Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Pošto je u prošlom broju Globusa objavljen moj članak pod naslovom »Titovi špijuni na tavanu kardinala Kuharića«, neki prijatelji i znanci zasuli su me pitanjima: Koje su godine uklonjena ozvučenja s Kaptola, tj. iz Nadbiskupskog dvora? Postoji li mogućnost da i danas još netko prisluškuje razgovore biskupa u Nadbiskupskom duhovnom stolu?
Ili, primjerice: Kako je biskup kodnog imena Luko mogao dva i pol desetljeća (od sredine 60-ih do 1990.) "izravno prenositi", pomoću mikrofona i odašiljača sakrivenog u svojoj torbi, tijek konferencija Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ), što su se održavale u Nadbiskupskom duhovnom stolu, u prislušni centar Službe državne sigurnosti (SDS) na zagrebačkom Zrinjevcu - a da baš nitko, pa ni nadbiskup Franjo Kuharić, ne posumnja u njega?
Ili, opet: Zar nadbiskup Kuharić nije nikad posumnjao da je njegova radna soba u Nabiskupskom duhovnom stolu ozvučena, pa barem, ako ništa drugo, obavio neke provjere?
JARNJAKOVO OTKRIĆE
Pođimo od prvog pitanja. Prva informacija do koje sam uspio doći bila je da su 1993. kardinal Kuharić i tadašnji ministar unutarnjih poslova RH Ivan Jarnjak vodili malo opušteniji, privatni razgovor u Kuharićevu uredu, u kojem ga je nadbiskup upitao, pola u šali, ali pola i u zbilji, jesu li ozvučenja u Nadbiskupskom dvoru još u uporabi. Jarnjak je nakon toga razgovarao sa svojim suradnicima iz Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), te je uskoro, navodno, obavljen tzv. protuprislušni pregled u Nadbiskupskom duhovnom stolu, koji je pokazao da ozvučenja, postavljena još 60-ih, nisu više u funkciji.
Međutim, informacije do kojih sam došao poslije bacaju nešto drugačije svjetlo na tu temu.
Sto posto sigurno jest to da je još 1990. hrvatska Služba državne sigurnosti (nakon uspostave nove, demokratske vlasti preimenovana u SZUP) prekinula prisluškivanje Nadbiskupskog dvora i na glavnom razdjelniku Pošte u Jurišićevoj odspojila liniju koja vodi od Pošte do prislušnog centra na Zrinjevcu. Nakon toga od PTT-a prema Zrinjevcu nije više išao nikakav signal. SZUP se, dakle, nikada nije bavio prisluškivanjem Crkve.
Međutim, nisu učinjene - po informacijama kojima raspolažem - dvije stvari.
Prvo, sama ozvučenja, instalirana u Nadbiskupskom duhovnom stolu u sklopu Operativno-tehičke akcije "Zagorje" (1961.-1964.), SZUP nikad nije povukao. Ona, znači, ondje i dalje fizički postoje. Naravno, veliko je pitanje u kakvom su ona danas stanju, jer već 80-ih puno toga (pa ni u Kuharićevu uredu) nije tehnički funkcioniralo kako treba.
A drugo, možda još važnije: nije, čini se, prerezan ni spoj ilegalnog kabela, postavljenog na tavanu Nadbiskupskog dvora, s legalnim, poštanskim, kabelom - mislim ovdje na onaj spoj što je, u sklopu OTA "Zagorje", bio napravljen negdje u zidu blizu PTT-ormarića Nadbiskupskoga duhovnog stola, na poziciji istočne kule ili "kule u Branjugovoj". To znači da signal iz Nadbiskupskoga duhovnog stola, preko montiranih ozvučenja, i dalje ide prema Pošti u Jurišićevoj.
Što to praktički znači, pokušao mi je objasniti jedan od mojih sugovornika:
- To znači da taj signal i danas dolazi do Pošte i "visi u zraku". On, međutim, tamo "stoji", i netko ga može eksploatirati samo ako ga prikopča na liniju na koju je spojio svoj specijalni uređaj (pretvarač) - pa da to može slušati. Budući da su sva ozvučenja, kako ona iz 1960-ih tako i ona iz 1980-ih, fizički i dalje ostala u objektima na Kaptolu, teoretski je postojala mogućnost da u ovih 25 godina samostalne hrvatske države neka treća strana, možda vojna Kontraobavještajna služba (KOS) ili agentura KOS-a među zaposlenicima u PTT-u, ili netko iz tajnih službi RH tko je htio nedopušteno slušati, preko kabelskih glava u Pošti usmjeri signal na bilo koje mjesto u Zagrebu, npr. neki privatni stan ili tvrtku i odande sluša određeno ozvučenje iz Nadbiskupskoga duhovnog stola.
Svoj iskaz moji sugovornici temelje, uz ostalo, i na činjenici da je u Operativnoj tehnici SZUP-a (u Centru Zagreb i sjedištu Službe u Savskoj) početkom 90-ih bilo samo 4-5 stručno osposobljenih ljudi koji su bile kadri obaviti protuprislušni pregled u Nadbiskupskom dvoru i ukloniti instalirana ozučenja. A nijedan od njih, tvrde moji sugovornici, to, sigurno, nije učinio.
KUSTIĆEV DETEKTOR
Sve je, dakle, ostalo kao što je bilo i u vrijeme postojanja Jugoslavije, osim što je 1990. isključena i odspojena linija koja je od Pošte u Jurišićevoj išla prema prislušnom centru na Zrinjevcu.
Ipak, razloga za neku posebnu uzbunu, čini se, nema. Nakon 1990. u Pošti su i dalje ostali ljudi iz SZUP-a koji bi, sasvim sigurno, ustanovili je li, npr., neki KOS-ov agent tražio od svoje možebitne veze na kabelskim glavama u Pošti da signal koji dolazi iz Nadbiskupskog dvora prikopča na njegovu liniju - pa da on kradomice sluša što se razgovara na Kaptolu.
Vjerojatnost za takvo što je, drugim riječima, samo teoretska. Možemo pretpostaviti da od 1990. do danas nije bilo nikakvih zloupotreba - iako, opet, u to nitko ne može biti sto posto siguran.
Što se nadbiskupa Kuharića osobno tiče, on je, po mojim spoznajama, sumnjao da ga tajno prisluškuju u njegovoj radnoj sobi u Nadbiskupskom duhovnom stolu, pa je ipak, koliko god je bilo moguće, pazio što govori. A jednom je angažirao glavnog urednika Glasa Koncila Živka Kustića (ili mu se on sam bio ponudio) da pomoću specijalnog detektora istraži njegovu sobu i otkrije eventualno ozvučenje.
Kuharić i Kustić, međutim, nisu ni slutili da se i taj događaj, preko mikrofona postavljenih neposredno iznad stropa Kuharićeva ureda, tj. na tavanu Nadbiskupskog dvora, "izravno prenosi" u prislušni centar na Zrinjevcu.
SDS je, u svom prislušnom centru, to ovako zabilježio:
»Kustić je donio nekakav detektor metala pomoću kojega je nastojao otkriti gdje je SDS montirao mikrofon. Hodao je po sobi i iznenada, kad se približio jednome od zidova, taj je detektor počeo jako krčati. Kustić se poveselio pomislivši da je pronašao mikrofon. Kad tamo - bio je to Kuharićev električni sat koji je visio i uredno otkucavao na zidu. Tehničari SDS-a su sve to ravnodušno pratili iz svog prislušnog centra na Zrinjevcu. U prvi mah su se uznemirili pomislivši da će Kustić uspjeti u svojoj namjeri. No, operativni tehničar je sve utješio: "Ne brinite se, može on godinu dana tražiti i neće ništa naći. A malo mu je i previsoko!"«
Na moje pitanje kako to da Kustić nije uspio naći tajno ugrađeni mikrofon, objašnjeno mi je ovako:
- Nije uspio iz dva razloga. Prvo, njegov je detektor reagirao samo na metal (kao i na predajnike). A naši su se mikrofoni nalazili u staklenim zvukovodima, i to u njihovu gornjem dijelu, na udaljenosti oko 40 cm od stropa. Bilo je to tzv. fiksno ili žično ozvučenje, koje Kustićev detektor nije mogao "napipati". Drugim riječima, bile su to žice, a tek na kraju žica mikrofon. A drugo, sve je to, zapravo, bilo vrlo, vrlo visoko. Zid u Kuharićevoj sobi bio je visok najmanje 4 metra, a mikrofon se nalazio skroz gore, u stropnom kutu. Mikrofoni se i inače, u ovakvim situacijama, stavljaju u kut stropa zato što je ondje najkvalitetnija čujnost. A sam "mikrofon" bio je jedna praktički nevidljiva rupica, tanka kao vrh olovke ili igle, koju su tehničari nazivali »sondom«, a koja je bila spojena s odgovarajućim instalacijama na tavanu.
Po riječima mojih sugovornika, Kustić je uz pomoć svog detektora mogao otkriti samo bežični odašiljač što ga je "Juda" među biskupima, kodnog imena »Luko«, držao sakrivenog u svojoj torbi, na svakom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije, što su se održavala u tzv. Velikoj blagaovaonici u Nadbiskupskom duhovnom stolu. No taj je detektor najprije trebalo unijeti u tu prostoriju, i to za vrijeme zasjedanja - pa da se otkrije gdje je odašiljač. Međutim, ni Kuhariću ni Kustiću nikad nije palo na pamet da obave takvu provjeru zato što su uvijek sumnjali u prostor, ali ne i u čovjeka.
Kuharić jest povremeno sumnjao da se zasjedanja BKJ tajno prisluškuju (jer je primijetio da "cure" neke važne informacije), pa su zato neke sjednice bile održane na nekom drugom, alternativnom mjestu (možda i u Brezovici). No, ta im mjera opreza nije bila ni od kakve koristi jer, gdje god bi se biskupi sastali, među njima bi uvijek bio i Luko, punopravni član BKJ, koji bi tijek zasjedanja izravno prenosio, preko svog odašiljača, operativnim tehničarima Službe državne sigurnosti, koji su se svaki put nalazili u neposrednoj blizini mjesta zasjedanja.
BISKUP »LUKO«
A sada nešto više o samome biskupu Luki, koji je čak dva i pol desetljeća bio suradnik Službe. Poštovat ćemo odluku i stajalište biskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj (izražene, među ostalim, i u izjavi Komisije Hrvatske biskupske konferencije Justitia et Pax, objavljenoj u Večernjem listu od 22. svibnja 1994.) da je protivno etici i Ustavu RH otkrivati, na temelju "čeprkanja" po dosjeima SDS-a, imena i prezimena biskupa i svećenika koji su, u razdoblju 1945.-1990., surađivali sa Službom državne sigurnosti, tako da nećemo otkriti ni njegov identitet ni identitet drugih svećenika koji su se, najčešće pod ucjenom, našli u situaciji da surađuju s komunističkom tajnom policijom.
Luko je rođen 1920. u Veloj Luci. Bio je najprije dubrovački biskup (nakon biskupa Pavla Butorca), no kako u toj sredini nije bio omiljen, morao je otići pa ga je, na neki način, "udomio" (nad)biskup jedne od najvećih hrvatskih nadbiskupija, postavivši ga za svog pomoćnog biskupa. Luko je na tom položaju bio od 1967. do 1983., a nakon toga je prebačen u Kotor, za kotorskog biskupa. Ubijen je, pod vrlo čudnim okolnostima, 1996.
I u tom razdoblju, kad se nalazio u Kotoru, Luko je radio za Službu državne sigurnosti SR Hrvatske.
Po mojim spoznajama, Luku je za suradnju sa Službom vrbovao M. G., svojedobno načelnik I. Odjela (za obradu tzv. unutrašnjeg neprijatelja) u SDS-u RSUP-a SRH, jedan od prijatelja Srećka Šimurine, glavnog čovjeka za praćenje tzv. klera.
Luko je dvostruko bitan protagonist ne samo novije povijesti (mislim na drugu polovicu 20. stoljeća) Crkve u Hrvata nego i cijele Hrvatske, kao sastavnog dijela (do 1990.) SFR Jugoslavije.
Osim što je 25 godina radio za SDS, Luko je bio i formalni predlagatelj najvećeg projekta Katoličke crkve u Hrvatskoj u 20. stoljeću - jubilejskoga pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975.-1984.). To je učinio na zasjedanju BKJ održanom 7.-9. listopada 1975. u Zagrebu.
O tome sam pisao u velikom serijalu objavljenom u Globusu u rujnu 2008. Pravi je inicijator ili spiritus movens toga projekta Crkve u Hrvata bio Živko Kustić, koji je tu ideju najprije priopćio svom prijatelju, zagrebačkom nadbiskupu Kuhariću. A kad ga je Kuharić pozvao na listopadsko zasjedanje BKJ, kako bi taj prijedlog i službeno izložio hrvatskim biskupima, Kustiću se učinilo da bi bilo puno bolje i pametnije da to učini jedan biskup, a ne on, koji je ipak bio samo svećenik i novinar.
Kustić je otišao do Luke i nagovorio ga da to učini. Za Luku se odlučio i zbog toga što je on u tom trenutku (od 26. rujna 1974.) bio predsjednik Vijeća za proslavu tisućite obljetnice prvoga hrvatskoga Gospina svetišta kraljice Jelene u Solinu - lokalno-regionalnoga jubilejskoga slavlja iz kojega je i proistekao jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata". Luko je prihvatio Kustićev prijedlog i, po Kustićevim riječima izrečenim meni 2007., na zasjedanju BKJ u Zagrebu "kao magnetofon" ponovio cijelu priču što mu ju je on iznio koji dan ranije, u njegovu biskupskom uredu na jugu Hrvatske. Biskupi su Lukin prijedlog na zasjedanju BKJ jednoglasno prihvatili i tako je Katolička crkva u Hrvatskoj krenula u svoj, kako se na kraju ispostavilo, pobjednički "projekt stoljeća".
VELIKA AKCIJA
Ovih sam dana uspio rekonstruirati kako je cijela ta kronologija, uoči prijelomnog zasjedanja BKJ, početkom listopada 1975., zapravo izgledala (odnosno, kako je, po mojim spoznajama, trebala izgledati).
Prije svakog zasjedanja BKJ nadbiskup Kuharić bi svim biskupima, članovima Konferencije, poslao materijale i dnevni red sjednice. Tako bi ih poslao i Luki (ne znajući, naravno, da on radi za Službu). Čim bi Luko to dobio, nazvao bi operativca sjedišta SDS-a RSUP-a SRH, u Zagrebu, s kojim je godinama bio na vezi, a onda bi taj operativac došao k njemu, u njegov ured, prekopirao dotične materijale i predao ih, u Zagrebu, Srećku Šimurini, kao "sivoj eminenciji" za Katoličku crkvu unutar Službe, u cijeloj poslijeratnoj povijesti Hrvatske.
Tako bi Služba, zahvaljujući Luki, na vrijeme doznala o čemu će se raspravljati na predstojećem zasjedanju BKJ.
Te, 1975., godine Šimurina je formalno bio na dužnosti načelnika II. Odjela Operative Službe SDS-a RSUP-a SRH (koji se bavio emigracijom), no u hrvatskoj se Službi uvijek njega pitalo i kada se radilo o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. (Naposljetku, on je, 1961.-1964., bio jedan od glavnih protagonista OTA "Zagorje", tj. tajnog ozvučivanja Nadbiskupskih dvora u Zagrebu.)
Kao stari, iskusni suradnik Službe, koji neće ništa poduzimati na svoju ruku a da se prethodno ne dogovori sa Službom, Luko je, nakon obavljenog razgovora s Kustićem, morao nazvati svog instruktora iz SDS-a i obavijestiti ga da će na listopadskom zasjedanju BKJ doći do velikog preokreta, u vidu pokretanja projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata". A onda se s tim operativcem također obvezatno morao naći i u Zagrebu, uoči zasjedanja BKJ.
Jer, takva je bila ustaljena praksa: kad bi Šimurina dobio i pročitao materijale, pripremljene za sjednicu BKJ, dao bi operativcu Službe, tj. Lukinoj vezi u SDS-u, zadatak da instruira Luku u vezi s određenom točkom dnevnoga reda - pa da Luko na sjednici zauzme stav kakav mu sugerira operativac Službe, odnosno Srećko Šimurina u konačnici.
A nekad bi Luko od svoje veze u Službi, odnosno posredno od Šimurine, dobio i zadaću da tijekom zasjedanja BKJ lobira među biskupima za određeno stajalište, koje je po volji Službi, tj. vladajućem režimu.
Služba državne sigurnosti bila je, dakle, upoznata s time da će na listopadskom zasjedanju BKJ 1975. Luko, na inicijativu Živka Kustića, predložiti biskupima ideju o pokretanju jubilejskoga projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" - ali to nije ničim spriječila niti zaustavila. Šimurina je, preko Lukine veze u Službi, mogao sugerirati ili čak narediti Luki da odustane od svog dogovora s Kustićem i da rečeni prijedlog ne iznese na zasjedanju, no on to ipak nije učinio. Pustio je da stvari idu onako kako je Kustić koji dan prije brifirao Luku.
LUKAVI ŠIMURINA
Možemo, naravno, samo nagađati zašto je Šimurina tako postupio. Jedan od mojih sugovornika rekao mi je:
- Šimurina je često znao pustiti stvar, on najčešće nije bio za radikalne intervencije. Možda je smatrao da je to dobro za Hrvatsku, a možda je procijenio da su to crkvene stvari i da se u tome ne treba svađati s Crkvom. Međutim, on je svakako angažirao Službu da sve te manifestacije, u sklopu projekta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", pažljivo prati i da utvrdi hoće li biti "neprijateljskih" tema i ponašanja izvan vjerskih okvira, što bi onda moglo kompromitirati Crkvu i omogućiti Službi da joj se suprotstavi na svom, a ne na crkvenom području. Šimurina je uvijek raspolagao kvalitetnim informacijama i nije dopuštao sa se one zloupotrijebe, pa da time navuče prokletstvo na sebe. Dok se ne ide u ekstreme, on je bio samo za praćenje i kontrolu, a reagirao je tek kada se išlo u ekstreme, tj. kada se počelo grubo napadati sistem ili pozivati na otpor. On je, drugim riječima, razmišljao i politički, a ne samo policijski.
Došao sam do informacije, koju zasad nisam uspio provjeriti, da je u svojim (naj)mlađim godinama Šimurina pohađao sjemenište u svom rodnom kraju (rođen je 1922. u Ugljanu na istoimenom otoku, pokraj Zadra), iz čega bi se moglo zaključiti da je jako dobro shvaćao razmišljanja u Crkvi i, za razliku od drugih, bolje ih razumijevao.
Ovdje bi svakako trebalo podsjetiti i na tu činjenicu (o tome sam pisao u Globusu, u siječnju 2013.) da je 1972., kao član Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za vjerska pitanja iz redova Službe, branio Katoličku crkvu u Hrvatskoj od progona "crvenih radikala" unutar Vjerske komisije, tvrdeći - što je bilo apsolutno točno - da se Crkva tijekom 1971. nije angažirala u Hrvatskom proljeću te da je zbog toga treba pustiti na miru.
Znakovite su bile Šimurinine rečenice izgovorene na sjednici Vjerske komisije 19. prosinca 1972. - da je Crkva 1971. "imala i vodila jednu pametnu politiku", da je "ona dalje gledala na sve te događaje i zbivanja, i nije se u svemu tome htjela nigdje istrčavati".
IZVJEŠTAJ ZA ŠEFA PARTIJE
Na kraju bih odgovorio i na ono zadnje pitanje iz uvoda ovoga članka, zašto u Luku nikad nije posumnjao nijedan od njegovih kolega, ostalih članova BKJ - iako se njegova suradnja sa Službom protegnula na gotovo punih 25 godina. Po onome što mi je poznato, to se moglo dogoditi zahvaljujući trima okolnostima.
Prvo, s Lukom se nitko iz SDS-a nije sastajao na javnim, vidljivim mjestima (svakako ne u nekom kafiću) - nego isključivo tajno, dapače supertajno.
Drugo, Luko taj svoj konspirativni posao - surađivanje sa SDS-om - nije obavljao intenzivno, nego samo nekoliko puta godišnje (a posebno u danima kad bi se održavala proljetna i jesenska zasjedanja BKJ).
A treće, možda i najvažnije, informacije dobivene od Luke Služba nikada nije puštala u tzv. široke analize o djelovanju Katoličke crkve u Hrvatskoj (kakvi su, primjerice, bili izvještaji Vjerske komisije), a ako i jest, to se tako vješto preradilo da nitko tko bi te analize čitao ne bi mogao ni naslutiti da glavni izvor informacija dolazi upravo iz hrvatskoga katoličkog episkopata.
U pravilu, Služba je puštala van samo 10-ak posto informacija dobivenih od biskupa Luke (jednako kao i od tajnog praćenja i prisluškivanja svih ostalih biskupa i svećenika Crkve u Hrvata), dok bi preostalih 90 posto zadržala za sebe ili bi nešto od toga dostavila na ruke, u obliku superpovjerljive informacije, samo jedne jedine, politički najodgovornije osobe u SR Hrvatskoj - a to je u pravilu bio predsjednik Predsjedništva CK SKH
Dakle, Milki Planinc (od 1972. do 1982.), Josipu Vrhovcu (od 1983. do 1984.), Miki Špiljaku (od 1984. do 1986.) i Stanku Stojčeviću (od 1986. do 1990.).
Uz napomenu da bi kuvertu s takvim, najpovjerljivijim informacijama, odaslanu iz sjedišta SDS-a RSUP-a SRH u Savskoj, spomenuti šefovi Partije otvorili, u svom uredu u "Kockici" na Prisavlju, sami samcati, svojim vlastitim rukama - nju, primjerice, nije smio otvarati šef Kabineta u Predsjedništvu CK SKH ili neka druga osoba iz neposredne blizine predsjednika hrvatske Partije. A onda bi nakon čitanja dotičnu informaciju odmah vratili SDS-u.
Kao dodatak ovome članku prilažem tabelarni prikaz (one kvalitetnije) suradničke mreže hrvatske Službe državne sigurnosti među katoličkim svećenicima i laicima, i to u razdoblju od sredine 1960-ih do 1990. Poštivajući stav Crkve o tome pitanju (izrečen u izjavi Komisije HBK Justitia et Pax, objavljenoj u Večernjem listu od 22. svibnja 1994.), navodim samo njihove kodne nazive i što su u Crkvi predstavljali, a ne i njihova imena i prezimena:
1. Adam – svećenik u Bjelovaru
2. Ariel – svećenik u inozemnoj pastvi
3. Benedikt – svećenik u Zagrebu
4. Branko – laik
5. David – laik
6. Dover – svećenik inozemne pastve u Londonu
7. Ero – svećenik konventualac u Zagrebu
8. Grenadir – laik
9. Gusar – svećenik franjevac u Zagrebu
10. Gvido – svećenik u Zagrebu
11. Ikar – prebendar u Zagrebu
12. Jeremija – svećenik u inozemnoj pastvi
13. Keramičar – laik
14. Koča – laik, član katoličke organizacije Pax Romana, sa sjedištem u Rimu
15. Krešo – svećenik Zagrebačke nadbiskupije
16. Ličanin – laik
17. Luko – pomoćni biskup jedne nadbiskupije
18. Mali – svećenik Družbe Isusove u Zagrebu
19. Margot – časna sestra na Kaptolu
20. Mario – svećenik u Varaždinu
21. Metalac – svećenik Zagrebačke nadbiskupije
22. Metod – svećenik Zagrebačke nadbiskupije
23. M. J. – svećenik dominikanac iz Rijeke
24. Morlak – svećenik Zagrebačke nadbiskupije
25. M. V. – svećenik iz okolice Zagreba
26. Oliver – laik
27. Pol – svećenik Zagrebačke nadbiskupije
28. Primo – laik
29. Rade – laik, član HSS-a
30. Smilja – časna sestra u Vatikanu
31. Špica – laik, član Pax Romana
32. Varga – laik
33. Vinko – svećenik na području Osijeka
34. Vlado – svećenik Zagrebačke nadbiskupije
35. Vlaho – svećenik u Vatikanu
36. Zadrugar 1 – laik
37. Zadrugar 2 – laik
38. Zenon – svećenik u Vatikanu
KRAJ