"Afera Višeslav"
29. VII 2016.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Intervju zadarskoga arheologa i povjesničara umjetnosti dr. Nikole Jakšića Slobodnoj Dalmaciji od 4. srpnja 2016., pod naslovom "Knez Višeslav vjerojatno nije bio Hrvat, a 'njegova' krstionica sigurno nije pokrštavala Hrvate", naišao je na vrlo burne reakcije u srednjedalmatinskom gradu Ninu, ali i u ostatku Hrvatske - osobito među onim ljudima, poglavito intelektualcima, koji su nešto jače senzibilizirani za hrvatsku nacionalnu povijest i kulturu.

Popularni mještanin Nina Josip Piaca, koji nosi nadimak Jole, rekao mi je da je to što je dr. Jakšić u svom intervjuu izjavio, a prije toga i napisao u, za ovu našu temu bitnim, poglavljima knjige "Klesarstvo u službi evangelizacije", a čiji je nedavni izlazak iz tiska Jakšiću poslužio kao povod intervjuu SD-u - "uvreda za nas Ninjane, ali i za cijelu Hrvatsku".

S druge strane, predsjednica Turističke zajednice Nina dr. Marija Dejanović (koja se o promidžbi grada Nina sustavno brine već 16 godina) ovako gleda na najnovije Jakšićeve istupe u znanstvenoj, intelektualnoj, ali i široj javnosti:

- Jakšić samouvjereno tvrdi da Višeslavova krstionica nikada nije bila u Ninu nego da je napravljena u Veneciji, odakle je u Hrvatsku donesena tek za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Krstionica kneza Višeslava, međutim, nije bilo kakav predmet nego simbol pokrštavanja hrvatskoga naroda u prvim stoljećima njegova bivstvovanja na ovome tlu. Ona je, dakle, jedan od ključnih hrvatskih nacionalnih simbola. I ako se sada u to dira, pogotovo ovako žestoko kao što to Jakšić čini, mi to ne možemo doživjeti drugačije nego kao udar na hrvatski nacionalni identitet.

Marija Dejanović tome još dodaje:

- Uza sve ostalo, Jakšić negira 7. i 8. stoljeće u povijesti hrvatskoga naroda, iz čega neumitno proizlazi zaključak da su svi dosadašnji znanstvenici pogriješili i da sada treba pisati novu povijest. Pitam se: čemu toliko iscrpljivanje, pa i mučenje do bola hrvatskoga naroda i hrvatskoga nacionalnog bića upravo na pitanju Višeslavove krstionice i njezina (ne)postojanja u Ninu kroz stoljeća, a toliko je toga još neistraženo u srednjovjekovnoj povijesti Hrvata? Na kraju nam ne preostaje drugo nego da se upitamo: a tko smo mi uopće?

Za početak, nekoliko najosnovnijih podataka o profesoru Jakšiću.

Rođen je u Beogradu 1949. Njegova majka bila je kćerka slavnoga ruskog bizantologa Georgija Ostrogorskog (1902.-1976.). Njegov pak otac Zlatan (1924.-2007.) smatra se jednim od najistaknutijih čakavskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, a podrijetlom je iz Selca na otoku Braču. U nekim službenim biografijama Nikole Jakšića (primjerice onoj objavljenoj u Hrvatskoj likovnoj enciklopediji iz 2005., što ju je uredio Žarko Domljan) piše da je i on sam rođen na Braču, što, međutim, nije točno.

U vrlo pouzdanom Hrvatskom leksikonu iz 1996. (gl. ur. Antun Vujić) kao mjesto i datum Jakšićeva rođenja navode se Beograd i 19. svibnja 1949. Isti se podaci nalaze i u životopisu dr. Jakšića objavljenom na internetu (tj. na mrežnim stranicama Sveučilišta u Zadru).

Nikola Jakšić je dugogodišnji profesor (danas profesor emeritus) na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilištu u Zadru i stručnjak za hrvatsku srednjovjekovnu umjetnost. Knjiga (zapravo zbirka članaka) "Klesarstvo u službi evangelizacije", što ju je objavio 2015., smatra se njegovim životnim djelom.

Dr. Jakšić je, uza sve ostalo, i jedan od utemeljitelja HDZ-a u Zadru, a u razdoblju 1992.-1994. obnašao je dužnost doministra za kulturu u Ministarstvu prosvjete, kulture i sporta RH (ministrica je tada bila Vesna Girardi-Jurkić). Neki se Jakšića iz toga razdoblja sjećaju kao "političkog moćnika".

Moj sugovornik iz Nina, Josip Pijaca, rekao mi je o profesoru Jakšiću:

- On je mene učlanio u HDZ 26. rujna 1989.! Bio je prvoborac HDZ-a i jedan od njegovih prvih šefova. U toj su "prvoboračkoj skupini" još bili Zlatko Begonja, Vice Profaca, Davor Aras... Među njima je Jakšić imao glavnu i zadnju riječ, svi su ti profesori kružili oko njega. Jakšićev je nadimak glasio "Fant". Uvijek je htio biti bundžija, uvijek je htio biti glavni. (Usput rečeno, s dr. Jakšićem sam se sastao 23. srpnja u Zadru, nakon što sam napisao ovaj članak, pa ću sadržaj toga našega razgovora ukratko prepričati u drugom nastavku ovoga temata, u idućem broju Globusa.)

Prije odlaska na "mjesto zločina", tj. u Zadar i Nin, posavjetovao sam se s dvoje povjesničara s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji se odlično razumiju u hrvatski srednji vijek: s dr. Tomislavom Galovićem i s dr. Mirjanom Matijević-Sokol.

Galović je nekada bio student dr. Matijević-Sokol (kod nje je i doktorirao), a danas je profesor hrvatske srednjovjekovne povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. On me, među ostalim, upoznao s kratkom poviješću (tj. kronologijom) Jakšićeva "ratovanja" s krstionicom kneza Višeslava, i to od samih početaka, tj. od 1990-ih, pa sve do danas.

Nulta je godina u ovoj kronologiji knjižica pod naslovom "Nin - prva hrvatska biskupija". Bio je to, zapravo, vodič kroz grad Nin, što ga je 1997. objavio Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (onaj na splitskim Mejama). Poanta je u tome što je to bio prvi vodič kroz Nin ili prva knjiga o Ninu en general u kojoj Višeslavova krstionica uopće nije bila spomenuta. Kao da nikada nije ni postojala.

Paradoks je u tome da je u ustanovi koja je tu knjižicu objavila - u arheološkom Muzeju na Mejama - pohranjen original Višeslavove krstionice, koji je u Hrvatsku 1942. dospio iz Venecije.

Osim samoga Jakšića kao autora, valja spomenuti još dvojicu stručnjaka za hrvatsku srednjovjekovnu povijest koji su omogućili izdavanje vodiča za Nin u kojemu nema ni slova o Višeslavovoj krstionici. To su ravnatelj Muzeja na Mejama Ante Milošević (kao glavni urednik) i povjesničar Željko Rapanić (kao stručni urednik).

Nazvao sam, iz Nina, Željka Rapanića (s kojim se poznajem još od ranije) i upitao ga zašto je tako glatko odobrio objavljivanje Jakšićeva vodiča kroz Nin bez, pa makar i ovlašnoga, spominjanja Višeslavove krstionice. Odgovorio mi je: 

- Kao stručni urednik svih tih edicija, u izdanju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, nikada nisam ulazio u meritum stvari, nego sam reagirao samo onda kada je bila objavljena neka glupost. Ali Višeslavova krstionica doista nikada nije bila u Ninu, i to je Jakšić sada dokazao. Nisam, doduše, još imao u rukama njegovu knjigu, pročitao sam samo intervju u SD-u. Jakšić je, po meni, apsolutno u pravu. Dok netko ne dokaže da je Višeslavova krstionica bila u Ninu, svaka je rasprava o tome suvišna.

Nekoliko godina nakon što je izdao "krnji" vodič kroz grad Nin, Jakšić je, 2001. na 2002., objavio kontroverzan članak "O porijeklu krstionice s imenom kneza Višeslava", što je bio "drugi čin" njegova - nazovimo to tako - obračuna s Višeslavovom krstionicom.

Odgovorila mu je, 2007., povjesničarka Mirjana Matijević-Sokol, u svom članku "Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska raščlamba natpisa s krstionice kneza Višeslava", objavljenom u časopisu Croatica Christiana periodica (što ga je bio pokrenuo akademik Franjo Šanjek).

A onda je, punih osam godina kasnije, tj. 2015., Nikola Jakšić odgovorio Mirjani Matijević-Sokol - u članku pod naslovom "Ponovno o krstionici svećenika Ivana nazvanoj i Višeslavovom", koji je, jednako kao i onaj prvi, uvršten u njegovu aktualnu knjigu "Klesarstvo u službi evangelizacije". I time je on cijelu tu stvar oko Višeslavove krstionice doveo do usijanja.

Čini se, međutim, da argumentacijski postupak profesora Jakšića, kojim on pokušava oboriti općeprihvaćenu tvrdnju (ne samo kod većine povjesničara nego i šire) da se krstionica kneza Višeslava nalazila u Ninu od 9. pa sve do 18 stoljeća, pati od jednog ozbiljnog nedostatka, o čemu mi je dr. Tomislav Galović rekao:

- Mi pretpostavljamo da je Višeslavov krsni zdenac bio u Ninu sve do 1746. Nalazio se u baptisteriju sagrađenom neposredno uz sjeverni zid ninske stolne crkve sv. Anselma. A onda je, nakon njegova rušenja, prenesen u Veneciju - najvjerojatnije zbog svoje umjetničke vrijednosti i veličine. Nin je tada bio područje kojim je upravljala i nad kojim je svu vlast imala Mletačka Republika, tako da su Mleci s tom krstionicom mogli činiti što su god htjeli. Međutim, što Nikola Jakšić sada radi? On je pronašao jedno pismo tiskano u Padovi 1749., čiji autor, friulanski erudit Federico Altan, opisuje kako se krstionica o kojoj je riječ u to vrijeme, tj. 1749., nalazila u jednome samostanu u Veneciji. I iz toga Jakšić izvlači teorije da ona nikada nije ni izišla iz Venecije. Ali mi se pitamo - što je bilo prije? To jest, prije 1746. To što je krsni zdenac viđen u Veneciji 1749. ne znači da on nije bio u Ninu prije 1746. Između 1746. i 1749. tri su godine razlike. Da je knjiga F.Altana izišla 10-ak godina ranije, mi ne bismo imali što pričati. Ovako, to Jakšićevo "otkriće" samo potvrđuje kronologiju za koju smo i prije znali. Jakšić je morao pronaći dokument koji je nastao prije 1946., da bi imao čime mahati!

Ponedjeljak, 18. srpnja 2016. Nalazim se u Uredu gradonačelnika Nina Emila Ćurka, u zgradi ninske Gradske uprave na trgu znakovitog imena - Višeslavov trg 1. Našem se razgovoru priključuje i gradonačelnikova viša stručna savjetnica za kulturu, diplom. arheologinja i povjesničarka kulture Marijana Ramov. A nešto kasnije u Ured je navratio i voditelj Muzeja ninskih starina u Ninu Mate Radović (u tom je Muzeju pohranjena replika Višeslavove krstionice, umanjena za jednu trećinu u odnosu na original koji se čuva u Muzeju na splitskim Mejama).

Emil Ćurko, koji Ninom rukovodi u kontinuitetu već 11-12 godina, govori mi o svojim i svojih suradnika nadljudskim naporima da se Nin ponovno (barem djelomice) uzdigne do onoga stupnja na kojemu je bio prije nekoliko dugih stoljeća, u ranom srednjem vijeku. U 9. stoljeću, za kneza Branimira, Nin je bio glavni grad samostalne hrvatske države, a u njemu se nalazilo i sjedište prve hrvatske biskupije.

Razmjenom pak pisama između kneza Branimira i tadašnjega pape Ivana VIII. u svibnju i lipnju 879. Hrvatska je došla do prvoga međunarodnog priznanja u svojoj povijesti (po onodobnim kriterijima, naravno), s time da su čuvena tri pisma pape Ivana VIII. u kojima se o tome govori stigla u Nin, u prijestolnicu hrvatskoga kneza Branimira, potkraj lipnja 879.

Na to slavno, po mnogo čemu i najslavnije razdoblje u povijesti Hrvatske i Hrvata podsjeća nas spomenik knezu Branimiru, točno ispred mostića na ulazu u grad Nin - spomenik što ga je Gradska uprava, na čelu s E.Ćurkom, podigla prije točno 7 godina (u srpnju 2007.).

- Mi se jako trudimo da Ninu barem jednim dijelom vratimo njegov stari sjaj - govori mi Emil Ćurko - ali u tome ne nailazimo na razumijevanje države, i to neovisno o tome koja je politička garnitura na vlasti. Mislio sam, na početku svog mandata, da će se državne vlasti brinuti o gradu u kojem je prvi put priznata ova država, ali takvo što, nažalost, još nismo doživjeli.

- Na dan 7. lipnja - dometnula je na to Ćurkova savjetnica za kulturu Marijana Ramov - kada je papa Ivan VIII. odaslao svoja pisma knezu Branimiru, a koji je dan u današnjoj hrvatskoj državi, tj. u Hrvatskom saboru, verificiran kao Dan hrvatske diplomacije, mi, među ostalima, pozovemo u Nin predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović. A ona, umjesto da dođe i svojom nazočnošću uzveliča taj dan, pošalje u Nin svojega izaslanika, zadarskoga župana Stipu Zrilića. Pa Zrilića smo mogli i sami pozvati, kao što ga i pozivamo!

- I onda vam se - zaključio je taj dio rasprave ninski gradonačenik Ćurko - dogodi jedan Jakšić, koji svojim osobnim stavovima dovodi u pitanje i Višeslavovu krstionicu i samoga Višeslava!

Utvrdio sam sa svojim domaćinima svoj "ratni plan", čije sam konture jednim dijelom već imao nabačene na papir i prije dolaska u Nin. U Zagrebu mi je dr. Mirjana Matijević Sokol ispričala da je zadnje relevantno arheološko (sondažno) istraživanje Višeslavove krstionice u Ninu poduzeo još 2001. zadarski arheolog Janko Belošević (prethodno su na istome mjestu kopali don Luka Jelić 1910. i Mate Suić, zajedno s M.Perinićem, početkom 1960-ih), koji je tom prigodom došao do nekih vrlo važnih otkrića, ali koja iz nekih neobjašnjivih razloga još nisu izišla na vidjelo.

Belošević je iskopao rupu (sondu) točno na onome mjestu na kojemu se, pokraj ninske katedrale sv. Anselma, i to s njezine sjeveroistočne strane, u ondašnjem baptisteriju, nalazio (pretpostavljeni) Višeslavov krsni zdenac i otkrio - barem se tako priča - njegove temelje. Odnosno, njegovo postolje. A onda je, umjesto da s tim možda i epohalnim otkrićem upozna ninsku, zadarsku i svekoliku hrvatsku javnost, zašutio, i o tome je šutio sve do svoje smrti, u ožujku ove godine.

- To nije objavljeno iz kukavičluka! - upozorila me, prije nego što sam se zaputio u Nin, prof. Matijević-Sokol.

Ona mi je ujedno kazala da se cjelolupna ostavština Janka Beloševića danas nalazi kod njegova učenika i nasljednika na mjestu predstojnika Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, dr. Ante Uglešića, koji je u međuvremenu bio i rektor toga Sveučilišta, i to u dva mandata.

- Vi naprosto morate doći do dotičnoga Ante Uglešića - tim me riječima otpravila u Nin Matijević-Sokol - jer je on ključan u cijeloj ovoj priči! On je bio prvi suradnik pokojnoga profesora Beloševića te je zajedno s njim direktno radio na sondažnim istraživanjima u Ninu 2001., kada je nađeno postolje Višeslavove krstionice!

Zadarski arheolog Janko Belošević bio je jedan od (naj)istaknutijih autoriteta na području arheologije u Hrvatskoj (umro je prije nekoliko mjeseci, u svojoj 87. godini), a o njegovu sondažnom istraživanju Višeslavove krstionice u Ninu 2001. među bolje upućenim Ninjanima i danas kruže legende.

Evo, primjerice, što mi je ispričala direktorica Turističke zajednice Nin dr. Marija Dejanović (ona je, inače, 2014. doktorirala na temi "Društveni i ekonomski razvoj grada Nina i okolice u 20. stoljeću"):

- Belošević mi je, na mjestu gdje se kopala sonda, pokazivao iskopine uz crkvu sv. Anselma u kojima sam ja kao laik vidjela ostatke zidina. A onda mi je rekao: "Ovdje je bila krstionica kneza Višeslava. Na ovome mjestu morate postaviti interpretacijsku ploču, da svi znaju gdje se ta krstionica nalazila!" Tome je još dodao: "Ovo bi trebalo ne zatrpati nego prekriti zaštitnim prozirnim pokrovom da svi vide!"

S druge pak strane, Josip Pijaca, zvan Jole, čija je supruga Svjetlana punih 25 godina radila za prof. Beloševića, pa je, po defaultu, bila na licu mjesta i 2001., kada se istraživao Višeslavov krsni zdenac, otkrio mi je da je Belošević bio toliko sretan i ushićen zbog svojega otkrića da je predložio da se točno na onome mjestu gdje se nekoć nalazila Višeslavova krstionica napravi aneks postojećoj crkvi sv. Anselma, u kojemu bi se javnosti (pa i turistima) prezentiralo pronađeno postolje krstionice i u kojemu bi se obavljali crkveni obredi.

Belošević je, naime, u svom zanosu gurao ideju da se na postolje (temelje) Višeslavove krstionice, što ga je otkrio u rupi koju je iskopao, postavi replika originala Višeslavova krsnog zdenca iz splitskoga Muzeja, koja bi se isklesala iz identičnog mramora iz kojega je isklesan i sam original. Tu je ideju prihvatio i tadašnji gradonačelnik Nina Jakov Šalov - ali od svega toga, kao što kod nas obično biva, nije bilo ništa. (Navodno je ponestalo novca.)

Treba još istaknuti da je u svemu ovome vrlo važan bio i motiv koji je gurao arheologa Janka Beloševića da se ovako samoprijegorno bavi istraživanjima Višeslavove krstionice. Po riječima kustosa Muzeja ninskih starina Mate Radovića, poticaj njegovim istraživanjima bile su upravo teze Nikole Jakšića da Višeslavova krstionica u Ninu zapravo nikada nije ni postojala. Njih su dvojica, dakle, još od 1990-ih bili izravni konkurenti i protivnici.

Najprije je Jakšić 1997. objavio vodič kroz grad Nin u kojemu je Višeslavova krstionica bila prešućena, onda je Belošević 2000. na 2001. pokraj ninske katedrale iskopao rupu u kojoj je pronašao temelje Višeslavova krsnog zdenca, zatim je Jakšić 2001. na 2002. objavio prvi od svoja dva "heretična" članka, "O porijeklu krstionice s imenom kneza Višeslava", s tezom da ta krstionica s gradom Ninom nema nikakve veze itd.

- Sukob Belošević - Jakšić - objasnio mi je Radović - postojao je od samoga početka kao sukob dviju katedri na Sveučilištu u Zadru, tj. između Odjela za arheologiju i Odjela za povijest umjetnosti. Na čelu Odjela za povijest umjetnosti bio je nekada Ivo Petricioli, čiji je nasljednik i učenik danas Nikola Jakšić. S druge strane, Janko Belošević je, kao predstojnik Odjela za arheologiju, "iznjedrio" svog učenika i sljedbenika Antu Uglešića, kod kojega su danas svi Beloševićevi "papiri", pa tako i oni vezani za njegovo ninsko istraživanje iz 2001...

U ponedjeljak 18. srpnja malo prije podneva, gradonačenik Nina Emil Ćurko, njegova savjetnica Marijana Ramov i ja zaputili smo se put Zadra, ravno na zadarski Filozofski fakultet, s namjerom, iliti s misijom, da nagovorimo profesora Antu Uglešića da nam isporuči autentičnu dokumentaciju Beloševićeva arheološkog istraživanja iz 2001., kako bismo danas, desetljeće i pol nakon njegova iskapanja, podatke o postojanju podloge ili temelja Višeslavove krstionice u Ninu (ako oni doista postoje) napokon mogli podastrijeti javnosti.

Dr. Uglešić nas je ljubazno primio u svom kabinetu. Prve vijesti koje nam je priopćio bile su vrlo ohrabrujuće, iako ne i sasvim idealne.

Dobra vijest bila je da ima kod sebe crteže što ih je, uz pomoć Joletove supruge Svjetlane, napravio (nacrtao) sam Belošević, nakon što je 2001. priveo kraju svoje sondažno istraživanje na prostoru pokraj ninske katedrale, tamo gdje se nekada (najvjerojatnije) nalazio Višeslavov krsni zdenac. Te mu je crteže dala Beloševićeva supruga Olga (nakon profesorove smrti), i on ih sada čuva u svojoj kući u Petrčanima, nedaleko od Nina.

A loše su vijesti bile to da se negdje na Fakultetu zagubio Beloševićev Radni dnevnik, što ga je vodio tijekom iskapanja, dok se fotodokumentacija o tom istraživanju i dalje nalazi kod Beloševićeve udovice (u međuvremenu, dok sam radio na ovome tekstu, gđa Olga Belošević je i taj dio dokumentacije svojega pokojnog supruga predala njegovu učeniku i nasljedniku profesoru Anti Uglešiću).

Dr. Uglešić nam je ujedno rekao:

- To je Beloševićevo istraživanje, iz svibnja i lipnja 2001., jedini pravi dokument koji dokazuje da je Višeslavova krstionica bila u Ninu. Oni raniji povjesničari nisu utvrdili postojanje krstionice kao prostora, a ova su, Beloševićeva, istraživanja dokazala i postojanje krstionice, kao i veliku vjerojatnost da je Višeslavov krsni zdenac ukopan u taj prostor.

Ovome je Uglešić još dodao:

- Kad je završio svoje istraživanje, prof. Belošević je radosno uskliknuo: "Svaki bi narod bio sretan da ima ovakvo što!"

Ono što nam je obećao, profesor Uglešić je i ispunio. U srijedu 20. srpnja, točno u 13.45, pojavio se u Uredu gradonačelnika Emila Ćurka, zajedno s originalnim Beloševićevim papirima (i još nekim dokumentima), što ih je odnio iz svoje kuće u Petrčanima.

I Emil Ćurko, i Marijana Ramov i ja bili smo jako uzbuđeni. Ono što je 15 godina bilo zaključano u ladicama - najprije Beloševićevim, a zatim Uglešićevim - sada je bilo pred našim očima.

Uglešić je rasprostro Beloševićeve crteže po gradonačelnikovu radnom stolu, među kojima je najvažniji bio onaj pod nazivom "Nin 2001. - Župna crkva sv. Anselma, starokršćanska pastoforija - Generalni situacioni plan". Bio je to tlocrt krstionice (prostorije za krštavanje) kneza Višeslava, na kojemu je bio točno označen onaj dio u kojemu je bio ukopan Višeslavov krsni zdenac.

Sve što je dr. Uglešić tom prigodom izgovorio, ja sam kucao u svoj notebook, pa na kraju ovoga članka donosim sažetak svega napisanog.

Prvo, Belošević je u svom istraživanju ustvrdio da je u Ninu najprije postojala ranokršćanska crkva (iz 6. stoljeća), pokraj koje je sagrađena i ranokršćanska krstionica, s četvrtastim (pravokutnim) krsnim zdencom koji se nalazio nasuprot ulazu.

Taj je krsni zdenac, po Uglešićevim riječima, bio srušen u ranom srednjem vijeku, u 7. ili 8. stoljeću, prigodom dolaska Hrvata na ove prostore.

Drugo, obnova krstionice uslijedila je tijekom ranoga srednjeg vijeka. U toj, ranosrednjovjekovnoj obnovi napravljen je otvor (rupa) u koji je bio ukopan novi (Višeslavov) krsni zdenac.

Taj se, dakle, drugi, Višeslavov krsni zdenac nalazio na istome mjestu gdje je bio i onaj prvi, ranokršćanski. Za razliku od prvog, ranokršćanskog zdenca, koji je bio pravokutan, ovaj novi, Višeslavov, bio je šesterostraničan (heksagonalan).

Treće, u ranosrednjovjekovnoj su obnovi prijašnjoj konstrukciji dodana 6 pilona (nosača) - zbog polukružnoga svoda novoga krsnoga zdenca. Između tih 6 pilona nalazile su se 4 niše, što savršeno odgovara opisu iz izvora "Anonim Filippi" iz 18. stoljeća o postojanju Višeslavove krstionice u Ninu. (I piloni i niše zorno se vide na Beloševićevu tlocrtu, koji prilažemo ovome tekstu.)

Četvrto, na samome krsnom (Višeslavovu) zdencu - tj. u njegovu donjem dijelu - vidljivo je da je bio ukopan u otvor koji je i prije postojao. Na njemu se nalaze i ostaci žbuke.

Pri postavljanju na mjesto gdje je bio ukopan, djelomice mu je otklesana stražnja strana, koja nije bila vidljiva, jer je bila naslonjena na zid. I to je, najvjerojatnije, učinjeno zbog toga da bi taj novi zdenac mogao dobro naleći u spomenuti prostor.

Peto - ovo je dr. Uglešić posebno naglasio - treba se složiti s mišljenjem profesora Jakšića (ali i brojnih ostalih povjesničara) da se ne zna tko je bio Višeslav. On, kaže Uglešić, vjerojatno i nije bio hrvatski knez nego knez neke od slavenskih kneževina.

Šesto, Višeslavov krsni zdenac nije izvorno napravljen za krstionicu (baptisterij) ninske stolne crkve, već je u nju odnekle dopremljen. A mogao je biti dopremljen u doba kneza Branimira (879.-892.), koji je bio poznat kao veliki obnovitelj i graditelj, a čija se prijestolnica nalazila upravo u gradu Ninu.  

Sedmo, Višeslavov je krsni zdenac, po Uglešiću, najvjerojatnije napravljen u Veneciji, za nekog Višeslava, i to na početku 9. stoljeća. To znači da je cijelo 9. stoljeće (odnosno veći dio toga stoljeća) "proboravio" negdje drugdje, a ne u Ninu.

Moguće su dvije opcije.

Prva, manje vjerojatna, jest da je cijelo to vrijeme - sve dok nije prenesen u Nin - bio u Veneciji.

Druga, vjerojatnija, jest da ga je netko naručio i da je onda isporučen na prostor kojim je vladao knez Višeslav.

Knez Branimir je, za svoje vladavine, mogao svojim podanicima reći: "Nabavite mi krsni zdenac!" I oni su taj, Višeslavov, negdje našli i dopremili ga u obnovljeni baptisterij obnovljene ninske katedrale.

Na kraju svojega "ekspozea", sagnut i koncentriran u svojim mislima nad crtežima i skicama svojega velikog učitelja Janka Beloševića (podrijetlom inače Zagorca; rođen je u okolici Krapine), Uglešić je istaknuo:

- Višeslavova krstionica ima na sebi ostatke žbuke i da bismo mi dodatno potvrdili da ona potječe iz Nina, trebalo bi kemijski analizirati žbuku s krsnoga zdenca, pohranjenog u splitskome Muzeju, i prostora, ovdje u Ninu, u koji je bio ukopan. Prije 6 mjeseci bio sam na Mejama i ispitao stvar. Ti ostaci žbuke su na Višeslavovom krsnom zdencu kalcificirani, odnosno okamenjeni - tj. toliko su srasli i sjedinili se s mramorom da su postali jedno!

Na moje pitanje gdje bi se mogla obaviti kemijska analiza, Uglešić je odgovorio:

- Mislim da se to može napraviti u IGH-u u Splitu. Ili, recimo, u Padovi - tamo jako dobro rade. Ili, možda, u Mannheimu, u Njemačkoj. Taj postupak dugo traje, ali nije skup. To vam je kompjutorska tehnologija.