Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
U svom dugogodišnjem istraživanju odnosa između Katoličke crkve i vlasti SFR Jugoslavije, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske, u značajnoj sam se mjeri, pored ostalih ključnih protagonista novije hrvatske, ali i regionalne, političke povijesti, bavio i Živkom Kustićem. S njim sam bio u vrlo bliskoj, zapravo prijateljskoj komunikaciji još od 2007. pa, praktički, sve do njegove smrti, 2014., a o njegovu životu, liku i djelu svjedočili su mi i moji ostali sugovornici, ponajprije oni iz Hrvatske, ali i iz ostalih dijelova (ili nekadašnjih republika) bivše jugoslavenske države.
Iznenadio sam se, primjerice, koliko je Živko Kustić popularan, pa, ako mogu tako reći, i uvažavan, i među Srbima, tj. u Beogradu, a ne samo među Hrvatima i hrvatskim katolicima. S vremenom sam se uvjerio i zašto je to tako. Na Glas Koncila, kojega je Kustić bio glavni urednik, bio je pretplaćen i najglasoviti jugoslavenski politički disident Milovan Đilas. Pojedine primjerke GK-a, s Kustićevim tekstovima, Đilas je često posuđivao svojim prijateljima, među kojima su bili i ljudi, vodeći srpski intelektualci iz najbliskijeg kruga Dobrice Ćosića. Jedan od njih, pjesnik i književnik Matija Bećković, bio je toliko fasciniran Kustićevim uvodnicima, koji su u pravilu bili otisnuti na 2. stranici svakog broja GK-a, da ih je od vremena do vremena znao izrezivati iz novine i nositi ih u Patrijaršiju Srpske pravoslavne crkve, kako bi najutjecajnijim vladikama (episkopima) SPC-a pokazao, crno na bijelom, s kakvim sposobnim i kreativnim mozgovima raspolaže Katolička crkva u Hrvatskoj (a s takvim se kadrovima SPC u ono vrijeme nije mogao pohvaliti).
Tijekom svog istraživačkog rada, ulazio sam u kontakte i s pojedinim ljudima iz tzv. političko-obavještajnog miljea, kako u Beogradu tako i u Zagrebu, pa sam zahvaljujući tim vezama došao i do dva vrlo zanimljiva "transkripta" dva tajno prisluškivana privatna razgovora Živka Kustića što ih je on na zagrebačkom Kaptolu, u svojoj uredničkoj sobi u redakciji Glasa Koncila, vodio s nekolicinom američkih diplomata i obavještajaca.
Prvi od ta dva razgovora vođen je 7. travnja 1988., kada su Kustića u njegovoj redakciji posjetili diplomat iz Američkog konzulata F. i, u transkriptu neimenovani, predstavnik "deska" za Jugoslaviju u Washingtonu. Drugi se pak razgovor dogodio 2. veljače 1990., dakle samo dva mjeseca uoči prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj: bio je to Kustićev susret s američkom vicekonzulicom P.
U oba slučaja, dakle, "vrijeme radnje" je razdoblje tzv. kasnog socijalizma i općedruštvene krize u SFR Jugoslaviji, koje je neposredno prethodilo raspadu SFRJ i državnom osamostaljivanju pojedinih jugoslavenskih republika, prije svega Hrvatske i Slovenije. A onda i seriji ratova, tijekom čitavih devedesetih, na pojedinim (osamostaljenim) teritorijima bivše države (u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH te na Kosovu). Iako je Jugoslavija tada, 1988.-1990., bila pri samome kraju svog postojanja, Savez komunista bio je još uvijek glavni stup cijeloga društva, dok se JNA smatrala "nepobjedivom vojnom silom" koja stabilno i suvereno čuva državne granice. A Služba državne sigurnosti uredno je, i krajnje profesionalno, obavljala svoj posao: pratila je i prisluškivala politički nepodobne i opasne osobe, među koje se ubrajao i sam Živko Kustić.
Tajno praćenje i prisluškivanje biskupa i svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj bilo je, dakako, u nadležnosti hrvatske Službe državne sigurnosti, tj. SDS-a Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH. Katolička je crkva bila na "udaru" SDS-a još od početka 1960-ih, kada je zagrebački nadbiskup bio Franjo Šeper, a tajno nadziranje njezinih najeksponiranijih protagonista osobito je uzelo maha tijekom jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975.-1984.), koji je imao izrazito državotvorni karakter i koji je suptilno nagrizao i podrivao tadašnji socijalistički (i ateistički) sustav. I, u neku ruku, pripremao teren za izlazak Hrvatske iz SFR Jugoslavije.
Raspolažem informacijom da je Živko Kustić bio praćen i obrađivan još od 1977. (a možda i prije), ali je ozvučenje u njegovoj uredničkoj sobi, u redakciji Glasa Koncila, montirano tek negdje 1980-ih. Kustićev je kodni naziv glasio - "Lektor".
Službi državne sigurnosti Živko Kustić je bio zanimljiv iz najmanje pet razloga.
Prvo, bio je glavni urednik daleko najutjecajnijeg medija Katoličke crkve u Hrvatskoj i cijeloj SFRJ - Glasa Koncila.
Drugo, ubrajao se u najbliskije i najpovjerljivije suradnike prvog biskupa Crkve u Hrvata Franje Kuharića. Sam mi je često puta znao govoriti da je s Kuharićem imao gotovo bratske odnose (tj. da ga je doživljavao kao starijeg brata).
Treće, Kustić je bio glavni spiritus movens, a u značajnoj mjeri i pokretač, jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata".
Četvrto, Kustić je, osobito u drugoj polovici 1980-ih, bio i posve eksplicitno politički angažiran. Često se (jednako kao i Kuharić) viđao s Markom Veselicom, a glavne spone ili posrednici u tim njihovim kontaktima bili su viđeniji katolički laici Lav Znidarčić, Nikola Muslim i Drago Stipac. (S druge strane, Franjo Tuđman je u to isto vrijeme prilično intenzivno komunicirao s biskupom Đurom Kokšom).
I peto, Kustić je bio vrlo komunikativan i razgovorljiv čovjek, a pritom je razmišljao kritički, svojom vlastitom glavom. Zato je za SDS (ali i za spomenute američke diplomate, koji su ga dvaput posjetili u redakciji Glasa Koncila) bio iznimno dragocjen izvor informacija, i to ne samo o uskocrkvenim nego i o tadašnjim gorućim političkim temama.
Jednako kao i Franju Kuharića, Đuru Kokšu i još neke biskupe i svećenike, Živka Kustića je nadzirao i tajno prisluškivao (i to konstantno, iz dana u dan, neovisno o nekoj konkretnoj situaciji) zagrebački Centar Službe državne sigurnosti, sa sjedištem na Zrinjevcu. S druge strane, sjednice Biskupske konferencije Jugoslavije, koje su se najmanje dvaput godišnje održavale u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu, bile su pod ingerencijom republičke (hrvatske) Službe državne sigurnosti, sa sjedištem u Savskoj. U razdoblju od 1979. do 1986. operativni šef SDS-a RSUP-a SRH bio je Srećko Šimurina.
Na kraju ovoga uvoda nekoliko riječi o čisto tehničkoj strani tajnog prisluškivanja Živka Kustića. U zaglavlju oba transkripta kojima raspolažemo jasno piše: IV. odjel Centra Zagreb - odsjek 2. Riječ je o odjelu operativne tehnike CSDS-a Zagreb - koji je bio zadužen upravo za tajna ozvučenja, montiranja tajnih mikrofona, tajna snimanja i sličan "inženjering". Njegov 2. odsjek također je imao strikno tehničko-operativni (a ne, recimo, politički) karakter.
U političkom smislu riječi, najveću je težinu - kada je riječ o tajnom praćenju Katoličke crkve u Hrvatskoj - imao I. odjel CSDS-a Zagreb, tj. odjel za tzv. unutarnjeg neprijatelja. Prvi odsjek dotičnoga, I. odjela bavio se nacionalizmom, 2. odsjek tzv. anarholiberalizmom i birokratskim dogmatizmom, a 3. odsjek - vjerskim zajednicama, ponajprije Katoličkom crkvom u Hrvatskoj.
Mogli bismo reći da je I. odjel bio, u neku ruku, hijerarhijski nadređen IV. odjelu. Inače, II. odjel CSDS-a Zagreb bavio se tzv. neprijateljskom emigracijom, a III. odjel stranim obavještajnim službama.
Pojam "Specijalne informacije", kako su naslovljena oba transkripta, znači da je riječ o informacijama dobivenim primjenom operativno-tehničkih mjera, u koje je, uz ostalo, spadalo i tajno prisluškivanje i snimanje - uz pomoć telefona, zvučnika, magnetofona i sličnih naprava.
“Budale hrvatske”
SPECIJALNE INFORMACIJE
Dne 7. 4. u 10 sati Lektora su posjetila dvojica Amerikanaca, F. iz američkog konzulata i jedan predstavnik "deska" za Jugoslaviju u Washingtonu. Kod “Lektora” su se u razgovoru zadržali preko sat i pol, a u izvještaju će se obojica označavati slovom A, budući da su imali slične glasove i malo su govorili na lošem hrvatskom jeziku.
“A” kaže da mu se čini da Crkva ovdje ima jedan problem koji poljska Crkva nije imala, to je oko nacionalnosti, njemu nije jasno kad se barata terminom «narod» da li to znači hrvatski narod ili narod u većem smislu.
“Lektor” je počeo naširoko objašnjavati kako je on u Glasu Koncila poticao kako treba razlikovati pojam naroda od pojma države i paralelno pojam društva od pojma političkog uređenja i strukture. Crkva je uvijek s narodom, a ne s državom. Zato rastava Crkve od države ne sadrži u sebi rastavu Crkve od naroda. Pojam društva i pojam naroda se djelomično poklapaju, ali djelomično ne. Biblija i kršćanstvo više teži koncepciji naroda u socijalnom nego u etničkom smislu. Za ljudska prava i za ljudsku konvivenciju daleko je važnije biti zajedno nego samo porijeklo nekoga. Čim se ljude počne dijeliti prema porijeklu, ide se u poganski nekršćanski nacizam. Nikad hrvatska Crkva nije bila u toj napasti.
Poljska Crkva je daleko više nacionalna nego hrvatska, samo to tamo nikom nije mrsko, jer je cijela Poljska jedan narod, a ovdje to sve prelazi na političku razinu.
Hrvatski kulturno-etnički moment, hrvatski narod, kao povijesno kulturalni fenomen ima svoj jezik, svoju baštinu pa tako nije podložan jugoslavenskom unitarizmu. Jugoslavija teoretski potječe od Hrvata, od Strossmayera. U Zagrebu su Hrvati teoretizirali o bratstvu i ljubavi, a iz Beograda su to politički proveli. Jugoslavija kao ideja ne potječe od Srba, nego od Hrvata. Jedino povijesna realizacija vodi u Srbiju.
“A” je želio nadopuniti da također tu vode Vuk Karadžić i «Ilirska škola».
“Lektor” ga je ispravio da su ilirci Hrvati, a da Karadžić nikad nije govorio o Jugoslaviji, nego samo o srpstvu.
“A” je dodao da je on mislio na jezik, na ijekavski.
Lektor je rekao da su «budale hrvatske, Gaj i iliri», spremno odbacili hrvatsko ime i uzeli apstraktno ime ilirsko da bi zahvatili bratskim zagrljajem cijelu sadašnju Jugoslaviju, a brat Srbin kaže: Vi pričajte, a ja ću vas posrbiti. Karadžić je upotrijebio njihovu hrvatsku naivnu širinu da sve to proglasi Srbijom.
Gaj je na prijevaru to dopustio Vuku.
(telefon)
“Lektor” je govorio o Hrvatima koji govore različitim narječjima, Dubrovčani i Dalmatinci nikad nisu bili kajkavci, već ikavci, kajkavci imaju drugačiji «e» od «ekavice», a to što su Hrvati prihvatili, skupa s Gajem, Vukovu ijekavicu, to je jedan od Vukovih uspjeha u srbizaciji hrvatskog naroda.
A misli da je to interesantan pristup.
Srbizacija Jugoslavije
Iduća tema Kustićeva razgovora s američkim diplomatima bila je jugoslavenstvo, velikosrpstvo i komunizam kao krinka za velikosrpstvo. Temeljna Kustićeva teza, svojevrsna nit-vodilja, u tom dijelu razgovora glasila je da je Jugoslavija kao ideja hrvatski (dapače, kako je naglasio, štrosmajerovski) "patent", ali da su taj patent Srbi, odnosno srpski nacionalisti, svjesno krivotvorili i od Jugoslavije i jugoslavenstva napravili puki nadomjestak za velikosrpstvo.
Glavnu razliku između prve i druge Jugoslavije Kustić je vidio u tome što je osnovno sredstvo za srpsku unitarizaciju u prvoj bila Srpska pravoslavna crkva, a u drugoj - komunistička ideologija.
Ovdje ne treba smetnuti s uma da je Kustić ove rečenice izgovorio u vrijeme nezadrživog uspona Slobodana Miloševića, koji je upravo u to vrijeme započinjao sa svojom "antibirokratskom revolucijom", kao najefikasnijim instrumentom za realizaciju svojega unitarističkog projekta.
Kustić također ističe u prvi plan i tezu da je jedina snaga u Hrvatskoj i Jugoslaviji spram koje su se Savez komunista i srpski unitarizam pokazali nemoćnima ili nedoraslima - Katolička crkva u Hrvatskoj, te da upravo zbog toga srpski nacionalisti nju najviše mrze.
“Lektor” nastavlja kako su Hrvati mislili da Jugoslavija znači svi smo mi braća, ali praktički su tu ideju ostvarili Vuk (Karadžić, nap. D. H.) i Karađorđević (Aleksandar, jugoslavenski kralj, nap. D. H.), Jugoslavija kao srpsko širenje na cijeli jugoslavenski prostor. Od 1918. Hrvati imaju teško negativno iskustvo. U prvoj Jugoslaviji za srbizaciju su upotrebljavali Pravoslavnu crkvu, a u novoj Jugoslaviji za to upotrebljavaju komunizam. Hrvatima komunizam nije u prvom redu samo socijalno ideološko pitanje nego krinka pod kojom se krije, zapravo, velikosrpstvo koje nastoji unificirati Jugoslaviju. 1941. je sve to puklo u veliki pokolj i zato sada pokušavaju upotrijebiti komunizam, zato što jedina snaga kulturna, povijesna, koja ni na koji način nije došla pod dominaciju ni Partije ni srpskog unitarizma, jest Katolička crkva u Hrvatskoj, i zato je oni mrze. Borba protiv Crkve u Hrvatskoj nije samo, ni u prvom redu, ideološko pitanje, niti komunističko. U Poljskoj se može reći da se bore teizam i ateizam, ali ovdje je to kompleksno. Žestina napada na Katoličku crkvu više je uvjetovana time što srpske snage, velikosrpske, žele stvoriti Jugoslaviju koja će Hrvate napokon apsorbirati. Jugoslavija kao ideja je pluralistička, to je hrvatska štrosmajerovska ideja, ali kao konkretizacija teži unifikaciji i nju vodi Beograd. «Ako nisi Srbin, budi bar Jugoslaven.»
Nije slučajno Stjepan Radić ubijen u Skupštini (atentat u Beogradu 1928., nap. D. H.). Čim su Hrvati s njima došli u jednu državu, krv je počela teći i teći će dok se ne stvori Velika Srbija ili stvarna ravnopravna zajednica naroda. Jugoslavija se ne može stvoriti kao jugoslavenska nacija u etničkom smislu, jer jugoslavenska nacija je kamuflaža za velikosrpsku naciju. Nijedan Slovenac se neće zapisati kao Jugoslaven, nijedan Makedonac se neće zapisati kao Jugoslaven, kao Jugoslaven se upisuju samo plašljivi, nedefinirani i režimski čankolisci, ljudi koji žive od državne kese, Hrvati, Srbi i Crnogorici.
“A” kaže da je već doživio da se npr. kćerka piše kao Crnogorka, a otac joj je Hrvat.
“Lektor” je rekao da to ništa ne mijenja, ona se mora odlučiti prema kulturnom okolišu. On lično oženio se Srpkinjom, djeca su im Hrvati, imaju rodbinu u Srbiji, ali ni jednom ne pada na pamet da se osjeća Jugoslavenom.
To je državljanstvo, a ne etnos.
(telefon)
“Lektor” je dalje nastavio kako se jugoslavenska nacija u smislu etnosa ne može niti stvoriti, moguć je samo «pluralitet državljanstva». Dok god unitarističke snage imaju moć, dotle će nastojati srušiti Katoličku crkvu kao jedan od još neuništivih elemenata hrvatskog identiteta.
Stepinac i Aleksandar
Druge dvije bitne teme Kustićeva razgovora s Amerikancima bili su Vladimir Dedijer i nadbiskup Stepinac.
Kustić je vrlo kritičan prema Dedijeru, među ostalim i zato što je samo godinu dana prije ovoga razgovora (tj. 1987.) on objavio knjigu "Vatikan i Jasenovac" u kojoj je razvijao tezu o suradnji crkvenih vlasti i ustaša u NDH s ciljem likvidacije pravoslavlja u Hrvatskoj.
Što se Stepinca tiče, Kustić se ne služi uobičajenim stereotipovima u opisivanju njegova lika i djela, kakvi su inače uvriježeni u većine hrvatskih intelektualaca, i to ne samo onih iz crkvenih redova. On, primjerice, ne prikriva njegovu rojalističku orijentaciju, osobito u njegovim mlađim godinama, pa ga čak naziva "čovjekom od povjerenja kralja Aleksandra".
“A” je tu pitao za «Dedijerovu nauku».
“Lektor” je rekao da je Dedijeru (Vladimiru, Crnogorcu, povjesničaru i Titovu biografu, nap. D. H.) njegovim istomišljenicima cilj uništiti hrvatsku naciju asimilacijom.
Partija je jugoslavenska, Armija je jugoslavenska. Ekonomika je jugoslavenska, jedina struktura koja nije jugoslavenska, ni srpska, jest Katolička crkva. Apsolutno je sigurno da se Katolička crkva mora rušiti. To i rade. Dedijer povijesno laže i izmišlja, izmišlja spregu Pavelića i Stepinca, «što je ludilo», jer Stepinac je čovjek jugoslavenske političke orijentacije, nema ništa zajedničkog s Pavelićem, njega je kralj Aleksandar postavio za nadbiskupa. Ustaše su ga smatrali svojim protivnikom, to je poznato, bio je dobrovoljac na Solunskom frontu, čovjek od povjerenja kralja Aleksandra, pripadao je staroj generaciji hrvatskih katolika koji su se još zanosili iluzijom jugoslavenstva, dok se Radić i Starčević nisu time zanosili. Hrvatski komunisti vide što se događa i zato nastoje šutjeti, žele spasiti što se spasiti dade, oni se osjećaju Hrvatima, ali su preslabi. Katolička crkva nipošto ne želi političku ulogu, nema političkog programa, ali ima program služenja konkretnom čovjeku.
“A” je nastavio kako u svakoj komunističkoj laži ima i malo istine. U SAD-u oni vide drugu stranu obrane hrvatske narodnosti, evidentno je da u SAD-u u Katoličkoj crkvi ima onih koji vode prema mržnji srpskog naroda.
“Lektor” je rekao da je on član Vijeća za hrvatsku emigraciju pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije već 20 godina. Priznaje da im vani jako smetaju ustaše, hrvatska desna fašistoidna emigracija. Oni nastoje župe vani iskoristiti za svoju djelatnost. A dodaje da koriste čak i svećenike.
“Lektor” se slaže i priznaje dalje da se teško protiv toga boriti. Npr., svake godine Glas Koncila čestita pravoslavnima Božić i Uskrs. Nikad nijedna pravoslavna novina nije čestitala katolicima ni Uskrs ni Božić. Svake godine Glas Koncila čestita muslimanima Bajram, nikad nijedne muslimanske novine nisu čestitale katolicima ništa. Pravoslavci nikad ne reagiraju na katoličke promemorije, jer to ne smiju činiti.
“Mudri demagog Tito”
U trećoj sekciji razgovora s američkim diplomatima, Kustić najviše govori o Josipu Brozu Titu, pri čemu nalazi i neke pohvalne riječi za nj, što će mnoge čitatelje zasigurno iznenaditi, a neke možda i šokirati.
Ali Kustić je naprosto htio biti što objektivniji. Ili bolje rečeno - nije na stvari (u ovome slučaju na Tita) htio gledati kroz crno-bijele naočale. Znao je, pod 1, da je Tito bio najveća brana srpskom nacionalizmu za postojanja njegove, Titove Jugoslavije, a pod 2, da je upravo Tito bio najzaslužniji za konfederalistički Ustav SFRJ iz 1974., koji je Hrvatskoj (jednako kao i ostalim republikama u SFRJ) u znatnoj mjeri osiguravao status državnosti.
Kustić je također itekako dobro znao da bez Ustava iz 1974. ne bi bio moguć ni trijumfalno okončani jubilejski pothvat Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", a to je isto u svojim memoarskim tekstovima volio naglašavati i splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić.
Živko Kustić u portretiranju Tita ipak nalazi pravu mjeru pa ga naziva "mudrim demagogom".
“A” je pitao “Lektora” smatra li da pravoslavci ne smiju misliti u političkom okviru.
“Lektor” je rekao da to oni neće zato što već služe srpskoj supremaciji. Srpska pravoslavna crkva osjeća na sebi povijesnu zadaću da služi srpskom narodu onako kako su je Karađorđevići naučili. Mislimani su lukavi. Oni kao vjernici, ukoliko su vjernici i kad su vjernici, prema Hrvatima su dobri. Uvijek su dobri. A sa Srbima nisu. Katolici ih nikad nisu klali, a Srbi jesu. Srpska zadaća je bila istrijebiti Turčine iz Bosne i u prvom i u drugom ratu su ih trijebili. Hrvatska katolička strana uvijek je u muslimanima gledala svoje ljude. Mnogo je muslimana u Bosni koji su hrvatsko-katoličkog porijekla. To se može i dokazati, ali komunisti negiraju. Tito, kao mudri demagog, izmislio je da ti ljudi, muslimanski vjernici, nisu ni Hrvati ni Srbi, nego nova nacija. Izmislio je nacionalno ime po vjerskom imenu.
Do 15 godina iza rata oni su bili ili Hrvati ili Srbi, ili neopredijeljeni, a onda je stvorena nacija. Time je, ustvari, Srbiji onemogućen prodor u Bosnu. Tito je imao plan da oslabi Srbiju. Tito je došao na vlast pomoću srpskih vlasti. Osobito zadnje godine rata glavnina partizana bila je iz srpskih četa. Hrvati su u početku bili brojni u partizanima, a Srbi kad vide kud će rat, onda četnici prelaze u partizane. 1944. četnička vojska velikim dijelom prešla je pod Titovu komandu. Jednim mudrim potezom Tito je morao oslabiti najjaču snagu da bi mogao vladati. Oni koji su ga doveli na vlast moraju oslabjeti – zato izmišlja AP Vojvodinu, AP Kosovo, autonomnu Makedoniju i Crnu Goru i Muslimane u Bosni. Rasparcelirao je područja na koja je Srbija reflektirala. «Tito je bio genijalni komunistički političar demagog, on ih je uvjerio da je to njihovo bogatstvo što imaju toliko komadića.»
“A” pita koji je bio cilj.
“A2” je odgovorio da bi na taj način ojačali centralizam.
“Lektor” je rekao da je Tito išao za centralizmom, ali komunističkim.
“A” misli da nije, već za nacionalističkim.
“Lektor” kaže da nikako to, baš zato je išao za tim da parcelacijom srpskog tijela slabi Srbiju kako mu ne bi srpski nacionalisti komandirali.
“A” pita da li to znači da se sad ide protiv Tita.
“Lektor” je rekao da ne sad, čitavo se vrijeme ide protiv njega, ali se nisu usudili glasno suprotstaviti njemu, već su pod maskom komunističkog unitarizma provodili srpski unitarizam. Nosioci su bili Srbi u glavnini. Hrvatski komunisti koji su poveli rat uglavnom su bili razočarani i gurani, hrvatsko mnoštvo, kao poraženo, vjernički i nacionalno, nisu imali povjerenja u novu vlast. Hrvatski katolički seljak, objašnjava “Lektor” zadnju tezu, nije dao sina u oficirsku školu jer je morao postati komunist, tako da najednom oficirske škole i milicijske škole dugo vremena ostaju bez hrvatske katoličke djece.
“A” pita da li je tako bilo i u Sloveniji.
“Lektor” je rekao da jest, ali manje, jer Slovenac ipak osjeća kompaktnost svoje etničke sredine. Slovenca spašava drugi jezik i on je na rubu države. Srpski živalj poslije rata regrutirao se u organe unutrašnjih poslova, policiju i miliciju vojsku. U Hrvatskoj to su pretežno djeca iz pravoslavnih sela, jer je tu religioznost bila slaba, a karijerizam jak.
Oni mašu crvenom zastavom protiv katolika i Hrvata, zato što su Srbi. Čim Tito padne, njima ne treba više krinka komunizma i sad počinju pokazivati srpsko lice.
Velika mržnja
U nastavku razgovora Kustić vrlo dramatično naglašava da bi u novom kovitlacu međunacionalne mržnje, dakle u nekom budućem ratu, hrvatsko-srpski sukob mogao biti još strašniji nego 1941. Time je istodobno i bio i nije bio u pravu.
Bio je u pravu utoliko što je predvidio novi rat između Srba i Hrvata,
S druge strane, pogriješio je u predviđanju razmjera novoga rata. Jer, hrvatsko-srpski rat 1991., i svi ratovi 1990-ih, ostavio je ipak mnogo manje žrtava nego rat 1941.-1945.
Pomalo zagonetno (i svakako nedorečeno) zvuči Kustićeva konstatacija da je Katoličkoj crkvi u interesu da se sačuva "ova geopolitička cjelina" (mislio je, najvjerojatnije, na međunarodnu konstelaciju oko SFR Jugoslavije, u ono prijelomno i uzburkano vrijeme, potkraj 80-ih). Općepoznata je činjenica da se potkraj 70-ih i tijekom 80-ih Vatikan, na čelu s papom Ivanom Pavlom II., a u tijesnome savezništvu sa SAD-om (kako s Carterom tako i s Reaganom), zalagao za vrlo radikalne geopolitičke promjene u Europi i svijetu (u smislu suzbijanja komunizma i konačne pobjede demokratskog Zapada nad socijalističkim Istokom), pa u vezi s time ne bi bilo naodmet postaviti pitanje: ne zazire li ovdje Kustić od bilo kakvih radikalnih i "revolucionarnih" rješenja, na bilo kojemu planu i u bilo kojemu obliku, jer strahuje da bi ona vrlo lako mogla dovesti do brutalnog i krvavog rata upravo i najviše u Jugoslaviji?
Zatim “Lektor” nastavlja kako su sva nacionalna komunistička rukovodstva ovoga časa svjesna ove srpske gluposti i svi vide da to što Srbi rade ide protiv Jugoslavije kao cjeline. “A” dodaje da se to naročito dešava sad u srpskoj Partiji.
“Lektor” je nastavio kako nema pametnog čovjeka koji bi došao na vrh Jugoslavije. Nema te inozemne kontrole, nema te strane vojske koja bi ovdje mogla spriječiti rat da do njega dođe, ljudi bi se tako poklali da bi bilo gore nego 1941. Ljudi su gladni, izvrijeđani, mrze se svi međusobno. Ako je 20 godina stare Jugoslavije izazvalo ‘41., 40 godina izaziva još veću mržnju. Ali, cijeli svijet ipak može biti siguran da Katolička crkva ipak ima utjecaja na narod i da će uvijek biti protiv krvavih rješenja. Ljudi su gladni, bijesni, a vanjska emigracija misli da bi došli na svoj račun. Talijani i Mađari još uvijek imaju «pik» na hrvatski teritorij. Crkvi bi bilo najbolje kad bi se mogla sačuvati ova geopolitička cjelina s jednim rastućim stupnjem ekonomske i političke demokratizacije, čak ne uvjetujući time formalni politički… (ovdje nedostaje dio rečenice, nap. D. H.) Partije. Nasilno, separatno rješenje pokopalo bi nas u krv.
Fratri dinarci
Slijedi dionica u kojoj Kustić Amerikancima pokušava što slikovitije dočarati u čemu se sastojala bit tadašnjeg, inače prilično zamršenog, sukoba Katoličke crkve u Hrvatskoj (tj. Kaptola) i hercegovačkih franjevaca u Sjevernoj Americi, koji su se bili odmetnuli od Svete Stolice, pa tako i od Vatikanu uvijek vjernog i lojalnog Zagreba. Kustić je ovdje dosta kritičan prema tim "neposlušnim" fratrima, jednako kao što je prema njima bio strog i nepopustljiv i njegov "šef", zagrebački nadbiskup i prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić, kad bi ih, 1980-ih, posjećivao u SAD-u i Kanadi.
Ali imamo tu i jedan paradoks - iako je veliko pitanje koliko ga je Kustić tada, u travnju 1988., mogao biti u potpunosti svjestan: upravo je iz te, hercegovačko-fratarske zajednice u Sjevernoj Americi (možemo je nazvati i "norvalskom zajednicom") potekao iseljenički krak "Tuđmanove Hrvatske", s čijim je protagonistima budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ušao u vrlo konkretan politički deal još u ljeto 1987., tj. samo nekoliko mjeseci prije ovoga tajno prisluškivanoga razgovora Živka Kustića s američkim diplomatima.
Za razliku od "historicističke" metode borbe protiv komunizma i socijalističke Jugoslavije, na kojoj je, kroz jubilejski pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", ustrajala Katolička crkva u Hrvatskoj, hercegovački fratri u savezništvu s Tuđmanom više su preferirali ideju svehrvatske pomirbe, koja se temeljila na izmirenju ustaša i partizana (i njihovih potomaka) iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.
“A” je tu nešto mrmljao kako cijela američka vlada ima povjerenje u jugoslavensku vladu pa dalje pita “Lektora” kako Crkva može smanjiti problem mrženje u inozemstvu, on kao član komiteta za emigraciju to zna.
Lektor je rekao da najviše vani smetaju jugoslavenske diplomatske službe, jer su one velikim dijelom u rukama Srba.
“A” pita dalje kako to da u Americi ustaše dominiraju crkvama i svećenicima u nekim gradovima SAD-a.
“Lektor” je rekao da u Americi oni imaju problema s hercegovačkim fratrima. Obični fratri imaju župu u New Yorku, Chicagu itd. Ti fratri su dinarci, iz dinarskog dijela Hrvatske, koji se proteže od Like do Crne Gore. To je patrijarhalni element koji je odgojen na starinski način. Sociološki, oni su 200 godina u zaostatku u razvoju. Za njih je hrvatstvo i katolištvo isto, a Crkva i Hrvatska nije isto. Na tom dinarskom terenu uvijek su bile strane države, Turska, Italija pa ova. Tim ljudima fratar je bio sve, tako isto i pravoslavnom življu pop je bio sve. Čim su se poklali pravoslavci i katolici, klale su se i crkve i bogovi. Kad je došao rat 1941., oni su imali tzv. negativnu identifikaciju. Za njega, fratra, Hrvat je onaj koji nije Srbin. Franjevci su iz toga kraja. Iako su školovani, podsvijest im je takva. Oni su skloni ustaštvu, što čini velike poteškoće nehercegovačkom kleru. To je posebno izraženo u Torontu, Mississaugi itd. gdje imaju velikih problema s franjevcima.
Sablja umjesto Biblije
U nastavku razgovora, Kustić donekle ublažava svoju prethodno izrečenu oštru kritiku hercegovačkih fratara i njihova mentaliteta, priznajući da su oni ipak bliži narodu, tj. običnim ljudima, od dijecezanskoga klera.
U razgovorima što smo ih vodili od 2007. do 2013., Kustić mi je otkrio da je u svojim studentskim (bogoslovskim) danima i sam neko vrijeme razmišljao o tome da postane franjevac.
Kustić se potom dotiče i mogućih izgleda za posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i Jugoslaviji, spominjući pritom Jasenovac. Bila je to jasna aluzija na ono što se trebalo dogoditi - ali se ipak nije dogodilo - nekoliko godina ranije. Papa Wojtyla je, naime, trebao doći u Hrvatsku još 1984., na NEK u Mariji Bistrici (kojim se okončavao devetogodišnji jubilejski ciklus "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata"), ali je to takoreći u zadnji trenutak osujetio službeni Beograd (tj. tadašnje Predsjedništvo SFRJ), uputivši Papi jasnu poruku da će se, u slučaju posjeta Hrvatima, morati pokloniti žrtvama ustaškog terora u Jasenovcu.
Kao što je poznato papa Wojtyla je došao u (osamostaljenu, Tuđmanovu) Hrvatsku tek 1994., punih 10 godina nakon NEK-a.
“A” je pitao “Lektora” što misli o situaciji oko biskupije u Mostaru.
“Lektor” je rekao da franjevaštvo nosi mentalitet arhetipskih, arhaičnih naroda, a drugi, dijacezanski kler nosi školovanu superstrukturu. Dijacezanski kler izgubio je vezu sa psihom naroda, školovan je u širokom katoličkom duhu i više gleda u knjige, dok franjevački osluškuje hajdučke legende. To su da svijeta. Kad zagusti, franjevac, makar pet puta doktor nauka, zatvara knjigu i uzima sablju, a pop otvara knjigu i gleda što bi trebalo raditi.
“A” kaže da se u Americi pisalo o Međugorju.
“Lektor” kaže da u slučaju Međugorja ni jedni ni drugi svećenici nisu lojalni, jer ako obje strane vjeruju u Majku Božju, trebali bi pustiti sve na miru. Sam biskup “Lektoru” je rekao da to nije od Boga, jer je ona (Majka Božja, nap. D. H.) pogriješila adresu.
Lektor nastavlja da taj element ustaštva vani jako smeta, a jugoslavenski konzulati i ambasada donedavno su bili prožeti Srbima. Čovjek vani s pasošem se osjeća kao da nije dobro da kaže da je Hrvat, a ako se čuje da ide na misu, odmah je sumnjiv. Iz Južne Amerike, gdje nema mnogo jugoslavenskih ambasada, ima jugoslavenske špijunaže. Kad čovjek dođe u Jugoslaviju na godišnji, SUP (savezni ili republički Sekretarijat unutrašnjih poslova, nap. D. H.) poziva ga da dolje ide u hrvatsku crkvu, znači miješa se s ustašama. Kontroliraju rad crkava vani i nastoje ljude odbiti od hrvatskog klera. Javno svećenici ne smiju ići pohoditi ni jugoslavenske konzulate, jer narod onda pljuje po njima u crkvi. Jugoslavenski konzulati i ambasade stekli su glas antihrvatskih centara.
“Lektor” je počeo pričati o tome kako je u Australiji bio prije osam godina i razgovarao s ustašama, jer tamo ustaše mogu klevetati i lagati i napunili su novine uoči dolaska kardinala (Franje Kuharića, nap. D. H.) i “Lektora”, da dolaze Titovi špijuni. Tko sad tim ustašama manipulira, “Lektor” ne zna, jer ima ubačenih špijuna među njima.
Velikosrbi i unitaristi ne žele da Papa dođe, jer se to protivi njihovoj utrobi, ali znajući kakvo je svjetsko javno mnijenje, oni žele da svijet povjeruje da bi oni Papu primili, ali ga Hrvati neće, zbog Jasenovca itd., pa propaganda tako ide. Ako Papa hoće doći može ići u Jasenovac, samo neka dođe.
KRAJ PRVOGA DIJELA