Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Titovo blago ide s Pantovčaka u Kumrovec
20. III 2015.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


Proteklih dana u kompleksu Ureda predsjednice na Pantovčaku odvijala se prava jedna mala (ili velika, kako se uzme) radna akcija. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović obavljala je svoj uobičajeni posao, primala svoje goste i uzvanike, vodila s njima redovite državničke razgovore itd. - međutim, veliki je moving bio i u onim prostorijama unutar kompleksa u koje gosti predsjednika ili predsjednice obično ne zaviruju.

Dolazim redovito na Pantovčak već 20-ak godina - sasvim precizno: od srpnja 1996., kad sam započeo onaj dugi niz biografskih razgovora s predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji je na kraju urodio i knjigom - pa slobodno mogu reći da sam cijeli taj prostor toliko dobro upoznao da se u njemu danas osjećam kao kod kuće. Svejedno, tek sam ovih dana, uoči protekloga vikenda, imao priliku upoznati i one njegove dijelove, tj. one prostorije, što se od gostiju predsjednika Republike obično pomno skrivaju.

Prije svega, riječ je o tzv. "švemi" (taverni ili točionici), prostoriji što ju je prvi stanar ovoga kompleksa Josip Broz Tito još 1960-ih i 1970-ih koristio za kartanje, šah, bilijar i zabavu (a tko zna i za kakve još druge aktivnosti), kao i o jednoj prostorijici blizu kotlovnice, u najdonjoj zgradi kompleksa u kojoj inače borave pripadnici Počasno-zaštitne bojne OS RH.

Ova prva prostorija (zapravo, njih dvije, spojene unutarnjim vratima) nalazi se u podrumu glavne zgrade, u kojoj je i sam Ured predsjednice (on je na prvom katu). I to neposredno pokraj tehničke sobe u kojoj su uređaji i komandna ploča za klimatizaciju. A ona druga je na jednome sasvim drugom mjestu, u zgradi u donjem dijelu parka, gotovo već blizu ulazne rampe - dosad je, praktički, nisam ni percipirao a kamoli da u nju svratim.

Sada, međutim, i ti realno sporedni ili pomoćni prostori postaju važni - zato što se u njima nalaze pokloni i darovi (njih deseci i stotine) što su ih u protekla evo već pola vijeka dobivali bivši predsjednici-stanari ovoga kompleksa. Najprije predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, a onda i prva tri predsjednika osamostaljene RH Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ivo Josipović. A među tim poklonima i darovima ima i vrlo vrijednih stvari, uključujući i umjetničke artefakte (slike, skulpture itd.) od prvorazredne vrijednosti.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doista iskreno želi otvoriti Ured predsjednika svim hrvatskim građanima, na tome već svojski radi, pa će u idućih nekoliko mjeseci, a vjerojatno i godina, svi ti pokloni, što su se ovdje skupljali i gomilali još od onih davnih Titovih vremena naovamo, napokon ugledati svjetlo dana. Za početak, ide se od onoga najstarijega, a po mnogo čemu i najatraktivnijega i najintrigantnijega - o zbirci poklona/darova J. B. Tita, kojoj su neki uposlenici Ureda predsjednika već dodijelili ime od milja: "Titov fond".

Bit cijele ove priče sastoji se u tome da će svi ti (Titovi) pokloni, nakon što budu temeljito popisani i svrstani u inventar - a ta "radna akcija" upravo traje - biti poklonjeni, odnosno donirani (a neki od njih, opet, trajno posuđeni) Muzejima Hrvatskog zagorja, središnje muzejske ustanove iz Brozova zavičajnoga kraja, pa će ih, već od 23. svibnja o.g,. moći slobodno, i to u Titovu rodnom mjestu Kumrovcu, razgledati svi građani RH koje to imalo zanima. I oni tzv. "Tito-nostalgičari", ali i oni koji Tita ne simpatiziraju, ili ga čak i mrze, ali koji bi svejedno htjeli vidjeti i uvjeriti se što je to bivši YU-diktator dobivao u ruke, u vidu državničkih ekstra-poklona, kada je boravio u nekadašnjoj Vili Zagorje, velebnoj predsjedničkoj rezidenciji što ju je u kasnijem tijeku hrvatske povijesti, početkom 1990-ih, prvi predsjednik samostalne RH F.Tuđman pretvorio u svoje Predsjedničke dvore.

Bitno je naglasiti da ovoj akciji predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pristupa bez ikakvih ideoloških predrasuda i opterećenja. Činjenica je da je Tito ovdje nekada boravio (i to dugi niz godina - naravno, od prilike do prilike, ne kontinuirano), činjenica je da su ga mnogi značajni ljudi tu posjećivali i tom mu prigodom donosili kojekakve poklone i darove, kao što je nedvojbeno i to da među tim poklonima ima i pravih, autentičnih dragulja. Priča je, dakle, neusporedivo šira od "slučaja Titove biste" (koja će također uskoro ići van, iz zgrade Ureda predsjednika, zajedno sa svim tim Titovim poklon-artefaktima) pa tim prije zaslužuje da bude, i to u cijelosti, od A do Ž, ispričana.

U četvrtak i petak, proteklog vikenda, na popisivanju Titovih poklona i darova u kompleksu Ureda predsjednika radili su stručnjaci iz Muzeja Hrvatskog zagorja: ravnateljica i muzejska savjetnica tog Muzeja Vlasta Krklec, kustosica i v.d. voditeljica Muzeja Staro Selo Kumrovec Tatjana Brlek i muzejski savjetnik Galerije Augustina Augustinčića u Klanjcu Davorin Vujčić.

Ovdje je važno reći da su Muzej Staro Selo Kumrovec (s Titovom rodnom kućom i njegovom bivšom predsjedničkom rezidencijom, tzv. Vilom Kumrovec) i Galerija Augustina Augustinčića u Klanjcu sastavni dijelovi Muzeja Hrvatskog zagorja, koji se inače sastoje od ukupno pet muzejskih ustanova. Pored ove dvije, tu su još Muzej krapinskih neandertalaca, Dvorac Veliki Tabor i Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici.

Pored ovo troje stručnjaka iz Muzeja Hrvatskog zagorja, na popisivanju i pakiranju u prostorijici kraj kotlovnice na Pantovčaku upoznao sam i prof. Petra Mamića, profesora povijesti arheologije, a po struci bibliotekara i arhivista, koji u Uredu predsjednika radi već više od 20 godina. Točnije, od 1993., kada ga je tu doveo prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, nakon što je punih 17 godina radio u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, na hrvatskoj retrospektivnoj bibliografiji knjiga. On je danas ovdje pomoćnik pročelnice Odjela za pravne i kadrovske poslove u UP-u, ali se bavi i pismohranom u Uredu predsjednika, a također rukuje i državnim pečatom - no za ovu je našu priču najvažniji po tome što je upravo on prvi detaljno razgledao, evidentirao i popisao sve ove Titove poklone i darove, i to tamo još negdje 1994., kada ga je predsjednik Tuđman osobno bio zadužio da to učini.

Titovi su se pokloni nekada nalazili u "švemi", u podrumu glavne zgrade u kojoj je i Ured predsjednika. No u Tuđmanovo doba "švema" poprima neke druge, uglavnom tehničke funkcije, pa se u njoj, među ostalim, skladište zastave, a došla su, po Mamićevim riječima, i dva preparirana medvjeda. A onda se tu gomilaju i kojekakvi prigodni darovi donešeni hrvatskom predsjedniku; točnije rečeno - predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću. U toj fluktuaciji poklona uvriježilo se pravilo: najnoviji pokloni ostaju u "švemi, a oni stariji iznose se van, u neke druge prostorije ili spremišta unutar kompleksa Ureda predsjednika na Pantovčaku.

Koliko god u javnosti vladalo mišljenje da je Ured predsjednika preglomazan, prava je istina da je on zapravo prekapacitiran i da se ti nebrojeni darovi više nemaju kamo smjestiti. Tako su u švemi (tj. u njezine dvije prostorijice) danas samo pokloni što su ih dobili zadnja dva predsjednika, Stipe Mesić i Ivo Josipović. Tuđmanovi su darovi prenešeni u tzv. Zelenu vilu (gdje su, zasad, pod strogim ključem), dok su Titovi pokloni, kao najstariji, na kraju završili u jednoj prostorijici pokraj kotlovnice. I bit će tamo još samo par dana - a onda idu, zauvijek, u Hrvatsko zagorje.

Pravilo je sljedeće: tih stotinjak - ili koliko ih već ima - artefakata predsjednica Kolinda Grabar Kitarović će donirati, tj. pokloniti Muzejima Hrvatskog zagorja. A četiri najvrednija arfetakta među njima - ili, recimo to tako, četiri najvrednija umjetnička djela - ići će odavde s Pantovčaka u Muzeje Hrvatskog zagorja na tzv. trajnu posudbu. To znači da će oni fizički biti tamo, u Titovu rodnom kraju, ali će formalno i dalje biti u vlasništvu Ureda predsjednika.

Riječ je o dvjema bistama i dvama likovnim portretima. Ona Augustinčićeva bista od bijeloga mramora, koja je još uvijek u predvorju glavne zgrade Ureda predsjednika i oko koje su se zadnjih dana vodile vruće polemike, ići će zadnja i to jednim specijalnim transportom, budući da je mramor vrlo osjetljiv i kompliciran za prenošenje. Ona će biti premještena u Titovu rodnu kuću u Kumrovcu, gdje će, vjerojatno zauvijek, i ostati. A sve ostalo bit će prenešeno u nekadašnju Titovu kumrovačku rezidenciju (današnju Vilu Kumrovec), sa svrhom tzv. "ambijentiranja" njezinih prostorija, uključujući i one nešto intimnijeg sadržaja (npr. spavaću sobu i kupaonicu) u kojoj su nekada, s vremena na vrijeme, znali boraviti Josip Broz Tito i njegova supruga Jovanka.

Kao što sam već rekao, sve će to prvi put biti podastrto javnosti 23. svibnja o.g., na tzv. Dan radosti, kako ga stručnjaci iz Muzeja Hrvatskoga zagorja nazivaju. U biti, radi se o nekadašnjem Danu mladosti, koji se u pravilu slavio 25. svibnja. Procjena je da će oba spomen-prostora u Kumrovcu toga dana razgledati 7 do 10 tisuća ljudi. Čujem da je među redovitim posjetiteljima tih muzejskih prostora, osim samih Hrvata, puno i Slovenaca, kao i ljudi iz Bosne i Hercegovine.

Inače, svih pet muzejskih ustanova u sastavu Muzeja Hrvatskog zagorja godišnje posjeti oko 250.000 znatiželjnika.

Prikaz najvrednijih i najzanimljivijih Titovih poklona, iz rečene zbirke, započet ću s četiri artefakta koji Muzejima Hrvatskog zagorja neće biti donirani nego samo "trajno poklonjeni" - i to od strane aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Osim svima već znane Augustinčićeve mramorne Titove biste, koja još uvijek stoji u Uredu predsjednika (ali neće dugo), tu je još jedna, ali gipsana Titova bista, kojoj se, međutim, ne zna njezin autor, ali se barem pretpostavlja da je mogla nastati negdje još 1950-ih, budući da Tito na njoj izgleda dosta mlad. Jedna od pretpostavki (ali ne i više od toga) jest da bi njezin tvorac mogao biti Vanja Radauš.

U svakom slučaju, "ona je modelirana rukom vrlo dobrog kipara", kao što to tvrde stručnjaci i stručnjakinje iz Muzeja Hrvatskog zagorja. Trenutačno je premazana "šelakom", lakom ili premazom koji s jedne strane konzervira inače vrlo trusan i krhak gips, od kojega je ona napravljena, a s druge gipsu daje dojam čvrstog materijala, takoreći bronce.

Svejedno, ta je bista malo otkrhnuta, ali, zanimljivo, ne na onim mjestima gdje gipsane biste obično stradavaju (nos i uši), nego sasvim na rubu.

Što se Titovih likovih portreta tiče, apsolutne zvijezde kolekcije su "Portret maršala Tita" Omera Mujadžića i "Portret Maršala" Marina Tartaglie. Ta se dva portreta savršeno nadopunjuju, jer dok je Mujadžić naslikao Tita u odijelu s kravatom, Tartaglia ga je - očito po narudžbi - ovjekovječio u maršalskoj uniformi.

Mujadžićev se portret smatra umjetnički najvrednijim djelom zbirke, i sasvim je sigurno da će se o njemu još puno govoriti. U službenom (muzejskom) opisu tog djela, ovdje u Uredu predsjednika, piše: "Reprezentativni portret povijesne ličnosti, Josipa Broza Tita, predstavljen je kao figura do koljena u sjedećoj pozi. Portretirani lik sjedi u jednostavnoj crvenoj fotelji s visokim naslonom. Uspravnog je držanja, a pogled mu je usmjeren prema gledaocu... Ostali dijelovi lika stapaju se s tamnom pozadinom što daje lirski ton svečanoj pozi lika..."

Sam Omer Mujadžić rođen je 1903. u Bosanskoj Gradišci (umro je u Zagrebu 1991.) i bio je svojedobno član likovnjačke grupe "Zemlja".

Što se "Portreta Maršala" Marina Tartaglie (Zagreb 1894.-1984.) tiče, on je dosad (ako sam dobro shvatio) već bio izlagan u Klovićevim dvorima, pa mu ovo sada i nije apsolutno prva premijera. U njegovu je službenom opisu, u Uredu predsjednika, navedeno: "Ovo Tartaglino djelo jedno je od rijetkih umjetnina u njegovu opusu koje je bilo naručeno kao reprezentativni portret. To se kosilo s intimističkom značajkom njegova slikarstva pa zbog toga i ovaj portret nije polučio željene rezultate."

Inače, ono prvo što vam privuče pažnju kad se malo pažljivije zagledate u tu Tartaglinu sliku, jesu ogromne Titove ručetine, koje su na ovoj slici ipak malo (ili puno) predimenzionirane.

Toliko o slikama i bistama. A što se ostalih približno 100-ak poklona i darova tiče, tu ima, doslovce, svega i svačega: od kristalnih vaza, tanjura, čaša, raznih egzotičnih poklona, lampi, noževa za tokarski stroj, grafičkih mapa pa nadalje. Osobno, kada je riječ o ovakvim i sličnim zbirkama, nikada nisam bio ljubitelj (ili zainteresiranik) čaša, vaza, šalica, tanjura, pribora za jelo i njima bliskih, da ne kažem, trivijalija, to mi je uvijek išlo pomalo na živce - pa i kada sam svojedobno razgledavao kolekciju Titovih poklona pohranjenu u njegovoj nekadašnjoj vili Mir u Beogradu - tako da sam se sada, u Uredu predsjednika, namjerno skoncentrirao na neke sasvim druge stvari, uključene u ovu zbirku, koje su mi i po izgledu i po stvarnome ne samo umjetničkom nego i historiografskom značenju doista ostavile dojam svojevrsnih senzacija.

U prvome redu, istaknuo bih mapu "Bombaški proces 1928.", sastavljenu od faksimila i strojopisa sa suđenja Josipu Brozu u Zagrebu 6.-14. studenoga 1928. Riječ je o ukupno 29 listova, ali znatno uvećana formata - veličine 30 puta 10 centimetara. Autentičan, iako donekle stilizirani zapisnik s Bombaškog procesa što ga je 16. rujna 1975. Titu darovao tadašnji gradonačelnik Zagreba Ivo Vrhovec - i to u povodu 30. obljetnice tzv. oslobođenja Zagreba i SRH. Na poklonu točno ovako piše: "Dopustite nam da Vam predamo Vašu riječ izrečenu godine 1928. koja je od tada do danas s istom revolucionarnom snagom prisutna u Vašem - radničkom Zagrebu."

Ta mi je zbirka faksimila i strojopisa privukla pažnju iz nekoliko razloga.

Prvo, Bombaški je proces bio svojevrstan rezultat - ili posljedica - Osme konferencije Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb u Zagrebu, koja je 25.-26. veljače 1928. bila održana u jednoj gostionici na adresi Pantovčak 178a, gdje je 36-godišnji Josip Broz tom prigodom bio izabran za sekretara zagrebačkoga Mjesnog komiteta. Adresa Pantovčak 178a - to je takoreći preko puta današnjega Ureda predsjednika (nekadašnje Vile Zagorje), samo nekoliko stotina metara južnije (prema Britancu), tako da komotno možemo reći da se s poprišta jedne od svojih najznačajnijih i najuzbudljivijih životnih epizoda u razdoblju između dva svjetska rata Josip Broz Tito kasnije, kao predsjednik SFRJ, praktički samo preselio na drugu, suprotnu stranu ulice - tj. s dotične neugledne gostionice (koja je kasnije bila preuređena u Muzej Osme konferencije Mjesnog komiteta KPJ Zagreb) u svoju velebnu zagrebačku predsjedničku rezidenciju.

Drugo što mi je privuklo pažnju - to je sama Optužnica na Bombaškom procesu, u kojoj su o Josipu Brozu navedeni ovi podaci (u genitivu): "36 godina starog, rodom iz Kumrovca, rkt. vjere, oženjenog, oca 1 djeteta, priv. namještenika u Zagrebu, navodno neporočnog, pismenog".

Dva su detalja ovdje vrlo zanimljiva. Prvo, Broz se na suđenju deklarirao kao rimokatolik. A drugo, prefiks riječi "neporočnog" u zapisniku, tj. slova "ne", naknadno su prekrižena (vjerojatno nalivperom), tako da je riječ "neporočan" pretvorena u riječ "poročan". A iznad toga su rukom bile napisane riječi koje, međutim, nije uspio dešifrirati ni prof. Petar Mamić, koji je sve ovo pažljivo pregledao, evidentirao i popisao još 1994., po naredbi predsjednika Franje Tuđmana.

Vjerojatno se ovim naknadno nadopisanim riječima željelo reći da je Josip Broz već ranije bio procesuiran - nije jasno zbog čega - tj. da mu ovo nije prvi sudski proces. To jest - nije "neporočan".

A treće, sastavni dio ove mape jesu i četiri bakrene pločice s ugraviranim najvažnijim citatima Titovih odgovora na Bombaškom procesu. Dva su najkarakterističnija. Na jednoj pločici piše: "Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa, da pritisne drugu." A na drugoj: "... Jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije priznajem."

Zašto ovo napominjem? Zato je jer je, otprilike, upravo u to vrijeme, kada je gradonačelnik Zagreba Ivo Vrhovec uručio Titu taj uistinu vrijedan i originalan poklon, taman bio priveden kraju dugogodišnji sudski proces protiv glavnog urednika Glasa Koncila don Živka Kustića, koji je na neki način, zajedno s još nekim bitnim događajima, simbolički označio "promjenu epohe" u SFR Jugoslaviji, tj. kraj titoizma i stvaranje jedne sasvim nove političke konstelacije koja će na kraju rezultirati osamostaljenjem SRH iz sastava SFRJ, odsnosno stvaranjem samostalne hrvatske države.

Kustiću je bilo suđeno zbog dva njegova politički provokativna članka objavljena u Glasu Koncila još tijekom 1972. (nedugo našto što je Tito ugušio Hrvatsko proljeće), i taj se sudski proces otegnuo sve do svibnja 1975., kada odlukom Vrhovnog suda Hrvatske Kustić, doduše, nije išao u zatvor, ali je zato bio uvjetno osuđen za kaznu zatvora u trajanju od 5 mjeseci, a bila mu je izrečena i mjera sigurnosti zabrane javnog istupanja u tisku u trajanju od jedne godine dana (što ju je Kustić morao bespogovorno izvšiti).

O tom se suđenju ne zna ništa, no Kustić mi je još za svoga života dao dopuštenje da razgledam sve njegove originalne zapisnike što su pohranjeni u jednome zagrebačkom arhivu, počevši od početka procesa 1972. pa sve do 1975. I što je tu posebno zanimljivo? Najzanimljivije je to što je Kustić na tom suđenju (konkretno na saslušanju od 30. listopada 1972.) parafrazirao ključne Titove riječi izgovorene na Bombaškom procesu 1928. - samo što im je, naravno, dao sasvim drugo, zapravo suprotno značenje.

Kustić je, kao i Tito, rekao da poznaje samo "prirodne zakone" koji su "viši od onih koje stvori jedna klasa" - no time je zapravo htio reći da on poštuje isključivo Božje zakone, a ne i zakone što su ih donijeli i propisali Titovi komunisti u SFRJ

A također je, na određen način, citirao i Titovu legendarnu rečenicu da "ne priznaje ovaj sud, već samo sud svoje Partije" - no u njegovoj, Kustićevoj interpretaciji to je značilo da on ne priznaje komunistički sud u SFRJ, onakvog kakvog je ustrojio sam predsjednik države i Partije Josip Broz Tito, nego isključivo "Božji sud" i "Božje zakone" u koje jedino, kao kršćanin i katolik, vjeruje.

Kad smo 2009. zajedno komentirali tijek njegova suđenja iz prve polovice 1970-ih, a naročito ovu epizodu, kada je parafrazirao Tita, Kustić mi je rekao:

- Da, ja sam se na suđenju po svemu ponašao kao i Tito na Bombaškom procesu 1928., kada je rekao da ne priznaje sud države nego samo svoje Partije!

Dodatnu intrigatnost svemu ovome daje činjenica (to sam provjerio u Arhivu Jugoslavije u Beogradu) da je i sam Josip Broz Tito bio upoznat s nekim detaljima vezanim za suđenje Živku Kustiću. Materijali o tom suđenju bili su mu predani - u njegov predsjednički Kabinet u Beogradu - već 31. listopada 1972., samo jedan dan nakon što ga je on ovako provokativno parafrazirao!

Druga stvar, tj. drugi poklon koji me u Titovoj zbirci zaintrigirao - jest maketa svemirske letjelice "Apollo 11", koja se bila spustila na Mjesec 20. srpnja 1969. , a što je Josipu Brozu Titu bila uručena na Zagrebačkom velesajmu 11. rujna 1969., nepuna dva mjeseca nakon tog velikog povijesnog događaja. Iskreno rečeno, to je jedan od predmeta iz ove njegove kolekcija kojega bih uistinu poželio imati u svom vlastitom domu.

Koliko razumijem stvari, taj je poklon Josipu Brozu Titu imao i važno političko značenje, tj. bila je svojevrsna priprema za njegove predsjedničke susrete i razgovore s američkim predsjednikom Richardom Nixonom.

Jedan dosta zanimljiv poklon Tito je dobio i od "udbaša", i to na sam "Dan Udbe", 13. svibnja 1979. Riječ je o brončanoj skulpturi "Obitelj" (sastavljenoj od figura čovjeka, žene i djeteta - ali ne razumijem poruku te kombinacije), visokoj gotovo pola metra (sasvim precizno: 42 cm).

Na postolju tog artefakta piše: "Drugu Titu povodom 60. godišnjice KPJ-SKJ i 35. godišnjice službe bezbednosti, 13. V 1979. Pripadnici organa i službi bezbednosti SFRJ."

Vrlo interesantan poklon Tito je, 5. rujna 1967., dobio od sudionika omladinske radne akcije "Sava '67", koji su te godine gradili savski nasip, i to u dužini od preko 10 kilometara. Tito je tom prigodom, štoviše, bio proglašen počasnim građaninom Grada mladih graditelja savskoga nasipa - tu mu je počasnu titulu dodijelio tadašnji Savjet Omladinskog naselja "7 sekretara SKOJ-a" - pa mu je tim svečanim povodom bio darovan i jedan ogroman foto-album s mnoštvom (naravno, crno-bijelih) fotografija snimljenih tijekom dotične radne akcije, na Savi.

Ali - avaj! Među tim fotkama ima manje onih uistinu radnih i akcijaških, dok sve pršti od izazovnih fotografija mladih cura u akcijaškoj uniformi i u šorcovima kako se izležavaju na travi ili tobože nešto raduckaju, a u biti djevojački drsko poziraju pred fotografom. Nažalost, nigdje nije zapisano kako je Tito to što je dobio prokomentirao, no ne treba sumnjati da je fotografije iz albuma razgledao s ogromnim interesom (osobito kad Jovanka nije bila u blizini).

U Titovoj kolekciji na Pantovčaku nalazi se, inače, dvadesetak foto-albuma s fotografijama snimljenim u raznim prigodnim situacijama, i kod nas i u inozemstvu, i to još od onih neposrednih poratnih vremena pa sve do druge polovice 1970-ih. Osobno bih navrednijim proglasio foto-album "Tito u Končaru", u kojemu ima nekoliko Titovih fotografijama snimljenih još 19. svibnja 1946. - on je tada prvi put posjetio tvornicu "Končar" u Zagrebu - dakle u ono vrijeme kada je još bio relativno mlad i kad je još svakodnevno imao na sebi maršalsku uniformu.

Na jednoj od tih fotografija vidimo Tita u jednome vozilu - snimljen je odostraga, lagano iskosa - kako se šepuri pred "Končarovim" radnicima kao pravi zagorski puran.  

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje