Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor


Početak razgovora branitelja-prosvjednika i Vlade RH
5. VI 2015.


Naslovnica
Ispis
Preuzimanje


U nedjelju 31. svibnja navečer, negdje oko 22 sata, sastao sam se s nekolicinom braniteljskih vođa koji su se spremali za sutrašnji (u ponedjeljak 1. lipnja) sastanak s premijerom Zoranom Milanovićem, kao i s njegovim najbližim suradnicima iz Vlade, ministrom branitelja Predragom Fredom Matićem i ministrom obrane Antom Kotromanovićem.

Susreli smo se u kafiću "Zvonimir" u Gotovčevoj, nedaleko od Kvatrića. Jedan od nazočnih branitelja bio je i Dražimir Jukić, predsjednik Zbora hrvatskih gardijskih postrojbi (što je funkcija koju je sve donedavna obnašao Ante Deur - prije nego što je imenovan za savjetnika predsjednice Kolinde Grabar Kitarović za pitanja branitelja).

Te je večeri, među ostalim, skovan plan tko će sutradan izaći "na megdan" premijeru Milanoviću i dvojici ministara u Banske dvore: izbor je, sasvim očekivano i logično, pao na Josipa Klemma, Đuru Glogoškog i Dražimira Jukića (Deur kao savjetnik predsjednice RH nije mogao biti u toj kombinaciji). A dogovorena je, ako mogu tako reći, i strategija (ili barem taktika) njihova predstojećeg nastupa, sutradan u Vladi RH.

Atmosfera, moram priznati, nije bila pretjerano optimistična, branitelji su bili prepuni sumnji da ih premijer i njegovi suradnici (Matić i Kotromanović) i ovaj put - kako to oni sami doživljavaju - žele "nasanjkati". Možda mi je najiskreniji u svom istupu bio jedan od braniteljskih vođa koji protekloga vikenda nije bio u Zagrebu nego u rodnome Splitu. Riječ je dopredsjedniku HVIDRA-e Ivanu Vukiću, s kojim sam se te večeri čuo telefonom. U tom našem kratkom "brzoglasnom" razgovoru, te nedjeljne večeri, on mi je, uz ostalo, izjavio:

- Ja od premijera Milanovića ne očekujem ništa ekstra, ali smatram da bi napokon mogla proraditi savjest kod ministra Kotromanovića. Ali, donekle, i savjest ministra Matića. Njih dvojica bi mogli odigrati ključnu ulogu - ali ako budu na nivou. Osuđujem ih što se dosad nisu čvršće postavili ili, ako to već ne, što nisu podnijeli ostavke. Mislim da je voda došla do ušiju i jednoga i drugoga, i Matića i Kotromanovića, te da će obojica shvatiti da je ovo s čime se sada suočavamo problem svih nas branitelja, te da je krajnje vrijeme da se to jednom zauvijek riješi.

Ostali su branitelji, nazočni te večeri u "Zvonimiru", bili, kao što sam već rekao, umjereno pesimistični. Kazali su mi da nemaju dojavljivače u Vladinim redovima, ali da svojim vlastitim instinktom procjenjuju da će sastanak u Banskim dvorima, kod premijera Milanovića, biti više kurtoazne prirode, a ne operativni sastanaka na kojemu bi se rješavali konkretni braniteljski problemi. Jedan od njih (želio je ostati anoniman) potužio mi se:

- Ministar Matić je od pobjedničke vojske, koja je dobila Domovinski rat, napravio socijalu. On je ministar branitelja, a bez - branitelja. Nije se uspio nametnuti bivšem ministru financija Slavku Liniću i ozbiljno poraditi na tome da se riješe svi naši nagomilani problemi...

Te su večeri ujedno definirana i četiri ključna zahtjeva s kojima su branitelji odlučili izaći na razgovor (ili početak pregovora) s premijerom Milanovićem, idućeg dana u Banskim dvorima. Njih se moglo podijeliti u četiri skupine.

Zahtjev br. 1 bio je da sve ono što branitelji traže bude svedeno u jedan (zajednički) zakonski okvir, i to unutar Ministarstva branitelja, a ne da se branitelje "mrvi" po pojedinim drugim ministarstvima (poput socijale i sličnog).

Drugi je zahtjev bio da branitelji-prosvjednici na sastanku u Banskim dvorima, u ponedjeljak 1. lipnja s početkom u 10 sati, inzistiraju na konkretnim i operativnim stvarima (a ne nekim, uvjetno rečeno, tra-la-la temama) koje bi onda operativno rješavali sami ministri, tj. Matić i Kotromanović, dok bi premijer sa svim tim bio, shodno svojoj dužnosti, samo načelno upoznat.

Zahtjev br. 3 mogao se sažeti u maksimu: "treba zaustaviti javno sramoćenje Đure Glogoškog i nekih drugih braniteljskih vođa u vezi s njihovim primanjima, odnosno mirovinama", jer da takvi tendenciozni podaci totalno promašuju bit stvari.

I četvrto, ponovljeno je, tko zna po koji već put, da treba ići u smjeru donošenja Ustavnog zakona o braniteljima i njihovim pravima, tj. takvog ustavno-zakonskog akta koji neće moći mijenjati nijedna politička garnitura koja u ovom ili onom trenutku može doći na vlast u Hrvatskoj.

To bi, u najkraćem, bilo sve što je izrečeno (i meni osobno najavljeno) na tom pripremnom braniteljskom sastanku u nedjelju navečer, noć uoči njihova bliskog susreta s premijerom Milanovićem i dvojicom ministara. Međutim, ja sam se tog istog dana, u nedjelju 31. svibnja, ali sat ili dva prije netom opisanoga susreta s braniteljskim vođama, sastao - na jednome drugom mjestu - s nekim drugim ljudima, odlično obaviještenima, koji jesu s braniteljima na vezi, koji znaju za sve njihove probleme, koji (uglavnom) podržavaju i njih i njihove zahtjeve, koji su vrlo kritički opredijeljeni prema premijeru Milanoviću i njegovim suradnicima-ministrima (Matiću i Kotromanoviću), ali koji ipak ne misle 100 posto jednako kao i sami branitelji, pa, ako smijem tako reći, imaju prema njima i (blagi) kritički odmak, maksimalno se trudeći da mirno i hladnokrvno analiziraju sve ono što se zbiva oko njih i njihovih aktualnih prosvjeda.

Njihove prosudbe - da budem sasvim otvoren - odudaraju od uobičajenih stereotipa o braniteljima i njihovim prosvjednim akcijama kakvi se obično iznose u hrvatskim medijima, u načelu i u globalu idu njima u korist, ali opet - kao da prekoračuju (i to ne za centimetar ili dva nego puno više) onaj "kritički prag" do kojega su branitelji u ovome trenutku spremni ići, odnosno sami o sebi govoriti. I to ne samo u odnosu na (širu hrvatsku) javnost nego čak i prema sebi samima (u svojim intimnim, uglavnom zatvorenim kružocima). Stoga, kad sam im iznio sve te analitičke procjene i stajališta, do kojih sam sâm, svojim investigativnim naporima i akcijama poduzetim tog istog dana (u nedjelju) došao, oni su se poprilično iznenadili. Možda neću pretjerati ako kažem da su ostali pomalo zatečeni.

U pitanju je, prije svega, odnos branitelja-prosvjednika i HDZ-a, kao, u ovome trenutku, najjače i najutjecajnije oporbene stranke. Nekako - i na medijskoj i na dnevnopolitičkoj razini - ispada da je javna tajna da je ako ne otvoreni, ono sasvim sigurno prikriveni organizator i konceptualizator aktualnih braniteljskih prosvjeda - od Savske 66 naovamo, sve do Markova trga, sada u četvrtak i u noći od četvrtka na petak - HDZ. To jest, pojedini, i to baš najodgovorniji HDZ-ovi dužnosnici, poput Tomislava Karamarka, Milijana Brkića i drugih.

Takvo mišljenje - sasvim sigurno ne napamet i ne bez određenih temelja pa i čvršćih uporišta - zastupa i jedan od najbliskijih ljudi u timu Zorana Milanovića, saborski zastupnik SDP-a, ujedno i predsjednik saborskoga Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Peđa Grbin. On mi je, u ponedjeljak, rekao:

- Podsjetit ću vas da je gospodin Glogoški dane prije prošlotjednog prosvjeda provodio na Markovu trgu u društvu mojih cijenjenih kolega iz HDZ-a. Osim toga, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko ni jednom nije pozvao branitelje da odustanu od nasilnog prosvjeda i nije im uputio jasnu poruku kako su dužni poštivati Ustav i zakone kao i ostali građani, nego je to opasno relativizirao kad su u pitanju branitelji. Mnogi su izrazili zaprepaštenje nad Karamarkovom porukom da zakon nije jednak za sve. To su i više nego jasni dokazi da HDZ stoji iza prosvjeda od prvoga dana i da prosvjednike koristi za ostvarivanje svojih političkih ciljeva.

Međutim, neki moji drugi izvori, bliski HDZ-u, ali i braniteljima, uvjeravali su me u nešto sasvim suprotno.

Prvo, otkrili su mi da su branitelji čak donekle ljuti (da ne upotrijebim neku težu riječ) na HDZ - što im nije pomogao u ovome za njih možda i najpresudnijem trenutku.

Jedan od tih mojih izvora rekao mi je:

- Da je HDZ prikriveni izvor ovih najnovijih braniteljskih prosvjeda, na Markovu trgu, on bi osigurao autobuse brojnim braniteljima iz Dalmacije (iz Splita, Zadra itd.) da dođu u Zagreb i da zagrebačkim prosvjednicima pruže podršku. Međutim, HDZ je baš toga dana, u četvrtak, "zablokirao" autobuse s braniteljima koji su trebali doći u Zagreb. HDZ je, dakle, pod svaku cijenu htio izbjeći dalju eskalaciju sukoba.

Po mom povjerljivom izvoru, protiv prosvjeda i bilo kakvog nasilja na Markovu trgu, u četvrtak i u noći od četvrtka na petak, bili su i HDZ kao stranka (na čelu s Karamarkom), i general Ante Gotovina, i general Damir Krstičević (koji, kako doznajem, pokušava biti nekom vrstom spone između branitelja i HDZ-a), naposljetku i sama predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, koja je od 2 sata ujutro, u noći od četvrtka na petak, pa sve do podneva, u petak 29. svibnja, najmanje 10 (a vjerojastno i više) puta i običnim, fiksnim telefonom i mobitelom zvala premijera Milanovića - da bi joj se on javio tek dva sata prije pressice, koja je počela u petak 29. svibnja oko 14 sati.

Iz ovoga se može izvući još jedan podatak: od prvog Kolindinina poziva Milanoviću do trenutka kad joj se on prvi put javio proteklo je 13 do 14 sati (u međuvremenu, kako mi rekoše oni najinfomiraniji, on je u četvrtak navečer bio u Rovinju, odakle se zaputio u Sloveniju, pa se iz Slovenije vratio u Zagreb).

Drugo, stvari i događaji idu u tom smjeru - tvrde moji informatori - da se u skoro vrijeme može očekivati ako ne sukob ono barem jedan malo jači "set problema" branitelja (i njihovih vođa) s HDZ-om (kao sa svojim stvarnim ili tobožnjim zaštitnikom).

I to iz dva razloga.

Prvo, branitelji nisu - ili možda bolje rečeno: neće biti zadovoljni strukturom ljudi koja bi se po svojim dužnostima u budućoj Vladi RH mogla njima (i njihovim problemima) baviti ako, početkom 2016., na vlast dođe HDZ. Naime, kao što danas oni ne vjeruju Matiću, Kotromanoviću i inima, tako sutra neće vjerovati ni ljudima, odnosno dužnosnicima koje bi HDZ, kad i ako uskoro dođe na vlast, mogao isturiti kao svoje bitne stranačke poluge u odnosu na njih, tj. branitelje.

A koji su to ljudi?

To je, u prvome redu Željko Dilber, zatim general-bojnik HV Damir Krstičević, dok je na trećemu mjestu - a mogli bismo ga komotno staviti i na sam početak ovoga popisa - legendarni, pa već i mitologizirani general Ante Gotovina. Branitelji, ako baš moram biti 100 posto konkretan, smatraju da su Dilber i Krstičević pod direktnom kontrolom generala Gotovine, kojega oni, međutim, više ne smatraju "ideološki ispravnim" (kao što je to bio ranije) pa se u njihovim krugovima sve slobodnije i otvorenije govori čak i o njegovoj eventualnoj "mitološkoj demontaži".

Treće, branitelji u ovome trenutku imaju svog vlastitog (najomiljenijeg) kandidata za ministra branitelja. To više nije Ante Kotromanović, kao ranije, nego - Mladen Markač, povratnik iz Haaga u kasnu jesen 2012. No, koliko doznajem, Markač nije zainteresiran za tu funkciju.

I četvrto, nije nevažno niti to tko će - ako HDZ pobijedi na predstojećim parlamentarnim izborima - biti imenovan za novog ministra obrane (umjesto sadašnjeg ministra Kotromanovića). Branitelji strahuju da bi na površinu vrlo lako mogao isplivati netko tko je (na ovakav ili onakav način) nešto jače vezan za nekadašnje strukture JNA, pa i tu imaju svog (tajnog ili polutajnog) kandidata, odnosno favorita.

To je general Krešimir Ćosić, koji, po braniteljima, zadovoljava nekoliko vrlo važnih kriterija. Prvo, odlično poznaje strukturu hrvatskih oružanih snaga; drugo, nije bio oficir JNA, treće, profesor je na Fakultetu elektrotehnike i računalstva u Zagrebu (dakle, riječ je o visokoobrazovanom stručnjaku) itd.

Toliko, ukratko, o nedjelji 31. svibnja, noć uoči susreta i razgovora braniteljskih vođa s premijerom Milanovićem i dvojicom resornih ministara. A sada nešto o onome što se dogodilo na sam taj tzv. "dan D", u ponedjeljak 1. lipnja - iako ta kvalifikacija nije opravdala ono što se u ta nepuna dva sata u Banskim dvorima uistinu dogodilo.

Kad je "bliski susret", za zajedničkim stolom, braniteljskih lidera i Milanovićeve ekipe negdje oko podneva bio završen, čuo sam se, najprije, sa samim braniteljima-prosvjednicima. Konkretno - s Ivanom Vukićem, dopredsjednikom HVIDR-e, koji je sve što se događalo u Banskim dvorima pomno (putem medija) pratio s poprilične distancije, tj. iz svoje rodne Dalmacije.

Vukić je, moram priznati, bio dosta pesimističan, a stekao sam dojam da nije bio najzadovoljniji ni strategijom i taktikom što su je u odnosu na premijera Milanovića i dvojicu  ministara (Matića i Kotromanovića) bili pripremili njegovi kolege Josip Klemm, Đuro Glogoški i Dražimir Jukić.

Da je bilo po njegovome, rekao mi je (u telefonskom razgovoru), tada bi se minorizirao ili potpuno zaobišao kritički (verbalni) napad na premijera Milanovića, dok bi se puno jače pritisnuli ministri Matić i Kotromanović, na kojima, kako je kazao, "ipak leži najveća odgovornost".

Drugo, po Vukiću, ako je Milanović s predstavnicima branitelja mogao sjesti ovoga ponedjeljka, točno 222 dana nakon početka prosvjeda u Savskoj 66, onda se samo po sebi postavlja pitanje zašto to nije učinio - recimo - već trećeg ili četvrtog (ili kojeg već) dana, nakon što je taj prosvjed bio počeo.

Treće, branitelji nisu prešutjeli da je premijer Milanović u jednome trenutku rekao da su braniteljski zahtjevi sitnica ili trivijalne stvari (možda se nije tako doslovno izrazio, ali je otprilike tako mislio), pa se sada pitaju kako to da se ta "sitnica" nije uspjela riješiti ni nakon 222 dana, koliko traju braniteljski prosvjedi u Savskoj.

I četvrto, Ivan Vukić je veliki pesimist kada je u pitanju nastavak razgovora (ili pregovora, ili čega li već) između braniteljskih vođa i premijera Milanovića, kao i dvojice resornih ministara, već idućeg tjedna u Banskim dvorima.

- Sve će uglavnom ići u pravcu predizborne kampanje - rekao mi je sa zabrinutošću - bit će tu i prepucavanja i koječega još, samo ne rješavanja naših konkretnih problema.

U popodnevnim satima, u ponedjeljak 1. lipnja, javio mi se, preko telefona, i jedan od najistaknutijih braniteljskih vođa (s kojim sam bio zajedno i noć prije, tj. u nedjelju navečer 31. svibnja, te me tom prigodom bio zamolio da mu ne spominjem ime i prezime) i rekao mi da je njegov osobni zaključak - ali koji dijele i mnogi drugi branitelji - da je premijer Milanović ovim svojim najnovijim istupom, u Banskim dvorima u ponedjeljak prije podne, faktički (dakle ne formalno) smijenio Freda Matića s dužnosti ministra branitelja, te za svojevrsnoga medijatora, tj. visokog državnog dužnosnika koji će dalje posredovati između Vlade i branitelja-prosvjednika, postavio aktualnog ministra obrane Kotromanovića.

O toj kombinaciji se, da podsjetim, nagađalo još prije nekoliko mjeseci, tijekom protekle zime, kada je braniteljski prosvjed u Savskoj 66 bio u punome jeku, a ona se sada, na neki način, iako ne formalno, nego "poskrivečki", obistinjuje. Barem tako misli moj sugovornik iz braniteljsko-prosvjedničke populacije, koji mi je rekao:

- Matić u svemu ovome više neće imati nikakvu važniju ulogu, Milanović je na ovome sastanku, u ponedjeljak, zadnju riječ dao Kotromanoviću, i nama je sada jasno s kim ćemo mi dalje operativno razgovarati i pregovarati!

Sam ministar Fred Matić mi je, u jednoj svojoj podužoj izjavi, formuliranoj u ponedjeljak popodne, rekao, među ostalim, i ovo:

- Smatram kako je do prošlotjedne eskalacije prosvjeda, koji jedna manja braniteljska skupina već sedam mjeseci vodi protiv mene i mojih suradnika, došlo na jedan vrlo perfidan i manipulatorski način. Naime, pod fintom da su došli dati podršku prosvjedu radnika Imunološkog zavoda (u četvrtak 28. svibnja - op. aut.), 20-ak branitelja-prosvjednika je uzurpiralo Trg sv. Marka, a potom ga iskoristilo kao platformu za postavljanje ultimatuma premijeru Milanoviću da ih primi na razgovor.

Okarakteriziravši potez - odnosno niz poteza tijekom toga dana - od strane branitelja-prosvjednika "licemjernim" i "vrlo manipulatorskim", a u neku ruku i opasnim, budući da je, po njegovoj procjeni, bila riječ o "izazivanju opasnih društvenih nemira, s potencijalno tragičnim posljedicama", ministar Matić je još posebno naglasio:

- Na koncu, vrlo tendenciozne i podle su bile lažne tvrdnje prosvjednika kako je "policija udarila na branitelje", kako su im "ugroženi životi" te kako "policija želi oteti Klemma". Policija ne samo da nije udarala na branitelje , nego je, štoviše, vrlo oprezno, odmjereno i debelo ispod svojih ovlasti postupala s prosvjednicima koji se nakon 22 sata više nemaju pravo nalaziti na Markovu trgu. Nemojmo zaboraviti ni to da je upravo ova Vlada otvorila Markov trg za prosvjede".

SDP-ov vodeći stručnjak za ustavno pravo, saborski zastupnik Peđa Grbin, dao mi je pak nakon sastanka u Banskim dvorima, u ponedjeljak rano popodne, ovakvu izjavu:

- Nakon današnjeg sastanka predsjednika Vlade i ministara s prosvjednicima, mogu reći da razlozi za prosvjed ovakvog intenziteta i dalje ostaju nejasni. Pa o svemu ovome se kontinuirano razgovaralo, i razgovara se i dalje, s državnim dužnosnicima i u Ministarstvu i u Saboru! Predsjednik Vlade i ministri su slušali i odgovarali na primjedbe pred očima hrvatske javnosti, koja će još jednom imati prilike ocijeniti radi li se o prosvjedima iza kojih stoje stvarni problemi koje se pokušava riješiti - ili nečija politika.

Na kraju ovoga članka nekoliko riječi o onome što se, zapravo, dogodilo u četvrtak 28. svibnja kasno navečer i u noći od četvrtka na petak 29. svibnja ispred i u crkvi sv. Marka na Markovu trgu, između Banskih dvora i zgrade Hrvatskoga sabora - u crkvi u kojoj su se, sklanjajući se pred policijom, utaborili branitelji-prosvjednici, predvođeni svojim liderima, članovima obitelji i specijalnim pratiteljima.

Ako za ovu prigodu ostavimo po strani (inače često izricanu) dilemu je li crkva uistinu bila pravo mjesto za sklanjanje branitelja-prosvjednika u ovakvoj jednoj izvanrednoj i prilično uspaljenoj situaciji, ostaje u zraku visjeti pitanje što je - ili tko je - bio pravi cilj napadačke akcije interventne policije koja je bila poduzeta u kasnim večernjim satima, u noći od četvrtka na petak, i to - kako tvrde očevici - u tri navrata (otprilike između 21,50 i 0,30 sati).

O tome sam, osim sa samim braniteljima- prosvjednicima, razgovarao s nekolicinom svećenika koji su te večeri, odnosno noći, boravili (da ne kažem: stražarili) ispred, odnosno u samoj crkvi, došavši pružiti potporu deprimiranim, pa donekle i uplašenim junacima Domovinskog rata. Bili su to: pater Ivan Ike Mandurić, duhovni voditelj molitvene zajednice "Srce Isusovo" u Zagrebu, popularni zagrebački studentski duhovnik don Damir Stojić i svećenik-salezijanac iz Knežije don Ivan Šibalić. A poslije su, negdje iza 23 sata, došla, kao pojačanje, i šestorica bogoslova iz obližnjega Franjevačkog samostana na Kaptolu.

Po njihovim iskazima, kao i po iskazima branitelja s kojima sam razgovarao, zaključujem da je glavna meta napada - nakon što su su se branitelji-prosvjednici bili povukli u crkvu - bio jedan od ključnih protagonista ove priče (ili ovoga "trilera" ili "krimića"), braniteljski vođa i poduzetnik (inače predsjednik Udruge Specijalne policije RH) Josip Klemm. Na njega se, tvrde svjedoci, nasrnulo ukupno tri puta. Prvi put kad svi branitelji još nisu bili u crkvi, a drugi i treći put kada su već svi bili unutra, na zaštićenom prostoru unutar crkve.

Klemma su, međutim, od uhićenja spasili kako sami branitelji (naročito oni malo korpulentnije građe) tako i nazočni svećenici i bogoslovi (svojim svećeničkim ugledom i reputacijom). Jedan od vrlo upućenih ljudi u cijeloj ovoj priči otkrio mi je:

- Po mojim spoznajama, policajci su dobili nalog da pošto-poto uhite Klemma, da mu stave lisice na ruke te da ga na ponižavajući način izvuku iz crkve. No taj se njihov plan izjalovio...

Na moje pitanje zašto je Josip Klemm bio - a vjerojatno je i dalje - toliko "zanimljiv" vlastima i policiji, moj mi je sugovornik rekao:

- Premijer Milanović i njegovi suradnici iz Vlade očito procjenjuju da Klemm vuče određene ključne poteze, koji na kraju dovode do ovakvih nepredvidivih situacija. Sve ovo ima određenu pozadinu. Klemm je već nekoliko puta uvrijedio i ponizio Milanovića, i lani u Kninu, ali i nekoliko puta kasnije. Osim toga, njega ova vlast smatra "nekontrobilnim" i usto procjenjuje da će on biti najveća opasnost za SDP u kampanji za predstojeće parlamentarne izbore. Klemm je za ovu Vladu iznimno bitna, možda i najjača figura, smatraju ga apsolutno neovisnim, dakle čovjekom koji u potpunosti drži do svojih stavova. On je ujedno čovjek za kojega ministar Matić nema dovoljno hrabrosti da mu se suprotstavi - a sam Klemm je totalno kontra Matića. Pritom ga se, čini se, ni na koji način ne može ucijeniti, jer njegova privatna zaštitarska tvrtka ne pruža usluge niti jednoj državnoj tvrtki... 

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje