog... Bio je vrlo blizak s predsjednikom Tuđmanom, pa su ga neki smatrali i njegovim osobnim ideologom, posebice kada je riječ o hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini. Na tu je temu još 1990-ih pisao tekstove u Slobodnoj Dalmaciji. Blizak je i s Ivićem Pašalićem. U zadnjim dvjema publicističkim knjigama ("Mentalni komunist" i "Smrad trulih lešina") vrlo oštro polemizira s ljevičarima i neokomunistima na vlasti. Od svih desničara koji se bave pisanjem, ljevičari baš njega nekako najviše ne vole i kao da im je on najveći trn u oku.

   Još uvijek se može smatrati najvećim živućim hrvatskim povjesničarom, pa je prava šteta što se tom svojom temeljnom profesijom više ne bavi. Imao je dosta amplituda u svom pisanju i javnom djelovanju. U rano Tuđmanovo vrijeme, početkom 1990-ih, bio je Tuđmanov veliki poklonik, ali se tijekom rata u BiH premetnuo u njegova žestokog političkog oponenta, pa je od njega čak javno zatražio ostavku (zajedno sa Slavkom Goldsteinom i nekim drugim hrvatskim intelektualcima). God. 2003. izabran je za predsjednika Liberalne stranke. Danas je puno bliži Crkvi i HDZ-u, a predaje, kao i Bartulica, na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

   Povjesničar s obavještajnim pedigreom: u vrijeme Domovinskog rata bio je načelnik SIS-a HVO-a. Rođen je u Ljubuškom, radi u Hrvatskom institutu za povijest. Njegovo je najpoznatije djelo "Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine", što ga je objavila nakladnička kuća Zvonimira Despota Despot Infinitus. Bit njegove polemike s Ivom Bancem (tako su mi to interpretirali oni najupućeniji) sastoji se u tome što on, Lučić, implicitno podržava Milorada Dodika preko predsjednika HDZ-a u BiH Dragana Čovića, smatrajući da ako dobiva Republika Srpska, dobivaju i Hrvati, dok je Banac na stajalištu da Republiku Srpsku treba dokinuti, uz ostalo i zato kako bi se smanjio utjecaj Rusije na području BiH, pa i šire. 

   Kuriozitet je da je svoju političku karijeru počeo kao socijaldemokrat, u stranci Antuna Vujića, i to u vrijeme kad je njegov otac Franjo Tuđman već bio osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu. Trebao je postati vođa ujedinjene hrvatske desnice, početkom 2000-ih, kad je, zajedno s Andrijom Hebrangom, utemeljio Hrvatski istinski preporod (HIP). Međutim, nije u tome uspio. Kažu da nije talent za političara, tj. da u tom pogledu nema gene svog oca.

   Bio je rektor na Zagrebačkom sveučilištu 1989.-1991. i ministar vanjskih poslova u Vladi demokratskg jedinstva Franje Gregurića. Kao ministar, pokrenuo je tužbu RH protiv Srbije zbog genocida, pred Međunarodnim sudom pravde u UN. Predsjednik je Hrvatskog žrtvoslovnog društva. God. 2010. priključio se pokretu Hrast, a nakon toga se vratio u HDZ. Nedavno je najavio osnivanje Hrvatskog nacionalnog etičkog suda koji bi bio usmjeren protiv tzv. izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa. Predsjednik Josipović zabranio mu je nastup na HTV-u.

   Vojni strateg i admiral u mirovini, jedan od supotpisnika Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih generala i ratnih zapovjednika od 28. rujna 2000., zbog kojega je tadašnji predsjednik RH Stipe Mesić svih njih 12 u paketu prisilno umirovio. Kao analitičar je sklon teorijama zavjere te je, kao kritičar tzv. novog svjetskog poretka, kritizirao i Trilateralnu komisiju. No sada, kada znamo da je jedna od članica TK i HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović, ta je njegova kritika postala nekako deplasirana.

   Jedan od najpismenijih hrvatskih odvjetnika, trenutačno piše za portal dnevno.hr. Inače je specijaliziran za kazneno pravo, a kao odvjetnik je branio, među ostalima, Milu Dedakovića Jastreba, Tihomira Blaškića, Vladimira Zagorca itd. Doživio je veliku osobnu trageduju kad mu je, u listopadu 2008., upravo kad je vodio obranu V.Zagorca, ubijena kći Ivana. Kritičar je sadašnje vlasti, razmišlja i piše provokativno, odlikuje ga vrlo osebujan stil izražavanja, daleko od svih uobičajenih stereotipa.

   Ovaj je tjedni list prepoznatljiv po svom vrlo eksplicitnom domoljubnom zanosu, i po tome se apsolutno izdvaja od svih ostalih hrvatskih medija. Sam sebe izdržava svojom nakladom koja, za današnje prilike, i nije tako mala. Prodaje se u 12-13.000 primjeraka, iako baš i nije jeftin: košta 15 kuna. Najveća mu je atrakcija politički strip Stiva Cinika na zadnjoj stranici, koji je toliko duhovit i sarkastičan da ga rado čitaju i ljevičari.

   On je, u neku ruku, kontrapunkt Hrvatskom tjedniku, jer dok HT piše o dnevnoj politici, krajnje provokativno, često "politički nekorektno" i s jako puno zanosa, on se uglavnom bavi hrvatskom kulturom i tradicijom, i to na relativno smiren, gotovo akademski način. Po tome je donekle blizak Vijencu, dvotjedniku za kulturu Matice hrvatske. Za razliku od Marijačićeva Hrvatskog tjednika koji sam sebe ekonomski izdržava, Hrvatsko slovo uživa potporu Ministarstva kulture, koja je ove godine - barem tako piše na internetu - iznosila 250.000 kuna (što je ipak 300.000 kuna manje u odnosu na potporu koju je dobio Vijenac Matice hrvatske).

   Voditelj je kontroverznog talk-showa Bujica koji se emitira na Osječkoj televiziji, ali istodobno i na Mreži koja pokriva desetak kanala u Hrvatskoj, ali, isto tako, i kanal HTV Oscar-C iz Mostara, koji ima domet sve do Srednje Bosne i Posavine. Gledanost svih tih kanala je razmjerno velika, procjenjuje se da njihove programe gleda oko 200.000 ljudi. Bujanec je nedavno napravio darmar u jednoj svojoj emisiji, kada je izravno pustio u eter Vojislava Šešelja, a sličnu je buru izazvao, ovih dana, i iznošenjem kontroverznih detalja iz poslovne karijere Milana Kujundžića, na što je Kujundžić žestoko reagirao.

   Riječ je o jednome od najposjećenijih i najčitanijih internetskih portala u Hrvatskoj. Vlasnik mu je hercegovački poduzetnik Michael Ljubas. Postoje i njegove inačice u Bosni i Hercegovini, dnevno.rs i dnevno.ba. Sadržajno još nije definiran pa ga mnogi doživljavaju, kako često kažu, kao "dućan mješovite robe". Njegova je intrigantnost i u tome što je stekao reputaciju desničarskog medija, a istodobno napada HDZ i Tomislava Karamarka, a, opet, podržava Milana Kujundžića u aktualnoj predsjedničkoj kampanji. No upravo ga zbog te njegove nepredvidljivosti rado čitaju i ljevičari, a ne samo desničari.

Tjednik list 7 dnevno, koji je sastavni dio tog projekta, dosegnuo je nakladu od oko 18.000 primjeraka.

   Portal što ga je nedavno pokrenuo poznati medijski poduzetnik Miljenko Manjkas. Njegova je "misija" u tome da razbije medijsku blokadu u Hrvatskoj i da bude neka vrsta HDZ-ova (ili HDZ-u bliskog) pandana najčitanijemu internetskom portalu index.hr. Još je u povojima i traženju koncepcije. Čini se da mu nedostaju kvalitetniji novinari, ali još ih stigne angažirati.

   Ovaj je portal pokrenut u Mostaru i na njemu pišu Hrvati iz BiH. Jedna je od njegovih odlika i u tome što tekstove koji se na njemu objavljuju autori redovito potpisuju punim imenom i prezimenom. Ima i rubriku "Dijaspora", koja je zamišljena kao informativni most između domovinske i iseljene Hrvatske.