Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Dana 27. i 28. svibnja 1959. održano je u Beogradu tzv. "Savjetovanje po liniji klera" - sastanak najistaknutijih dužnosnika Udbe iz cijele Jugoslavije na kojemu je uvodno izlaganje imao predsjednik Savezne vjerske komisije i član Saveznog izvršnog vijeća (tj. jugoslavenske Vlade) Dobrivoje Radosavljević. Od Udbinih funkcionara iz NR Hrvatske na njemu su bili nazočni: Srećko Šimurina, šef Odsjeka Udbe za kler NR Hrvatske; Boris Ilej, zamjenik načelnika I. odjela DSUP-a NR Hrvatske; Dane Rimac, predstavnik I. odjela Udbe NR Hrvatske; Josip Drpić, predstavnik Udbe za Grad Zagreb; Dušan Dekanić, predstavnik Udbe za Srez Rijeku; Stanko Juras, predstavnik Udbe za Grad Split i Jovo Miloš, predstavnik Udbe za Grad Zadar.
"Ekstremne snage"
Od svih navedenih imena, najveću će (tajno)policijsku karijeru za vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije napraviti Srećko Šimurina: u razdoblju od 1979. do 1985. on će obnašati dužnost pomoćnika republičkog sekretara unutarnjih poslova za SDS u SR Hrvatskoj, tj. bit će operativni šef Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH. Njega će na toj funkciji naslijediti Josip Perković.
Radosavljević je na tom dvodnevnom skupu okupljenim dužnosnicima Udbe skrenuo pažnju na tzv. neprijateljsku djelatnost iz crkvenih struktura, odnosno iz vrha Katoličke crkve u Jugoslaviji, rekao je da su "ekstremne i neprijateljske snage u RKC, kao i Vatikan, u toku poslednje dve godine, učinili krupne napore (...) kako bi reakcionarne snage episkopata u još jačoj meri postale odlučujući faktor u diktiranju odnosa prema državi", te je iz toga izvukao zaključak da se Služba državne sigurnosti mora još jače angažirati i pribaviti još kvalitetnije informacije nego što je to bilo u dotadašnjem razdoblju - i to kako na planu vrbovanja suradnika iz crkvenih redova tako i na planu tzv. "tehničkih prodora" u vodeće crkvene strukture i institucije.
Kao zadatak br. 1 apostrofirao je: "Posvetiti punu pažnju razradama biskupa i biskupija u celini i u tom cilju preduzeti odgovarajuće mere." A ostala dva zadatka bili su: "Rad u pravcu diferencijacije u episkopatu RKC" i "Mere protiv reakcionarnih i ekstremnih biskupa".
Bio je to - kako će se pokazati - uvod u veliku Operativno-tehničku akciju "Zagorje", koju će, po nalogu iz Beograda, na svom, hrvatskom području, sprovesti u djelo tadašnja hrvatska Udba. OTA "Zagorje" bio je kodni naziv za ugradnju prislušnih sredstava u svim važnijim (tj. Udbi zanimljivijim) radnim prostorima u Nadbiskupskom duhovnom stolu, središnjem upravnom tijelu Zagrebačke nadbiskupije, na Kaptolu 31. Akcija je započeta 1961., a realizirana je - tj. tajno ugrađeni mikrofoni u Nadbiskupskom duhovnom stolu bili su u funkciji - 1964.
Otad pa sve do raspada Jugoslavije i osnutka Republike Hrvatske 1990., dakle gotovo puna tri desetljeća, Udba (budući SDS RSUP-a SRH) i Crkva u glavnome gradu SR Hrvatske bit će povezane mikrofonima, žicama, magnetofonima i zvučnicima, a da središte hrvatske Crkve neće to nikada otkriti (osim, nikada dokazanih, povremenih sumnji ili nagađanja pojedinih hrvatskih biskupa, uključujući i nadbiskupa Franju Kuharića, da ih se tajno prisluškuje na zasjedanjima BKJ).
Važno je naglasiti da je sastanak člana jugoslavenske Vlade D.Radosavljevića s visokim dužnosnicima Udbe održan u vrijeme kada su odnosi između države i Katoličke crkve u Jugoslaviji još uvijek bili iznimno zaoštreni. Nadbiskup Stepinac je još bio i živ i aktivan (umrijet će nepunu godinu dana nakon dotičnoga savjetovanja, u veljači 1960.), imao je neupitnu podršku Vatikana i vrlo snažan utjecaj na znatan dio biskupa u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a usto se polako približavala i 1962. godina, kada je, nakon dugogodišnjeg zatočeništva, trebao biti pušten na slobodu. Vlasti u FNRJ (ali i neki hrvatski biskupi koji mu nisu bili skloni) strahovali su od njegova možebitnog povratka na položaj zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije.
Opasni Stepinac
U svom izlaganju, Radosavljević je Stepinca okvalificirao kao najvažnijeg i najopasnijeg čovjeka u tzv. ekstremnoj skupini biskupa (od ostalih je "ekstremista" imenovao Čekadu, Franića, Pavlišića, Bäuerleina, Nežića, Srebrnića i Banića), a nije se propustio osvrnuti ni na zasjedanje BKJ iz prethodne, 1958. godine, na kojemu su, kako je rekao, pokrenute i neke "akcije za oslobođenje Stepinca".
Glavni predstavnik hrvatske Udbe Srećko Šimurina prihvatio je Radosavljevićevu inicijativu da se Služba državne sigurnosti treba (mnogo) jače angažirati oko pribavljanja što kvalitetnijih informacija o djelovanju Katoličke crkve u Hrvatskoj - uz napomenu da ipak nije bio sklon nekim njegovim najradikalnijim prijedlozima, poput ponovnog kažnjavanja nadbiskupa Stepinca - ali se, za razliku od njega, izrazito kritički odredio (i) prema Stepinčevu nasljedniku na položaju zagrebačkoga nadbiskupa Franji Šeperu, čiji je ugled među hrvatskim biskupima zadnjih godina bio u zamjetnom porastu. Rekao je da je "njegov stav u zadnje vrijeme sve više izrazitiji i neprijateljski" te da "on smatra ovu vlast, da se grubo izrazim, jednostavno komunističkom bandom protiv koje se treba boriti, ali takvim sredstvima da Crkva što manje u tome gubi".
Vodeći pak dužnosnik Udbe za Grad Zagreb Josip Drpić okvalificirao je glavni grad Hrvatske kao "jedan od centara neprijateljske i reakcionarne delatnosti klera", odnosno kao "centar iz kog se na raznorazne načine utiče na ovu li onu vrstu neprijateljske i reakcionarne djelatnosti".
Valja još imati na umu da se sve ovo događalo prije Brijunskoga plenuma (iz 1966.) i da odluka o pokretanju Operativno-tehničke akcije "Zagorje" nije bila donesena u (hrvatskim) političkim strukturama, tj. u Partiji, nego je to bila samostalna odluka rukovodstva hrvatske Službe državne sigurnosti. Odobrenje za njezino izvođenje potpisao je tadašnji republički sekretar za unutarnje poslove.
Jedan od mojih sugovornika, nekadašnji operativni tehničar SDS-a, rekao mi je:
- Mi smo do 1966., tj. do Brijunskoga plenuma, bili jedinstvena služba. Partija nikada nije znala gdje mi stavljamo mikrofone i ja to uopće ne bih vezivao za politiku. Od Službe se tražilo da potrebne informacije pribavi svojim metodama jer druge strukture, primjerice vjerske komisije, to nisu bile u stanju. Najbitnije je bilo da nas Crkva ne zaskoči!
Obnova krova
Budući da su se svi radni prostori u Nadbiskupskim dvorima, na Kaptolu 31, koji su hrvatskoj Službi bili interesantni, nalazili na 2. (najvišem) katu te zgrade, Služba se odlučila za njihovo - kako se to u terminologiji Udbe obično nazivalo - stropno ozvučenje. To jest, za žično ozvučenje s tavana. Bit akcije sastojala se u tome da se u pod tavana Nadbiskupskoga duhovnog stola ukopa ilegalna instalacija ili ilegalni telefonski kabel na koji će (ili bolje rečeno: ispod kojega će) biti spojeni mikrofoni - po jedan ili po dva za svaku prostoriju na 2. katu što ju je trebalo ozvučiti. Kabel se dužinom cijeloga tavana, a ona je iznosila oko 100 metara, rasprostirao od zapadne (Bakačeve) do istočne kule koja se nalazi vrlo blizu Branjugove ulice, tako da bismo je najjednostavnije mogli zvati -"kula u Branjugovoj". (Ona treća kula NDS-a nalazi se u parku Ribnjak i nebitna je za ovu akciju).
Legenda (ili izgovor) za izvođenje OTA "Zagorje" prema Upravi Nadbiskupskoga duhovnog stola bila je nužnost popravka krovišta Nadbiskupskih dvora, s obzirom na stvarno postojeća oštećenja crijepova i razmjerno česta prokišnjavanja. Tu je priču jedan od ključnih tajnih suradnika Udbe iz crkvenih redova, i to iz samog vrha Zagrebačke nadbiskupije, pod kodnim nazivom "Krešo", ispričao, 1961., nadbiskupu Šeperu, koji je nakon toga i službeno odobrio radove na krovištu.
"Krešo" je bio tajnik Zagrebačke nadbiskupije, i to najprije Stepinčev, a onda i Šeperov tajnik. U pripremnoj fazi akcije, on je, zajedno s operativnim tehničarom Udbe, obišao sve prostorije na 2. katu Nadbiskupskih dvora, kako bi se, tobože, registrirala mjesta gdje su vidljiva curenja sa stropa. U tom je obilasku "Krešo" operativnom tehničaru Službe detaljno objašnjavao gdje tko sjedi i čija je koja soba. Naravno, tehničara su ponajprije zanimali sami prostori, tj. koje su pozicije najprikladnije za postavljanje mikrofona.
"Krešo" je znao da razgovara s čovjekom iz Službe državne sigurnosti, ali mu nisu bili poznati detalji same akcije (pa mu, među ostalim, nije bilo rečeno niti to da će na tavanu NDS-a biti postavljena ilegalna instalacija za prisluškivanje).
Nakon izvida počele su se raditi skice za OTA "Zagorje". To se pripremalo pune tri godine, tako da je akcija sprovedena u djelo tek 1964. U međuvremenu, i to u lipnju 1962., "Krešo" je poginuo u (vrlo čudnoj i do danas još nerazjašnjenoj) prometnoj nesreći kod Hrvatskog Leskovca, pa se Služba nakon toga morala oslanjati na jednog drugog važnog čovjeka s Kaptola. Bio je to prebendar i ekonom Nadbiskupskih dvora čiji je kodni naziv glasio "Vlado".
Za razliku od "Kreše", koji je bio vrbovan još prije dolaska nadbiskupa Stepinca u Krašić (znači, prije 1951.), "Vlado" je vrbovan za suradnju nešto kasnije, 1953., i to na temelju kompromitirajućeg materijala. Bavio se (sitnijim) švercom pa je bio ucijenjen. Duži niz godina odavao je agentima Udbe vrlo povjerljive informacije (o ponašanju pojedinih antirežimski nastrojenih svećenika u Nadbiskupskom duhovnom stolu, o vezama svećenika sa stranim službama i emigracijom, o samome nadbiskupu Šeperu itd.), i za to primao novac i poklone, a onda mu je, 1964., rečeno da će operativnim tehničarima Službe (lažnim krovopokrivačima) morati, neko vrijeme, osigurati miran i nesmetan rad na tavanu NDS-a. (Ni on, međutim, nije znao što se na tavanu konkretno radilo.)
Njegov se zadatak sastojao u tome da svakog jutra dočeka (lažne) radnike kod vratiju istočne kule (tj. "kule u Branjugovoj"), odvede ih gore na tavan i zaključa. I oni bi tamo radili sve do predvečer. U točno dogovoreno vrijeme, on bi ponovno došao gore i otključao ih, tj. pustio s tavana. I tako dan po dan, sve dok ilegalni telefonski kabel nije bio ukopan u (inače vrlo složenu) strukturu tavanskoga poda.
Mikrofoni
Kad je taj dio posla bio završen, ispod ilegalnoga kabla bušile su se rupe u koje su se stavljali mikrofoni. Ozvučeno je ukupno 7 prostorija na 2. katu Nadbiskupskoga duhovnog stola, i to ovim redom (gledajući od zapada, tj. kule u Bakačevoj, prema istoku ili "kuli kod Branjugove"):
1. knjižnica i radni prostor nadbiskupa, u kuli u Bakačevoj;
2. nadbiskupova radna soba (u šifriranom vokabularu Službe državne sigurnosti ona je nosila kodni naziv "Zlatni salon");
3. soba u kojoj je nadbiskup primao svoje službene goste, npr. veleposlanike, strane novinare i sl. ("Crveni salon");
4. mala blagovaonica, tj. soba za sastanke, u koju stane 10-15 ljudi ("Zeleni salon");
5. i, na kraju, tri prostorije u kojima bi boravio nuncij, kad bi iz Beograda došao u posjet Zagrebu (sve tri vodile su se pod šifrom "Crni salon").
U svim tim prostorijama mikrofoni su bili postavljeni sasvim gore, u uglovima stropova (jer je tamo najbolja akustika). Točnije rečeno - iznad stropa, možda čak i 40 cm iznad. Svaki se mikrofon nalazio, zapravo, u tzv. zvukovodu, debelom poput olovke ili slamčice za ispijanje soka, i to u njegovu gornjem dijelu, prilično odmaknut od samoga stropa, dok je donji dio zvukovoda dopirao do površine stropa, odnosno do sloja krečenja ili zadnje boje na stropu. U terminologiji obavještajaca takvi se mikrofoni obično nazivaju "cijevnima", s time da se zvukovodi danas izrađuju od vrlo sofisticirane plastike, dok su ovi ovdje, u Nadbiskupskim dvorima, bili napravljeni od stakla.
Nakon što bi zvukovod, s mikrofonom u njegovu gornjem dijelu, bio instaliran u rupu iskopanu između tavana i ozvučene prostorije (a onda i prikopčan na ilegalni kabel na tavanu), operativni bi tehničari Udbe ispod njega sitnim svrdlićem (tankim poput zubarskoga) izbušili sićušni otvor u prostoriju, promjera najobičnije igle. Ta se rupica nikako nije mogla primijetiti, tim prije što su zidovi u sobama Nadbiskupskoga duhovnog stola bili vrlo visoki, najmanje 4 metra.
Brza linija
Ilegalni kabel, ukopan na tavanu, bio je spojen s legalnim poštanskim kablom Nadbiskupskih dvora, i to negdje blizu PTT-ormarića (smještenog na poziciji "kule u Branjugovoj") u kojemu su se razvrstavale telefonske linije unutar zgrade. Taj je spoj bio na skrovitu mjestu, negdje u zidu, i nitko ga, pa ni sam poštar, nije mogao vidjeti. Time je bilo omogućeno da signal iz ozvučenih prostorija ide legalnim poštanskim kablom od Nadbiskupskoga duhovnog stola na Kaptolu pa sve do glavne pošte u Jurišićevoj, gdje se preko razdjeljnika ili kablovske glave transportirao na liniju Službe državne sigurnosti, koja je vodila ravno u zagrebački Centar Službe, na Zrinjevcu 7. I sve što bi, primjerice, nadbiskup Šeper (ili, kasnije, njegov nasljednik nadbiskup Kuharić) izgovorili u svojoj radnoj ili nekoj drugoj sobi u NDS-u, operativci bi Udbe imali to u "izravnom prijenosu" u svom prislušnom centru, na najgornjem katu zagrebačkoga središta Službe, na Zrinjevcu.
Osim spomenutih prostorija Nadbiskupskih dvora, bila je ozvučena i soba nadbiskupove tajnice (u Kuharićevo doba to je bila sestra Alis Lončarević), ali ne uz pomoć stropnoga ozvučenja, nego na najjednostavniji mogući način: mikrofon je, onako "na brzaka", možda tijekom jedne jedine noći, bio tajno ugrađen u tajničin telefon.
Što se najveće prostorije na 2. katu Nadbiskupskoga duhovnog stola tiče, tzv. Velike blagovaonice, u kojoj su se najmanje dvaput godišnje održavala zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije, ona je također bila pod strogim i apsolutnim nadzorom Službe državne sigurnosti, ali na posve drugačiji način i uz pomoć posve drugačije tehnologije nego ostali prostori u NDS-u.
Sva dosad opisana ozvučenja bila su "stalna" ili "trajnijeg karaktera". Ovo ovdje, međutim, u Velikoj blagovaonici u kojoj su se održavale sjednice BKJ, bilo je ozvučenje "privremenog karaktera" ili tzv. ad hoc ozvučenje. Ono je funkcioniralo uz pomoć bežičnog predajnika koji se uvijek, na svakom zasjedanju BKJ, nalazio u torbi jednog od biskupa, člana BKJ, kojega je Udba vrbovala još negdje sredinom 1960-ih i koji je uredno i pouzdano, moglo bi se čak reći i profesionalno, radio za Službu državne sigurnosti sve do demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. Dakle, puna dva i pol desetljeća.
Suradnik Luko
Hrvatski biskupi nisu ni slutili da u svojim redovima imaju Judu koji sva njihova zasjedanja uz pomoć aparature u svojoj torbi "direktno prenosi" u prislušni centar Službe. Taj je Juda, tijekom svoje (otprilike) 25-godišnje suradnje sa Službom, imao više pseudonima (ili kodnih naziva), a najpoznatiji je bio Luko.
Mikrofon s bežičnim predajnikom, kojim su se "izravno prenosila" zasjedanja BKJ s Kaptola u radne prostore operativaca Službe, bio je pomno sakriven, tj. ušiven, negdje sa strane ili uz rub torbe ili aktovke dotičnoga biskupa, "izdajnika" u redovima hrvatskoga katoličkog episkopata, tako da ako bi torbu kojim slučajem netko nepozvan otvorio, ne bi u njoj našao ništa sumnjivo.
Problema je, međutim, bilo s baterijama: one su trajale samo nekoliko sati ili, najduže, jedan dan - a zasjedanje BKJ obično bi potrajalo tri dana. Stoga se taj biskup, u danima zasjedanja, svakog jutra morao sastati, na nekom konspirativnom mjestu u Zagrebu, s instruktorom sjedišta SDS-a RSUP-a SRH (u Savskoj), koji mu je, uoči početka nove runde zasjedanja BKJ, stavio u njegovu torbu novu bateriju.
U praksi Službe državne sigurnosti, uvijek se ide na bežične predajnike najkraćeg dometa, kako netko stručan i profesionalan (primjerice, suradnik neke inozemne obavještajne službe) ne bi upao na odabranu frekvenciju i slušao razgovor o kojem je riječ. Ili, možda, otkrio koji je to objekt koji se prisluškuje. Tako se postupilo i u ovome slučaju, kada je riječ o tajnom prisluškivanju sjednica BKJ. Dapače, stvar je ovdje bila tim delikatnija što se točno preko puta zagrebačkoga Centra SDS-a na Zrinjevcu, gdje je bio prislušni centar Službe, nalazio Generalni konzulat Sjedinjenih Američkih Država. A u neposrednoj blizini bili su i konzulati Velike Britanije, Francuske i SR Njemačke.
Stoga je u Službi odlučeno da domet signala iz biskupova predajnika ne bude veći od 200-250 metara. No, kako je udaljenost između Nadbiskupskoga duhovnog stola na Kaptolu i prislušnog centra na Zrinjevcu 7 mnogo veća od te udaljenosti, Služba državne sigurnosti morala je napraviti, tj. improvizirati, privremeni prislušni centar (ili privremenu bazu sa slušanje), koji se, duži niz godina, nalazio u potkrovlju glavne pošte u Jurišićevoj, i to na zapadnoj strani zgrade, u Kurelčevoj ulici - razmjerno vrlo blizu (što se zračne udaljenosti tiče) Nadbiskupskih dvora. Tamo su SDS-ovi operativni tehničari primali signal iz biskupova odašiljača, tj. iz njegove torbe koja je stajala na stolu u Velikoj blagovaonioci NBS-a gdje se odvijala sjednica BKJ, i, duboko usredotočeni, pratili "izravni prijenos" Konferencije.
Kompletan tijek zasjedanja operativni tehničari Službe snimali su na magnetofonske vrpce, što bi ih potom odnijeli u Centar SDS-a na Zrinjevcu, gdje se to s magnetofona skidalo na papir (otprilike na isti način na koji su se u zagrebačkoj "kockici", na Prisavlju, skidale i sjednice Centralnog komiteta ili Predsjedništva CK SKH).
Nedugo nakon Operativno-tehničke akcije "Zagorje" - negdje sredinom ili početkom druge polovice 1960-ih - dodatno su ozvučena još dva crkvena objekta u najužem središtu Zagreba.
"Lastovo" i "Saturn"
U sklopu Operacije "Lastovo", napravljeno je tajno ozvučenje u kuriji kanonika Ivana Tylšera, na Kaptolu 7 (tamo gdje je danas Svećenički dom sv. Josipa). A u Operaciji "Saturn", pak, ozvučena je radna soba provincijala Družbe Isusove u Palmotićevoj. U oba slučaja mikrofon je stavljen u telefonski aparat, na isti ili vrlo sličan način kao što je to učinjeno i kod tajnice zagrebačkoga nadbiskupa, u Nadbiskupskome duhovnom stolu.
Otad, tj. od 1967., pa sve do početka 1980-ih nije se ništa bitno promijenilo, osim što je ozvučenje radne sobe zagrebačkoga nadbiskupa u Nadbiskupskim dvorima (nadbiskup je od 1970. bio Franjo Kuharić) polako već bilo na izdisaju. Znalo je imati prekide, a reagiralo je i na vremenske prilike. A onda je, 1981., Beograd opet "pritisnuo" Zagreb, jednako kao i ostale republike i velike gradove u SFRJ, naredivši odgovarajućim službama da tajno praćenje Katoličke crkve (ali i ostalih vjerskih zajednica) u Hrvatskoj i Jugoslaviji podignu na još viši, strožiji i profesionalniji stupanj. Dogodila se neka vrsta reprize 1959.
Ovaj put, bila je to Operacija "Partner", što ju je, 30. listopada 1981. zavela Služba državne sigurnosti SSUP-a SFRJ, i to - formalno - na temelju člana 39. Pravila o radu Službe državne sigurnosti, kao i osobnog odobrenja tadašnjega saveznog sekretara za unutrašnje poslove. Kako je navedeno u dokumentu što sam ga uspio pribaviti, "Akcija 'Partner' zavodi se u vrijeme pogoršanih odnosa između Crkve i države, i ima za cilj maksimalno angažiranje službi državnih sigurnosti PSUP-ova, RSUP-ova i SSUP-a SFRJ radi otkrivanja, praćenja, dokumentiranja i presijecanja neprijateljske i društveno štetne djelatnosti iz redova vjerskih zajednica" - s naglaskom, naravno, na Katoličku crkvu u Hrvatskoj.
Dogodilo se to, da se prisjetimo, u ono vrijeme kada je velebni projekt Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" bio već u poodmakloj fazi - negdje između Branimirove godine u Ninu 1979. i Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. - i kada je SFR Jugoslavija polako već ulazila u, simbolički rečeno, "dekadentnu" fazu svog postojanja, koja je prethodila njezinu definitivnom slomu.
Raspolažem, međutim, informacijom da bi Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH, zajedno sa zagrebačkim Centrom SDS-a na Zrinjevcu, i sama bila pokrenula neke dodatne mjere i poteze, čak i da nije bilo poticaja, odnosno naredbe iz Beograda.
U tom, uvjetno rečeno, "drugom poluvremenu" pojačanog djelovanja hrvatske Službe državne sigurnosti u odnosu na Katoličku crkvu u Hrvatskoj ozvučeno je još šest crkvenih prostora, jedan od kojih se nalazio unutar, a ostalih pet izvan Nadbiskupskoga duhovnog stola na Kaptolu 31.
"Zaliveni" mikrofon
Najprije je, već 1981, ozvučena radna soba pomoćnoga zagrebačkog biskupa Đure Kokše, na prvom katu Nadbiskupskoga duhovnog stola (tamo gdje se ranije, za Stepinčeva zatočeništva u Krašiću, nalazio nadbiskup Šeper). Kokša je imenovan pomoćnim biskupom zagrebačkim 18. svibnja 1978., a u operativnu obradu SDS-a bio je zaveden 12. lipnja 1981.
U njegovu slučaju, mikrofon je bio stavljen, tj. "zaliven", u telefonsku utičnicu, a u toj je operaciji Službi državne sigurnosti pomagao jedan njihov tajni suradnik iz crkvenih redova, što su ga bili zavrbovali. Kodni naziv te operacije glasio je "Sirius".
U pravilu, za kodne nazive biskupa i svećenika, koje se tajno prisluškivalo, koristila su se imena nebeskih tijela (zvijezda, planeta i sl.), dok su se hrvatskim političarima-nacionalistima, u slučajevima njihova uhođenja i prisluškivanja, dodjeljivala imena pojedinih hrvatskih rijeka.
Kodna imena
Tako je Franjo Tuđman, u operativnim obradama SDS-a, bio "Soča", Marko Veselica "Bistra", Vlado Gotovac "Drava", Hrvoje Šošić "Cetina" itd.
Nakon toga je bilo ozvučeno tajništvo Biskupske konferencije Jugoslavije, odnosno radna soba tajnika BKJ Vjekoslava Milovana, na Kaptolu 1, točno preko puta Zagrebačke katedrale. Jednako kao i Kokši u Nadbiskupskim dvorima, i njemu je mikrofon bio montiran u telefonsku utičnicu. Kodni naziv te operacije glasio je "Minerva".
- Kod tajnika BKJ Milovana - rekao mi je moj sugovornik, nekadašnji operativni tehničar Službe - često se tračalo i ogovaralo, on je bio frustriran što ne može napredovati, pa su nam prisluškivanja njegovih razgovora bila posebno zanimljiva.
God. 1983. postavljeno je tajno ozvučenje i u redakciju Glasa Koncila, na Kaptolu 8, točnije rečeno - u sobu glavnog urednika GK-a don Živka Kustića. Kustićev je kodni naziv bio "Lektor", a u njegovoj je uredničkoj prostoriji mikrofon bio instaliran u tzv. "ormarić sekretarske telefonske garniture", tj. u razvodnu kutiju uz pomoć koje se moglo telefonski razgovarati s više prostorija u zgradi.
- Mi smo Kustiću - rekao mi je moj sugovornik - jednostavno napravili kvar telefonske linije i to se moralo doći napraviti. Teoretski gledano, on je čak mogao biti fizički prisutan na licu mjesta, kada se to radilo. Ti dolaziš, fingirano, kao poštar, s radnim nalogom - a kad obaviš što si htio, Kustić to još mora i potpisati!
Posve je specifična (i nadasve zahtjevna), u tehničkom smislu riječi, bila Operacija "Venera", u sklopu koje je bila ozvučena prostorija u "kuli u Branjugovoj", na istočnom rubu Nadbiskupskoga duhovnog stola, gdje su se dvaput tjedno održavali sastanci Konzistorija (Zbora) kanonika Zagrebačke nadbiskupije. I tu se, jednako kao i kod tajnog prisluškivanja sjednica Biskupske konferencije Jugoslavije, radilo o bežičnom ozvučenju, ali s nekoliko dodatnih finesa i "majstorija".
Tajni suradnici Službe, inače katolički laici, "Zadrugar 1" i "Zadrugar 2", ubacili su u "kulu u Branjugovoj" operativnog tehničara SDS-a kao lažnog zidarskog radnika, koji je nedaleko od električne instalacije na zidu prostorije o kojoj je riječ napravio rupu veličine cigle. Potom je tehnika na Zrinjevcu i u Savskoj napravila istu takvu, ali lažnu ciglu u kojoj je bio bežični predajnik s daljinskom aktivacijom. Tu je ciglu lažni zidar, djelatnik Službe, ugradio u zid točno na onome mjestu gdje je bila rupa. I kada bi, po završetku radova, operativni tehničar Službe državne sigurnosti došao blizu "kule u Branjugovoj" - točno u ono vrijeme kada bi se održavala sjednica Konzistorija - stisnuo bi daljinski upravljač i na taj način aktivirao sklopku koja bi automatski aktivirala i sam mikrofon.
Iz "kule u Branjugovoj" nije se slušalo uz pomoć telefonskoga kabla nego bi signal, kada bi mikrofon bio uključen, išao bežičnim putem do privremenog prislušnog centra Službe u potkrovlju glavne pošte u Jurišićevoj (s Kurelčeve strane), gdje bi se sjednice Konzistorija snimale na magnetofon. Kasnije, kad su otkrivene nove tehničke mogućnosti, signal je iz potkrovlja u pošti transportiran poštanskim kablom direktno na Zrinjevac.
Tijekom 1980-ih, Služba državne sigurnosti ozvučila je, u Operaciji "Arslan", i katoličkog laika i poznatog odvjetnika (nekadašnjeg tajnika Velikoga križarskog bratstva) Lava Znidarčića, čiji se stan nalazio u Ilici, u neposrednoj blizini Akademije likovnih umjetnosti. Bilo je to klasično žično ozvučenje, izvedeno iz poslovnih prostorija, tj. iz lokala, ispod Znidarčićeva stana. Tajno ugrađeni mikrofoni (tj. rupice izbušene iznad zvukovodâ s mikrofonima) ovdje, međutim, nisu bili na stropu, kao u Nadbiskupskom duhovnom stolu, nego sasvim dolje, na parketu, u kutovima Znidarčićeve radne sobe.
Na kraju je, negdje 1985. ili 1986., ozvučena i kurija pomoćnoga zagrebačkog biskupa Đuke Kokše, na Kaptolu 19, i to na posve identičan način kao i prostori na 2. katu NDS-a - ugradnjom tajnih instalacija na tavanu. Kodni naziv te operacije SDS-a bio je "Orion".
KRAJ PRVOGA DIJELA