Rim, a ne Beograd (objavljeno u Jutarnjem listu)
10-13. VIII 2015.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

1. nastavak: Tajno snimljeni razgovor Carstens - Kuharić u Banskim dvorima Zagrebu, 8. rujna 1983.

 

U srijedu 7. rujna 1983. u predvečernjim je satima specijalnim zrakoplovom iz Sarajeva (gdje je već sve bilo u znaku priprema za Zimsku olimpijadu) doputovao u Zagreb tadašnji predsjednik SR Njemačke, inače član CDU-a, Karl Carstens. U njegovoj je pratnji bio i njemački državni ministar Michael Mertes.

Dvojicu uglednih gostiju iz Zapadne Njemačke dočekao je u zračnoj luci Pleso kompletan tadašnji državni vrh SR Hrvatske: predsjednik Predsjedništva SRH Milutin Baltić, predsjednik Sabora SRH Milan Rukavina-Šain i predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH inž. Ante Marković. A sutradan, 8. rujna 1983., predsjedniku Carstensu i njegovu pratitelju priredio je svečani ručak, u Dvercima na Gornjemu Gradu, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ (koji će u svibnju 1984. postati šef hrvatske Partije) Mika Špiljak.

No ipak, svoj najvažniji, a po mnogo čemu i najzanimljiviji sastanak za vrijeme boravka u Zagrebu, Carstens je održao u tzv. privatnom dijelu svog posjeta glavnome gradu SRH. U četvrtak 8. rujna ujutro sastao se, naime, sa zagrebačkim nadbiskupom i predsjednikom BKJ kardinalom Franjom Kuharićem - ali, zanimljivo, ne u Kuharićevu uredu u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu nego u Banskim dvorima, gdje je bilo (a i danas je) sjedište hrvatske Vlade. Strogo formalno, Carstens je u tom susretu i razgovoru bio domaćin Kuhariću, a ne Kuharić Carstensu.

U ovome trenutku ne raspolažem s dovoljno kvalitetnih informacija na temelju kojih bih sa stopostotnom sigurnošću mogao zaključiti tko je doista stajao iza (tzv. privatnog) susreta Carstensa s Kuharićem, no pretpostavljam da je glavni lobist mogao biti tadašnji pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša, koji se tijekom sastanka u Banskim dvorima nije odvajao od svog šefa Kuharića (te je ujedno bio i prevoditelj u tom razgovoru). Kokša je, naime, u ono vrijeme bio u vrlo dobrim odnosima s vojnim kapelanom Bundeswehra (Oružanih snaga Njemačke), a i općenito se mogao pohvaliti kvalitetnim vezama po cijeloj Europi, pa i s jednim važnim europskim fondom za pomoć biskupskim konferencijama (posebice u socijalističkim državama poput SFRJ).

Zasigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da je u tom trenutku, početkom rujna 1983., Kuhariću (ipak) bilo više stalo do susreta s Carstensom nego njemačkom predsjedniku sa zagrebačkim kardinalom, i da je upravo iz tih razloga i bila potrebna lobistička intervencija biskupa Kokše. Međutim, još je netko u Zagrebu i SR Hrvatskoj bio jako zainteresiran za ono što će i o čemu će pričati njih dvojica (zapravo trojica, ako pribrojimo i njemačkoga državnog ministra Mertesa). Bila je to Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH, sa svojom ispostavom Centar Zagreb, koja je svih tih godina budno pratila svaki korak i svaku izgovorenu riječ nadbiskupa Kuharića i njegovih najbliskijih suradnika s Kaptola.

Kuharićev je ured još davno bio ozvučen (kad kažem "davno", mislim na doba zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera, tijekom 1960-ih), isto tako i neke druge kancelarije u zgradi Nadbiskupskoga duhovnog stola (primjerice Kokšina), jednako kao i neki drugi crkveni objekti na Kaptolu (poput, npr., ureda glavnog urednika Glasa Koncila don Živka Kustića). Katolička je crkva u Hrvatskoj bila tih godina u jednoj velikoj i nezaustavljivoj ofenzivi, ponajprije kroz svoj grandiozni jubilejski, u svojoj biti državotvorni, pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975.-1984.), pa komunistička tajna policija nije propuštala ni jednu jedinu priliku da se, na svoj specifičan način, ne informira o svemu onome što tko od vodećih ljudi Crkve u datom trenutku radi, s kim razgovara i o čemu razgovara.

A ovo je sada - taj Kuharićev "bliski susret" s njemačkim predsjednikom Carstensom - bila prigoda koja se nije niti smjela niti mogla propustiti. Doduše, u ovom se slučaju već u samome startu bio ispriječio jedan mali (ili veliki, kako se uzme) tehnički problem. Za razliku od Kuharićeva ureda u Nadbiskupskom duhovnom stolu, prostorija u Banskim dvorima u kojoj je Carstens, kao službeni "domaćin", primio kardinala Kuharića, nije bila ozvučena. No, operativci SDS-a su se na vrijeme dosjetili jadu: netko je od njih već u ono vrijeme legendarni (po svojoj pouzdanosti i kvaliteti) švicarski profesionalni magnetofon "Nagra" stavio u jednu torbicu koja je pak, tobože slučajno, bila ostavljena na stolu (ili na nekome drugom komadu namještaja) - upravo u sobi u Banskim dvorima gdje su Carstens i Kuharić razgovarali.

Zahvaljujući toj tajnoj snimci, odnosno transkriptu (dugačkom nepunih 11 kucanih stranica) što je na temelju nje napravljen, mi danas pouzdano možemo znati što je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić mislio i govorio i u onim situacijama kada je bio siguran (ili gotovo siguran) da to nikada neće izići u javnosti. Koliko je meni poznato, ovo je, barem zasad, jedan jedini tajno snimljeni razgovor nadbiskupa Kuharića koji se iz, u ovome trenutku još uvijek zaključanih i blokiranih tajnih arhiva, uspio probiti van, na površinu, pa je sasvim sigurno i u tome njegova iznimna zanimljivost, dragocjenost i, iznad svega, intrigantnost.

Ovdje svakako treba imati na umu činjenicu da su se njemački predsjednik Carstens i kardinal Kuharić sastali točno godinu dana prije Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici (najavljenoga za rujan ili listopad 1984.), na kojemu će, kao što znamo, Katolička crkva u Hrvatskoj u nazočnosti od (po crkvenim podacima) 400.000 vjernika trijumfalno privesti kraju svoj superambiciozni jubilejski pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata". I već je tada, u rujnu 1983., godinu dana uoči NEK-a, u redovima državnih vlasti u SRH, pa i u cijeloj SFRJ, vladala svojevrsna uzbuna, da ne kažem panika, zbog toga spektakularnoga vjerskoga skupa, dobrim dijelom i zahvaljujući tome što je u nekim crkvenim medijima, primjerice Glasu Koncila, mjesecima unaprijed bilo najavljivano da će ga osobno doći uveličati - i time hrvatskim vjernicima i cijelome hrvatskom narodu pružiti veliku potporu - papa Poljak Karol Wojtyla, alias papa Ivan Pavao II.

Zato je njemački predsjednik Carstens (koji inače nije bio katolik nego evangelist) već u prvome, više kurtoaznom, dijelu razgovora izravno upitao nadbiskupa Kuharića hoće li na NEK u Mariji Bistrici doći papa Wojtyla. Kuharić mu je pomalo neodređeno odgovorio:

- Mi se nadamo. Mi smo ga pozvali. Prije tri godine pozvala ga je i Vlada (mislio je na jugoslavensku Vladu, tj. SIV, odnosno Predsjedništvo SFRJ - op. aut.). Međutim, pošto su se u međuvremenu pogoršali odnosi, ja sam osobno bio jako napadan, jedan me visoki državnik u javnosti nazvao fašistom, i tako se počela atmosfera kvariti... Mi sada čekamo kakve će uvjete Vlada postaviti za (Papin - op. aut.) posjet...

Taj "visoki državni dužnosnik" koji je Kuharića bio nazvao "fašistom" - to je, dakako, bio nekadašnji tužitelj (na montiranom procesu 1946.) nadbiskupu Alojziju Stepincu, a u razdoblju od 1974. do 1982. predsjednik Predsjedništva SRH Jakov Blažević, koji je početkom 1981. bio pokrenuo veliki "križarski" (ili, bolje rečeno, "antikrižarski") rat protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, fokusiran podjednako i na Stepinca i na Kuharića.

U nastavku 45-minutnoga razgovora u Banskim dvorima - ton kojemu je svojim vrlo preciznim, a katkada i pomalo oštrim, pitanjima davao njemački državni ministar Mertes - Kuharić se morao izjašnjavati i o onim najdelikatnijim temama koje su u to vrijeme zaokupljale ne samo domaću nego i inozemnu javnost: odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srbima u Hrvatskoj, njezin odnos prema kardinalu Stepincu, odnos prema ustašama i nekadašnjoj NDH, pitanje budućnosti SFR Jugoslavije i možebitnoga državnog osamostaljenja Hrvatske...

Kuharić je, treba reći, na sva ta nezgodna pitanja odgovarao vrlo mudro i promišljeno, nije mu se ni u jednome trenutku otela niti jedna jedina suvišna ili kriva riječ. Kao da je u svojoj glavi imao "čip" da se ovaj razgovor ipak (tajno) snima i da zbog toga mora budno paziti što će sve iz njegovih ustiju izići (a što će danas ili sutra netko s ogromnom znatiželjom preslušavati, čitati i analizirati).

Jedna je od njegovih središnjih teza, izrečenih u razgovoru, glasila da je glavni krivac za veliko, a po mnogo čemu i dramatično pogoršanje odnosa između Hrvata i Srba (tj. između hrvatskih katolika i pravoslavnih) u Kraljevini Jugoslaviji bila Srpska pravoslavna crkva koja je u ljeto 1937. srušila praktički već potpisan i ratificiran konkordat (međunarodni sporazum) između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana, kojim su trebala detaljno biti uređena sva prava i obveze Katoličke crkve u toj višenacionalnoj državi (a u kojoj je pravoslavlje imalo status državne religije). Uz ostalo, rekao je:

- Pravoslavna crkva je rušila konkordat jer je htjela spriječiti da i Katolička crkva dođe u neku ravnopravnost. Tako da nije bilo nikada pozitivno raspoloženje prema Katoličkoj crkvi u prošlosti. Zatim je došao rat. U ratu je Jugoslavija eksplodirala. U Hrvatskoj je uzela vlast ustaška stranka. Zbog situacije koja je vladala u staroj Jugoslaviji, gdje su Hrvati bili zaista pritisnuti, rasla je reakcija, tako da je onda došlo i do građanskog rata. Dakako, bilo je nasilje i s jedne i s druge strane. Srbi su svakako bili protiv hrvatske države, a ustaška vlast je bila onda protiv protivnika države. Onda su srušili i neke pravoslavne crkve u Hrvatskoj i Srbi su bili progonjeni. Međutim, Pravoslavna crkva optužuje da je za to odgovorna Katolička crkva. A ustaška vlast je zapravo htjela silom Srbe, koji su u Hrvatskoj, da prijeđu u Katoličku crkvu. Episkopat katolički je bio protiv. Ne može nitko silom prelaziti iz vjere na vjeru. Episkopat je izjavio da to mogu pristupiti samo oni koji to iz punog uvjerenja hoće...

U razgovoru se Kuharić, jer je to bilo nemoguće izbjeći, dotaknuo i kardinala Stepinca. Naravno, uzeo ga je u obranu, rekavši da je on "javno branio prava Židova, Srba, pravoslavnih i protiv svakoga nasilja", ali je tome pridodao i jednu vrlo važnu misao koja se tada (a niti kasnije) i nije mogla baš tako često čuti (niti u niti izvan redova Crkve) a koja, rekao bih, ulazi u samu bit definiranja i kritičke valorizacije sukoba između Hrvata i Srba u Jugoslaviji u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata (tj. u Titovoj SFRJ). Kazao je da u Srpskoj pravoslavnoj crkvi dominira mišljenje - citiram ga od riječi do riječi - "da bi se Katolička crkva morala javno kajati zbog onoga što je za vrijeme rata učinjeno".

A on osobno, kardinal Kuharić, kao i cijela Katolička crkva u Hrvatskoj, uvjereni su da je taj srpski zahtjev neutemeljen i nepravedan. Ovako je izjavio: "Mi smatramo da bi to bilo protiv povijesne istine i pravednosti."

Sam vrhunac razgovora u Banskim dvorima dogodio se u onome trenutku kada je njemački državni ministar Mertes sasvim otvoreno upitao nadbiskupa Kuharića da što on misli - hoće li se jugoslavenska država u neko dogledno vrijeme raspasti. To je pitanje već tada, 1983., bilo itekako aktualno. Kuharić se odlučio na diplomatski odgovor, rekavši:

- Ja mislim da nije u opasnosti Jugoslavija kao konstrukcija, nego se mora u njoj riješiti probleme. Crkva ne određuje niti državne strukture niti političke sisteme, ona to prepušta onima koji su odgovorni za javni red, ali Crkva brani načela, etička načela za slobodu, ravnopravnost...

Nijemce je, međutim, zanimalo je li to - obrana takvih načela - u jednoj komunističkoj zemlji poput SFRJ uopće moguće. Mertes je pritom Kuhariću rekao da ga "jugoslavensko pitanje" (ili "hrvatsko pitanje") jako zanima i zbog toga što je on, jednako kao i njemački predsjednik Cartens, "zapadni političar" - a Zapad ima, kako je istaknuo, "znatan interes za stabilnost ove (jugoslavenske - op. aut.) države ovdje u ovom političkom regionu".

Na to mu (im) je Kuharić odgovorio:

- Da, Vlada bi (mislio je, dakako, na jugoslavensku Vladu, tj. na SIV - op. aut.) morala zaista provoditi ustavna načela.

Posve je jasno da je Kuharić u ovoj svojoj rečenici aludirao na Ustav iz 1974. koji je SR Hrvatskoj, kao uostalom i svim drugim jugoslavenskim republikama i pokrajinama, davao vrlo visoki stupanj autonomije, pa i određena obilježja državnosti.

Nakon te Kuharićeve izjave razgovor se na trenutak malo razvodnio (tj. skrenuo je na temu političkih progona u SRH nakon represivnoga gušenja Hrvatskoga proljeća), a onda je njemački državni ministar Mertes, i u svoje osobno i u ime njemačkoga predsjednika Carstensa, napokon postavio, u najizravnoj mogućoj formi, i ono ključno pitanje, "pitanje svih pitanja", na koje je kardinal Kuharić, htio ili ne htio, morao dati i nešto više od kurtoaznoga, čisto diplomatski sročenoga odgovora.

A ono je glasilo:

- Gospodine kardinale, dozvolite da još jednom kratko upitam, jer nisam sasvim razumio: da li Katolička crkva smatra da su legitimni nacionalni zahtjevi hrvatskog naroda unutar sadašnjeg ustavnog poretka i unutar jedne jedinstvene jugoslavenske države mogući?

Kuharićev je odgovor glasio:

- Crkva se ne izjašnjava na to pitanje, ne daje nikakvih izjava o tome, niti javno niti privatno. Ja sam rekao u razgovoru: Crkva Jugoslaviju priznaje kao stvarnost, i u njoj živi, i ne smatra se pozvanom da ruši Jugoslaviju, ali želi da se u njoj... da svi budu zadovoljni.

 

 

2. nastavak: Je li zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić bio protiv proslave Branimirove godine u Ninu?

 

 

Jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" započeo je prije (gotovo) punih 40 godina, "Jubilarnim proglasom katoličkih biskupa hrvatskog jezičnog područja" usvojenim na jesenskom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije u Zagrebu od 7. do 9. (10.) listopada 1975., a prvi put javno objavljenim na naslovnici Glasa Koncila od 26. listopada 1975.

Prve dvije etape ili prva dva vrhunca toga pokreta, onaj u Solinu 1975.-1976. pred 100.000 vjernika na završnom misnom slavlju održanom u nedjelju 12. rujna 1976., i onaj u Biskupiji kod Kina 17. rujna 1978. pred 40.000 okupljenih hrvatskih katolika, oživjela su u hrvatskome vjerničkom puku sjećanja na ranosrednjovjekovne vladare kraljicu Jelenu i kralja Zvonimira, a nakon njih je, već 1979., došao na red i novi, treći po redu vrhunac - koji se odnosio na kneza Branimira. Ali nije ovdje bila riječ samo o Branimiru kao još jednome hrvatskom narodnom vladaru iz ranoga srednjeg vijeka nego i nečemu puno važnijem, a to je glasovita razmjena pisama između njega i tadašnjega pape Ivana VIII., u kojoj je Sveti Otac 7. lipnja 879. priznao Branimiru principatum terrenum ili "zemaljsku vlast" nad cijelom Hrvatskom, što je u ondašnjoj terminologiji, ali, isto tako, i političkoj praksi značilo da je Hrvatska priznata kao suverena i neovisna država.

- Jer - kako mi je to protumačio naš ugledni crkveni povjesničar dr. Franjo Šanjek - ako papa priznaje Hrvatsku kao suverenu i neovisnu državu, onda će je i svi drugi takvom priznati. Tada nije bilo drugog svjetskog autoriteta takvoga ranga osim pape.

Tijekom čitavoga jubilejskog pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975.-1984.) vladalo je nepisano pravilo: svaki jubilej o kojemu je riječ obilježit će se i proslaviti na onome mjestu gdje se neki konkretan događaj iz ranoga srednjeg vijeka, na koji se taj jubilej referira, i dogodio. Tako se tisućgodišnji jubilej vezan za kraljicu Jelenu slavio na Gospinu otoku u Solinu - točno iznad ruševina prve poznate Gospine crkve u Hrvata, u kojoj je Jelena 975. bila pokopana. Devetstogodišnji pak jubilej vezan za kralja Zvonimira slavio se u Biskupiji kod Knina, točno na onome mjestu gdje je nekada davno bila srednjovjekovna Zvonimirova bazilika posvećena sv. Mariji u čijim je ruševinama potkraj 19. stoljeća pronađen najstariji Bogorodičin lik u hrvatskoj umjetnosti (poznat i kao Pralik Gospe Velikoga Zavjeta, što ga je Živko Kustić 1975. predložio za središnji simbol cjelokupnoga jubilejskog pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata").

Znači, ako ćemo sada, 1979., slaviti kneza Branimira i njegovu razmjenu pisama s papom Ivanom VIII., zahvaljujući kojoj je hrvatska država po prvi put otkako postoji bila međunarodno priznata (po onodobnim kriterijima, naravno), onda je red da se taj jubilej održi u samome gradu Ninu, koji je tada (879.) bio glavni grad Hrvata, u kojemu je hrvatski knez Branimir imao svoju rezidenciju, u kojemu se nalazilo i sjedište tadašnje hrvatske Crkve (jurisdikcija Ninske biskupije, na čelu s biskupom Teodozijem, obuhvaćala je cijelu Hrvatsku osim dalmatinskih primorskih gradova), te u koji su, na kraju krajeva, po povjesničaru Ferdi Šišiću negdje potkraj lipnja 879., i stigla, Branimiru ravno u ruke, sva ona tri pisma pape Ivana VIII. u kojima je on priznao kneza Branimira za vladara hrvatske države.

Ali - dio vodstva Katoličke crkve u Hrvata imao je u tom trenutku neke sasvim drukčije ideje i planove; točnije rečeno, imao ih je prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić. U njegovoj viziji - tada, na prijelazu iz 1978. u 1978. - jubilejsko slavlje koje je dolazilo na red 1979., neposredno nakon Solina i Biskupije kod Knina, nije se trebalo održati u Ninu nego u najpopularnijemu hrvatskom svetištu Mariji Bistrici, što su ga hrvatski biskupi još u prosincu 1971. (neposredno nakon vrlo uspješno organiziranoga VI. Mariološkog i XIII. Marijanskog kongresa) bili proglasili nacionalnim hrvatskim prošteništem.

Dakle, ne na hrvatskome jugu, tj. u okolici Zadra, nego na hrvatskome sjeveru, u neposrednoj okolici glavnoga grada svih Hrvata, Zagreba.

I da je bilo po Kuharićevome, Nina ne bi ni bilo: ne bi, dakle, bilo one veličanstvene, monumentalne proslave Branimirove godine koja je održana 2. rujna 1979., na ninskome proplanku Grgur, pred oko 200.000 ljudi - što je, usput rečeno, bio dvostruko veći posjet nego na završnom misnom slavlju Hrvatske marijanske godine 12. rujna 1976. u Solinu. I što se danas smatra jednom od najblistavijih, pa umnogome i ključnih epizoda iz novije hrvatske povijesti.

O tome se danas ništa ne govori, to je u Crkvi u Hrvata ili posve zaboravljeno ili se namjerno čuva kao velika tajna. Međutim, imamo o tome, još uvijek, živih i neposrednih svjedoka. Najvažniji među njima - a on je ujedno i bio daleko najzaslužniji za veliki preokret, nakon kojega je Kuharić odustao od svojega prvobitnog nauma - jest poznati i vrlo vrijedni zadarski crkveni povjesničar dr. Eduard Peričić, kojega sam, u listopadu 2014., posjetio u Svećeničkom domu na Trgu sv. Stošije u Zadru (tada je upravo bio dovršio svoju najnoviju i najopsežniju knjigu "Hrvatski narod").

Na moje pitanje zašto je nadbiskup Kuharić 1978. na 1979. "navijao" za Mariju Bistricu, a ne za Nin, kao za treće poprište ili treći vrhunac jubilejskoga projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" - iako je i više nego jasno da se upravo u Ninu (jednako kao i u Rimu) zbio događaj koji danas tumačimo kao prvo međunarodno priznanje hrvatske države - Peričić mi je odgovorio:

- Gledajte, da ne bude pogrešno protumačeno: Kuharić nije imao ništa protiv Nina kao Nina, nego je smatrao kako je jubilej "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" od općenacionalnoga značaja, pa da se, nakon Solina i Biskupije kod Knina, prva iduća velika jubilejska proslava mora održati u glavnome vjerskom, kulturnom i državnom središtu Hrvata. A to znači - u Zagrebu, odnosno u Mariji Bistrici. Kuharić je, drugim riječima, ponajprije imao na umu domoljubne razloge - i pritom je želio uzdići Zagreb na razinu za koju je smatrao da je Zagreb i zaslužuje. Odnosno, koju bi Zagreb kao glavni grad Hrvata svakako trebao imati.

To je Peričićevo tumačenje, po mojoj procjeni, sasvim točno i vjerodostojno. I iz nekih sam drugih izvora čuo da je zagrebački nadbiskup Kuharić žarko želio da se središnja proslava jubilejskoga ciklusa "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" održi, uvjetno rečeno, na njegovu "domaćem" terenu, kako zbog toga što je, od prosinca 1971., Marija Bistrica u Crkvi u Hrvata i formalno imala status hrvatskoga nacionalnoga svetišta, tako i zbog činjenice da je Kuharić sebe smatrao nasljednikom kardinala Stepinca, a upravo je Stepinac bio taj koji je za svojega "mandata" u Zagrebačkoj nadbiskupiji najviše radio na tome da svetište u Mariji Bistrici bude otprilike ono što je danas Lourdes u Francuskoj, ili ono što je Loreto u Italiji.

Međutim, smatram da ovdje ne bi trebalo zanemariti ni tadašnje vrlo naglašene regionalne podjele, pa i animozitete, između tzv. sjevera i tzv. juga unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj, kojima je ritam - ako možemo tako reći - davao splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić, koji je bio poprilično ljubomoran na Zagreb, odnosno na sve ono što je nadbiskup Kuharić u Zagrebu imao, a on, nadbiskup Franić u svom Splitu nije. Pritom je glavnina Franićeve ljubomore bila usredotočena na tada vrlo jak i agilan izdavački centar Kršćanska sadašnjost, koji je oko sebe okupio i takve vrhunske teologe i intelektualce (Tomislava Šagi-Bunića, Josipa Turčinovića itd.) o kakvima Franić u svojoj splitskoj izdavačkoj kući Crkva u svijetu nije mogao ni sanjati.

Često se pitam: nije li Zagrepčanima, pa prema tome i Kuhariću, Dalmatinaca (u Crkvi) već pomalo bilo "preko glave" pa su stoga jedva čekali priliku da se jedan veliki (po mogućnosti onaj najveći i najvažniji) jubilejski događaj organizira upravo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, tj. što bliže Zagrebu?

Uostalom, i sam je Eduard Peričić, po svom temeljnom pristupu, regionalist (ili, recimo to tako, lokalpatriot), uz napomenu da, kako mi je protumačio, njegov zadarski regionalizam ili lokalpatriotizam nije nastao toliko u opreci spram Zagreba, kao glavnoga grada Hrvatske, koliko u opreci spram Splita, kao središta Splitsko-makarske nadbiskupije i metropolije. Pritom mi je posebno naglasio:

- Može se reći da se ideja o Branimirovoj godini, kao trećem po redu vrhuncu jubilejskoga ciklusa Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", rodila u mojoj glavi, i to iz jedne, rekao bih, pobožne zavisti: ako Split ima nešto veliko, onda veliko mora imati i Zadar! Inače ja nemam ništa protiv Splita. Ali gledajte: Split je imao kraljicu Jelenu - a ona je, po podacima kojima raspolažemo, po svom podrijetlu bila - Zadranka. Smatra se da potječe iz porodice Madijevaca, koja je bila jedna od najmoćnijih patricijskih obitelji u Zadru.

I upravo je iz takvih svojih regionalističkih ili lokalpatriotskih pobuda, čvrsto riješen da Zadarska nadbiskupija (i grad Nin koji se nalazi na njezinu teritoriju), a ne netko drugi ili treći, budu poprište crkvene proslave 1100. obljetnice razmjene pisama između kneza Branimira i pape Ivana VIII., Eduard Peričić poduzeo tri velike lobističke akcije zahvaljujući kojima je Marija Bistrica, kao mjesto održavanja jedne jubilejske manifestacije, morala biti prolongirana za čak nekoliko godina kasnije (NEK u Mariji Bistrici se, kao što znamo, održao tek u rujnu 1984.), dok je Branimirova godina proslavljena, budimo iskreni - kako jedino i dolikuje - u Zadru i Ninu, 1. i 2. rujna 1979.

Prva je Peričićeva intervencija bila kod tadašnjega zadarskoga nadbiskupa Marijana Oblaka, koji je tu stvar, oko domaćinstva Branimirove godine, dalje "gurao" na zasjedanjima BKJ u jesen 1978. i u proljeće 1979.

Pod brojem 2, Peričić je za zadarsku, odnosno ninsku ideju senzibilizirao i glavnog urednika Glasa Koncila Živka Kustića, koji ju je od siječnja 1979. pa nadalje i sam revnosno propagirao na stranicama toga lista. U GK-u od 4. veljače 1979., Kustić je, štoviše, s Peričićem napravio i intervju te mu, na određen način, prepustio da on dalje vodi igru.

A treće i najvažnije, Peričić je, negdje u veljači 1979., napisao pismo samome papi Ivanu Pavlu II. (koji je samo nekoliko mjeseci ranije, u listopadu 1978., bio izabran za Sv. Oca), u kojemu je i njega, lukavo i promišljeno "zaigravši" na njegove emocije, odnosno na njegovo "bijelohrvatsko" podrijetlo, također - u određenom smislu - upregnuo u lobiranje za proslavu Branimirove godine u Ninu. Posrednik u toj, trećoj akciji bio je tadašnji pomoćni varšavski biskup Zbiegniew Józef Kraszewski, s kojim se Peričić tih dana bio susreo u Zadru.

U razgovoru sa mnom, mons. Peričić se prisjetio svih rečenica iz tog svog kratkog pisma papi Wojtyli, koje su, otprilike, glasile ovako:

 

"Sveti Oče,

siguran sam da Vam je poznato da su Hrvati došli iz Vaše domovine, a naše pradomovine Krakovske vojvodine.

U prilogu Vam šaljem povijesne karte, iz udžbenika za osnovnu školu, srednju školu i sveučilište - pa da ono što imaju naši učenici i studenti u svojim torbama, vi imate na svom stolu!"

 

Odgovor Eduardu Peričiću iz Državnoga tajništva u Vatikanu bio je datiran 28. ožujka 1979., a u njemu je, kako mi je Peričić prepričao, pisalo: "Papa je primio Vaše pismo s priloženim kartama, i udijelio Vam svoj blagoslov."

I upravo je tih dana (i tjedana) kada je Eduard Peričić poduzimao te svoje akcije došlo do velikog i, u Zadru i Ninu, toliko željenog preokreta. U petak 16. veljače 1979. papa Ivan Pavao II. je primio u privatnu audijenciju petoricu hrvatskih biskupa, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, na kojoj je bilo dogovoreno da će on, Sveti Otac, svesrdno podržati hrvatsku proslavu 1100. obljetnice pisma pape Ivana VIII. hrvatskom vladaru Branimiru, i to, dapače, na sličan način na koji je to, u ranom srednjem vijeku, učinio i sam papa Ivan VIII. na blagdan Spasova ili Uzašašća Gospodinova, 21. svibnja 879 - dakle jednom posebnom misom za Hrvate nad grobom sv. Petra u Rimu. Tom je prigodom pala ujedno i odluka o velikom hrvatskom nacionalnom hodočašću u Rim, početkom svibnja 1979.

A samo dva mjeseca kasnije, na proljetnom zasjedanju BKJ, održanom u Zagrebu 23. i 24. travnja 1979., definitivno je pala i ona najvažnija odluka - da će se središnja domovinska proslava Branimirove godine održati, početkom rujna 1979., u Ninu.

Kako je zagrebački nadbiskup Kuharić bio ujedno i predsjednik BKJ, to je - valja naglasiti - bila ujedno i njegova odluka. Onoga trenutka kad je shvatio važnost Nina, Kuharić je prigrlio proslavu Branimirove godine u Ninu kao da je to otpočetka bila njegova osobna ideja.

Kad sam E.Peričića upitao "što bi bilo kad bi bilo", tj. što bi se dogodilo da on nije poduzeo te svoje tri velike i, očigledno, prijelomne inicijative, odgovorio mi je:

- Da nisam napravio to što sam napravio, Branimirova bi godina imala jedno regionalno značenje, tj. bila bi obilježena jedino na području Zadarske nadbiskupije. Ovako - to je bila prva strogo vjerska i strogo nacionalna proslava u Katoličkoj crkvi u Hrvata - ali i jedno i drugo u isti mah! To je bila prva proslava u Hrvatskoj s izrazito nacionalnim obilježjem. I to sam, nakon slavlja u Ninu, i rekao tadašnjem ambasodoru SFRJ pri Svetoj Stolici Zdenku Sveteu, na što se on kiselo nasmijao...

 

 

3. nastavak: Zašto papa Wojtyla nije došao na NEK u Mariji Bistrici 1984.?

 

 

Hrvatski katolički episkopat, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom i predsjednikom BKJ Franjom Kuharićem žarko je želio, a oko toga je poduzimao i neke sasvim određene korake, da na (barem) jedno od ključnih događanja jubilejskoga pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" dođe i da ga svojom nazočnošću uveliča i podrži i sam Sveti Otac.

Tijekom devet godina trajanja toga pokreta, od 1975. do 1984., hrvatski su biskupi takvo što pokušali ukupno tri puta, ali u tome, nažalost, nijedanput nisu uspjeli.

Prvi je put Sveti Otac - a to je tada još bio Pavao VI. - trebao doći u Hrvatsku na završno misno slavlje Hrvatske marijanske godine u Solinu, u nedjelju 12. rujna 1976. To je tadašnjemu splitsko-makarskom nadbiskupu Frani Franiću osobno bio predložio predsjednik Papinske marijanske akademije o. Karlo Balić (koji je inače bio blizak Papi), nakon čega je Franić s tim prijedlogom izišao i pred Biskupsku konferenciju Jugoslavije (tj. pred zagrebačkoga nadbiskupa Kuharića), koja ga je jednoglasno prihvatila te je upravo on, Franić, od strane BKJ bio zadužen da papi Pavlu VI. napiše odgovarajuće pismo, s pozivom.

Papa, međutim, nije došao, a u Solin je kao svojega izaslanika poslao hrvatskoga kardinala Franju Šepera.

Don Živko Kustić mi je Papin nedolazak prokomentirao ovim riječima:

- To oko Pape ne treba čuditi, pape se baš tako lako ne pomiču. Nije išlo, nije dozrelo, nije se valjda bilo ni zamislilo kako treba. Pavao VI. je poslao Šepera, i dobro je da ga je poslao. Papa se sâm ne bi tako dobro snašao kao on...

Iduća je "bogomdana" prigoda za posjet Svetoga Oca Hrvatskoj bila središnja domovinska proslava Branimirove godine u Ninu, 2. rujna 1979. Tada je Sveti Otac već bio Karol Wojtyla, alias Ivan Pavao II. Nešto više informacija o tome da su hrvatski biskupi pozvali papu Wojtylu u Hrvatsku, te da bi to vrlo vjerojatno moglo biti u vezi s predstojećom proslavom 1100. obljetnice čuvenoga pisma pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru (879.-1979.), prvi je u tadašnju SFR Jugoslaviju, i to Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove u Beogradu, poslao, u šifriranoj poruci, tadašnji ambasador SFRJ pri Svetoj Stolici u Rimu Zdenko Svete (i to neposredno nakon svog susreta i razgovora s Wojtylinim državnim tajnikom Agostinom Casarolijem).

Ali ni od te kombinacije nije na kraju bilo ništa.

No, zato je treći put, 1984., u povodu Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici, kojim se jubilejski pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" trijumfalno privodio svom kraju, sve trebalo biti u znaku uzrečice "treća - sreća". Ovaj su se put hrvatski biskupi, naime, doista bili odlično pripremili, poduzeli su uistinu sve što je trebalo, uspostavili su najkvalitetnije moguće kontakte s Papom, tako da je potkraj 1983. papa Wojtyla takoreći već jednom nogom bio u Mariji Bistrici.

Dana 25. studenoga 1983. zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić proveo je sat ili dva vremena, zajedno sa svojim pomoćnim biskupom Đurom Kokšom, na radnom ručkom s papom Ivanom Pavlom II. u Vatikanu, na kojemu je bio nazočan i apostolski nuncij u SFRJ Michele Cecchini. Papa je, čini se, tom prigodom dao vrlo čvrsta obećanja Kuhariću, tako da je on već za 13. prosinca 1983. okupio hrvatske i slovenske biskupe na izvanredno zasjedanje BKJ na Kaptolu, glavna tema kojega je bio upravo vjerojatni (ili možebitni) pohod Pape Hrvatskoj.

O tome je tih dana dosta otvoreno pisao i Glas Koncila, a u svom velikom božićnom intervjuu GK-u, potkraj prosinca 1983., nadbiskup Kuharić je i službeno potvrdio da je BKJ uputila poziv Sv. Ocu da posjeti Crkvu u Hrvata, dodavši tome da su hrvatski biskupi Papi predložili i dva programa posjeta, dulji i kraći.

Živko Kustić sa svoje strane nije skrivao euforiju zbog Wojtylina najavljenog dolaska na Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici. Negdje u ljeto 1983. u svojoj propovijedi na jednoj crkvenoj svečanosti u SR Njemačkoj pozvao je naše radnike na privremenom radu u toj zemlji da iduće, 1984. godine svakako dođu na NEK jer da će tom prigodom, kako je nagovijestio, papa Wojtyla napraviti u Hrvatskoj ono što je prethodno već bio napravio u svojoj domovini Poljskoj. Bila je to njegova očita aluzija na prvi pontifikalni posjet pape Ivana Pavla II. Poljskoj, 2.-10. lipnja 1979., koji je simbolički - već tada - označio pad komunizma ne samo u Poljskoj nego i u cijeloj Istočnoj Europi.

Kustić je tom prigodom, na toj istoj crkvenoj svečanosti, najavio i "odlučan boj koji predstoji" u Hrvatskoj, na što su državne vlasti u SRH, čim su za to doznale, upalile crveni alarm. Predsjednik Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za odnose s vjerskim zajednicama Ivan Lalić osobno je prosvjedovao kod apostolskoga nuncija u SFRJ Michelea Cecchinija (s kojim se sastao na jednome svečanom ručku u Zadru, 14. rujna 1983.) zbog te prijeteće (barem ju je on takvom doživio) Kustićeve izjave.

Međutim, tada u akciju stupa Beograd. To jest, Predsjedništvo SFRJ, nakon smrti Josipa Broza Tita vrhovni politički organ u zemlji, koji je jednim brzometnim ali odlučnim i efikasnim potezom jednostavno stornirao dolazak pape Wojtyle na NEK u Mariji Bistrici, u rujnu 1984. Sve je praktički bilo gotovo još prije Nove godine 1984.

Situacija je zapravo bila pomalo paradoksalna. Naime, samo je Predsjedništvo SFRJ, i to svega nekoliko mjeseci nakon Titove smrti, bilo uputilo papi Ivanu Pavlu II. službeni poziv da posjeti SFRJ. Taj je poziv Svetome Ocu osobno bio uručio tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Cvijetin Mijatović, prigodom svog posjeta Vatikanu u prosincu 1980.

Međutim, Predsjedništvo SFRJ je s papom Wojtylom htjelo tada odigrati neku svoju vlastitu "igru", koja je trebala biti u funkciji učvršćenja i stabiliziranja tadašnjega (socijalističkog) poretka u SFR Jugoslaviji (a koji je već u ono vrijeme bio poprilično uzdrman).

Po zamislima Predsjedništva SFRJ, posjet pape Ivana Pavla II. SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji trebao je imati ponajprije državni, a ne pastoralni karakter. Po onome kako su to, po izvorima kojima raspolažem, bili protumačili sami hrvatski biskupi, to je, u biti, značilo dvije stvari.

Prvo, da papa Wojtyla prigodom svog boravka u SFRJ obvezatno posjeti Kuću cvijeća na beogradskome Dedinju, u kojoj je bio sahranjen Josip Broz Tito.

A drugo, da on tom prigodom također posjeti i Jasenovac te da na taj način - kako sam pročitao u jednome dokumentu Komisije SIV-a za odnose s vjerskim zajednicama u Beogradu - "faktički osudi ustaštvo, njegove zločine i katoličke kolaboracioniste".

Ovakav je scenarij dolaska Pape u SRH i SFRJ, zamišljen u Beogradu, vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj u znatnoj mjeri bio zatekao - svakome je bilo jasno da bi tako izrežiran Papin posjet puno više koristio SFR Jugoslaviji nego samoj Crkvi u Hrvata - pa je, zasigurno, i to bio jedan od razloga zašto su nadbiskup Kuharić i ostali hrvatski biskupi razradili, tijekom 1983. (a vrlo vjerojatno i ranije) jednu sasvim drugačiju, alternativnu verziju dolaska pape Ivana Pavla II. u SR Hrvatsku i SFR Jugoslaviju, koja je po svemu bila totalna suprotnost inicijativi jugoslavenskih državnih vlasti. Po hrvatskim biskupima, posjet Pape SRH i SFRJ trebao je imati pastoralni, a ne državni karakter, a vremenski bi se poklopio upravo s održavanjem NEK-a u Mariji Bistrici, u rujnu 1984., kojemu bi on, Papa, svojim dolaskom i nastupom udario snažan i neizbrisiv pečat.

I sada je taj, alternativni plan Crkve u Hrvata trebalo srušiti. Postupak njegova rušenja pokrenut je na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj u Beogradu 7. prosinca 1983., na kojoj je tadašnji savezni sekretar za inozemne poslove SFRJ Lazar Mojsov obavijestio ostale nazočne članove državnoga Predsjedništva o najnovijim potezima Crkve u Hrvata (kao i o njezinim kontaktima s Vatikanom), nakon čega je donesena odluka da se jednim neslužbenim diplomatskim dokumentom, tzv. non-paperom, koji će diplomatskim putem biti dostavljen Vatikanu, "dekuražira" (točno je takav izraz na sjednici bio upotrijebljen) realizacija Kuharićeve koncepcije Papina dolaska na NEK u Mariji Bistrici, uz napomenu - kako piše u dokumentu kojim raspolažem - "da se pri tome vodi računa da je poziv Predsedništva SFRJ papi i dalje na snazi".

Idejni koncept dotičnoga non-papera razradila je radna skupina Komisije SIV-a za odnose s vjerskim zajednicama, na čijem je čelu bio sekretar te komisije Radovan Samardžić, a jedan od devetorice članova koordinator hrvatske Vjerske komisije Vitomir Unković. To je radno tijelo oblikovalo i usuglasilo ukupno 13 stavova, koji su odmah zatim uvršteni u "Informaciju o ključnim aspektima interesa Vatikana za papinu posetu Jugoslaviji u toku 1984. godine", što ju je savezna Vjerska komisija, pod egidom "strogo povjerljivo", sastavila, za svoje i potrebe državnih vlasti, 22. prosinca 1983.

Iz tih 13 točaka - kao da se i tom brojkom "13" htjelo na određen način parirati jubilejskom pokretu Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata"! - kristalno je jasno vidljivo što je to tadašnje komunističke vlasti u SFRJ najviše smetalo u programu Papina posjeta Hrvatskoj i Mariji Bistrici, kakav su bili zamislili hrvatski biskupi, na čelu s nadbiskupom Kuharićem.

Uz jednu posebno intrigantnu tezu, iznesenu u tim stavovima, da se "program kojim barata BKJ očito zasniva na elementima predratne crkvene politike Katoličke akcije, odnosno križarskog pokreta, kao i nastojanju na polonizaciji Katoličke crkve u našoj zemlji" - najzanimljiviji su, i s današnjega kuta gledanja, oni dijelovi u kojima se izričito govori o kardinalu Stepincu, Mariji Bistrici, ali i Jasenovcu.

Među ostalim, vrlo je negativno okvalificiran predviđeni posjet pape Ivana Pavla II. grobu kardinala Stepinca u zagrebačkoj katedrali, i to ovim riječima:

"Valja (...) imati na umu da bi poseta Stepinčevom grobu stvorila pretpostavke za stvaranje uverenja da je Jugoslavija prećutno prihvatila rehabilitaciju Stepinca, što bi u daljem toku stvari otvorilo mogućnost njegove beatifikacije, odnosno posvećenja. U tom cilju treba da posluži i činjenica da je Marija Bistrica, sada proglašena i 'hrvatskim nacionalnim svetištem', bila upravo mesto Stepinčevog intenzivnog antikomunističkog delovanja, delovanja protiv NOP-a i mesto sa koga su izgovorene propovedi i govori za spas NDH."

Nagoviješten Papin posjet Stepinčevu grobu isto je tako kategorički osuđen i u točki br. 6. dokumenta, u kojoj se napominje da "Vatikanu treba dati na znanje da takav program i stavljanje težišta na Stepinca nisu prihvatljivi i zato što već i samo spominjanje njegovog imena otvara brojna pitanja vezana za tragična iskustva naših naroda u proteklom ratu".

A da se u stavovima savezne Vjerske komisije, a samim time i Predsjedništva SFRJ, itekako puno vodilo računa (i) o mišljenju Srpske pravoslavne crkve, govori i točka br. 11, u kojoj je pisalo:

"U redovima Srpske pravoslavne crkve vlada mišljenje da patrijarh German nije protiv toga da se susretne s papom, ali da bi papa ukoliko dođe u Jugoslaviju 'trebalo da pruži javnu satisfakciju srpskom narodu za ustaške zločine, tako što bi održao govor u Jasenovcu, u skladu sa njegovim zalaganjem za mir u svetu, verske i ljudske slobode'. Naglašava se da ukoliko papa to ne bi učinio a istovremeno posetio grob kardinala Stepinca, do susreta između patrijarha Germana i njega ne bi moglo da dođe."

Kao neki drugi, alternativni datum možebitnoga Papina dolaska u SRH i SFRJ (i to kao adekvatna zamjena za rujan 1984.), navedena je, u točki br. 8, proslava 1100. obljetnice svetih Ćirila i Metoda koja je bila predviđena za 1985. "Na taj način" - rečeno je - "iz programa bi se mogao isključiti nacionalni euharistijski kongres, kao i svi oni elementi koji papinu posetu 1984. godine sa centralnom proslavom u Mariji Bistrici čine neprihvatljivom".

Upravo je na temelju ovakvih stavova i zaključaka radne skupine Komisije SIV-a za odnose s vjerskim zajednicama napravljen tzv. non-paper koji je odgovarajućim kanalima bio uručen diplomatskom predstavniku Vatikana u SFRJ, a to je u ono vrijeme bio nadbiskup M.Cecchini. Kad je papa Wojtyla taj dokument dobio u svoje ruke, sigurno mu je sve odmah bilo jasno.

U non-paperu je, jednim relativno ublaženim ali nipošto ne i dvosmislenim diplomatskim jezikom, papi Ivanu Pavlu II. poručeno - iz Beograda - da, kada ubuduće bude planirao posjet SRH i SFRJ, svakako mora imati "u vidu složen karakter višenacionalne i multikonfesionalne jugoslovenske federativne zajednice", odnosno da "mora (...) voditi računa o pogledima i interesima svih njenih komponenti".

Kao što znamo, papa Ivan Pavao II. došao je, prvi put, u Hrvatsku, točno 10 godina nakon svih ovih događaja, u rujnu 1994.

 

4. nastavak: Operativna akcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH "Berba 84"

 

U ljeto 1984., otprilike mjesec ili mjesec i pol dana prije Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici, pokrenuta je operativna akcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH vrlo znakovitog imena - "Berba 84".

Bila je to, naravno, asocijacija na berbu grožđa, budući da se NEK u svetištu u Mariji Bistrici održavao upravo u mjesecu rujnu, kada je u našim vinogradima uobičajena berba grožđa.

U operativnom smislu, "Berbom 84" je rukovodio zagrebački Centar SDS-a na Zrinjevcu 7, ali su u njoj sudjelovali i svi ostali centri SDS-a u SR Hrvatskoj (njih ukupno 10), s time da je koordinaciju između svih njih obavljalo sjedište republičke Službe državne sigurnosti u Savskoj.

O operativnoj akciji "Berba 84" dosad je, barem koliko je meni poznato, napisana samo jedna jedina, i to ne rečenica nego polurečenica - u knjizi Josipa Perkovića i Jana Gabriša "Rekonstrukcija Službe Državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990.", koja je bila objavjena 1999. Ta polurečenica glasi: "Glede nadziranja valja spomenuti operativnu akciju 'Berba 84' (Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici)..." I to je sve.

Inače sam o "Berbi 84" bio doznao neke stvari, još prije nekoliko godina, od jednoga bivšeg vrlo visokog rukovoditelja Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj. Nešto od toga sam i objavio u jednome svom većem članku, što je izišao u Globusu u rujnu 2008. Sve su se te moje prve spoznaje o toj akciji Službe svodile, u biti, u jednu misao ili rečenicu: Služba se na takvo što ne bi bila odlučila da na NEK-u u Mariji Bistrici nije bilo politike.

- Ali kako je na tom skupu - rekao mi je moj anonimni izvor - bilo itekako puno politike, kako je na njemu bio vrlo jak nacionalni ili nacionalistički naboj, kako su se s njega upućivale oštre kritike na račun državnih vlasti, kako je sam kardinal Kuharić inzistirao na striktno političkim temama kao što su ljudska prava i vjerske slobode u SRH, nacionalne slobode i nacionalna ravnopravnost hrvatskoga naroda u SFR Jugoslaviji, demografski problemi Hrvata u SRH i SFRJ - jasno je da se Služba državne sigurnosti morala baviti takvom jednom, uza sve ostalo, i političkom manifestacijom. Taj je katolički skup, NEK u Mariji Bistrici, najmasovniji u povijesti Crkve u Hrvata, bio neka vrsta (pret)pripreme za one prve HDZ-ove skupove i mitinge što će ih Franjo Tuđman organizirati 1989. i 1990., u predvečerje velikih demokratskih promjena u Hrvatskoj. I tu državna vlast u SRH, tj. policija i tajna policija, ništa nisu smjele prepustiti slučaju...

Svejedno, moja su najnovija istraživanja samo djelomice, i to, rekao bih, u manjem dijelu, potvrdila ono što mi je prije nekoliko godina rekao spomenuti bivši visokopozicionirani rukovoditelj Službe državne sigurnosti SRH. Prava istina o svemu tome glasi - ovo tvrdim na temelju spoznaja do kojih sam došao u proteklih godinu dana - da je "Berba '84" bila, u svojoj biti, jedna uglavnom rutinska operacija Službe, glavni cilj koje je bio da se, čak i u određenoj vrsti "suradnje" s pojedinim dužnosnicima Katoličke crkve u Hrvata, učini sve što je moguće da zamišljeni skup u Mariji Bistrici, pred nekoliko tisuća hrvatskih vjernika, prođe (kao što je i prošao) u najboljem redu te da se na njemu ne dogodi nikakav politički eksces ili incident, a posebice ne onakav i onakvih razmjera koji bi mogao uzbuniti, a možda ih natjerati i na neke represivnije postupke, državne vlasti u Beogradu.

Mislim da nećemo pogriješiti ako kažemo da su i vodstvo Crkve u Hrvata i Služba državne sigurnosti u SRH (koja je, podrazumijeva se, bila u funkciji tadašnjega ustavnog i političkog poretka u SRH) imali u u tom trenutku - u ljeto i u ranu jesen 1984. - u jednoj određenoj mjeri zajedničke ili čak identične ciljeve.

Crkvi je bilo u interesu da na NEK-u u Mariji Bistrici sve prođe u savršenom redu kako bi svoj devetgodišnji, vrlo uspješni jubilejski pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" mogla na najdostojanstveniji mogući način (čak i trijumfalno) privesti svom kraju te demonstracijom svoje masovnosti i snage (na skupu je, po crkvenim procjenama, bilo oko 400.000 ljudi, no neki drugi izvori tvrde da ih je bilo znatno manje, oko 250.000) pokazati, na djelu, koliko je jaka, moćna pa i pobjednički raspoložena - budući da je svakome bilo jasno da nakon ovakvoga veličanstvenog skupa, a održanom u onakvome delikatnom i zaoštrenom vremenu, kada se poredak u SFRJ u znatnoj već mjeri urušavao, i Crkva u Hrvata, ali i sama Hrvatska kao takva, odnosno, bolje rečeno, hrvatstvo kao takvo, mogu izaći samo bitno ojačani i u potpunosti spremni za krupne i dalekosežne promjene koje će se dogoditi samo nekoliko godina kasnije.

S druge strane, Službi državne sigurnosti bilo je važno da demonstrira svoju sposobnost kontrole ovakvih masovno posjećenih i rizičnih manifestacija u režiji Crkve u Hrvata, te da na NEK-u sve prođe u granicama normale, bez ikakvih političkih ili nacionalističkih provokacija i incidenata koji bi, da je do njih došlo, svakako djelovali destabilizirajuće na ondašnju političku situaciju u SR Hrvatskoj.

Da ne bude zabune: nije se ovdje radilo ni o kakvoj "prijateljskoj", a još manje "srdačnoj" suradnji između Crkve i tajnih službi, i iz ovoga ne bi trebalo izvlačiti nikakve zaključke o tome kako je Crkva tobože nešto "šurovala s Udbom" - što je teza na koju tu i tamo znamo katkada naići. Ovo je bilo nešto sasvim drugo, što, po mom mišljenju, nije kompromitiralo ni jednu ni drugu stranu.

Služba državne sigurnosti u datom je trenutku Crkvu u Hrvata, odnosno pojedine njezine istaknute dužnosnike, nešto jače "pritisnula", a oni su procijenili - svjesni pritom činjenice da "brod hrvatske povijesti" ionako sigurno plovi na njihovu stranu, tj. na onu stranu kamo to želi sama Crkva - da valja biti i malo pragmatičan i ne odupirati se pod svaku cijenu, pogotovu ako to dugoročno ide u prilog tvojim (u ovom slučaju crkvenim ili hrvatskim) interesima.

Ovdje je vrlo važno naglasiti da se političko raspoloženje u SR Hrvatskoj, pa i kada je bio u pitanju odnos državnih vlasti prema Crkvi u Hrvata, podosta promijenilo u odnosu na godine (1980. i 1981.) što su bile uslijedile neposredno nakon smrti Josipa Broza Tita.

God. 1981. bila je po tom pitanju jako ružna, a ton nesmiljenim napadima na Katoličku crkvu u Hrvata davao je tadašnji predsjednik Predsjedništva SRH Jakov Blažević, nekadašnji prvi javni tužilac u NRH i zastupnik optužnice na montiranom procesu protiv Stepinca, koji je u siječnju 1981., u povodu promocije svojih četverosveščanih "Djela", poveo pravi pravcati "antikrižarski" rat protiv Crkve. Osobito je bila zapaljiva treća knjiga u tom kompletu, pod naslovom "Mač, a ne mir", koja je u cijelosti bila posvećena Stepincu. Već je na njezinu prvu stranicu Blažević uvrstio potpoglavlje "Stepinac je bio ustaša", u kojemu je zapravo citirao riječi Josipa Broza Tita izrečene u intervjuu komentatoru New York Timesa Jamesu Restonu uoči Titova državničkog posjeta SAD-u (u ožujku 1978.).

S druge pak strane, savezna je Služba državne sigurnosti, tj. SDS SSUP-a SFRJ sa sjedištem u Beogradu, 30. listopada 1981. zavela operativnu akciju kodnoga imena "Partner", koja je izravno bila usredotočena na sve vjerske zajednice u zemlji, ali s bitnim naglaskom ipak na Katoličku crkvu. U dokumentu kojim raspolažem navode se imena nekih od najznačajnijih dužnosnika Crkve u Hrvata za koje je rečeno da ih, kao "istaknute nosioce i kreatore neprijateljske djelatnosti iz redova vjerskih zajednica" treba staviti pod pojačani nadzor.

Bili su to: zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, splitski nadbiskup Frane Franić, riječki nadbiskup Josip Pavlišić, zadarski nadbiskup Marijan Oblak, šibenski biskup Josip Arnerić, dubrovački biskup Severin Pernek, đakovački biskup Ćiril Kos, krčki biskup Karmelo Zazinović, pomoćni zagrebački biskupi Mijo Škvorc i Đuro Kokša, ravnatelj za inozemnu pastvu Vladimir Stanković, glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić te još neki.

Ali tako je, kažem, bilo 1980. na 1981., pa i nešto kasnije. Sada, 1984., stvari su se donekle promijenile. Politička je napetost, barem u SR Hrvatskoj, popustila, a sasvim je sigurno da novi predsjednik Predsjedništva CK SKH Mika Špiljak, koji se u svibnju 1984. vratio iz Beograda u Zagreb, tj. u "kockicu" na Prisavlju, u svojoj, u biti, prohrvatskoj orijentaciji nije imao nekih posebnih motiva za zaoštravanje odnosa s Crkvom u Hrvata, odnosno s njezinim vodstvom u kojemu je daleko najznačajniji bio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić.

Po informacijama kojima raspolažem, Mika Špiljak se općenito nije previše zamarao Crkvom, mnogo su ga više zanimale politika (u užem smislu riječi) i ekonomija, dok je pitanje rješavanja odnosa Crkve i države prepustio samoj Službi državne sigurnosti, koja se Crkvom intenzivno bavila godinama i desetljećima prije.

A u SDS-u je, u SR Hrvatskoj, tada bio glavni Srećko Šimurina - on je od 1976. pa sve do 1986. bio na dužnosti pomoćnika republičkog sekretara za unutrašnje poslove, što je bio ekvivalent za funkciju operativnoga šefa republičke Službe - koji je bio, uvjetno rečeno, policajac s (političkom) vizijom, koji je bio čovjek i dužnosnik umjerenijih političkih nazora i koji u svakom slučaju nije bio antihrvatski orijentiran.

Iz dokumenata kojima raspolažem, vidljivo je da je Šimurina najmanje dvaput, i to u vrlo kritičnim situacijama, zapravo branio Katoličku crkvu u Hrvata i spašavao njezine glavne protagoniste od političkih progona.

Prvi je put to učinio u svibnju 1959. na tzv. savjetovanju po liniji klera što je bilo održano u zgradi Saveznoga SUP-a u Beogradu. Na tom je skupu bilo predloženo novo suđenje kardinalu Stepincu kako bi mu se opet mogla odrapiti dugogodišnja kazna, odnosno kako on 1962., kada mu je prvotna kazna trebala isteći, nikako ne bi mogao biti pušten na slobodu.

Šimurina se tome kategorički suprotstavio, rekao je da novo suđenje Stepincu ne bi imalo nikakva smisla, a sa svoje je strane predložio da ga se ostavi u internaciji u Krašiću, i to, kako se izrazio "uz jedan blaži i eventualno liberalniji režim". Istupio je, dakle, dijametralno suprotno u odnosu na svoje kolege, "udbaše" iz Beograda.

Na sjednicama pak Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za vjerska pitanja, koje je bio član, održanim u siječnju 1972., zastupao je (inače posve točnu) tezu da se Crkva u Hrvata kao zajednica i ustanova ni na koji način nije bila umiješala u tzv. Masovni pokret (Hrvatsko proljeće) te je odlučno istupao protiv prijedloga nekih svojih radikalnijih kolega iz Vjerske komisije koji su išli čak i za uhićenjem pojedinih najistaknutijih hrvatskih biskupa i svećenika.

Što se same "Berbe 84" tiče, kao i dana, tjedana i mjeseci što su joj neposredno prethodili, došao sam do sljedećih informacija.

Prvo, jedan od najodgovornijih dužnosnika Centra Službe državne sigurnosti Zagreb uspio se (najkasnije 1983., a možda i prije) povezati s jednim vrlo istaknutim svećenikom s Kaptola, koji je u vodstvu Crkve u Hrvata bio neposredno zadužen za organizaciju crkvenih masovnih skupova i hodočašća. Taj je operativac Centra SDS-a dotičnoga svećenika više onako od milja nazivao "šefom securityja na Kaptolu".

Važno je ovdje reći da to nije bilo vrbovanje s ciljem da taj svećenik postane špijun u svojim vlastitim (crkvenim) redovima, nego se htjelo postići samo to da Crkva bude maksimalno kooperativna sa Službom državne sigurnosti kada je riječ o organizaciji velikih crkvenih skupova (s posebnim naglaskom na NEK u Mariji Bistrici).

Drugo, ta su se dvojica, dotični svećenik s Kaptola i operativac Centra SDS-a Zagreb sastajali, već 1983. na 1984., takoreći legalno, tj. za svoje sastanke nisu birali nikakva tajna ili konspirativna mjesta nego javna okupljališta poput kavane "Palace" na Zrinjevcu. Ili bi čak operativac Službe znao navratiti tom svećeniku u njegov župni ured.

Treće, nadbiskup Franjo Kuharić je (vrlo vjerojatno) znao da se njih dvojica sastaju, ali je preko toga prelazio, nije u vezi s tim ama baš ništa poduzimao.

Četvrto, na dan održavanja NEK-a u Mariji Bistrici, 9. rujna 1984., u i oko Marije Bistrice dežuralo je najmanje dvadesetak operativaca Centra SDS-a Zagreb. Svi su bitni punktovi bili pokriveni: željeznička stanica, prilazni putevi, šumski putevi - ukratko, cijeli je prsten oko Marije Bistrice, a da o samoj Mariji Bistrici i ne govorimo, bio pod apsolutnim nadzorom.

I četvrto, operativci SDS-a su u Mariji Bistrici, tijekom održavanja NEK-a, imali i jednu svoju "bazu" (ustupljenu im kuću ili jedan njezin dio), koja se nalazila u neposrednoj blizini, praktički preko puta župnoga dvora u Mariji Bistrici. Iz te su kuće oni imali savršen pogled na cijeli prostor (između crkve i Kalvarije) koji je bio ispunjen nepreglednim mnoštvom, pa su odatle to mnoštvo i fotografirali. Do te su svoje baze došli zahvaljujući suradnji s tadašnjim župnikom u Mariji Bistrici, koji im je omogućio da nesmetano djeluju.

Jer, ponavljam, i jednima je i drugima bilo izričito u interesu da se na NEK-u ne dogodi nikakav, pa ni najmanji ili najbenigniji politički, odnosno nacionalistički incident.

I doista, kad je predsjednik Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za odnose s vjerskim zajednicama Ivan Lalić nekoliko dana nakon NEK-a u svojoj službenoj "Informaciji", koja je, kao i obično, bila razaslana na najvažnije političke adrese u SRH, evidentirao i pobrojio sve ekscese koji su se na crkvenom kongresu u Mariji Bistrici bili dogodili, nije mogao vjerovati da su svi oni stali praktički u jednu rečenicu.

A kakvi su to "incidenti" bili? Napisao je: "nošenje dviju zastava sa vjerskim motivima 8. rujna u Zagrebu, isticanje dviju zastava crveno-bijelo-plavo i dva hrvatska grba bez socijalističkih obilježja 9. rujna u Kašini, te oduzimanje dviju hrvatskih zastava bez socijalističkih a sa vjerskim obilježjima 9. rujna u Mariji Bistrici."

A za vrijeme same procesije u Mariji Bistrici - zamisli ovo! - "sudjelovala je i jedna grupa djevojaka iz Rajića u narodnim nošnjama sa lentama u bojama nacionalne zastave bez socijalističkih obilježja" - tako da su te lente zbog toga bile zaplijenjene. Smiješno i za spominjati.

Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici, održan 9. rujna 1984., protekao je na kraju u idealnom redu i u neviđenoj disciplini hrvatskih vjernika-katolika, tako da se predsjednik republičke Vjerske komisije Ivan Lalić u svojoj "Informaciji" sa čuđenjem upitao:

"Sve to, u ovom času ukazuje da se barem moramo pitati zašto na tako velikom skupu nije bilo više, posebno primitivnih nacionalističkih ispada i nije li posrijedi namjera da se 'kontrolom situacije' demonstrira moć hijerarhije i da se sva pažnja usmjerava na 'javni plasman' unutarnjih i strukturiranih strateških poruka."

 

 

KRAJ