Hrvatski biskupi pred prve izbore, 10. veljače 1990.
2. IX 2016.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Dana 10. veljače 1990. održan je, u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu, sastanak biskupa Crkve u Hrvata, pod predsjedanjem zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika BKJ, kardinala Franje Kuharića.

Kao i sve prijašnje, i ovaj je biskupski skup tajno prisluškivala Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH, posredstvom mikrofona s predajnikom sakrivenog u torbi člana BKJ, pomoćnog biskupa splitskog Ive Gugića.

Nije naodmet reći da je akcija tajnog prisluškivanja ovoga biskupskog sastanka bila sastavni dio Operacije "Partner", što ju je, 30. listopada 1981., zavela savezna (beogradska) Služba državne sigurnosti, tj. SDS SSUP-a SFRJ. Kao predmet ili obrazloženje ovoga tajnog prisluškivanja navedeno je "neprijateljsko djelovanje iz vjerskih zajednica".

Imam u svom posjedu transkript - točnije rečeno: sažetak transkripta - s toga sastanka, što ga je, za potrebe tajnih službi i vrha CK SKH, priredio tadašnji (1990.) načelnik Centra SDS-a Zagreb Kolja Družić.

Bio je to vrlo važan sastanak biskupa s hrvatskoga jezičnog područja jer se na njemu, u sklopu 2. točke dnevnoga reda, pod nazivom "Novija demokratska gibanja u nas i uloga naše Crkve", hrvatski katolički episkopat trebao odlučiti kome će, tj. kojoj političkoj stranci ili orijentaciji, dati potporu na prvim slobodnim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, koji su se trebali održati - kao što su se i održali - samo dva i pol mjeseca kasnije. Da podsjetim, prvi krug izbora održan je 27. travnja, a drugi krug 6. svibnja 1990.

Radni materijal pripremljen za ovaj biskupski sastanak bila je Izjava Komisije BKJ "Iustitia pet pax" od 26. siječnja 1990. (potpisao ju je predsjednik Komisije biskup Srećko Badurina), glavne dvije rečenice u kojoj su glasile:

"Vodstvo Katoličke Crkve, Komisija za pravdu i mir i svećenici nećemo posebno preporučivati određene političke stranke ili čak obvezivati vjernike za koju će stranku glasovati. Kad bismo tako postupali, prekoračili bismo svoja ovlaštenja."

Već se iz ovih dviju rečenica može zaključiti da se vrh Crkve u Hrvata tada, 10. veljače 1990., nalazio u vrlo delikatnoj situaciji. Parlamentarni su izbori - i to prvi u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata - bili ante portas, na pomolu su bile političke promjene tektonskih razmjera (i u nas i u cijeloj Europi), komunizam je bio na koljenima i samim time na zagrebačkom se Kaptolu mogao otvoriti šampanjac. Međutim, u Crkvi u Hrvata ne slave, kao da su pomalo zabrinuti i kao da nisu dokraja sigurni kako da se prema predstojećim događajima postave.

To jest, koga da, bezrezervno, preporuče vjernicima-katolicima, pa da s placetom Crkve u Hrvata pobjednik izbora bude unaprijed riješen.

Zašto i odakle ta (relativna) neodlučnost biskupa Crkve u Hrvata?

Prije svega treba naglasiti činjenicu da u tom trenutku, 10. veljače 1990., još nije bio donijet, tj. izglasan (u Saboru SRH), Zakon o izborima. Drugim riječima, još se nije znalo u kojoj će mjeri izbori biti tajni, slobodni i neovisni.

Drugi je razlog taj što izborna kampanja još nije bila počela. Ona će početi tek dva tjedna nakon toga sastanka, 24. veljače 1990.

A treći je razlog taj što u tom trenutku još nije bila poznata stvarna snaga i moć Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice. Mnogi su tada još uvijek tipovali na Koaliciju narodnog sporazuma (KNS), u kojoj se, osim Savke i Tripala, nalazila i Hrvatska demokratska stranka (HDS), pod vodstvom braće Veselica, koja se predstavljala hrvatskijom (ili s manje biljega iz dojučerašnje komunističke prošlosti) od Tuđmanova HDZ-a.

Ali ima tu i još jedan, četvrti razlog, koji je, po mnogo čemu, bio najvažniji - a to je bila povijest odnosa između Crkve u Hrvata i hrvatskih političara nacionalista (dvaput osuđivanih na dugogodišnje zatvorske kazne, prvi put početkom 1970-ih, a drugi put početkom 1980-ih) koji su se u ovome trenutku, dva i pol mjeseca uoči izbora, nalazili na čelu novoosnovanih političkih stranaka, koje su se natjecale na izborima.

Drugim riječima, povijest odnosa između Franje Kuharića i njegovih bliskih suradnika s Kaptola s jedne, te Franje Tuđmana, Marka Veselice i drugih političara, u ovome trenutku međusobnih konkurenata za novu, postkomunističku vlast u Hrvatskoj, s druge strane.

Ta je povijest bila vrlo, vrlo kompleksna i posuta raznim "minama" koje su, ne bude li se dovoljno pažljiv i taktičan, lako mogle eksplodirati.

Katolička je crkva u Hrvatskoj imala iza sebe trijumfalan jubilejski pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", koji je, osobito proslavom Branimirove godine u Ninu 1979., pred 200 tisuća ljudi, i Nacionalnim euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 1984., pred 250-400 tisuća vjernika, umnogome pripremio teren za stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države.

Taj se pokret Crkve sastojao od dvije etape.

U prvoj, tzv. marijansko-povijesnoj etapi (takvo joj je ime dao Živko Kustić), koja je trajala od 1975. do 1979., tj. od Solina do Nina, Crkva u Hrvata nastupala je sama samcata, bez pomoći ikoga sa strane. Ona je u tom razdoblju jedini pravi akter na - nazovimo je tako - hrvatskoj državotvornoj sceni, jer su hrvatski političari nacionalisti, slamanjem Hrvatskoga masovnog pokreta iz 1971., bili razbijeni i na duže staze ušutkani.

Međutim, u drugoj, tzv. marijansko-euharistijskoj etapi, koja je trajala od 1980. do 1984., dolazi do povezivanja Crkve u Hrvata i hrvatskih političara disidenata, a taj se trend osobito zahuktavao po završetku jubilejskoga pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", tj. sredinom, a još više početkom druge polovice 1980-ih, zapravo sve do "točke prijeloma" 1990. i raspisivanja prvih slobodnih višestranačkih izbora.

Najzaslužniji za to povezivanje bili su istaknuti katolički laici Lav Znidarčić (vođa Križara za vrijeme NDH), Drago Stipac i Nikola Muslim (a u "drugom ešalonu" i jezikoslovac Stjepan Babić te Jozo Kokić), koji su, među ostalim, pripremili i teren za prvi kontakt kardinala Kuharića i Marka Veselice (koji je upravo bio prijevremeno pušten iz zatvora), u travnju 1987. Ti su laici (ili barem neki od njih) svojim dugogodišnjim vezama bili prirodno naslonjeni na Marka Veselicu pa se sredinom i u drugoj polovici 1980-ih moglo učiniti da upravo u toj, Veseličinoj (a ne, primjerice, Tuđmanovoj) grupaciji treba tražiti buduću, demokratsku vlast u (slobodnoj i osamostaljenoj) Hrvatskoj.

Franjo Tuđman je čitavo to vrijeme solirao, uglavnom se nije micao iz svog stana u Nazorovoj (Drago Stipac je to, katkad malo i ljutito, nazivao njegovom "splendid isolation"), tajno je kontaktirao s pomoćnim biskupom zagrebačkim Đurom Kokšom (ali ne i s kardinalom Kuharićem) te s predsjednikom Predsjedništva CK SKH Mikom Špiljakom - i strpljivo vrebao svoj trenutak (koji će nastupiti kad bude dobio jugoslavenski pasoš za svoju prvu ljetnu turneju po Kanadi, 1987.).

Dakle, dok je, u proljeće 1987., Marko Veselica sklopio deal s kardinalom Franjom Kuharićem, Franjo Tuđman, samo nekoliko mjeseci kasnije, putuje u Kanadu, gdje će ubrzo sklopiti deal s tzv. norvalskom skupinom - Gojkom Šuškom i norvalskim fratrima, koji su bili u prilično oštrom sukobu sa zagrebačkim Kaptolom.

Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH imala je, tijekom cijelih 1980-ih, na oku i jednoga i drugoga, i Marka Veselicu i Franju Tuđmana (kao, naravno, i cijelu Crkvu u Hrvata), no, sudeći po materijalima kojima raspolažem, kao da joj je interesantniji bio Marko Veselica. U svakom slučaju, on je bio puno (hiper)aktivniji, i konkretniji, od Tuđmana, a jedan od njegovih podviga (koji se na kraju ipak nije dokraja ostvario), bio je i pokušaj stvaranja tzv. "hrvatskog memoranduma", kao odgovora na srpski Memorandum SANU, iz 1985.-1986.

Osnovna odrednica Veseličine tzv. "hrvatske filozofije" iz koje je trebao nastati "hrvatski memorandum" bila je - prema dokumentu hrvatske Službe državne sigurnosti "Procjena aktivnosti s platforme hrvatskog nacionalizma u Zagrebu", od 26. svibnja 1987. - "jedna normalna hrvatska koncepcija u kojoj bi Hrvatska bila slobodna, u kojoj bi vladala demokracija i ekonomske zakonitosti, s tim da se treba više povezati sa Zapadom".

Marko Veselica je ujedno oko sebe okupio nekolicinu hrvatskih nacionalno svjesnih i angažiranih intelektualaca, među kojima je svatko bio zadužen za jedan segment ili jedno tematsko područje "hrvatskoga memoranduma". Vlado Gotovac je, primjerice, trebao sastaviti "filozofijsko-civilizacijsku poziciju prava, tj. filozofiju slobode", Vladimir Šeks tekst o glavnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, Nikola Muslim tekst o socijalnom i radnom pravu, Lav Znidarčić poglavlje "o ljudskim pravima i pravnoj sigurnosti" itd. - dok je za sebe samoga (kao i svog brata Vladimira, kao i Hrvoja Šošića) M.Veselica, u sklopu "hrvatskoga memoranduma", ostavio razradu "ekonomske podloge hrvatskoga pitanja i ekonomskih odnosa među nacijama".

Što se tzv. "politiziranja pitanja jezika" (kako je to okvalificirano i kategorizirano u dokumentima SDS-a) tiče, za to su bili zaduženi Marko Veselica, Vlado Gotovac i Nikola Muslim, koji su oko toga pitanja kontaktirali vodeće hrvatske jezikoslovce S.Babića, B.Finku i R.Katičića.

Eto, tako je to bilo tijekom 1980-ih. A sada su se, na svom sastanku od 10. veljače 1990., biskupi Crkve u Hrvata trebali odlučiti s kim će, dva i pol mjeseca uoči toliko očekivanih i sanjanih prvih slobodnih višestranačkih izbora, u zajedničko kolo - da li s Markom Veselicom (i njegovim HDS-om), Franjom Tuđmanom (i njegovim HDZ-om), ili s nekim trećim ili četvrtim.

A kandidati su se nudili sami od sebe, gotovo kao na sajmu. Svatko je sanjao o svom djeliću slave (i zasluga za stvaranje samostalne hrvatske države). Hrvoje Šošić je htio osnovati Hrvatsku katoličku stranku - ali su ga iz Crkve u Hrvata pritisnuli da iz naziva te stranke izbaci riječ "katolička", jer da to nikako ne spada na njega. Isto tako su, 11. siječnja 1990., Hrvatsku kršćansku demokratsku stranku (HKDS) osnovali Dragan Lalić i Ivan Cesar - što će se ubrzo ispostaviti kao još jedan (neuspjeli) pokušaj "švercanja" na područje koje ekskluzivno pripada Crkvi.

Ovo što je sada, u veljači 1990., trebalo napraviti, to je bio big deal: sklapanje (ili barem nagovještaj sklapanja) savezništva između Crkve u Hrvata i pravog, najjačeg i najozbiljnijeg političkog vođe hrvatskoga naroda. Otprilike onako kao što su to 1935. (i kasnije) savezništvo i svoj dio "terena" raspodijelili zagrebački (nad)biskup Stepinac i politički lider Hrvata, predsjednik HSS-a, Vladko Maček.

A sada nešto više o samome sastanku biskupa Crkve u Hrvata, od 10. veljače 1990., na kojem je trebala biti donijeta krupna i dalekosežna odluka.

Na početku sastanka (u sklopu druge točke dnevnoga reda) rečeno je kako su ovo vrlo važni izbori i kako nije svejedno kako će se glasači opredijeliti - "jer sada glas 'priprostog čovjeka vrijedi isto kao i glas profesora - znanstvenika'".

Prvi značajniji istup na sastanku imao je pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša. On je u dokumentu SDS-a ovako interpretiran:

"... Kokša je posebno naglasio da moraju (u Crkvi u Hrvata - op. aut.) paziti da se ne upliću u izbornu kampanju, 'da ne budu direktno unutra', ali težeći da dođu do onoga što 'želimo i propovijedamo', uz veliki oprez da Crkva ne bude ničija 'otvorena propaganda'."

Ovome je Kokša još dodao "da je Italiji uistinu stalo da dođe do demokršćanske prevlasti u Hrvatskoj i žele pomoći".

Nakon ovoga Kokšina istupa na sastanku "je zaključeno da bi svakako trebalo izdati proglas da svi idu na izbore jer se ne smije čekati da izbori prođu ili da se zakasni".

Ovim je svojim istupom biskup Kokša zadao čvrste koordinate unutar koji će Crkva u Hrvata donijeti svoju konačnu odluku koga će podržati na izborima.

Prva je koordinata bila: ne zalijetati se unaprijed - jer je Crkvi u Hrvata svojstveno da se nikada ne zalijeće i da uvijek djeluje i nastupa duboko promišljeno i "promućurno". Vjernost tome načelu Crkva je demonstrirala i 1971., kada se nije, čak ni uz neke snažnije pritiske, dala uhvatili u kolo "Maspoka".

Druga je koordinata bila: Crkva će na izborima, generalno gledajući, podržati demokršćansku opciju (u širem, europskom značenju te riječi), jer to od Hrvatske, kao i od Crkve u Hrvata, traži i Italija (a to znači i Vatikan).

I treća je koordinata bila: vjernike treba podstaknuti da na izbore iziđu u što većem broju, kako poslije ne bi ispalo da se zakasnilo reagirati na "pravi trenutak". Ovdje je, dakle, iznimno važna bila i masovnost, tj. imperativ da se na izborima čuje glas naroda kao takvoga (a to onda znači i glas hrvatskih vjernika-katolika, kao većine u tom narodu).

Prisjetimo se, ovaj je imperativ vodstvo Crkve u Hrvata vrlo snažno isticalo, u svojim porukama i proglasima, i uoči zadnjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, u studenome 2015.

U nastavku zasjedanja, kardinal Kuharić je informirao biskupe da se nije složio da u imenu (Šošićeve) Hrvatske katoličke stranke ostane pridjev "katolička" - o čemu je, kako je rekao, izvijestio i utemeljitelje te stranke, Hrvoja Šošića i Antu Korljana.

Potom je Kuharić imao snažan, patriotizmom nabijen istup - u kojem je upozorio na goruću opasnost od srpskog nacionalizma (i velikosrpskog programa o stvaranju tzv. Velike Srbije), pa čak i u koncipiranju i sastavljanju Zakona o izborima (koji je tek trebalo donijeti).

Naime, u vezi sa Zakonom o izborima biskupi su - kako piše u izvještaju SDS-a - "razmatrali potrebu da angažiraju stručnjake koji će ih savjetovati, kako bi se odmah znalo da li će biti tajni, slobodni i nezavisni izbori", a onda je Kuharić održao mobilizirajuće slovo koje je u izvješću SDS-a ovako interpretirano:

"Kuharić je ocijenio da je program srpskog rukovodstva 'opasan, jer hoće Srbiju do Karlovca'. Stoga će (oni, biskupi - op. aut.) zamoliti Komisiju 'Iustitia et Pax' da studira izborni zakon, da angažiraju poznate advokate (znači, Lava Znidarčića i još neke - op. aut.) za potrebe tumačenja, 'jer su u Ustavnoj komisiji većinom Srbi'."

Nakon pauze za kavu (koja je potrajala od 10,40 do 11,10 sati) predsjedavajući na sastanku, kardinal Kuharić je - kako piše u izvještaju Službe državne sigurnosti - "ponovno potaknuo opširnu diskusiju o potrebi crkvenog stava pred izbornu kampanju, a posebno se razmatralo na koji način sugerirati i vjernicima i nevjernicima da glasaju protiv komunista, a ostale stranke da jednako tretiraju".

U izvještaju SDS-a je još istaknuto da je "kroz diskusiju (...) bilo vidljivo da je ova potreba bila moto druge točke dnevnog reda".

Na temelju ovoga možemo zaključiti da je Kuharić bio taj (uz Kokšu, naravno) koji je diktirao ritam na ovome sastanku biskupa Crkve u Hrvata i da je, čini se, on bio nekako najodlučniji da se biskupi izjasne što konkretnije, da što manje okolišaju i, uvjetno rečeno, "muljaju" te da se uoči izborne kampanje pred vjernike iziđe sa što jasnijim i eksplicitnijim stavom, koji bi trebao biti prožet i odgovarajućim antikomunističkim "štihom". To jest, jasnom i nedvosmislenom porukom da treba frontalno glasati protiv komunista, tj. protiv Račanova SKH-SDP-a.

U ovome trenutku, 10. veljače 1990., kao da je bilo važnije (i politički sudbonosnije) protiv koga će se glasati - tj. protiv (reformiranih) komunista - a ne za koga će Crkva dati svoj glas. Drugim riječima: bitno je da komunisti što prije odu s vlasti, a onda ćemo, kada se stvari malo iskristaliziraju, vidjeti kako ćemo (i s kim ćemo) dalje.

U izvješću SDS-a ujedno piše da su Kuharić i beogradski nadbiskup Franc Perko "predložili da se svećenicima odmah uputi interno pismo (o tome kako se treba ponašati na izborima - op. aut.), a pošto iziđe izborni zakon i počne predizborna kampanja, onda se obratiti vjernicima".

Kuharić je, drugim riječima, bio, zajedno s nadbiskupom Perkom, za instant-akciju, bez oklijevanja, sada i odmah.

Kao primjer da među hrvatski orijentiranim strankama ne treba, u ovome trenutku, favorizirati nikoga, Kuharić je obavijestio biskupe - kako piše u SDS-ovu izvještaju - "da je negativno odgovorio Marku Veselici kada je tražio da mu Kuharić dodijeli prostorije za stranku na Šalati". Jer, "ukoliko bi prostor ustupio Veseličinoj stranci, morao bi i drugima".

Kuharić je taj svoj stav poentirao riječima:

"Mi smo najjači kad smo na svom terenu!"

Pri kraju izvještaja Službe državne sigurnosti istaknuto je još i ovo:

"Svećenike treba savjetovati da podstiču vjernike da obavezno idu na izbore, bez obzira kakvi će biti, ali ne sugerirati direktno za koga da glasaju. Ne službeno, ali privatno mogu, bio je zadnji od stavova biskupa koji su se iskristalizirali kroz diskusiju u sklopu druge točke dnevnog reda."

Tako je, dakle, bilo 10. veljače 1990. Mi, međutim, znamo da je dva i pol mjeseca kasnije, tj. uoči prvoga izbornog kruga, 27. travnja 1990., Crkva u Hrvata ipak donijela odluku, te obvezala svećenike da o tome, na misama u crkvama, "instruiraju" vjernike, da na izborima apsolutno treba podržati Franju Tuđmana i Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Živko Kustić mi je o tome, 2008., rekao:

- Biskupi i svećenici su 1990. sigurno željeli da pobijedi HDZ, u to nema ni najmanje dvojbe. Ali mi tada HDZ nismo doživljavali kao jednu od stranaka nego kao narodni pokret. Ja to uvijek uspoređujem s 1935. godinom, kada je još postojala Hrvatska pučka stranka, katolička, i kad su neki istaknuti katolički intelektualci radili na stvaranju jakog katoličkog pokreta. Imam pouzdane informacije da je nadbiskup Stepinac to na vrijeme spriječio! On je shvatio da ne smijemo smetati Mačeku. Jer, narod se svrstao uz Mačeka i bilo bi pogubno da je Crkva išla nekim drugim putem... Eto, slično je bilo i sada, 1990...

Dogodila se, dakle, sada, 1990., svojevrsna repriza 1935., ili drugim riječima - kao što je 1935. bilo uspostavljeno "dvojstvo" u hrvatskome državnotvornom pokretu, na liniji podjele "terena" između Stepinca i Mačeka, tako je sada uspostavljen sličan takav dualizam, na liniji Kuharić - Tuđman.

Sa današnje točke motrišta, možemo samo nagađati zašto u prvoj polovici veljače 1990. u Crkvi u Hrvata još nije bila sazrela odluka da treba ići zajedno s Tuđmanom i HDZ-om, a da je to već u travnju iste godine bilo, slobodnijim rječnikom rečeno, "jasno kao dan".

Prvo, u veljači 1990. još nije bilo jasno koliko je Tuđman doista jak. Stvarna snaga Tuđmana i njegova HDZ-a izbit će na vidjelo - znam to i iz vlastita iskustva - na Cvjetnicu, 8. travnja 1990., na onome spektakularnom predizbornom skupu Hrvatske demokratske zajednice, održanom na današnjem Trgu dr. Franje Tuđmana.

Drugo, Tuđman je otpočetka želio igrati sam, ali to se isto tako može reći i za Crkvu u Hrvata, budući da je kardinal Kuharić na ovome biskupskom sastanku, od 10. veljače 1990., rezolutno rekao: "Mi smo najjači kad smo na svom terenu." To ujedno znači da je trebalo malo više vremena (i strpljenja, kao i međusobnog preispitivanja snaga) da se ta dva "vuka samotnjaka" zajedno nađu i dogovore.

Treće, Tuđman je od ljeta 1987. pa nadalje bio u čvrstom savezništvu s "norvalovcima", koji su - mislim, konkretno, na norvalske fratre - bili u "klinču" sa zagrebačkim Kaptolom. Tuđman je utoliko bio na "krivoj" strani (promatrano iz pozicije Crkve u Hrvata) pa je zapravo logično da je Crkva (tj. Kuharić) bila prema njemu donekle nepovjerljiva.

Četvrto, Tuđman je potkraj 1980-ih bio u personalnom sukobu s nekim vrlo važnim protagonistima Crkve u Hrvata. Prije svega, sa Živkom Kustićem i Vladimirom Stankovićem. S Kustićem se sukobio zato što mu ovaj nije htio dati na raspolaganje Glas Koncila, pa da on postane neka vrsta HDZ-ova stranačkoga biltena (što bi za Crkvu u Hrvata doista bila katastrofa), dok Stanković, na svom vrlo odgovornom položaju ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, nije podržao neke Tuđmanove izdavačke projekte, ponajprije knjigu "Bespuća povijesne zbiljnosti".

I peto, na kraju krajeva - Tuđman je bio ateist.

Ali ima tu i jedan poseban, šesti razlog, o kojem nam zorno svjedoči dokument hrvatske Službe državne sigurnosti od 7. ožujka 1989. - znači, godinu dana prije ovoga sastanka biskupa Crkve u Hrvata. Riječ je o tajnom prisluškivanju kontakata Drage Stipca i Dubravka Horvatića (članova inicijativne skupine HDZ-a) s Franjom Tuđmanom, u vezi s inicijativnim skupom za osnivanje HDZ-a održanom u prostorijama DKH-a, na tadašnjem Trgu Republike, 28. veljače 1989.

Stipac je Tuđmanu javio da je pozive na inicijativni skup od 28. veljače 1989. uputio, osim prvacima Hrvatskoga proljeća Savki, Tripalu, Šiblu i Bobetku (za koje je "siguran da neće doći"), i odabranoj eliti Crkve u Hrvata: Franji Kuhariću, Đuri Kokši, Josipu Turčinoviću, Živku Kustiću, Kustićevu zamjeniku u Glasu Koncila Ivanu Mikleniću...

A kako je Tuđman na to odreagirao? Piše u Informaciji br. 422 SDS-a RSUP-a SRH, naslovljenoj "Tuđman Franjo, Stipac Drago, Horvatić Dubravko - dogovor u vezi inicijativnog skupa u DKH za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)":

"Prema njegovim (Stipčevim - op. aut.) riječima, ukoliko svi pozvani dođu, trebalo bi promijeniti 'scenarij' (tj. već dogovoreni tijek inicijativnoga skupa za osnivanje HDZ-a - op. aut.), čemu se Tuđman usprotivio, istakavši da će oni (vodstvo Crkve u Hrvata - op. aut.) biti samo uzvanici, ako će željeti riječ da će je dobiti, ali da im se neće dozvoliti 'da nametnu svoje'."

Jasno i glasno, nedvojbeno je da je Franjo Tuđman, vidjevši sebe kao stoposto sigurnog pobjednika, htio ići sam i da mu je imenjak Franjo Kuharić u neku ruku samo "smetao". Moguće je da je Kuharić za to znao i da je utoliko konačna odluka Crkve u Hrvata, donesena u travnju 1990., da na izborima 1990. treba podržati Tuđmana i HDZ, imala veću težinu. Ali do te je odluke, kao što smo vidjeli, bio dug i mukotrpan put.