"Afera Višeslav", 2. dio
5. VIII 2016.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

S profesorom Nikolom Jakšićem sastao sam se u subotu 23. srpnja o.g. u kavani "Lovre" na Narodnom trgu u Zadru. Razgovarali smo točno sat i pol vremena.  

Odmah na početku razgovora, otvoreno sam rekao prof. Jakšiću što mi se ne sviđa, ili što mi nikako ne leži, u njegovu članku "Ponovno o krstionici svećenika Ivana nazvanoj i Višeslavovom" iz 2015., uvrštenom u njegovu najnoviju knjigu "Klesarstvo u službi evangelizacije. Studije iz predromaničke skulpture na Jadranu" (Književni krug, MHAS, Split 2015.).

Riječ je o načinu na koji je upotrijebio pismo/raspravu friulanskoga erudita Federica Altana upućeno kapucinskom fratru Filipu iz Verone, a tiskano u Padovi 1749. godine. A upotrijebio ga je kao (gotovo) senzacionalno otkriće ili kao krunski dokaz za svoju ključnu tezu, na kojoj ustraje još od 1990-ih, da se Višeslavova krstionica (ili kako je on naziva: Krstionica svećenika Ivana) nikada nije nalazila u Ninu.

Na početku toga svog članka, naime, dr. Jakšić tvrdi - misleći upravo na Altanovo pismo/raspravu iz 1749. - da raspolaže "podacima koji svjedoče da je krstionica dokumentirana u Veneciji u isto vrijeme kada se, prema podacima iz izgubljenog rukopisa tzv. Anonim Filippi, trebala nalaziti u Ninu". Odnosno, da je "otkrio pouzdane podatke o tome da je (ona, Višeslavova krstionica - op. aut.) čuvana u Veneciji i tijekom 18. stoljeća".

Smisao mog prigovora upućenog Jakšiću sastojao se u ovome: to što je Federico Altan vidio Višeslavovu krstionicu u Veneciji (točnije: u Kapucinskom samostanu Redentore na venecijanskome otoku Giudecchi) 1749. godine ne znači da ona prije toga nije bila u Ninu (ili, možda, na nekome drugom mjestu). Drugim riječima: dokument nastao neke određene godine sam po sebi ne anulira kronologiju koja se dogodila prije njegova nastanka. U ovome konkretnom slučaju, Altanovo pismo tiskano 1749. ne poništava podatak, spomenut u rukopisu Anonim Filippi, da je krstionica o kojoj je riječ kriomice odnesena iz Nina nakon rušenja ninskoga baptisterija 1746. (a mogla je, prema svemu onome što znamo, biti odnesena samo u Veneciju).

Jakšić je, drugim riječima, morao naći dokument koji je stariji od 1746., pa da bi ga mogao upotrijebiti kao krunski argument za svoju tezu da se Višeslavova krstionica cijelo vrijeme, od svojega nastanka pa sve do Drugoga svjetskog rata, tj. do 1942., nalazila u Veneciji.

Međutim, kad sam mu to prigovorio, Jakšić mi je odgovorio da u Altanovoj raspravi jasno piše da se Višeslavova krstionica (ili Krstionica svećenika Ivana) nalazila u Veneciji "oduvijek" ili "od pamtivijeka". Znači, ne samo 1749. ili oko te godine nego i godinama i desetljećima, a možda i stoljećima, prije toga.

Moram priznati da sam se iznenadio kad mi je to rekao. Na taj moment nisam računao. Kako je rečenice ili odlomke iz Altanijeva pisma dr. Jakšić u svom članku citirao na originalnom, tj. talijanskom jeziku (bez prijevoda na hrvatski), zamolio sam ga - budući da ne vladam dobro tim jezikom - da mi u njima nađe taj izraz, "oduvijek" ili "od pamtivijeka", pa da taj iznimno važan podatak, koji daje ton cijelome pismu a koji sam očito previdio, uvrstim u svoju evidenciju.

Jer, doista nije svejedno je li Višeslavova krstionica naprosto viđena u Veneciji 1949. ili se u tom gradu nalazila "od pamtivijeka".

Dr. Jakšić se bacio na posao i u svom članku, što sam ga, zajedno s ostalim materijalima, imao fotokopiranog u svojoj torbi, počeo tražiti spomenutu frazu. Nje, međutim, nigdje nije bilo. Jakšić Altana citira (ili ga prepričava) na 3-4 stranice svojega teksta, ali taj podatak, da je Altan kapucinskom fratru Filipu napisao da je Višeslavova krstionica bila u Veneciji oduvijek, baš nigdje, ni u kojoj Altanovoj rečenici, nije mogao naći.

Potraga za izrazom "oduvijek" ili "od pamtivijeka" trajala je dobrih 15 ili 20 minuta. Upitao sam profesora Jakšića kako je on mogao (ako se toga sjeća) glasiti na talijanskom. Odgovorio mi je da je to moglo biti "da tempo immemorabile". Ili takvo što. Međutim, takve sintagme u citiranim odlomcima iz Altanova pisma nije bilo. Niti nje niti neke koja bi njoj bila nalik.

Na kraju mi je dr. Jakšić rekao da se ta fraza sigurno nalazi u Altanovoj raspravi, ali da ju je on iz nekih razloga izostavio navesti, odnosno citirati u svom članku. Iznenadio sam se zbog takva objašnjenja. Upitao sam se u sebi: kakav je smisao posegnuti za Altanovim pismom kao prijelomnim otkrićem, koje će u raspravama oko Višeslavove krstionice napraviti "kopernikanski obrat", a onda iz njega izbaciti (tj. ne spomenuti ga u svom polemičkom tekstu) najvažniju riječ (ili izraz) u njemu. Riječ ili izraz na kojoj/kojem se sve lomi.

Tijekom Jakšićeve potrage za sintagmom koje u Altanovu pismu, očigledno, nije bilo, upitao sam svog sugovornika gdje je i kada našao, odnosno prvi put pročitao taj dokument. Odgovorio mi je da je to bilo 2005. ili 2006. u nekoj biblioteci u Italiji. Onda sam ga upitao u kojem gradu. Nije bio siguran. Dvojio je između Firenze i Venecije.

Tom ga je prigodom, rekao mi je, i fotokopirao, a danas se on s lakoćom može pronaći i pročitati na internetu, i to u dvije verzije (od kojih su obje originalne, tj. Altanove). Prvu je Altan napisao na talijanskom, 1749. godine, a drugu (namijenjenu širem čitateljskom krugu), 1751., na latinskom.

Jakšić mi je pritom rekao da je pročitao obje verzije i da se u svakoj od njih nalazi ta ključna vremenska odrednica, "od pamtivijeka".

Na kraju smo se ovako dogovorili. Jakšić će sa svoje strane ponovno pročitati pismo Federica Altana iz 1749., pa kad u njemu nađe spomenuti izraz, javit će mi.

A ja ću se opet potruditi da taj tekst, i to obje njegove verzije, nađem na internetu i u njemu identificiram sintagmu "od pamtivijeka".

Bilo je to, dakle, u subotu 23. srpnja. U danima što su potom uslijedili organizirao sam veliku potragu za tom ključnom frazom iz Altanova pisma/rasprave, što ju je dr. Jakšić u svom članku iz 2015., usprkos opsežnom citiranju Altanovih rečenica, propustio spomenuti. Kako mi talijanski nije baš blizak, zamolio sam dvoje sveučilišnih profesora (jednog iz Zagreba, a drugog iz Zadra) da pronađu na internetu obje verzije Altanova pisma, i onu na talijanskom i onu na latinskom, te da u svakoj od njih detektiraju izraz o kojem je riječ. Ili "da tempo immemorabile" ili bilo koji njemu sličan.

Međutim, potraga nije urodila plodom. Nitko od to dvoje profesora nije u Altanovoj raspravi uspio naći spomenutu sintagmu. Onda je jedan od njih zamolio svog bivšeg asistenta (koji je dokazani stručnjak za talijanski), da i on pokuša. Ali ni njemu se nije posrećilo. Na kraju je ispalo da tog izraza u Altanovu tekstu definitivno nema.

A ni dr. Jakšić mi se nije javljao, što je značilo da ni on u Altanovu izvorniku nije našao tu ključnu riječ na kojoj ili opstaje ili se ruši njegov dokazni postupak koji se izravno oslanja na Federica Altana, odnosno na njegovo pismo/raspravu upućeno kapucinu Filipu iz 1749.

No onda sam - negdje u utorak ili srijedu, 26. ili 27. srpnja - tu frazu, "od pamtivijeka", iznenada ipak uspio pronaći. Ali gdje? Ne u Altanovu pismu iz 1749., dostupnom on-line, nego u članku zadarskoga (danas pokojnoga) povjesničara umjetnosti i arheologa, akademika Ive Petriciolija "Krstionica s imenom 'Vuissasclavo duci' i problem ninskog baptisterija" - objavljenom u splitskome časopisu Starohrvatska prosvjeta, i to u svesku 14. iz 1984.

 Ivo Petricioli je, inače, svojedobno bio mentor Nikole Jakšića (na Filozofskom fakultetu, odnosno Sveučilištu u Zadru), a u ovome svom članku posvećenom Višeslavovoj krstionici frazu "od pamtivijeka" upotrijebio je u ovome kontekstu:

"S tom vrijednom krstionicom upoznala se kulturna javnost god. 1853, kad je bila prenesena u mletački muzej Correr iz kapucinskog samostana Redentore na Giudecchi u Veneciji. Krstionica se nalazila u samostanu 'od pamtivijeka' i kapucini su ju darovali muzeju na nagovor Emanuela Cicogne. Cicogna je požurio da krstionicu objavi u prvom redu zbog natpisa što je na njoj uklesan, pa je uz pomoć upravitelja muzeja, Vincenza Lazarija, napisao članak za lokalni list 'Gazzeta di Venezia', potpisavši ga inicijalom 'C'."

Izraz "od pamtivijeka", dakle, ipak postoji, on nije niti fatamorgana niti izmišljotina, ali, pod jedan, njega nije spomenuo Federico Altan u svom pismu iz 1749., kako mi je to, za našeg susreta u Zadru, priopćio profesor Jakšić, nego Jakšićev mentor Ivo Petricioli u svom članku iz 1984., a pod dva, u Petriciolijevu članku on ima sasvim drugačije značenje u odnosu na ono koje bi, po Jakšićevu tumačenju, trebao imati u Altanovoj raspravi.

Zadarski arheolog dr. Ante Uglešić (učenik i sljedbenik dr. Janka Beloševića, koji je 2001. istraživao u Ninu Višeslavovu krstionicu) ovako mi je opisao značenje sintagme "od pamtivijeka" u maločas citiranome Petriciolijevu opisu:

- Izraz "od pamtivijeka" Petricioli je upotrijebio misleći na primopredaju Višeslavove krstionice 1853., kada je ona iz kapucinskog samostana Redentore na otoku Giudecchi u Veneciji prenesena u mletački muzej Correr. Petricioli je najvjerojatnije vidio, tj. pročitao, zapis u venecijanskom muzeju Correr, u kojemu piše da su fratri prigodom te primopredaje rekli da se ona u njihovu samostanu nalazila "od pamtivijeka". "Od pamtivijeka" ovdje znači - od njezina dolaska u samostan Redentore, 1746. ili neposredno nakon te godine. Prošlo je, naime, više od 100 godina da se Višeslavova krstionica tamo nalazila, i nitko od tih fratara nije mogao pamtiti kada je ona u njihov samostan donesena. Tih 100 i nešto godina za njih je bilo "od pamtivijeka". Postojale su dvije ili čak tri generacije fratara-kapucina između.

Profesor Uglešić je tome još dodao:

- Moguće je da je izraz "od pamtivijeka" zapisan u knjizi ulaska u muzeju Correr. Svaki se predmet koji uđe u Muzej evidentira. A moguće je, isto tako, i to da je to napisao upravitelj Muzeja Vincenzo Lazari za one lokalne venecijanske novine, što ih u svom članku spominje Petricioli. Kad budem radio svoju studiju o Višeslavovoj krstionici - a namjeravam je napraviti oslanjajući se na dosad neobjavljene rezultate istraživanja dr. Janka Beloševića iz 2001. - poslat ću svog asistenta u Veneciju, odnosno u muzej Correr, da to provjeri.

U petak 29. srpnja, rano ujutro, nazvao sam profesora Jakšića i rekao mu da sintagmu "od pamtivijeka" nisam našao u rukopisu Federica Altana - niti ja niti sveučilišni profesori koje sam zamolio da mi u tome pomognu - ali da sam zato na nj naletio u članku dr. Ive Petriciolija, objavljenom 1985. u splitskoj Starohrvatskoj prosvjeti. I da on u njemu ima sasvim specifično značenje.

Dr. Jakšić je to vrlo ravnodušno primio, ni na koji način nije prokomentirao. U biti, njegov je komentar glasio: da, pa što onda?

Inače, u našem razgovoru od 23. srpnja, u zadarskoj kavani "Lovre", profesor Jakšić mi je izložio još dvije svoje krucijalne teze kojima nastoji opovrgnuti postojanje Višeslavove krstionice u Ninu u srednjem vijeku.

Prva teza glasi da se na mjestu na kojemu je dr. Janko Belošević 2001. tražio temelje Višeslavove krstionice - tj. na poziciji sjeveroistočno od ninske katedrale sv. Anselma - nije nalazila nikakva krstionica nego kapela sv. Ambroza, sagrađena u 12. ili 13. stoljeću (a porušena u 18. st.). To jest, da je Belošević zapravo otkopao nju, misleći pritom da je otkopao Višeslavovu krstionicu,

A druga se Jakšićeva teza direktno naslanja na istraživanja zadarske arheologinje (i stručnjakinje za antičku umjetnost) Marije Kolege iz 2002., u kojima su na poziciji južno od ninske stolne crkve, dakle nasuprot mjestu gdje je bila (pretpostavljena) Višeslavova krstionica, pronađeni temelji jedne ranokršćanske krstionice, tzv. piscine. Jakšićev argument ovdje glasi: ako je na južnoj poziciji 100 posto sigurno pronađena starokršćanska krstionica ili piscina (o čemu postoje i fotografije, snimljene tijekom istraživanja M.Kolega), koja je logika da je takvo što isto postojalo i na sjevernoj poziciji, na kojoj je kopao Belošević?

Ovakvo Jakšićevo tumačenje njegovi oponenti dr. Mirjana Matijević-Sokol i dr. Ante Uglešić ne prihvaćaju, tvrdeći da Jakšić u svojim analizama ne uzima u obzir faktor vremena. Po njima, nalaz Marije Kolege iz 2002. na poziciji južno od ninske katedrale ne isključuje postojanje ranokršćanske krstionice (a nakon nje, na tom istom mjestu, i Višeslavove krstionice) na poziciji sjeverno od te iste crkve - ali u jednome drugome vremenu, odnosno u jednome drugom stoljeću.

Profesor Uglešić pritom razlikuje tri razdoblja.

Prvo je kraj 4. ili početak 5. stoljeća, kada je nastao najstariji ranokršćanski objekt u Ninu - oratorij s ranokršćanskom krstionicom ili piscinom, čije je ostatke 2002. pronašla Marija Kolega.

Drugo je prva polovica 6. stoljeća (tzv. justinijansko vrijeme), kada je sagrađena nova crkva (sačuvana u temeljima današnje ninske katedrale), a zajedno s njom i ranokršćanska krstionica ili baptisterij, u kojemu se nalazio pravokutni krsni zdenac.

A treće je razdoblje predromaničko vrijeme (rani srednji vijek), u kojem je ranokršćanska krstionica iz 6. stoljeća djelomice preuređena, uz ostalo i na taj način što je u njezin pravokutni krsni zdenac najvjerojatnije ubačen Višeslavov šesterostranični (heksagonalni) krsni zdenac.

Dr. Uglešić tvrdi da je u svom istraživanju iz 2001. (čije prve rezultate, u obliku nekoliko crteža, prvi put otkrivamo u ovome broju Globusa) dr. Janko Belošević otkrio i prvi i drugi krsni zdenac. Dakle, i onaj ranokršćanski, iz 6. stoljeća, i onaj Višeslavov iz ranoga srednjeg vijeka (tj. nakon doseljavanja Slavena/Hrvata na naš prostor).

Za postojanje ranokršćanskoga krsnog zdenca, na poziciji sjeveroistočno od ninske katedrale, Belošević je, po Uglešiću, pribavio dva dokaza.

Prvi su dokaz pronađene stepenice s obje strane pravokutnoga krsnog zdenca (a koje su opisane u rukopisu Anonim Filippi nastalom potkraj 18. st.).

Drugi je dokaz pronađena hidraulična žbuka kojom je bio obložen starokršćanski krsni zdenac.

A za postojanje Višeslavova krsnog zdenca na tom istom prostoru, sjeveroistočno od ninske stolne crkve, Belošević je, po Uglešićevim tvrdnjama, prikupio tri dokaza.

Prvi je dokaz, kaže Uglešić, sama činjenica da je u krstionici ili baptisteriju bilo "ukopano nešto" - najvjerojatnije krsni zdenac.

Drugi je dokaz to što se na Beloševićevim crtežima (osobito na tlorisu ninskoga baptisterija što ga objavljujemo u ovome broju Globusa) jasno vidi žlijeb u koji je mogla biti ukopana prednja stranica Višeslavova heksagonalnoga krsnog zdenca.

A treći je dokaz činjenica da se ono što je pronađeno prilično skladno podudara s opisima koji postoje kod nekoliko pisaca.

Profesor Uglešić, inače, kategorički niječe da je razlog neobjavljivanju rezultata Beloševićevih istraživanja iz 2001. - u proteklih 15-ak godina - bio navodni kukavičluk (Beloševićev ili Uglešićev). U vezi s time mi je rekao:

- Lani, nakon ljeta, Belošević me nazvao k sebi doma i kazao mi: "Ante, ne mogu sam. Kad mi bude bolje, moramo sjesti i zajedno objaviti sve ono do čega sam došao. To je moj dug prema hrvatskom narodu. Ali ja više nemam snage..." Ubrzo nakon toga je umro. Dobio je tešku, smrtonosnu upalu pluća, nakon što je 2001. pobijedio rak.

Ali ne misle svi kao Belošević i Uglešić (ili, primjerice, kao Mirjana Matijević-Sokol i njezin učenik s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Tomislav Galović). I Nikola Jakšić ima svoje istomišljenike ili podržavatelje, među kojima su najistaknutiji i najugledniji Željko Rapanić i Neven Budak.

Zanimljivo je, međutim, da Rapanić i Budak - iako, uvjetno rečeno, na istoj strani - različito tumače bit prijepora vezanih za Višeslavovu krstionicu, odnosno za njezino postojanje ili nepostojanje.

Profesor Rapanić mi je, kad sam ga nazvao iz Nina, rekao da je ovdje primarno u pitanju politički (dakle ne toliko znanstveni) sukob, dok profesor Budak ima o tome sasvim drugačije mišljenje. Rekao mi je:

- Višeslavova krstionica nije političko, nego znanstveno pitanje o kojem mogu meritorno raspravljati stručnjaci, a ne turistički djelatnici te lokalni političari i amateri. Nikola Jakšić nije iznio nikakvo novo mišljenje koje bi sada trebalo uzbuditi javnost. Već je Franjo Rački prije stoljeće i pol krstionicu htio datirati u kraj 9. st., Mirko Šeper u 11. st., a Nada Klaić je zaključila da je njezina provenijencija nepoznata i datacija nesigurna, pa je se ne može upotrijebiti za diskusiju o pokrštavanju Hrvata, tim više što iz natpisa na krstionici ne proizlazi da je Višeslav bio knez Hrvata. Ja sam u svojoj knjizi "Prva stoljeća Hrvatske" (1994.) izostavio Višeslava upravo zato jer nema nikakvih dokaza da je bio hrvatski knez, niti ga se može povezati s Ninom.

Na moje pitanje kakva je zapravo trebala biti uloga (pretpostavljene) Višeslavove krstionice u pokrštavanju Hrvata, dr. Budak je odgovorio:

- Sve kada bi krstionica i bila iz Nina ili nekog drugog mjesta u Hrvatskoj, ta krstionica nije služila pokrštavanju svih Hrvata, kako to laici zamišljaju, nego stanovnika te lokalne zajednice, pa nikako ne može imati onu važnost kakvu joj pripisuju nestručnjaci, jer je krstionicâ bilo na raznim lokacijama. Zanimljivo je da niti na jednoj od njih nije sačuvana ovakva posuda.

Dr. Budak je svemu ovome još dodao:

- Da je u Ninu postojala ranosrednjovjekovna krstionica nije upitno, jer je Nin bio biskupsko sjedište. No da je to bila baš Višeslavova krstionica trebalo bi dokazati konkretnim argumentima. Primjerice petrografskom analizom, koja bi trebala utvrditi porijeklo kamena koji, rekao bih, nije s naše obale. Pomalo je sumnjivo da je Beloševićev nalaz zatrpan, a ako je ninski gradonačelnik tako siguran da je krstionica doista stajala na tome mjestu, ne bi mu trebao biti problem naći toliko novaca da se sonda ponovno otvori.

Dr. Mirjana Matijević-Sokol mi je, sa svoje strane, napomenula da u korist postojanja Višeslavove krstionice i njezine uloge u procesu pokrštavanja (barem dijela) Hrvata najviše govori ono što se u historiografiji obično naziva "zatvorenim krugom indicija".

- Mi ne znamo 100 posto sigurno - tvrdi Matijević-Sokol - da je Višeslavova krstionica bila u Ninu. Ali tzv. "zatvoreni krug indicija", u koji spadaju i biskupske i apostolske vizitacije iz 16. i 17. stoljeća, svakako govori u korist Nina. To još nije stopostotni dokaz, ali mi drugo nemamo.

Na kraju ovoga članka želio bih opovrgnuti tumačenja (koja se još tu i tamo mogu čuti) da je Višeslavova krstionica drugi put i zauvijek došla u Hrvatsku, tijekom Drugoga svjetskog rata, zaslugom poglavnika NDH Ante Pavelića, zbog čega je, osobito u doba komunizma (1945.-1990.), bila stigmatizirana kao "ustaška krstionica". Na kraju krajeva, njezina se fotografija (ili crtež) nalazila na "endehazijskoj" novčanici od 5000 kuna.

Pa ju je, samim time, u komunističko doba trebalo izbrisati iz korpusa hrvatske spomeničke baštine.

Istina je, međutim, kompleksnija, a o tome je nešto više napisao (i to potkrijepio dokumentima) Aleksa Benigar u svojoj opsežnoj biografiji (iz 1974.) kardinala Alojzija Stepinca.

Povratak Višeslavove krstionice u njezinu domovinu, Hrvatsku, bio je, po Benigaru, jedan od tri velika pothvata zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca koji su bili usko povezani s proslavom 1300. obljetnice uspostavljanja prvih veza Hrvata s rimskom Crkvom (641.-1941.).

Prigodom svog službenog putovanja u Rim, 10. veljače 1941. - dakle, točno dva mjeseca prije uspostave NDH - nadbiskup Stepinac se navratio u Veneciju, gdje je 16. veljače mletačkom patrijarhu kardinalu Piazzi uputio spis "Pro memoria" u kojem ga je zamolio da se Višeslavov krsni zdenac vrati natrag u Hrvatsku, jer je to "jedini spomenik hrvatske povijesti iz VIII. stoljeća, pa prema tome čini vezu između VII. i IX. stoljeća kao izvanredno važan arheološki nalaz".

Kardinal Piazza mu je, 12. ožujka 1941., odgovorio da se to pokušalo već 1932., ali bez uspjeha. Ujedno ga je uputio da se obrati nadležnom ministarstvu u Beogradu.

Međutim, ubrzo nakon toga došlo je do raspada Jugoslavije i uspostave NDH, pa se Stepinac po tom pitanju 6. svibnja 1941. obratio ministru bogoštovlja i nastave NDH Mili Budaku. Uz ostalo, priopćio mu je da ga je posjetio Mlečanin profesor Ponti, koji mu je rekao da će Hrvatska i Hrvati najlakše doći do Višeslavova krsnog zdenca "ako se u zamjenu dade slika kojega od mletačkih slikara" (citat je Benigarov).

Pozitivan odgovor od Talijana nadbiskup Stepinac je napokon dobio 13. rujna 1941., i to u obliku obavijesti od "Instituta di cultura italiana", koju mu je uručio profesor Ponti, da su gradonačelnik Venecije i odbor gradskih muzeja u Veneciji prihvatili hrvatski prijedlog da se dvije slike talijanskoga renesansnog slikara Carpaccija, koje je posjedovala Strossmayerova galerija slika u Zagrebu, zamijene za krsni kamen kneza Višeslava, koji se nalazio u mletačkom muzeju Correr.

Višeslavova je krstionica vraćena u Hrvatsku 1942., i to u palaču HAZU u Zagrebu, odakle je kasnije prenesena u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.