Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Tajno prisluškivani razgovor Živka Kustića s američkom vicekonzulicom P. 2. veljače 1990. zbio se samo nekoliko dana uoči legalizacije političkih stranaka i raspisivanja prvih višestranačkih izbora. Tada se već i u zraku moglo "opipati" da će vrlo brzo, za samo nekoliko mjeseci, doći do velikih političkih promjena u Hrvatskoj, jer je HDZ Franje Tuđmana još od jeseni 1989. bio u velikom, pobjedonosnom naletu. A ni neke druge političke opcije s nacionalnim (hrvatskim) političkim predznakom nisu bile za podcjenjivanje.
Uostalom, komunizam je nakon pada Berlinskog zida bio pred slomom u cijeloj Istočnoj Europi.
S druge pak strane, samo osam dana nakon Kustićeva susreta s američkom diplomatkinjom (10. veljače 1990.) održan je, u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu, sastanak biskupa Crkve u Hrvata, pod predsjedanjem zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića, na kojemu se, u sklopu druge točke dnevnoga reda, raspravljalo o tome kakav će stav Crkva zauzeti uoči predstojeće izborne kampanje (tj. koju će političku stranku podržati). Prema dokumentu kojim raspolažem, u raspravi se posebno razmatralo na koji način sugerirati i vjernicima, ali i nevjernicima, da glasuju protiv komunista (tj. protiv SDP-a), a da se ostale stranke pritom jednako tretiraju.
Službeno se, međutim, izišlo u javnost s priopćenjem da se na izborima vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj i svećenici neće politički opredjeljivati, tj. da neće obvezivati vjernike za koju bi stranku trebalo glasovati.
To upućuje na zaključak da biskupi u tom trenutku (još) nisu bili skloni tome da jednodušnu podršku dadu Tuđmanovu HDZ-u (ili, eventualno, nekoj drugoj stranci, npr. HDS-u Marka Veselice, koji je godinama bio u bliskom kontaktu s Kuharićem i Kustićem). Bili su, dakle, vrlo oprezni i nisu se htjeli zalijetati.
U to isto vrijeme u Srbiji je Slobodan Milošević na vrhuncu moći, pokušava (doduše, ne baš najuspješnije) s izvozom "antibirokratske revolucije" i u najzapadnije dijelove SFRJ, tj. u SR Hrvatsku i SR Sloveniju, a Srbi u Hrvatskoj ujedinjuju se oko svojih nacionalističkih vođa, ponajprije Jovana Raškovića, nekih umirovljenih generala i emisara iz Srbije.
Potkraj veljače 1990. u "Lisinskom" je, u ushićenoj i gotovo trijumfalnoj atmosferi, održan Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice, što je polovinu Hrvata oduševilo, polovinu zabrinulo, a značajan dio hrvatskih Srba razjarilo.
Sve u svemu, bio je to početak godine velikog obračuna s Jugoslavijom i socijalističkim samoupravljanjem, ali i prve konkretne najave ili slutnje da se taj obračun neće moći dogoditi na miran način, tj. bez rata.
U jednosatnom razgovoru (od 12.45 do 13.45) s američkom vicekonzulicom, što su ga tajno prisluškivali i snimili operativci zagrebačkoga Centra Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH, Živko Kustić dosta objektivno procjenjuje političke prilike u Hrvatskoj i Jugoslaviji te uza svu gorljivost glede emancipacije Hrvata i Hrvatske ne pokazuje nikakvu mržnju prema Srbima.
Usto, Kustić ni u jednom času ne spominje mogućnost državnog osamostaljenja Hrvatske te kao da daje naslutiti da je Jugoslavija i dalje politički okvir na koji, barem do daljnjega, treba realno računati. Ali, traži se demokracija, pluralizacija – i konfederalizacija. Ipak je to tek 1990. godina. "Bijeg" iz Jugoslavije još se čini nezamisliv. Nitko i ne sluti da je taj trenutak, zapravo, vrlo blizu. Bliže nego što bi se i sam Franjo Tuđman usudio zamišljati. Za godinu i pol, silom prilika, Hrvatska ne samo da neće biti konfederalna jedinica u Jugoslaviji nego neće više uopće biti u Jugoslaviji. Četrnaest mjeseci nakon ovoga Kustićeva razgovora s američkom diplomatkinjim Hrvatska će (premda u ratu i premda teritorijalno okrnjena) proglasiti državnu samostalnost.
Ovo je prisluškivanje bilo, inače, jedna od posljednjih akcija Službe državne sigurnosti po "socijalističkom programu". Službu će uskoro preuzeti Franjo Tuđman i Josip Manolić.
“Oni mrze nas Hrvate…”
SPECIJALNE INFORMACIJE
“LEKTOR” – posjeta američke vicekonzulice P. 2. 2. 1990 od 12.45 do 13.45 h
Razgovor je počeo o uzrocima promjena u socijalističkim zemljama, prvenstveno u Jugoslaviji i Rusiji. Na to pitanje “Lektor” je odgovorio da su zapravo dvije osnovne vrijednosti, a to su nacija i religija, odnosno potisnuti nacionalni i religijski identiteti doveli do promjena u socijalističkom svijetu. Tu svoju tvrdnju “Lektor” obrazlaže i činjenicom da je i sam Sovjetski Savez priznao da su ta dva faktora prisutna u sadašnjim promjena.
“Lektor”: Mi Hrvati 1918. sami smo sebe prevarili kad smo ušli u zajedništvo s Jugoslavijom. Mi smo pogriješili… Danas neki faktori poput Vuka Draškovića mobiliziraju srpsko mnoštvo u mržnji prema Hrvatima, oni zapravo Hrvate ne podnose. Hrvati su osuđeni na asimilaciju. Naš povijesni, geopolitički prostor, teritorij, znate, stalno se smanjuje. Mi smo poslije Prvog svjetskog rata proglašeni plemenom, a ne nacijom. U staroj Jugoslaviji bilo je zabranjeno vijenje hrvatske zastave, hrvatska zastava je bila zabranjena, bio je zabranjen hrvatski, proglasili su da je to jedan jezik – sprskohrvatski. Tko nije prihvaćao tu politiku, teško je dobivao posao. Oni su pokušali širiti pravoslavlje, ortodoksiju. Prema podacima s kojima je raspolagao nadbiskup Stepinac, za vrijeme stare Jugoslavije oko dvjesto hiljada katolika prešlo je na pravoslavlje pod pritiskom, radi zaposlenja itd. Oni su gradili pravoslavne crkve u katoličkim krajevima gdje nema ni jednog prvoslavca, npr. na otoku Visu, Sušak i drugdje, oni su forsirali…
P.: Momenat, gospodine, i oni kažu da su bili prekršteni…
“Lektor”: Ma čekajte, ovako, savim lijepo. Stara Jugoslavija je trajala dvadeset godina, od 1918. do 1941., dvadeset tri godine i bilo je to vrijeme gdje se morala formirati pravna država. Nije bilo ratno stanje i u vrijeme mira, bez ratnog stanja država je upotrebljavala nasilje protiv katolika. To je velika razlika, u vrijeme mira država je nasilno radila protiv Hrvata i protiv katolika. Godine 1941. je došao regent, neurastenični jedan… i te su četiri ratne godine, tu je bilo svega, tu su se ljudi ubijali, to se ne može usporediti - četiri ratne godine s dvadeset godina mira!
Laži o Jasenovcu
U idućem dijelu razgovora Živko Kustić govori o Jasenovcu i pitanju broja ubijenih logoraša. Riječ je srpsko-hrvatskom "ratovanju" prije rata, zapravo o jednom od povoda za pravi, oružani rat. Kustić ovdje spominje Tuđmana i ističe ga kao najupućenijeg i najobjektivnijeg u procjeni razmjera stradanja u logoru. Zanimljivo je da o njemu uopće ne govori kao o profiliranom vođi novoga, velikoga političkog pokreta – HDZ-a.
U ovom dijelu Kustić iznosi i gorku slutnju, odnosno upozorenje: "Ako se Srbi i Hrvati ne nauče živjeti jedni s drugima, propast će i jedni i drugi, uništit ćemo se."
P.: Ali nama Amerikancima nije jasno, imali ste toliko zločina i jedan strana i druga strana, ali kao zajednica mora da ima pomirljivosti.
“Lektor”: Da, jasno, mi to radimo. Katolička crkva u vrijeme rata nije ništa učinila protiv Srba. Rekao sam vam, prvo, da nije pravilno ni objektivno izjednačiti dvadeset godina sustavnog državnog terora u miru s četiri godine krvavih događaja, nije jednako gdje su ubijali po selima četnici i ustaše i partizani, dakle barem tri vojske su ubijale. A povijest pišu pobjednici. Prema tome, ono što se zna to je ono što su partizani poslije rata htjeli da se napiše. Uzmite klasičan slučaj Jasenovac, gdje su, Srbi tvrde i Pravoslavna srpska crkva tvrdi, da je tamo ubijeno 700.000 Srba, što nije istina. (Sestra je ušla i nešto donijela) Međutim, prema sigurnim podacima, historijskim, u Jasenovcu broj svih žrtava ne prelazi šezdeset tisuća, neki kažu do sedamdeset, recimo. Ali o tome je najviše kompetentan general Franjo Tuđman, koji je doktor, povjesničar, i koji je bio odmah poslije rata kao Titov general direktor statističke službe za radnički pokret. Dakle, to je najautentičnije. Znači ovo je realno, a ovi su ga deset puta povećali. Od ovoga trećina su Srbi, ostali su bili Cigani, Židovi i hrvatski komunisti i hrvatski antifašisti. A najnoviji podatak, koji je izišao u «Danasu» (hrvatski politički tjednik iz 80-ih godina, nap. D. H.), jasno je pokazao da je tamo u Jasenovcu ubijen dio hrvatske vojske poslije rata. I zato su prije tri godine, kada su vršili iskapanja, obustavili, prekinuli iskapanja jer su na kosturima našli oznake ustaške i domobranske. Dakle, sve to - Židovi, Cigani, hrvatski antifašisti i pobijena hrvatska vojska - sve to skupa je postalo u srpskom kalendaru 700.000 što su ih ubili rimokatolici. To su ubijali rasisti, hrvatski rasisti. Ako je netko bio pristaša Hitlerove rasističke, nacističke ideologije, znači da više nije bio katolik. I sad ovako staviti u kalendar, širiti, nije pravo. Mi nismo nikada nešto takvo učinili, mi smo stalno naše ljude nastojali sustegnuti od osvete. Ima i danas nekih ljudi što su stradali u ratu koji kažu: Vi popovi krivi ste što se mi ne znamo osvećivati, jer stalno govorite oprosti, oprosti… Poslije rata mi smo u duhu II. vatikanskog koncila narod učili o pravoslavlju kao vjeri sve najbolje, da to nije druga vjera, nego samo druga jurisdikcija u našim katekizmima, dakle, u našim propovijedima. U Glasu Koncila vrlo često mi uvjeravamo katolike da pravoslavlje nije kriva vjera, nego da je drugačija verzija kršćanske tradicije. A Srpska pravoslavna crkva nikad se nije javno kajala, niti je javno izrazila žaljenje za zločine četnika. A četnici su vršili velike pokolje i katolika i muslimana i bilo je u četničkom pokretu vojvoda koji je komandirao pokolju Hrvata u Dalmaciji. NI jedan svećenik nije bio na tako visokoj službi ustaškoj vladi. Nikada se nisu pokajali za spaljena sela, za zaklanu djecu, za ubijene žene, nikada. Mi ne tražimo da se oni kaju, ali zar da se mi kajemo?
Da li ćemo onda zajedno ići dalje ili ćemo mi morati stalno biti krivi, jer mi smo zločinci, a oni su sveci. U ratu su svi ubijali, a sada je pitanje kako ćemo dalje. Ako se Srbi i Hrvati ne nauče živjeti jedni s drugima, propast će i jedni i drugi, uništit ćemo se. Mi smo dva naroda jako izmiješana, to se ne može razdvojiti. Mi jesmo dva sasvim različita naroda. Nema smisla isticati da je jezik isti. Jezik nije isti, nego su dva vrlo slična jezika To su dvije kulture. Oni su carigradskog, bizantskog tipa, a mi smo srednjoeuropskog. To su dva mentaliteta, to su dva načina govora, to su de facto etnokulture dvaju naroda. A mi moramo biti zajedno, ne možemo se razdruživati. Znači treba vratiti povjerenje.
“Srbi na krivom putu…”
U nastavku Kustić govori o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njezinoj nacionalističkoj naravi te potpunoj identifikaciji s političkim programom Slobodana Miloševića. Nasuprot SPC-u, kaže Kustić, stoji Katolička crkva u Hrvatskoj. Na trenutke se može učiniti da je on pred američkom diplomatkinjom pomalo idealizira i opisuje gotovo kao organizaciju za zaštitu ljudskih prava, pluralističnu, otvorenu, izrazito nenacionalno angažiranu, koja svoje vjernike uči toleranciji i suživotu s drugima i drugačijima.
Kaže don Živko: "To je jedna naša pedagogija u smislu pluralizma."
“Lektor”: Trebalo bi da i jedna i druga crkva što hitnije rade na pomirenju. Trebalo bi da braća Srbi prihvate molbu Biskupske konferencije Jugoslavije, posebno hrvatskih biskupa, da se aktiviraju zajedničke komisije, da se prouči pitanja pa da se dogovorimo što ćemo. Mi ih molimo! Oni su formalno pristali, ali nikada nisu došli na sastanak. Oni neće razgovore, oni uvjetuju razgovore time da mi najprije priznamo da smo zločinci. Ali ja se bojim da su Srbi naši ovi tu jako, jako na krivom putu, da sebi čine zlo. Bojim se da čak Srpska crkva sad igra krivo, pogrešnu politiku!
P.: Na Kosovu?
“Lektor”: Svuda u Jugoslaviji. Oni se miješaju u politiku, ali žele i više od toga. Srpska pravoslavna crkva potpuno se stavila u službu srpske politike, nenarodne. Crkva mora služiti narodu, ali ovdje se ona identificirala s politikom Slobodana Miloševića kao što se prije rata identificirala sa politikom Aleksandra Karađorđevića. I ona je cijeli svoj smisao identificirala s hegemonijom srpskog naroda sada. Mi nastojimo u katoličkim masama razbijati svaku mržnju prema Srbima u Hrvatskoj, da ih respektiraju kao ljude. Mi nastojimo kroz Glas Koncila i kroz svako sredstvo crkvenih masmedija poučavati hrvatski katolički narod da Srbe ne smiju prezirati.
P.: Vi ste rekli da se pravoslavna crkva miješa u politiku, a što je s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj?
“Lektor”: Hrvatska je tradicionalno pluralističko područje. Hrvatska je od davnine pluralistička, u Hrvatskoj ima i pravoslavaca i muslimana i evangelika i ateista, i mi s katoličkog stajališta moramo naučiti naš narod da nije cijeli narod jedne vjere. Crkva mora učiti Hrvate da nisu samo katolici, jer u narodu ima ljudi različitih mišljenja, a svaki je Hrvat pravi Hrvat bez obzira je li katolik, je li pravoslavac, je li musliman itd. Dakale, mi nastojimo sustavno da Hrvat katolik ne smatra sebe boljim Hrvatom od Hrvata druge vjere i druge ideologije. To je jedna naša pedagogija u smislu pluralizma.
Pravoslavni u Hrvatskoj uglavnom se samtraju Srbima, iako mi znamo da je njihovo etničko porijeklo preko 90% hrvatsko. Ali mi priznajemo njihovu orijentaciju da su oni Srbi, ali ima i manji broj ljudi koji su pravoslavni a smatraju se Hrvatima. Osim toga, imamo grkokatolike, unijate koji su Hrvati a imaju isti obred kao pravoslavci. Onda imamo muslimane, jedan broj koji se smatraju Hrvatima iako su oni u Bosni nacija, ali muslimani u Zagrebu uglavnom se smatraju Hrvatima. Imamo ateiste, imate djecu komunista… Pa možda u Zagrebu ima preko 20% djece koja nisu katolici jer nisu krštena, a ipak ih smatramo Hrvatima. Dakle, mi nastojimo ljude odgajati za pluralizam, da bude katolik, ali da ne smatra da je svaki Hrvat katolik, ili da je bolji čovjek ako je Hrvat. I to je naš prilog ekumenizmu.
“I komunisti su dobri Hrvati”
U idućem dijelu Kustić govori o kršćanskoj demokraciji. Kaže da Crkva uopće neće posebno zagovarati stranku koja sebe "smatra više katoličkom od druge", da se čak "distancirala od stranke kršćanske demokracije". Najvjerojatnije je pritom mislio na Hrvatsku kršćansku demokratsku stranku, što su je 11. siječnja 1990. osnovali Dragan Lalić i Ivan Cesar. A možda i na Hrvatsku stanku Hrvoja Šošića, koja se u početku trebala zvati Hrvatska katolička stranka.
Međutim, znamo da se dva mjeseca poslije, uoči prvih višestranačkih izbora, a osobito nakon njih, Crkva veoma zbližila s HDZ-om, strankom koja je sebe proglasila, između ostaloga, i demokršćanskom (ali demokršćanskom više u narodnjačkom smislu riječi).
Zanimljivo je u ovome dijelu i to što Kustić govori o ateistima i, kako se izrazio, "djeci hrvatskih komunista" kao (dobrim ili pravim) Hrvatima; kaže da nije nužno biti katolički vjernik da bi bio čestit Hrvat.
“Lektor”: Angažman Katoličke crkve na političkom području je ovog časa nikakva identifikacija s nacijom, ne identifikacija s nacijom, nego služenje dobru nacije. Crkva mora služiti narodu, mora povezivati narod. To znači, mi smatramo da svaki katolik mora činiti dobro svom narodu, mora se angažirati za narod, ali ne smatrati sebe podčinjenim… Dakle, svjesno protiv demagogije nacionalističke. Vrlo rezulutno zauzimamo se za proces demokratizacije društva i za višestranački sistem, ali ne i za jednu stranku posebno. Ne dopuštamo da se jedna stranka smatra više katoličkom od druge. Čak smo se distancirali od stranke kršćanske demokracije, koja se nazvala tako, da ne bi tko mislio da zato što se tako zove ima više prava.
P.: Vi ste izjavili to?
“Lektor”: Jesmo, napisali! Ja sam tri članka napisao u Glasu Koncila: Ako tko hoće biti kršćanski demokrat, nije zato bolji kršćanin, niti je bolji Hrvat, niti katolici moraju za tu stranku da se opredijele. Dakle, mi sve činimo da se ljudi bore za demokratizaciju i drugo ne znam što bismo napravili. Bojim se novog unitarizma. Recimo, kod nas je redovit posjet crkvama svake nedjelje u gradovima 10 do 12%. Na selu preko 50% redovito. U Srbiji malotko ide u crkvu, osim na Božić. Katolici su uvijek išli u crkvu mnogo više nego pravoslavni. Osim toga, nacionalisti u Srbiji kažu: Nisi pravi Srbin ako nisi pravoslavni i moraš se krstiti. Mnogi krste djecu da bi bili Srbi. Njihova Crkva i njihove novine kažu da svaki Srbin mora biti pravoslavni, a mi kažemo: Nije istina, ne mora svaki Hrvat biti katolik. Katolička crkva, jer se bori za pluralizam, ne iskorištava ovaj trenutak za punjenje crkava. I zato je političko buđenje u Hrvatskoj demokratsko, pluralističko, nije katoličko. Prema tome, sasvim druga relacija. Kod njih je pravoslavlje srpska vjera, ti nisi dobar Srbin ako nisi pravoslavac. Kod nas to ne mora biti - mi jednako priznajemo i našim komunistima da su dobri Hrvati i ne moraju ići u crkvu.
“Srbi nisu ugroženi”
U sljedećoj dionici razgovora Kustić tumači američkoj diplomatkinji odakle između Hrvata i Srba u Hrvatskoj vjekovno, veće ili manje, trvenje. Zaključuje da Srbi uopće nisu ugroženi. Naprotiv, uvjerava Amerikanku da su povlašteni – u miliciji, u Partiji, u velikim poduzećima. Objašnjava joj da je njih, prečane, Srbija uvijek iskorištavala kao svojevrsnu petu kolonu, još od doba kad je Hrvatska bila dio Habsburškoga Carstva.
Zabrinut je zbog zaoštravanja međunacionalnih odnosa pa izražava nadu da neće biti rata. Ali dojam je da je Kustić, zapravo, uvjeren da se rat neće izbjeći, samo to ne želi reći.
P.: Što vi mislite o odnosima između etničkih Srba i Hrvata?
“Lektor”: Pravoslavni Srbi u Hrvatskoj se i kulturalno i politički razlikuju od Srba u Srbiji, faktički 400 godina žive zajedno i njih Srbi iz Srbije zovu prečanima. Ne smatraju ih sebi jednakima. Kraljevska vlast u staroj Jugoslaviji upotrebljavala ih je kao svoju petu kolonu, kao svoje emisare, zato su oni dosta omraženi bili kod Hrvata. I u Austriji i u staroj Jugoslaviji vlast je među njima tražila svoje špijune, žandare i finance.
Kako da vam kažem, onaj tko želi u Hrvatskoj vladati taj se oslanja na njih. U Dalmaciji su Talijani njih plaćali da destabiliziraju Hrvate. Oni su bili jako mnogo u vojsci, oni vole biti vojnici. Oni su bili u vojsci austrijskoj, pa u vojsci stare Jugoslavije, oni su uvijek bili režimski i preko njih je svaki režim želio ovdje vladati. Osobito za vrijeme krvavih sukoba za rata, gdje su se Hrvati i Srbi u Hrvatskoj međusobno poklali. Ali, i hrvatski komunisti, a i hrvatski demokrati, pa i katolici, nastojimo svi da Srbi u Hrvatskoj shvate da ih mi smatramo punopravnim građanima Hrvatske. Mi želimo da oni shvate da će im u Hrvatskoj biti bolje nego da budu, sluge velikoj srpskoj hegemoniji. Hrvatska želi svoje Srbe uvjeriti da im je ovdje zagarantiran punopravni život.
P.: I kako je ovdje Srbima?
“Lektor”: Miloševićevske snage iz Beograda sada žele njih uznemiriti da bi oni destabilizirali Hrvatsku. Međutim, oni doista nisu ugroženi, uostalom, imate vrlo jednostavne i evidentne statistike: na području Republike Hrvatske 11% pučanstva su Srbi, a u članstvu vladajuće Komunističke partije ima ih preko 30%, a u miliciji ih ima preko 60%.
P.: 60%??
“Lektor”: Takvi su podaci kojima se raspolaže. Među direktorima velikih poduzeća u Hrvatskoj prevladavaju hrvatski Srbi. Prema tome, tko vlada u Hrvatskoj?
P.: Ha, ha, ha...
“Lektor”: Nama to nije žao. Bolje da im je dobro nego da… Bilo bi lijepo od njih da se zauzimaju za Hrvatsku. Neki od tih Srba brane hrvatsku autonomiju jer, ako nema hrvatske autonomije, gdje bi oni radili?!
P.: (smije se opet)
“Lektor”: Jer, čujte, oni u Beogradu nisu važni, u Beogradu su oni stranci. Eto, to sam vam malo o našim odnosima. Mi smo po naravi pluralisti jer su se ovdje sastajale različite kulture. Ovo je međa, granica Istoka i Zapada. Mi smo navikli da nije samo jedna kultura, da nije samo jedna vjera, da nije samo jedna istina, da nije samo jedna vrsta ljudi, tako da smo eksperimentalno, historijski pluralisti. To je teško, nekad pobjesniš. U vrijeme ustaškog pokreta, po mom mišljenju, bila je jedna kratka tragična histerija. Čujte, poludi se... Ali dominanta hrvatske psihe je pluralistička. Ja se sve nadam da ćemo proći bez rata i bez građanskog rata, da će se Kosovo smiriti pa da ćemo ući u Evropu, da ćemo biti ipak demokratični. Ja sam vas dugo zadržao, ali ne znam ništa više reći.
P.: To je dosta.
“Nećemo se pokoriti!”
U završnom dijelu razgovora, na rastanku s američkom vicekonzulicom, Kustić je retorički najjači. Kao da na rastanku želi unijeti malo dramatičnosti pa ozbiljno poručuje "međunarodnim faktorima" da Miloševića treba zaustaviti, da se "mi Hrvati nikad nećemo pokoriti Srbima", da ćemo se "boriti za ravnopravnost", jer "tko bi se oslonio na Srbe, da preko njih vlada Jugoslavijom, imat će krv".
To zvuči kao posljednje upozorenje svijetu da dolazi rat.
Dok ju je pratio (vicekonzulicu, nap. D. H.), “Lektor” je rekao: "Vrijeme komunizma je prošlo. Bilo bi tragično da se komunizam na području Jugoslavije zamijeni kvazidemokratskom velikosrpskom hegemonijom. Ako bi to se dogodilo, onda neka znaju svi naši saveznici da nećemo ratovati, jer hrvatski narod je preslab da bi pobijedio, ali je prejak da bi se pomirio sa... I ako ne budemo slobodni, da se ne znam kakva demokratičnost proklamira, mi ćemo se boriti. I zato, tko želi stabilnost na Balkanu, taj mora Srbe nagovoriti da s Hrvatima nađu pravi zajednički jezik. Tko bi se oslonio na Srbe, da preko njih vlada Jugoslavijom, imat će krv. Mi se nikad ne možemo pokoriti da nam Srbi upravljaju. Demokracija da, ali hegemonija ne! I zato je u interesu međunarodnih faktora, i MMF-a i svih - ako želite mir na Balkanu, Hrvati moraju biti ravnopravni! I ne samo oni. Jugoslavija se ne može unificirati, i zato je konfederacija jedino moguće rješenje. Za mir dugotrajni!
KRAJ